Zdravlje i šport
P
rošlo je nešto više od sto godina kad je bilo automobila koliko danas ima konja. Tko je tada mogao zamisliti granice dosezanja športskih rezultata? Napokon, pothvat što ga je izveo Felix Baumgartner skokom, kako slikovito mediji prikazuju, s ruba svemira (oko 39.000 metara) da bi se nakon slobodnog pada i probijanja zvučnog zida, uz golemu tehničku logistiku prizemljio padobranom, traži odgovor na pitanje: je li to i športski pothvat? Mislim da je! Ako ni zbog čega drugog, onda zbog činjenice da je padobran, inače izum našeg zemljaka Fausta Vrnačića (1551. Zadar - 1617. Venecija), športski rekvizit koji je od tada puno puta tehnički usavršavan i dotjerivan gotovo do letjelice kojom čovjek upravlja vlastitim sposobnostima. Od početka druge polovice XX. stoljeća ili od vremena kad sam studirao (u to vrijeme na jedinoj visokoškolskoj ustanovi za šport), puno toga što sam učio valjalo je zaboraviti već nakon desetak godina. Danas bih rekao: „Znanost je nepouzdana, a znanje je krhko“. Nažalost, većini ljudi diploma postaje zadnji akt školovanja kojim je sankcioniran stručni status do mirovine. Samim tim, u mnogim djelatnostima, diplomirani stručnjaci praksi prkose umjesto da joj pridonose spoznajom. Riječ je o činjenici da je tehnološki razvoj ili brzina tehnoloških izazova u zadnjih pedesetak godina mnoge, doskora na znanosti utemeljene stručne misli i modalitete, doslovce pretvorila u - znanstveno smeće. Što može čovjek? Koje granice visine i dubine može dosegnuti nije pitanje samo športa, već i svih izazova u kojima se javljaju pothvati ekstremnih zahtjeva što ih kreiraju osobe kojima, nakon izvedbe, nije cilj pobjeda nego - ostati živ! Dovoljno je, u tom smislu, pogledati špice Eurosporta i uvjeriti se da su, primjerice, jahanje valova, vratolomije na biciklima ili općenito „daskarenje“ u svim agregatnim stanjima (u vodi, na zraku, na tlu) individualno stvaralaštvo u kojem je trening izvan okvira pedagoško-stručnog procesa. Zato svojim osvrtima pokušavam ući u prostor što demistificira pojam „stručne misli“, odnosno, usmjeriti razmišljanja u pravcu genetičkih činjenica koje svjedoče da športovi ne čine ljude, nego da ljudi, ovisno o
Olimp 42
svojim sposobnostima, ne samo da biraju športove kojima će se baviti, nego kreiraju športove u kojima mogu izraziti stvaralaštvo. Drugim riječima, čovjek je jednako nepoznat u svojoj biološkoj naravi, kao i svemir u svojoj beskonačnosti. Ovim tekstom zaokružio bih svoje dvogodišnje sudjelovanje prilozima u časopisu „Olimp“ koji prkose pojmovima što se u životu, a samim tim i u športu, krivo interpretiraju. Naime,
Moć
U prošlogodišnjim sam prilozima (četiri priloga iz 2011.) dao osvrt na trenersku ulogu proglasivši trenere umjetnicima posla kojim se bave i pokušao dati do znanja da struka traži sustav, a trenerski posao improvizaciju prilagođenu trenucima koji su izmjenjivi poput dana i noći, boljih ili lošijih godina, toplijih ili hladnijih dana. Ne podcjenjujući trenersku ulogu i liderske sposobnosti, uvijek će ostati brojni upitnici o kojima ovise uspjesi
tehnološkog razvoja Tekst: ŽELJKO MATAJA
Od početka druge polovice XX. stoljeća ili od vremena kad sam studirao, u to vrijeme na jedinoj visokoškolskoj ustanovi za šport, puno toga što sam učio valjalo je zaboraviti već nakon desetak godina. Danas bih rekao: „Znanost je nepouzdana, a znanje je krhko“
poimanje športa još nije prevladalo ni „antički sindrom“ o skladnosti tijela kojem svjedoči Mironov «Diskobol» (Bacač diska), a Juvenalova sintagma „Zdrav duh u zdravom tijelu“ ne daje prednost ni tijelu, niti duhu jer im je utjecaj najvjerojatnije uzajaman. Dakle, želim reći da se praksa teško odvaja od još do jučer usvojenih poimanja športa ili naputaka javnih aspekata zdravstva kojima se šport nudi kao „lijek“ za zdravlje. Šport, međutim, valja gledati u svjetlu činjenica kojima je nužno odreći se obrazaca, recepata, shema i naputaka koje praksa demantira, baš kao i poimanje njegove svrsishodnosti kroz prohujala stoljeća.
pojedinaca ili momčadi. Jedino će ostati neupitna ostvarenja koja su uvijek stvaralački domet. U ovogodišnjim pak prilozima u „Olimpu“ (prva tri broja 2012.), prvi sam prilog posvetio pojmu zdravlja. Ono doista ne korespondira s javnim aspektima zdravstva iz jednostavnog razloga što su istine poput konzervi kojima je istekao rok trajanja. Još uvijek se, naravno krivo, misli da bavljenje športom automatski pridonosi zdravlju. Dakle, da bi se netko bavio bilo kojim športom ili tjelesnim aktivnostima mora raspolagati zdravljem za stanoviti šport ili za aktivnosti kojima se bavi. Sve ostalo je zdravlju u inat! Prilog u drugom broju odnosio se na primjenu stimulirajućih sredstava