Piše: TAJANA OBRADOVIĆ
PIKADO
DRAGULJ SA SIGEČICE
Autori: Željko Đođo, Zrinka Sablić, Miroslav Zečić, Mario Kasović, Vlatko Vučetić Ilustracije: Stanko Bešlić Godina i mjesto izdavanja: 2014., Zagreb Stranica: 181 Format: 17 x 24 cm Uvez: meki Izdavač: Hrvatski pikado savez, Zagreb Oblikovanje i priprema za tisak: Petar Raguž i Iva Franjić Tisak: Tiskara Zelina Dostupnost: Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb, sveučilišne i znanstvene knjižnice Dubrovnik, Osijek, Pula, Rijeka, Split i Zadar; Hrvatski pikado savez, Avenija Dubrava 238, 10040 Zagreb, tel./fax: +385(0)1 2994 476, e-mail: hps@ hps-dart.hr Cijena: prigodno izdanje
Autor: Saša Papac Glavni urednik: Damir Škarpa Godina i mjesto izdavanja: 2014., Zagreb Stranica: 142 Format: 13 x 21 cm Uvez: meki Izdavač: Skapa naklada j.d.o.o. Oblikovanje i priprema za tisak: Denona d.o.o., Zagreb Tisak: Denona d.o.o., Zagreb Dostupnost: Knjižnice i knjižare u Republici Hrvatskoj, internet knjižare: www.superknjizara.hr i www.ljevak.hr Cijena: 95,00 kuna
U
uvodniku knjige, predsjednik Hrvatskog pikado saveza Mate Vukoja ističe da je “Pikado” rezultat višegodišnjih nastojanja Saveza da na jednom mjestu sažme cjelokupno znanje o pikado športu. Knjiga je namijenjena svima koji vole pikado, od početnika pa do profesionalnih igrača. Osmišljena je i kao nastavno sredstvo za studente stručnih studija na Kineziološkom fakultetu u Splitu koji će se uskoro moći educirati za trenere pikada, a značajna je i po tome što je prva knjiga o ovome športu u svijetu temeljena na znanstveno-istraživačkim osnovama. Sastoji se od sedam poglavlja i na razumljiv i pristupačan način donosi metodološki aktualan i kompleksan pristup tretiranju svih aspekata pikada. U prvom poglavlju knjige saznajemo da iako je jedan od najmlađih športova, službeno priznat tek 2005. - gotovo istovremeno u kolijevci ove igre, Velikoj Britaniji, i u Hrvatskoj, gdje je postao pridruženi član HOO-a - pikado je i jedna od najstarijih poznatih igara. Brojne su teorije o začetcima igre koju danas poznajemo kao pikado i nijedna od njih nema uporište u dokazima. Ono što je prihvaćeno, jest da pikado izvorište ima u srednjem vijeku, u vremenu Henryja VIII., engleskog kralja iz dinastije Tudor okrunjenog 1509., koji je donio zakon po kojemu „svi muškarci ispod 60 godina starosti moraju imati luk i strijelu“ odnosno da „svi muškarci nedjeljom moraju vježbati gađanje lukom i strijelom“. Vježbajući, nije trebalo dugo da pojedini strijelci iz zabave strijele počnu bacati rukom, a budući da se već znalo tko su najbolji strijelci lukom i strijelom, valjalo je utvrditi i tko je najprecizniji u pogađanju mete bacanjem strijele rukom. Vrata pikadu bila su otvorena, pogotovo nakon što je kišovito „englesko“ vrijeme uvjetovalo da se zabava prebaci u zatvorene prostore, pa je ono što je počelo kao zabava postalo prestižnom igrom koja se širila svijetom i koja je krajem 20. stoljeća dobila danas široko prihvaćenu elektroničku verziju mete. Drugim poglavljem autori nas vraćaju sadašnjosti i podastiru pregled osnovne podjele pikado igre, opis elektroničkog pikado aparata, naznačuju propozicije i vrste igre te nam približavaju svu potrebnu opremu i alate za igru. Trećim poglavljem definiraju osnovne pojmove i sustav pikado natjecanja, a u četvrtom: (Kinezološka analiza pikada kao sportske aktivnosti), opširno opisuju tehniku igre, detaljno objašnjavaju strukturu pokreta u pikadu i na znanstvenoj razini prikazuju analizu kretnih struktura pokreta u samoj igri. Kroz antropološku analizu igrača pikada, u petom poglavlju, doznajemo koja su to antropološka obilježja važna za podizanje kvalitete igre, a na to se logički nadovezuju šesto i sedmo poglavlje, obrađujući psihologiju športa i kondicijski trening u pikadu, dva važna preduvjeta za ukupnost športskog rezultata natjecatelja.
D
ragulj sa Sigečice odgovor je na pitanje koje je gotovo tri desetljeća mučilo autora ove knjige - Kako je moguće da jedan izniman talent ne ostvari iznimnu karijeru? Još kao tinejdžer Saša Papac gledao je Branka Zagorca - Zagija na košarkaškom terenu i ostao trajno očaran njegovim talentom i igrom. Godinama nakon što je kod mnogih izblijedjelo sjećanje na ovog športaša, Papac je krenuo tragom vlastitih sjećanja i uz pomoć igračevih košarkaških suvremenika, pa i samog Zagorca i njegova tadašnjeg trenera, potražio odgovore. Branko Zagorac vršnjak je legendarnog hrvatskog košarkaša Dražena Petrovića i športaš koji usprkos iznimnom talentu i uloženom radu nije postigao značajniju profesionalnu karijeru. Priča o Zagiju započinje negdje u vrijeme kada je igraču poniklom na poziciji centra u zagrebačkom Montingu, legendarni trener KK Sigečice, Zdravko Škokić, prepoznavši u njemu darovito krilo, ponudio prelazak iz tadašnjeg kluba KK Zapruđe u KK Sigečica, uz uvjet da se podvrgne individualnim treninzima i nauči šutirati. Dvadesetogodišnjem igraču to se činilo „nemogućom misijom“. Ipak, prihvaća izazov i prione radu. Godina intenzivnih treninga teškog je centra preoblikovala u krilo, u iznimnog šutera, ubojitog s linije trice, u igrača izvanrednog u kontranapadu i vrlo korisnog u obrani. Ovaj preobražaj značajan je putokaz mladim športski naraštajima kako uz trud i rad značajno napredovati, no ova je jednostavno pisana knjiga i poučna priča za mladog športaša u lovu na vlastite snove. Podsjetnik da se ponekad športski snovi i ne ostvare, ali rad uložen na športskim terenima odlična je priprema za budući život. Knjiga bilježi Zagorčevu karijeru, pa tako i susret Dražena Petrovića i Zagija u kasnu jesen 1986. na trening utakmici između Lokomotive (te sezone KK Sigečica je promijenila ime) i dvostrukog europskog prvaka Cibone. Na toj je utakmici Branko Zagorac postigao 25 koševa, pogađao i iz nemogućih situacija i „zaradio“ pohvalu košarkaškog Mozarta Dražena Petrovića. Bila je to Zagijeva sezona. Već sljedeće, Lokomotiva se spaja s negdašnjim Zagorčevim klubom KK Zapruđe, a neposredno prije toga trener Škokić lukavstvom sprečava Zagorčev prelazak u KK Novi Zagreb pod pasku Boška Božića Pepsija, što će se pokazati kobnom pogreškom koja će znatno utjecati na Zagijevu daljnju karijeru. Prvenstveno stoga što u novom klubu ni Škokić više nije trener. Zagorac uglavnom opet sjedi na klupi, baš kao i u vremenu prije Škokića, a klupa ga nije zadovoljavala, kao ni rijetke prilike u kojima bi zaigrao. Volja za košarkom i dokazivanjem slabila je i okretala ga prema novoj, poslovnoj karijeri. U Zagorčevom slučaju ni izniman talent niti uloženi rad nisu, eto, bili garancija uspona na športski Olimp... 61 Olimp