Homo Duplex No. 14

Page 1

BiH 16 KM; HR 65 Kn; SRB 550 Din; CG 10 €; EU i SLOVENIJA 10 €; USA 11$; IRAK 4 D; Kosovo 10 €

p Homo Du lex Internacionalni magazin za homo sapiense br. 14


POGLED ODZADA Američko izdanje Homo Duplexa iz 1930. godine je obilježila reportaža američke porodice Sacirbey i njihov emigraciji iz depresivne Amerike u euforičnu Kraljevinu SHS pod naslovom “Pogled iz depresije nije isto što i depresivni pogled”. Nažalost, ubrzo su emigrirali nazad u SAD, ali su zadržali naše prezime Šaćirbegović.

UVODNIK Pa dokle više sa revizijom invalida, majka mu stara. Ako neko nema noge, onda nema noge i tačka. Pa neće mu opet izrast. Bitno je da mi imamo zgradu od 50 kancelarija u Briselu, vrijednu 4 miliona eura, a … Zbog ekonomske krize koja trese našu državu (a inače smo bili ekonomski nednajebivo odlični – Norvežani su od zavisti na nas bacili šuhu) ovde prestaje uvodnik jer smo morali za 95% smanjiti platu uredniku, pa je i on smanjio svoj uvodnik. Hvala na razumijevanju

HOMO DUPLEX DESET SAVJETA KAKO PREVAZIĆI EKONOMSKU KRIZU 1. Zubi se peru samo u ponedjeljak ujutro, poslije srijede suzdržati se od smijanja (kome je do osmijeha na ovoj krizi) 2. Toalet papir se koristi samo kod proljeva, a guzica se pere samo prilikom mjesečnog tuširanja 3. Donji veš se mijenja svakih 5 dana (žuto naprijed-smeđe pozadi, smeđe naprijed – žuto pozadi, izvratiš gaće, žuto naprijed napolje – smeđe nazad napolje, smeđe naprijed napolje – žuto nazad napolje) 4. Usisavnje samo u slučaju kad počne zapinjati za noge 5. Fen se ne koristi jer se kosa ni ne pere – masno je u modi 6. Doručak se polovi, ručak se preskače, večera po potrebi 7. Cigare i kafu pojačati – ubijaju glad i utiču na ravnomjernu raspodjelu žute boje po zubima 8. Auto koristiti samo do bolnice jer u tom slučaju policija ne naplaćuje kaznu zbog nedostatka registracije auta 9. Slatko izbaciti iz jelovnika, loše utiče na psihu 10. Kondome ne otkuhavati (štednja struje), nego ih oprati u mlakoj vodi, ali ih definitivno koristiti, gdje ćeš sad sa djetetom? Izdavač: Udruženje bolesnika podvojene ličnosti “Ja, ja i samo ja” iz Lukavca Glavni i odgovrni urednik: on se mijenja u zavisnosti od količine alkohola u krvi Contact info: homo-duplex@godisdead.com Cijena oglasa je 3000 €/mm² (slovima: tri hiljade eura po milimetru kvadratnom) + PDV Žiro racun: ha-ha-ha, nije valjda da ovo nekoga interesuje Fotografija na naslovnici: Tokyo


Radi ljepšeg dojma ovde presaviti

Škola engleskog jezika za napredne i nazadne Čas 27.

Sića eng. change

Premijer Neđo Branković je napokon dao ostavku i otišao na godišnji odmor. Brzo će on otići u zaborav, ali će mo ga pamtiti po pitanju prevare u njegovo ime. God is great. Nije zbog prozivke oko Energoinvesta, niti oko sukoba interesa zašto se tereti, niti zbog Elektroprivrede, niti zbog milionski pronevjera, nego zbog korištenja njegovog imena za prikupljanje novca od firmi iz regiona. Neki Tuzlak hohštapler se predstavljao kao federalni premijer Neđo Branković i od nekoliko firmi iz Hrvatske i Crne Gore tražio da na ime liječenja izmišljene djevojčice uplaćuju novac na bankovni račun. He had a good intentions. Uplaćeni novac lijegao je na njegov račun. On je, navodno, prikupljao novac za djevojčicu oboljelu od leukemije, koja je trebala biti upućena na liječenje u Italiju. Moš’ mislit? And thay belived him? Skupljat pare, a ne ponuditi dio sirotom premijeru. Nečuveno. It is a shame. Osim kao Branković, predstavljao se i kao njegov savjetnik, te kao savjetnik u Predsjedništvu BiH. Našeg dragog druga premija je vjerovatno uvrijedilo to što se njegovo ime veže za neki sitan novac, mislim, sramota je da Neđu povezuju sa par stotina hiljada maraka. Ma Neđo ne ustaje iz kreveta bez miliona, fukaro jedna! We are talking about big money here. Samo nekoliko dana nakon pojave lažnog Nedžada Brankovića pojavio se i lažni Dildorad, ovaj, Milorad Dodik. No, za razliku od dvojnika federalnog premijera koji je radio po regionu, lažni Dodik profit je odlučio ostvariti u Hrvatskoj. He was very specific. I Dildorad je odmah reagovao, neće neki dripac u njegovo ime skupljati sitnu lovu. Kad se krade onda idemo sa sedmocifrenim brojevima. Eto gdje mi živimo kad ljudi iz državnog vrha ostavljaju utisak da bez ikakvih problema mogu nazvati nekog pekara u Crnoj Gori i od njega tražiti pare. I oni još povjeruju u to. Zamislite da Angela Merkel nazove nekog privatnika u Njemačkoj i traži mu pare. Pa ko bi u to povjerovao? Stupid people from Balkan.

Čas 28.

Huligan eng. hooligan

Ja ne znam šta da radim sa ovom Fatom. Žena u poznim godinama, a ide okolo i mlati narod. I još im remeti uživanje u predaji Bogu. It’s klimax, maybe. Mislim, hajd’ što su nam fudbalski/nogometni navijači nacionalisti, kreteni u službi idiota, to se od navijača i očekuje, ali da žena mlati 50 godina mlađeg popa, e to nema smisla. Power to the people. Fata Orlović, povratnica u Konjević Polje kod Bratunca osuđena je presudom Okružnog suda Bijeljina na mjesec dana uslovno, ukoliko u roku od godinu dana ne načini isti prekršaj. Ona je osuđena zbog toga što je ometala obavljanje vjerskog obreda u crkvi koja je bespravno sagrađena u njenom dvorištu i moraće platiti sudske troškove od 150 KM. Well, she could get more. Ovde moramo pohvaliti sudstvo što je u ovakvo kratkom roku uspjelo pobiti presudu jednog suda i dokazati da je žena kriva k’o Crni Đavo. Ona već devet godina pokušava istjerati pravdu. Fata the fighter against God’s servant. Nemlati ona popa devet godina, nego insistira da se iz njenog dvorišta ukloni pravoslavna crkva. Why, and again why? Pa, ljudi došli dok nje nije bilo i na njenoj zemlji napravili crkvu. Jebi ga, jest bespravno izgrađena, bio rat jebo te dozvola, ali je sjela na onom mjestu. U višegodišnjem “tjeranju” pravde, pored crkve, u njenoj avliji dolazilo je i do verbalnih sukoba. Talk the talk, walk the walk. I ona to ne poriče! Pokušali su se dogovoriti da se dok ne nađu rješenje u toj crkvi se neće obavljati služba, ali jebi ga, hoće narod Bogu, a tu mu je najbliže. Vlasti iz Bratunca i crkvena opština Kravica pokušali su pronaći drugu lokaciju, ali svi se vratili na svoje, pa je sad teško uvalit crkvu nekom ispred kuće kad je on tu, pa će crkva i dalje stajati u avliji Fate Orlović. Put it on the wheels.

ON-LINE GATARA Ovo se mora vidjeti, mi nismo sposobni riječima opisati stranicu www.vidovitadzemila.com koja je posjećena više od 1.600.000 puta. Dizajn je radio četverogodišnjak - u najboljem slučaju, spektar boja je tako kvalitetan da i daltonista ne može duže od minutu da ih gleda. A čemu služi? Nakon što pročitate otkuda ovoj Džemili moć malo će vam biti jasnije. U agenciji, pazite dobro – agenciji, Vidovite Džemile rade europski stručnjaci. Osobe koje uz pomoć tarota, runa, viska, kristalne kugle, ciganske karte, sudbinke karte, lenosmand karte, graha, geomantije, hiromantije, magičnih karti, numerologije, parapsihologije, domina i ostalih kuhinjskih začina i lovačkih trofeja, mogu vidjeti šta vas interesuje i naći odgovor na svako pitanje vezano za budućnost. Primaju i kartice! Fato, šta misliš hoće li izmjestiti crkvu iz tvoje avlije? Mi znamo odgovor.


METASRAAAANJE METASTAZE; režija Branko Schmidt; uloge Rene Bitorajac, Franjo Dijak, Rakan Rushaidat, Robert Ugrina, 2009. Huuuuu...kakav film. Originalnost do kosti. Ako vam kažem: da su glavni likovi u ovom filmu četiri probisvijeta: da su neki narkomani (doduše, jedan se skinuo ali je, ono, sjeban do jaja) i neki su alkoholičari, da pokušavaju zgrnuti brzu lovu dilanjem heroina, da je alkos među njima ekstremno zajeban i boje ga se i njegovi najbolji prijatelji i on na kraju zaglavi u zatvoru, a jedan od njih pobjegne u Amsterdam, na koji film bi vi odmah pomislili? Trainspotting? Pa naravno, ali ovde se radi o hrvatskom filmu o njihovoj propaloj generaciji. Filip (Franjo Dijak), Dejo (Rakan Rushadiat), Kizo (Robert Ugrina) i Krpa (Rene Biturajac) su ekipa koja se zna od djetinjstva. Valjda? I svi imaju neki zajeb u životu. Filip je bio u komuni u Španiji, vratio se kući gdje ga otac tuši jer nema posla. Blijeda kopija Rentona. Dejo jebu jer je srbin i on je začetnik akcije dilanja heroina iz Sarajeva u Zagreb. Recimo da je on Sick boy. Kizo je alkoholičar, bivši vojnik Domovinskog rata (kako glup naziv za rat, op.a), ali je u duši sentimentalac koji u obližnjem supermarketu krade hranu za mačke oko svoje zgrade. Glup i naivan kao Spud. Krpa je skinheads, navijač Dinama, alkos koji se iskaljuje na svojoj supruzi i mrzi narkomana. Bugby na steroidima. Ma svi su priča za sebe, a nigdje nikakve veze. Dijalozi su tako naivni da me u nekim trenucima hvatao napad stida što je neko snimio ovaj film. Nije da ja ne psujem, ali u ovom filmu ih je previše. Ne možeš povezati razgovor između ljudi jer su ispresjecane psovkama. Bukvalno, svaka druga riječ je psovka. Ma daj, nema tog čovjeka, u ovom slučaju je to Krpa, koji može tako razgovarati. A i da pokuša omaklo bi mu se jednom da sljušti boga ili Djevicu Mariju, ali ne i u ovom filmu. Ne propagiram psovanje nečega što je nekome sveto i najdragocjenije, ali ako ćemo ići u krajnost onda idemo glavom kroz zid. Ovo je ona šuplja, da se ne bi Crkva uzbudila i ode onda film u pogrešnom pravcu. Ma film je pun rupa, ustvari, film je jedna velika rupa i o njemu bih mogao pisati knjigu, secirajući kadara po kadar. Neko reče da je sa ovim filmom napokon skrenuta pažnja na sve veći rast obiteljskog nasilja u Hrvatskoj!!! Ma, budala jedna. Jedina dobra strana filma je što traje 82 (slovima: osamdeset i dva) minuta. Mogli su namaknuti još koji minut sa seksom, ne moraju se oni upuštati u tu prije braka zabranjenu radnju, mogli su sjediti na kauču i na TV-u gledati Severini izlet na...pučinu, možda bi bilo zanimljivije. THE PRODIGY - Invaders must die

PROSJEČNA DVOJKA

Teški basovi, pa onda malo sintisajzera, pa opet bas i tako od početka do kraja. Jilted Generation se definitivno neće više nikad ponoviti. Novi album je jednoličan i bez, fala Bogu, gostovanja trendy pjevača/ica. Osjeti se nedostatak teških droga…al’ jebo majko dobar je. FRANZ FERDINAND - Tonight: Franz Ferdinand Limunada sa malo više šećera. Et’ ovako se može opisati novi album mlađahnih Škota. Album je k’o rođen za bh kafiće sa mesinagnim stolicama i konobarima sa frizurom tipa vjeverica (ono, naprijed zalizano, a pozadi na jež). Tušimo l’ mi sa ovim Ferdinandima?


Radi ljepšeg dojma ovde presaviti

LARISA CROFT – TOMB RAIDER: VISOKO RAISIN’ Nakon višesatnog istraživanja po googleu, svjetski poznat ali nikako i priznat, istraživač paranormalnih i paranenormalnih događaja i anomalija na Zemaljskoj površini, Semir Osmanagić je došao do novih saznanja - Lara Croft je ustvari Larisa iz Visokog! Dripci iz firme Eidos, očevi (nigdje ženska, pederčine jedne) virutalne Lare Croft, pokrali su bosansko više miliona godina staro naslijeđe i napravili najanoviji nastavak svjetski poznate video igre Tomb Raider: Visoko Raisin’. Novi Tomb Raider zasnovan je na Osmanagićevim piramidama. Radnja je podijeljena u pet dijelova, svaka piramida po jedan dio, a završna faza je u Međugorju gdje se Lar(is)a suprotstavlja Djevici Mariji i njenim moćima. U igri ima i sakrivena (bonus) faza – Lara na Ajvatovici, koja se otključava ako neprijatelj uspije Lar(is)u prevesti na pravoslavlje. Jedan od Lar(is)inih pomoćnika, u fazi - Piramida Ljubavi: Zaroni u mene, u dijelu igre kad se sve odigrava pod vodom, je Reis ef. Cerić sa svojim spitirualističkim moćima. Urađeno je i nekoliko promjena u odnosu na standardnu Laru Croft, npr. umjesto prve pomoći Lar(is)a koristi Pizza Piramide® i Piramida Colu®, dizajn nove opreme (odjeća, obuća i hidžab) potpisuje KTK Visoko, a umjesto standardnog Jeepa Larisa će da dere crvenog Golfa dvojku. - dizelaša.

NAGRADNA IGRA U ova sumorna vremena čovjek sve radi da preživi, pa smo i mi tako morali za novac pročitati bestseler “Gola isitna” autobiografiju od Nives Celzijus. Bože kako se napatila... Silovanja, nemoralne ponude u milionskim iznosima od arapskih šeika (naravno da ih je odbila, pa nije ona kurva, op.a), žrtva nacionalizma, ali sve je to proživila zahvaljujući stihovima kojeg pjesniku: 1. Pabla Nerude 2. Abdulaha Sidrana 3. Nazifa HomoIdioticusa Gljive Tačne odgovore šaljite na adresu: za nagradanu igru “Jelena Veljača nikada neće biti ja”, Nepismeih koorwee 7, 1200 Kabul, Afghanistan Sretnog dobitnika čeka bon u vrijednosti 17,25 KM za zeleni štand kod Hame, Mala pijaca. Prkosimo recesiji, nije beg cicija.

PIVO I ŽENA U JEDNOJ KRIGLI

Pogledajte ovu divnu čašu piva u djevojkinim ručicama. Zar ne bi bilo super da ova divna djevojka po imenu Toi Sennhauser, obučena u odjeću služavke na Okoberfestu, donese po jednu turu za vas i nas? Na vaš račun, naravno. Da li bi vam šta smetalo kad bi vam rekli da se ovo pivo zove “Toi Sennhauser’s OPB”? Naravno da ne bi. A ako vam kažemo da skraćeni OPB znači Original Pussy Beer? Uh, sad je još slađe, je l’ de? Ha ja, a ako vam kažemo da je pivo pravljeno od sokova iz Toine vagine? Ha, sad je malo kiselkast okus u vašim ustima. E nama nije. Nažalost, pivo se ne može naći u samoposlugama jer je napravljeno samo za Toinu izložbu u jednoj galeriji ali dala nam je par ideja šta da radimo sa našim tjelesnim sokovima… hm, hm, živjeli!


JADI MLADOG ANKETARA Zbog recesije smo morali iznajmiti jednog novinara bogatijim soft-porno agencijama pa smo primorani objaviti priču o preživljavanju u ova teška vremena kad se pije loš alkohol uz kalendar lokalne mesnice kao meze Rekli su mi da idem 7-8 km poslije Srebrenika i da ću vidjeti tablu – Špionica, onda da skrenem desno i doći ću u Gornju Špionicu. Tu sam trebao da odradim 37 anketa za neku sarajevsku agenciju. Četiri marke po anketi plus oni plaćaju gorivo, odlična lova za jednog studenta. I vozio sam ja 7-8 km, i još 5-6 km, i ugledao tablu na kojoj je Špionica bila prekrižena. Znači, proful’o sam. Skrenem u prvu prodavnicu da pitam gdje je Špionica i cura mi kaže da se vratim par kilometara nazad i kad dođem na raskrsnicu kod fabrike namještaja da skrenem desno i tu je Gornja Špionica. Vratim se nazad i dođem do raskrsnice kod fabrike namještaja i skrenem desno, zaustavim se kod prve kuće, a tamo žena pod grožđem pije kafe. - Dobar dan, je li ovo Gornja Špionica? - Nije. Ona je gore, pokazujući rukom sebi iza leđa. Ovo je Srednja Špionica. - Meni rekoše da je ovo Gornja Špionica. - Nije, nije. Ona je gore. Pređi preko raskrsnice i idi gore uz put. Nemoj ići autoputom ni za Srebrenik ni za Gradačac, samo gore. - Dobro, hvala. Sjedem nazad u kola, okrenem se u njenom dvorištu i raspalim preko raskrsnice uz brdo. Nakon 2-3 km vožnje dođem u neko selo i zaustavim nekog čovjeka. - Dobar dan, je li ovo Gornja Špionica? - Nije. - Kako nije, pa dole su mi rekli da je ovo Gornja Špionica? - Nije, momak. Ovo je Donja Špionica a Gornja ti je preko raskrsnice idi dole, nemoj nigdje skretat’, samo pravo. - Kako to? Ova na brdu Donja a ispod brda Gornja? - Malo je to zabrljano, al’ gotovo je sad. - Jedna žena mi reče da je to dole Srednja Špionica. - Pa jeste. Imaš prvo Srednju pa Gornju. - Dobro. Hvala. Već sam pravo popizdio. Prvo, izgubio sam već dva sata tražeći to selo. Drugo, nisam popio kafu kod kuće – jer sam zamislio idilično selo sa simpatičnom kafanicom i sebe u bašti te kafane kako pijem prvu jutarnju kafu u osam sati. Treće, već me počela mučiti i glad. Kad sam prihvatao ovaj posao pravo me začudilo zašto baš Gornja Špionica mora biti anketirana i mislio sam, možda bi bilo bolje da sam uzeo Srebrenik ili Brčko. Sad me uhvatio neki inat, ima da je nađem i odradim to pa kad bi se, makar, tri kuće tu nalazile. Odlučim da pređem raskrsnicu i nastavim da vozim do kraja asfaltiranog puta. Bilo je to nakon stotinjak metara. Na njega se nastavljao put od utabane zemlje, sa ogromnim rupama. Stao sam i čekao dok neko ne naiđe kako bi utvrdio gdje vodi ovaj put. Nakon nekog vremena naišao je momak. -Starac, da te pitam je li ovo Gornja Špionica? - Pa...jest’. - Imali ovdje neka pošta, džamija ili nešto slično. - Ima pošta dole, pokazavši pokretom glave niz zemljani put.

- Koliko ima do nje? - Pa...jedno...3-4 kilometra. Ne okrećući glavu pogledao sam niz put i bilo mi je žao mog auta. - Dobro stari, hvala. Sjeo sam u auto, ubacio u prvu i tako vozio 15 minuta. Prošao sam izbjegličko naselje, pored pravoslavne crkve, prešao most i došao do zgrade u kojoj se nalazila Pošta. U produžetku te zgrade nalazila se kafana “Jedinstvo” koja ne radi od početka rata. Anketa #1 Preko puta se nalazila stambena zgrada na dva sprata i kafana “Zlatni ljiljani”. Odlično, moji ljudi. Parkiram se ispred kafane, pokupim papire da bih izgledao kao neka faca, i uđem. Unutra dvije osobe. Gazda i mušterija. - Dobro jutro. - Dobro jutro momak, reče gazda. Onaj drugi čovjek me nije ni čuo. Sjedem za sto u ćošku, kao i svi stranci kad se zadese u ovakvim situacijama, i stavim one papire na sto. - Može jedna kafa ako ima turska? - Turske nemamo, imamo samo našu srebreničku ali ću ti je napravit k’o da je turska, - prodera se gazda i ode u kuhinju. - Ma samo nek’ je kafa, - rekoh najtiše što sam mogao. Sad me je tek pogledao drugi čovjek i klimnuo glavom kao pozdrav. Klimnem i ja njemu i pogledam na sat. 10:35. Ja još nisam popio ni prvu kafu a ovaj čovjek je već pijan. Što se moglo zaključiti po crvenim očima, usporenim i nekontrolisanim pokretima glave i napola popijenom tuzlanskom pivu ispred njega. Napokon i ja dobijam svoju kafu. Gusta, crna, jaka, odlična. Čekao sam trenutak kad će gazda nešto da me pita. I dočekao. - A jeste li vi iz Opštine? - Nisam. Ja sam student, radim anketu u vezi potrošnje mlijeka. - A za koga radiš? Sada je i pjano lagano okrenu glavu prema meni i čekao odgovor. - Ma, za jednu firmu iz Sarajeva. - Je li mljekara? - Nije nego Agencija za istraživanje javnog mnijenja. Pjano na ove riječi diže obrve i potvrdno poče klimati glavom. Ali gazda je bio uporan. - Pa šta vas interesuje, evo ja vam mogu pomoć? - Treba da ispitam 37 domaćinstava: koje mlijeko troše, koji kajmak troše, zašto baš taj, je li im bitna ambalaža i tako neka pitanja. Pjano je napokon progovorio. - Ha ja. Hoće sigurno mljekaru da prave. Samo sam ga blijedo pogledao. - Ma nije to, nego, ono, - kontam šta reći ovom čovjeku kad ni sam ne znam, - intersuje ih nešto.


Radi ljepšeg dojma ovde presaviti

- Je l’ se to plaća? - Sitno nešto, par marka po anketi. Studentska posla pa hajd’. - Pa evo ispitaj nas, - dobaci gazda. Gledam gazdu, on bi mi i mogo pomoć, ali ovaj drugi nema šanse. - Jeste li vi iz Gornje Špionice? - Jesmo. - Pa et’ da ja vas ispitam, možda ste mi nafakali. - Ako ima puno pitanja da mi to skratimo, imam posla. Očima samo preletim preko prazne kafane, ako je održavanje praznih stolova neki posao ja bih se sad potpisao da to radim do penzije. - Pa ima jedno 40-50 komada, - gledam u njega pa se opet osvrćem po praznoj kafani. - Uf, daj šta sa Da-Ne odgovorima. - Ma dajte vi meni svoje ime i broj telefona ako oni budu provjeravali. I kad vas nazovu samo recite da ste pričali sa nekim momkom o mlijeku. I bi tako. Popijem kafu, skupim papire i krenem da platim kad, neće gazda pare. - Kakvi, nema šanse da ja od studenta uzimam pare. Dosta je što vas država dere još i ja, ma samo ti hajd’ i da ti je sretno. Mislim da bolje nije moglo početi. Eh ,sad se moglo otpočeti sa „pravim“ poslom. Kao anketar imaš upute koje moraš da slijediš da bi anketa bila valjana. Naredba je glasila: U Gornjoj Špionici počni od Pošte i anketiraj svaku treću kuću na desnoj strani. Pošta je bila tu, ali sa njene desne strane nije bila ni jedna kuća. Produžim pravo uz put ali nigdje kuće, samo livade i plastovi sijena. Dođem do kraja puta, a da nisam uspio vidjeti ni jednu kuću. Gledam ja Špionicu, gleda ona mene. Okrenem se nazad i, jebaji ga, sad su mi sve kuće bile sa desne strane. Ankete #2 i #3 - Dobar dan. - Dobar dan. - Radim ankete za jednu firmu i ako biste ima li par minuta da mi odgovorite na pitanja o mlijeku i mliječnim proizvodima? - Kakvim proizvodima? - Pa jogurt, kajmak i sir, da li biste kupili mlijeko u flaši ili u tetrapaku? Kratko ćemo... - Ja imam kravu. - ... - Ne kupujem ja mlijeko, sama pravim i kajmak i sir. A mlijeko držim u staklenim flašama. - Znači vi ne kupujete mlijeko i mliječne proizvode. - Ma ništa, ja to sve sama pravim. - Ma odlično, odmah idemo na pitanje broj 47 i sa njim završavamo anketu. Da li biste vi meni dali vaše podatke, ime i broj telefona, ako bi ovi iz Sarajeva zvali da im možete reći da sam dolazio i pit’o vas o mlijeku? - Može, a kad će zvat, pošto ja idem sad plastit sijeno? - Neće odmah sad zvat’. Možda za par dana, ne sikirajte se. - A je l’ to pravite mljekaru? - Nepravim ja ništa, a stvarno ne znam šta će oni sa ovim papirima. - Kod mene krava daje preko 12 litara, pa imam ja i za prodat

ako je za mljekaru. - Evo ja ću dopisat ovdje sa strane da vi imate mlijeka i za prodaju. - Imam, imam, a i snaha u mene ima viška mlijeka. - A gdje ona živi? - Evo dvije kuće od mene. I ova kuća mi je od sina al’ nema on kravu. On je u Njemačkoj. - Ekstra, je li vam snaha kod kuće? - Nije otišla je u sijeno, ja došla po doručak. - Dajte mi i njene podatke i recite joj ako budu zvali da sam ja dolazio i s njom lično razgovarao o mlijeku. - Hoću, Boga mi. Anketa #4 U Špionici se može odmah reći ko živi u njoj, a ko tu boravi samo za praznike, tj. ko je gastarbajter. Kod domaćih je dvorište u haosu, a kod gostiju je sve „pod konac“. Ovo me dvorište bunilo, bilo je sređeno ali se vidi da ljudi tu žive. Cvijeće na prozoru ih je odalo. Samim tim postoji vjerovatnoća da imaju i svoju kravu. - Dobar dan. - Izvolite. - Radim ankete za jednu firmu i ako biste ima li par minuta da mi odgovorite na pitanja o mlijeku i mliječnim proizvodima? - Samo „Megle“, ostali su škart. Morao sam odraditi svoju prvu pravu anketu. - Pa dobro, mogli ja vas pitati još par pitanja? - Nema se tu šta puno reć’. Ja sam u Njemačkoj pemziju zaradio i znam šta je mlijeko. Ovo što oni nama prodaju je smeće. Sad mi je jasno zašto je dvorište uređeno. Vidio u Njemačkoj nešto slično, i odradio kopiju u Špionici. Gornjoj. - Samo da ja zaokružim odgovarajuće odgovore... - Hajmo mi u kuću, nećemo na putu. I, jebo majku, na svako pitanje je imao odgovor. Ama baš ni jedno nije preskočio. Pravi Švabo. U dijelu gdje se upisuju lični podaci, ima pitanje, koje je opcionalno, kolika su vam mjesečna primanja? I kad sam mu to pitanje postavio, on planu. - Šta vas briga kolika su moja primanja. Ja sam u Njemačkoj 60 godina, imam račun da se usereš ali to se vas ne tiče. - Pa dobro, nije obavezno da se odgovori... - Čim je to napisano tu na papiru to je obavezno. Jesu ga izdresirali u Njemačkoj. - Ma nije, ovo je onako, ako hoćeš, ako nećeš, ne moraš, i tačka. I ne odgovori mi. - Dajte mi još samo broj telefona i mi smo gotovi. - Nemam telefon. Obli me hladan znoj, 20 minuta priče a on nema telefon. - Kako nemate telefon? - Nemam. Pred’o sam zahtjev prije godinu ali nema brojeva u pošti. - Pa, to samo vi nemate telefon il’ ovdje ima još kuća koje nemaju telefon? - Pola sela ima, pola nema. - Ekstra, hvala vam mnogo. I ja taman da krenem kad će ti gospodin Ex-Švabo: - Mogu li ja dobiti kopiju tih pitanja da imam za sebe? - Nema ovdje kopija, samo jedan original i njega ću ja


poslati u Sarajevo. - Hoću i ja kopiju za sebe da nekažeš „Anto, rek’ ovo, Anto rek’o ono“. - Ma nema ja šta reć’, mene ovo i ne interesuje, ja imam četiri marke po papiru. - Momak, ne možeš ti tek tako doć’ nekom u kuću i... - Pa vi ste me zvali u kuću, ja sam htio ostat na putu. - Daj mi svoje podatke da znam ko mi je u kući bio. Jebo sve, ovaj čovjek je bivši ustaša koji je na kraju rata pobjegao u Njemačku, i još uvijek ga dere paranoja da ga UDBA prati. Izvadim ličnu i polako mu pročitam svoje ime i prezime, pokažem mu ličnu ali prstom prekrijem broj. - Skloni prst, ne vidim ti broj lične karte. - To je moja stvar i ne daje se broj lične tek tako. - A šta ako si slag’o ime? - Pa evo ti ime na ličnoj, vidi, - tu sam izgubio kontrolu, gurnem mu ličnu pred oči, - ako ti šta treba, imaš ime i prezime, znaš kako izgledam i to će ti biti dovoljno. Jebem ti „Megle“, da ti jebem. Ankete #5 - #9 Sjedim u autu i mozgam. Pošto u selu nemaju svi telefon, onda se može malo i zabušavati. U uputama od agencije stoji da „...ako ispitanik nema telefon, uzmite broj kuće.“ To bar nije bilo teško. Ako su prve tri kuće jedne porodice, znači da ovdje živi ta familija. Eto, imam prezime. Broj kuće ću uzeti sa ceste. Izmislim ime. Podrazumijeva se da imaju svoje krave, i ne kupuju ništa od mliječnih prizvoda. Znači idemo odmah na pitanje broj 47. Pet anketa je završeno. Krče mi crijeva, vrijeme je za doručak. Restoran „Estrada“ Preporuke za elitni i nadaleko poznati lokal „Estrada“ sam dobio u „Zlatnim ljiljanima“. A da bi do njega došao morao sam se vratiti nazad na put za Gradačac. Opet auto u prvu brzinu, pa po putu sa omanjim kraterima. I nakon što mi se utroba premjestila sa jednog kraja na drugi, ukaza se asfalat a nedugo zatim i „Estrada“. Moram priznati da je bilo manje gostiju nego u „Zlatnim ljiljanima“. Povelika, zatamnjena prostorija zjapila je prazna, samo je konobarica nešto prala za šankom. Kad me je ugledala ukopa se jadna. - Dobar dan. - Dobar dan. - Je li otvoreno? - Pa eto...i jest i nije. Šta ste trebali? - Veliku porciju ćevapa sa puno luka i dobro poljevenu. I ako može jedno pivo. Hladno. - A to, može, može... Ja mislila inspekcija, vidim ti papire u rukama. - Opa, već smo prešli na ti, - mislim u sebi. - Ma kakva inspekcija i ja bježim od nje? Ona iskolači oči: - A đe bježiš? - Ma ne bježim nigdje, nego, ono..., – jebo me jezik, što je brži od mozga, - ono, ne volim ih ni ja vidjet. Ma ja sam student, radim nešto u selu pa doš’o jest. - Aha, ja mislila, tebe ganja policija. - A da ti prestaneš mislit, bilo bi najbolje, - kažem kroz zube. - Evo sad ću ja ćevape... - I pivo.

Dok ćevapi dođoše ja ispunim onih pet anketa. Derem ja ćevape, koji su bili odlični, a nešto pucketa iza leđa. Okrenem se, a konobarica stoji za šankom, nešto prevrće u ruci i smješka se, kao sve je uredu, samo ti jedi sinko. Napadnem ja opet ćevape kad ono opet isti zvuk. Lagano se okrenem, a ono konobarica sječe nokte za šankom. Joj, nisam inače gadljiv, ali sam već vidio situaciju: Konobarica oprala čaše, gleda u svoje noktiće i konta, ma kad su se već raskiselili, mogla sam ih malo skratit. Iste sekunde sam ustao, pokupio papire, ostavio pare na stolu i izašao. - Doviđenja i prijatno. Anketa #10 - Dobar dan, djede. - Dobar dan, sine. - Može l’ se sjedit? - Ha, more, nema druge. - Ja radim anketu za jednu firmu i samo da te pitam nešto o mlijeku i mliječnim proizvodima? - Je l’ to se mljekara pravi? - Nije nego, nešto ispituju, ko šta kupuje? - Ja ne kupujem ništa. - Imate svoju kravu? - Ha, kakvu kravu, jedva i sebe održajem. Kosti me bole, ne mogu više ni klanjat’. - Pa pijete l’ mlijeko, jedete li kajmak i sir? Tišina. Djed poče da plače a ja se ukopa. - Halid mi nekad prenese malo mlijeka i kajmaka, nekad sirutke, koje jaje. Nema ni on. Pemzija mala, jedva i za brašna, malo ulja i et’. Jebem ti i Državu i anketu i sve da ti jebem kad se nađoh ovdje. Eto. I Špionicu i „Estradu“ i Poštu. Sve da ti jebem. U sebi psujem i gledam njega. Djed briše suze a one jedna za drugom klize niz obraz. - Nemoj plakat djede, nema od suza ništa. - E moj sine, ne more se ‘vako. - Pa..., - nema potrebe da išta izgovorim. Molim Boga da se zemlja otvori i da me proguta ili će mi srce pući. Iz džepa izvadim sve papirne novčanice koje sam imao i pružim mu. - Evo djede, nek’ imaš. - Hej, što ti to... - Ma nek imaš do prvog, nije puno ali... - Fala, sine da si zdrav i živ, Allah ti... Nisam ga više slušao, nego sam se lagano okrenuo da ne vidi da plačem. Ušao sam u kola i otišao u onu „slijepu ulicu“ među plastove sijena. Skupio se na sjedištu auta i plakao dobrih pola sata. Ankete #10 (drugi put) i #11 Poslije onog djeda birao sam s kim ću da razgovaram. Nisam imao više ni suza, a ni para da dijelim. Bolje i dva gastabajtera sa 50 pitanja svaki, nego jedan naš sa jednim, ali poštenim, odgovorom. - Dobar dan. - Dobar dan. - Kako ste? - Dobro, a ti momak? - Kad ste vi dobro i ja sam. Ja radim anketu o mlijeku i mliječnim proizvodima pa ako imate vremena na par pitanja? - Kakvih pitanja?


Radi ljepšeg dojma ovde presaviti

- Kratkih. - Imam. - A imate li vi telefon? - Imam, momak, što? - To ćemo poslije. Da li kupujete mlijeko? - Kupujem ono Austrijsko...kako se zove? - „Alpsko“. - Je l’ „Alpsko“? - Ne znam, vi kupujete, ja samo nabrajam. - Nije „Alpsko“ nego, čekaj malo, - i ode on kuću da vidi koje mlijeko kupuje. Švapska škola, nema ništa odoka, nego sve kako i jeste. Vraća se, pa prođe pored mene, - čekaj da vidim, nemam u frižideru ni jedno, a žena je bacila kutiju u smeće. - Znači tetrapak? - Ja...evo „Megle“. Znam da nije „Alpsko“, aha, evo piše na njemu fino alpsko mlijeko. Jest, jest alpsko. - Ne, Firma je „Megle“ a mlijeko je alpsko. Tamo muzu krave pa ovamo šalju... - Ma ja ti ne vjerujem našim ovim. Onaj Bush (George Bush, Predjednik SAD-a, op.a.) je u ratu sve ove livade potrov’o. Ja znam to. U moje sestre, evo joj kuće, ova ovdje, krava tri godine nije mogla ostat steona. Sve je to od trave. Gledam ga i kontam, šta mu dođe komšija Anto iz Ankete #4. Vjerovatno su zajedno emigrirali i u inostranstvu jedan drugom leđa čuvali. Prođe nekako i tih 50-tak pitanja i dade one meni sve odgovore. Ma, da je makar jedan mašio, bio bih mu zahvalan. - Možete li mi sad dati i broj telefona, u slučaju da ovi iza Sarajeva zovnu pa da im možete potvrditi da sam ja sa vama razgovarao? - Što će zvat? - Pa da mogu biti sigurni da sam stvarno sa vama razgovarao a ne izmislio sve ovo. - Aha, može, evo samo da, - i opet ode u kuću, - Munevera, koji nam je broj telefona zvat će me iz Sarajeva? Zapišem ja broj. - Mogu l’ sad ja tebe nešto pitat momak? Već sam pošao izvaditi ličnu kartu iz džepa. - Je l’ to se hoće mljekara otvorit? I kako sam se ja okrenuo da izvadim ličnu kartu, ugledam kuću njegove sestre i sjetim se da ona ima kravu. - Pa eto nešto ovi iz Sarajeva hoće da ulože valjda u ovaj kraj malo, - započnem ja priču, - Vlada to nešto ganja da vidi možel’ se otkupit dovoljno mlijeka ovdje. - I treba, da se omladina zaposli. - Ha ja, nek’ omladina muze. A ima li vaše sestre kod kuće? - Ima. - Ma da ja sad i nju ne tušim, možete li mi dati njeno ime i broj telefona i reći joj da će je možda zvati ljudi iz Sarajeva. A vi joj recite da im kaže da je ona samnom lično pričala nešto o mlijeku. - Mogu jašta, ona prodaje mlijeko po Srebreniku ali može i to za državu. Uhar je. - Ma ja ba. Ankete #12 - #16 Vidi pod Ankete #5 - #9. Ankete #17 - #20 - Dobar dan, mali, ima li ti mame ili tate kod kuće? - Ima mama, - reče dijete na vratima a u kući se čulo

nekoliko žena kako se smiju u glas. Podna je, vrijem kafe. - Možeš li je zvati da je nešto pitam? - Mogu. Maaaaamaaaa! - Šta j’? Šta se dereš? - Neki čiko te treba. - Nije čiko nego bato, - dobacim tiho. - Ko? - Bato! - Kakav brato? U kući je zavladala tišina. - Dobar dan gospođo. - Dobar dan. - Radim anketu za jednu sarajevsku agenciju pa samo par pitanja za vas? - Izvol’ te. - Prvo pitanje je da li kupujete mlijeko? - Ja u životu mlijeka kupila nisam. - Imate kravu? - Imam. Imala sam je i u babe i kad sam se udala čojk mi im’o kravu. - Dobro. - Nije mene sramota, samo ti napiši da ja nikad nisam mlijeka kupila. Imam dobru kravu, more biti za nas osmoro u kući. - Mašala. - Ha ja. - Pa što bi vas bila sramota? Imate kravu i tačka. - Ma ima žena u selu, imaju kravu pa kupuju „Dukat“. Et’ on him je nešto bolji od njihova. - Svašta. - Moš mislit. - Možete li mi dati vaše ime i prezime i broj telefona da vas mogu kontaktirati ovi iz Sarajeva... - Ma neću da kupujem mlijeko kad imam svoje. Razumiješ? Nemojte me džaba nagovarat. - Neće oni vas nagovarat da kupite nego da provjere je sam li ja stvarno vas pitao išta o mlijeku. Iz kuće izađe starija žena, pretpostavljam svekrva. - Ko j’ to? - Ma čojk iz Sarajevske mljekare nešto popisuje... - Nisam ja iz mljekare... - Hoćete l’ otkupljivat? - upita starija žena. - Ništa ja ne otkupljujem... - onda se na vratima pojaviše još dvije starije žene. - Došo čojka iz mljekare, - reče mama. - Nisam ja iz mljekare... - Imam i ja mlijeka za prodat, - reče jedna od njih. - A imate li telefon? - Imam. - Imam i ja, - reče treća žena. - A jeste vi sve iz Špionice. - Jesmo, - rekoše u glas. - Iz Gornje? Tri starije žene odmah počeše mahat rukama pokazivat gdje im je kuća. Morao sam malo povisiti glas da bi ih smirio. - Polako, sad će te mi sve dati vaša imena i brojeve telefona... - Momak hajd u kuću, - reče neka od njih. - Neka, hvala, brzo ću ja. - Snaho, idu mu soka donesi, - reče žena za koju sam i pretpostavio da je svekrva. - Ma nije potrebno. Dajte vi meni vaša imena i telefone.


- Imam ja i mobitel, - reče neka od njih a ja je gospodski izignorišem, - znači, ako vas budu zvali iz Sarajeva vi ćete im reći da ste sa mnom pričale, da ne kupujete mlijeko jer imate svoje krave a imate mlijeka i za prodat. - Hoćemo, - rekoše u glas. - Doviđenja i prijatno. - Doviđenja. - Momak, de soka. Anketa #21 Jebo je sok mutavac (sok na razmućivanje, op.a.). Sad mi se piša a nije baš zgodno da pišam po putu ili da zalazim u njive. Ljudi na selu su osjetljivi na svoju zemlju i ubijaju za među. Pomislit će ko da sam geometar pa me sjekirom po Špionici ganjat. Vidim nekog čovjeka da zađe iz kuće a ja za njim. - Dobar dan. - Dobar dan. - Radim anketu pa ako imate malo vremena... - O čemu je anketa. - O kupovini mlijeka. - Imam svoju kravu... - A ima te li WC napolju? - Eno tamo kraj štale, što? - Pa trebo bih kratko samo...ono...ako vama ne smeta. - Ne smeta, taman da ti pokažem kravu. - Ma nema problema. Hvala vam, neću dugo. WC je ofarban u jarko žutu boju, tako da što mu se više približavaš moraš više oči da zatvaraš. I kad dođeš do vrata moraš da pipaš po vratima da nađeš šteku od silne refleksije sunčevih zraka. A kad sam ušao malo mi je falilo da se upišam od smijeha. Pod u ovom WC je bio pokriven novim itisonom a zidovi su bili oblijepljeni tapetama. Za pod su bili zakucani daska i poklopac od šolje. Podigneš poklopac a dole ukopana šolja sa izlupanim dnom (jer nije bilo vodokotlića). Stvarno je bila dobra furka isto kao da lebdiš u zraku: stojiš u visini sa daskom od WC šolje i pišaš. Ovog se ne bi sjetio ni na LSD-u. Matere mi. Ja otvorih vrata a ispred stoji domaćin i žmirka od svjetlosti koja se odbija od zidove. - Je sam ga napuc’o, a? - Ma WC vam je europski. - Evo, vamo ćemo da ti pokažem kravu. - Hajde, - više nisam imao snage da se odupirem ovim ljudima. Krava ko krava, samo nešto žvalja u ustima. - Dobra je. Vidi se da je pazite...ono vidim da je krupna. Sigurno daje puno mlijeka. - Steona je. - Aha. - A što vas intersuje mlijeko? - Ova jedna agencija iz Sarajeva vrši neka istraživanja... - Da neće mljekaru otvoriti? - Pa najvjerovatnije, - stvarno sam se predao. - Imali bi oni ovdje zarade. - Da li vi kupujete mlijeko? - Pa nekad, kad se krava oteli kupujem. Šta ću? - To se ne računa, - nisam imao namjeru da ispunjavam anketu u štali, - možete li vi meni dati broj telefona ako vas budu htjeli zvati iz Sarajeva u vezi mlijeka. - Nije problem, samo hajmo do kuće, ne znam ga napamet. - Vrlo rado.

Anketa #23 Pošto je Špionica Gornja napravljena bez ikakvog plana, kao i sva sela, odnosno, kao i sve u ovoj državi, davno sam prestao da pratim model ispitivanja pa sam krenuo redom. - Dobar dan. - Dobar dan. Tek onda sam primjetio da čovjek smrdi kao...ne znam kako da ga opišem. Smrad memljivog podruma pomiješanog sa duhanom bi bilo najbliže. Tri džempera su bila na njemu. Pantalone su bile utrpane u debele vunene čarape pa preko njih kese i sve to u papuče napravljene od otpadaka gumenih čizama. - Radim ankete za jednu sarajevsku mljekaru pa ako imate malo vremena. Neću dugo, pretpostavljam da imate svoju kravu, - to sam rekao jer je njegov smrad imao jednu notu mirisa štale. - Nemam kravu ali imam koze. - Aha, - šta sad, pomislio sam, ovog nema u anketi, - pa da li kupujete mlijeko? - Ne kupujem, imam koze pa pijem samo kozije mlijeko. - A kafu? - Sa kozjim mlijekom. Ja bez kozjeg mlijeka nit jedem nit pijem. Mene je tada oblio znoj jer sam jednom prilikom pio kafu sa kozijim mlijekom i nema šanse da bi to ponovio. Taj ogavni ukus me je danima pratio. Šta god da sam jeo, šta god da sam pio, uvijek bi to podrigivao. A i smrad ovog čovjeka me obarao sa nogu. - To je vrlo interesantno, da li biste mi dali vaš broj telefona i ime u slučaju da ovim Sarajevu padne na pamet da provjere ovu anketu? - Kakvu anketu? - Pa ovo što smo pričali? - Samo si me pitao da li kupujem mlijeko i kako pijem kafu? - Pa to je i bitno, pošto ne kupujete mlijeko onda vas i ne moram dalje ispitivati. - Pa džaba će ti propast anketa, bolje nađi nekog ko ti ima šta reći. - Vi ste mi rekli dovoljno, - a i kad šutite miris govori za vas, pomislio sam. Ankete #24 - #30 Ovo je postalo pravo naporno pa sam sve više kupio brojeve sa kuća. I izmišljao i imena i prezimena. Da ne bi postalo očito morao sam ispunjavati ankete tako da je svaka druga kuća kupovala drugačije mlijeko i sa drugačijim razlog je birala baš taj proizvod. Čovjek bi rekao da ovdje ima veliki šoping centar a ne jedan granap. Anketa #31 Idem ja cestom kad neka baba iz leđa. - Momak! - Molim. - Jesi ti veterinar? - Kakav veterinar, ja sam student nešto propitujem po selu. Noge mi otpadoše. - Od čega? - Radim anketu za jednu mljekaru. - Vidila sam ja tebe kako po putu hodaš. - Imate li vi kravu? - Nemam.


Radi ljepšeg dojma ovde presaviti

- Kupujete li mlijeko? - Kupujem. - Pa koje? - Tetrapak. - “Megle”? - “Dukat”. - Imate li telefon? - Imam. - Mogu li dobit’ broj? - Može. A je l’ si ti veterinar? - Nisam. - Pa što pitaš o mlijeku? - Pa istražujem nešto o mlijeku. - Pa šta ti je pos’o? - Ja sam student. - Vidim da ti ideš od kuće do kuće pa sam mislila, ti veterinar doš’o mi pelcovat krmad, a ne moreš kuće nać’. - Ma kakva krmad ja to samo u slanini vidim. Hvala i doviđenja. Ankete #32 i #33 - Dobar dan. - Dobar dan. - Kako ste? - Dobro a ti? - Nije loše radim anketu za jednu mljekaru i ostalo mi da još ispitam par ljudi ako biste vi htjeli… - Ja sam Hasan i stojim na raspolaganju. De sjedi. - Da znaš da hoću. Kupujete li mlijeko? - Kupujem. - Koje? - Ifetino. - Aha, domaće mlijeko. - Samo domaće. - Što to? - Nema mlijeka dok krava maslačak ne poj’de. - Pa ima i druge hrane… - Ja samo kod Ifete kupujem, znam gdje izvodi kravu na ispašu. Provjereno. - Možda i ona ubacuje koncentrat u napoj? - Kakvi, to je poštena žena, udovica, onako dobra, ono… - Da tu nema nekih drugih razloga što ti njoj ideš? - Momak, da ti kažem, ja sam udovac, ja nju jesam pit’o da pređe kod mene, ona neće. Ne daju joj djeca. Sin joj težak skroz. - U redu je Hasane, de ti meni svoj broj telefona ako budu ovi iz Sarajeva zvali da im možeš potvrdit da sam s tobom pričo. - Nemoj pisat ovo za Ifetu. Ni slučajno. - Ma kakvi, samo sam pis’o ono što se tiče mlijeka. - Ma ja ba. To su naša posla. Nemora svako znat. - Evo napis’o sam jednu anketu i za Ifetu pa joj reci da im kaže kako sam joj lično kod kuće bio. Odoh ja još jedno naći pa da idem kući svojoj. Noge mi otekle, čitav dan hodam. - Idi u onu prvu kuću, ko zgrada na dva sprata, pa nađi tu ima ministar jedan živi. - Kakav ministar? - Ma on je nešto u kantonu, lopov. Al’ nemoj ni to pisat. - Ma neću. Hajd’ sretno. - Sretno.

Anketa #34 - #37 Vratim se do “Ljiljana” i stvarno pored ima jedna mala zgrada na dva sprata. Uđem u ulaz, popišem imena za ankete kad na jednim vratima piše dipl.ecc. Odmah sam znao da je tu gospodin ministar. Pozvonim, i nakon cvrkuta električnog slavuja, vrata mi otvori cura sa namjerno otrcanom frizurom iz koje su izbijali jarko crveni pramenovi. Minđuše u nosu, obrvama i ušima. Jebo te, koji skok kroz vrijeme – punkerka nigdje niotkuda. - Zdravo. - Zdravo. - Radim anketu o mlijeku pa ako imaš minutu samo da mi odgovoriš na par pitanja. - Nema problema, a je li to što mi je stari ministar? - Zar jest’? - Pa jest u Vladi kantona. - To me ne zanima, nego koje mlijeko koristiš, ako koristiš? - Slobodno napiši sve od Dukata, i mlijeko i pavlaku i jogurte one obične i voćne. Znaš ja studiram u Zagrebu pa sam se nekako navikla. - A je l’? Pa je li ti se bilo teško navići? - Pa ispočetka jest, znaš kakvi su prema nama… - Kome nama? - Pa Bosancima. Totalno odbojni. - Pa dobro, možda imaju razloga…nego da ja ovo skratim, imaš li ti broj telefona…- ona se odvali smijati. - Znala sam da ćeš me to pitat? Imam mobilni. - Pa normalno da ću te pitat za telefon, moraju ovi iz Sarajeva zvati da provjere je li ovo sve istinito. - Aha, sve se bojim. Ma da imam jednu anketu viška, sad bi ovu poderao. - Hvala na svemu, - kiselo se nasmijem. - Nema na čemu, čujemo se. - Aha, sve se bojim. Gotovo je. Svratim u “Ljiljane” na pivo da sad ovo sve fino složim i izmiješam, da se ne potrefi anketa iza ankete, kuća do kuće. Listam one ankete i kroz glavu mi prolaze likovi koje sam sreo. Nevjerovatni su. Odmah sam se sjetio onog djeda što jadan preživljava dan za dan. Gledaš ga kako se polako gasi, kao svijeća, a ne možeš mu pomoći. Jebeš ba i život svakakav. - Kako je prošlo? – upita gazda, otvarajući mi pred očima rosno pivo. - Dobro je, naivan narod pa mi bi lako. Dobri su. - Ma kurac dobar, ima ovdje svega. - To si u pravu. Ovaj pu platim piće i krenem kući. Prva rupa na putu mi je dala do znanja da mi ne rade kočnice. Šta sam danas sve prošao sa kolima dobro ona još uvijek rade. Ostalo mi je još samo na drvo s njima da se popnem. Ubacim u prvu i polako do asfalta a onda u drugu i po potrebi sam koristio ručnu kočnicu. U jednom trenutku se iza mene uhvatila nepregledna kolona automobila kao da sam u auto-školi. Mogao sam ja upaliti sva četiri ali onda bi me policija zaustavila i sve što sam danas zaradio u Špionici, morao bih dati njima. Polako se domigoljim do kuće, i ukućanima dam do znanja da me mlijeko ne intersuje u narednih mjesec dana. Nakon tuširanja u krevet jer sutra je novi dan a on donosi 12 anketa u Doboju. Ne može biti gore od Špionice, garant.


design by 24cmViBRATOr


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.