ŽENE I ŠPORT
M
eđunarodni olimpijski odbor je, kako bi se to reklo, „zaprisegnuti“ vođa olimpijskoga pokreta. Nije potrebno dodati ono globalnog, jer olimpijski pokret u svojoj naravi „puca“ na cjelinu čovječanstva – definirajući u temeljnim načelima olimpizma bavljenje športom kao ljudsko pravo – bez razlike na „rasu, vjeru, politiku, rod“ kako stoji u petoj točki Temeljnih načela olimpijske povelje. No, za razliku od ideologija koje će se pozvati na sličnu sveobuhvatnost, pokušavajući da u neke pojmove unesu određenu fluidnost, a da druge – osobito političke – što jače zacementiraju (kako smo se osvjedočili u tužnim olimpijskim
Piše: RATKO CVETNIĆ Fotografije: IOC, HOO
Olimpizam ima dugu povijest otvaranja prema cjelini svoje „vizije i misije“. Jedno od područja na kojem se tijek može jasno pratiti jest nesumnjivo i pitanje ravnopravnosti muškaraca i žena
Put žena do ravnopravnosti u športu
Morana Paliković Gruden
bojkotima osamdesetih), olimpizam ima dugu povijest otvaranja prema cjelini svoje „vizije i misije“. Jedno od područja na kojem se tijek može jasno pratiti jest nesumnjivo i pitanje ravnopravnosti muškaraca i žena. U ovoj smo rubrici već u više navrata, s različitim povodima, rezimirali glavne točke toga procesa. Za Pierrea de Coubertina je žensko sudjelovanje u u olimpijskome pokretu bilo ograničeno na, manje-više, pljeskanje na tribinama („Žena je odmor ratnika“, rekao je Nietzsche kojeg se u to doba prilično slušalo), te se u toj vjeri nikad nije dao pokolebati. No, iako su se već u Parizu 1900. OLIMP ■ 42 ■
godine, žene natjecale u aristokratskim športovima poput tenisa i golfa, treba reći da su ingerencije MOO-a tada još u povojima, pa je program zavisio uglavnom od staleških preferencija samih organizatora Igara. Zamah emancipacije, koji je nastupio nakon Velikog rata u kojem su izginuli milijuni najzdravijih mladih europskih muškaraca, dovest će do toga da Međunarodni olimpijski odbor, i sam sve jači igrač u globalnom institucionalnom okružju, bude prisiljen priznati situaciju koja se ostvaruje na terenu. Tako je od Igara 1928. ženski program i službeno odobren pa su na olimpijskom stadionu u Amsterdamu po prvi puta viđene olimpijke u današnjem smislu.
Novi rat donio je i nove perspektive: SAD, koji se pojavljuje kao prva svjetska sila, pridonijet će tome da se 1948. u Londonu vrata olimpijskog stadiona otvore crnim športašicama. Kad istočni blok svlada svoje animozitete prema olimpijskoj ideji – a svladat će ih čim Staljin shvati agitpropovsku dimenziju Igara, ono što je njegovom nekadašnjem obožavatelju Hitleru bilo sasvim jasno još 1936. - započet će jedna zanimljiva disciplina hladnoga rata koja postupno donosi nove standarde u rodnoj zastupljenosti športaša. Dotad je vladala jednostavna proporcionalnost: što viši ekonomski standard zemlje, to više športašica u olimpijskom timu.