FILOZOFIJA ©PORTA
Od igre do πporta Svladana izvanjskim motivima, igra je prostorno i vremenski omeena i uozbiljena te, optereÊena rezultatom, postaje neπto sasvim drugo suvremeni πport. Prostor joj je, nadalje, i antropoloπki suæen, tako da se danas, moæemo slobodno reÊi, igraju joπ samo djeca Piπe Drago VujeviÊ
ropitivati multidimenzionalne odnose izmeu Ëiste igre (ludus, paidia), vjeπtine i πporta kao strukturirane aktivnosti, podrazumijeva promiπljanje πporta kao sastavnog dijela suvremene kulture, πto ujedno znaËi krenuti od razumijevanja Ëovjeka kao homo ludensa. Prema Huizingi, kultura se ne raa iz igre kao æiva voÊka koja se odvaja iz starog stabla, nego se razvija u igri, kao igra. IgraËki karakter bitno je antropoloπko obiljeæje suvremene kulture, iako πport, postajuÊi strukturiranom aktivnoπÊu, polako napuπta podruËje igre i postaje stvar po sebi, neπto drugo.
P
Igra je "neπto drugo" Igra je dobrovoljna radnja ili djelatnost koja se odvija unutar nekih utvrenih vremenskih ili prostornih granica, prema dobrovoljno prihvaÊenim, ali i beziznimno obaveznim pravilima, kojoj je cilj u njoj samoj, a prati je osjeÊaj napetosti i radosti te svijest da je ona “neπto drugo”, nego “obiËni æivot”. (Huizinga, 1992.). Koncept πporta kao Ëiste igre (play), utemeljen je na odreenju Ëovjeka kao homo ludensa. Odreenje igre kao samodostatne, samosvrhovite djelatnosti (play) odnosi se na pet (Huizinga, 1992.), odnosno πest (Caillois, 2001.) osnovnih znaËajki. Igra je, dakle, slobodna (po vlastitom izboru odluËujemo u koju Êemo se 24
igru i kada ukljuËiti); izdvojena (ograniËeno trajanje igre u vremenu i prostoru); neizvjesna (njen tijek i krajnji rezultat nisu predvidivi); neproduktivna i neutilitarna (krajnji ishod nisu materijalni produkti, a svrha je aktivnosti u njoj samoj); ima vlastitu realnost (vrijede pravila posebne realnosti) i ima fiktivni karakter (ona je realnost posebne naravi), πto govori da ona predstavlja svijet za sebe.
Igra kao vjeπtina je poludragovoljna aktivnost Roger Caillois, nastavljajuÊi se svojom antropoloπkom studijom “Man, Play and Games” na “Homo Ludens” Johana Huizinge, razvija meukoncept izmeu Ëiste igre i πporta. Taj se meukoncept odnosi na igru kao vjeπtinu (game), omeenu
pravilima, a koji je meukoncept ujedno i poveznica izmeu play i sport. Caillois uvodi svoju podjelu kojom dodatno raπËlanjuje spomenuti meukoncept, te razlikuje Ëetiri tipa igara: agon (natjecanje i vjeπtina); alea (igre na sreÊu); mimicry (igre preruπavanja) i ilinx (igre zanosa). U meukonceptu igre πto ga razrauje Caillois, u prvom su planu vjeπtina izvedbe i pravila, ali i obiljeæja druπtvenokulturnog okruæenja. Igra kao vjeπtina poludragovoljna je aktivnost, dakle jer je odreena pravilima koja omeuju prostor igre (game) kao meukoncepta. Igra kao sreÊa i vjeπtina nije viπe Ëista igra i neutilitarni zanos, ali joπ nije do kraja prestrukturirana u πport.
Pomak πporta izvan podruËja igre Povijesno motre-
Êi, πport se razvijao ovisno o socijalnim i klasnim okolnostima u kojima je isprva bio strogo odvajan od utilitarnih gospodarskih ciljeva i zadræavan u segmentu slobodnog vremena tzv. dokoliËarske klase. Danas je πport dostupan πirokim socijalnim slojevima, u aktivnom i pasivnom smi-