Tino Vegar VATERPOLO
1 odličje - Srebrna medalja: OI Atlanta 1996.
P
olivalentan vaterpolist koji je mogao igrati na više mjesta u momčadi. Tino Vegar rođen je 30. siječnja 1967. godine u Splitu. Kao da je bilo predodređeno da Tino postane vaterpolist. Naime, Deni Lušić, jedan od najtrofejnijih hrvatskih vaterpolista, prvi mu je rod. Tinova majka i Denijev otac su brat i sestra. Kada je Tino započinjao igračku karijeru, splitski POŠK bio je u svojim najboljim danima. Tino je u POŠK-a počeo kao plivač u svojoj devetoj godini, a od svoje trinaeste prešao je u vaterpolo, koji će kasnije postati njegov život. Prvi trener bio mu je Ivica Raunig. Tino je bio igrač ispred svog vremena, polivalentan, kakvi se danas traže. Stoga nije čudno da je Vegar u reprezentaciji igrao braniča, a u klubu centra. Tada je to bila iznimka. Tino je obično igrao na desnoj strani, braniča, ali i centra. Imao je oduvijek dobre noge, naravno u vaterpolskom smislu, „škare“ koje su ga držale iznad vode. I nikad nije bio klasičan centar. Još i danas se mnogi sjećaju one ubojite kombinacije iz Mladosti kojom su izluđivali protivnike - desetka Bukić na lijevoj strani, a devetka Vegar na “sidru“. Za prvu momčad POŠK-a je igrao od 1983. do 1991. godine. U tom razdoblju s POŠK-om je osvojilo Kup pobjednika kupova i europski Superkup 1983. godine. Bio je standardni član momčadi kada je osvojen Mediteranski kup 1986. i 1987. godine. Po odlasku iz Splita, Tino Vegar je od 1991. do 1999. godine igrač Mladosti iz Zagreba. U osam godina boravka u klubu na Savi doista se naosvajao trofeja. S Mladosti je 1996. postao prvak Europe i pobjednik europskog Superkupa. U kapici Mladosti je osvojio i Mediteranski kup 1991. godine. Tu su i titule prvaka Hrvatske 1992., 1993., 1994., 1995., 1996. i 1997. godine, kao i hrvatski kup 1993,. 1994. i 1998. godine. Godine 1999. vraća se POŠK i na Zenti ostaje do 2000. godine, a u svom povratku u matični klub osvaja hrvatski kup 2000. godine. Zatim Vegar odlazi u Italiju, gdje je od 2000. do 2002. godine igrač Ortiglie. Ponovno se vraća u rodni Split - ovog puta u sezoni 2002./03. igra za Jadrana. U narednoj sezoni, 2003./04., Tino Vegar je ponovno u Italiji, gdje igra za momčad Posillipo i 2004. godine osvaja prvenstvo Italije. U sezoni 2004./05. ponovno je igrač zagrebačke Mladosti, a zatim od 2005. do 2007. igra za zagrebački Medveščak, gdje je završio igračku karijeru. I danas Tino zna zaigrati vaterpolo za trećeligaša Pučišća ili u Divljoj ligi za legendarni Chuck Norris. Kao reprezentativac Jugoslavije, za koju je nastupio 58 puta, Tino Vegar je osvojio srebrnu medalju na Europskom prvenstvu 1987. u Starasbourgu i zlato na FINA kupu iste godine u Solunu. U kapici reprezentacije Hrvatske sudjelovao je na Olimpijskim igrama 1996. godine u Atlanti, gdje je osvojio srebrnu medalju. Inače, 80 puta je nastupio za hrvatsku reprezentaciju. Nositelj je odličja Red Danice hrvatske s likom Franje Bučara. Dobitnik je Državne nagrade za sport Franjo Bučar 1996. godine. Ipak, u trajnom sjećanju ostaje srebro iz Atlante 1996. za koje se, kaže, najviše izmučio. U četvrtfinalu je Hrvatska pobijedila Jugoslaviju s 8:6, u polufinalu smo dobili Talijane sa 7:6, a u finalu su Španjolci bili bolji od naše reprezentacije sa 7:5. U finalnoj utakmici Tino Vegar postigao je jedan zgoditak. Na toj utakmici Hrvatsku nije vodio izbornik, danas pokojni Bruno Silić, koji je bio isključen u polufinalu protiv Talijana. Hrvatska je dobro startala. Silić je mobitelom slao poruke pričuvnom vrataru Maru Baliću, ali su ga suci ubrzo razotkrili i oduzet mu je mobitel koji je skrivao ispod kapuljače. Na kraju su Hrvati djelovali obezglavljeni i umorni, a Španjolska je bila jača u finišu. Završetkom igračke karijere, Tino je u Medveščaku radio najprije kao trener mlađih kategorija, zatim sportski direktor, kraće vrijeme i trener prve momčadi, te konačno kao klupski tajnik, a potom je ponovo trener prve momčadi. Tino Vegar, vaterpolist po obitelji, pobrinuo se da nastavi tradiciju. Sinovi Tino i Borna pošli su njegovim stopama.
221