Johnny Cash vratio nas u rock večeri '80-ih!

Okupljeni pripadnici i starijeg i mlađeg naraštaja - ne samo hrvatske nego i drugih australskih zajednicauz pjesmu i ples bili su na nogama od početka do kraja koncerta

Tekst: Franjo ŠARČEVIĆ

Foto: Zlatko KOZLEVČAR

društvu "Geelong" održan je u subotu, 3. lipnja, koncert Johnnyja Casha koji je razveselio sve prisutne i vratio sjećanja ranih osamdesetih.

Okupljeni pripadnici i starijeg i mlađeg naraštaja - ne samo hrvatske nego i drugih australskih zajednica - uz pjesmu i ples bili su na nogama od početka do kraja koncerta. Prisutni nisu ovako nešto doživjeli dugo vremena, pa već pitaju kad će biti novi koncert istog glazbenika.

Poslije koncerta, koji je trajao dva i pol sata, nastavilo se s domaćom glazbom i, po starom običaju, sve se završilo - kolom. Veselje je trajalo sve do ponoći.

Dokumentarni �ilm

'Zemljak'

Izrađujući origami papirnate igrice svojih dana iz djetinjstva prisjetili su se članovi grupe društvene potpore Hume i Whittlesea.

Oni su 7. lipnja uživali i u gledanju dokumentarnog

�ilma "Zemljak", koji su snimili Peter Pecotić i Joseph Williams, priče o putu dugačkom 10.000 kilometara koji spaja ljude, kulture, zemlje i kontinente.

Predavanje o sigurnosti u vožnji Članovi grupe društvene potpore Casey 6. su lipnja slušali zanimljivo informativno predavanje o sigurnosti u vožnji koje je održao predstavnik tvrtke VicRoads.

A nakon predavanja bila je tu i rođendanska torta - upućene su rođendanske čestitke Ivani i Antunu.

Svaka od grupa društvenih potporaGreater Dandenong, Casey, Hume i Whittlese - imala je zanimljiva događanja

Pripremila: Suzana FANTOV

Donosimo kratki pregled aktivnosti grupa društvenih potpora koje djeluju u organizaciji Australsko-hrvatskih društvenih usluga koje obogaćuju njihovu svakodnevni život i čine ga ugodnijim. Kreativna radionica i ručak

Susret članova grupe društvene potpore Greater Dandenong koji je upriličen 2. lipnja obilježilo je druženje uz kreativnu radionicu i izvrstan ručak. Vrijedne ruke još jednom su prionule na izradu ukrasa koji će, njima na ponos, krasiti njihove prostorije i domove.

Marinko JURIČIĆ (iz Zagreba)

Hrvatska javnost je zgrožena! Dvojica 20-godišnjaka su poviše slapa Krčić, u blizini Knina, s jarbola skinula hrvatsku zastavu! Čitavu akciju su snimali i video objavili na društvenim mrežama, pa su svi koje to zanima, a zanima mnoge, mogli vidjeti kako mladić koji skida zastavu diže tri prsta u zrak, a drugi uz smijeh uzvikuje: "Skidanje, skidanje, tako je!" Video je, kako su objavili hrvatski mediji, „odmah postao viralan”, ispod njega su se nizali brojni komentari podrške njihovom činu.

Policijska uprava šibensko-kninska uskoro je uhitila dvojicu 20-godišnjaka koji su zastavu skinuli i snimku objavili te 49-godišnjaka, oca jednog od aktera skidanja zastave, koji je snimku događaja „dijelio drugim osobama putem internetskih komunikacija”, tj. objavio je na Tik-Toku. Policija je nad njima provela istragu zbog sumnje da su povrijedili ugled Republike Hrvatske, što je kazneno djelo za koje sudac može izreći zatvorsku kaznu do jedne godine. U Kaznenom zakonu, naime, stoji: "Tko javno izvrgne ruglu, preziru ili grubom omalovažavanju Republiku Hrvatsku, njezinu zastavu, grb ili himnu, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine."

Nakon toga uslijedio je novi šok! Trojica privedenih muškarca toga su puštena da se brane sa slobode jer, kako se navodi u službenom priopćenju DORH-a, Županijsko državno odvjetništvo u Šibeniku "nije predlagalo određivanje istražnog zatvora protiv osumnjičenika s obzirom na to da nije bilo zakonske osnove"!

No, neki su se sjetili, i javno o tome progovori- li, identičnog događaja iz 2015. godine kada je DORH zauzeo drugačiji stav te zatražio pritvor za počinitelja, a sudac je tom zahtjevu udovoljio!

Dvojica 20-godišnjaka u blizini Knina su, podižući tri prsta, skinula državnu zastavu. Uhićeni su i odmah pušteni jer Državno odvjetništvo nije zatražilo pritvor!

Incident se dogodio u Markušici kod Vinkovaca

4. svibnja 2015. godine kada je 23-godišnji državljanin Srbije skinuo zastavu s Hrvatske pošte te je zapalio. Nakon što je identi�iciran i uhićen, prijavljen za kazneno djelo povrede ugleda Republike Hrvatske, a sudac istrage Županijskog suda u Vukovaru mu je odredio istražni zatvor temeljem, kako je navedeno u tadašnjem priopćenju DORH-a, predložene zakonske osnove bez mogućnosti zamjene istražnog zatvora jamstvom.

Ustavnopravni stručnjak Mato Palić na tu je temu objavio zanimljiv komentar na Facebooku. „Ako skinete hrvatsku zastavu sa zgrade Hrvatske pošte u Markušici onda idete u istražni zatvor. Ta situacija se dogodila 2015. Ako skinete hrvatsku zastavu u blizini Knina 2023. onda ne idete u istražni zatvor. Može li isto kazneno djelo imati različit tretman ovisno o tome gdje se dogodilo? Može. Zašto može? To treba pitati DORH koji u ovom kninskom slučaju nije tražio određivanje istražnog zatvora."

Zašto je u kninskom slučaju DORH postupio drugačije, to zasad nitko ne objašnjava. Premda ne treba dovoditi u izravnu vezu izvršnu i zakonodavnu vlast, možda bi se neko objašnjenje moglo iščitati iz izjave šibensko-kninskog župana Marka Jelića koji je u izjavi za Novu TV rekao: "Iz onih informacija koje imamo, a to su vam prenijeli i sugrađani, mislim da se radilo o pet minuta internetske slave koja će ih skupo koštati. Unijeli su nemir u zajednicu, jedinstveno se stalo u osudu takvog bespotrebnog i nerazumnog čina."

Župan je, dakle, ovaj grozan čin, za koji Kazneni zakon predviđa zatvorsku kaznu do jedne godine, sveo na nestašluk, na „pet minuta internetske slave”. Očito je da na isti način o tome razmišljaju i Županijsko državno odvjetništvo.

Piše: Davor Ivanković

Nekako je u isto vrijeme objavljeno da su u obučnom centru HV-a u Požegi u dragovoljnu obuku pristupila 53 nova ročnika i da je neki bedak na treningu nogometne reprezentacije na riječkoj Rujevici Marku Livaji vikao da je konj. Prva vijest gotovo i nije primijećena, a ove druge nikako da se oslobodimo ni nakon tjedan dana. Traju rasprave je li tankoćutni Livaja, zato što je iznenada napustio pripreme reprezentacije, glupan ili heroj, iliti po dalmatinski baja Livaja.

Da je legendarni Ćiro bio sastavljen od takvog materijala kao naš baja, nikad ništa od njega ne bi bilo, a njemu su do smrti neki vikali “Ćiro, pederu”. I nije mu palo na pamet da zbog toga ugrozi klub, karijeru ili svoju hrvatsku reprezentaciju. No što god bio, sigurno je da povlačenje baje Livaje s Rujevice na splitske Bačvice neće utjecati na nacionalnu sigurnost. Srećom. No, od ove druge vijesti iz Požege svakog malo bolje informiranog podilazi jeza. Sustav dragovoljnog vojnog osposobljavanja, nakon što je Hrvatska odlukom Sabora 2008. zamrznula obvezno služenje vojske, zapravo je jedini način popunjavanja HV-a.

Godišnje je takvu obuku prolazilo i do 1000 momaka i djevojaka, a kako je otprilike toliko njih i završavalo ili prekidalo vojnu karijeru, brojnost HV-a se nekako održavala između 14 i 15 tisuća profesionalnih vojnika. Uz još oko 1000 zaposlenika MORH-a. Godišnje se u Požegi organiziraju četiri kruga obuke, u prvom ovogodišnjem krugu za obuku se javio 91 ročnik, a u drugom su prisegu položila 53. Nastavi li se tako do kraja godine, možda ih bude tristotinjak. Što se perspektive HV-a tiče, to je jako loš podatak. Čak i kada tom broju dodamo završene ka- dete, možda njih stotinjak godišnje. Mnogi iz sustava, analizirajući te podatke, pronalaze razne razloge zašto naša mladež gubi interes za vojnički poziv.

Ima raznih teorija, a jedna je od zabavnijih ona da je tome razlog rat u Ukrajini, što bi značilo da se naši mladi ne javljaju u vojsku jer su se preplašili biti vojnici! Postali su tankoćutni kao baja Livaja nakon dobacivanja. No, nema tu neke velike enigme, ostajemo bez vojnika zato što imaju sramotno niske plaće, koje im ne jamče normalan život. Tih nekoliko stotina mladih koji se još javljaju sigurno nemaju materijalnu motivaciju za to, nego ih privlači vojnički poziv.

U njega ulaze ili zato što nastavljaju obiteljsku tradiciju, jer su im roditelji sudjelovali u Domovinskom ratu, ili iz čistog domoljublja, pa i avanturizma. No i oni će si, kada prođe mladost i kada steknu obitelj, početi postavljati pitanje kako do stana, kako na more... To koliko zarađuju ljudi iz sustava HV-a nije javni podatak. Ne postoji, naravno, suvisao razlog zašto je tomu tako, ali da se u MORH-u i Glavnom stožeru ponose takvim plaćama, sigurno ne. Pa se tako može samo otprilike saznati da je početna vojnička pla- ća, bez ikakvih dodataka, oko 750 eura, a plaća prvog u časničkom nizu, poručnika oko 1000 eura.

Nakon pet godina staža, vojniku će plaća narasti na 800 eura i potom će rasti otprilike svakih pet godina s novim dočasničkim činom za 30-ak eura. Narednik će nakon 15 godina staža doseći oko 970 eura, a tek će stožerni narednik s 20 godina staža prijeći famoznih 1000 eura. Karijeru će s najvišim dočasničkim činom časnički namjesnik nakon 30 godina završiti s plaćom većom od 1200 eura. Kod časnika, satnik s 15 godina staža neće doseći niti 1200 eura, tek će pukovnik s 25 godina staža prijeći plaću od 1500 eura, a brigadir s 30-ak godina staža imat će oko 1800 eura.

Piše: Branimir Stanić

Na Dan državnosti Hrvatske zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša na misi za domovinu pozvao je na veliko pospremanje vrijednosnoga nereda koji se nakupio tijekom više od tri desetljeća hrvatske državnosti i koji je, pogleda li se bolje, uzrokom mnogo toga što danas koči razvoj hrvatskoga društva.

Prvo je pozvao na sveopći povratak vrline zahvalnosti. Iz njegovih se riječi jasno dade iščitati da iz nezahvalnosti pojedinaca, njihova udaljavanja od Boga, proizlazi rušilačko kritizersko stajalište. Lako je bilo u nadbiskupovim riječima prepoznati da Hrvatsku koči djelovanje osoba bez samokritičnosti i odgovornosti za izgovorenu javnu riječ, što potkopava povjerenje u institucije i pojedince. Žalosno je da se, kao u lošim �ilmskim scenarijima, u hrvatskoj javnosti preko najviših državnih dužnosnika razvija kultura narcizma, populizma, avanturizma. Ta kultura, “izražena u raznim oblicima be-

Karijeru počinju sa 750 eura, poručnik s 1000, nemaju povlastica, a nema ni protesta, jer vojsci je i sindikat zabranjen

Jedino generali prelaze 2000 eura, general pukovnik prijeći će 3000 eura, a general zbora, kakvih je u HV-u bilo manje od prstiju na jednoj ruci, odlazi u mirovinu s plaćom od oko 3500 eura. Vojničke plaće u nas nikada nisu bile među najvišima, ali se zato država svojedobno brinula da vojnički poziv nagradi nekim pripadajućim povlasticama, među kojima je jedna od većih bila i stan. Toga je bilo, ali toga više nema. Vojnici su, dakle, nezadovoljni, zabrinuti za svoju �inancijsku sigurnost, ali nemaju mogućnosti da kao svi ostali državni i javni službenici ovih dana galame, budu zlovoljni, ulaze u bijeli ili nagovješćuju onaj pravi štrajk i traže razgovor s premijerom Plenkovićem. Vojnici su, naime, jedini u hrvatskom društvu kojima je zabranjeno bilo kakvo sindikalno organiziranje, što znači da njihove materijalne potrebe moraju zastupati oni čiji se glas smije čuti, dakle, ministar obrane, pa i načelnik Glavnog stožera, ako se usudi. U MORH-u znaju da se plaće mogu uvećati povlasticama, po ugledu na zapadne zemlje, što obuhvaća povrat poreza za određena plaćanja, kupnju nekih roba bez PDV-a, primjerice automobila svakih pet godina, prvog stana itd. Ta prava u nekim zemljama idu uz vojnu iskaznicu i očito je to put kojim će i MORH morati krenuti kako se ne bismo uskoro pitali hoće li u HV-u itko ostati. (Večernji list)

splodne satire, ironije i kritizerstva”, sklona je, kako je rekao zagrebački nadbiskup, “nepoštovanju nikoga i ničega”, što “snažno potkopava razvoj socijalnih vrlina u mladih naraštaja”.

Primijetio je i, što se može primijeniti i na postojeće obrazovne reforme, da su na pijedestalu odgojno-obrazovnih procesa najčešće izvrsnost i funkcionalnost. Žurna je potreba, istaknuo je, da odgojni i obrazovni procesi postanu i da se razvijaju kao – vrijednosni.

Drugo područje na kojem valja staviti stvari na svoje mjesto tiče se učvršćivanja hrvatskoga identiteta preko najizvrsnijega, naravnoga puta – braka i obitelji. Zapazio je da se danas obnavljaju stari sukobi nesnošljivosti - “isticanja rasističkih stajališta iz raznih razloga, što je na tragu širega pitanja vrijeđanja ljudskoga dostojanstva i gubitka osjećaja za ono što ljudima jest sveto i treba biti sveto”. Zauzeo se za promicanje i očuvanje duhovnih korijena; za jačanje istine koja povijesnim događajima daje plodnost spomena; za obranu smisla zastavakršćanskih simbola u javnom životu; za zaštitu

Žalosno je da se, kao u lošim �ilmskim scenarijima, u hrvatskoj javnosti preko najviših državnih dužnosnika razvija kultura narcizma, populizma, avanturizma prirodnih i drugih bogatstava te svega što tvori nacionalni identitet. Među ključnim je njegovim porukama da treba prikladnim zakonima i drugim mjerama promicati i štititi obitelj, što je podupro i riječima pape Franje o potrebi novih obiteljskih politika. Ako dobrobit obitelji nije u fokusu politike, nakazno je da jesu interesi različitih skupina i pojedinaca, skrivenih i javnih.

Velik je, najzad, nered nastao u demografskom pustošenju Hrvatske, čemu je pridonio niz zakonskih promašaja i destruktivnih politika koje su razorile mnoge mladenačke snove. Potvrdila je to nadbiskupova propovijed riječima da “tomu zasigurno na mnogo načina pridonose zakoni koji pobačaj, ubojstvo ljudskoga bića, čine lakše dostupnim i bržim”. Nije stoga čudno da su nadbiskupove poruke odjeknule gotovo posvemašnjom šutnjom proteklih dana u glavnoj medijskoj i političkoj struji, sklonoj prebacivanju vlastita nereda u tuđa dvorišta.

Istinski napredak nekoga društva najmanje se može iskazati ekonomskim pokazateljima – jer kao i svim brojevima, vlasti njima uvijek lako mogu manipulirati – a daleko više u rastu vrlina, u učvršćivanju izvornoga identiteta i opstanka naroda koji će više rađati, a manje pokapati. Što je najbolje, svi su ti izazovi rješivi čak i bez europskih fondova. (Glas Koncila)

Poticaj za uvođenje blagdana Srca Isusova došao je iz francuskog grada Paray le Moniala nakon ukazanja Srca Isusova sv. Mariji Margareti Alacoque 1675. godine, prenosi portal Župe Presvetog Srca Isusova Vinišće. Sv. Margareta Marija imala je od 1673. do 1675. g. nekoliko viđenja Srca Isusova. U jednom od posljednjih, koje se obično zove “veliko ukazanje”, 16. lipnja 1675., u tijelovskoj osmini, Isus daje nalog za uvođenje blagdana Srca Isusova: “Stoga od tebe tražim da prvi petak nakon tijelovske osmine bude posvećen naročitom blagdanu u čast moga Srca, da mu se na taj dan učini časna naknada i prošnja naknadnom pričešću kako bi se naknadilo za sve nedostatke poštovanja dok je moje Tijelo u Euharistiji bilo izloženo na oltarima.”

Na svršetku poruke Isus obećava nagradu svima onima koji budu svetkovali blagdan njegova Srca: “Obećavam ti da će se moje Srce raširiti da obilno izlije bujice svoje božanske ljubavi na sve one koji mu budu iskazali tu čast, i koji će nastojati da je i drugi iskazuju.”

Među najraširenijim pobožnostima u Katoličkoj crkvi je svakako pobožnost Presvetom Srcu Isusovu. Ne radi se o jednoj pobožnosti među mnogima, nego je pobožnost Srcu Isusovu uzdignuta u Crkvi na posebno mjesto i nalazi se u središtu objave.

Tek 1765. godine papa Klement XIII. dopustio slaviti blagdan Srca Isusova - i to samo za one koji su to izričito tražili. Bili su to poljski biskupi onoga vremena i rimska

Nadbratovština Srca Isusova. Ubrzo su blagdan prihvatile redovnice Reda pohođenja

Blaženoj Djevici Mariji kojemu je pripadala sv. Margareta, cijeli Rim, potom biskupi i kraljica francuskog naroda, poglavari i članovi Družbe Isusove, i tako se za kratko vrijeme proširio gotovo cijelom Crkvom.

Pobožnost prema Presvetome Srcu predstavlja veliki povijesni izražaj pobožnosti

Crkve prema Isusu Kristu, svome Zaručniku i Gospodinu. Ona zahtijeva temeljni stav koji se sastoji od obraćenja i zadovoljštine, ljubavi i zahvalnosti, apostolske zauzetosti i posvete prema

Kristu i njegovu spasenjskom djelu. Zbog toga ju Apostolska stolica i biskupi preporučavaju, promiču njezino obnavljanje: u jezičnim i ikongrafskim izražajima; u posvješćivanju njezinih biblijskih korijena i njezine povezanosti s najvećim istinama vjere; u potvrdi primata ljubavi prema Bogu i bližnjemu kao bitnu sadržaju te pobožnosti».(Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji str.137.)