Olimpijske nade
London
kao početna st(r)anica Tekst: TOMISLAV POLJAK Fotografije: DAMIR SENČAR (FaH)
Pet i pol godina dugo bavljenje skokom s motkom promoviralo je mladog Slavonca Ivana Horvata u drugog juniora svijeta i najmlađeg hrvatskog olimpijca na Igrama u Londonu
K
oliko ste puta čuli “športsko-ljubavnu” priču u kojima šampioni i njihov predodređeni šport kliknu na prvi pogled? Put Ivana Horvata, jednog od najperspektivnijih hrvatskih športaša uopće, “slavonskog Sergeja Bubke”, priča je koja ima sve elemente poznate Cezarove izreke. Njegov “dođoh, vidjeh, pobijedih” dogodio se prije gotovo šest godina… - Da, sve je krenulo na školskom natjecanju. Došao sam se natjecati u skoku u dalj, a trener Josip Gašparac me pitao želim li probati motku. Bilo je to u travnju 2007. Već sam sljedeći dan bio na treningu i od tada se ne odvajam od motke – prisjeća se 19-godišnji Horvat. Pet i pol godina dugo bavljenje skokom s motkom promoviralo je mladog Slavonca u drugog juniora svijeta i najmlađeg hrvatskog olimpijca na Igrama u Londonu. Upravo ta dva rezultata stavlja na vrh intimne liste atletskih postignuća, a garnira ih osmim mjestom na mlađejuniorskom Svjetskom prvenstvu 2009. u Bressanoneu, kojim se predstavio domaćoj javnosti. - Olimpijske igra bile su nešto posebno, doživljaj koji se pamti zauvijek. Išao sam u London s idejom da skupljam autograme najboljih športaša svijeta, ali na kraju sam shvatio da su i oni samo ljudi, da mogu s njima popričati, družiti se, zagrijavati, trenirati... Zbog toga sam odustao od autograma i uživao u natjecanju. Vjerujem da će mi to iskustvo jako pomoći u daljnjoj karijeri jer sada znam što me očekuje na nekim novim Igrama. Medalju sa juniorskog SP-a u Barceloni 2012. čuva kao najvredniji testament svojeg talenta. - Rezultat od 5,55 metara iz Barcelone nije baš za pohvaliti se, jer s nji-
Olimp 22
me nisam nigdje na seniorskoj mapi, a to mi je krajnji cilj. No, bitno je da sam osvojio tu medalju, da je ona u kolekciji i da sam dokazao da pripadam juniorskom vrhu. Za dalje mi ne znači previše, jer moram nastaviti raditi još jače i žešće ako želim napredovati. Taj će rad nastaviti uz trenera Gašparca i stručnjaka za fizičku pripremu Mirka Krola. - Uz njih mogu napraviti čuda! Doista, ne bih mijenjao svoj tim ni za što na svijetu. Bezgranično im vjerujem; gospodin Krolo me fizički preporodio i više nisam, kako je to govorio trener Gašparac, mršav kao Pink Panther. Treninzi su nam brži, žustriji i efektniji. Dva dana u tjednu treniram i dva puta dnevno, pa vjerujem da ćemo u 2013. ispuniti najveće ciljeve: doći do granice od 5,70 m, napraviti nešto na mlađeseniorskom Europskom prvenstvu u Finskoj i preskočiti normu za seniorsko Svjetsko prvenstvo u Moskvi, koja će iznositi oko 5,60 m. Za ispunjavanje tih ciljeva, Ivan će napraviti i neke preinake u vlastitu odnosu prema treninzima i natjecanjima. Primjerice, ističe da se u 2012. prerano zadovoljio napravljenim, pa je cijele godine skakao u starim sprintericama. - Kada sam preskočio 5,60 m, bio sam sretan i nisam razmišljao o detaljima. S novim sprintericama sada na treningu preskačem 5,60 lakoćom, bez velikih poteškoća … Horvat se nada da će i aktualni, zimski mjeseci proći bez problema, ali onih mnogo opasnijih - zdravstvenih. Naime, čim temperatura u Osijeku krene prema minusu, uvjeti u Gradskom vrtu postaju opasni. Ivan za sada nije imao većih problema s ozljedama, ali priznaje da ga je strah trenirati u takvim uvjetima.