Olimpijske legende
D
ovoljno je reći - jedna od najvećih legendi ženske košarke na ovim prostorima. Pripada obitelji koja je ostavila veliki, može se reći ogromni trag u košarci: Mira Bjedov-Nikolić, rođena je u Mokrom Polju 7. rujna 1955. godine. Košarku je počela igrati 1974. u košarkaškom klubu Industromontaža iz Zagreba (kasnije Monting), zahvaljujući kako kaže, velikom i najboljem treneru Marijanu Pasariću. Iako je Mira rođena u Mokrom Polju u Dalmaciji, roditelji i brat, tadašnji košarkaš Zadra Žarko Bjedov, nisu joj dali podršku i mogućnost da igra košarku u Zadru. Međutim, Mirina volja i ljubav prema košarci bili su jači od svih odgovora da ne igra košarku i da ne odlazi u Zagreb. Najuporniji u naumu da Mira dođe u Zagreb igrati košarku bio je upravo spomenuti Marijan Pasarić. Kao čovjek od struke prepoznao je Mirine kvalitete, a ona mu se dobrim igrama odužila na najbolji mogući način. • Vrlo brzo po dolasku u Monting, stigli su i trofeji, prvi je bio Kup Jugoslavije 1975. Možete li se nakratko prisjetiti tog uspjeha u dresu Montinga? - Bila sam bez iskustva, jako sam se bojala i mislila sam da ja to nikada neću moći. Divila sam se mojim suigračicama pogotovo Marijani Bušljeti koja je bila iskusna igračica i reprezentativka, a ja početnik.
Poznanj i Moskva
- vrhovi karijere Tekst: JURICA GIZDIĆ Fotografije: Hrvatski športski muzej
Negdašnja košarkašica „Industromontaže“ (kasnije Monting) i reprezentativka države Mira Bjedov-Nikolić, bila je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih jedan od najboljih europskih centara. Najradije pamti medalje s EP u Poznanju (1978.) i OI u Moskvi (1980.) Osvajanje svih tih trofeja, Kupova Jugoslavije, Europskog kupa Lilliane Roncheti i prvenstva Jugoslavije, za mene su bili nagrada za veliki trud, veliku odgovornost koju sam osjećala i posljedica enormne želje za uspjehom.
U dresu reprezentacije Jugoslavije, Mira Bjedov-Nikolić redovito je pružala odlične igre. Na fotografiji je druga slijeva u gornjem redu, a treća slijeva je klupska kolegica Marijana Bušljeta Olimp 18
• Igrali ste na poziciji centra i bili ste jedan od najboljih europskih centara u to vrijeme. Nastupali ste i za reprezentaciju Europe ? - Više sam igrala kao lagani centar, pa sam se izvlačila na krilo. U klubu to je dobro funkcioniralo u tandemu s Marijanom Bušljetom, jer je ona bila nezaustavljiva ispod koša, a ja sam imala više prostora za šut. Za reprezentaciju Europe igrala sam nakon europskog prvenstva u Poljskoj, u Poznanju, gdje smo osvojile srebrnu medalju. Od naših cura, za tu europsku reprezentaciju zaigrale smo Marija Veger i ja. Marija Veger je bila fenomenalna igračica, igrala je lepršavu, laganu i lijepu košarku. Sastav su izabrali treneri reprezentacija koje su nastupile na EP. Bila sam uistinu presretna, za
mene je to bilo kao san - biti u društvu najboljih europskih igračica! • Vaša momčad Montinga u kojoj su pored vas bile Marijana Bušljeta, Sanja Ožegović, Jasna Pepeunik, krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, bila je respektabilno ime u europskim relacijama. A bili ste i odlična klapa... - Da istina je. Marijana Bušljeta i ja smo bile tandem, cijela Trešnjevka nas je znala. Stanovale smo zajedno dvije godine kod roditelja Ratka Rudića (kod tete Zorice i barba Jakova), imale smo njihovu podršku i savjete, pogotovo od barba Jakova koji je bio veliki športaš. Sanja Ožegović i Jasna Pepeunik su bile drugi tandem, a sve zajedno slagale smo se fenomenalno. Bilo je tu i pozitivne konkurencije. Haklale smo prije svakog treninga Marijana i ja protiv Sanje i Jasne i to je bila borba kao da se igra prvenstvo svijeta, natjecale smo se i tko će prije ući u vlak kada smo putovale spavaćim kolima, recimo za Sarajevo, i tko će prije uzeti bolje ležajeve... • U dresu Montinga 1980. godine