Doping i šport
Š
port se uvijek nudi kao čimbenik zdravlja, no dobiva značenje koje diktiraju oni koji ga materijalno i financijski usmjeravaju, a samim tim postao je sredstvo ostvarivanja socijalnih ciljeva, ekonomskih interesa, tržišnih izazova i političkih motiva. Da bi ispunili očekivanja onih koji im osiguravaju uvjete i sredstva koja u njih ulažu sponzori, pokrovitelji i najčešće država preko svojih vladinih i nevladinih institucija, športaši nerijetko posežu za nedopuštenim sredstvima koja imaju opći naziv - doping. On je, s jedne strane, neupitno štetan i često za
zdravlje poguban, a s druge čini nelegalnu konkurenciju u natjecanju. Pojava dopinga višeslojno je pitanje i moralna dilema koja zadire u prirodu civilizacije (a koja je nemilosrdna spram svih prirodnih resursa), a u športu stimulira čovjekove mogućnosti odgađajući umor, otupljujući bol ili pak pridonosi mišićnoj masi. Za nedopuštenim sredstvima, da bi bili uspješni, ne posežu samo športaši, ali samo u športu sudac i porota su laboratoriji MOO-a kroz koje poput švercera prolaze mnogi od onih čiji uzorak nije detektiran kao zabranjeno sredstvo.
rijumčari uspjeha
Olimp 26
Rekorderi u prinosu mesa jednako koriste anabolička sredstva, baš kao i rekorderi u prinosu žitarica koji imaju zgodan naziv za zloupotrebu, a zove se - „zaštita bilja“. Bilje se uistinu štiti od insekata pesticidima, a korov uništavaju herbicidi, kako bi konzumenti, a to smo mi, ovisili o zdravoj probavi, a ne o zdravoj hrani. Ništa od svega što unapređuje uvjete za procese treninga i ništa od sredstva što se koriste u športu nije stvarano zbog športa. Šport jednostavno koristi tehnološke domete što je najjednostavnije prepoznati u olimpijadama. Naime, razdoblje od četiri godine razumijemo olimpijadom čija su kruna Igre u kojima se od 1956. ne nadmeću samo športaši već i tehnologija. Posljednje romantičarske Igre bile su u Helsinkiju (1952.) da bi od Melbournea (1956.) svake igre u šport uvodile tehničke i tehnološke prednosti što se kreću od sintetiziranih podloga i materijala, pa sve do farmacijskih proteza nutricionizma koji integrira puno toga što razumijemo dopingom. Što se pak samog dopinga tiče, kontrola je službeno uvedena u Münchenu 1972. godine. Dr. Fischbach je kao predsjednik Zdravstvene komisije MOO-a objavio listu dopuštenih i nedopuštenih sredstava koje su do tog vremena koristili športaši za poboljšanje svojih rezultata anaboliziranjem ili pak nadoknađivanjem deficitarnih tvari u procesima treninga i natjecanja. Olimpijske igre u Münchenu doslovce su najavile rat korisnicima dopinga i otvorile prostor jednog drugog nadmetanja u kojem je, nekad tzv. prljavi doping, danas već ustupio mjesto sofisticiranom dopingu u kojem se nadmeću i sami laboratoriji, odnosno, oni koji svojim spoznajnim dometom mogu priuštiti stanovite prednosti športašima koji koriste ono što se u većini laboratorija ne može detektirati. Ukratko, sve je više onih drugih igara koje neodoljivo asociraju na carinike i krijumčare... Zbog dopinga diskvalificirani sprinter Ben Johnson (Seul, 1988.) u predgovoru knjige „Doručak šampiona» između ostalog je napisao: Osim novčanih dobitaka za natjecatelje i njihove matične saveze, veliki interes da športaši što više koriste nedopuštena sredstva, imale su i farmaceutske tvrtke koje su proizvodile iste. Dolaskom sve sofisticiranijih metoda dopinške kontrole, takve su tvrtke sta-