Žene i šport
Istanbulska
U
nizu okrutnih šala koje se smišljaju na temu islamske budućnosti našega kontinenta, ima jedna čija je utemeljenost neporeciva: kaže da je njemačka nogometna reprezentacija jedini uspješni primjer multikulturalnosti u Europi. I doista, svi koji smo prošle godine gledali ono traumatično polufinale Svjetskog prvenstva u kojem je Njemačka doslovno samljela Brazil sa 7-1, mogli bismo se složiti - tako „nakantati“ Brazil, i to još na njegovom terenu, ne znači samo pobijediti; to znači ubiti Pelea, ubiti Winnetoua, ubiti vlastito djetinjstvo... pa tko to drugi može osim Nijemaca!
A osi oni koji su svoje obno pucali na Mirka i Slavka, potpuno je svejedno što se ti Nijemci zovu Mesut, Sami, Ilkay, Shkodran, Karim..., što ih ima Poljaka, tamnoputih.., to je i dalje stroj za mljevenje, koji je - čini se - s ovim začinima postao samo još ubojitiji, još njemačkiji. Ali pustimo taj hortus conclusus koji se zove njemački nogomet (uzgred, i njihov je Mamić u zatvoru) i prijeđimo na čas u Mesutovu i Ilkayevu pradomovinu. Naime, na sastanku u Istanbulu u Olimp 54
Piše: RATKO CVETNIĆ
Hidžab sigurno neće pomoći saudijskim igračicama u utakmici protiv gologlavih Hrvatica, ali sama činjenica da igraju pomaže im u utakmici za pravo na bavljenje športom svibnju 2011. godine, Odbor ministarskih zastupnika Vijeća Europe predložio je članicama EU prihvaćanje Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelj. Nakon niza potpisa, Istanbulska konvencija, kako je u međuvremenu nazvana, stupila je na snagu lanjskoga kolovoza, a naša je država - što možemo pročitati i na stranicama Vladinog Ureda za ravnopravnost spolova - Konvenciju potpisala u siječnju 2013. godine. Konvencija je međunarodni ugovor i predstavlja “sveobuhvatan pravni okvir koji će se primjenjivati na sve oblike nasilja nad ženama, uključujući i nasilje u obitelji. (...) Sveobuhvatna zaštita podrazumijeva sprečavanje nasilja, direktnu
zaštitu žena od nasilja, progon i kažnjavanje počinitelja nasilja i djelotvoran i učinkovit sustav praćenja primjene odredbi Konvencije.“ Vjerojatno nikakav advocatus diaboli ne bi u ovoj formulaciji mogao pronaći išta sporno. Ali, kao što znamo, vrag je u detalju, a jedan se zavukao u članak 12. 1 Konvencije (podcrtao R.C.): „Stranke će poduzeti potrebne mjere za promicanje promjena u društvenim i kulturnim obrascima ponašanja žena i muškaraca s ciljem iskorjenjivanja predrasuda, običaja, tradicija i svih drugih postupanja u praksi koja se temelje na ideji manje vrijednosti žena ili na stereotipnim ulogama žena i muškaraca.” Naime, bojimo se da je tu na teren kulturnog standarda stupio „globalistički malograđanin“ - osoba bez predrasuda, običaja i tradicija (dakle i i bez sjećanja) - koja smatra da su spomenute kategorije relikt nekog apsolutno prevladanoga stanja svijesti, kao takve apsolutno privatne, a kao privatne apsolutno neprikladne za jedan tako opsežni društveni ugovor. Nai e lobalisti ki alo ra anin - žitelj McWorlda kako njegov zavičaj naziva američki politolog Benjamin Barber - smatra sebe prirodnim gospodarom vladajućeg pojmovnika, jedinim koji može određivati (a to se „određivanje“ u tekstu Konvencije vidi na više mjesta) što je stereotip, što predsrasuda, i što, na kraju krajeva, ravnopravnost. Ali, McDonalds u Istanbulu i te kako pazi na halal, a u Stockholmu ne. Hoćemo li to nekom konvencijom izjednačiti? Nema šanse. Hoćemo li nekom „istanbulskom konvencijom“ natjerati članice Erdoganove obitelji da se u javnosti pojave bez marame na glavi? Ili - kad je već moraju nositi - da se s njom pojavi i sam g. Erdogan. Ako mogu Bruce Springsteen i Zvone Bohem, može valjda i babo Recep? Hoće li se saudijske nogometašice na terenu pojaviti bez hidžaba, u kratkim hlačama? Naravno da nema šanse. Stoga nije problem samo u tome što su ideje popravka svijeta, koje ne vode računa o tradiciji, u samom startu