BiH 16 KM; HR 65 Kn; SRB 550 Din; CG 10 €; EU i SLOVENIJA 10 €; USA 11$; IRAK 4 D; Kosovo 10 €
p p HHoommooDuDulexlex Internacionalni magazin za homo sapiense br. 13
POGLED ODZADA Prije 7 minuta Papa Rajzinger objavio je krstaški pohod na San Marino. Naše predsjedništvo je kao i inače suzdržano na ovaj nehumani čin. Ambasada BiH iz San Marina javila je da su sva četiri naša građana na sigurnom. Ako ih ko bude tražio oni su kod Aćifa u pekari. Dok američke banke propadaju, mi donosimo fotoreportažu sa otvaranja Homo Duplex Bank u Cirihu. Njen kapital konstantno raste jer je banka sperme. Toliko se brinemo za američku ekonomiju.
ŠEST STVARI KOJE TREBA ZNATI PRIJE USELJENJA U KOSOVO 1. Razlika između heroina i kokaina nije samo u boji 2. Poželjno je poznavanje najmanje pet vrsta marihuane 3. Razlika između originalnih Leviski i falsifikata ipak postoji 4. Kosovo nema more 5. Zastava, kao i bh zastava, nema nikakve simbolike 6. Gdje god da kreneš, treba ti viza
UVODNIK Jeste li mislili nema više onog Duplexa? I nije nas bilo. Čitavu godinu. Ovo se zove godišnji odmor ali bukvalno godišnji. Mi smo privatnici pa nam se može. I je li se išta promijenilo za godinu dana? Pa…kad se izuzme bivši Premijer a sada rahmetli Hadžipašić sve je ostalo netaknuto. E jedino što je “uvatilo Raša”. Kukulele, šta sad? Ko će narušavat kolektivno apatiju? Nešto kontamo, nema ni piramidalnog Osmanagića na TV-u? Da nije nestao u famoznim katakombama piramide antidepresiva? Kampovanje ispred neke institucije se ne isplati. Oni koji štrajkuju glađu se više nit vide nit čuje. Evo recimo junski štrajk glađu decertificiranih policajaca je trajao 12 (slovima: dvanaest) dana. A bio je bitan samo političarima koji su se s njim slikali. Eto baš je Emiru Hadžihafizbeoviću bitno šta to oni rade u tom kampu jer, ipak, je on ministar kulture i sporta Sarajevskog kantona. Kao prvo oni su policajci on um(j)etnik, znači nije poslovno trebao tamo da se iskaže. Ako je došao kao obični građanin da ih podrži onda se nije trebao smješkati na fotografijama. Što nije nosio neki transparent protiv države? I koliko je to gladovanje uticalo na vladajuću ergelu pokazuju “Policijske sportske igre” održane samo par dana poslije. Nije Emir džaba tamo bio, možda je htio da ispita njihovu izdržljivost prije nego otpočnu Igre. Dok su neki gladovali neki su plandovali, uz blagu rekreaciju. To se zove Čista Bosanska Solidarnost. Ah, zaboravio sam da se bliže opštinski/općinski izbori, biraju se nepismeni čobani koji će da vode stada i po potrebi da svježe meso isporučuju mesnicama i sličnim državnim institucijama. Kao što je par naših vojnika isporučeno Iraku radi obezbijeđenja mira i stabilnosti jer kod kuće im je sve na broju pa im se može. A uz izbore nekako dođe i Bajram. A uz Bajram Sarajevska pivara je uz pomoć Islamske zajednice podijelila pakete nekim povratnicima. Hm, zar alkohol nije zlo po Reisu Ceriću? Da li ovo znači da će Islamska zajednica primiti pomoć bez obzira kako se do nje dolazi, recimo da Bosanske prostitutke na privremenom radu u Holandiji pošalju neku lovu, Reis bi je ‘ladno podijelio. Ako Hugh Hefner, otac i majka Playboya, odluči izgradit’ džamiju negdje u BiH, hoće li Reis doći na proklanjanje? Uvod za pitanje za kraj: Je li vama šupački potez onog momka što je do jula bio predsjednik NVO-a a od augusta je ambasador BiH u UN-u? Ono, dječko je do jučer bio nevladin sektor a sad je pipke spojio na Vladu i nema sile da ga će ga ikada skinuti? Nisu nikog pa što bi njega. Dobro, bolje su pare, a i da se da šansa malima, ovaj, mladima. A zar nije bilo takvih u vladajućim partijama nego se mora vrbovati za one sa druge strane stola? Pitanje za kraj: Ima li danas smisla NVO ako će već sutra biti VO?
Izdavač: Udruženje bolesnika podvojene ličnosti “Ja, ja i samo ja” iz Lukavca glavni i odgovrni urednik: on se mijenja u zavisnosti od količine alkohola u krvi contact info: homo-duplex@godisdead.com Cijena oglasa je 3000 €/mm² (slovima: tri hiljade eura po milimetru kvadratnom) + PDV žiro racun: ha-ha-ha, nije valjda da ovo nekoga interesuje fotografija na naslovnici: Tokijo
Radi ljepšeg dojma ovde presaviti
škola engleskog jezika za napredne i nazadne Čas 27.
Drugačiji – eng. Different
Skupila se grupa nekih queer osoba, odnosno, gejeva (sad se to ovako kaže, op.a.) i zakazala neki festival u glavnom gradu države naše, i dobili dozvolu. I dig’o se narod da ih dere, al’ ne u seksološkom smislu, kako će to održati u vrijeme Ramazana? Why, fuckin’ not? Čuj, oni su to namjerno organizovali da provociraju muslimane. Pa kakve ima veze kad se to održava? Hajmo sad pomjerit i fudbalske utakmice da se ne igraju za vrijeme Ramazana (svi znamo da se na tribinama i pije i psuje), i predizbornu kampanju ćemo pomjerit, i ciklus filmova Jim Jermusha na BHT-u će biti odgođen jer je on, haman, Židov; pomjerit ćemo i pečenje rakije, i škola će raditi poslije iftara (da nastavnici ne gladuju), ma sve će biti podrijeđeno Ramazanu. Do not touch the football! Uredništvo Homo Duplexa će otići, ponovo, na kolektivni godišnji odmor jer su ovisnici o alkoholu i golim ženama, pa nije red da palimo računare na čijim su ekranima gole sise a rakija pod stolom. What about intellectuals? Pa profesor sarajevskog Univerziteta javno govori kako to treba zabranit i medijski marginalizirat. Hej, profesor pokreće hajku! Pa njemu je posao da djecu uči da gledaju dalje od svog nosa. Suck my nose, bitch. Ali haman njegovi studenti neće vidjeti dalje od njegovog, profesorskog pupka. Hoće narod da živi po europskim standardima a kad treba s leđa da primi jedan od standarda e to ne može. Nećeš ti svoju kantu u moj bunar ubacivat. Pošto se Ramazan svake godine pomjera unaprijed za 12 dana hoće li i Sarajevo Film Festival zabraniti? Mi smo lično na tom skupu queerova gledali jedan japanski film gdje se dvije cure ljube a jednoj se vide i sise. Jest da su bile male ali je film bio dobar. It’s all about taste.
Čas 28.
Žeđ – eng. Thirst
Da li ste ikada u svom životu čuli da se proslavlja recimo, datum kad je voda ušla u selo? Uh, no. A da je voda dovedena u grad? Šta mislite, ima li igdje na ovoj jadnoj planeti da se slavi dvije godine od kako je neki grad dobio vodu, tj. da je ukinuta redukcija vode ili nešto slično? Maybe in Africa? Slavi l’ se to baš u Africi gdje je voda vrijedna kao suho zlato? I said maybe. E u Tuzli se to slavi. Ne znamo šta ćemo do silnih godišnjica i obljetnica pa hajdemo sad i to proslaviti. Da ovaj grad ne bi bio samo po tome poznat, ovdje se proslavlja i 55 godina od kako je grad dobio “daljinsko grijanje”. Sve to pod pokroviteljstvom veličanstvenog Jasmina od Imamovića. Do njega je Tuzla bila i žedna, i gladna, i gola i bosa. I nepismena. On je taj, mislim njegov grad, što nagrađuje pisce iz regiona. What about local writers? Ili projekta slanih jezera i vodopade na njima. Njegov je moto “Gdje vidiš zgodno mjesto a ti fontanu posadi”. Od kako je Jasmin dobio objavu o vodi, njegov grad je za par godina postao bogatiji za nekoliko fontana. Nek’ se zna ko ovdje ima vode a ko nema. Još malo pa će od Tuzle napraviti Veneciju. Can he build aquapark or aquarium? Smijem se kladit u janje na ražnju da ni najidiličnija sela u švicarskim Alpama ne slave ovako banalne datume. Šta je sledeće: 40 godina od kako su Tuzlaci dobili obuću sa gumenim đonom? Or rubber dolls?
ZA SLADOGUZCE Ovi Belgijanci nisu normalni. Jasno mi je da ovo živ čovjek može napraviti ali ko će ba ovo pojest’? Džiber je napravio kalup od svog anusa i tu saljevao topljenu čokoladu. Sve to fino upakovao i prodaje. I najgore je što to neko kupuje. Zamisli, kreneš Silajdžiću na Bajram i poneseš mu jedan sok, kilu kahve i kutiju čokoladnih šupčića. Ma, ne ide to. Za zlatne članove kluba obožavatelja anusoidnih čokolada spremljen je poseban poklon – 55 grama teška srebrna statua ovog idiotizma. Nagradno pitanje: Da li je uživalac anusoidne čokolade queer osoba (neke ovde uči engleski, je l’ de, op.ur.)? Odgovore šaljite na našu adresu a sretne dobitnike očekuje čokoladni falusi iz naše male kuhinje. Osim što se mogu jesti, mogu se koristiti i za…kuhanje. Uzdravlje.
DOSADA, PA HAJD’ Sweeney Todd; režija Tim Burton; uloge Johnny Depp, Helena Bonham Carter, Alan Rickman, Timothy Spall; SAD 2007. Mjuzikl. I to kakav. Scenografija fantastična. Kostimi božanstveni. Muzika ima svojih dobrih momenata ali su rijetki. Ako se ton totalno ugasi onda sve izgleda kao usporeni snimak. Probao sam i sa smanjivanjem tona na nekim dionicama ali onda se gubi koncentracija jer to valja raditi svake dvije minute – smanji evo ga pjeva, e sad pojačaj izgleda su prestali. Kad bi se gledala proporcija pjevanje – pričanje, bilo bi 5:1 u korist pjevanja. Ma smor. Tim “carska frizura” Burtona je car. I ekipa oko njega je vrhunska: Johnny Depp, Helen Bohem Carter, Sascha Baron Cohen... I svi su odradili svoj posao odlično i sve je na svom mjestu ali ako neko nema živce da izgleda ovo do kraja nemojte ga odmah napadati. Ne može i neće. Sivilo, depresija, krv i to sve propraćeno otvaranjem usta i konstantnim zijevanjem je ono što Sweeney Todd nudi. Riječ je o brijaču koji se vraća u London da bi osvetio svoju suprugu a sudac je čovjek koji bi trebao da plati za sve. Međutim, taj prokleti sudac u zarobljeništvu drži Toddovu kćerku. I taman kad mu se pruži prilika da prereže grkljan sucu na vrata ulazi neki dječko i sve to pokvari. Dalje nisam gledao. Izgubio sam živce pojačavajući i smanjivajući ton. Ionako znam kraj priče o Sweeny Toddu.
BETL MUZIČKIH MAGOVA Pošto od muzike nije objavljeno ništa naših kritika vrijedno, donosimo vam muzički battle bh magova: Hajrudin Mata Hari, Muhidin Merlin i Nazif fuckin’ Gljiva Najbolja skladba
Najbolje Glavni originalno adut kod djelo žena
Patriota
Da te nije Alija
Ne postoji tako nešto kod Dine
Nosi suknje
Patriota
Navijačka himna BiH
Navijačka himna BiH
Smisao za Nema umor mozga
Patriota
Lejla
Nepoznato, Krmeće još nije oči urađeno
Hari
Nazif
Dino
Hobi
Anomalije Imidž
Zanimanje
Nema obraza
Kvazikosmopolita
Plagijator
Urbani seljak
Hitmejker
Hari je bh brand
Lokalni šaldžija
Nisu mu izrasli umnjaci
Radi ljepšeg dojma ovde presaviti
PLAĆEN OGLAS
DROGA SA EKRANA OBN TELEVIZIJE Oni koji su probali loš kokain znaju kako to može čovjeka da nervira. Oni koji su bili sretni pa ga izbjegli, ili nabavili bolji, isti osjećaj mogu spoznati ako budu gledali OBN-ov “Red carpet”. Dok ona soda bikarbona i šećer u prahu peku unutrašnjost nosa isti efekt ima dotična emisija sa onom slatkom-preslatkom plavušom tisućutreptaja-u-jednoj-sekundi Dejanom i uvijek raspoloženim Feđom (u ovom slučaju se piše Feđa dok u drugoj emisiji je to Fedja, op.a.). Razgovor sa zvijezdama – recimo Darom Bubamarom ili Miletom, da prostite, Kitićem su sami vrh priloga. Ili razgovor sa nekom estradnom tukom, i ona, ono sva opuštena priča “…kako je ba sa jaranicama išla u Tursku na more i sasvim slučajno je i neki estradni tukac tu bio…i ono…hahaha…znaš…nije tu ba ništa bilo…hahaha…mi smo samo jarani…samo što…ono…malo smo bliži jarani…hahaha…”. Opravdavam svakog heroinskog ovisnika koji kao razlog konzumiranja heroina navede odgovor na gledanje OBN “Red Carpeta”. Pa onda Emerik Fashion Cop. Jooooooooooooooooooooooooooooj, što je tip glup. Al’ ne da je glup nego jedinica za glupost će se po njemu zvati. I nema veće. Znači, Dodik je glup gotovo 1 Emerik. Ili Nazif Gljiva je glup 0,7 Emerika, ili Terzić je 0,3 Emerika, itd.
Ma ne znam samo kako ih nije stid da rade ti što rade. Čuj, oni sačekuju BH ESTRADNE ZVIJEZDE I TERORIŠU IH BEZ DLAKE NA JEZIKU! Ma moš mislit tog terora? Feđa: Šta ima? Estrada: Ma ništa? Feđa: Šta se radi? Estrada: Evo malo… Feđa: Sad si se izvukla ali kasnije ćeš nam odgovoriti ko ti je poslao poruku dok si sa nama razgovarala. Da nije možda novi dječko? I oni za ovo dobijaju platu! Čita li ovo neko, ili ja ovo džaba pišem? Pa onda Sexy-Kuhar-Ćelavi Vjeko. Ćelo. Ćelo (Znamo da mu je ovo kompleks, op.a.). Taj će još malo pa napravit filozofiju da je kuhinja korijen svega. Jebo Frojda i seks. Ne, seks je germansko zlo, kuhinja je ono što čovjeka potiče na razne prirodne i nadprirodne postupke. Toliko sam iznerviran da sam upravo zvao Krimolovce i prijavio kompletnu ekipu ove gluposti. Kao nagradu za idiotizam smo čitavoj ekipi poslali po jedan “Homo Duplex ČokoKiti”. Nek im se nađe.
TOKIJO GLEDAN KROZ OČI GLADNE
Priliku da putujem kroz vrijeme nisam mogao odbiti. Ko ne bi iz davne prošlosti i života sa primitivnim bićima, tj. iz današnje BiH, volio otputovati malo u budućnost? Recimo u daleki Japan, Općina Tokijo, Mjesna zajednica Shinyuka? Šta mi je sve trebalo da odem u Tokijo? Validan bh pasoš, jedna slika formata 4,5x4,5, povratna avionska karta (Lukavactrans još uvijek ne saobraća na liniji Lukavac-Šićki Brod-Tokijo, op.a.), hotelska rezervacija - 100 KM noćenje sa doručkom po osobi, nešto dolara i sudbonosno DA pred matičarom i dva živa svjedoka. Ambasada Normalna reakcija svakog Bosanca, i ponekog Hercegovca, na riječ “ambasada” je gađenje, glavobolja i povišen pritisak. Međutim, u svakom kukolji ima i žita. Zaposleni u Japanskoj ambasadi su najsrdačniji ljudi koji rade “iza šaltera” u cijeloj nam državi. Nema lažnog osmijeha, nego iskreno i opušteno: -…izvolite aplikaciju, u redu, izvolite sjesti i ispuniti to, to, to i to, sad će doći neko da obavi razgovor sa vama. Dođe neki Japanac sa elementarnim poznavanjem engleskog jezika, i nekako se mi nagodimo. Kao, nazvat će nas kad dobijemo vizu. I bi tako. Zvoni telefon, dobar dan, dobra dan, je li to taj i taj, jeste, ovdje taj i taj, dobili ste vizu, izvolite doći svaki dan od devet od pet, doviđenja, doviđenja.
Džaba sam pripremio elaborat o porodičnom stablu a svaki list ove povelike krošnje je imao potvrdu da se o njemu ne vodi krivični postupak, da je uredni platiša RTV pretplate, da puši i pije alkohol ali onako amaterski, da može trčati 100 metara ispod 10 sekundi, da može roniti najmanje 50 metara i da nije zahmetli sa Bogom. Tolika papirologija a uzalud. Ali neke navike je teško promijeniti, ko je ganjao vizu za Austriju ili Španiju zna o čemu pričam. Sarajevo-Minhen-Tokijo Sarajevo: Bilo je izbora da se ide drugim putem ali sam tražio direktan let da bi sa mnom u istom avionu bio i moj prtljag, a ne da ga čekam danima. Ali pošto je polazna tačka bilo Sarajevo, poznavajući naš način života i da ništa nije na vrijeme, malo smo kasnili za Minhen. Malo, nekih 45 minuta. Minhen: I onda sam, bukvalno trčao iz aviona u avion. Stjuardesa na ulazu mi je rekla da su svi ukrcali, samo se na nas čekalo jer kasnimo par minuta. Rekao sam joj da sam iz Bosne i samo slegnuo ramenima. Šta da joj pričam kad to neće moći razumjeti? Šta? Tokijo: Na izlazu iz aviona stoje dvije slatke Japanke i drže tablu sa mojim imenom i prezimenom. Meni se noge odsjekle. Kroz glavu mi prolazi samo jedan detalj – u Japanu još uvijek ima smrtna kazna. Dođem do njih i uperim prstom u tablu. “Please, follow us”, OK. Njih dvije me “predaju” nekoj trećoj djevojci i ona mi produži život. Riječ je o mom koferu. On je na
Radi ljepšeg dojma ovde presaviti
putu za Tokijo ali će tu biti tek za par sati pa da ja idem u hotel a oni će mi ga donijeti. Pa bolje nije moglo početi! Ruksak na rame, gospođu za ruku (svoju gospođu a ne ovu Japanku, op.a.) i uzdignute glave u slobodu. Ulazak u Japan je lakši od ulaska u Hrvatsku. Vaš pasoš molim, hvala, stavite ovdje prst, hvala, gledajte u ovu tačku, blic, hvala, izvolite vaš pasoš, dobro došli u Japan. Put je bio vrlo dobar ali 17 sati bez cigara su muke o kojima ne želim da pričam. Doček Do hotela se dolazi nakon sat i po vožnje vozom/podzemnom. I tako ja sjedim u vozu i gledam neke ljude sa maskama na licu. Malo me jeze uhvati, rekoh da nije opet SARS, šta ja znam, nije mi prijatno. A preko puta mene sjedi neka djevojka, minjak do pupka, gaća nema a raširene noge. Kao tipični primjerak mužjaka, malo očima švrljam po kupeu, ni one mi maske više ne smetaju, nije taj SARS baš toliki bauk, pa onda gledam iznad djevojke, pa spustim pogled u njeno međunožje. Teško je odrediti koliko ima godina. Meni ovo sve izgleda kao grad tinejdžera i staraca, nema ljudi srednjih godina. Ja svojoj bezgaćoj suputnici ne bih dao više od 16 godina. Upitam svoju supružnicu je li ovo moguće ili se meni pričinjava? - Moguće je, moguće, srećo. I te kako je stvarno. - Pa ovako ni Beckhama ne dočekuju. U Japanu je nekulturno sjediti prekrštenih
nogu. Gledam sebe i gospođu, oboje sjedimo prekrštenih nogu. Živio Japan. Naš hotel se nalazi u centru, ako to ovaj grad uopšte ima. Prvi komšija nam je japanska verzija Svjetskog trgovinskog centra a odmah iz ćoška je najveća riblja pijaca na svijetu, deset minuta hoda od nas je Tokyo Tower - za par metara veća replika Aifelovog tornja. Sve je nekako pri ruci. Koliko mi se svidio običaj “sjedenja neprekršetnih nogu” toliko mi je smetalo konstantno naklanjanje. Ako u pet minuta sto puta prođeš pored jednog te istog čovjeka, dobit ćeš sto naklona. Ali pošto sam u njihovoj zemlji valja se pridržavati njihovih pravila, nakloni se i osmjehni. Ubrzo mi je prešlo u naviku, pa sam to radio i u sobi kad god bi se susreo sa suprugom. Komunikacija O japanskom jeziku mogu reći samo da je meni težak. Mislio sam da je mađarski jezik najteži za uho ali japanski ga je ušio. Sve zvuči kao da pričaju na slogove bez pauze između riječi, sa malo povišenim tonom ako su muškarci, ili šapću, ako su žene. Prije dolaska sam znao dvije riječi: Jokoso – dobro došli i Mošimoši – kažeš kad se javljaš na telefon. Sad znam možda pet ili šest riječi. Mnogi engleski jezik baš ne govore ali razumiju šta ti treba. Šta god da tražiš uvijek dobiješ odgovor “Stight and then left”. Šta god i gdje god, uvijek je “pravo pa onda lijevo”. Ljudi koje sam upoznao, a to je haman kod
njih normalno, slovo r u riječima našeg jezika ne znaju reći na početku i na kraju riječi i umjesto r kažu l, npr. Emir je E-mil, novinar je no-vi-nal ali harakiri je harakiri. To nije problem. Hrana Tradicionalna japanska hrana se nikada više neće naći na mom popisu. Za jedan obrok dobiješ 5-6 posuda u kojima je gotovo sve živo tj. nit’ je kuhano nit’ je prženo. I sve se svodi na princip “uzmeš ovo pa umočiš u ovo pa onda u ovo a onda uzmeš ono pa poliješ sa onim i umočiš u ono pa onda sve to staviš usta”. - Ja ovo ne mogu jest, meni ovo smrdi. - Ma nije strašno. - Meni jest. - Ma nije gore od škembića. - Uf, sve bi ja ovo dao za porciju škembića. Hljeb je zamijenjen sa rižom i rijetko šta da ima “na kašiku”. Prevladava ukus morske trave i da nije bilo američkih fast-food restorana ja bih živio od čipsa i kikirikija. I to japanskih. Od stranih proizvoda u njihovim prodavnicama sam uspio naći Heineken, Haribo bombone, Marlboro, Kit-kat, Pepsi i Sky votku. Sve ostalo je japansko. Što mi je naročito drago, konobari u Japanu bakšiš smatraju uvredom. Izvolite račun i toliko platite – zajebi ono “evo marka za kafu”. Tog ovdje nema. Jedno veče smo nabasali na ruski restoran. E tu sam se pošteno najeo. Prvo neka čorbica pa onda teleća rebarca. Stoka je zakon, jebeš ribu. I jedino u ovom restoranu su naš kusur spustili na stol jer je u Japanu običaj da se kusuru daje iz raširenog dlana direktno u dlan – ništa na pult. Normalno sve to uz osmijeh i blagi naklon. Moda Pošto je većina ljudi koje sam ja vidio u Tokiju bila “kravatirana” od glave do pete, hajd’ da i ja jedna dan probam. U jednoj samoposluzi sam za 12.000 jena (10KM) našao komplet – bijela košulja, potkošulja, gaće, čarape i crna kravata. Potkošulja i gaće su mi bila male, a ostalo je bilo uredu. - Kupio si sebi komplet za sahranu. - Ma nisam, obična bijela košulja i crna kravata. - Na pakovanju ima neki čovjek sa nečim ko tespih ili brojanica. - Ma to je bez veze, kod nas je ovo normalno. I hodao sam ja čitav dan tako obučen i samo su stariji ljudi malo, rekoh malo, zagledali, ostali me ignorisali ali zadnji dan, kad smo krenuli prema aerodromu, uđemo u kupe voza gdje su ljudi išli sa sahrane i svi u bijelim košuljama i čisto crnim kravatama. - Jesam li ti rekla? Ali imaju i dobrih furki. Poslovni čovjek u
crnom odijelu sa roza kravatom i na njoj Pink Panther. Ili sve “normalno” a iz glave viri zeleni čuperak. Jedan od glavnih modnih detalja je mobitel sa dodatnom opremom a koju sačinjavaju privjesci. Na jednom telefonu se može vidjeti od desetina malih privjesaka do jednog velikog plišanog zeca 10 puta većeg od telefona! Telefon je najmanje bitan, važne su džidže okačene na njega. Frizure Je li jasno koliko im je frizura bitna ako kažem da frizerski saloni rade 24 sata? Ili ako kažem da u podzemnoj imaju mala ogledala za popravak frizure? Harajuka Ovaj dio Tokija je najmjenjen mlađoj populaciji i pedofilima. To je jedna ulica sa stotinu radnji – od prodavnice sexy čarapa do tattoo studija. Ovdje je gužva konstantna. Ali glavni razlog okupljanja mlađarije ovdje su djevojka/ djevojčice koje se oblače na malo neuobičajniji način. Ovdje se mogu vidjeti japanske verzije francuskih sobarica ili sexy cowgirl ili playboy zečice ili pokemon…zamisliš kostim a on je već na nekoj od cura. Istraživanja su pokazala da im je (muškarcima u Tokiju, op.a.) francuska sobarica najdraža fantazija. Ne bih da me neko pogrešno shvati ali Francuska je Francuska. Japanke su prelijep, male, sa porculanskim licem, uvijek nasmijane ali… sise im rijetko rastu. Jebi ga. Ali nisu samo žene egzibicionisti ima i muških prikaza. Osim seksualnih fantazija ovdje se mogu sresti i mini verzije Marilyn Mansona i Justina Timberlakea. Akihabara Da je u Bosni, ovaj dio grada bi se zvao buvljak. Ovdje se može naći polovna elektronska/električna oprema – od zamrzivača 410 l do iPhonea. Sve je dodžaba, ma samo što ne udaraju ako nećeš da pazariš. Hajd’ rekoh kad sam tu da pazarim laptop, bio sam voljan dati 100 KM za njega. Nije beg cicija. Ma ima njih i po 20 KM (kod nas bi on bio 500 KM minimum, op.a.) ali na svakom je japanska tastatura. Šta ću ja sa onim znakovima? Znam da je tipka escape prva u gornjem lijevom uglu a ostale? Tražiš mp3 player a na njemu play piše na japanskom, da nema onog položenog trokutića ne bi to znao. Noćni život E ovo nismo uspjeli iskusiti. Ovde se furaju na kafane/klubove tipa “što manje ljudi zna to bolje”. Svi pričaju o novim klubovima ali niko u njih ne ide, svi skreću u zgrade sa velikim
Radi ljepšeg dojma ovde presaviti
natpisom “Big Echo”. To su karaoke barovi. To je furka. To smo skontali tek kad smo slučajno podigli glavu i vidjeli neku curu kako pleše na prozoru dok se druga sa mikrofonom u ruci uvijala na stolu, a oko njih muškarci raskopčanih košulja sa rukama u zraku. Da u pozadini pustiš Seku Aleksić vjerovatno bi se fantastično uklopilo u balkansku izlazak subotom navečer. Probali smo se uvaliti na jednu od tih “zabava” ali nam nije pošlo za rukom. Nismo znali jezik, ni mi, a ni oni. I šta nam drugo preostaje nego da se uvalimo u njihove tradicionalne kafane – nomiya, što bi u slobodnom prevodu bilo šank. To su kafane 3x3 sa šankom i šest-sedam stolica. U njih kad uđe više od deset ljudi izgledaju kao Woodstock ‘68. Sijelo Puno pažnje poklanjaju zajednici i kod njih je zajednica na prvom mjestu a ne pojedinac, kao kod nas…dobro nije baš ni kod nas ali recimo u Švicarskoj ili Norveškoj. Meraklije su, vole sijelo ali ne jedu, ne puše i ne piju putem. Jedno veče, poslije ponoći, idemo mi nazad u hotel jer od provoda nema ništa i naletimo na vašar u japanskom obliku. Livada je pokrivena plavim najlonima a na njemu hrpa ljudi. Tu je i roštilj, i piva, i žensko, i muško, muzike nema ali po njihovom pijanom osmijehu da se zaključiti da je ovo njima vrh društvenog života. Japanski Prvi maj. Da ne bi uflekali svoja odijela, jer će vjerovatno sa najlona na posao, oni su preko odijela obukli tanke najlonske kabanice. Na sve misle. Parkovi Ne znam kakvu zvučnu izolaciju koriste u parkovima ali je gradska buka svedena na minimum a u nekim parkovima se uopšte i ne čuje. A o uređenju japanskih parkova je već
sve ispričano. Kratko i jasno – minimalizam ali ničega ne fali, ni drva ni travnjaka ni jezera i bara. U jednom parku se nalazi spomenik patkama, dobro ste pročitali p-a-t-k-a-m-a, koje su šoguni tamanili u slobodno vrijeme. Moj stav Elem, ljudi su svijet za sebe. Hodaju striktno lijevom stranom. Pa oni i pare broje naopako. Mi kad brojima, mi odmotavamo a oni naprave geometrijski perfektnu lepezu pa ih savijaju. U jednom priručniku piše “…najveći kriminal u Tokiju se smatra štipanje djevojaka u podzemnoj petkom navečer kad se pijani vraćaju s posla.” Ali su i ovim dripcima dohakali: Na ulazu u prva dva vagona stoji natpis “Vikendom predviđeni samo za žene”. I dripci se pridržavaju ovog natpisa, džaba što je pijan, on opet po zakonu. Ja bi pijan namjerno išao u taj nenamjerni harem. Uh, meraka. Opsjednuti su Italijom i italijanskim autim, modom, fudbalom. Bio sam u caffe baru koji se zove “Lolita” a unutra kad uđeš životopis Allesandra Del Piera (živa legenda italijanskog fudbala, op.a.). Njegovi dresovi, fotografije sa utakmica, porodične fotke, ma nigdje Lolite ni za lijeka. Džaba se nafur’o. Kad sam jednom Japancu rekao da sam iz Bosne odmah je uslijedio odgovor: - Aaa, čuo sam za Bosnu. Bosna je preko puta Italije. Što jest – jest. Ovo ne bih pričao da nemam dva živa svjedoka pored sebe. Čuj Bosna preko puta Italije? Kraj Povratak kući je bolio. Pa jebo te, meni je Minhen izgledao kao Puračić kad sam ga uporedio sa Tokijom, a možete mislit kako mi tek izgleda Bosna? Koktel antiderpesiva: 2 tablete ujutro prije doručka, jednu pred spavanje i sine moj, sve si ti ovo usnio.
design by 24cmViBRATOr