Znanost i šport
Kad
bitno postane
N
erijetko nam kroz glavu prođe misao kako stvari nisu baš uvijek onakve kakvima se na prvi pogled čine. Pri tome ne mislim na teorije paralelnih svjetova ili paralelnih stvarnosti, kao u znanstveno-fantastičnom klasiku „Matrix“ iz 1999., već na sasvim svakodnevne pojave iz društvenog života. Primjerice, velika većina ljudi govori kako je zdravlje najvažnija stvar na svijetu. S obzirom na opće poznatu činjenicu kako bi se velik broj onih koji to tvrde radije odrekao zdravlja, pa čak i života, nego vlastitog ponosa, iskrenije bi zvučali kad bi s onim karakterističnim izrazom lica zabrinuto rekli: U današnje vrijeme najvažnije je sačuvati ponos i vlastiti ego! O djeci i mladima, važnosti športa, beskrajnoj i bezuvjetnoj ljubavi prema športu, govore brojni volonteri u upravama klubova i saveza. Svakodnevna
Piše: MIROSLAV HRŽENJAK
Prepoznatljivost hrvatskih športaša u čitavom svijetu zapravo govori o tome koliko je šport doista bitan. Ne samo zbog osvojenih medalja, već i zbog kvalitete motivacije tih športaša, čarobne formule uspjeha koju športaši poznaju Olimp 46
praksa, međutim, sastoji se od različitih sudskih parnica, medijskih prozivki među športskim neistomišljenicima te raznih drugih stvari u kojima trpe jedino športaši. Zbog toga je ponekad teško povjerovati da je tim dobrotvorima interes djece i mladih ispred potrebe za tjeranjem vlastite pravde. U želji da rasvijetlimo takve društvene situacije kojih su glavni protagonisti ljudi koji nerijetko rade jedno, govore drugo, a misle treće, dolazimo do jednog od najvažnijih i središnjih predmeta rasprave u psihologiji, nečeg što se nalazi u središtu biološke, kognitivne i društvene regulacije - do područja čovjekove motivacije. Što je to što čovjeka potiče na djelovanje? Je li to potreba za identifikacijom s nekom društvenom skupinom, primjerice intelektualnom društvenom elitom, pritisak okoline i očekivanje roditelja da dijete postane vrhunski športaš kad već otac nije uspio, ili jednostavno onaj unutarnji osjećaj da se nešto radi zato što se u tome uživa i zato što nas to čini sretnima i ispunjenima. Ne ulazeći u dobro razrađenu znanstvenu metodologiju za procjenu čovjekove motivacije, ponekad je dovoljno vrlo malo da se razotkriju čovjekovi istinski motivi. Karakter i vrsta motivacije najprije se vidi na rezultatu. Športaš koji je intrinzično motiviran za bavljenje športom uživa u njemu - u napredovanju, u rezultatima koji mu dolaze nakon višegodišnjeg rada, poraz prihvaća partnerski, dakle, kao priliku da još bolje usavrši svoju izvedbu, poboljša motoričke i druge sposobnosti. Uz ovaj, da tako kažem idealni model motivacije, postoji čitav niz drugih vrsta motivacije. Tamo gdje je naglašena vezanost športaša za identitet pobjednika, gdje se pobjeda ne smatra rezultatom uloženog napora već posljedicom superiornih sposobnosti u odnosu na protivnika, kvaliteta motivacije znatno je niža, a niža je i perspektiva takvog športaša. Još je niža kvaliteta motivacije kod
djeteta športaša koje se športom bavi kako bi izbjeglo osjećaj krivnje nametnute od strane roditelja. Takvo dijete „kupuje“ pažnju i ljubav roditelja na način da ispuni njegova očekivanja. Ono rijetko kada dulje ostane u športu ili postigne neke značajnije rezultate... Kvalitetnim i stručno-pedagoškim pristupom može se utjecati na kvalitetu motivacije, motivacije za bavljenje športom i postizanje rezultata, motivaciju za ostvarivanje poslovnih i životnih ciljeva, motivaciju za kvalitetno rukovođenje ljudima i sustavima, motivaciju za životom i sl. Kako smo naveli, najkvalitetnija vrsta motivacije, dakle ona intrinzičnog tipa, siguran je put do uspjeha, kako u športu, tako i u brojnim drugim aspektima čovjekovog života. Međutim, ovo vrlo bitno područje čovjekovog života važno je proanalizirati i zbog čitavog niza okolnosti koje „ubijaju“ intrinzičnu motivaciju. Prvenstveno, to su rokovi, norme, prisilna evaluacija učinaka, nametnuti ciljevi, razne druge stvari koje nam se dnevno prezentiraju kao model uspjeha, a zapravo su model sigurnog neuspjeha. Nadalje, tu možemo prepoznati i pretjerano detaljiziranje putem zakonskih normi, koje nerijetko, umjesto da potiču ljude na stvaralaštvo i kreativnost, zapravo odvraćaju od djelatnosti. Već kad se spominju pravni, ali i neki ekonomski aspekti društva ili športa, važno je istaknuti da bi navedene dvije djelatnosti u većini slučajeva trebale biti svojevrsni servis društvu. Hipotetički gledano, društva čiji se razvoj koči zbog neujednačenosti zakona i temeljnih djelatnosti, nema blistavu perspektivu. To su društva u kojima bitno postaje nebitno, a ne toliko bitno postaje vrlo bitno. Jesu li brojni zakoni koji se vežu uz športsku djelatnost, primjerice relativno novi Zakon o udrugama ili prijedlog novog Zakona o sportu u funkciji razvoja športa, pokazat će vrijeme. Primjer športaša koji se športom bavi kako bi izgradio imidž arhetipskog mučenika, trenirajući „četrnaest sati na dan“ podsjeća na razne „nepomirene“