VATERPOLO
Ratko Rudić
O
vaj proslavljeni vaterpolist i vaterpolski trener ne da zaslužuje tekst, nego je i knjiga malo! Njegova velika karijera ne može stati niti na tisuću stranica. Ratko Rudić rođen je u Beogradu 7. lipnja 1948. godine. Uvijek je zahtijevao puno od svojih igrača, ali je zato imao rezultate. Većina trenera zna raditi svoj posao, no Rudić je ukupno u igračkoj i trenerskoj karijeri osvojio 64 trofeja. U izborničkoj karijeri osvojio je 36 medalja na velikim natjecanjima, od čega 10 s Hrvatskom, što ga čini najtrofejnijim vaterpolskim trenerom svih vremena te drugim najuspješnijim izbornikom u povijesti svih sportova nakon brazilskog odbojkaškog stručnjaka Bernarda Roche de Rezendea, koji u svojoj bogatoj riznici ima 45 odličja. No, pođimo redom. Vaterpolo je počeo igrati 1958. godine u Jedinstvu iz Zadra, a zatim je od 1963. do 1971. godine igrač splitskog Jadrana, s kojim 1967. godine osvaja Zimsko prvenstvo Jugoslavije. Nakon odlaska iz Splita deset godina odnosno od 1971. do 1981., igra za beogradski Partizan. U desetljeću u kapici Partizana Rudić je osvojio prvenstvo Jugoslavije 1972., 1973., 1974., 1975., 1977., 1978. i 1979. godine. Zimsko prvenstvo osvojio je 1972. godine, a kup Jugoslavije 1974., 1974., 1975., 1977., 1978. i 1979. godine. S Partizanom je bio prvak Europe 1974. i 1975. godine. Kao igrač je osvojio brojne i reprezentativne trofeje. Nastupio je kao igrač–pričuva na Olimpijskim igrama u Meksiku 1968. godine kada je osvojena zlatne medalja. Osvojio je srebrnu medalju na Olimpijskim igrama 1980. godine u Moskvi, a igrao je i na igrama 1972. godinu u Münchenu. Na svjetskom prvenstvu u Beogradu 1973. godine osvojio je brončanu medalju. Brončane medalje osvojio je na europskim prvenstvima 1970. godine u Barceloni i 1974. u Beču, dok je 1977. u Jonkopingu osvojio srebro. Na FINA kupu u Beogradu i Rijeci 1979. godine osvojio je brončanu medalju. Zlatne medalje osvojio je na Mediteranskim igrama 1971. u Izmiru i 1979. u Splitu, a srebro 1975. u Alžiru. Kao trener, postigao je kao nitko u svijetu vaterpola. Karijeru je započeo kao trener juniora Partizana od 1980. do 1983. godine. Zatim je od 1983. do 1984. godine izbornik juniorske reprezentacije Jugoslavije. Nakon toga je od 1984. do 1988. godine izbornik seniorske reprezentacije Jugoslavije. Potom je od 1988. do 1990. trener beogradskog Partizana. Izbornik reprezentacije Italije je od 1990. do 2000. godine. Zatim je izbornik SAD-a od 2001. do 2004., a izbornik hrvatske vaterpolske reprezentacije je od 2005. do 2012. godine kada je postao sportski direktor reprezentacije. Od studenog 2013. izbornik je vaterpolske reprezentacije Brazila. Tri puta zaredom osvajao je olimpijska zlata s Jugoslavijom, 1984. u Los Angelesu i 1988. u Soeulu, potom s Italijom 1992. u Barceloni. Na Olimpijskim igrama 1996. u Atlanti s Italijom je osvojio broncu, a s hrvatskom reprezentacijom na Igrama 2012. u Londonu ponovno se okitio zlatnom medaljom. Kao izbornik na svjetskim prvenstvima osvojio je pet medalja. Najprije je osvojio zlato s Jugoslavijom 1986. u Madridu, potom ponovno zlato, ovog puta s Italijom 1994. godine u Rimu. Dolaskom na klupu hrvatske reprezentacije osvojio je tri medalje na svjetskim prvenstvima i to: zlato 2007. u Melbourneu te broncu 2009. u Rimu i 2011. u Šangaju. Kao izbornik juniorske reprezentacije Jugoslavije osvojio je srebro na Svjetskom prvenstvu u Jugoslaviji 1983. godine. Na prvenstvima Europe osvojio je šest medalja i to: s reprezentacijom Jugoslavije srebrne medalje 1985. u Sofiji i 1987. u Strasbourgu, s Italijom je osvojio zlato 1993. u Sheffieldu i 1995. u Beču te broncu 1999. u Firenci dok je zlatnu medalju osvojio s Hrvatskom na Europskom prvenstvu 2010. u Zagrebu. Treba reći da je Rudić i na juniorskim prvenstvima Europe osvajao medalje i to 1983. i 1984. u Jugoslaviji po srebro. Na Panameričkim igrama 2003. godine osvojio je zlatnu medalju s reprezentacijom SAD-a. Na natjecanjima Svjetske lige Rudić je osvojio broncu 2003. sa SAD-om u New Yorku. Kao hrvatski izbornik osvojio je četiri odličja na natjecanjima svjetske lige i to: 2009. u Podgorici srebro, 2010. u Nišu broncu, 2011. u Firenci ponovo broncu i 2012. u Almati zlato. Na natjecanjima svjetskog kupa osvojio je pet medalja: s Jugoslavijom zlato 1987. u Solunu, potom s Italijom zlato 1993. u Ateni te srebro 1995. u Atlanti i 1999. u Sydneju. S Hrvatskom je osvojio srebro 2010. u Oradeu. Kao izbornik reprezentacije Italije osvojio je zlatne medalje na Mediteranskim igrama 1991. u Bariju i 1993. u francuskom Languedoc – Roussillonu. S Jugoslavijom je na Univerzijadi u Kobeu 1985. godine osvojio srebro, a dvije godine kasnije, 1987. u Zagrebu broncu. Godine 1989. dobio je Nagradu AVNOJ-a. Član svjetske vaterpolske Kuće slavnih postao je 2007. Iste godine dobio je državnu nagradu za sport Franjo Bučar, a 2012. je dobio nagradu za životno djelo u sportu Franjo Bučar. Godine 2012. predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović odlikovao ga je Redom kneza Branimira s ogrlicom. Odlukom Hrvatskog olimpijskog odbora proglašen je najboljim hrvatskim trenerom 2007. i 2012. godine. U mandatu od 2010. do 2014. godine član je prvog Nacionalnog vijeća za sport, najvišeg stručnog i savjetodavnog tijela koje brine za razvoj i kvalitet sporta u Republici Hrvatskoj. Od 2013. počasnik je Kuće slave splitskog športa.
73