Emir Mešić "List"

Page 1

1


2


Emir Mešić LIST

PublishedOnMyOwn 2010.

3


Emir Mešić LIST

Izdavač PublishedOnMyOwn Fotografija Mima© Grafička priprema Studio 24cmVibrator Štampa Kopirnica kod Policije Ministarstvo kulture i sporta Bosne i Hercegovine nema nikakvo mišljenje o ovoj knjizi i nadam se da će ostati tako.

4


Emir Mešić

LIST

Lukavac 2010.

5


6


1. Nakon petnaest minuta pljusak je prestao. Emir je uspio ispušiti cigaretu sakriven ispod balkona Doma penzionera. Ovi ljetni pljuskovi su spas za pušače. Lijepo očiste zrak od prašine i onda cigareta ima bolji okus. Zapalio je još jednu dok Sunce nije opet počelo pržiti asfalt i svu onu kišu pretvarati u nesnosnu vlagu. Dok je palio drugu čuo je teški kašalj iza zida. Ubrzo su se pojavila dva starca. Jedan je nosio deku, a drugi je pod pazuhom imao novine. „Momak, hajd sjedi s nama na klupu, prestala je kiša“, reče jedan. „Neka, neću ja dugo.” „Ma što tu stojiš, sjedi i ispuši. Imamo i novine.” „Ej imate i novine, onda ću sjest“, nasmija se i krenu s njima prema klupi. Starac je usporenim pokretom namještao deku na mokru klupu dok je drugi pokušavao da mu pomogne. „De čekaj, ja ću“, reče prvi starac. „Pa da ti pomognem“, drugi povisi glas.

7


„Ma šta mi imaš pomagat prostrijet deku na klupu“, uvrijedi se prvi. „Ko da ja to ne znam?“ „Prije ćemo sjest ako ti pomognem.” „Gdje se to tebi žuri. Imaš cijeli dan ispred sebe.” „Ne moram ga prestojat.” „Evo sjedi“, reče prvi starac, „da bog da se nasjedio. I daj momku novine sad.” „Ma nije bitno, ja ću kratko, samo da cigaretu završim“, pokušavao je biti fin ali mu je drugi starac već bacio novine u krilo. One kliznuše sa nogu na mokar beton ispred njih. „Ej, smokriše se sad. Ja se izvinjavam ali…“ „Ma ne sekiraj se, ionako su džaba“, reče prvi starac. Emir je polako listao novine. Ovoj dvojici se nigdje ne žuri, a ni njemu također. Na posao će tek večeras. Nije uspio doći ni do sportske rubrike, a ova dvojica su se opet nešto sporječkala. Prvi je bio prava pričalica dok se drugi ponašao kao neki vojni zapovjednik, pričao je u jasnim i kratkim rečenicama. Bilo je smiješno gledati dva metuzalema kako se ponašaju kao djeca. Bitno je udariti kontru na neku rečenicu svog sagovornika, pa makar ona bila neiskrena i lažna. Njihovu svađu je prekinula neka starica sa prozora na drugom spratu. „Omere, jeste li ispušili?“ „Šta?“ dreknu jedan od njih. „Hajte kahva“, reče starica i zatvori prozor. „Šta hoće?“, upita prvi starac gledajući u Emira. „Kaže da je kafa gotova.” „A istom sjeli“, reče starac, „hajde momak ponesi novine.” „Evo vama novine, neću ja na kafu, imam nekog posla.” „Ma moreš kahvu popit“, navaljivao je drugi starac. „Nema od hiće ništa.” „Ima gore i dobrih sestara“, namignu mu prvi starac.

8


„Ako ne voliš domaću kahvu ima i ona iz aparata. Kahva ne valja al’ je džaba“, reče drugi starac. „Neka“, osmjehnu se Emir, “evo vama novine odoh ja svojim poslom. Ionako se gore ne može pušit.” „Ima balkon. Jebi ti njih. Ne mogu ja svaki minut izlazit napolje“, odbrusi drugi starac mašući rukom u beckheand stilu. „Ma hajd’ da i to vidim“, nasmija se Emir i krenu sa starcima prema zgradi. Na samom ulazu u zgradu pažnju mu je privukla jedna posmrtnica: „Ekrem Džaferović … nakon duže bolesti … 76 godini … dženaza će se održati … ispred komemorativnog centra … ožalošćeni …“ „Je li ovo neki vaš?“, upita Emir dva starca. “Mislim, odavde iz doma?“ „Jest al on je gore sa osmog sprata. Sutra mu je dženaza. Gor’ su oni što leže“, reče drugi starac. „Donije li ih ovde da umru“, reče prvi starac. „Momci“, okrenu se Emir prema starcima“,evo vam novine, hvala na pozivu za kafu, stvarno imam nekog posla. Doviđenja.” Stavio je slušalice u uši i pustio muziku da ga prati. U ovom slučaju bila je to „The Lost Art of Keeping a Secret1“ od Queens of the Stone Age.

1 „I’ve got a secret, I cannot say Blame all the movement to give it away You’ve got somethin, I understand Holding it tightly, caught on command Leap of faith, do you doubt? Cut you in, I just cut you out Whatever you do Don’t tell anyone“ – The Queens of the Stone Age „The Lost Art of Keeping a Secret“

9


2. Već neko vrijeme je išao na sahrane ljudi koje ne zna, ali samo iz jednog dobrog razloga – nakon sahrane se išlo na dobar ručak kod ožalošćenih. Tamo te niko ne pita ni ko si, ni šta si, ni kakav je tvoj odnos sa umrlim. Svi sjede, pričaju neku bezveznu priču, čisto onako, da ubiju vrijeme i da nije tišina u sobi, dok ne dođe hrana. Onda svi ušute i navale na svoje pune tanjure. Emir je uglavnom jeo čorbe jer je to bio jedini način da pojede nešto na kašiku. Bio je ubijeđen da ima još ljudi kao on. Onih koji su tu samo da bi se dobro najeli. Možda oni imaju neke rodbinske, prijateljske ili poslovne veze sa umrlim ili njegovom porodicom ali i oni su tu samo radi gozbe bez ikakvih osjećaja. Sahrana Ekrema Džaferovića je bila skromna, a ručak još skromniji. Kokošija supa je bila odlična. Ekstremno masna sa raznim povrćem, baš ono što mu je trebalo. Nakon nje posluženi su bureci, koje je on vješto izbjegao. Na kraj su iznijeli teletinu sa krompirom za hodžu i njemu

10


bliske ljude, a junetinu ili govedinu za ostale. Samo u ovim trenucima je bio ljubomoran na hodžu jer se uvijek njemu prvo služilo. On je dobijao najbolje komade mesa. Njemu su prvom donosili kolače, i to one dijelove iz sredine, dok se ostalim iznosili one sa krajeva. Ali kad nisi u prilici jesti ovakvu hranu često i još kad ti je neko posluži besplatno, onda nemaš nekog izbora nego moraš reći hvala. Dok se Emir borio sa žilavim goveđim rebrom, obrati mu se hodža. „Odakle ti momčino znaš Ekrema?“, upita brišući svoje ljepljive prste. „Mora da mi je pročitao misli“, pomisli Emir. „Ovde vidim samo stari svijet pa rekoh kakve ti imaš veze sa Ekremom?“ nastavi hodža, a svi u sobi upriješe pogled u Emira. „Ovaj“, zamuca Emir gledajući ljude oko sebe.“Ja radim u Domu“, reče i nastavi zubima otkidati meso sa rebra. „Lijepo, Boga mi“, nastavi hodža. “Baš mi je drago što je neko došao i da se na častan način oprosti od našeg Ekrema.” „Ja sam iz Doma ali te ne viđam tamo“, reče neki starac. „Znači i ti si ovde iz istih razloga kao i ja“, pomisli Emir u sebi. Vidjevši da mu je ovdje klizav teren on odluči ostati hladan. „Ja sam gore na osmom spratu“, reče ne dižući pogled. „Aha, pa zato se ni ne srećemo“, reče starac i okrenu se hodži. “Gore su oni što su zdravi al nepokretni.” „Baš sam jutros rekao doktoru, tamo u domu, da su se fino brinuli o njemu“, reče neki čovjek i pogleda u Emira. „Ja sam mu sin.” Hodža je potvrdno klimao glavom.

11


„Fino je vidjet kako se omladina brine o starijima. Svi ćemo mi prije ili kasnije zavisiti od svoje djece. Sve su ovo naša djeca, evo ovaj momak je pomagao Ekremu jer njegov rođeni sin nije mogao. A brinuo se kao za oca svog. Zato budite dobri prema svojoj djeci i izvedite ih na pravi put…“ Emir se isključio iz ovog govora, samo je čekao priliku da se izvuče. Nije mu ovo prvi put da se nađe u ovakvim situacijama. Imao je svoju taktiku za svaku vrstu sahrane koja je veoma često palila. Bez obzira koje je vjere bio pokojnik znao je kako se treba ponašati. Muslimanske, pravoslavne i katoličke sahrane su se razlikovale ali kod svih se na kraju dobro jelo. Čak šta više, na pravoslavnim i katoličkim sahranama se dobro i pilo. Kad bi došao na sahranu zapalio bi cigaretu i onda polako šetao okolo slušajući šta ljudi pričaju i tako skupljao informacije u slučaju da ga neko nešto upita. Imao je odlično pamćenje i mogao je zapamtiti ko je šta rekao. Onda bi otišao do starijih ljudi i malo s njima pričao. Oni su bili najbolje informisani. „Eto šta bi od našeg tog i tog“, rekao bi Emir. „Jah, sine, šta ćeš, tako ćemo svi“, rekao bi starac. „A jest se i napatio“, rekao bi Emir. A starac bi odgovorio ‘Jašta je’ pa mu ispričao istoriju bolesti ili ‘Ma nije bio bolestan, samo ga pokosilo’ pa mu ispričao sve o čovjeku. Sa tim informacijama bi Emir išao na sahranu pa nakon toga na ručak. Zavukao bi se između nekih starkelja, posrkao svoju čorbu i otišao. Bilo je onih koji su mu umotavali kolače da ponese. Bilo je onih i koji su odmah shvatili da se uvalio na ručak ali su šutjeli, neki su mislili da je sirotinja, gladni beskućnik. Jedan tanjur manje-više nije uticao na njih, a i bila bi sramota sad ga istjerati. Narod bi se odmah sladio pričom kako im je na

12


ručku poslije sahrane nenajavljeno došao neki momak – vjerovatno narkoman. O Ekremu se baš nije puno pripremio i uspio se izvući na Dom penzionera. A i hodža mu je išao na živce. Šta njega briga ko ima kakve veze s Ekremom? Kakve on ima veze s njim? Je li ga obilazio u Domu? Nije. A možda i jest. Poznavajući vjerske vođe u ovoj državi, prije bi se reklo da nije, niti je ikada pomislio na tako nešto. Ma zabij mu, šta ga boli ko je ko, i on se došao ovde najesti kao i ostali. I Emir je bio na desetine dženaza pa prvi put vidi ovog hodžu. Na trenutak je pomislio upitati ga otkuda on ovdje i šta je bilo sa drugim hodžom, ali sva sreća nije, jer bi tako privukao pažnju na sebe. Valja se njemu sa ovim hodžom susretati još mnogo puta. Iz razmišljanja su ga probudili sa pitanjem ‘želi li kolač?’ „A ne hvala, stvarno ne mogu“, bio je iskren, nije volio kolače. „Hvala vam na svemu, ja odoh, moram na posao. Nemojte šta zamjeriti.” Kad je krenuo iz kuće dali su mu smotuljak folije u kojem su se nalazili kolači, da ima za poslije. U ovim situacijama nije bio red odbiti poklon, i svaki put kad bi dobio kolače slao ih je djeci od svog kolege Nijaza. Sjeo je u autobus i već zaboravio na sahranu i situaciju u kojoj se bio našao. Sad je razmišljao o hladnoj krigli piva. Cilj ovakvih uvaljivanja na ručkove je da popije pare koje bi potrošio na ručak. Što bi se patio kod kuće sa kuhanjem svaki dan kad može ovako negdje fino jesti. Znalo mu se desiti da po deset dana ne jede kod kuće nego na ovaj način. Ali to je samo za vrijeme velikih vrućina, kada najviše stradaju srčani bolesnici. Razmišljajući gdje da popije pivo krajičkom oka je ugledao Dom penzionera i sjetio se da je upravo slagao da radi na osmom spratu. Odlučio je otići tamo i vidjeti

13


kako to izgleda, moglo bi mu nekad zatrebati. Onda se sjetio da tamo ima besplatne novine i kafu.

14


3. Na prizemlju se nalazio kafe aparat i Emir sebi natoči punu čašu kafe. Pored čaša su se nalazili šećer, mlijeko u prahu i plastične kašikice. Hol je bio prazan, vjerovatno su nakon ručka svi otišli na poslijepodnevno spavanje. Novine su bile na jednoj od fotelja u holu. Osmi je predzadnji sprat Doma penzionera. I najsmrdljiviji. Možda nije lijepo tako nešto reći ali jak miris urina je odmah napadao oči. Čim bi se otvorila vrata lifta, opori miris bi ujedao sluznice u nosu. Ali je vjerovatno bio najmirniji od svih spratova s obzirom kakvi ljudi ovde leže. Samo se u nekoj od soba čuo glas spikera na radiju. Naspram vrata lifta nalazila se soba za medicinske sestre. Vrata sobe su bila otvorena ali u njoj nije bilo nikoga. Na kraju hodnika je ugledao malu terasu i krenuo je prema njoj. Tamo će na miru popiti kafu i ispušiti cigaretu. Dok je išao prema terasi gledao je ljude koji su ležali u sobama. Bile su to dvokrevetne sobe. Neki su spavali, neki su polako okretali glavu prema vratima da vide ko

15


to hoda. U posljednjoj sobi je čuo medicinsku sestru kako razgovara sa pacijentom. Polako je ušao u sobu prije nje kako bi sa ljekarskih nalaza okačenih na krevetu pročitao ime pacijenta u slučaju da mu zatreba. U sobi je ležao čovjek pod imenom Izet Nuhić, ili bolje rečeno, ono što je ostalo od čovjeka koji se tako zove. Bio je to živi kostur umotan u mlohavu kožu blijedo žute boje. Interesantno je da je imao gustu bijelu kosu. To je vjerovatno bio najzdraviji dio njegovog tijela. Bio je spojen na infuziju i samo je lagano treptao očnim kapcima. Kako se Emir kretao po sobi tako ga je i Izet pratio pogledom. „Ja se izvinjavam, kratko ću“, reče Emir. Izet nije reagovao. „Šta ste trebali?“, reče ženski glas iza Emira. „Ovaj, kratko ću…“ „Ma ne morate žuriti, kao što vidite, Izet ima svoju sobu, kao što ste tražili vi ili već koje tražio“, reče medicinska sestra i ode do stalka za infuziju. „Da, vidim da je sve u redu“, reče Emir mirno. „Hvala vam.” „Nemate se šta meni zahvaljivati. Vi ste platili ekstra usluge za njega, a ne ja. Kad bi svi plaćali kao vi ovo bio raj. Koliko ostajete?“ „Kratko, malo ću sjediti s njim, pa onda odoh na balkon ispušiti jednu“, zbunjeno odgovori. „Ama, koliko ostajete u Bosni? Vi ste došli iz Austrije, je l’ de?“ zapita sestra. „A to, neko vrijeme sam tu, ne znam ni ja koliko. Imam nekog posla“, izvuče se Emir na brzinu. „E nek je i njemu neko došo. Ovo je prvi put da ga neko posjeti. Zovite ako šta zatreba. Vidimo se“, kazala je sestra u odlasku. Emirov i Izetov pogled su se susreli. Izet ga je gledao

16


pravo u oči. Nije skretao pogled kako se inače radi, da se provjeri kako je neko obučen, šta to ima u ruci i sl. Gledali su se i Emiru je bilo neugodno što je slagao pred njim, a da to on zna. Klimnuo mu je glavom u znak pozdrava i izašao na terasu. U hodniku je opet sreo sestru, izgledala je kao i većina njenih kolegica – niska, debela, sa puno nakita na rukama i obaveznim minivalom na glavi. Odmah je odložio novine, nije mu bilo do čitanja. Razmišljao je o Izetu. Očigledno je da Izet ne može govoriti inače bi odmah rekao da ga ne poznaje. A možda i može govoriti ali nije htio. Neki bi odmah dreknuli kako ga ne poznaju, a možda i počeli pogoršavati situaciju govoreći da ih je on došao opljačkati. Možda se i on zaželio nekog drugog osim medicinskog osoblja, ipak njega niko ne obilazi već neko vrijeme. Onda je počeo razmišljati o ekstra usluzi koju je spomenula sestra. Pa zar nije bolje da je sa nekim u sobi, ako ne mogu pričati makar zna da nije sam. Može čuti nekog da makar diše pored njega. Strašno, mislio je. Zadnje dane svog života neko ti plati da provedeš u smrdljivoj sobi izolovan od svega i svačega. Ostave te da gledaš u bocu infuzije. Svaka kap koju vidiš znači da si još uvijek živ. Sjetio se da je sestra kazala da su mu djeca u Austriji. To ga je još više razljutilo. „Pa zašto ga nisu smjestili u neki dom blizu njih“, upitao je sam sebe. „Neće obavezu“, sam je sebi i odgovorio. „Ovako je bolje. Samo će im javiti da je umro. Biće im žao, vjerovatno, ali lakše će to podnijeti kad ne znaju kako je propatio svoje zadnje dane.” „Ali to im je otac“, uzviknulo je nešto u njemu. „Jebo te život“, rekao je naglas i otišao do medicinske sestre, za divno čudo bila je u svojoj sobi. Valjda je uskoro bilo vrijeme pauze jer je gurala parizer u kiflu, i nadgledala

17


kuhalo do pola napunjeno vodom. „Izvinite što vas prekidam, ali možete li mi običnim riječima objasniti Izetovo stanje?“ upitao je Emir. Sestra se malo trgnula, valjda nije navikla da ovde ljudi hodaju i pričaju. „Pa znate već da je imao jak moždani udar. Kompletno tijelo je oduzeto“, rekla je i nastavila filovati kiflu dodavajući majonezu. „Znači ne može ništa jesti, piti, govoriti, da li vidi, čuje?“ zapita Emir. „Ma kakvo jelo i piće. Infuziju prima, kateter je spojen“, podiže pogled prema Emiru, „ali čuje i vidi.” „Ja džaba donio kolače“, pokaza na smotuljak od folije. „Kad je inače vrijeme posjete ovdje?“ „Ma kakvi kolači i infuziju jedva prima. Za vas je vrijeme posjete kad god hoćete, jer to je u sklopu ekstra usluga.” „Dobro hvala, odoh ja sad, imam nekog posla. Doviđenja.” „Hajd ćao…doviđenja“, doda ona oblizujući prste umazane majonezom.

18


4. Emirovo radno mjesto se nalazilo malo dalje od Doma penzionera ali je ipak odlučio prošetati još malo i razmisliti o situaciji u kojoj se maloprije našao. Ako su roditelji dužni da se brinu za svoju djecu, makar dok ne postanu punoljetni, zašto se i djeca ne obavežu na brigu o roditeljima, mislio je. Neki bi vjerovatno i voljeli da socijalna služba može oduzeti roditelje ako se ne starate o njima onako kako bi trebalo. Djecu možeš birati, ili želiš imati ili ne, to je stvar izbora, ali roditelji ti dođu po defaultu, kao neki standard. Tu nemaš izbora. Niko te ne pita nego te samo dodjele. Sad, kad je razmišljao o svrsi Doma penzionera, shvatio je koliko je to dobro mjesto ali za ljude koji nemaju nikoga, ni supružnika niti djecu. Tu mogu naći način da se druže. U redu je i kad smjestiš svoje stare roditelje, ali ako ti živiš u blizini, kako bi ih mogao nadgledati, obilaziti ako su bolesni. Ali smjestiti bolesnog roditelja stotinama kilometara dalje od sebe, to mu već nije bilo normalno. Razmišljajući o tim ljudima došao je do svog radnog

19


mjesta – pekara „Ruža.” Radio je kao pekar ali samo noćnu smjenu od sedam uvečer do sedam ujutro. Tu je već bio Nijaz, jedan od dvojice njegovih radnih kolega. „Kako je momak?“ veselo će Nijaz. „Ma kako će biti, isto kao i jučer.” „Hajde bolan sad će Njemačka. Još malo i – ćao pekari! Kahva je gotova, ponesi sebi pepeljaru.” „Evo ti nekih kolača, ponesi djeci“, pruži mu kolaže u foliji koje je dobio na sahrani. „E jesi ljudina, svaka čast“, nasmija se Nijaz. „Oka ja nisam sklopio, mati jauče ko da joj nogu čupaju. Gotov sam zaspo na ovoj stolici“, reče trljajući krvave oči. „Došlo mi je da uđem u ovu peć i legnem. Makar pola sata. Kud ni na praoni nije bilo posla. Pa dosadno, majku mu.” „Kad ode gazda idi tamo na brašno lezi“, reče Emir. „Što ne vodiš mater doktoru? Svaki dan bi ja nju vodio, dok im ne omrznem pa je ne operišu.” „E moj momak, ako ne tutneš para nećeš se ni izliječit. Ne moreš ti onim skotovima omrznut kad te ni ne vide. Samo kažu mi nemamo šta dalje radit i bace knjižicu, majku im.” „Pa tutni Nijaze, jebo te, preko dana radiš na autopraoni, noću radiš u pekari, čovječe, ti si pun k’o brod“, podsmjehnu se Emir. „Jebo te moj brod, nemoj me jebavat“, odbrusi Nijaz. „Sad će mi u snahe dijete u školu, na jesen, valja to pripremit. De ba da te oženim za snahu, zajebi Švabicu“, nasmija se i Nijaz. „Pomozi jaranu.” „Pij tu kafu Nidžo i šuti. Od umora pričaš gluposti“, odgovori Emir. „Dobiješ i dva sina pride“, nastavio je Nijaz. „Ja bih više volio imati žensku djecu“, odgovori Emir.

20


„Pa napravi ti sebi još djece, kakve hoćeš“, smijao se Nijaz. „More ona rađat, tek je prešla tri’espetu godinu.” „Uf, starka.” „Al dobra, hoće i radit.” „Nijaze, de šuti malo, imam ja i svojih briga“, reče Emir kako bi završio priču na ovu temu. Obojica su ušutjeli i svako se zagledao u svoju tačku na zidu. Nijaz je razmišljao kako bi mogao doći do nekih brzih para, a Emir je upoređivao Nijazov odnos prema majci sa odnosom Izeta i njegove djece. „Nijaze, kad bi mogao mater, onako bolesnu, poslat u Austriju u neki Dom penzionera, da li bi to uradio?“ upita Emir. „Ma da imam para poslo bi je u Rusiju, samo ako će je izliječit“, odgovori mašući rukama. „Ne, nisam se dobro izrazio. Neće joj biti bolje. To je to. Kakva je takva je, neće biti bolje, samo što ne znaš kad će umrijet, bi li onda?“ „Ne bi, ako će umrijet nek umre uz mene. Al ko da gledam uskoro će.” „Eto ti znaš, nemoj ženu živu ukopavat.” Nijaz samo protrese glavom, skupi usne i opet se zagleda u zid. Opet su obojica ušutili. Njihovu tišinu je prekinuo dolazak Bege, trećeg radnika u njihov smjeni. Njega bi teško bilo ne primijetiti kad bi ulazio i na pun stadion. Bio je ogroman, preko dva metra u visinu i preko 120 kila. „‘Oćel?“ pozdravio je glasom uništenim od alkohola i cigareta. „Ma…“ jedva je otvorio usta Nijaz, a Emir je samo mahnuo rukom. „Šta ste u behutu? Šta je bilo?“ zapita Bego gledajući prvo u Nijaza, pa onda u Emira.

21


„Nijaza žena uhvatila da se kurva“, hladnokrvno reče Emir. „Daj bogdom“, zadovoljno će Nijaz. „Nisam svoje žene omiriso ima dva mjeseca, a kamo li tuđe.” Krenula bi uobičajna zajebancija na Nijazov račun da nije došao gazda Berisha. Sva trojica lijeno ustadoše i krenuše prema ormaru u kojem se nalazila njihova odjeća. Nakon što su obukli stare trenerke poprskane brašnom, staviše kape na glave i svezaše pregače oko struka. Onda svako na svoj posao: Bego na vreće, Emir za mašinu za miješanje, a Nijaz za peć. Radni dan, odnosno, radna noć je mogla početi.

22


5. Došavši kući Nijaz je pravo krenuo prema sobi gdje mu je ležala mati. Majka mu je bila toliko bolesna da nije mogla ustati iz kreveta. Nedostatak novca prisilio ga je na korištenje platnenih pelena umjesto jednokratnih. Njih je morao prati i otkuhavati, a i nisu odrađivale svoj posao kako treba, tako da se u kući na trenutke osjećala mokraća. Taj smrad su suzbijali redajući sapune gdje god su sjedili. „Kako joj je?“ upitao je snahu koja je sjedila na podu pored kreveta. „Isto“, reče ona tiho. „Opet je povraćala nešto žuto, a i ko da je bilo malo krvi.” Nijaz stisnu usne i sjede na stolicu, nasuprot njih dvije. Tada je u sobu ušla njegova žena. „Evo mamo kolača“, reče on malo jačim glasom. „De probajte joj dati malo ovih kolača“, reče pružajući zamotuljak folije svojoj ženi. „Nemoj džaba Nijaze“, odgovori ona. „Ne more ni mlijeko da joj ostane, a kamo li kolači.”

23


„Podaj ih onda djeci“, reče on obarajući pogled u pod. „Podijeli svima jednako.” „Otkud ti?“ upita žena razmotavajući foliju. „Dao mi onaj momak“, odgovori on. „Zafali mu se u moje ime“, reče žena spuštajući kolače na stol. „Ljudina je to, ženo draga. Ljudina“, reče on i izađe iz kuće. Otišao je iza kuće i sjeo za drveni stol. Rukavom je brisao suze. Miris kolača sa ruku ga je podsjetio na Emira. Nijaz ga je veoma cijenio i smatrao ga je za svog brata. Za njega je to bio primjer dobrog i čestitog čovjeka. Nikada neće zaboraviti kako je Emir za njega platio četiri tepsije pite koje je Nijaz spržio. Taj dan je bio veoma umoran i jedva se držao na nogama kad je došao u pekaru. Imao je osjećaj da je zažmirio samo na trenutak ali bilo je to nekoliko minuta. Dovoljno dugo da izgori čitava tura u peći. Gazda Berisha se pojavio kao da ga je neko poslao da vidi šta je ovaj uradio. Počela je galama ali Nijaz nije ništa razumio jer je Berisha galamio na albanskom jeziku. Emir je sa Berishom izašao napolje i vratio se kroz sat vremena. „Sve je sređeno“, rekao je u prolazu. „Ako si umoran reci, tako si mogao i nas zapalit.” „Ma samo što sam zažmirio, nije prošla ni sekunda“, pravdao se Nijaz. „Prošlo je i deset minuta“, dodao je Bego. „O ljudi, ne znam šta mi bi.” „Ništa, idemo praviti novu turu“, rekao je Emir. „Ti idi malo na zrak, razbudi se.” Nakon dva dana Sutka je Nijazu rekla da je Emir platio sve te pite. Rekla mu je da je to čula od Berishe i Nijaz joj se morao zakleti djecom da neće to spominjati

24


ni Emiru ni Begi. Berisha se boji ako Nijaz to sazna da bi se mogao opustiti i ponoviti istu stvar. Nakon ovoga Emir je u Nijazovim očima postao čovjek ravan njegovom rođenom bratu. Još kad bi oženio njegovu snahu, ne bi bilo sretnijeg čovjeka od Nijaza.

25


6. Emiru nije bilo jasno ko je mogao smjestiti ovakvu jednu zgradu uz najprometniju ulicu u gradu. A osim toga, zgrada je bila ružna. Vjerovatno je tada, kada je izgrađen, Dom penzionera bio vrisak modernizma ali se definitivno nije uklapao u okruženje. Oko njega su bile nabacane kuće raznih godišta i stilova gradnje, a ispred su se nalazile četiri saobraćajne trake i korito Jale, rijeke koja je služila za odvod otpadnih voda cijeloga grada. Buka automobila je bila prisutna tokom čitavog dana i noći. Emiru se sviđalo posjećivanje Doma penzionera. Kafa i nije bila nešto kvalitetna ali uz besplatne novine je imala bolji ukus. Interesantno je što još uvijek nije sreo portira ili čuvara na ulazu. Bilo mu je nevjerovatno da ovde svako može ući bez ikakvog pitanja ili najavljivanja. Nije mu mnogo trebalo da se udomaći. Baš kao što se uspio ubacivati na dženaze sa spremljenim odgovorima, tako je smislio šta da kaže u slučaju da ga neko ovde zaustavi. Rekao bi kako je došao nekome u posjetu, gore na osmi sprat, ali da taj spava pa je on izašao popiti kafu

26


i ispušiti cigaretu. Ovo ispijanje kafe mu je bila dobra pauza na putu za posao, a i nije volio, u ove vruće ljetne dane, sjediti u stanu. Dvije cigarete bi toliko zadimile sobu da je to čak i njemu smetalo. Ovih dana i nije bilo značajnijeg strujanja zraka koji bi taj dim isisao napolje tako da je dim, lijeno se izvijajući, ostajao u zraku. Prošetao bi do doma, tu odmorio, pa prošetao na posao. Bilo je daleko da od kuće krene pješke pravo do pekare. Kada bi nekom ispričao o svojim izletima vjerovatno bi ga proglasili bolesnikom ili u najmanju ruku čudakom. Međutim, on je to radio iz dosade. Morao se nekako zabaviti u vrijeme kad su svi njegovi prijatelji na poslu ili zauzeti svojim obavezama. Sa njima se uglavnom čuje preko SMS. „Šta ima?“ glasila bi poruka. „Evo mijesim :)“ otišao bi odgovor. „Mijesi, mijesi, kad nisi htio škole da učiš :)“ „Ne zajebavaj. Šta ima?“ „Evo na poslu (ili kod kuće, zavisno koje je doba dana), sve po starom. Monotonija ubija. Čujemo se.” „Počni se kurvat :) Pozdravi svoje“, završilo bi SMS dopisivanje. On radi kad normalan svijet odmara. A i šta bi on zanimljivo mogao raditi preko dana? Ne može sa Begom i Nijazom poslije posla otići u kafanu na piće. Ko bi normalan mogao piti u sedam ujutro? A i tokom dana nije mogao izaći napolje i zabaviti se kao što bi to uradio navečer. Nije mu baš puno stvari preostalo da radi u svoje slobodno vrijeme. A uz to ovi njegovi izleti su mu uštedili nešto novca. I ove besplatne kafe i novine su mu dobro došle. Ionako mu je svejedno gdje pije kafu kad ima šta čitati. Možda u

27


baštama kafića ima muzika koja ubije tišinu ili čavrljanje ljudi, zavisi iz kojeg ugla se na to gleda, možda ima i mnogo više svijeta, a samim tim i dobrih djevojaka. Ali sve mu je to dosadilo. S vremenom naučiš gdje ko izlazi na popodnevnu kafu, gdje će sjesti i do kada će ostati. Preko deset godina je svakodnevno izlazio u kafiće i to mu je polako prelazilo u dosadu. To se valjda zove starenje, a koja ironija da je to shvatio sjedeći ispred Doma penzionera.

28


7. Iako je bilo četiri poslije podne Emir je pio svoju prvu „jutarnju“ kafu. Sjedio je i slušao muziku. Trenutno mu je najbolje sjedao dEusov „Vantage Point.” Već nekoliko dana ide u Dom penzionera ali nikad ne ide dalje od hola. Razmišljao je da li da ode do Izeta? Nije znao šta da radi ako ode. Kad bi mu makar Izet nekako mogao reći šta da radi. Gledao je svoju sobu i shvatio da je malo veća od Izetove. Njegov stan se nalazio u naselju Solana. To je na samom ulazu u Tuzlu. Sivo-zelene trospratnice kao stvorena za radničke porodice. Projektant ovih zgrada je smatrao kako prosječna radnička porodica ne zaslužuje više od 40 kvadratnim metara stana. Njegov stan je bio još manji – cijelih 28 kvadratnih metara životnog prostora. Tu su uspjeli ugurati kupatilo, hodnik i jednu sobu koja je služila kao kuhinja i spavaća soba. Nije se mogla nazvati dnevni boravkom jer Emir je rijetko preko dana u njoj boravio, osim ako ne spava, u tom slučaju je spavaća soba. Sa platom koju je dobijao u pekari i besplatnim ručkovima na

29


dženazama, uspijevao je plaćati najam stana i račune, i još mu je ostajalo taman za „koje pivo i cigarete.” U posljednje vrijeme nije mogao dugo spavati jer se prozori njegove sobe nalaze uz samu cestu. Pošto je ta cesta predstavljala jedan od tri ulaza u Tuzlu, automobili su neprestano zujali ispod njegovog prozora. Ljeti je to naročito bučno zbog dolaska gastarbajtera. Pri spomenu riječi ‘gastarbajter’ opet se sjetio Izeta. Odlučio je otići do njega. Specijalno za tu priliku je u svoj player ubacio dobre stare melanholike - 16 Horsepower i njihov „Secret South.” Ponovo je u praznom holu doma penzionera uzeo kafu i novine i otišao na osmi sprat. Htio se javiti sestri ali soba je, naravno, bila prazna. Na pultu se nalazila ženska kozmetika i studentski indeks. Emir ga je otvorio. Bio je od neke Ivane Savić, studentice Medicinskog fakulteta u Tuzli. On ga ponovo zatvori i vrati na mjesto. Čekao je još malo razgledajući kozmetiku ali je onda krenuo prema Izetovoj sobi. Na pola puta je čuo ženski glas iza sebe. „Izvinite, mogu li vam pomoći?“ Emir se okrenuo i ugledao studenticu Ivanu, samo što je u indeksu bila plavuša, a sad je imala crnu kosu. Plava joj ljepše stoji, pomislio je Emir. „Krenuo sam do Izeta Nuhića. Bio sam u vašoj sobi ali je prazna“, rekao je Emir. „Aha, rekla mi je Sena da mu je neko napokon došao. Ako vam šta bude trebalo samo zovite, biću u svojoj sobi.” „Dobro, hvala.” Emir je prvo stao na vrata, osjećao je kako mu srce luđački udara. Mogao je osjetiti kako mu i obrazi gore. „Dobar dan“, rekao je i gledao u Izeta. Ovaj je samo treptao i nije skidao pogled sa Emira. Kako bi prekinuo ovaj neugodni momenat u kome

30


se našao Emir je razgledao sobu. Zidovi su bili svjetlo žuti. Valjda su tu boju izabrali ili su zidovi požutili od grijanja? Tamno narandžasti paravani su štitili sobu od sunca. Metalni krevet grubo je ofarban bijelom bojom. Na nekim mjestima bijela je spala pa se nazirala svijetlo zelena. To je vjerovatno bila njihova ranija boja. Soba je baš izgledala kao ostava za posljednje dane. Pored kreveta je stajala vješalica sa bocom koja je preko jedne cijevi bila spojena sa Izetovom rukom. To je bio i jedini ukras u sobi. Nije bilo natkasne jer ovom pacijentu nije trebala. Da mu doneseš cvijeće, od silnog smrada ne bi osjetio njegov miris, a ne bi ga mogao ni gledati. „Sad ću ja“, reče on Izetu i ode do sobe za medicinske sestre. Ivana je sjedila u svojoj sobi, pila kafu i pušila. Emir se iznenadio kad je vidio da se smije pušiti na ovakvom mjestu u zatvorenoj prostoriji. „A to se smije pušiti ovde?“ „Ne smije ali ja pušim, šta me briga“, hladnokrvno odgovori Ivana i srknu kafu. „Aha. Mogu li ja dobiti kakvu stolicu da sjednem malo?“ „Evo sjedi“, pokaza mu Ivana na fotelju preko puta nje. „Zapali uz kafu“, reče gledajući plastičnu čašu sa kafom u Emirovoj ruci. „Ma ne, mislio sam da u sobi mogu sjesti. Nema stolice.” „Da ja ne ustajem, u sobi preko puta tvoje ima stolica pa uzmi. Al’ je i vrati kad budeš izlazio.” Emir donese stolicu i stavi je između kreveta i prozora. Htio je da bude što bliži čistom zraku. Izet ga je pratio očima. Kad je sjeo, Emir ugleda na stranici kreveta okačenu kesu do pola napunjenu mokraćom. Uze stolicu

31


i pređe na drugu stranu okrenuvši leđa vratima. „Ja ću, ipak, ovde sjesti. Da ti sunce ne smeta“, napi se kafe kako bi saprao ružni okus u ustima nastao od samog pogleda na kateter. „Sad, šta da ti kažem. Ja se zovem Emir Mešić. Živim u Tuzli, mislim, nisam iz Tuzle nego tu sam kao podstanar. Studirao, i ostao. Navikao se nekako. Ovaj…“ mucao je Emir i samo povremeno gledao u Izeta, uglavnom gledajući u sunčev odsjaj na paravanu. „Završio sam DIF, to ti je ono za nastavnika fizičkog. Sad se kaže profesor tjelesnog odgoja. Budalaština. Biću iskren, nemam pojma što ja ovo tebi sve govorim. Imam ja i prijatelje, i porodicu, imam i curu, radim, ali ono neki dan kad sam slučajno ušao u tvoju sobu i vidio ovo sve“, zastao je i pogledao stidljivo u pod“,ma, ne znam i eto. Došao sam i gotovo. Ako ima ikakav način da mi kažeš da ti smetam ti reci? Ustvari ne možeš mi reći nego…“ znojio se polako Emir i još mu je više smetalo što ga Izet gleda pravo u oči. „Kad budeš htio da odem, a ti nemoj gledati u mene. Može?“ Izet je i dalje gledao u njega. „Dobro, znači, dogovorili smo se. Kad ti dosadim, a ti skreni pogled“, laknulo je Emiru što je makar nešto riješio. „Ovaj…meni je nekako neprijatno što je tebi glava okrenuta pravo, a oči ti gledaju ovamo“, ustade i okrene Izetu glavu prema sebi. Glava mu je bila veoma lagana, a koža topla i mekana, kao tijesto, pomislio je. „E ovo je već lakše, je l’ de?“ otpuhnu i zabaci glavu. „Ja nikako da prestanem sa zapitkivanjem, je l’ de? Dobro, i meni je ovo prvi puta da se nađem u ovakvoj situaciji. A kako ću ja znati da ti mene išta razumiješ?“ Emir zastane na trenutak. „De boga ti pogledaj gdje drugo osim u mene, kako bi bio rahat da si me razumio za ono ako ti dosadim.” Izetove oči se pomjeriše prema plafonjeri. I Emir

32


mahinalno pogleda prema njoj i onda mu izleti: „Jebo te koje su bube u ovom lusteru. Što ovo niko ne čisti?“ Onda je tek shvatio da je uspjela komunikacija između njega i Izeta. „Znači, veza je uspostavljena. E jest mi drago što se razumijemo, nemaš pojma koliko“, veselo je poskakivao na stolici i pijuckao kafu. „Ja sam mislio ti samo onako gledaš. Kad nešto prođe da ti oči same lete. A nije…“ Izetov pogled pređe sa Emira na vrata, on se okrenu i ugleda sestru kako dolazi. „Hoćeš pepeljaru?“ upita ga Ivana. „Neću hvala, napolju ću ja ispušiti, ne bih radi njega. A zar bi smio?“ „Kad nema doktora možeš u mojoj smjeni, slobodno“, odgovori ona i ode. Izet opet pogleda u Emira. „Ha, Izete, dobra mala?“ Emir se smješkao. „Meni je dobra, ne znam kakve ti voliš? Nekako sam se sad opustio, moram priznati. Nije zbog ove sestre, nego sad kad znam da se razumijemo. Dokle sam stao sa svojim govorom? Znači radim u pekari gore na Bulevaru, znaš gdje je Bulevar?“ opet je shvatio da je postavio pitanje. „Posao u pekari sam prihvatio iz dosade. Mislio sam da će to trajati samo mjesec-dva, međutim, tu sam već godinu i nešto, i teško se išta može bolje naći. Prijavljujem se ja na konkurse za nastavnika u školi ali nema od toga ništa. Treba imati dobre veze kako bi se zaposlio u nekoj seoskoj školi, a kamo li u gradu. Ma nema to veze. Imam oca, mater i brata, žive u Lukavcu. Imam curu, Selma, ona je sad u Njemačkoj. Ustvari ona je tamo od početka rata, bila je nešto malo ovde, mene upoznala i otišla tamo. Mene upoznala i pobjegla! Šalim se, dobila neki posao.

33


Čekam sad vizu. Predao sam papire nekako prošle sedmice, pa su mi rekli da dođem za dvadeset i jedan dan. To je za nekih petnaestak dana“, malo zastane sa svojim predstavljanjem. „Uf, odoh ja Izete ispušit jednu, sav sam mokar od nervoze.” Dvije cigarete je ispušio, jednu za drugom. Polako je razmišljao o čemu sad da priča sa Izetom. Da mu priča neke gluposti samo da bi čovjeku zaokupio pažnju i da mu vrijeme lakše prođe? Ili da mu priča svoje probleme, njih nema puno ali ovo što ga muči je veoma kvalitetno. Kakvu ulogu da dodjeli Izetu? Da mu bude sagovornik koji je tu samo privremeno ili da se prema njemu postavo kao da mu je on psihijatar? Mada bi to u ovom slučaju bila jednosmjerna komunikacija. Nije imao nekih tajni, pa sad da mu se on povjerava. Još nije definisao svrhu svog dolaska pa bi i priča za sad trebala biti spontana. Pa neka traje koliko dugo to bude moguće. Jedno je bio siguran, neće mu govoriti da se uvaljuje na sahrane kako bi se najeo. Izet bi se vjerovatno upitao da li bi se uvalio i na njegovu sahranu. Kad je ušao u sobu i vidio zatvorene Izetove oči, srce mu je stalo. „Izete“, zovnuo ga je ali ovaj nije reagovao. „Izete bolan“, povisio je glas. Otrčao je do medicinske sestre. „Sestro, Izet je umro!“ Ivana ubaci svoju cigaretu u čaša s vodom i otrča sa Emirom u sobu. Priđe Izetu i podiže mu ruku kako bi opipala puls. „Ma nije umro, šta ti je, spava čovjek“, reče ona otresito. „U jebo te, jesam se uplašio“, otpuhnu Emir. „Evo noge mi se sad tresu. Čovječe…“ „Nemoj se bojati, to će se desiti, samo je pitanje vre-

34


mena.” „Al’ ne mora kad sam ja tu.” „Sjedi malo, možda će se uskoro probuditi.” „Da ja vratim stolicu. Odoh na terasu ispušiti jednu kako bi se malo smirio, pa idem ja. Imam nekog posla.” „Vrati stolicu, pa dođi tamo u sobu. Šta ćeš sam na terasi?“ reče mu Ivana i izađe iz sobe.

35


8. „Nije vam loša ova sobica“, reče Emir kako bi prekinuo tišinu između sebe i Ivane. „Meni je muka od nje“, nervozno reče Ivana. „Da ti provodiš dvanaest sati ovde svaki drugi dan, i tebi bi omrzla.” „Pa imate i TV“, reče ironično pokazujući na mali crno bijeli TV ispod pulta. „A i ove fotelje su udobne.” „Je li i u Austriji ovako?“ upita ona. „Otkud ja znam, kako je u Austriji.” „Pa zar ti nisi iz Austrije, Izetov unuk?“ „Pa…jesam“, unezgodi se Emir, zaboravivši koja mu je uloga u ovom Domu penzioner. „Ali nisam nikad bio u njihovom Domu penzionera.” „Pa dobro, nisi bio u Domu penzioner, ali bio si valjda u njihovoj bolnici, makar nekome u posjeti?“ navaljivala je ona. „Nisam. Nemam pojma kako to izgleda kod njih ali je vjerovatno daleko bolje nego ovde.” „A iz kojeg ti grada dolaziš?“ „Moji su u…“ pokušavao se sjetiti imena bilo kojeg aus-

36


trijskog grada osim Beča. „Moji žive u… ja živim u Salzburgu. Ne živim ja sa svojim. Tamo je normalno otići od kuće što prije. I to, po mogućnosti, što dalje od roditelja.” „Ma tamo je sigurno sve normalnije“, reče ona i ode do ormara sa lijekovima. Pripremala je lijekove za narednu vizitu pacijentima. „Ma i nije baš“, promuca Emir. Snimao je Ivanu s leđa. Sprijeda je već snimio dok su razgovarali. Bila je lijepa ali ne baš njegov tip. Nekako je više volio prirodnije cure. Ona je bila od onih cura što stavljaju jaku šminku, kosu farbaju do ekstremno crne boje ili je izbjeljuju do snježno bijele. Bila je dobra i gledana od pozadi. Nije imala idealne proporcije 90-60-90, prije bi se reklo da je 80-80-100. Ali da je izgledala dobro – jeste. Pogled mu je zastao na njenim nožnim listovima. Bili su mali, normalni u poređenju sa debelim nogama klasičnih medicinskih sestara, s obzirom da čitav dan provode na nogama. Ali imala je nešto simpatično u sebi. Emiru se sviđalo što je hiperaktivna i što se ponašala prirodno, bez ikakvog ustručavanja. Čista suprotnost od njegove djevojke. „Ja ne znam što ljudi pate da odu odavde“, dobaci Ivana i naglo se okrenu prema Emiru. „Jebi ga, neko mora i ovde ostati. Je li tako?“ „Ma da ti pravom kažem“, obori on pogled i počeša se po glavi. „I meni se ne ide odavde. Sad kad sam ovde i …“ „A što se muškarci češkaju po glavi kad žena uhvati njihov pogled na sebi?“ reče ponovo mu okrenuvši leđa. „Gdje to piše, u Cosmu?“ reče Emir osmjehujući se. „To što sam se ja u ovom trenutku počešao po glavi je sasvim slučajno.” Ponovo je pogledao prema njoj i uhvatio njen pogled u odrazu na staklenim vratima ormara. Ponovo se počešao po glavi. „A to kao vama smeta?“

37


„Meni ne.” „Pa što pitaš onda?“ „Ne mogu vjerovati da je to istinito“, zasmija se Ivana. „A otkud ti znaš da sam to pročitala u Cosmu?“ „Samo oni mogu takvu glupost napisati.” „Pa na tebi je upalilo.” „Upalilo je sad i neće više nikada, jer ću sledeći put samo skrenuti pogled i držati ruke dalje od glave.” „Vidjet ćemo“, reče sjedajući pored njega i pripaljujući cigaretu. „Šta radiš u Austriji?“ „Radim u pekari. Zašto?“ „Onako pitam, pa moramo nešto pričati nećemo ovdje sjediti, pušiti i gledati jedno u drugo?“ odgovori ona nervozno. „Pa možemo gledati TV“, reče Emir ironično. „Super“, Ivana prevrnu očima i pogleda na sat. „U jebo te za 15 minuta dolazi smjena“, ubaci cigaretu u čašu sa vodom koja im je služila kao pepeljara. „Nemoj više pušit, sad će nekad doktori doći.” „Ja sam samo jednu ispušio, ove tri su tvoje“, reče gledajući u čašu sa opušcima. „Pa nemoj više ni jednu“, nervozno odgovori Ivana i odnese čašu na terasu. „Odoh i ja. Vidimo se“, dobaci joj Emir, a ona ne odgovori ništa. Stavi slušalice u uši i uđe u lift. Listao je spisak pjesama u playeru. Pokušavao je pronaći pjesmu koja bi opisala njegovo trenutno raspoloženje. „1 drink, 2 drinks , 3 drinks, 4, she had eyes that I couldn’t ignore, chatted her up out on the dance floor, she was out of cigaretettes, so I walked her to the store…“, punilo je njegovo uši. To je bilo to – „Must be the moon“ od !!!.

38


9. Sinoć Emir nije imao puno posla jer se negdje oko 03:00 pokvarila mašina za mješanje. Ispekli su tijesto koje su do tada pripremili i otišli kući. Zato se probudio ranije. Imao je mnogo vremena do polaska na posao, a danas nije bilo nikakve dženaze. Danas bi se napokon mogao čuti sa svojom curom u Njemačkoj. Poslao joj je SMS da će on biti on-line. Upalio je računar i listao recenzije novih albuma na BBC-jevim stranicama. Našao je nešto vrijedno pažnje i baš kad je odlučio potražiti internet stranicu sa koje bi poskidao te albume zazvonio je telefon. Bila je to Selma. „Šta ima?“ upitao je Emir. „Ništa, zovem te već par dana, ne javljaš se. Šta bi za vizu?“ zabrinuto upita Selma. „Ma šta će biti, crkavam u onoj pekari. Zar nisi dobila moju poruku?“ – lagao je. „Kakvu poruku?“ „Poslao sam ti poruku. Predao sam sve papire, iduće sedmice ću po pasoš.”

39


„Pa je si li zvao ambasadu? Je si li dobio vizu?“ navaljivala je Selma. „Posao im je da komuniciraju sa strankama, tj. narodom. Za to su plaćeni.” „Šta ću ih zvati? Rekli mi da dođem za tri sedmice. U čemu je problem?“, počesto ga je nerviralo Selmino proeuropsko ponašanje. „Samo ti njih nazovi i vidi je li sve u redu“, nije odustajala. „Selma, ovo je Bosna. Ovde moraš biti nenametljiv ili će te odjebat. Sjedi i čekaj, nema ovde puno priče.” „Bože dragi, pa čega se bojiš? Neće te niko pojesti“, provocirala je. „Neće niko, ali mi može spičit odbijenicu. Naš svijet radi na šalterima ne rade Švabe. Lako bi ja sa Švabama, naši su stoka“, sad je već počeo galamiti. „Pretjeruješ.” „Je si li ti živjela ovdje? Sama si vidjela da ovde nije ništa normalno. Žene za šalterima su ko kerovi, ako njih prođeš, onda radi šta hoćeš. Al’ ako te zapika, najeb’o si.” „Ma znam, ali....”, predala se, znala je da je on u pravu. „Šta ima inače?“ „Ma ludilo“, već je bio toliko nervozan da je jedva čekao kad će prekinuti ovaj razgovor. „Predao sam neke papire za zaštitarsku agenciju.” „Pa što to radiš?“ sad je Selma galamila. „Ja tebi ganjam da dođeš ovde, a ti opet tražiš sebi posao u Bosni.” „Ma znam....” otpuhivao je. „Čovječe, što si se promijenio“, govori ona. „Sve si nervozniji. Svaki razgovor nam se završi ovako. Da li se tebi ne dolazi ovamo? Budi iskren.” „Stoti put ti govorim, da mi se nije dolazilo odmah bi ti rekao. Zajebana je ova ljubav na daljinu.” „Pričaj mi o tome. Čućemo se.”

40


„Gdje ćeš?“ upita spontano. „Odoh na posao. Kao i svaki drugi dan. Je li to problem? Da nisi ljubomoran?“ upita kao da se mazi. „Ma evo nešto me jede iznutra“, hladno odgovori Emir. „Hajd’ onda ćao“, prekide vezu Selma. „Idi ba, jebi se“, reče Emir i baci telefon na stol. Odnosi između njih su postajali sve hladniji i on zna ko je glavni krivac ali nije htio priznati. Sjeo je na krevet i zapalio cigaretu. Razgledao je po sobi i tražio bilo kakav trag Selme. Ništa. Na zidu je bilo desetak fotografija ali ni jedna njena. To su uglavnom bile fotografije sa pijanki i sa nekih koncerata. Jedina „obična“ fotografija je sa dodjele novogodišnjih paketića dok je Emir išao u obdanište. To mu je bila jedna od dražih uspomena iz djetinjstva. Na toj fotografiji on je držao oba paketića jer je njegov brat bio suviše mali, imao je malo više od godine, pa je njihova mama morala držati brata koji je vrištao zbog straha od Djeda mraza. Na kraju je to ispala porodična fotografija jer je njegov otac te godine glumio Djeda mraza. Jedini Selmin trag u čitavom stanu je bila jedna majica. I laptop. Spremio se i otišao do Izeta.

41


10. „Dragi Izete, što se meni ne ide u Njemačku, to je malo reći, Boga mi“ govorio je Emir zavaljen u stolicu gledajući u plafon. U ruci je držao čašu sa kafom dok se u drugoj dimila cigareta. „Jebo majku, prije sam sve maštao o odlasku...bilo gdje. Gadio mi se ovaj narod i ovo sve što me okružuje. Sad se nešto promijenilo. Sad kad mogu, ne ide mi se.” Pogleda u Izeta i povuče dim cigarete. „Ne znam je li to što moram živjeti sa Selmom ili nešto drugo? Nije ona loša, mislim, ta moja Selma“, gledao je u Izeta dok je on očima pratio dim cigarete. „Nismo ni imali vremena da se upoznamo. Šta smo bili zajedno...” zagleda se u cigaretu i uhvati i Izetov pogled prema cigari, „4-5 mjeseci smo se, da kažeš, zabavljali.” Izet nije skidao pogled sa cigarete, a Emir je nastavio. „Jebi ga, prvih mjeseci i jest ono najbolje. Zajebavamo se, kao upoznajemo jedno drugo, a ustvari oboje čekamo priliku da se povalimo. Razumiješ? Studentska posla, ja

42


sam u stanu, ona sa cimericom, pa ono...mogli smo kod mene na kafu.” Emir poskoči sa stolice jer je cigareta dogorjela do prstiju i ubaci opušak u čašu sa kafom. „Koja budalaština, mogli smo kod mene na kafu, a ja živim 10 kilometara od fakulteta. Razumiješ? I ona kao pristane, ono, pa mogli smo. Mislim, daj molim te...”, i odvali se smijati. „Jest to sve glupo, kad ovako gledaš sa strane. Imamo isti cilj, a nešto glumimo“, Emir malo zastane. „Ustvari samo to smo i imali. Skroz malo zajedničkih stvari smo imali. Jedan od glavnih problema je mjesto življenja.” Emir se već unervozio uz ovu priču i pripalio je novu cigaretu. „Meni se nije ni išlo odavde. Nije sad da ja imam ovde neku budućnost, nego...pomirio sam se sa ovim sivilom i bijedom. Ona je došla ovde, završila fakultet i otišla nazad. To je u startu bilo tako. Dobro, moram biti pošten i reći, od samog je početka govorila da će se vratiti tamo. Hajd’ i ti? Upita ona mene. Hajde, rekoh ja. I sad se uvalio k’o krme u blato. Gotivi me, ništa mi ne fali, ali...” opet se zamislio i pogledao u Izeta, a ovaj ne skida pogled sa cigarete. „I vrati se ona. Sad će dvije godine kako je tamo. Od tada smo se vidjeli cijelih četiri puta po deset dana. A i od toga smo pola u krevetu proveli.“ Primijetivši kako Izetove oči prate cigaretu, Emir polako počne micati rukom lijevo – desno. I bolesnikove oči su išle istom putanjom. Vidjevši to on se nasmija. „Ti si, izgleda, Izete volio cigarete, ha?“ upita Emir, a Izet podiže pogled prema njemu. „Ja kad zapalim cigaretu tebi oči zaigraju. Eto, da i ja nešto o tebi saznam“, nasmiješi se, povuče dim pa puhne prema Izetu. „Kad bih znao da se nećeš ugušiti, sad bi ja i tebi jednu pripalio.” Emir je gledao kako Izetovi očni kapci zatrepere kad dim dođe do njih. Razmišljao je o posebnim uslugama u ovom domu. Da li bi mu dozvolili paljenje cigareta u

43


Izetovoj sobi kao mirišljave štapiće? Kupovao bi najduže koje bi mogao naći. Možda čak i kubanku da mu zapali, ona bi tinjala nekoliko sati. Ubrzo je shvatio kako to ne bi prošlo i kad bi imao najposebnije usluge koje se mogu kupiti. Mada to nikom ne bi smetalo, sam je u sobi. Zapališ cigaretu, zatvoriš vrata i otvoriš prozor. Smetalo bi samo medicinskim sestrama i doktorima, a i to nekim. Ivana vjerovatno ne bi imala ništa protiv. „Elem, moj Izete, ima Selma i svojih dobrih strana. Nije baš da sam s njom samo radi seksa i papira za Njemačku. Ali, evo kazat ću ti, ne volimo istu muziku, ona je više tip za bosanski pop i te limunade, mada voli i turbo folk. Meni to opasno piči po živcima. Onda, znaš kakvi su gastarbajteri, kad su tamo slušaju sve što je na našem jeziku. Meni je to sve bezveze. A ja sam pravo zajeban kad je u pitanju muzika. Ako odem na neku pijanku gdje mi muzika ne godi, ja to odmah napuštam. Neću da trpim ta sranja, i tačka. Selma može sve slušati. To je meni nevjerovatno. Kako ćeš napraviti svadbu ako ne volite istu muziku? Eto krenimo od samog početka. Pa šta onda kad ti neko dođe, pa hoćeš da pustiš neku muziku radi atmosfere? Ja mogu ugađati gostima ako slušamo iste stvari, a da ja sad puštam ove seljake zato što to neko voli. Ma nema šanse. Ne mora mi nikad niko ni doći. To ja vidim kao jedna veliki problem u našoj vezi.” „Mada ja mislim da je ona došla ovde da se uda. Znaš i sam kakvi su naši ljudi u inostranstvu kad je brak u pitanju. Bolje i naše loše, nego njihovo odlično“, Emir se opet zavali u stolicu. „To sam skont’o kad mi jednom rekla kako je njenoj mami drago što je ona našla Bosanca, a ne nekog Švabu. Koja glupost! Sad je ona spremna na sve samo da dovuče sebi domaćeg mužjaka. Tamo će se ona patiti sa mnom dok se ne uklopim. Valja meni tamo iz početka.

44


Novi grad, novi ljudi, novi posao. Sve novo osim mene. Ja odavde nemam šta ponijeti da tamo započnem novi život. Sad imam više ovde, nego što ću imati kad dođem tamo“, nasmije se nakon ovih riječi. „Jebo te Izete, znaš šta sam sad shvatio?“ Izet ga pogleda. „Pa ja njoj dođem samo za zajebanciju i za rasplod. Treba joj sjeme. Je l’ tako? Ona tamo ima kuću i posao, znači tu joj ne trebam. Ima i svoje prijatelje, znači ni tu joj nisam prijeko potreban. Joj sranja, gdje ja odoh sa svojom pričom.” Prekinula ga je zvonjava telefona. „Molim... ja sam... evo me u blizini doma penzionera... a vi ste već tu… eto me za minut“, ustane sa stolice i zatvori prozor. Kad je pomjerio paravane prašina ga napadne i on počne mahati rukama po sobi. „Pa jebo te, kakva je ovo bolnica? Čovječe, koja prašina, duhanski dim u ovoj sobi je najmanji problem. Odoh Izete, gazda me zove da mu platim kiriju, pa sam mu rekao da ću ga čekati na semaforu kod Doma penzionera.” Priđe do Izeta i vrati mu glavu u početni položaj – pravo prema praznom žutom zidu. Primakne vješalicu sa bocom infuzije kao da namješta neki ukras. „Ne znam, kontam otići, probati, pa ako ne bude to ono što sam ja zamišljao, vratit se. Jebaji ga, neću da čitav život razmišljam kako sam propustio priliku. Ako je to uopšte prilika. Jebo te, moram ostaviti sve da bi tamo dobio nešto malo. Ovde su mi roditelji, prijatelji, imam i posao, nije neki ali zabij mu, plaća mi kiriju i račune. Ovde sam makar svoj na svome. A tamo imam samo Selmu. Ne znam ni sam... Ne želim sam sebi pjevati onu od Editorsa ‘You came on your own, that’s how you’ll leave.’ Razumiješ? Vidimo se Izo“, mahnu Emir i izađe iz sobe.

45


11. Pored semafora ga je čekao čovjek sa djevojčicom. Kad ga je ugledala djevojčica se stidljivo sakrila iz oca. Tad je i čovjek primijetio da mu prilazi Emir. „Zdravo, Samire“, reče i pruži ruku. „Zdravo, zdravo“, odgovori Samir. „Zdravo Emina“, sagnu se Emir. Uvijek je znao kako treba postupati sa djecom. A i djeca su ga voljela. „Zdravo“, reče stidljivo. „De Emina, nemoj se maziti“, reče Samir izmičući se. „Sluša li tebe ovaj tvoj tata?“ upita on djevojčicu. Šteta što je svoje vrijeme trošio u pekari, Emir bi bio odličan nastavnik. „Sluša“, odgovori mala. „Ma ja sam čuo da ne sluša. Treba ga istući.” „Uf, sluša, ne treba ga tući, je l’ de tata?“ odgovori mala. „Šta ti radiš u Domu penzionera?“ upita Samir preskačući pitanje kćerke. „Ma bio kod prijateljice na kafi. Ona tu radi“, odgovori

46


nakon male pauze i iz džepa izvadi novac. „Evo gazda, 150 marona.” „Da nisi kakvu penzionerku tu našo? Pa da ti ostane bogatstvo“, dobaci Samir i počne se smijati. „E moj Samire, ovde je suha bijeda“, odgovori Emir kroz smijeh i iza Samira ugleda dvije posmrtnice zalijepljene na semafor. „Čovječe, pa koji kreten lijepi posmrtnice na semafor?“ „Što? Prije će je ovdje pročitati nego na oglasnoj tabli.” „I to što kažeš. Na tablu zalijepiš posmrtnicu, za pola sata preko nje nalijepe plakat neke pjevaljke. Ovaj narod je pobudalio“, Emir pruži ruku Samiru. „Eto gazda, čujemo se opet.” „Čujemo se, zovi ako šta zapne.” „Hoću. Ćao Emina“, mahne djevojčici. „Ćao“, ona odgovori, uze tatu za ruku i ode. Emir ih je gledao jedan trenutak pa prišao posmrtnicama.

47


12. Na dženazi Mehmedalije Lemeša nije bilo više od dvadeset ljudi. Razlog ovako malog odziva je stvarno morbidan. Mehmedalija je izbjegao iz nekog sela u okolini Srebrenice i od čitave njegove familije ostao je samo on. Ostali su pobijeni, a neki još uvijek nisu ni pronađeni. Ponovo je Mehmedalija pokušao osnovati porodicu sa 15 godina mlađom ženom ali nije doživio da ima potomke iza sebe. Od jučer porodica Lemeš postoji samo na papiru. Većina ljudi na Lemešovoj dženazi je bila rodbina pokojnikove supruge. Bilo je tu i par komšija. Emir je odlučio da neće ići na ovu dženazu, nego će čekati sledeću koja je sat vremena nakon ove. Razgovarajući sa ljudima koji su čekali početak druge dženaze uspio je skupiti neke osnovne informacije o pokojniku. On je u stvari umro prije sedam dana ali su čekali njegove sinove da dođu iz inostranstva. Stariji živi u Australiji, a mlađi u Njemačkoj. Jedan se izdvajao iz grupe ljudi koju su se u tim trenucima našli ispred komemorativnog centra. Ovaj iz Australije je na glavi

48


imao žuto zeleni sportski kačket. Prvo što je Emiru palo napamet su boje na kačketu. Dresovi fudbalera australske reprezentacije su bili žuto zeleni. Možda su oni te boje koristili i u drugim sportovima ali on to nije primjećivao. Drugo, ovakav tip kape se ne nosi na dženazama, pogotovo ako si ti jedan od ožalošćenih. Naježio se kad je shvatio da bi se i on mogao promijeniti nakon odlaska u Njemačku. Možda je to sve uredu ljudima koji žive te živote ali on se, jednostavno, ne želi mijenjati. Jedina svijetla tačka na ovoj dženazi je bila udovica. Nije imala više od 30 godina. Visoka, zgodna, velike sise i izblajhana kosa, nije bila majka dvojice sinova, prije bi se reklo da im je mlađa sestra. Ona je ustvari bila druga supruga pokojnika. Kako je Emiru rekao jedan mlađi čovjek, nju su roditelji natjerali na udaju za njega. Pokojnik je dugo radio u Njemačkoj i ubrzo nakon smrti svoje prve supruge on je odlučio da se opet ženi ali sa 30 godina mlađom od sebe. Slučajno se našao u nekom selo kod Kalesije, gdje je imao rodbinu, i spazio curu dok je još bila u ranim 20-tim. Raspitao se malo o njoj i zaprosio je. Ona se bunila ali teško je bilo oduprijeti se očevom zahtjevu, u sredini gdje je riječ oca jača i od zakona. A još teže kad odrastaš u neimaštini. Prosac u najnovijem modelu Mercedesa i hrpom poklona za nevjestine roditelje je prilika koja se ovde ne propušta. Razlika u godinama joj i nije bio neki problem, koliko se njoj nije išlo u Njemačku. Bilo ju je strah i od same riječi – Stuttgart, grada u koji se trebala preseliti. Za nju je i Tuzla bila pojam, a kamoli grad kojeg nije znala naći ni na karti. Gledajući je sad, ne bi se reklo kako joj je teško. Za usne se sigurno moglo reći da su napunjene silikonom, a i sise su joj bile previše dobre. Emir je posmatrao porodicu

49


pokojnog. Nisu baš djelovali ožalošćeno. Čak šta više, udovica se povremeno i smješkala u razgovoru sa mlađim sinom. Izrevoltiran ovakvim postupcima Emiru je odmah prošlo kroz glavu da se oni vjerovatno i jebu. Ako živi u istom gradu gdje i ona, odnosno, gdje mu je živio otac, onda je to veoma moguće. Ona mlada i neiživljena, a on, vjerovatno, ljubomoran na rođenog oca. A nije joj se ni išlo u Njemačku, pomislio je. Emir je odjednom osjetio mučninu. Polako se izvukao iz mase i krenuo u grad. Ova dženaza je za njega bila završena. Amin.

50


13. Na posao je došao ranije za cijeli sat. U pekari je bila samo Suada, Begina supruga. Ona je preko dana radila kao prodavačica peciva i za razliku od svog supruga, bila je prijavljena kao stalni zaposlenik. Njihov gazda Berisha Arslani često je to spominjao kao veliko djelo koje je učinio kako bi pomogao njima dvome. Pravi razlog je bio skroz drugačiji. Kada inspekcije rada obilaze ovakve objekte, oni najčešće to rade tokom dana. I kada vide da gospođa zaposlena u pekari ima uredne papire onda se i ne zadržavaju dugo. Gazda ih počasti sa par kolača i oni odlaze sretni. Ali je pomogao i Begi i Suadi. Na osnovu Suade njihovo dvoje djece imaju plaćeno osiguranje i zdravstvenu zaštitu. Što je u ovoj državi ravno premiji neke igre na sreću. Mada, jeben je i njihov život. Oni se sreću samo u pekari. Vrijeme njihovih sastanaka je isto već godinu dana - ujutro kad Bego odlazi kući, a ona dolazi na posao, i predvečer kad ona odlazi, a on dolazi. Rijetki su trenuci kad su oboje kod kuće. Moraju imati dobar razlog pa da jedno od njih ne

51


dođe na posao. Uglavnom je Bego taj koji traži odmor jer njega može zamijeniti Berisha, a kad Suada traži odmor onda nju mijenja djevojka koja radi u pekari kod gazdinog rođaka. Neprijavljena, naravno. Pekara „Ruža“ je bila jedina u Tuzli u kojoj ne rade Albanci. Kad je Emir počeo raditi, sa njima je bio Arben, Berishin rođak koji je ilegalno došao iz Albanije, ali je ubrzo prekomandovan u Austriju. Bio je dobar momak, malo je više konzumirao marihuanu ali je to samo Emir znao jer su ponekad, nakon završenog radnog vremena, znali ispušiti po koji džoint. Jedne večeri se potukao sa lokalnim huliganima, koje je inače on snabdijevao sa travom. Rezultat te tuče je bio jedan izbodeni huligan. Stvar se zakomplikovala pa je Arben završio u Austriji. Na njegovo mjesto je došao Bego, ubrzo je došla i Suada. Emir je neprimijećen ušao na sporednu ulaz, sjeo na vreću sa brašnom i digao noge na stol. Namjestio je slušalice u ušima, stavio pepeljaru sebi u krilo kako bi na miru mogao razmišljati o dvije dženaze na kojim je danas bio. Iz slušalica se javljao Depeche Mode – „I’m not sure what I’m looking for, anymore… All this running around, well it’s getting me down, just give me a pain that I’m used to…“ Ubrzo je i zaspao. „Ustaj mrcino“, zagalami Nijaz i obori Emirove noge sa stola. „Šta li si ti mariso pa te umorilo? Tebi će bolan, kurve doć glave.” Emir ga je ignorisao i ugledao Begu da sjedi na kraju prostorije i čita novine. „Kad si ti došao?“ reče trljajući oči. „Prije jedno pola sata“, reče Bego ne dižući pogled sa novina. „Pa što me bolan ne probudi?“ „Šta ću te budit, spavaj kad možeš.”

52


„Kako te to treštanje u ušima nije moglo probudit? Je si l’ ganjo kakve kurve?“ upita Nijaz. „De ba Nijaze, to što bi ti imao volju ganjati kurve ne moraš meni prepisivat“, odgovori Emir pripaljujući cigaretu. Tad je vidio i šolju kafe na stolu. „Čija je ovo kafa?“ „Tvoja“, dobaci Bego. „Sutka i ja pili, pa i tebi nasula, kad ustaneš da se razbudiš.” „Ha ja“, ubaci se Nijaz“,a Nidžu ko jebe?“ „Imaš ženu, nek ti pravi“, odbrusi mu Bego. „Napravit ću ja sebi, nemoj ti meni za ženu zakačat“, uvrijeđeno će Nijaz. „Pa pravi.” „Što si ti Bego nervozan?“ upita Emir. „Nisam nervozan.” „Jašta si, nešto samo sikćeš i puhćeš“, dobaci Nijaz. „Kako si presto pušit samo ujedaš okolo.” „Ma nisam nervozan, šta vam je“, otresito odgovori Bego. „Ako je do cigareta, evo kod mene imaju dvije kutije“, reče Emir. „Kad ti padne na pamet da zapališ, nemoj me ni pitati.” „Uzeo sam one flastere protiv pušenja, to se ne smije miješati sa cigaretama“, reče i sklopi novine. „Curica mi nešto kašlje, vodio je doktoru, kažu kako joj nije ništa. Malo se nahladila. A kad kašlje ostane bez daha, jedva se povrati. Strah me da nije šta na plućima.” „Donijet ću ti ja sutra pekmeza od kiselih jabuka, pa joj daj“, reče Nijaz. Bego je samo otpuhnuo i potvrdno klimnuo glavom. „Ej, meni će trebat ona tamo srijeda“, reče Emir. „Trebam otići u Sarajevo po pasoš“, Nijaz i Bego samo slegnuše ramenima.

53


14. Nakon posla Emir je odlučio otići do svojih roditelja. Oboje su bili kod kuće. U autobusu je razmišljao o Suadi i Begi. „Bego, vodi dijete kod privatnog doktora“, rekla je tog jutra. „Oka nisam sklopila. Čitavu noć je kašljala, a temperatura ne spada sa 37,6.” Od silnog umora, pokreti su joj bili usporeni, a riječi sve tiše. Emir i Nijaz su samo nijemo posmatrali ovo dvoje jadnika. Bego, gromada od 120 kila, izgledao je veoma uplašeno. Samo je gledao u pod i trljao ruke. U prostoriji kao da je sve stalo, samo se čuo zvuk prštanja suhe kože Beginih ruku. Rad u toploj prostoriji i sa brašnom ostavio je trag na njegovim rukama. „Znao sam ja da nije nahlada“, rekao je tiho. „Ma upala pluća“, rekla je Suada. „Vidi sa bratom da ti pozajmi para, da imaš kod sebe, pa ćemo vratit.” „Dobro.” „Ljudi“, ubacio se Emir, „ja bih vam rado pomogao al’ ja imam možda dvadeset maraka.”

54


„Ma, neka ba“, rekla je Suada. „Naći ćemo mi.” „Ja nemam ni marke“, reče Nijaz. „Uredu je, hvala vam“, rekao je i Bego i istrčao iz pekare. Oba Emirova roditelja su bila prosvjetni radnici, pa je za njih počeo dvomjesečni raspust. Zbog ovog ljetnog raspusta je i on odlučio da bude nastavnik. Otac je bio profesor elektrotehnike u srednjoj školi, a mati mu je bila učiteljica. Kod kuće je sve bilo po starom. Mati se kao i inače obradovala njegovoj posjeti dok je otac iskoristio priliku i izašao iz kuće. Nije se slagao sa Emirovom odlukom da nakon studiranja ostane u Tuzli. Tenzije su porasle kad je Emir našao posao u pekari. A kad im je spomenuo odlazak u Njemačku, otac je izbjegavao bilo kakvu komunikaciju sa njim jer je uvijek završavala sa galamom i Emirovim odlaskom sa veoma bučnim zatvaranjem vrata. U sred uobičajne priče uz kafu sa svojom mamom Emir se sjetio Izeta. „Koliko čovjek može živjeti na infuziji?“ upitao je. „Dragi Emire, gdje ti to pade napamet“, uplašeno je odgovorila mati. „Onako, znaš li koliko može?“ „Otkud znam, vjerovatno veoma dugo. Znaš da ljudi godinama žive u komi. Tad su spojeni na infuziju.” „Tačno, vidiš toga se nisam sjetio.” „Šta ti imaš razmišljati o životu na infuziji?“ „Ma onako, nešto mi palo napamet. Neko u autobusu spomenu infuziju, pa tako… Neki dan sam išao pješke na posao i prođoh pored Doma penzionera. Gledam neki ljudi sjede ispred. Bili ti pristala na Dom penzionera?“ „Šta ja znam… i ti što znaš naći temu za razgovor…“ „Ja, na primjer, ne bih pristao pa kad bi umro sam u

55


stanu.” „Ma ne možeš tako sine. Neko se ne može brinuti o svojim roditeljima pa ga pošalju u Dom.” „E, to meni nije jasno. Bi li ti mogla poslati svoju mater u Dom? A ti ovde sjediš, živa i zdrava.” „Ne bi.” „U kojoj situaciji bi pristala na to?“ „Da je pošaljem u Dom? Ni u jednoj.” „Pa ti sad reče kako se neko ne može brinuti.” „Pa ja bih se sad mogla brinuti o svojim. Radije bi ih sebi ovde dovela nego ih u Dom poslala.” „Pa što onda šalju starce u Dom?“ „Ima ljudi koji ne daju svoj rahatluk. Misli ako mu je obezbjedio krevet i hranu, da je uradio dovoljno. Hajde ako je neko na postelji, pa mu moraš obezbjediti nadzor cijela 24 sata, to i nekako, ali pored sebe zdravog, poslati zdravog čovjeka u Dom, to ni meni nije jasno“, nervozno odgovori mati. „Ej, de ti promjeni temu, ovo je depresivno. Sad ću odmah morati obići djeda i nenu, kako bi se uvjerila da je sve u redu. Čuješ li se sa Selmom?“ „De promjeni temu“, pomislio je Emir u sebi. „Je li te zvala?“ „Čuli smo se jučer.” „Pa šta ima kod nje?“ „Ma šta će biti.” „Nešto nisi uzbuđen“, mati mu je bila odličan psiholog. „Što se približava dan odlaska ti sve manje o tome pričaš.” „Ma nije istina.” „De ti meni reci, da li se tebi ide?“ „Ma ne znam šta bi ti rekao. I ide, i ne ide.” „To bi trebao odlučiti prije nego što odeš tamo.” „Ma znam to… Otići ću ja tamo. Makar da se provozam i da vidim šta je ta Njemačka“, nasmije se.

56


„Ma i to što kažeš“, ohrabrivala ga je. „Uvijek se imaš gdje vratiti.” Ove riječi su ostavile tako jak utisak na njega da nije znao šta reći nakon njih. Bilo je to rješenje njegovog problema. Uvijek se može vratiti i ima se gdje vratiti. Osjetio je neku lakoću u svojim mislima. Uvijek može naći posao kao što je ovaj u pekari. Uvijek može naći onakvu rupu od stana. Misao o povratku je bila mnogo lakša nakon riječi njegove majke. „De mi reci, je li još uvijek radi onaj radio kasetofon ispod burazovog kreveta?“ „Trebao bi da radi.” „Uzet ću ga, za jednog mog prijatelja. Nema jadan ništa u sobi.”

57


15. Nakon što je kasno ustao, Emir je shvatio da neće imati vremena da ode do Izeta, iako je pripremio stari radio kasetofon za njegovu sobu. Ne telefonu je vidio četiri propuštena poziva. Tri su bila od Selme, a jedan od Bege. Odlučio je prvo nazvati svog prijatelja sa posla. „Bego, Emir je. Što si me zvao?“ „Ma da ti kažem da danas neću doć na posao. Mala mi ima upalu pluća.” „Dobro. Javit ću ja Berishi.” „Ma zvao sam ga ja, kad mi se ti nisi javio al’ on otišo negdje na put. Večeras ste samo ti i Nijaz. Ako zagusti, jebi ga, zovi, doleti ću da vam pomognem al’ ne mogu ostat čitavu noć.” „Nemoj se brinuti, odradit ćemo mi nekako.” „Et’ onda čujemo se.” „Pa kako je mala danas? Ima li temperaturu?“ „Primila je neke injekcije, temperatura je spala ali kašlje puno.” „Super, neka je temperatura spala. Hajd’ čujemo se,

58


pozdravi Suadu.” „Hoću, hajd’ momak, živio.” Ovaj razgovor mu nije teško pao, sad je trebao nazvati Selmu. Dogovorili su se ako neko ima više od jednog propuštenog poziva da obavezno nazove kad bude mogao. To je značilo da je nešto hitno. Odlučio je da će prvo sebi napraviti kafu, kako bi mogao na miru pričati s njom. U trenutku kad je htio prekinuti poziv nakon poduže zvonjave telefona, ona se javi. „Ćao, ja sam.” „E gdje si, šta ima?“ „Evo spremam se na posao. Danas nas je samo dvojica, ovom jednom kćerka bolesna pa neće doći.” „Pa kako ćete vas dvojica?“ „Nekako.” „Zvala sam ambasadu“, reče Selma, a Emiru srce skoči u vrat, osjetio je kako ga guši. „Što?“ jedva je izustio. „Znala sam da ti nećeš, pa sam ja zvala.” „I šta kažu?“ „Nije ti viziran pasoš, još uvijek, ali neće biti pro-blema. Dobit ćeš vizu.” „Super, jebo te, baš sam mislio da će se nešto zakomplikovati“, rekao je i osjetio olakšanje jer je i vjerovao kako bi se moglo nešto zakomplikovati. „Eto neće ništa, samo trebaš biti tamo u srijedu ujutro.” „To znam. Uf, lakše mi je sad.” „Napusti sad taj posao. Odmori malo. Ovde mi trebaš odmoran“, reče ona i nasmija se. Emiru je odmah prošla kroz glavu njegova teorija o stranim državljanima koji dolaze u Bosnu kako bi sebi našli muža ili suprugu, a sve to radi održavanja bosanske vrste. U mislima je vidio sebe i Selmu, kako već tri dana

59


ne izlaze iz kreveta, ne dopuštajući uzaludno rasipanje sjemena. „Ma neću ba, napuštat posao, ubio bi se od dosade“, odgovorio je ljutito. „Ne moraš, to sam ja onako…“ pokušavala je Selma dati mu do znanja da je to bila šala. „Selmić“, odavno joj nije tepao, „odoh ja sad, moram se spremiti za posao. Valja mi večeras raditi za dvojicu. Čujemo se.” „Dobro, čujemo se“, odgovorila je simpatičnim tonom, a sve zbog njegovog tepanja. Zapalio je cigaretu i onda spazio kako mu jedna cigareta čitava izgorjela u pepeljari. Sjetio se Izeta i svoje ideje da u njegovoj sobi pali cigarete kao mirišljave štapiće. Zapalio je još jednu cigaretu i samo je spustio u pepeljaru, svrha joj je bila da zadimi prostoriju. „Evo Izete, i za tebe jedna.” Pogledao je na sat. Imao je trideset minuta za spremanje i dolazak do posla.

60


16. Već desetak dana dolazi u Dom penzionera ali još nije vidio portira. Stao je na trenutak i tražio kamere u uglovima hola, pretpostavljajući da je na taj način urađeno osiguranje. Međutim, u tri ugla se nalazila samo prašina nakupljena u paučini, dok je četvrti bio ukrašen svijetlo zelenom flekom od vlage. Kao i svaki put, uzeo je kafu i novine, prvobitni razlog njegovog dolaska na ovo mjesto. Smrad mokraće, sastavni dio osmog sprata, se polako gubio. Emirov nos je polako prihvatao miris amonijaka kao nešto normalno. Znalo se desiti da naleti talas malo jačeg intenziteta ali to je trajalo samo na par sekundi. Nakon toga sve je opet bilo prihvatljivo. I Izetov kateter mu se sve manje gadio, mada je još uvijek birao stranu kreveta na kojoj nije visio kateter. Jednom je čak prisustvovao kad ga je sestra Sena mijenjala. Po izlasku iz lifta sreo je Ivanu na hodniku. Uz osmijeh su klimnuli glavom jedno drugom. „Šefice, imate li vi ovde portira?“ upita je.

61


„Ima, po jedan u svakoj smjeni“, začuđeno je odgovorila. „Ja evo dolazim već desetak dana, ali ga ni jednom nisam sreo.” „Ih, nećeš ga ni naći. Vjerovatno je kod neke u sobi.” „De ba?“ iznenadi se Emir. „Šta se čudiš, ovde ljudi od dosade rade svakakve gluposti. Trebaš vidjeti kad dođe zima, pa kad ne mogu izlaziti. To podivlja k’o srednjoškolci.” „Ma ne mogu da vjerujem“, i dalje je bio u čuđenju Emir. „Što su stariji, mozak im je sve mlađi. Šta si se ti spremio kao da ćeš na plažu, novine, kafa, radio. Samo ti još peškir treba. Gdje si ti krenuo s tim?“ upita ga gledajući u kasetofon. „Ma da Izetu uključim, da mu nije tišina.” „Pa što si donio to smeće. Trebao si mu kupiti novi, jebo te, šta si se stisnuo, kao da nisi iz Austrije“, provocirala je Ivana. „Usput naletio na ovo“, postidio se Emir, ovo mu nije trebalo. “Šta će mu bolje. Nisam ni ovo kupio. Stajalo u stanu pa sam donio njemu. Meni ne treba.” „Još gore, znači nisi ni kupio?“ nasmija se ona. „Izvadio ga iz kontejnera.” „Kad bolje razmislim, ovo je i kupljeno u Austriji, ali početkom osamdesetih“, nasmije se. „Što si ti raspoložena za zajebanciju?“ „Pa vidi tu skalameriju?“ i pokaza rukom prema kasetofonu. „Ja to ne bi dala u kuću unijeti.” „Ne zajebavaj, je l’ spava Izet?“ prekide Emir njenu zajebanciju. „Bio je budan prije pola sata.” I bio je budan. Odmah je pogledao prema

62


kasetofonu. „Evo Izo, malo muzike, nije na odmet“, reče Emir i podiže kasetofon u zrak. Sad je i on shvatio da je možda trebao kupiti novi ako je htio prekinuti tišinu u Izetovoj sobi. „Znam da je krš, nije nešto, ali makar radi“, reče on kako bi se opravdao. „Sad me je i ona sestra zajebavala što nisam kupio novi. Jebi ga nije mi to palo napamet. Nemoj mi zamjeriti. Da vidimo gdje ćemo ga uključiti?“ Obilazio je oko kreveta ali nije vidio utičnice. Pomjerio je paravan i tu našao jednu utičnicu koja je bila izvaljena iz zida i koja je visila na dvije žice. Podsjećala je na cvijet koji je počeo venuti. „U ovoj sobi je sve napola mrtvo“, pomislio je u sebi i počeo kihati od silne prašine koja se sa paravana razletjela po sobi. Radio nije puštao nikakve zvukove. Emir ga je malo protresao ali nije davao znake života. „U ovu sobu ako te unesu, u njoj ćeš sigurno i završiti“, mislio je i pogledao prema Izetu koji ga je pratio svojim pogledom. „Jebo majku, malo prije je radio“, rekao je Emir pravdajući se. Izašao je u hodnik sa kasetofonom tražeći utičnicu i našao jednu u susjednoj sobi. Tu su ležala dva djeda ali u daleko boljem stanju od Izeta. Obojica su se mogli pomjerati po svojim krevetima. „Dobar dan“, reče Emir pogledom tražeći utičnicu. „Samo da probam ima li struje u utičnicama kod vas. Ovamo u sobi nema.” „Ma ne radi to“, reče jedan od njih pokazujući rukom na Emirovu mašineriju. „Dobro je djede“, odgovori ljutito Emir. „Nemoj me i

63


ti još zajebavat.” Radio je napokon dao znake života. Krčanje se javljalo iz zvučnika. Emiru je bilo lakše. „Pokvareno je to“, dobaci opet onaj djed, a Emir ga sreza pogledom i izađe iz sobe. „Nema struje u utičnici“, reče Emir Izetu po povratku u njegovu sobu. „Baš sam mislio ostaviti ga da ti pjeva. Ja ne volim tišinu. Ne znam kako bi živio da izgubim sluh?“ Osim stalka sa infuzijom Izetova soba bila je bogatija i za stolicu. Sestra Sena je sa sedmog sprata donijela stolicu samo za Izetovu sobu. Emir okrene Izetu glavu prema sebi, sjede na stolicu, zapali cigaretu i puhne dim prema Izetu. „Joj, jesam se jučer umorio. Ovom Begi, sa mnom što radi, kćerka se razbolila. Ima jadna upalu pluća, pa on nije došao na posao. A nismo imali nikog da ga mijenja. Nijaz, ovaj što radi na peći, je gotovo proplakao od umora. Jebo te, on radi u pekari noćnu smjenu, a na autopraoni preko dana, da bi prehranio, pazi sad: sebe, ženu i svoje troje djece; svog oca i mater; i svoju snahu i njeno dvoje djece. Otac mu ima neku penziju ali ne može to biti ni za račune. A i mati mu na postelji, slomi se jadan kupujući joj lijekove ali ništa joj ne pomaže. A snaha mu udovica, brat mu poginuo. Išao u drva i u šumi pogine. Čitav rat bio u rovu, hiljadu puta prošao tom šumom, na liniju gdje mu je bio rov, i poslije rata otišao u drva i stao na minu.” „Znam, glupo je ovako razmišljat“, reče pripaljujući drugu cigaretu. “Ako mu je već bilo suđeno poginuti“, Emir zastane, „hoću ti reći, da je poginuo u ratu žena bi mu imala boračku penziju, ovako nema ništa. Znam da je ova misao morbidna ali u ovakvoj situaciji ima smisla. Barem meni.” „Ali imam ja i dobrih vijesti Izete moj. Javili su da ću

64


dobiti vizu. Selma je zvala Njemačku ambasadu u Sarajevu, ona inače voli da to sve provjeri i prije nego što se išta desi, voli držati stvari pod kontrolom, i rekli joj kako neće biti nikakvih problema za mene. Samo se trebam javiti u srijedu, da bi pokupio pasoš. Sad mi je nešto lakše. Znam da sam ti rekao da mi se ne ide, ali jučer, otišao ja do svojih u Lukavac i tako pričao uz kafu sa starom. Ona mi reče nešto što mi pravo olakša ovo sve. Rekla mi je da se imam gdje vratit. Ja sam se čitavo vrijeme pripremao kako ću tamo ostati i tačka. Mislim, znao sam ja da se mogu vratiti ali drugačije to zvuči kad ti neko drugi kaže“, dok je pričao nije ni primijetio da je Izet zaspao. „Jebi ga Izete, tebe, izgleda, ne interesuje ova priča o Njemačkoj. Ti bi možda volio da ja i ostanem ovde.” Emir se polako izvuče iz sobe i ode do Ivane.

65


17. Sjedila je u svojoj sobi, naravno uz zapaljenu cigaretu, i čitala neku knjigu. Bila je to kopija udžbenika koji joj je bio potreban za spremanje ispita na fakultetu. „Šta ima“, reče naslanjajući se na pult. „Spremaju se ispiti?“ „Otkud znaš?“ odgovori ona. „Vidim da je kopija neke knjige. Nećeš valjda kopirat Ivu Andrića?“ dobacio je šeretski. „Sve što je duplo jeftinije ja kopiram, pa čak i obične knjige.” „Pravi student“, dobaci on i prođe iza pulta. „A kakve su to neobične knjige, ako već postoje obične?“ reče sjedajući i pripaljujući cigaretu. „Jao što smo filozofi“, naruga se Ivana. „A Austrijanci ne kopiraju knjige?“ „Nema kopiranja, valja kupiti knjigu. To je jedina prednost Bosne. Ovde autorska prava nisu zaštićena ni da si tri puta akademik. Tamo objaviš skriptu i svi je moraju kupiti“, odgovorio je kao da i sam studira u Austriji.

66


„Jesi li ti najmlađi Izetov unuk?“ upitala je ostavljajući knjigu na stol. „Što, da nisi mušterija za Austriju?“ upita on kroz smijeh. „Nisam. Ima još mlađih“, reče misleći na svog brata jer ako je on Izetov unuk onda i njegov brat potpada pod tu kategoriju. „Koliko ti imaš godina?“ upita ona. „Što?“ „Onako, jebo te, tebe čovjek ne smije ništa pitati“, reče mašući rukama. „Nepunu trideset i jednu al’ imam u familiji i mnogo mlađih ako ti treba.” „Dobro se držiš“, reče ona podignuvši obrve. „Čuj dobro se držim, pa nije mi šezdeset, jebo te. Možeš misliti da nisam ni oženjen, koji blam.” „Ja bih ti dala najviše 27 godina“, smijala se Ivana. „Šta misliš koliko ja imam godina?“ upita. „Pa jedno 28“, odgovori Emir zagledajući je od glave do pete. „Pa de slaži malo, budi džentlmen“, uvrijeđeno će Ivana. „Slagao sam već, što?“ reče Emir osmjehujući se. „Ma nemoj, đubre jedno.” „Vidio sam ti indeks ovde kad sam došao prvi put. Pa sam u njemu i pročitao tvoje godište.” „Oho, špijuniramo u slobodno vrijeme“, odgovorila je i iznenađeno podigla jednu obrvu. „Da niste slučajno i šminku preturali?“ „Ma ne, onako čisto informativno, otvorio i zatvorio. Kad smo već kod indeksa da ti kažem i da ti plavo ljepše stoji.” „Vidi, i to si zapamtio.” „Pa“, nije znao šta da kaže. „Džaba sam donio onu

67


skalameriju od radija. U sobi ne radi utičnica.” „Ma ne radi ono smeće pa svaljuješ na utičnicu“, odgovori ona podrugljivo. „Radi, probao sam ga u susjednoj sobi.” „Hajde da ti povjerujemo.” „Ma nemam se ja šta tebi pravdati, znam da radi“, reče ustajući. „Uf, što je neko uvredljiv“, dobaci Ivana. „Nisam uvredljiv, ih, zaboli me za kasetofon“ okrene se prema njoj osmjehujući se. „Odoh po svoj supersonični radio kasetofon, pa idem završiti nešto.” „Nemoj se brinuti za radio, bacit će ga čistačica“, nastavila je provocirati. Ne okrećući Emir joj mahne i ode do Izeta. Sjedala mu je ova opuštena zajebancija sa Ivanom. Emir opipa puls Izetu, sve je bilo uredu. Spavao je. On mu ispravi glavu, uzme radio i ode na posao. Na putu do pekare vidio je novu posmrtnicu. Na njoj je pisalo da je žena iznenada preminula, vjerovatno od nesnosnih vrućina koje su pržile Tuzlu tih dana. Mnogo ožalošćenih je njemu značilo samo jedno – to bi mogla biti velika dženaza, a to znači da bi se mogao bez problema uvaliti na ručak.

68


18. „Evo malo da slušamo muziku dok ovaj mikser ne počne ubijati u pojam“, reče Emir stavljajući radio na vreće sa brašnom. „Gdje nađe to smeće“, dobaci Nijaz. „Da ga nisi ukro u Domu penzionera?“ „Kakav Dom penzionera? Otkud ti to?“ trgnu se Emir osjećajući kako mu se obrazi crvene od stida. Nije mogao vjerovati da ga je od cijelog svijeta baš Nijaz provalio. „Pa znaš ona pjesma od Zabranjenog pušenja, Pišonja i Šuga maznuli kasetaš iz Doma penzionera?“ smijao se Nijaz. „Ono kad idu u Zaostrog, svaku noć drugu…“ „Nije Šuga, nego Žuga, i nije Dom penzionera, nego Dom invalida, jebo te“ ispravi ga Emir odmahujući glavom. Njegove posjete Domu penzionera još uvijek su ostale tajna za ljude bliske njemu. „Šta fali ovom radio, samo neka nešto pjeva da nije tišina“, tražio je radio stanicu sa najčišćim signalom. Emir počne tresti glavom u ritmu pjesme sa radija, bio je to Underworld „Born sleepy.” „Šta bi ti volio biti – Pišonja ili Žuga?“ upita Emir.

69


„Ma ne bi bio Pišonja, to mi je nekako ženski. Vjerovatno je piško po malo, k’o curica, pa ga prozvali Pišonja. Ja bi bio Žuga. To je nekako muški.” „Eto onda ti budi Žuga, a Bego će biti Pišonja“, nasmija se Emir. „Uf da te čuje, sad bi poludio.” „Eh što me ljudi nađoše sa muzikom, kao da su mene pitali“, reče Emir sjedajući da sa Nijazom pije kafu. „Jebeš život bez muzike.” „Nećemo valjda ovo slušat?“ upita Nijaz. „Šta fali, gradski radio?“ „Ovo muzika?“ upita Nijaz mrtav ozbiljan. „Oca mi mog, ja bi reko kako su ovo smetnje.” „De ba Nijaze, kakve smetnje?“ grohotom se smijao Emir. „Nađi nam nešto da razumijem i ja“, bunio se. Smijući se i dalje, Emir ustane i promjeni radio stanicu. Našao je neku sa vijestima. „Jebem ga ja, Nidžo, evo ti sad malo vijesti. Možda se desilo nešto novo u Palestini?“ osmjehnu se Emir i u tom trenutku je došao i Bego. „Opa, imamo i radio“, odmah je primijetio skalameriju na vrećama. „Jest se gazda pretrgo.” „Ovo sam ja donio. Nemoj mi samo reći da je krš“, rekao je odmah Emir. „To sam već apsolvirao.” „Ma zabij mu, nek pjeva.” „Ma kakvu je sad Emir muziku naš’o, ja mislio sme-tnje. To samo nešto krči, ko da ga nešto drobi iznutra. Bolje pjeva onaj moj kompresor na praoni“, nasmija se i Nijaz. „Evo ti pekmez za curicu“, reče Nijaz i doda Begi teglu umotanu u novine. „A i tebi može pomoći kod iskašljavanja.” „Hvala Nidžo za pekmez“, reče Bego i izvadi kutiju

70


cigareta na stol. „Nema meni šta pomagat, jebem ja ove flastere kad meni cigareta miriše, hoće duša da izađe iz mene kad neko zapali.” „Baš sam mislio kako ćeš prestat, pa da i Emira onda nagovorimo da prestane. Ugušiše me njegove cigarete.” „Lakše bi bilo tebi početi pušiti, nego nama prestati“, dobaci Emir. „Ne moraš pušit evo lijepi ove flastere po sebi“, reče Bego kroz smijeh i baci kutiju sa antinikotinskim fla-sterima na stol. „Ja sam definitivno odlučio da ću pušiti dok budem mogo usta otvarat.” „Nosi to od mene, to su sami otrovi“, odgovori mu Nijaz. „Uzeću ja ove flastere, hoću nešto da probam“, reče Emir nakon što mu je sinula jedna ideja.

71


19. Emir je jedva čekao da ode do Izeta. Ovo je bio prvi put od početka njegovog dolaska u Dom penzionera da nije uzeo kafu i novine. U hodniku na osmom spratu, ispred vrata Izetove sobe, bila je grupa ljudi. Par žena je plakalo dok su svi muškarci gledali u pod. Jedan muškarac je čekao ispred sobe za medicinske sestre. Emiru su se noge odsjekle od straha. Pomislio je na najgore. Otišao je pravo u sobu za medicinske sestre potražiti Ivanu, znao je da je ona na dužnosti. Nije bila u sobi. „Izvinite, da niste vidjeli medicinsku sestru?“ hvatajući dah upito je čovjeka koji stajao ispred. „Sad će doći“, rekao je čovjek tiho. „Otišla je donijeti neke papire.” „A šta se ovo desilo?“ reče Emir nakon nekoliko trenutaka. „Umro nam je otac“, odgovori čovjek zadržavajući suze. „A on je ovdje ležao?“ „Jeste, dole u zadnjoj sobi desno. Vi radite ovde?“

72


upita čovjek. Emir pogleda niz hodnik prema ljudima. Srce mu je divljački udaralo, a hladan znoj mu je izbija na čelo. „Zadnja desno, rekoste, nije bio sam u sobi?“ upita Emir ignorišući čovjekovo pitanje. „Nije, bio je još jedna starac sa njim u sobi. Je li vi radite ovde?“ upitao je čovjek ponovo. „Ne, ne radim, i ja sam došao u posjetu“, odgovori Emir i uzdahnu brišući znoj sa čela. „Uf, dobro je, nije Izet“, pomislio je u sebi. „Odakle ste vi?“ upita Emir. „Iz Tuzle“, odgovori čovjek. „Onako pitam, znači ovde će biti dženaza?“ „Hoće, hoće. Ukopat ćemo ga gore na Bukovčiću. Stigla su kola od pogrebnog preduzeća. Čekamo samo da ga odvuku.” Iako je to bila prilika za jedan besplatan ručak, sad se nema smisla uvaljivati kad će ga ovaj čovjek prepoznati na toj dženazi. „Primite moje saučešće“, Emir pruži ruku čovjeku i ovaj je prihvati. „Hvala.” Onda su obojica ušutjeli. Ubrzo je došla Ivana u pratnji još jedne medicinske sestre. Ulazeći u svoju sobu glavom je Emiru dala znak da je prati, što je on i učinio. Druga medicinska sestra je otišla niz hodnik zajedno sa čovjekom koji je stajao sa Emirom. „Sad će doći doktori, nema pušenja u sobi, da znaš“, rekla je tiho. „Nemojte se brinuti, šefice“, odgovorio je Emir, sretan sa saznanjem da je Izet još uvijek živ. „Nisam ti ja šefica“, nasmijala se. „Šta je to, danas si bez kafe i novina?“ upita ona zavaljena u fotelju. „Vjeruj mi da sam zaboravio“, on iskreno odgovori.

73


„Nešto sam se zamislio još kada sam vidio ovaj svijet na hodniku, nešto me pokosilo.” „Evo odoše i ovi ljudi, sa njima će i doktori“, reče Ivana gledajući Emiru preko ramena. „Sad ću nam ja napravit kafu.” „Odo ja malo do Izeta, pa eto me na kafu“, reče i izađe iz sobe. Emir je na prstima ušao u sobu jer je vidio da su Izetove oči zatvorene. Polako mu je uzeo ruku i opipao puls. Jedva primjetni puls je potvrđivao da je Izet još uvijek živ. Gledao ga je jedan trenutak kako spava. Oči su mu se ispod kapaka brzo kretale kao da ima noćnu moru. I disanje mu se ubrzalo. Emir je polako spustio njegovu ruku. Nije težila više od jednog grama. Bila je meka i lagana kao da je pravljena od bijele spužve. Ubrzo se i Izet smirio. Emir je polako izašao iz sobe i otišao do Ivane. Na pultu u sobi za medicinske sestre čekala ga je šolja kafe i poruka ‘Idi na terasu dolazim odmah’. Uradio je kako mu je i rečeno. U prolazu je iz Izetove sobe uzeo stolicu i ponio je sa sobom na terasu. Izet je bio budan. „Sad ću ja Izo, odoh s onom malom popiti kafu na terasi. Vraćam se za desetak minuta“, reče Emir namignuvši mu uz švalerski osmjeh. Ovo ga je podsjetilo na njegov prvi susret sa Izetom. Shvatio je da se vrlo brzo navikao na Izetovo stanje i nije više razmišljao o njegovoj djeci. Sad mu je bilo sasvim normalno redovno dolaziti u Dom penzionera. I opušteniji je bio pred Izetom. Osjećao se kao da je bolesnička soba u kojoj je Izet ustvari dio njegovog stana. Otvarao je prozor kad je htio. U sobi je, bez ikakvih problema, pio kafu i pušio cigarete. Mogao je i spavati u njoj ako je želio. Na stolici naravno. U jednom trenutku je pomislio kako bi mogao skinuti paravane i oprati ih kod sebe, ali to mu

74


vjerovatno ne bi dopustili. Imaju ovde vešeraj koji obavlja te stvari ali paravani iz soba na osmom spratu su zadnje što bi im palo na pamet. Iz razmišljanja ga je prekinula Ivanino otpuhivanje. „Joj, čovječe, što sam mahmurna.” „Ti sjedi, ja ću stajati, tebi je potrebnija ta stolica“, reče Emir ustajući. „Sjedilo se sinoć?“ „Ma, prijateljica slavila rođendan, pa smo se malo raspustile“, reče kroz smijeh. „Baš sam mislila da će biti lagan dan na poslu, a ono…“ „Kako se ti osjećaš kad ovde neko umre? Kao na primjer ovaj djed što je danas umro.” upita Emir. „Navikneš se…nije mi svejedno. Žao mi je Mustafe, bio je dobar. Ja te ljude znam mjesecima pa se nekako zbližiš s njima. Ali prije ili kasnije svi će otići. Takav je posao da se moraš zbližiti sa ljudima, nije kao u bolnici gdje ljudi leže desetak dana pa ih pošalju ili kući ili na drugi odjel. Onda nemaš kad ni upoznati pacijente.” „Je si li ti prvo upisala medicinu ili si prvo počela raditi ovde?“ „Osam godina ja studiram, a ovde sam gotovo dvije godine.” „Na praksi ili si primljena za stalno?“ „Za stalno“, reče ona otpuhujući dim Emiru u lice. „Cilj mi je dočepati se bolnice, a to će mi biti mnogo lakše ako već radim na sličnim stvarima.” „Ovde imaš i dobar materijal za praksu“, reče Emir i odmah shvati da je izgovorio pogrešnu rečenicu. „Jebi se“, reče ona gledajući ga pravo u oči. „Izvini, glupa šala“, pravdao se on. „Izvini, ovo mi je bilo bezveze.” „Isti je ovo posao kao u bolnici, samo što su tamo bolje plate“, odgovori ona i dalje gledajući ga u oči.

75


„Izvini, izvalio sam glupost. Pa kad se misliš uvaliti u bolnicu, prije ili poslije završetka fakulteta?“ reče on kako bi smirio situaciju i makar na kratko promijenio temu. „Kad mi se pruži prilika. Šta si sad ti napao sa tim pitanjima?“ reče Ivana otresito. „Jao bože, gospođi Glavni Ispitivač zasmeta kad joj neko postavi pitanje“, uzviknu Emir. „Pa moramo nešto pričati, nećemo samo šutiti i gledati jedno u drugo“, reče Emir imitirajući Ivanu. „Ne diži ton, molim te. Joj što me glava boli“, otpuhnu ona opet hvatajući se za čelo. „Nightclubbing, we’re nightclubbing“, pjevao je Emir pjesmu od Iggy Popa. „Gdje ste bile?“ „Prvo smo kod mene sjedile, pa smo krenule redom po kafanama i na kraju smo završile u hotelu. Tamo ima jedna dobra diskoteka. Jedva sam se doteturala do taksija da me vrati kući.” „A ništa momci?“ upita Emir. „To sam stavila na stand by.” „Kakva je muzika u tom disku?“ „Ma neki house je sinoć bio. Nije loše, bolje nego igdje u gradu.” „Kakvu muziku inače slušaš?“ „Sad sam u house i dance fazonu. U suštini sve osim turbo folka i narodnih. To mi se gadi, mada sam sinoć morala svugdje ući jer prijateljica čiji smo rođendan slavili sluša ta sranja.” „Nemoj tako, kažu da je Halid Bešlić urbani folk“, ironično reče Emir ne skrivajući radost o Ivaninom stavu o muzici. „Ma to su izmislili ovi što žive u gradu kako bi se razlikovali od ljudi sa sela. A u suštini, nema nikakve razlike.” „A gdje ti živiš? Ono, odakle si?“

76


„Sa Slatine sam ali imam stan na Tušnju, pored stadiona. Ako znaš gdje je to?“ „Znam, kako neću znati gdje je Tušanj?“ upita on začuđeno. „Pa otkud ja znam da si ti ikad bio na Tušnju? Vi gastarbajteri kad dođete u Bosnu samo po slastičarnama hodate, i to samo ako je parking blizu. Da možete imati svoje auto na oku“, nasmija se ona. Nakon ovog pitanja Emir se sjetio da je on pred Ivanom trebao glumiti nekoga koje je ovde na kratko došao iz Austrije. Uz Ivanu je bio veoma opušten pa je zaboravio ulogu koju je sam sebi dodjelio. „Ako ćeš mi vjerovati, nisam ni jednom otišao u slastičarnu, a ovde sam došao autobusom“, reče Emir kroz smijeh. „Nisam bio na stadionu ali sam vidio one reflektore i znam od prilike gdje se nalazi“, odgovori on glumeći da je zbunjen. „Naučio sam ja osnovne stvari o Tuzli. Dovoljno znam da se ne izgubim.” „Ma gdje ćeš se ovde izgubiti. Imaš dvije ceste kroz čitav grad i samo trebaš naučiti redoslijed naselja.” „Lijepa su vam i ona slana jezera u centru grada“, sad se već ufurao u ulogu turiste aludirajući na fino uređene bare slane vode koje ljeti Tuzlacima služe za rashlađivane. „Ma sranje čovječe, više mokraće ima u onim jezerima nego čiste vode“, reče ona odmahujući rukom. „Još kad vidim one djedove i babe kako se kisele u vodi. Fuj!“ „Neko te traži“, reče Emir pokazujući rukom preko njenog ramena. „Aha“, reče ona i ustade, „odoh imam sad neke papire da sređujem. Vidimo se.” „Hajd’ ćao“, odgovori on, „i ja ću sad malo do Izeta. Valjda je ustao, ovaj, valjda se probudio.”

77


20. „Evo mene“, reče Emir namještajući stolicu pored kreveta. Nakon što je namjestio stolicu, namjesti i Izetovu glavu kako bi oči bile uperene prema njemu. „Imam jedan poklon za tebe, ne znam hoće li ti se svidjeti.” Iz džepa je izvadio antinikotinske flastere. „Ovo su ti, Izete moj, antinikotinski flasteri. Ovo lijepiš po sebi kad se odvikavaš od cigareta. U sebi sadrže dovoljnu dozu nikotina koja ti smiri živce pa ti se onda ne traže cigarete. Tako kažu. Pazi sad koja slučajnost, danas ne smijem pušiti u sobi ali ćeš ti ipak dobiti svoje sljedovanje nikotina. Neki doktori su tu zbog jednog…“ zastao je i nije htio Izetu govoriti o umrlom čovjeku. Mada je Izet i sam mogao to shvatiti, ako je vidio grupu uplakanih ljudi ispred svojih vrata, ali Emir nije htio da mu priča o tome. „Ma neki doktori dolaze u kontrolu pa mi je ona sestra rekla da se danas suzdržim od pušenja u sobi“, nastavio je ne gledajući Izeta u oči. „Ti nemaš ništa protiv da ti zalijepim jedan ovaj flaster?“ upitao je Emir. „Ako hoćeš

78


da ti stavim flaster onda pogledaj gore prema lusteru“, reče kako bi bio siguran. Izetove oči su par trenutaka gledale u Emira i kad je on baš pomislio kako je uzalud donio flastere Izetove oči pogledaše prema plafonu. „To stari“, reče Emir sa oduševljenjem, odlijepi jedan flaster i stade pored Izeta. „E gdje ga sad zalijepiti?“ gledao je u Izetovo tijelo. „Ovo se inače lijepi na nadlakticu ali kod tebe je to problematično. Znam“, reče i pređe na drugu stranu kreveta, „pošto ti je infuzija uključena u lijevu ruku, stavit ću ti flaster na desnu, ali malo iznad šake.” Zavratio je desni rukav Izetove pidžame. Gledao je u ruku. Izgledala je kao da su je sastavili iz dijelova. Oko tanke kosti bila je omotana smežurana koža ukrašena plavim venama i svijetlo smeđim pjegama. Koža na ruci je visila kao što svilena pidžama visi na ruci. Na rukama uopšte nije imao dlaka. Zalijepio je flaster na unutrašnju stranu ruke i vratio se na svoje mjesto kako bi koju i progovorio sa Izetom. „Ovo sam uzeo od svog kolege Bege. On pokušao prestati pušiti pa mu nije uspjelo. Znaš koliki je čovjek, ja mislim da bi on trebao lijepiti minimum tri flastera ako je jedan za normalnog čovjeka. Ogroman je, ali ga život ne štedi pa mu cigarete pomognu da se malo sabere. Rekao je da će pušiti dok bude mogao usta otvarat. I tad mi padne napamet da tebi, pošto ne možeš pušiti normalno, donesem ove njegove flastere. Još kad bi bilo flastera sa kofeinom“, našali se Emir. „I njih bi ja tebi zalijepio, odmah pored tog za cigarete, pa da onda razbacimo partiju trača. Odmah da ti kažem, ova mala Ivana mi je ekstra cura. Ali, jebi ga, došla je kasno. Odoh ja okusiti tu Njemačku“, reče Emir vrpoljeći se na stolici.

79


„Ja sam ti takav. Krenem u nešto pa nek’ nisam siguran šta će biti na kraju. Ja sam ti kao padobranac, skočim pa dočekat ću se negdje.” Emir se malo zamisli nad ovom rečenicom. „Tačno tako, ja sam padobranac. Evo tebi sam ovde pao, a nisam znao kako će ovo završiti. Krenuo sam u ovo pa šta bude, bude. Neke stvari ne možeš kontrolisati. Mislim, mogao sam ja ne doći ovdje i to bi bilo spriječeno. Znači mogao sam to iskontrolisati ali nije to rješenje. Tako sam pao i ovim medicinski sestrama sa pričom da sam ja tvoj unuk. I opet sam se nekako snašao. Trudim se što manje s njima pričati, kako me ne bi provalile, osim ove male. Ima neka hemija, tu između nas. Razumiješ? Tako padam i na…“ uspio je zaustaviti svoje misli na vrijeme i ne otkriti Izetu svoja uvaljivanja na ručkove poslije sahrana ali i to je samo potvrdilo da je on padobranac. „Padam i na neke zabave ljudima, gdje su svi radosni“ krenuo je sa izvlačenjem, umjesto riječi sahrana govoreći zabava i umjesto žalost govoreći radost. „Ali niko mi ne zamjera tu, znaš, na toj zabavi. Svi imaju svoje ono…znaš ono, radosni su i niko ne obraća pažnju na tebe. Nešto prezalogajim, popijem koje piće i odem. Nisam ja sad takav da to iskorištavam do kraja, kao neko đubre. Pa da se opijam i krkam klopu dok mi ne pozli. Nego onako, u granicama normale. Evo sad ću se kao padobranac spustiti na Njemačko tlo. Nemam blage veze šta će se desiti ali ću se upustiti u to“, vrpoljio se Emir na stolici kad god bi pomislio na odlazak u Njemačku. „Joj, što se meni traži cigareta. Mogao sam i ja jedan flaster zalijepit“, našali se on, a Izetove oči krenu prema plafonu. „Šta to treba da znači? Nagovaraš me da i ja stavim flaster?“ Izet opet pogleda u plafon, a Emir kroz smijeh potraži još jedan flaster u džepu. „Vidi Ize, samo što si dobio dozu nikotina ti odmah krenuo sa komunikacijom. Do sad nisi bio tako pričljiv. Mislim,

80


ako me razumiješ šta ti hoću reći? I ti si izgleda Izete neki zajebant, dok mene nagovaraš na ovo. Evo zalijepit ću ga na nadlakticu“, on stavi flaster pa se zavali u stolicu. „Danas su me zvali iz one zaštitarske agencije, ne znam jesam li ti rekao, ali bio sam se prijavio na konkurs za zaštitara. Vama bi trebao jedan zaštitar dole na ulazu. Ja, dragi Izete, ne znam koliko već dana dolazim ovde ali nisam vidio ni portira ni stražara. Nikoga dole u prizemlju nema. Elem, sve sam uslove ispunjavao, dobro je to što sam studirao DIF pa pretpostavljaju da sam u formi, što je tačno, ali opet nisam prošao dalji krug, nisu mi rekli razloge. A baš me interesuje šta to treba ispunjavati da bi stajao na vratima neke banke. Daju ti pištolj i ti samo vrebaš…Ma možda je i bolje. Da me neki razočarani pljačkaš ubije kad shvati da u banci nema više od 5.000 maraka. To nije vrijedno. Ali zamisli da sam stražar u Domu penzionera?“ Emir pogleda u Izeta i u njegovim očima se mogla vidjeti živost prouzrokovana nikotinom. „Uh, što tebi godi taj nikotin, eto te procvjetao si“, nasmije se Emir. „Zamisli da sam ja ovde zaposlen. Ma i ja bi vjerovatno ganjao ove mlade medicinske sestre kao što sadašnji portir ganja one matore udovice. Uh, to bi bio posao snova. Plata, kolika god da je, dobra je. Posao bez ikakve odgovornosti. Šta se ovde ima čuvati? Papuče penzionera ili one olinjale podmetače i deke što prostiru na klupe ispred doma? Imaš i besplatan obrok, ono što jedu penzioneri jedeš i ti. Malo bi bilo zajebano ako ne bi bilo mladih sestara. Ne bi ja mogao ganjati ove starke. Nije to za mene. Ali, jebaji ga, doneseš sebi TV ili opušteno spavaš. Poslije one pekare sve dođe kao godišnji odmor“, Emir pogleda na sat i shvati da je vrijeme za polazak. „Izete moj, ja ću tebi opet vratiti glavu u onaj početni položaj, odoh ja sad na posao, pa se mi vidimo sutra.”

81


21. Bego je već bio na poslu. Čitao je novine, ispred njega su bila pepeljara puna opušaka, dvije prazne šoljice kafe i dvije pune. „Je li to jedna kafa za mene?“ upita Emir. „Jedna tebi, a jedna Nijazu, da mi ne zvoca“, odgovori Bego nakratko skrećući pogled sa novina. „Čuj momak ove gluposti: Najbizarnija pekara na svijetu: Hljeb u obliku ljudskih dijelova tijela! Zamislite da prolazite ulicom, ogladnili ste i odlučite svratiti u pekaru preko puta ceste kako bi kupili meko pecivo i zatim ugledate prizor od koga vam je hrana jedna od stvari o kojoj dugo nećete razmišljati. Naime, najbizarnija pekara na svijetu je ona u kojoj je maštoviti pekar odlučio peći hljeb te ostale proizvode u obliku ljudskih unutrašnjih i vanjskih dijelova tijela. Čudna pekara se nalazi na Tajlandu, a u njoj možete naći peciva u obliku ljudske glave pa sve do ugnojenih ljudskih stopala. Kako bi sve izgledalo realnije, pekar se potrudio te je razradio

82


proizvode i do najmanjeg detalja. Kako bi mu to pošlo za rukom, svaki “dio ljudskog tijela” se izrađuje od tijesta, grožđica, čokolade i indijskih oraščića.” „Pa jebem mu majku, ovaj svijet je pobudalio“, dreknuo je Bego sav crven u licu. „Nije ni čudo što ih je pokosio onaj cunami, vidiš ti šta oni rade sa hljeba?“ „Pa nije to razlog da izgine 200.000 ljudi. Nisu oni krivi što se neki pekar zajebava“, pravdao se Emir kao da je on kriv za bizarna peciva na Tajlandu. „Ma ima tu nešto, gledao sam ja na TV-u“, reče Bego ponovo listajući novine. „Tamo ti je svjetsko gnijezdo dječje pedofilije.” „De ba Bego, cunami je bio prije par godina, nema to veze sa pornografijom.” „Sve ima veze, sve je to božja kazna“ odlučan je bio Bego. „Otkad ti vjeruješ u te stvari? Ti danas tristo puta opsuješ Boga, sad odjednom Bego vjernik. Još ćeš u džamiju krenut.” „Ne zajebavaj momak, sve ima svoje zašto i ovo što se ovako zajebavaju sa hljebom će im se vratit.” U prostoriju je ušao Nijaz. U rukama je nosio ceger, a u njemu kutiju od cipela. Kutija je bila prazna, što su znali samo Bego i Emir. To je bio znak da će sutra ujutro ponijeti par pita kući bez znanja gazde. „O čemu se raspravlja?“ upita Nijaz. „Pročitao on da je negdje na Tajlandu neki pekar počeo pravit hljebove u obliku dijelova ljudskog tijela“, ukratko ga je upoznao Emir. „Sad ih Bego proklinje zbog toga.” „Pa nije to loše“, nasmija se Nijaz. „Zamisli momak dođeš u pekaru i kažeš ‘Dajte mi one ženske guzove?“ i grohotom se nasmije. „Eno ga, on samo o guzovima razmišlja“, dodao je

83


Bego. „Pa uzmi ti sebi dio koji hoćeš“, odgovori mu Nijaz gledajući u Emira. „Momak bi vjerovatno uzeo sise, je l’ de?“ „I to najveće ako ima“, odgovori Emir, a Nijaz kroz smijeh dodaje. „Dajte mi ove velike ženske sise, imam neko sijelo večeras. Il’ uzmeš kajmak pa ga razmažeš među guzove.” „Prestanite se zajebavati s hljebom“, prodere se Bego. „Hajmo Nijaze popit kafu, evo i tebi jedna“, reče Emir i dalje smijući se. „E nek si i mene računao…“ „Nisam ja, nego ti je Sutka napravila kao i meni“, prekine ga Emir kako ne bi još više isprovocirao Begu. „Ljudina je ona Sutka, džaba je. Samo da vam kažem, sutra mi dolazi neko sijelo pa ću ja večeras nakupiti malo pita da imam“, reče Nijaz. U dogovoru sa gazdom sva trojica su imala pravo svaki dan kući ponijeti po jedan mali hljeb, kao kompenzaciju za malu platu. Nijaz je često kupio i neuspjele komade pite. One koji su zagorjeli ili su se raspadali – „poderane pite“, kako su to njih trojica zvali. Par puta je dolazio sa cegerom i praznom kutijom u njemu kako bi se pripremio za goste koji su mu dolazili taj dan. Nijaz i Emir su u tišini pili kafu i povremeno bacali pogled na Begu koji ih je ignorisao. Sa svakim dimom cigarete Emir je osjećao sve veću gorčinu u ustima. Ubacio je još jednu kocku šećera u kafu ali nije pomagalo. Onda se sjetio antinikotinskog flastera na svojoj ruci. „Jebo li te flaster, Bego“, smijući Emir skine flaster sa ruke. „Ja vidim meni u ustima gorko, u pičku materinu. Četiri kocke šećera sam ja ubacio u kafu.”

84


„Vi ćete pomrijet od tih cigareta, jebo li vas one“, grohotom se smijao Nijaz. „Ma reko sam ti ja da je to sranje“, dodao je Bego, sada već nasmijan. Ljutnja od malo prije je polako popuštala. „Bego kako ti je curica?“ upita ga Emir cuclajući kocku šećera. „Dobro je, još kašlje ali je dobro“, odgovori on. „Je l’ joj daješ pekmez?“ upita Nijaz, a ovaj odgovori klimajući glavom. „Jebem ti ove vibracije, nikako da se naviknem na mobitel. Isključio mu zvono da ne probudi mater, a ove vibracije isto ko da su mi miševi u gaćama.” reče Nijaz i ustade da se javi na mobilni telefon. I negledajući u ekran mobitela on započe razgovor. „Nijaz je…ja…ja sam snaho…kad“, Nijaz polako sjede, baci telefon na stol i počne plakati. Bego odmah skoči i sjede do Nijaza, dok je Emir samo gledao sa druge strane, obojica su mogli pretpostaviti koja je bila poruka ovog telefonskog poziva. „Umrla mi mati, a ja nisam bio uz nju“, reče Nijaz i grcajući u suzama nasloni se na Begu.

85


22. Emir sjedi pored Izeta koji se tek probudio. Izetove oči su bile uperene prema Emiru očekujući od njega da nešto progovori. Ali ovaj je samo šutio i pušio. Zamišljeno je gledao u jedan tračak Sunčeve svjetlosti koji se probijao između dva paravana, ne osjećajući nečiji pogled na sebi. Kroz svijetlost se izvijao gusti dim. Emir je razmišljao o Nijazu. Divio se Nijazovoj opuštenosti i smirenosti. Čovjeku je život sjeban, sve puca po šavovima, a on se i dalje smije i najraspoloženiji je od njih trojice u pekari. Njega nije bilo moguće isprovocirati ni na koji način. Mnogo puta su mu Bego i Emir podmetali smicalice ali svaki put je to završilo uz smijeh sve trojice. On je konstantno bio predmet zajebancije ali nikad se nije naljutio na njih. Čak šta više, znao je nakon nekoliko dana spomenuti kako je nasjeo na njihov fazon, pa bi se opet sva trojica smijali na njegov račun. Počesto je znao napraviti i neko sranje na poslu. Nije mu se jednom desilo da zaspi na nogama i zaboravi izvaditi pecivo iz peći. Da druga dvojica ne

86


reaguju na smrad gareži i dim iz peći, Nijaz bi zapalio i čitavu pekaru ali se ne bi probudio. Dva puta je bio na granici otkaza ali ga je oba puta Emir izvlačio. Berisha bi samo ušao u pekaru i proderao se na Nijaza: „Izlazi napolje, da te više nisam vidio ovde hljeb da kupuješ, a kamo li da radiš!“ Nakon toga bi Emir izveo Berishu napolje da ga malo smiri. Zapalili bi po cigaretu i Emir bi ponavljao u kakvoj je Nijaz situaciji, kako od tog posla hrani tuce ljudi. Gazda nije znao za Nijazovu dnevnu smjenu na autopraoni. Tvrdoglav je bio Berisha, nije Emiru bilo baš lako ga nagovoriti da promjeni svoju odluku. Po hiljadu puta je Emir ponavljao kako je Nijaz vrijedan i ništa mu nije mrsko raditi, da je pošten i ne žali se na platu. Nabrajao je sve Nijazove pozitivne stvari i nije mu bilo teško jer se radilo o izuzetno poštenom i dobrom čovjeku. Krađa pita se ne računa jer ga je na taj čin natjerala muka i neimaština i opravdano je jer to nije krao za sebe nego za svoje goste, da stvar bude još gora. Bilo mu je bitno da ljudima oko njega ništa ne fali, a na sebe je najmanje mislio. Prvi put mu je gazda oprostio ali drugi put je Emir platio četiri tepsije sirnica koje je Nijaz spržio. To je bilo između gazde i Emira, Nijazu to nikad nije spomenuo. Sjetio se i kako su jednom on i Arben potrošili 100 grama marihuane samo da bi napušili Nijaza. Sve su prozore zatvorili pa nemilosrdno pušili travu i neprimjetno duvali dim prema Nijazu. Ispočetka se ovaj smijao burecima koji su po njegovoj teoriji pogrešno smotani. Trebalo bi da su smotani u smjeru kazaljki na satu, a ne obrnuto. Onda je Nijaz zaspao tako dubokom snom da su ga ujutro jedva probudili. Tu noć su se obojica poljevali hladnom vodom kako ne bi zaspali jer su bili previše napušeni, a neko je morao odraditi i Nijazov dio posla.

87


Sjetio se i Nijazovih riječi ‘Umrla mi mati, a ja nisam bio uz nju’. Onda je pogledao u Izeta i vidio da ga ovaj gleda. Ustane i okrene mu glavu prema sebi. „Danas sam došao samo na kratko“, počeo je Emir tiho. „U onog Nijaza, što radi sa mnom, umrla mati. Eto jučer sjedimo, smijemo se kao inače ali ovaj put je to bilo na moj račun. Zaboravio sam skinuti onaj antinikotinski flaster, a zapalio cigaretu. Jebo te, u ustima mi je bilo toliko gorko da sam pola noći cuclao kocke šećera. Elem, mi sjedimo, smijemo se, zazvoni njemu telefon i javiše mu da mu je mati umrla.” Ušutio je na trenutak. U ovom slučaju nije htio prešutjeti priču o nečijoj smrti. Do sada je to izbjegavao radi Izeta jer čovjek je znao da umire i Emiru nije bilo svejedno pričati o smrti pred njim. Ali ovo ga je pogodilo. Razmišljao je da li da mu spomene Nijazovu rečenicu. Htio je spomene iz bijesa, samo da bi Izetu pokazao šta misli o postupku njegove djece. Da mu napokon kaže šta misli o tome jer Nijazu je odmah palo na pamet to što nije bio uz nju kad je umrla. Toliko se trudio oko nje i patio ali opet mu se nije ispunila želja da bude uz nju do kraja. Ali u jednu ruku nije htio Izetu još više pogoršavati situaciju. Vjerovatno bi i on volio svoju djecu uz njega, a ne nekog neznanaca. „Dosta mu je što je prikovan za krevet, još da mu ja sjedam na muku“ pomislio je Emir. Njegovu pauzu je prekinula Ivana. „Mladi gospodine“, ušla je u sobu nasmijana, „samo ću vas opomenuti da više ne ostavljate nikakve flastere na ovom bolesniku.” „Ja se izvinjavam“, izgubljeno je govorio Emir, ne shvatajući da se Ivana šali s njim. Teško se vraćao iz svojih misli. Zaboravio je da ga je uopšte i stavio Izetu na ruku.

88


„Sva sreća pa je Sena našla, inače bi doktori pravo popizdili.” „Pa, smeta li njemu taj flaster, mislim njegovom organizmu?“ „Malo mu je podigao pritisak sinoć, ali njemu su ionako uništena pluća od cigareta i jetra od alkohola“, rekla je Ivana hladno. „Ja ću njemu stavljati flastere kad dođem i skidati ih prije nego što odem“, rekao je Emir. „Nemoj samo da ostanu iza tebe. Šta si mu ovo nakupovao?“ upitala je gledajući kese pune sokova i kafe na podu. „Ma nije to njemu. Kod prijatelja mi umrla mati, pa mi na poslu skupili nešto para da mu pomognemo.” „Na kakvom poslu? Je si li ti to našao neki posao ovdje?“ upitala je probijajući ga svojim pogledom. „Ma, ovo“, počeo je da se izvlači, „što sam došao iz Austrije da završim. Pričat ću ti.” „Dobro, navrati da zapalimo po jednu“, rekla je i izašla iz sobe. „E moj Izete, ova će mi još platnu listu tražit. Je si li vidio kako se moram izvlačiti iz ovakvih situacija. To sam ti ja jučer pričao“, okrenu se Emir njemu i pripali cigaretu. „Ja kraj tebe svaki dan, a o tebi ništa nisam znao osim da si vjerovatno bio strastveni pušač čim su ti oči zaigrale na dim cigarete. Sad smo to i potvrdili sa nalazom ove mlade doktorice koju ste imali priliku i sami čuti.” Ustane i zalijepi flaster Izetu na ruku. „Jesi li ti čuo šta ona reče za ove flastere, dižu ti pritisak. Jebo te, još ću ja tebe izliječit. Pa postanemo i pravi jarani. Mislim, ja te i sad vidim kao jaran ali ono...mogli bi ganjati ženske po ovom Domu. Ti one starke, a ja ovu sestru. Ova mlada Ivana i ja se nešto kao šemimo al’ džaba je to sve kad ja odoh. Mislim, da

89


sam ti o tome već pričao. Ne želim da se ponavljam. Ovaj Dom će me natjerati da posenilim prije vremena.” Gledajući u Izeta, Emiru se učini kako su mu se obrve malo pomjerile u vis kao kod zdravog čovjeka kad se smije. „Čovječe, meni se već pričinjava kako ti se obrve pomjeraju. Ufur’o sam se da ti ovi flasteri pravo pomažu. A mogao sam ti i malo rakije donijet pa da ti natopim noge, ha? Ivana reče da si volio i popit.” reče Emir kroz smijeh ali ubrzo se uozbilji. „Izvini Izete pretjerao sam ovaj put sa zajebancijom. Odoh ja, trebam stići na dženazu. Vidimo se.” Nakon što je vratio Izetovu glavu na mjesto, svratio je do Ivane. „Šefice, mogu li vas zamoliti da skinete flaster sa Izetove desne ruke kad ga budete obilazili. Tek sam ga stavio pa mi glupo odmah ga skidati.” „Otići ću ja to odmah skinuti, mogla bih zaboraviti“, rekla je duvajući dim prema Emiru. „Sjedi zapali je-dnu.” „Ma odoh na ovu dženazu. Pravo me pogodilo“, reče pokazujući na kese u svojim rukama. „Vidim ja da si se ti nešto snuždio.” „Mogu li ti ostaviti svoj broj mobilnog, u slučaju ako se šta desi Izetu da me nazoveš?“ „Ostavi, mada mi imamo vaše telefone u spisu“, reče pružajući mu olovku i jedan prazan recept za lijekove, jedini prazan papir koji joj je bio pri ruci. „Ma to su austrijski brojevi, evo ti jedan naš. Uzeo sam bosansku karticu da imam dok sam ovdje. Možeš i poruku poslati pa ću ja nazvati tebe“, rekao je dok je pisao svoj broj. „Mrzim poruke“, dodala je mršteći se. „Jutros mi je od bivšeg momka stigla poruka ‘Da li si za kafu?’“ „Pa hoće čovjek da se izjada“, provocirao je Emir. „Što

90


si tako surova?“ „Nek’ se izjada mami svojoj“, odbrusila je Ivana. „Naš’o mene zajebavat, pederčina jedna“, zastane malo. „Šuti, ne znaš čitavu priču.” „Uf, mora da je nešto pravo zasr’o, dok ga tako dočekuješ?“ reče Emir i pruži joj papir. „Evo broj i hvala unaprijed.” „Emir“, pročita ona sa papira, a on se trgnu, „pa drago mi je što smo se napokon upoznali. Ja sam Ivana“, reče i pruži mu ruku. „A ne“, odgovori on promijenivši glas da muževnije zvuči. „Zadovoljstvo je moje.” „Vidimo se“, nasmija se ona i istrgnu ruku iz Emirove. „Zakasnit ćeš na sahranu.”

91


23. Ispred Nijazove kuće je sjedilo par starijih ljudi. Svi su pušili i gledali u Emira i njegove kese. Krenuo je prema njima kako bi ih pozdravi ali je vidio Nijaza da izlazi iz kuće i ide prema njemu. Nijazova kuća to tipičan primjer moderne bosanske kuće. Dvospratnica napravljena od siporeksa. Na prvom spratu se stanovalo, a na drugom je bilo samo par redova siporeksa kako bi se mogao staviti jeftini krov. Fasada na kući je bila u planu ali tek za nekih tridesetak godina, a vjerovatno ni tada. Nju inače rade sinovi koji kao ženidbeni poklon od svojih roditelja dobiju gornji sprat. „Ej momak, pa što si išta nosio?“ reče Nijaz gledajući u kese. „Nijaze dragi, nije ovo ništa“, odgovorio mu je. „Da sam imao više para, bilo bi ovde svega, a ovako…evo malo kafe i soka, sad će ti narod dolazit pa da imaš. Ima i nekog keksa.” „Ma nisi trebo“, reče on preuzimajući kese. “Hvala ti puno.”

92


„To ti je od nas iz pekare. U jednoj kesi imaš pita, spakovali smo ti od svega po malo.” Nijaz počne tiho plakati. Emir je šutio i gledao u starce. Oblak duhanskog dima se nadvio nad njima. „Ode moja mati, momak“, progovorio je suzdržavajući se da ga ne čuju drugi. „Ode…“ „I patila se Nijaze dragi“, pokušavao ga je umiriti Emir. „Znam ja da ti nju i voliš i sve to, ali…“ teško je gutao pljuvačku. Suzdržavao se kako ne bi i on zaplakao. Iskreno mu je bilo žao Nijaza. „Jest, možda je i bolje ovako. Napatila se ona, uh…“ brisao je suze Nijaz. „Allah joj dao rahmet“, rekao je Emir. „Inšalah“, klimao je glavom Nijaz. „Otkad ti vjeruješ u Boga?“ „Pa valjda se to tako kaže kad neko umre“, zbunjeno je odgovorio Emir, iznenađen pitanjem. „E jesi ljudina“, malo se nasmijao Nijaz. „Hajmo u kuću, sad će ti u mene žena napravit kafu.” „Ako obećaš da me nećeš uvaljivat svoju snahi?“ našalio se Emir vidjevši da je i Nijazu malo raspoloženje skočilo. „Ma sam ćeš ti nju tražit. Sad ćeš vidjet, vrijedna je k’o svjetlica2.” Ulazeći u kuću osjetio je jak miris cvjetnog sapuna. Unutra je bila puno žena. Bile su raspodijeljene u dvije sobe. Raspodjela je vršena uglavnom prema godinama. U sobi gdje su bile mlađe žene čuli su se tihi jecaji i otpuhivanje dok su u drugoj sobi starije žene šaptale između sebe. Kao da ne žele nekog probuditi. Kad je Emir ušao sve su ušutile i pogledale u njega. On je samo klimnuo glavom i gledao gdje da sjede. Krenuo je u prostoriju sa mlađim 2 Svjetlica - munja

93


ženama i tada na krevetu ugledao Nijazovu mater. Bijelo lice sa tamnim kolutovima ispod očiju bilo je umotano u snježno bijelu maramu. Izgledala je kao da je od gipsa. Iscijeđena, kao da je neko iz nje izvukao svu utrobu sa mesom i krvlju. Gledao je neko vrijeme u smežuranu kožu njenog lica. Onda su do njega počeli dopirati i šapati iz druge prostorije. Imao je osjećaj da mu sve žene iz druge prostorije šapću na uho u istom trenutku. Prostorija je počela da se okreće u ritmu šapata. Polako je gubio dah i osjetio je kako ga nešto vuče unazad. Znao je da hoda ali nije osjećao tlo pod nogama. Gledao je svoje noge kako idu ispred njega i rukama sa hvatao za zid kako ne bi pao, dok ga je neko držao ispod druge ruke. Svjež zrak ga je vratio u život. Nijaz je stajao pored njega i držao ga ispod ruke. Tad je ugledao i umotanu ženu kako ide prema njemu sa čašom vode. Gledao je u Nijaza koji mu je nešto govorio ali ga Emir nije čuo. Uzeo je čašu vode od žene i popio je do dna. „Momak, je si li dobro?“ napokon je čuo Nijaza. „Joj, Nijaze izvini ali ovo mi je prvi put da vidim…“ ušutio je na trenutak. „De se ti malo smiri, povrati se u život.” „Oj čovječe, kako me okrenulo“, otpuhivao je Emir. „Umjesto ti mene da tješiš, ja tebe moram nosat po kući. Eto te bijeliš se ko ono tijesto što valjamo po cijelu noć.” „Nisam nikad vidio…nekog…onako…“ mucao je Emir brišući hladan znoj sa čela. „Hajmo ovamo sjesti, ima klupa ispod grožđa“, prekide ga Nijaz i pokaza mu rukom da moraju obići kuću. „Snaho, de nam ponesi kahvu iza kuće.” „Ne treba kafa“, reče Emir. „Hoćeš sok?“ upita Nijaz i ne čekajući Emira zapovjedi svojoj snahi, „ponesi nam i sok i kahvu.”

94


Sjedivši jedan do drugog obojica su šutjeli. Nijaz je gledao u zemlju i otpuhivao, a Emir kalemeći cigarete jednu za drugom razgledao okolinu. „Evo kahva i sok“, reče žena iza njihovih leđa. „Stavi ovde na sto“, odgovori Nijaz. Stavljajući tacnu na stol žena na trenutka pogleda u Emira. I on je pogledao u nju. Izgledala je dosta mlađe nego što je imala godina. Za jednu 35-ogodišnju udovicu, majku dvoje djece, ženu koju život nije štedio, odlično se držala. Čisto lice kao od porculana. Ali ruke su mogle reći kakav život vodi, ispucala koža na šakama i sa dubokim porama na dlanovima. To je rezultat motike i haša, kao i tvrde i hladne vode sa kojom je morala prati sve, od suđa do veša, od svoje djece do sebe same. Bila je obučena u tradicionalnu bosansku nošnju – dimije, široka bluza i marama oko lica. Ovo nije bila njena uobičajna nošnja, nego samo za ovu priliku. Govorila je tiho, kao da se obraćala maloj djeci. „Hoću vam ja nasut?“ upitala je ponizno, gledajuću u Nijaza. „Naspi“, odgovorio joj je kratko. Ruke su joj se tresle dok je sipala kafu u fildžane. Imala je tremu kao da je bila na testu ‘Biramo savršenu snahu’. „Hoću vama stavit kocku ili sitni šećer?“ upitala je Emira. „Sitni“, odgovorio je zbunjeno, zatečen njenim persiranjem. „Pijete li sa mlijekom?“ „Bez mlijeka, hvala.” Svakih nekoliko sekundi je dizala pogled prema Emiru i još brže ga obarala. Nijazov ritual ispijanja kafe je već znala pa mu se nije ni obraćala – jedna kašičica šećera i

95


dvije-tri kapi mlijeka, tek toliko kako bi kafa promijenila boju. „Eto“, rekla je držeći sklopljene ruke na stomaku, „odoh ja u kuću ako šta treba, vi zovite.” Otišla je pognute glave kao da je nešto skrivila ili dobila neki ukor za svoje postupke. Kad je zašla iza ugla kuće Emir udari Nijaza laktom u leđa. „Je si li joj šta govorio za mene?“ „Ma nisam momak, šta joj imam pričat“, pravdao se Nijaz. „Nidžo, nemoj da te udaram“, navaljivao je Emir. „Vidi se na kilometar da si joj pričao o meni.” „Ma otkud ti to?“ upita Nijaz naivno i nasmija se. „Znao sam“, reče Emir. „Prvo, ruke joj se tresu, a to nije džaba. Drugo, ne smije me pogledati kao da sam ja neka faca. Treće, šta ona mene ima persirati? Ja sam mlađi od nje.” „Jebi ga, tebi ništa ne promakne. Ti ko da si inspe-ktor.” „Što si ba imao išta pričati o meni. Znaš da od toga nema ništa.” „Ma samo sam joj reko kako sa mnom radi jedan momak, fin, lijep, uredan, ma za poželit. Fakultet završio, a ima i stan. Ništa više.” „Nemam svoj stan, nego iznajmljujem.” „Eh, ko da ona zna šta je to. Nek se nada. Al’ moraš priznat da se dobro drži? Je si li vidio što je lijepa?“ „Nije u tome stvar. Jeste, lijepa je i fina, ali šta se ima nadati kad se to neće nikada desiti. Samo si je još više sjeb’o.” „Ma šta sam je sjebo?“ upita Nijaz srkajući vrelu kafu. „Pa sjeb’o si je što se nadala, sad će joj biti još teže. Boga pitaj šta će ona sebi umisliti? Gdje je to pogriješila

96


pa je odbijam? Ona će sebi naći stotine razloga zašto nije poželjna. Možda zbog djece? Ili zbog toga što je sa sela? Možda nije lijepa ili se nije dobro pokazala? Svašta ona sebi sad može umisliti“ „Ma nema ona sebi šta umislit!“ „Otkud ti znaš?“ „Pa de ako ti je žao, a ti nju povedi sa sobom. Jebo te, ti navalio ko da se radi o ne znam ti ni ja čemu!“ „Idi ba Nijaze“, Emir je već gubio živce. „Malo je reći da si me iznervirao.” „De pij kahvu, ohladi se“, hladnokrvno mu je dobacio Nijaz. „Ja odoh malo u kuću, sad će nekad i dženaza počet. Hoću li reć snahi da pakuje stvari?“ dobacio je u odlasku. „Jebi se“, odgovorio mu je ljutio. Emir je ponovo shvatio da se nalazi na dženazi i odmah mu je pred oči došla slika umrle žene. Osjetio je vrtoglavicu i brzo se napio hladnog soka. Udahnou je duboko i zatvorio oči. Misli su mu ključale slikama Nijaza, njegove mrtve matere i njegove snahe.

97


24. Nakon što je popio svu kafu i sokove na stolu, Emir polako krenu prema dvorištu ispred kuće. Iznenadio se kad je vidio koliko je već ljudi došlo. Dvorište je toliko bilo krcato da su neki ljudi ostali na ulici. Uz kuću su stajali Nijaz i njegova bliža rodbina. Njegov otac je sjedio, vjerovatno nije imao snage da stoji. Maramicom je brisao suze. Tek kad je vidio Nijazovog oca Emir je shvatio da nikome nije izjavio saučešće. Progurao se kroz masu do ulice i izdaleka pratio dženazu. Da nije upoznat sa čitavom situacijom oko bolesti i smrti Nijazove matere Emir bi je saznao samo stojeći na ulici. Svi su na glas govorili da je dugo bila jako bolesna. Neki su čak davali i svoju dijagnozu – sve je počelo kad joj je poginuo sin. Spominjali su kako je ovo dobra porodica. Hvalili su oca i sinove, a rijetki su nju spominjali u tom kontekstu. Nisu imali ni vremena da je upoznaju. Žene se u ovim krajevima ne sastaju po kafanama ili džamijama. One se iskradaju kad idu jedna drugoj na kafu. Kad im muževi odu negdje, one odmah nahrane djecu, izdaju

98


naređenje najstarijem djetetu da se malo brine za kuću i sa tanjurom, u kome se nalazi neki komad kolača, pite ili neka voćka, brzim hodom odu do komšinice. I uvijek se trude da ih ne bude više od tri jer to bi moglo već stvoriti probleme kod muževa. Jedini dozvoljeni sastanci žena u selu su bili za vrijeme nekog slavlja – rođenje djeteta ili svadba, ili za vrijeme žalosti – nečije smrti. Nekad su se sastajali kad bi neko ispraćao sina u vojsku. Međutim, danas to više naginje na žalost nego na radost. Dok je Emir u hladovini nekog drveta razmišljao o položaju žena u ovakvoj zajednici hodža je završio dio dženaze ispred kuće. Masa se razmicala kako bi mogli proći ljudi koji su na ramenima nosili tabut sa umrlom. Sljedeća stanica je bila kod džamije. Tu se trebao klanjati dženaza-namaz. Kad su u koloni krenuli prema džamiji, odjednom su svi ušutili. Čuli su se samo udarci obuće od asfalt. Na čelu kolone, osim Nijaza, smjenjivali su se ljudi u nošenju tabuta. Ispred džamije, položili su tabut na betonsku klupu. Hodža je stao ispred tabuta, a iza njega su se poredali ljudi u tri reda. Ispred ulaza u dvorište džamije ostala je povelika grupa ljudi. To su bili ljudi druge vjere ili oni koji ne vjeruju u Boga. Među njima je bio i Emir. Ovaj dio vjerskog obreda, po Emirovom mjerenju vremena, je trajao dvije cigarete. Ponovo su uzeli tabut u ruke i krenuli prema mezarju na brdu iznad sela. Negdje na pola puta pokušavao se sjetiti zašto se groblja ili mezarja nalaze na brdima. Gledao je oko sebe koga bi mogao pitati za odgovor. Malo niže od njega išao je, po njegovoj procjeni, najstariji čovjek u ovoj povorci. Emir je lagano usporio kako bi ga sačekao. „Hoće l’ djede?“ upitao ga je.

99


„Jedva, sinko, jedva“, otpuhivao je djed. „Imam osjećaj da je i meni ovo zadnje penjanje. Sledeći put će te mene nositi.” „Nemoj tako bolan, nego da te pitam, dok si još tu“, našali se Emir. „Zašto su sva mezarja na brdima?“ „Ko će ga znat, sine. Meni kako su rekli, to je jer od brda nemaš ništa. Ne možeš ni sijat, ni kosit. Šteta je da se plodna zemlja dadne u mezarje.” „Pa ima smisla“, zamisli se Emir. „Mada bi bilo lakše svima, kad bi mezarje bilo u ravnici.” „Kako ne bi. Ovo se moraš nakanit da se popneš. Haj ti sinko polahko uz brdo. Ja ću malo odmorit“, reče mu i stade da se odmori, a Emir produži. Sunce je pržilo i na mezarju je bilo neizdrživo. Na vrhu brda je duvao topli vjetar što je pušačima otežavalo disanje. Svi su bili crveni u licu i širom otvorenih usta hvatali zrak. Neki su iskašljavali naslage katrana u plućima. Kod svakoga su se na majicama ili košuljama pojavile mokre fleke od znoja. Neko je imao samo dvije fleke, ispod svakog pazuha po jednu, a neko je imao dodatne na stomaku i na leđima. Samo je hodža bio pošteđen. Njegova džuba3 sprečavala je izbijanje znoja na površinu. Nakon što su tabut sa ženom spustili u mezar, četiri čovjeka su krenula sa zatrpavanjem. Prema običaju, ljudi koji su bacali zemlju u mezar smjenjivali su se svako malo. I ovde su se smjenjivali svi osim Nijaza. Emir se odmah izmaknuo od ovog posla, već je osjećao mučninu. Bilo mu je prevruće i tupi zvuk udaranja zemlje o daske iznad tabuta, samo mu je još više mutio sliku ispred očiju. Sjeo je na zemlju i šakama pokrio glavu kako bi se zaštitio od sunca. Da bi se malo sabrao i pobjegao od trenutne situacije razmišljao je o muzici. Mislio je kako bi sad kao 3 Džuba – ar. Odora, mantija hodže obično od crne čohe

100


muzička podloga najbolje išla pjesma „Angel“ od Massive Attack. Počeo se polako kretati u ritmu te pjesme. Topli vjetar je sada širio miris znoja. Ubrzo su i ostali oko njega sjeli na zemlju i Emir je smirio svoje pokrete. Dženazi se bližio kraj. I dalje je razmišljao o toj pjesmi i razgledao okolna brda. Nakon što su nabacali svu zemlju i postavili bašluk4 , neki su čučnuli, a neki su sjeli. Hodža je započinjao učenje, a onda su ga svi pratili. Od silnih muških basova podrhtavala je zemlja. Bilo je hipnotizirajuće. Glasovi su se odbijali od okolna brda i vraćali nazad. Emir se osjećao kao u nekom transu. Odlutao je u svojim mislima. U stvarnost ga je vratio neki čovjek koji je bio pored njega, slučajno ga zakačivši laktom pri ustajanju. Emir se trznuo i trebalo mu je neko vrijeme da se ponovo vrati u stvarnost. Krenuo je nazad tek kad su svi otišli daleko ispred njega. Ispred Nijazove kuće starci su opet zauzeli mjesto kako bi na miru mogli pušiti i nadgledati protok naroda. Kao i ranije, čim je Emir kročio u dvorište Nijaz je izašao iz kuće. „Nidžo, došao sam samo da se pozdravim s tobom“, rekao je. „De momak nemoj zajebavat, hajd u kuću da šta pojedeš.” „Nema govora, odoh na posao.” „Ima do posla, koliko hoćeš“, reče Nijaz gledajući na sat. „Hajde uđi, jedi šta“, navaljivao je vukao ga za rukav. „Popij sok, makar. Sramota je da ne jedeš.” „Moram stvarno ići, moramo doći ranije na posao kako bi spremili tijesto za večeras. Samo nas je dvojica, Berishu uhvatilo u leđima, od njega nema ništa. A i ne bih mogao 4 Bašluk – tur. Muslimanski nadgrobni spomenik od daske

101


jesti. Skoro sam jeo“, pravdao se Emir. Vrtoglavalo mu se i od same pomisli da jede u onoj kući. Slika mrtve Nijazove matere ponovo mu se vratila pred oči. „Momak, nemoj me sad…“ „Nijaze, ti me znaš, da mogu ja bih ušao i jeo. Ne ustručavam se ja kad je hrana u pitanju“, smješkao se Emir razmišljajući o svojim brojnim upadima na dženaze nepoznatih ljudi. „Ma znam, ali…“ „Hvala tebi na pozivu, odoh ja za svojim poslom“, Emir mu pruži ruku. „Hvala ti što si došo“, odgovori Nijaz uzvraćajući pozdrav. „I Bego i Sutka bi došli ali im je nešto iskrslo, ako nije šta oko curice. Rekli su mi da te puno pozdravim.” „Zahvali im se u moje ime. Reci Berishi da ću na posao za par dana.” „Nemoj žurit, radit ćemo mi.” „Moram na poso, momak. Nema se para.” „Vidimo se Nijaze. Imam sad nekad autobus.” „Imaš autobus svakih deset minuta. Vidimo se.” Emir je polako krenuo dok ga je Nijaz pratio pogledom. Vrućina je izbijala iz asfalta. Razmišljao je samo o prodavnici na autobuskoj stanici. Bio je jako žedan i jedva je čekao da kupi najhladnije što oni budu imali ponuditi. Već je osjećao mučninu od silnih cigareta. Isušen od cigareta i konstantnim znojenjem bio je na granici dehidracije. Lokalna prodavnica napravljena od starog kioska nije baš bila opremljena. Najhladnije, i jedino hladno, što je imala bilo je pivo u povratnim bocama. Jedva je nekako Emir uspio prodavačicu nagovoriti da mu proda pivo i naplati kauciju. Njoj je teže naći praznu bocu nego naplatiti kauciju. Dogovorili su se da Emir plati

102


dva piva, a uzme jedno, pa će ona nakon završetka svog radnog vremena kupiti pivo u nekoj drugoj prodavnici i tako imati sve boce na broju. Neki ljudi jednostavno ne žele da koriste mozak više od najniže granice dovoljne za puko preživljavanje. Ubrzo je došao i autobus. Prašina i ustajali zrak su sastavni dijelovi svakog autobusa u ovoj državi. Sjeo je na zadnje sjedište i pustio player da sam izabere muziku za povratak kući. Njegov izbor je bila pjesma „Atmosphere“ od Joy Division, kao da je i sam player razumio situaciju u kojoj se Emir nalazio. Dok je slušao muziku sjetio se Nijazovog navaljivanja da ide na ručak. Dio koji ga je najviše pogodio bio je ‘Sramota je’. Znao je da je odlazak na ručak sastavni dio dženaze ali nije to mogao uraditi ovaj put. Poznavajući Nijaza i njegov ekstreman stav prema običajima to je vjerovatno bila bogata sofra. Vjerovatno je posudio pare za ukop i za sve što prati jedan ispraćaj u ovoj sredini. Stresao se i od same pomisli da bi jeo nešto što će Nijaz otplaćivati nekoliko mjeseci. Zgadilo mu se to žderanje nakon dženaza i odlučio je da se neće više uvaljivati ljudima na ručkove. A i uskoro bi trebao za Njemačku.

103


25. Prvo što je primijetio kad je ušao u pekaru bio je upaljen radio. Od smetnji i krckanja iz zvučnika jedva da se moglo raspoznati da li se radi o muškom ili ženskom glasu. Bego i Sutka su sjedili i pili kafu. I Emira je čekala njegova šolja kafe. „Ljudi dragi kako ovo možete slušati?“ reče i prođe do radija da pronađe stanicu sa boljim signalom. „Ma nisam to ni čula, nešto smo se zapričali“ odgovori Sutka dok je Bego samo ignorisao pitanje. „Evo ti kafa“, reče pomjerajući šolju tek toliko da Emiru da do znanja da je to za njega. „Hvala“, sjede Emir i pripali cigaretu. „Kako je bilo na dženazi?“ upita ga Bego. „Kako je Nijaz?“ „Bilo je puno svijeta“, reče srknuvši kafu. „A Nijaz k’o Nijaz, plače jadan, šta će…“ „Riješila se ona muka“, doda Sutka. „I njih je riješila muka. Nije lako gledat nekog kako se pati, a ne možeš mu pomoć.”

104


„Uvede me Nijaz u kuću, a nije mi rekao da mu je mati u kući. Prvi put da vidim mrtvaca. Ne znam kakav je to običaj?“ zastade Emir na kratko. „Ja sam se gotov onesvijestio…da nije bilo Nijaza ja bi se pružio po podu. On me uhvati, iznese napolje na zrak. I sad mi se zamanta kad se sjetim“, Emir osjeti miris sapuna koji mu se uvukao u nozdrve pri ulasku u Nijazovu kuću. „Ja nisam nikad vidjela mrtvog čovjeka“, reče Sutka gledajući u Emira. „Boga mi, ja sam ih se nagledo u ratu“, opušteno dobaci Bego. „Jednog sam na leđima nosio, nisam ni znao da je mrtav. Ja mislio on u nesvijesti. Kad sam ga spustio pred ambulantom, u njemu ni kapi krvi. Sve iscurilo kako sam ga nosio.” „Bože sačuvaj“, reče Sutka i strese od same pomisli na ocijeđeno tijelo. „Kako vam je mala?“ upita Emir ne bi li promijenio temu. „Dobro je, malo još kašlje, ali prošlo je ono najgore“, odgovori ona. „Ne znam šta da mislim o doktorima. Ako njima ne možeš vjerovati, onda kome da vjeruješ. Kako ja sad da njima vjerujem kad se sledeći put neko od nas razboli?“ „Nikako“, odbrusi Bego. „Tjeraju te da ideš priva-tniku.” „Hajde da sam to ja“, reče ona, „ali dijete je to. Ne znat prepoznat upalu pluća, pa kako bi da je šta gore. Bože me sačuvaj.” „Sve je ovo propalo“, dobaci Emir tek onako da podrži njihovu priču. Sjetio se Ivane, a onda i Izeta. Provjerio je mobilni telefon, nije imao propuštenih poziva. Mislio je da će ga Ivana nazvati, samo trenutno nije mogao da nađe razlog zbog čega bi ona to uradila. Njemu je Izet u

105


posljednje vrijeme izgledao malo bolje. „Kad ćeš ti po vizu?“ upita ga Bego, a on osjetu mučninu u stomaku. „Za par dana“, prozbori tiho. „Da ti nije slučajno Nijaz rekao kad će na posao?“ upita Sutka. „Rekao mi je da poručim Berishi da će doći za par dana. Treba mu para“, reče Emir, a Sutka i Bego se pogledaše. „Ja radim samo još deset dana“, reče Bego. „Što?“ upita Emir gledajući čas u Bego, a čas u Senu. „Odoh opet u Libiju.” „Otkud to?“ „Izganjao sam sebi. Ne može se više ovako“, otpuhnu jedan dugi dim cigarete. „Imam ženu, kao da je ni nemam. Viđamo se u prolazu. Imam djecu ali ih ne viđam. Ja dođem s posla, one u školi. Kad se probudim one napolju. Jebeš i to. Ako ih ne mogu viđat onda da makar zaradim kako treba. Ovaj prijatelj što je sa mnom već bio u Libiji, pozvao me da kao električar radim na nekoj bolnici. I ja pristanem. Jest da šest mjeseci nema doći kući ali šta ću?“ Bego slegnu svojim velikim ramenim. Bego je bivši električar iz jednog propalog tuzlanskog preduzeća gdje je radio do rata i par godina nakon rata. Sveukupno imao je 28 godina radnog staža. Rad u pekari mu je donio samo bolove u leđima, nervozu želudca i hroničnu neispavanost. Zadnji put je bio u Libiji prije četiri godine. Radio je na nekom gradilištu punom Bosanaca. Ustajali bi rano ujutro i radili dok ne počne podnevna žega. Neki bi se vraćali kad padne mrak. Sve je bilo u redu prvih mjesec dana, dok Begi nije palo na pamet da peče rakiju. Svoju sobu je dijelio sa Nusretom iz Živinica i obojica su voljeli popiti. Nije Bego oduvijek bio ljubitelj žestice. Prije rata

106


pivo je bilo njegovo piće. Međutim, hladne zime u rovu su ga primorale da konzumira rakiju kako bi se ugrijao. I tako, smjenu za smjenom, Bego se navuče na ljuto. Pili bi bilo šta, samo da je jače od 35 stepeni. Nakon završetka rata malo se smirio. Ubrzo je maskirnu uniformu zamijenio radnim kombinezonom. Život je počeo da mu se vraća u normalu. Znao bi na poslu zasjesti sa radnim kolegama ali to je bila rijetkost, ni izbliza kako je to znao raditi sa ratnim kolega. U svojoj firmi se pokazao kao pravi majstor u svom poslu. Kao nagrada ponuđeno mu je da ide na teren kao glavni električar. Prihvatio je od prve jer to su bili jednomjesečna odsustva, a i dobro se zarađivalo. Znao je tako par puta godišnje otići negdje van države i onda su mu ponudili posao u Libiji ali na šest mjeseci u komadu. Prihvatio je i to. I sve je bilo u redu dok mu nije zafalio alkohol. Pokušavao je kupiti na crno ali niko se nije htio upuštati u te poslove sa strancima. Najgore što može da se desi strancu jeste da ga protjeraju dok bi domaći stanovnici najebali za života. I njima su pri dolasku u Libiju rekli da se klone alkohola, ali ipak su to Bosanci, njima je džaba pričati. Tako su Bego i Nusret odlučili da naprave svoj mali električni kazan za rakiju u sobi. Umjesto šljiva koristili su urme, lokalci su tu rakiju zvali Thibarine. Nusret je po zanimanju bio zavarivač i sve je dijelove sastavio. Bego je odradio elektrifikaciju čitavog projekta. Rakija nije bile neke kvalitete ali u ovim uslovima i nisu imali izbora. Jedan dan u sedmici njih bi dvojica ispekli sebi jedan litar, a drugi dan bi to sve popili. Uspjeli su se tako u tajnosti provlačiti dok Nusret nije doveo svog dobrog prijatelja da popije koju čašicu. Nakon njega je došao još jedan i tu je bio i kraj sijela. Libijci su saznali da se u smještaju za radnike

107


pravi rakija i odlučili su da kazne krivce. Begin nadređeni je uspio srediti da Bego i Nusret samo dobiju otkaze i da ih vrate u Bosnu, a kazan za rakiju su rasformirali i bacili u staro gvožđe. Od otkaza u Tuzli spasilo ih je to što su bili vrhunski majstori u svom poslu. Sutka nikad nije saznala pravi razlog Beginog iznenadnog povratka kući. Bilo joj je malo čudno jer par dana prije njegovog dolaska rekao je kako je sve uredu i da će se vratiti do sredine jula, kad budu trebali na more. Još uvijek živi u ubjeđenju da je projekat u Libiji završen u najboljem redu. Ubrzo po povratku iz Libije i preduzeće u Tuzli je palo pod stečaj pa je Bego ostao bez ikakvog posla. Od tada se Bego vratio na svoje staro piće – pivo, a i to samo uz fudbalsku utakmicu ili neko dobro društvo. Otkako radi u pekari nije imao vremena za svoju porodicu, a kamo li za fudbal i druženje, tako da je alkohol pao u zaborav. Pošto se odvikao od alkohola, Begi ovaj odlazak u Libiju i nije teško padao po tom pitanju. Jedino što ga je brinulo jest njegova bolesna kćerka. Nadao se da će u potpunosti ozdraviti prije njegovog odlaska. Nikad sebi nije oprostio što je na onako glup način izgubio veoma dobro plaćen posao. Sad se zarekao ako bude potrebno ima i da posti za ramazan ako od njega budu tražili. „Išao sam u Sarajevo na razgovor i da vidim šta mi od papira treba da dobijem vizu“, reče Bego nakon kratke šutnje. „Zato i nisam mogao doći na dženazu Nijazovoj materi“, opet nastade tišina. „Hajde Sutka šta se brineš, sad će lova početi da kapa“, reče Emir Beginoj ženi koja se zagledala u pod. „Ima to svoju cijenu“, reče ona žalosno. „Ni ovako se ne viđamo“, odbrusi joj Bego. „Ali makar znam da si tu kad mi trebaš.”

108


„Pa nije mu prvi put da ide?“ ubaci se Emir. „Prije je bilo drugačije. Jesu djeca bila manja ali nisam bila sama. Tad smo bili kod njegovih. Imala sam nekom ostaviti sa djecom. Sad su djeca porasla…“ „Biće to sve u redu“, tješio ih je Emir. „Ako hoćeš da ti nađemo nekog udovca da ti pomaže dok nema Bege?“ provocirao je što su oni pozitivno prihvatili. „De ga odmah nađi da se bolje upoznamo“, dodao je Bego kroz smijeh. „Da znam s kim mi žena ostaje.” „Ništa ti meni ne nalazi“, reče smješkajući se. „Ma ja, naći ćeš ti sebi, ti znaš šta tebi valja“, dodao je Emir. „Hej“, ustade Sutka i pokupi suđe od kafe, „zajeba-vajte vi nekog drugog, a ne mene.” „Mi se navikli zezati, a pošto nema Nijaza, ti si prva naišla. Možete mislit koja je onaj Nijaz budaletina“, reče Emir uzbuđen. „Ja mu došao materi na dženazu, a on meni uvaljuje svoju snahu.” „Nije valjda?“ upita Sutka. „Sipala ona nama kafu, i vidim ja da se ona sva trese, ne smije me uoči pogledat kao da sam je došao prosit. On je njoj rekao da ja dolazim, da sam neoženjen, obrazovan, imam posao i još joj slagao kako imam i stan! I ja njega poslije napao što džaba zavlači ženu, a on mrtav hladan kao da se radi o nekom predmetu. Hajd’ ba, kaže, nek’ se nada!“ „Bože budale“, reče Sutka, a Bego je klimao glavom i smijao se. „On baš nekad djeluje kao da nije sav svoj.” „Gdje će biti normalan kad od 24 sata on radi 18 sati“, reče Emir pravdajući Sutkin stav o Nijazu. „Od umora njemu mozak zablokira, ne zna gdje je.” „Ode mu zdravlje“, ubaci se i Bego u priču o Nijazu. „Rekao sam ja njemu kako bi trebao malo odmoriti od po-

109


sla. Jebi ga, nek se malo stisnu kod kuće, odoše mu živci. Dobar je čovjek, al’ izgorit će od posla.” „E moj Bego, valja nama raditi par dana bez njega i Berishe“, zakuka Emir. „Još malo Emire“, odgovori Bego smireno. „Uskoro ćeš ti za Njemačku, a ja za Libiju. Valjda se nekad sabe-remo pa posjedimo.” „Šuti“, otpuhnu Emir, „kako se bliži taj dana sve sam nervozniji.” Razgovor im je prekinuo Emirov telefon. „Berisha je“, reče Emir gledajući u Begu. „Molim… evo me u pekari…rekao je za par dana…dobro…odlično… čujemo se. Stiže nam neki momak umjesto Nijaza“, reče Emir Begi. „Jebo ga led, što nije javio ranije, mogli smo malo do kuće otići“, opsova Bego. „Zabij mu, ja ću sad malo na vreće se pružiti. Iscrpila me ona dženaza“, reče Emir i leže na vreće sa brašnom u uglu pekare.

110


26. „E moj Izete“, reče Emir, „raspada se i ona naša pekara. Ja bih trebao za par dana po vizu za Njemačku. Bego, onaj normalniji čovjek što radi sa mnom, pričao sam ti o njemu kad mu je kćerka imala upalu pluća, on će u Libiju. Dobio posao u svojoj struci. On je valjda električar, i to dobar u svom poslu, pa mu neki prijatelj ponudio posao na izgradnji dječje bolnice u Libijskoj pustinji. Ja ne znam kako bi ostao raditi, a da nema Bege. Onaj Nijaz je ekstra dobar čovjek ali u posljednje vrijeme je hronično umoran. Većinu posla za njega je Bego odrađivao. I ja sam uskakao za njega ali Bego je više, moram priznati.” Izetove oči se nisu pomjerale sa cigarete u Emirovoj ruci. „Jebi ga, Izo, nema više flastera, rekla mi je sestra da ti sjebavaju pritisak pa je bolje da ih ne stavljam. Evo ja ću ovako pušiti pa ti pokušaj što više dima da uhvatiš“, našalio se Emir. „Malo sam se smirio i pomirio sa odlaskom u Njemačku. Imao sam nekih loših događaja pa sam to zaboravio, ili sam to nesvjesno gurnuo u stranu. Šta

111


god da je bilo nisam mislio ni na Selmu ni na Njemačku. I znaš šta me još malo protreslo“, uvali se Emir dublje u stolicu. „Nazvao me prijatelj neki dan. Nismo se vidjeli otkako sam te počeo posjećivati pa zove da vidi jesam li otišao bez pozdrava. I tako pričamo, kako žena, dobro, kako si ti, kad ideš i to, i između ostalog pita on mene jesam li prestao pušiti? Kao, tamo su cigarete mnogo skupe pa trebao bi prestati na vrijeme kako ne bi platu ostavljao na cigarete i pivo. On misli da je pivo u redu ali cigarete ne voli ni pod razno. I pitam ja njega da li je on ikad probao, htio sam ga isprovocirati da ne govori o onome što ne zna. Znam ga koliko i samog sebe i znam da nije nikad povukao ni dima, i on mi reče kako neke stvari ne moraš probati jer jednostavno znaš da nisu za tebe. Poslije meni sinu da se meni ide ali da moram naći razloge koji su za i koji su protiv, pa vidjeti koji su jači. Dok nisam otišao da vidim je li to za mene. U većini slučajeva je tamo bolje. Posao će biti bolje plaćen od one pekare, to znam garant. Kad dođem kući biće Selma. Možda nas dvoje ne uspijemo izaći na kraj jedno s drugim, ali za početak živjet ću s nekim. Promjena sredine je jedan od plusova. Novi grad, nove ulice, nove kafane, sve novo, čovječe. A što je najbitnije imaš izbora. Onda koncerti…čovječe, da mi je izaći napolje i slučajno nabasati na neki bend za koji se zna makar u tri države. A da ti ne pričam za ove velike bendove, to je vrhunac. To sam stavio kao prvi razlog na listi za odlazak. Jebo te, ovde moraš putovati pola dana kako bi uživao dva sata, a to onda otplaćuješ narednih šest mjeseci. Dok ti platiš ulaznicu, pa platiš prevoz, dok nešto pojedeš i popiješ, jer to je mala ekspedicija koja traje više od 24 sata, izađe me kao pet dana u Makarskoj. The Prodigy i Nick Cavea u Zagrebu sam otplaćivao šest mjeseci. Neke stvari sam propustio jer su preskupe, reci-

112


mo Massive Attack i Depeche Mode u Zagrebu. Čovječe sve je to dobro ali me na kraju trebalo izaći kao da ih dovodim sebi u kuću. Ili Chemical Brothers u Beogradu, Underworld na Exitu5, ovo ti nabrajam samo kapitalce, a da ti ne spominjem onu siću što je dolazila.” Emir se toliko zanio da nije ni primijetio da Izet spava. Samo se vidjele jedva primjetno podizanje grudnog koša. „Jebi ga Izete, ja tebe utuši sa ovom svojom pričom. Što ne kažeš da ti je dosadno?“ pričao je Emir sam sa sobom. „Ne možeš reći ali daj neki znak kao što smo se dogovorili na početku. Ne znam šta bi ti rekao, osim strpi se još malo, još par dana i ko zna hoćemo li se više ikada vidjeti.” Osjetio je kako mu trnci uzlaze uz leđa nakon njegovih zadnjih riječi. Ugasi cigaretu i polako izađe iz sobe. Stolicu je namjerno ostavio blizu kreveta da je Izet ugleda kad se probudi. Trebala je biti podsjetnik da je Emir još uvijek u Domu penzionera i da će se vratiti. Krenuo je do sobe za medicinske sestre. Kao što je i navikao, Ivana je sjedila u fotelji sa cigaretom u ruci, samo što je ovaj put razgovarala s nekim preko telefona. On prođe pored nje i sjede na drugu fotelju. Već se ponašao kao domaćin u ovom Domu. „Ma znam, curo draga, i meni je to čisto sranje…ni ja neću više tamo ići“, nervozno je mahala rukom. „Znam, znam, pusa i tebi…čujemo se…ćao.” „Šta ima?“ upita je Emir. „Ništa naročito“, slegnu ona remenima. „Kod tebe?“ „Isto, jesi li ti to pričala sa nekim u vezi one sinoćnje pucnjave u gradu?“ „Aha, sa ovom drugaricom, mi smo bile dvadeset metar od toga. Čovječe, kad je to zapucalo, ja sam se sledila 5 Muzički festival u Novom Sadu

113


od straha.” „Što niste pobjegle ako ste vidjele da se nešto sprema?“ „Nismo ni znale. Pošle kući i stale ispred da ispušimo još po jednu i onda će svaka na taksi. Samo odjednom neki momci izađoše napolje, počeše se gurati, psovati jedan drugom. Ja nemam pojma odakle je pucalo. Samo sam čula stakla kako se razbijaju. Kad sam došla kući nisam mogla zaspati do 4 ujutro. Ni lexaurin mi nije pomogao. Danas na poslu jedva hodam.” „Ja stvarno ne znam ko bi povezao vaše radno vrijeme i smjene. Ja kad god dođem ti radiš. Mogu samo misliti kolika je u tebe plata?“ šalio se on. „Da ti ne pričam“, prevrnu ona očima. „Ovo vrijeme godišnjih odmora me ukopa. Kad bude došlo vrijeme da i ja idem na odmor neće mi biti nidočega. I prošle godine sam čitav godišnji prespavala.” „Zar si mogla spavati u onoj Makarskoj?“ „Otkud znaš da sam išla u Makarsku?“ „Ma daj Ivana, nije bilo teško, pa 90% stanovništva u ovoj državi ide na Makarsku rivijeru.” „Nemoj ti mene svrstavati u tu većinu. A znači zapamtio si mi ime?“ reče ona, a on se nasmija. „Nije bilo teško.” „Nisam išla u Makarsku što se meni išlo tamo nego je onaj moj bivši momak, ili bolje da ga nazovem konjinom, zapeo da tamo ljetujemo i ja, budala kakva jesam, pristanem“, nervozno pripali cigaretu. „I još me pederčina zove na kafu!“ „Ne znam šta je uradio ali imam osjećaj da je stekao doživotnog neprijatelja“, pokušavao je Emir smiriti situaciju. „Ma“, reče ona i odmahnu rukom. „Ti se pravo zadrža

114


u Bosni.” „Za par dana idem za Sarajevo da nešto završim, pa onda ću se vratiti u Tuzlu na par dana i onda idem nazad.” „Nećeš se spustiti do mora?“ „Možda ću poslije ići, a možda preskočim ovu godinu.” „I ti ideš u Makarsku?“ „Otkud ti to?“ „Pa isto kao što većina ljudi odavde ide u Makarsku, tako ih i gastarbajteri prate“, nasmija se ona. „Oho, to mi vraćaš za ono malo prije, je li?“ „Sam si to rekao, nisam ja izmislila.” „Upravu si“, morao se staviti u svoje drugo ja i odgovoriti na osnovu tuđih iskustava. „Sve je to stvar navike.” „Je li se ti tamo družiš sa austrijancima ili sa našim?“ „Uglavnom sa našim.” „I pričate na našem jeziku?“ „Normalno. Pa neću sa roditeljima pričati na njemačkom?“ sve ovo je govorio sa blagim podsmjehom. „Stvarno bezvezna situacija, živiš tamo, a sve je isto kao ovde. Ljudi su odavde, jezik je odavde, čak i kuće uređuju kao ovde.” „Otkud ti znaš?“ „Bila sam par puta kod prijateljica u Beču i Minhenu. Sranje kao i ovde. Ako imaš dobar posao i živjet ćeš dobro, ako si hamal onda ćeš živjet kao što žive i naši hamali.” „Upravo tako“, reče Emir dok mu je krv udarala u lice. Osjećao je crvenilo prouzrokovano Ivaninom pričom koja se u potpunosti podudara sa njegovom. „Stvarno mi nije jasno što se ljudi tamo pate kad to mogu imati i ovde. Ali makar si na svome. I ovde možeš iznajmiti stan kao što većina njih radi tamo. Sad, stan ćeš izabrati u zavisnosti od plate. I auto možeš kupiti na kredit,

115


kao što ga i oni kupuju. Odnosno, kao što ga vi kupujete, jer i ti si dio te mase.” „Nemoj tako“, pravdao se Emir, „ima tamo i dobrih stvari.” „Ima, ali ništa nije vječno. Opet oni svi tamo crnče kako bi ovde napravili kuće i vratili se kad dođu u penziju. Kao moj ujko“, Emir je nije prekidao, godila mu je njena priča na ovu temu. „Moj ujko je tamo kao zidar radio čitav život, a ovde je pravio ogromnu kuću na tri sprata. I kad je došlo vrijeme penzionisanja, on i ujna se vrate, a njegov sin ostane tamo. Kuća zjapi prazna. Oni koriste samo prizemlje iako je gore sve namješteno. I sad sin pravi istu takvu kuću odmah pored ujkine. Mislim, kome čovječe?“ „Koja glupost“, dobaci Emir. „Možda to radi kako bi se pokazao pred komšijama. Dokaz da nije džaba tamo radio jer rijetko ko može sebi ovde priuštiti kuću kao što oni mogu.” „Gdje ti praviš kuću?“ upita ga ona. „Nigdje“, odgovori on iznenađen ovako direktnim pitanjem. „Još nisam odlučio gdje ću. Da ostanem tamo ili se vratim ovamo.” „Šta si se ti tako zacrvenio, nisam te valjda uvrijedila sa ovom pričom.” „Ni najmanje, sve je tako kao što ti pričaš. Umoran sam, a i ove vrućine me umaraju. Mada, ima ljudi koji se tamo lijepo osjećaju.” „Nećeš mi vjerovati, ali i ovde ima ljudi koji se lijepo osjećaju“, odgovori ona ironično. „Nisam se dobro izrazio. Naravno da ima ljudi koji se ovde osjećaju lijepo ali ja sam mislio na one kojima je tamo lijepo da ih ovo ovde uopšte ne intersuje.” „Znam šta si mislio i dobro sam ti odgovorila. Imaš i

116


ovde ljudi koji ne misle na ono tamo.” „Blago se njima“, reče Emir pogledavši na sat. „Jesi se ti nešto namjerila na nas gastarbajtere, da ti nije neko nešto rekao ili uradio?“ „Ni najmanje, onako kažem, imam svoj stav o tome.” „Šefice, odoh se ja pozdraviti sa Izetom. Vidim da ovde niko kafom ne nudi.” „Pa što nisi rekao, ja bih ti napravila“, dobaci ona. „Šalim se, popio sam onu besplatnu kod Izeta. Vidimo se, i pazi gdje navečer izlaziš, nemoj da se ja brinem.” „Oh, sledeći put ću ti se javiti i tražiti tvoje odobrenje.” Izet je bio budan kad je Emir ušao u sobu. „Probudio si se“, reče on. „Ja tebe tušim sa ovim svojim pričama ali vjeruj mi Izete nemam ti šta ni pričat. Svaki dan je kao preslikan. Kuća, pekara, kuća, pekara, i tako iz dana u dan već jedan duži period. Ovo sad što mi se dešava pred odlazak, je za mene kao neka vrsta elementarne nepogode.” Emir ustade i okrenu Izetovu glavu kao i svaki put što radi pri odlasku. „Jer znaš šta je najgore, ako je danas isto kao jučer, onda će i sutra biti isto kao danas. Je l’ de? A taj krug bi se trebalo moći prekinuti nekako. Je l’ tako? Odoh ja sad na posao, pa vidjet ćemo se.”

117


27. Jutro kad je bila dženaza Nijazove matere, Ivana se spremala na posao kao i svaki drugi dan. Velika džezva kafe, cigareta u pepeljari i šminkanje za kuhinjskim stolom su njen jutarnji ritual. Sve bi bilo kao i inače da nije dobila poruku sa nepoznatog broja ‘Cao, da li si za kafu? Nakratko sam u Tuzli, pa da se vidimo. Ovo mi je novi broj. Nermin’. Istog momenta je telefon otišao u stotine komada. Toliko jako ga je bacila da je otpao i komad zida. Njih dvoje su bili u vezi nešto više od osam mjeseci. Ispočetka su izlazili kad god je ona radila prvu smjenu, ali ubrzo je to njemu dosadilo pa su vrijeme uglavnom provodili kod nje. Uspjeli su otići i na ljetovanje zajedno. Odjednom se Nermin prestao javljati. Pokušavala ga je naći na uobičajnim mjestima gdje je izlazio. Svi njegovi prijatelji su govorili da ga ni oni nisu vidjeli i da je i njima čudno zašto ne dolazi i zašto im se ne javlja. Tada je shvatila da ne zna ni gdje on stvarno stanuje. Nikada nisu išli njegovoj kući, a kao glavni razlog on je navodio kako mu je otac teško bolestan, da je na postelji, pa ne

118


želi ga uznemiravati. Otišla je i na Sjenjak, naselje gdje joj je rekao da stanuje, raspitivala se kod prolaznika i u obližnjim prodavnicama pokazujući im njegovu fotografiju, međutim, niko nije poznavao čovjeka sa slike. Ništa joj nije bilo jasno. Nemoguće je da Nermin propadne u zemlju. Morao ga je neko vidjeti ili se makar čuti sa njim. Ubrzo joj je na vrata pokucala djevojka. „Dobar dan, da li ste vi Ivana?“ upitala je neznanka. „Da“, zbunjeno je rekla snimajući curu od glave do pete. Izgledala je kao da je upravo sišla sa milanske modna piste, visoka, sa dobrim sisama, prelijepog lica, jedino su joj oči bile malo upale. „Mogu li ući, moramo nešto razgovarati?“ „A ko si ti?“ „Ja sam Nerminova supruga i htjela bih s tobom da razgovaram.” Ivani je pozlilo. Otrčala je u kupatilo i počela povraćati. Djevojka je ušla za njom i pokvasila peškir. „Stavi ovo oko vrata“, reče pružajući joj peškir. „Biće ti malo lakše.” Ivana prihvati peškir i učini kako joj je djevojka savjetovala. Sad joj je bilo jasno zašto je djevojka imala upale oči – zbog plakanja. „Skini sandale i dođi u kuhinju“, reče Ivana i izađe iz kupatila. „Mamu li mu jebem!“ čulo se Ivanino psovanje iz hodnika. „Nećeš mi vjerovati, ali isto sam tako i ja reagovala kad sam saznala za tebe“, reče djevojka skidajući sandale. „Ma i to me zaboli“, odgovori Ivana. „Jebat ću mu majku kad ga uhvatim!“ „Čisto sumnjam da ćeš imati šanse“, odgovori joj djevojka sjedajući za stol. „Naći ću ga ja“, tresla se Ivana pripaljujući cigaretu.

119


„Ja sam Ivana, a ti? „Ja sam Esma.” „I šta sad mi imamo da pričamo?“ „Čula sam da tražiš onog šupka, pa da ti ja kažem da se on nalazi u Sarajevu i tamo će ostati do kraja svog života.” „I bolje mu je“, ubacila se Ivana. „Moj otac je vlasnik par građevinskih firmi, veoma je bogat i ima svakakvih prijatelja. On ga je prvi htio ubiti ali ja nisam dala.” „Što, jadna? Što?“ „Zato što nisam htjela ostati sama sa dvoje djece.” „Jebem li mu i mater i oca! Onog što mu je na postelji“, dreknula je. „Pa i djecu ima.” „Ima dva sina ali nema oca na postelji. Otac mu je zdrav i živi u Srebreniku, odakle je i Nermin.” „Ha, to objašnjava što smo sve kod mene dolazili.” „I to gotovo svaku drugu noć“, doda Esma. „Kad god sam ja radila prvu, bio je samnom, a kad sam u drugoj, on je kod kuće. Ti sve znaš?“ „On mi je sve ispričao.” „Što nas nasuka, obje. Znaš li da smo mi u Makarskoj išli na ljetovanje?“ upita Ivana, a Esma potvrdno klimnu glavom. „A kako si ti saznala za mene?“ „Prijateljica mi je rekla kako ga je vidjela u Makarskoj sa nekom curom, a meni je rekao da je otišao u Mađarsku provjeriti neke kamione koje trebamo kupiti. I onda sam malo se raspitivala, i …“ tu je Esma i zastala. „Pa šta će ti ta konjina? Što se fino ne razvedeš? Ti izgledaš kao bomba. Vidi se, bona. Koja budala. Ja da imam takvu ženu ne bi mi druge padale na pamet.” „Djeci treba otac, kakav god da je. A moj otac mu je zaprijetio ako slučajno i čuje da je spomenuo Tuzlu, a kamoli tebe, Nermin će nestati za sat vremena. U tom slučaju

120


ne bih zaustavljala svog oca.” „Ne mogu da vjerujem“, otpuhivala je Ivana. „A ja kao neka glupača hodom po Sjenjaku tražim njega, kontam da se nije šta desilo? Da mu nije otac umro?“ „Zato sam i došla. Neko mi je rekao da ga tražiš. Dosta te je pravio budalom, ne moraš se sad i sama provaljivati. Bez uvrede, i ja sam ispala budala.” „Ma kontam šta pričaš“, odmahnu Ivana. „Hoćeš kafu?“

121


28. Najgori dio puta u cijeloj državi je relacija TuzlaSarajevo. Kad čovjek gleda fizičku udaljenost između ova dva grada, rekao bi da 130 km nije neki problem. Ali kad je taj put sastavljen od milion krivina preko nekoliko planina, onda se čovjeku zgadi odlazak koji pri najboljim vremenskim uslovima traje oko 3 sata. Ali nisu samo krivine zadužene za usporavanje vozila, ima tu i autobusa koji pužu uz brdo i kamiona natovarenim balvanima koji su sporiji i od autobusa. Emir je ležao na zadnjem sjedištu autobusa, slušao muziku i gledao kroz prozor. Prizori su bili fascinantni. Šume su blistale pod jutarnjim zrakama Sunca. Drveće je izgledalo kao da je prelakirano sjajem. Nišićka visoravan je jedna od najljepših dijelova Bosne, a pristupačna je i onima bez planinarske opreme. Male planinske kuće, tarabe i torovi za ovce, a u daljini livade i pašnjaci. A sve je to bilo propraćeno odličnim soundtrackom koji je Emir sam sebi priredio. Svaki dio puta je imao svoju muzičku pozadinu. Za ovu dionicu je bio zadužen Adi Lukovac.

122


Uživanje u pejzažu i muzici nije dugo trajalo, trgle su ga vibracije mobitela u džepu. Bio je to njegov bivši kolega sa fakulteta, a sadašnji veliki prijatelj Mahir. „Šta ima?“ rekao je Emir tihim glasom kao probuđen iz lijepog sna. „Da vidim je si li otišao već jednom ili si se predomislio?“ izazivao je Mahir. „Evo me u autobusu za Sarajevo. Idem po pasoš.” „Je si li dobio vizu?“ „Sve je sređeno.” „Jest te mala sredila. Sad možeš i smeće bacati gdje hoćeš. Znaš kako je kod njih kad dođu ovamo, odmah kroz prozor lete kese sa smećem koje su skupljali od Njemačke do naše granice.” „Ne zajebavaj. Je si li nešto trebao ili onako zoveš?“ „Ma imao sam posao za tebe. Jebo te ona pekara, zakržljat ćeš u njoj. Ovaj jedan prijatelj od mog starog došao iz Švicarske, pa otvara nešto kao sportsku akademiju. Mada to nije ni blizu akademije ali eto on se nafur’o da ima svoju akademiju. Dobar je tip, kao što rekoh, mana mu je što se već predstavlja kao menadžer sportske akademije, iako je tek početak. Ali ne, za njega je to ravno svjetskoj eliti“, smijao se Mahir. „Elem, biće škole gotovo svih sportova za djecu do 14 godina. Treba mu 12 difovaca6 pa sam tebe predložio za plivanje i fudbal. Tri puta sedmično na bazenu, tri puta na Tušnju. Plata odlična, sve ostalo regularno.” „Što mene predloži kad znaš da idem? Jebo te, gdje mi sad nađe pričati o takvim stvarima.” „Možda si se predomislio, šta ja znam, nismo se čuli 20 dana. Ja te zvao par puta, ti se ne javljaš. Kao da spavaš po cijeli dan.” 6 Difovac – Diplomac fakulteta tjelesnog odgoja

123


„Smaraju me ove vrućine.” „Jebi ga drugar, pao si mi na pamet kad me čovjek upitao za trenera plivanja.” „Hvala tebi Mašo, ali odoh probat i tu Njemačku. Da vidim šta je to, što je toliko hvale?“ „Je si li naučio koju riječ njemačkog, nemoj da mi tamo ideš kao neki mulac?“ „Znam dovoljno da ne umrem od gladi i od žeđi“, reče Emir kroz smijeh. „Sad ćeš ti nama biti veza kad budemo auta sebi kupovali.” „Daj nemoj me više zajebavat’ ionako sam jedva odlučio da idem sad mi i ti sjedaj na muku.” „Odo ja tražit nekog umjesto tebe. Nemoj da bi otišao bez pozdrava. Moramo te dostojno ispratiti.” „Naravno, idem tek za sedam dana, a u pekari sam već dao otkaz, našli su i nekog momka da me zamjeni, tako da ćemo imati vremena za ispraćaj.” „Ima da ti šator rasklopimo i pjevaljku dovedemo. Jednom majka sina u Njemačku šalje“, izazivao ga je Mahir, inače žestoki pobornik odlaska mladih ljudi u inostranstvo. „Odjebi od mene. Što si ljubomoran?“ „Uh, evo izgori od ljubomore, jebo te Njemačka. Da nema Bayerna i Claudie Shifer ne bi je nikad ni spomenuo. Hajd’ čujemo se Emire.” „Čujemo se“, reče Emir i prekinu vezu. Nekoliko trenutaka je gledao u telefon i nije mogao vjerovati da mu se u ovakvom trenutku pružila ovakva prilika. Ponovo je stavio slušalice u uši i izvalio se na sjedištu. Adi Lukovac mu je na uho šaptao tekst pjesme „List“: Spava Ona se skriva

124


Davno Ko zna kada? Sam List koji pada ne poznaje mjesto Ni kuda ni kada, samo zna, Da te voli Nakon ove pjesme ugasio je player. Razmišljao je o sebi i Mahirovoj ponudi. U ovoj državi se ne odbija posao tako lako. Baš moraš imati veliki razlog da bi nekome rekao ‘ne, hvala’ na ponudu i ponašao se kao da se ništa nije desilo. Još ako vam se to samo nudi, a očekivali ste ga cijeli život, onda mora da niste normalni. Ili imate bolju ponudu. Emir je volio i vodu i djecu pa je samim tim to bio posao njegovih snova. Za njega je trener plivanja bio najbolji posao na svijetu. Sušta suprotnost od onoga čime se sad bavio – fizički radnik u pekari. U pekari je vruće, uvijek si prljav, nije prljavština kao u rudniku ili u nekoj fabrici, ali nisi ni čist. Osim smrada vlastitog znoja i znoja kolega, žohari i miševi daju svoj doprinos nečistoći pekare. Kad radiš na bazenu, svi su čisti, i ako dođu prljavi i smrdljivi nakon nekoliko minuta u bazenu, hlor će uništiti svu prljavštinu. Nakon čistoće, bitno mu je i s kime radi. Na bazenu si sa djecom koja su totalno neopterećena od vanjskog svijeta. Bitno im je da imaju simpatiju i da su dobri u školi. Uvijek su raspoloženi za zezanciju, čak ih je nekada teško i obuzdati. Emiru to nije bio problem, znao se dodvoravati djeci i nakon nekoliko puta ona su ga slušala i poštovala. Mnogi njegovi prijatelji, koji imaju djecu, su bili i ljubomorni na njega jer su ga djeca voljela više od njih samih. U pekari je radio sa ljudima koji su grcali u problemima, kao i on. Ne zna se ko je od njih

125


trojice bio u većem sranju. Pekara je samo primjer. Svaki posao sa odraslim ljudima je težak. Neko će uvijek imati neki problem, finansijski, zdravstveni ili porodični. Tri mjeseca volonterskog rada u lokalnom plivačkom klubu su mu bila kao neka ekskurzija. Provod, zezancija, ekipa sa kojom je radio je bila vrhunska. Možda su malo više koristili alkohol ali su zato davali odlične rezultate. Svako dijete koje su mu dodijelili naučio je plivati, neka su čak i nastavila da treniraju u klubu. I male avanture sa nekim majkama od djece su bila samo još jedan plus tom poslu. Pola bazena je bilo rezervisano za školu plivanja, dok je druga polovina bila za one koji se dolaze rekreirati. Dok bi on bio u svlačionici sa mladom mamom neko od njegovih prijatelja bi na kratko preuzeo njegovu grupu djece. I on je isto tako pokrivao njih dok bi oni bili u svlačionici. Inače nije zagovornik preljube ali dvodijelni kupaći kostimi i koji Lavov7 više, nagovarali su ga da ne propušta ovakve avanture. Sve ovo sada pada u vodu. Na putu je da napusti svoje snove. Morat će sanjati o nečemu drugom. Ispred ambasade ga je dočekao dugi red ljudi. Njemu je rečeno da dođe u 12 sati i da traži nekog Williama. Malo je poranio pa je stao kod nekih ljudi ne bi li pričom ubio vrijeme. Bio je to bračni par srednjih godina. Iz Sanskog Mosta su. Već drugi mjesec dolaze do ambasade, a sve kako bi prisustvovali vjenčanju svoje kćerke, koje je zakazano za tri sedmice. Muž je dobio vizu ali supruga nije. Svaki put su joj rekli kako joj fali još neki dokument. Da stvar bude još gora i njihov budući zet je iz Sanskog Mosta, i njegovi roditelji su dobili vize. Upitao ih je zašto nisu došli u Bosnu da organizuju svadbu, bilo bi praktičnije. 7 Lavov – gorki biljni liker

126


Odgovor ga je sledio – čuvaju svoj godišnji odmor da bi mogli otići u Tursku na bračno putovanje. Nakon ovoga nije se mogao koncentrisati na razgovor pa je otišao do stražara, predstavio se i rekao koga da mu pozovu. Pustili su ga do Williama, pokupio je svoj pasoš i sjeo na prvi autobus za Tuzlu. Umoran od puta otišao je pravo u krevet.

127


29. Probudila ga je vrućina i nedostatak svježeg zraka u sobi. Jastučnica je bila mokra od znoja. Pogledao je na sat – spavao je 15 sati. Na mobitelu je imao 7 propuštenih poziva. Svi su bili Selmini. Teško je uzdahnuo i otvorio prozor. Zapljusnuo ga je talas vrućeg zraka. Iako su bile nesnosne vrućine cesta je bila puna automobila. Na ovakvom vremenu samo su taksisti zarađivali. I oni koji su imali svoje automobile nisu ih htjeli koristiti. Sva taksi vozila su imala klimu pa je vožnja bila ugodnija nego u vlastitom vozilu, kojima je trebalo nešto vremena kako bi se ohladila. Uglavnom su vozili prema jednom odredištu – slanim jezerima u centru grada. Iako je uživao na jezerima oko Tuzle, ove slane bare u Tuzli je izbjegavao u širokom luku. Napravio je sebi kafu, zapalio cigaretu i nazvao Selmu. Nije se javljala. Emir je pio kafu i razmišljao o kolegama iz pekare. Sutka je plakala kad se Emir pozdravljao sa njima. Ni Begi nije bilo svejedno iako je i on tu još koji dan, dok ne bude sve spremno za njegov odlazak. Berisha

128


nije ni došao. Nijazu je bilo najteže. „Ako ti kad u životu nešto bude trebalo, nemoj nikog da zoveš prije mene“, rekao je Nijaz neispuštajući Emirovu ruku. „Ne brini se Nidžo. Ja nemam nikog do tebe.” „A boga mi sam mislio kako ćemo ja i ti biti ortaci do penzije“, žalosno reče Nijaz. „Kakve penzije, pa vidiš da nam ovaj ništa ne uplaćuje“, smijao se Emir. „A i čisto sumnjam da bi ja mogao ovo raditi do kraja života.” „Što?“ upitao je Nijaz naivno. „De ba Nijaze, vidi ovo“, okrenu se Emir pokazujući na prašnjavi interijer pekare. „Da sam ostao još godinu ovde, sam bi ušao u tu peć.” „Što bolan?“ nije odustajao Nijaz. „Svaki poso je jeben. Al’ je lakše kad su dobri ljudi oko tebe.” „To si upravu.” „Nijaze, ne tuši momka“, ubacio se Bego. „Nije on završio fakultet da rinta u pekari.” „Imaš i pravo“, žalosno će Nijaz. Još malo su pričali o dogodovštinama koje su im se desile na ovom poslu i onda je Emir otišao. Izašli su ispred kako bi ga ispratili, kao da tog momenta ulazi u avion i napušta zemlju. Sutka mu je čak i mahala. Zvono telefona ga je vratilo u sadašnjost. Bila je to Selma. Slijedio je uobičajni uvod dvoje ljudi koji se, valjda vole, i prepričavanje njegovog jučerašnjeg dana. I onda je Selma digla tenzije. „Našla ti je moja mama još jedan posao ako ti se onaj ne sviđa.” „Normalno da mi se ne sviđa. Ko bi normalan bio zadovoljan sa pozicijom magacinera u hladnjači?“ počeo je Emir galamiti. „Čitav život nešto teglim, u pičku ma-

129


terinu.” „Što si takav?“ povisila je i Selma ton. „Jebo te, nije ni ovde med i mlijeko. Žena ti je našla kod nekog svog prijatelja posao u restoranu.” „Ma sila od posla. Vjerovatno da pravim lepine, pošto imam iskustva u tom poslu.” „Nije, nego da budeš konobar. Bolje se zarađuje.” „Moram priznati da je bolje nego u hladnjači ali…“ „Moraš nekako početi“, prekinula ga je Selma. „Dokle više sa tim počecima? I ovde ja imam početak. Imam 31 godinu i dosad sam trebao završiti sa tim počecima. Kad ću doći do kraja ako stalno počinjem“, tresli su se prozori od njegove galame, ali ni Selma nije bila tiša. „Pa šta ti misliš? Ti bi da ovde dođeš i da te čeka posao tvojih snova? Ne ide to tako. Ovde bar imaš neke šanse, tu si se uvalio i nemaš gdje mrdati, čovječe. Moji starci su ovde gotovo dvadeset godina pa se još uvijek čupaju.” Emir je šutio. Nije znao šta da joj kaže. Bilo mu je muka. „Šta si sad ušutio?“ upitala ga je. „Šta sad da ti kažem? Sve što si rekla je uredu ali stoji i ovo moje.” „Sjedi i napiši na papir šta dobijaš, a šta gubiš? Samo će ti se predstaviti. I vidjet ćeš da sam u pravu.” Dok je ona ovo govorila on prevrnu papire na stolu i nađe jedan na kojem su bile napisane stvari za i protiv odlaska u Njemačku. Papir mu je govorio da ima više pozitivnih strana odlaska. „Selma, nije jednostavno otići odavde.” „Kako nije? Jebo te, ja tebe nikako ne razumijem po tom pitanju.” „Pa nije mi jednostavno“, procijedio je kroz zube.

130


„Čovječe, ja sam sve tamo ostavila, evo me ovde i ne mislim se vraćati“, galamila je Selma. „Halo, ti si imala 12 godina kad si otišla odavde.” „Kakve to ima veze?“ „Kako nema, jebo te, ja sa 12 godina nisam razmišljao o životu i budućnosti. Jedino mi je bilo bitno doći do neke Erotike ili pornića. Da su me tad htjeli poslati na Antarktik prihvatio bih.” „Nemam pojma, šta bih ti rekla osim da lupetaš gluposti.” „Nemaš ti meni šta reći“, zastao je na kratko. „Čujemo se“, rekla je, malo zastala i dodala, „vidimo se.” „Čujemo se“, odgovorio joj je i nije htio više ništa reći, samo je prekinuo vezu. Otišao je do frižidera da izabere neki brzi doručak. Na dnu vrata je stajala više od pola popijena flaša Lavova. Stoji tu više od mjesec dana. Podsjetnik na zadnju gidu kod njega. Uzeo je flašu i čistu šoljicu od kafe, sve čaše su bile prljave, ovih dana je bilo pravo lijen. U prolazu je pritisnu play na računaru i istog momenta su se javili Dandy Warholes „Bohemian like you.” Sjeo je na krevet, nasuo sebi piće i razmišljao malo o toj večeri. Tu noć se igralo finale Europskog prvenstva u fudbalu – Španci su rasuli Švabe. Gotovo svi njegovi prijatelji su bili tu. Bilo je i nekih ljudi koji su se uvalili ali mu nije smetalo. Samo da je dobar provod. Ali fini osjećaj te večeri prekinuo je prvi gutljaj ledenog Lavova. „Jebo te, kako ovo neko može piti najutro“, stresao se Emir. „Alkoholičarima treba dijeliti medalje za hrabrost“, rekao je sam sebi i tad se sjetio Izeta kojeg nije obišao dva dana. Odlučio je pitati Izeta za mišljenje. Zamolit će ga

131


da pogleda u plafon ako misli da Emir treba da ide u Njemačku ili da zažmiri ako smatra da bi trebao ostati ovde. Tako bi mogao s njim i komunicirati postavljajući mu pitanja sa da ili ne odgovorima. Možda uspije nešto saznati o njemu. Iako ga ispočetka to nije interesovalo, sad se već razvila neka veza između njih dvojice. Bar je Emir tako mislio. Otpio je još par gutljaja i svaki je bio praćen grčenjem lica, obukao se i otišao do Izeta. Sjeo je u fino rashlađeni taksi i stavio slušalice u uši. Konstantno je podrigivao okus Lavova, njegov želudac nije navikao na ovakve početke dana.

132


30. „Kad završim sa posjetom Izetu potražit ću portira. Baš imam želju da upoznam tog čovjeka“, mislio je u sebi Emir krećući se kroz prazan hol Doma penzionera. Stojeći ispred lifta čuo je glas iza sebe. „Momak, gdje si pošo?“ Emir se okrenuo i ugledao čovjeka od 60-tak godina u sivo-plavom odijelu. Na lijevom džepu košulje pisalo je „Obezbjeđenje.” Čovjek je bio za glavu manji od Emira, imao je nešto više od 50 kila, proćelav sa cvikerima na pola nosa. Odijelo mu je bilo malo veće tako da je sa svojim suhim i tankim vratom izgledao kao kornjača. „Pošao sam djedu u posjetu“, reče Emir. „Pa ne može se ovde ulaziti kako se kome prohtije. Moraš se javiti, ima neki red, majku mu“, službenim tonom odgovori „izbacivač.” „Izvinjavam se, ali ja ovde dolazim već danima i nisam se imao kome javiti. Idem gore na osmi sprat, pitajte sestre Ivanu i Senu, one će vam garantovati za mene.” „Nema ovde ko šta garantovat“, reče čovjek i krenu niz

133


hodnik. „Hajd sad gore al’ nemoj više ovako.” „Nego kako“, upitao se Emir i sa smješkom ušao u lift. Iz slušalica se mogao čuti Bauhaus sa pjesmom „Bela Lugosi’s Dead.” Izlazeći iz lifta Emir ugleda sestru Senu kako razgovara sa grupom muškaraca i žena. Pogledi su im se sudarili i Emiru je bilo jasno da je u pitanju Izet. Ona uperi prst preko njihovih ramena na Emira. Neki se okrenuše prema njemu i slegnuše ramenima. Osjetio je kako ga obliva crvenilo. Potoci znoja krenuli su mu niz leđa. „Ovo je momak koji se predstavljao kao Izetov unuk i obilazio ga svaki dan“, rekla je Sena. „Nemamo pojma ko je ovaj momak. Nikakve veze on nema sa nama“, reče najstariji muškarac među njima. Dok je Emir išao po pasoš u Sarajevo Izet je posljednji put zaklopio oči. U trenutku kad je Emir razgovarao sa Mahirom i govorio mu ‘Odjebi od mene. Što si ljubomoran?’ Izet je posljednji put pogledao iznad svoje glave, u luster pun mrtvih insekata, i zauvijek zaklopi oči. Bio je to kraj druženja čovjeka-biljke i momka bez korijenja. Direktor Doma penzionera je odmah javio Izetovim sinovima u Austriju da im je otac umro i kako bi trebali odmah doći. Pojavili su se pola sata prije Emirovog dolaska. „On nema unuka u Bosni, svi su tamo“, bile su riječi koje su Emira vratile stvarnost. I dalje je kao skamenjen stajao ispred lifta. Mogao je čuti o čemu razgovaraju. „Kad bi mi njega mogli pokopati?“ upitao je muškarac. „Pa ne znam kad će biti gotova ta procedura…“ mucala je Sena. „Znate, mi nemamo ovde gdje odsjesti“, rekla je jedna žena. „Davno smo prodali sve što smo imali i Izetova kuća

134


je prodata, pa mi moramo u hotel, a to košta.” „Pa dobro imamo deset dana“, rekao je drugi muškarac. „Više volim platit hotel na moru nego ovde“, odgovorila je žena.” Kad smo već svi dobili po deset dana odmora.” „Stani malo“, reče najstariji muškarac povišenim glasom. „Bićemo kod Anele dva-tri dana dok ne prođe žalost.” Emir se vrati u lift koji je čitavo vrijeme stajao otvoren. Kada su se vrta lifta zatvorila počeo je plakati. Iskreno mu je bilo žao Izeta. Ne toliko što je umro, možda je za njega to i bolje nego da se pati, koliko zbog ponašanja njegovih najbližih. Sjeo je na jednu od klupa ispred Doma, pokrio lice rukama i tiho plakao. Pred oči mu je došao Izetov pogled koji je imao živost svaki put kad bi vidio cigaretu u Emirovoj ruci. Kad se malo smirio i pogledao oko sebe vidio je dva auta puna kofera parkirana na trotoar uz ogradu Doma penzionera. Bila su to vozila od Izetovih sinova. Gledao je u kofere i razmišljao o njihovoj poziciji. Izgubili su oca kojeg nisu vidjeli već duže vrijeme. Prvi put kad se predstavio kao Izetov unuk, sestra Sena mu je rekla da ga do tada niko nije posjetio. I šta sad njima preostaje? Prodali su sve što su imali ovde. Odsjest će kod nekih rođaka ili prijatelja, pa onda i nije čudo što žele da ga što prije ukopaju i odu na more. Čim spominju da su na osnovu smrti oca dobili deset dana, znači da su neki hamali. „Jebo te, mora ti neko umrijeti da bi dobio slobodnih deset dana“, reče Emir sam sebi, paleći cigaretu. Iz Doma su izašli i pored njega prošli Izetovi sinovi sa porodicom. Niko ga nije ni pogledao, nisu imali kada. Raspravljali su o putu za Makarsku. Jedna žena je rekla kako bi voljela da svrate u Sarajevo, pa onda odu na more.

135


Međutim, najstariji među njima je rekao da nemaju vremena za te dnevne izlete. Emir ih je ispratio pogledom sve dok se nisu izgubili u masi automobila. Sjetio se da je došao pitati Izeta o svom odlasku. Njegovo mišljenje o tome nikada neće saznati ali sada je on sam donio definitivan odgovor – ostaje. Ne želi da ga neko telefonom obavještava o najljepšim i najružnijim stvarima u životu. Shvatio je da nikada neće izaći iz ovog sivila oko sebe. Mogao je to promijeniti ali nije htio, što je ovaj potez činilo još značajnijim. Nije se predao sivilu, nije ga bilo moguće ni pobijediti ali je naučio kako da kroz njega manevriše. Nikada nije bio sigurniji po ovom pitanju. Odlučio je to odmah reći Selmi. Trebalo joj je neko vrijeme da se javi na telefon. „Šta ima?“ upitala je veselim glasom. „Svašta i ništa. Zovem te kako bih ti rekao da ja ne dolazim“, rekao je smireno. „Znala sam“, rekla je i prekinula vezu. Emir je pripalio još jednu cigaretu. Nije se ovako smiren i sretan osjećao već dugo. Imao je osjećaj da lakše diše. Nema više dolazaka u Dom penzionera. Sad su ga provalili. Bio je to još jedan bijeg od stvarnosti. Ili izlet iz svakodnevnice. Nema smisla da sad nađe nekog drugog bolesnika i redovno ga obilazi. Izet je bio nešto novo i zanimljivo u Emirovom životu i ostat će u najboljem sjećanju. Nema više odlazaka na dženaze. Nema više pekare, ni Nijaza i Bege. Nema više razmišljanja o odlasku. Trenutno se nije mogao sjetiti ni jednog svog problema jer je imao osjećaj kako bi ga mogao odmah riješiti. Dobio je neku dozu samopouzdanja. Sad mu se sve činilo lakšim. Iznenada ga je pogodilo pitanja – a šta sad? Sjetio se Mahira i odmah okrenuo njegov broj telefona. „Mahire, de mi reci je li važi još uvijek ona ponuda za

136


posao?“ upitao je sa zebnjom. „Važi, je si li se predomislio?“ „Jesam, ne idem nikuda, a sad sam tek shvatio da nemam ni posao. Sa pekarom sam završio.” „Svaka čast. Jebeš ba Njemačku, ovo je posao do penzije. Donesi papire…“ „Čekaj malo“, prekinuo ga je Emir. „Čekaj, tek sam odlučio, daj mi dan-dva. Da se malo saberem. Sad sam se sjetio da sam zaboravio reći gazdi da odlazim iz njihovog stana.” „Sva sreća pa nisi.” „Ma i nije neki stan, valjda sa tom platom mognem sebi naći neki bolji stan. Makar da ima balkon.” „Ma ima toga po Tuzli.” „Uredu, čujemo se sutra. Drago mi je što si promijenio mišljenje.” „I meni je drago. Neki teret mi je pao s leđa. Čujemo se“, reče Emir i prekide vezu. Iako ga je Sunce pržilo nije se htio pomjeriti sa ovog mjesta. Na ovoj klupi je sjedio sa ona dva djeda prije nekoliko sedmica. Da ga nisu pozvali k sebi, nikada ne bi upoznao Izeta. A da njega nije upoznao, nikada se ne bi toliko dvoumio oko odlaska. Sjetio se i Ivane. Palo mu je na pamet da je sad može i pozvati na piće. Možda se između njih desi i nešto više. Sa njom je barem bio siguran da će ovde ostati zauvijek. U tom trenutku mu je zazvonio mobitel, bila je to Ivana. „Ja sam, padobranac jedan. Je l’ ti ovako redovno upadaš ljudima u živote?“ upitala ga je. On je šutio, pustio je da ona nastavi razgovor. „Šta ima?“ „Ma, ništa, evo sjedim ispred Doma i pušim“, bilo mu je neprijatno zbog njenog poređenja Emira sa padobrancem. Odmah mu je prošlo kroz glavu kako ga je ona možda čula

137


kad je to pričao sa Izetom. A ako je to čula, da li je čula i kad mu je pričao o njoj? „Primi moje saučešće za Izeta“, dodala je. „Ivana, baš sad o tebi razmišljam i rekoh ...“, krenuo je da se vadi iz ove neugodne situacije. „U redu je. Sad me zvala Sena i sve ispričala. Znam da mu nisi ništa i stvarno sam zatečena kad sam čula priču, i odmah sam se sjetila riječi padobranac. Zbog tebe ćemo sad, vjerovatno, imati prave zaštitare na vratima. Portir će biti prekomandovan u domara. Napravio si pravi zajeb. Ali kad bolje prokontam, makar je Izet imao koristi. Ipak si ti tu bio uz njega svaki dan. Čovjek se navikne na privjesak za ključeve, a kamo li na ljudsko biće. Ubijeđena sam da je tebi veća žalost nego njegovoj djeci. I o njima mi je pričala Sena.” „Hvala za saučešće. Jest mi žao Izeta, ne mogu lagati“, napokon je i on uspio doći do riječi. „Čuj Ivana, htio sam ti poslati poruku ali rekoh bolje je da te nazovem i pitam da li si za jednu kafu nakon posla?“ „Mislim, da nije vrijeme za zajebanciju i to što se zajebavaš na račun mog bivšeg...” počela je histerisati ali je Emir uletio u pola njene rečenice. „Ne, ne, ozbiljno sam htio da te nazovem i odemo na kafu da ti ispričam sve iz početka. Ali eto ti si nazvala prije.” „Može, baš me interesuje šta ti je trebalo da svoje vrijeme trošiš na čovjeka kojem je isteklo vrijeme. De mi samo reci je li ti stvarno živiš u Austriji ili si i to izmislio?“ „Sve u svoje vrijeme, gospođice“, smireno je govorio Emir. „Znači, ako Sena danas radi prvu smjenu, ti si druga?“ „Aha“, kratko je dodala.

138


„Mogu li ja onda doći na kafu u Dom penzionera, recimo, večeras oko osam?“ „Može, vidimo se.” „U to budi sigurna“, rekao je Emir i prekinuo vezu. Tek tad je primijetio da je player radio čitavo vrijeme. Stavio je slušalice u uši, upravo je počinjala pjesma „Jetstream8“ od The Doves. Odličan izbor za početak koji obećava sretan kraj.

8 „Leave the things you don’t need And the ones that you don’t love Faith and hope Keeps our minds together Your heart’s left the ground tonight Scattered lost in light Seems that I’ve been waiting here forever“ – The Doves „Jetstream“

139


SOUNDTRACK UMJESTO POGOVORA 1. Queens of the Stone Age – The Lost Art of Keeping a Secret „Rated R“, Interscope Records, 2000. 2. dEus – When She Comes Down „Vantage Point“, 101 distribution, 2008. 3. 16 Horsepower – Clogger „Secret South“, Glitterhouse, 2000. 4. !!! – Must Be the Moon „Myth Takes“, Warp, 2007. 5. The Editors – An End Has a Start „An End Has a Start“, Kitchenware Records, 2007. 6. Depeche Mode – A Pain I’m Used To „Playing the Angel“, Mute, 2005. 7. Underworld – Born sleepy-Nuxx „Everything, everything“, V2 Records, 2000. 8. Iggy Pop – Nightclubbing „The Idiot“, RCA, 1977.

140


9. Massive Attack – Angel „Mezzanine“, Virgin, 1998. 10. Joy Division – Atmosphere „Atmosphere“, Factory records, 1980. 11. Adi Lukovac & Ornamenti – List „Fluid“, Magaza Records, 2001. 12. Dandy Warholes – Bohemian Like You „Thirteen Tales from Urban Bohemia“, Capitol, 2000. 13. Bauhaus – Bela Lugosi’s Dead „Gotham“, Metropolis Records, 1999. 14. The Doves – Jetstream „Kingdom of Rust“, Heavenly Records, 2009.

141


142


BILJEŠKE O AUTORU Emir Mešić rođen je u Tuzli 1978. godine. Završio je srednju školu za tehničara računarstva i automatizaciju, a nakon toga Filozofski fakultet - Odsjek žurnalistike. Radio je kao reporter, fotograf i grafički urednik u neponovljivom “Tuzlanskom listu.” Osnivač, doživotni urednik i jedini zaposlenik magazina “Homo Duplex.” Od 2008. godine radi kao administrator na rudniku.

143


144


Emir Mešić LIST

PublishedOnMyOwn 2010.

145


“Knjiga je nastala kao poklon supruzi za Dan zaljubljenih, a proizvod je bujne mašte i slobodnog vremena” Emir Mešić

“Svaka čast ljubavi moja i hvala na ovom divnom poklonu za Valentinovo. Volim te.” Ervina Mešić “Ej, nemaš se šta brinuti, knjiga ti je super.” Mahir Šahović “Bilo me je strah početi čitati knjigu ali nakon par strana rekao sam ‘Ovo je ekstra’.” Jasmin Bojić “Priča ima glavu i rep, zanimljiva je. Drži ritam i nivo.” Mladen Divković

146


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.