Olimpijske legende: Zoran Roje
re ro iz Mo e
zlato
iz o Angele a
K
ada je vaterpolo u pitanju, u bivšoj južnoslavenskoj državi, tijekom ‘60-ih, ‘70-ih, pa i ‘80-ih godina prošlog stoljeća, nositelji kvalitete bili su Mladost, Jug, splitski trojac Mornar, POŠK i Jadran te beogradski Partizan. Oni su osvajali trofeje, tamo su igrali najbolji igrači, a te su sredine, logično, generirale i reprezentativce. Da bi netko izvan tog kruga klubova dospio u reprezentaciju, u njoj se održao, postao jedan od stožernih igrača na najvećim svjetskim natjecanjima, trebao je posjedovati izvanserijsku kvalitetu, nedodirljivu nadarenost te do zaluđenosti izraženu predanost športu i radu. M prvenstveno iz razloga jer mi u to vrijeme nismo imali niti tehnologiju treninga, pa nismo ni dovoljno trenirali. Pa ako je i postojao neki talent, on se nije mogao ni pokazati. Tako je doslovno i bilo, jer su meni, recimo, na prvim testovima rekli: “Evo ti treninzi, pa ti radi, treniraj, a onda ako hoćeš dođi i drugi put, pa ćemo vidjeti što ćemo s tobom” - prisjeća se Zoran Roje (62). Upravo on je jedan od tih izvanserijskih vaterpolista, reprezentativac i olimpijac koji nije dolazio iz spomenutih tadašnjih „razvikanih“ klubova, već iz - Primorja. Klub iz Rijeke jest najstariji u hrvatskoj državi, povijest mu je briljantna, ali nakon Olimp 18
Zoran Roje (62) uz dvije olimpijske kolajne, u svojim vitrinama čuva i srebro sa EP-a i broncu sa SP-a, kao i srebrno odličje kojeg je osvojio u Kranju kao izbornik hrvatske reprezentacije
mu je bilo 12-13 godina, počeo njegov sportski put. - Vaterpolo mi je prvi šport. Nisam poput mnoge djece krenuo na plivanje, nego baš na vaterpolo. Prije toga, nešto sam koketirao, kojih 5-6 mjeseci, s nogometom u, Orijentu. Sve dok me jednog dana gotovo bura nije otpuhala; bilo mi je hladno i nije mi se nimalo svidjelo. A kako sam ljeta provodio u Splitu, obvezno sam išao gledati vaterpolo, Jadran i Mornar. Tu se zapravo stvorila neka veza vaterpola i mene.
Drugog svjetskog rata, klub s Kvarnera nije bio mjerljiv s ostalim velikanima. A onda se pojavio Roje, legenda Primorja i jedan od najboljih braniča u povijesti hrvatskog vaterpola... - Ja sam, u početku, nebrojeno puta morao trenirati sam i naravno da mi je stoga bilo teže. Uz to, mi u Primorju tada nismo ni igrali puno velikih utakmica na kojima bi vas lakše ili brže netko zapazio. No, imao sam i sreću što je krajem sedamdesetih izbornik tadašnje seniorske reprezentacije postao Trifun Ćirković. On je prethodno bio trener juniorske reprezentacije, pa je iz te momčadi uzeo Gopčevića, Krivokapića, Bobu Trifunovića i mene - dobro pamti Zoran. Obitelj Roje inače nije s Kvarnera, već su Dalmatinci. Zoran je rođen u Splitu, da bi s roditeljima kao dječak doselio u Rijeku i ondje je, kad
S u Rijeci, na Školjić, Zoran se i danas sjeća i to zato jer... - Ha, ha, ha, zato jer me je bilo sram... Ma, došao sam potpuno sam i doista mi je bilo jako neugodno, pa nisam ni ušao u bazen, već sam otišao doma. Sutradan sam se vratio, ali s mojim društvom iz razreda i onda mi je bilo lakše... Bilo je to godine 1968. Teško da je u tom trenutku itko mogao vjerovati, pa ni njegov trener Frane Nonković, kako mu je u bazen upravo uskočio dragulj, dječak koji će u nadolazećim godinama postati živuća legenda Primorja. Bez pretjerivanja, u rangu Ivice Jobe Kurtinija i Zdravka Ćire Kovačića! Taj će dječak s vremenom postati standardni igrač, pa kapetan, onda i trener, te konačno i športski direktor kluba. Roje, osvajač olimpijskog zlata i srebra, vječno je ostao vjeran klubu s Kvarnera, s iznimkom zadnjih osam godina igračke karijere koju je okončao u Italiji.
i e D A BAU R