Emir Mešić "Krug" by HomoDuplex

Emir Mešić

KRUG Lukavac 2015.

Emir Mešić KRUG

Izdavač PublishedOnMyOwn 2015. Grafička priprema Studio 24cmVibrator Štampa Printer na poslu Ministarstvo kulture i sporta Bosne i Hercegovine nema nikakvo mišljenje o ovoj knjizi i nadam se da će ostati tako.

â&#x20AC;&#x17E;Up is a long way to go, but down is even longer.â&#x20AC;&#x153; Zenzile

PUT VODOLIJE

Auto je puzalo po zemljanom putu. Prema nekoj kategorizaciji ovaj put bi vjerovatno dobio najlošije ocjene ako bi ga, uopšte, htjeli uzeti u razmatranje. Osim što ga je velikim dijelom trava prekrila, sredinom se, po cijeloj dužini, od sabijene zemlje napravio bedem čvrst i dug kao Kineski zid. Rosa, koja se još uvijek blistala na travi, samo je još više otežavala točkovima da se čvršće uhvate za zemlju, prisiljavajući auto na mjestima da klizi unazad. Traktori vjerovatno nisu imali problema da se kreću ovuda ali crveni Golf „dvojka“ je stenjao, puzao i nekih pedesetak metara iza sebe ostavljao gusti crni dim. Jedva je išao ali nije odustajao. Za volanom te „crvene mazge“ bio je sredovječni muškarac. Očito nervozan zbog puta, opsovao bi na svaki udarac poda auta od zemljani bedem. Dodatnu nervozu su mu stvarali pepeo i dim od

cigarete zalijepljene za usne. Škiljio je na lijevo oko izbjegavajući dim, a pepeo cigarete se rasipao po košulji u ritmu propadanja auta u rupe na putu. Kratko je pogledao u momka do sebe i onda se čuo tup udarac pod nogama. „Jebem li ti rupu i ko je izmisli!“ opsovao je po ko zna koji put danas. „Šta si se ti uzjebo ko da te vodim u Monte Carlo, a ne u Ražljeve?“ obrati se momku do sebe. „De se malo uključi u ovo sranje.“ Suvozač ga je ignorisao i još više okrenuo glavu u suprotnom smjeru od vozača. Smrad motornog ulja je ulazio u automobil. Na radiju je upravo išla pjesma „Sarajevo, New York, Roma“ u remixu Adija Lukovca i momak je u ritmu udarao rukama od koljena. Razmišljao je o vezi između ova tri grada i sela Ražljevi na obroncima Romanije. Bio je u Rimu i mogao je sa sigurnošću tvrditi da je Sarajevo selendra kao i ovi Ražljevi u poređenju s njim. Dok je za New York to mogao potvrditi a da nije morao ni ići tamo. Ova četiri mjesta dijele samo planetu na kojoj se nalaze, mada bi se za New York moglo reći da je planeta u malom. Iz ovog filozofiranja trgnuo ga je jak udarac pod njegovim nogama. „Ovaj je do sada najjači”, pomislio je momak. „U jebem ti sunce žarko! Da ti jebem”, dreknuo je vozač. „E sad ako ga nisam probio nikad neću.“ Kroz prozor je izbacio opušak cigarete. „Sva sreća pa smo skoro došli, auto samo što nije prokuhalo.“ Momak je pogledao naprijed, posljednjih pola

sata vožnje njemu je sve izgledalo isto – zemljani put ispred njih, sa lijeve strane šuma, ponegdje livada, a sa desne samo šuma. Naprezao je oči ne bi li vidio nešto drugačije. Ubrzo se na jednom proplanku ukazala kuća. Bila je to tipična planinska kuća ili mutvak, rečeno narodnim jezikom. Imala je par sitnih prozora i visok krov, kako se snijeg ne bi zadržavao na njemu. Prednja fasada je bila ispucala i ispupčena a na ivicama izlomljena kao da je izgrižena. Ispred kuće, u hladovini vinove loze nalazila se mala drvena klupa sa stolom. Na kućnom pragu je sjedila starica. Na čelu je držala šaku kako bi zaštitila oči od sunca i bolje osmotrila automobil što se približavao. Par koraka ispred nje stajao je starac sa francuskom kapom na glavi i ogrnut sakoom. Ruku spuštenih uz tijelo izgledao je kao dio neke počasne straže koja dočekuje specijalnu delegaciju. Kada je automobil stao, on je krenuo prema gostima, a ona stala na njegovo mjesto. Čim se automobil zaustavio vozač je izletio iz njega i legao na zemlju da provjeri štetu na podu. Oko njih se širi smrad spaljene gume. Momak je neobraćajući pažnju na vozača krenuo prema domaćinu. „Selam amidža”, reče pružajući ruku starcu. Zapravo, nije bio njegov amidža, nego njegovog oca, ali tako ga je i on zvao. „Alejkumuselam, sine, kako je prošlo?“ upita starac stiskajući momku šaku. Imao je čvrst i jak stisak

za čovjeka svojih godina, a šaka mu je podsjećala na grubu koru nekog drveta. „Dobro, nije loš put“, odgovori momak povišenim tonom. Na trenutak se okrene prema vozaču i onda produži da se pozdravi sa staricom. „Kako je strina?“ „Ma šta nije loše, jebo te, probio sam pod na dva mjesta”, reče vozač izvlačeći se ispod auta. „Da je bilo još sto metara da se ide, mislim da bi auto eksplodiralo.“ „Dobro ste vi došli i dovde”, odgovori starac uz osmjeh. „Kako je amidža?“ upita vozač pružajući ruku starcu. „Dobro je mašala.“ „E nek je makar nekom dobro”, dodade vozač otresajući prašinu i pepeo sa košulje. „I šta ti veliš, nije loš put, ha?“ reče vozač momku koji se vraćao perma automobilu. Ovaj mu ništa ne odgovorio nego ga zaobiđe i iz gepeka izvadi potežak planinski ranac. „Šta je onda za tebe loš put ako ovo nije, je l’ de amidža?“ bio je uporan. „Daj stari, opusti se malo, jebo te, šta cviliš za autom ko da je od zlata”, odbrusi mu momak. „Ej, ja nemam bolje”, uvrijeđeno mu odgovori. „Meni je ovo vozat do kraja života.“ „Pa onda uživaj u njemu, šta si se napeo…“ „De dosta vas je. Eto vas ko djeca, a ne otac i sin“ prekide ih amidža. „Hajmo, sad će stara kahvu napravit.“

„Ma ja bih trebao što prije nazad krenut.“ „Moreš kahvu popit, nije hića.“ „Njemu je uvijek hića”, dobaci momak, a otac ga sreza pogledom. „Ma kontam da što prijem krenem ne bi li ohladio motor niz brdo.“ „E jesi zapeo za ta kola, sjedi malo. Ni prva, ni zadnja koja su se ovdje popela.“ Tada je stalo i zujanje ventilatora ispod haube automobila. „Hajd’ malo ću sjest”, žalosno reče otac. Dok je starica pravila kafu, njih trojica su sjedili na klupi i pušili. „Ma samo nek ostane ovdje par dana. Treba mu malo odmora”, otac započne razgovor. „Bio je dugo u bolnici.“ Momak je postiđeno gledao u zemlju kao da je okrivljen za neku banalnu stvar. Lice mu se crvenilo od stida što se o njemu ovako govori ali nije htio da ih prekida. Samo je želio da njega ništa ne pitaju o toj temi. „Ma nema problema, reko sam ti već”, odgovori amidža. „Eno mu soba, ja i stara ćemo u kuhinju.“ „Ma ne morate ba…“ „De ba, nije mi ni prvi, ni zadnji put”, navaljivao je starac. „Eno mu soba i tačka. Mi smo već napravili drugi raspored po kući. Neću se ja s tobom raspravljat.“ „Ma znam al’…“

„Moja kuća, moja briga i završili smo tu priču.“ „Šta je sad bilo?“ ubaci se u razgovor i strina spuštajući tacnu sa kafom na stol. „Je l’ opet o kolima?“ Momak se nasmija i to raspali oca. „A ljudi moji, jeste me napali”, počeo je da se pravda. „Nije da bih umro za kola ali mene svaki popravak unazadi.“ „Pa što ih onda popravljaš?“ reče strina kroz smijeh. „Šta će ti?“ „Moraš imat kola”, otac će. „E vala ne moraš. Evo ja i djed bez kola pa ništa nam ne fali”, odgovori mu ona. „Samo zdravlje treba čuvat”, reče amidža kroz oblak duhanskog dima. „Eh, lako je vama”, predao se otac. Otac je na brzinu srknuo dva fildžana kafe i skočio da krene kući. Već su njih troje počeli da prelaze granicu zajebancije na njegov račun. „Odo ja ljudi, mene čeka težak put”, reče vadeći novčanik iz zadnjeg džepa pantalona. „Amidža, evo ako vam zatreba…“ „Ma nemoj mi džaba davat”, prekide ga starac. „Mi to nemamo gdje trošit. Ostavi ti nek imaš sebi.“ „Al’ nek se nađe”, zbunjeno će otac. „Nema se šta ovdje nać”, slegnuo je ramenima amidža. „Ostavi ti to sebi ili daj njemu”, reče okrećući glavu prema momku. „Nemoj ni meni davat”, dobacio je momak.

„Lijepo ti reče čovjek da se to nema gdje potrošit. Šta će mi?“ „Nek imaš.“ „Zašto?“ „Pa onako.“ „Pa šta će mi onako?“ „Hajd’ ako nećeš”, zbunjeno je govorio otac vraćajući novčanik nazad u džep. „Nek sam i ja doživio da ti nećeš uzet pare kad ti neko daje.“ „Stari, nemoj bit naporan.“ „Da si bogdom osto i da ručamo”, ubaci se strina. „Ma kakvi, odo ja polako.“ „Vidimo se”, reče on pružajući ruku amidži i strini, a momka potapše po ramenu. „Čuvaj se.“ „Pozdravi staru”, momak klimne glavom i namigne mu. Amidža i strina ustadoše da isprate oca, a momak uze torbu i uđe u kuću. Prošao je kroz kuhinju, koja je mirisala na kuhanu piletinu, i ušao u „svoju“ sobu. Unutra se nalazio jedan kauč, ormar, mali drveni stol i na njemu radio. Na jednom zidu se nalazila izblijedjela crno-bijela fotografija amidže i strine kad su se vjenčali dok je preko drugog bila razapeta tapiserija sa džamijom u krupnom planu. Otvarajući ormar vrata su zaškripala tako glasno da je osjetio kako mu se glava cijepa na pola. Unutra je bilo par vješalica sa starom odjećom i nekoliko smotanih deka u donjem dijelu. Spustio

je torbu pored stola i iz nje počeo da reda stvari: 20 jednokratnih brijača, stolni kalendar (prevrtao je njegove listove i spustio ga na stol), 30 kutija cigareta, tri upaljača, dvije kutije nekih lijekova i kesu sa marihuanom i listićima. Nervozno je počeo da prevrće stvari u torbi. Sav zadihan je razbacivao odjeću oko torbe histerično tražeći nešto. Otvorio je džep na torbi i iz njega izvadio mobitel i njegov punjač. „Jebem ti mater”, počeo je galamiti. „Zaboravio sam dezodorans. Jebem ti žurbu…Nek sam ja ponio mobilni i punjač da ga sebi uštekam u šupak, jebem mu mater.“ Tad je primijetio da na vratima stoje amidža i strina. Gledali su ga kao da su oni uradili nešto krivo. Smirio je ton. „Ima li ovdje struja da mogu puniti telefon?“ reče dižući ruku sa punjačem i brišući graške hladnog znoja sa čela. Shvatio je da je pretjerao sa svojim izljevom bijesa i htio je da izgladi situaciju. „Ima jašta”, brzo mu je odgovorila strina. „Nama je Tito doveo struju.“ „Imamo, imamo. Dobili smo je još ‘84.“ reče amidža. „Ma pitam…da bih mogao puniti telefon. Neću nikoga zvati, samo…da mogu zvati ako mi šta zatreba”, shvatio je da je izgovorio kontradiktornost. „Ustvari da slušam muziku, navečer igram igrica, teško zaspim. Imam problema sa snom.“ „Ma samo ti zovi, nemoj se ništa sekirat”, odgovorila mu je strina. „Ne smeta nama.“

Momak je na trenutak gledao u njih dvoje, osjetio je kako ga nešto pritišće u prsima. Spustio je pogled na kalendar – 14. maj.

PAD

Zvonjava digitalnog budilnika se jedva probila do njegovih ušiju. Lijeno se uspravio na krevetu i lice stavio u dlanove. Kratko je kroz prste gledao u sat i onda ugasio alarm. Par puta odhuknuvši, ustao je i u prolazu kroz sobu počešao se po leđima. Obukao je prvo što je našao prebačeno preko naslona stolice i otišao u kupatilo. Njegovo ime je Haris. Ima 24 godine i zaposlen je kao medicinar u lokalnoj bolnici. Jedan je od rijetkih koji je istinski volio svoj posao. Svakim danom je ta ljubav postajala sve veća i veća. Možda zvuči glupo ali je istinito. Otac i mati su već pili jutarnju kafu kad im se pridružio. Kroz jaki miris kafe mogao je osjetiti i uštipke koji su bili naslagani u tanjuru na šporetu. Mati je već nervozno puhala dok je otac suprotno od njenog raspoloženja bio miran i kroz duhanski

dim gledao u neku zamišljenu tačku. Izgledao je kao da pomno sluša jutarnje vijesti na radiju, a u stvari je izbjegavao bilo kakvu komunikaciju jer bi odmah uslijedili napadi klimaksa sa druge strane stola. „Već treći dan si u istoj majci”, otresito mati reče Harisu kad je sjeo za stol. „Čista je”, odgovorio joj je najkraće i najbrže što je mogao. „Ne može biti čista ako je tri dana nosiš.“ „Ionako ću se presvući na poslu.“ „Pa što ja onda perem veš i peglam ako nećeš da mijenjaš odjeću?“ „Joj stara, daj popusti me malo. Rano je ba…de da na miru popijem kafu.“ „Pa kome ja onda radim ovdje po kući?“ histerisala je. „Napravim ručak, vi niste gladni. Perem i peglam, vi u istom po sedam dana, ko neki klošari”, počne da plače. Njih dvojica se pogledaše i otac klimne glavom prema Harisu kao znak da se presvuče. On mrzovoljno ustane od stola, ode u svoju sobu i ubrzo se vrati u drugim pantalonama i majci. „Evo presvuko sam se”, reče ali ga ona nije ni pogledala. „Promijenio sam i donji veš i čarape”, dodade on namignuvši ocu. „Ja moram svaki put otplakat da bi ti uradio šta ti ja kažem. Kao da ti mislim loše.“ Haris je osjetio kako ga obliva hladan znoj. Ruke su počele da mu se tresu. Na brzinu je popio šoljicu

kafe i ustao od stola. „Odoh ja.“ „Pa nisi ni doručkovo”, dobaci mu ona. „Nek stari doručkuje, ja sam se presvuko.“ Živio je desetak minuta od bolnice. U prolazu se pozdravio sa par kolega koji su pušili cigarete ispred bolnice. Opušteno je prolazio pored skupina bolesnika u hodnicima i ne obraćajući pažnju na njihovo zapomaganje i otišao na sprat gdje se nalazilo njegovo odjeljenje - hospis. Na brzinu je otvorio vrata sobe za odmor, gdje su inače kafenisali, pozdravio dvije medicinske sestre i otišao da se presvuče. Miris kafe mu se odmah uvukao u nos. Otvorivši vrata svlačionice iznenadio je jednu medicinsku sestru koja se presvlačila. „Uh, jebo te, što me uplaši”, reče ona i ponovo potraži rajsferšlus na suknji. Gore je imala samo grudnjak ali se nijedno nije na to obaziralo. Sve su sestre navikle da dijele svlačionicu sa Harisom, jedinim medicinarom na ovom odjeljenju. Doktori nisu zalazili u ovu prostoriju. Oni su imali svoju i koristili su je za presvlačenje i drijemanje. Većina njegovih radnih kolegica je bila starija od njegovo majke pa su ga smatrala kao djetetom i bez ikakvog stida i srama se presvlačile pred njim, pa makar to zahtijevalo i promjenu gaća i grudnjaka. Samo bi mu, kao radi nekog reda, okrenule leđa. A ni on se nije stidio njih.

„Izvini Fato, nešto sam se zamislio, pa ne pokucah”, odgovorio joj i u nekoliko poteza je već bio u donjem vešu. „Kako je bilo sinoć?“ „U jednoj sobi su svi spavali ko bubice, a u one dvije su stenjali čitavu jebenu noć. Izludili su nas obje”, reče ona sad već oblačeći bluzu. „Mogu mislit.“ „Sva sreća odmaram tri dana.“ „Blago se tebi”, dobaci on i izađe iz prostorije. Prolazeći hodnikom igrao se sa dvije kapsule u džepu mantila. Kad je prišao vratima sobe za pauzu jednu kapsulu je ubacio u usta i ušao. Iste sestre koje je pozdravio kad je došao još uvijek su sjedile za stolom samo je sad bio gušći dim od cigareta. Zehra, glavna sestra na odjelu, prepričavala je Seni postupak pravljenja kolača čiji je recept sama razradila. Sena je saslušala i odmah krenula sa pričama o kupovini obuće na kredit. Navodno im je nova radnja u gradu dala poprilično dug period otplate. Kafa ga je čekala na stolu. Čim je sjeo, srknuo je gutljaj kako bi kapsula lakše kliznula niz grlo. „Dobro jutro Harise”, rekao je u sebi, pripalio cigaretu i uvalio se dublje u svoju fotelju. Čačkao je nešto po mobitelu i pustio „AKA… What a Life“ od Noela Gallaghera. Stavio je jednu slušalicu u uho a drugu spustio u gornji džep mantila. Čuo je razgovor kolegica ali ništa nije razumio. Ustvari, i nije htio da ih čuje jer su to bili uobičajna međusobna ispovijedanja. On je udobno

sjedio i pušio. Gledao je u zid sa rasporedom smjena i primijetio je da je nešto promijenjeno. „Je li ovo neko mijenjao drugu smjenu?“ upitao je. „Aha”, odgovori mu jedna. „Fata ide na neku svadbu pa joj treba slobodan dan u petak.“ „Ko je mijenja?“ „Dalila.“ On je klimnuo glavom, a one nastavile sa svojom pričom. Odmah je znao da će te noći biti seksa na poslu. Dalila je bila 40-godišnjakinja i poslije njega je bila najmlađa na odjeljenju. Po ljepoti je bila najljepša u čitavoj bolnici. Dobro, bilo je mlađih i boljih ali za svoje godine izgledala je veoma dobro. Mada to njemu nije igralo neku veliku ulogu. Bio je ubijeđen da je seks na poslu isti sa svakom, bez obzira na njene godine, građu tijela i seksualno iskustvo, iako je to jedino sa Dalilom radio. Dok je bila mlađa, Dalila je bila jedna od najboljih cura u gradu. Roditelji su joj bili među imućnijim pa je mogla da ulaže u sebe. Nije joj mnogo trebalo da se ističe jer je po prirodi bila lijepa i zgodna - visoka, sa sisama srednje veličine i malim dupetom. Rano je počela da ističe svoju seksipilnost i uspjela je da rasturi mnoge veze u svojoj mladosti. Bila je i razlog razvoda jednog braka. Ali i njoj je polako isticao rok trajanja. Dvoje djece, brak sa kretenom i rad u smjenama su je polako uništavali, i psihički i fizički, ali još uvijek se dobro držala. Imala je potencijala za doktoricu opšte prakse ali je kao studentica upoznala

svog budućeg muža koji ju je, uz jake proteste roditelja, nagovorio na udaju. Ubrzo je došlo prvo dijete i tu se završilo njeno studiranje. Nakon prvog, došlo je drugo, i rad u smjenama joj je bila prilika da se makar malo odmori od kuće. Imala je priliku da se prebaci na druga odjeljenja i radi samo dnevnu smjenu ali je to odbijala. To bi je samo još više ukopalo. Na poslu bi bila do tri, onda kući pa odmah za šporet i zajebancija sa djecom. Ovako kad dođe iz druge odmah ide na spavanje, kad radi treću djecu pošalje kod svojih ili muževih roditelja pa na miru odspava cijeli dan. Znala je da joj muž nikada nije bio vjeran zato je nije grizla savjest kad ga je varala sa Harisom. Preporodila ju je ova avantura i dala poleta tako da je u nekim trenucima jedva čekala da dođe na posao. Znala je da zbog ovoga visi u zraku jer kad bi njen muž saznao za ovo, vjerovatno bi je prebio na mrtvo ime. Ni Haris ne bi bolje prošao. Brak joj je bio čisto sranje i bila je na rubu depresije. Ali imponovalo joj je što se neko mnogo mlađi loži na nju. Sa njim se osjećala mlađe i dobila potvrdu da još uvijek vrijedi. Njihov prvi seks na poslu je proistekao iz dvosmislenih šala. Ona je tvrdila da mlađe ne mora uvijek biti slađe, on je dodao da treba probati prije nego nešto tako kaže. I kroz par minuta već mu je sjedila u krilu na klupi u svlačionici. Mada je Haris nakon toga morao da je nagovara na seks, kasnije je to postalo kao obaveza ako su zajedno u drugoj ili trećoj smjeni.

„Valjam jednu starku na poslu. Polovnjača ali je ekstra”, hvalio se svojim prijateljima. Sa njom je mogao da ispunjava svoje seksualne želje ali morao je i on da radi sve što je tražila. Što njemu uopšte nije teško padalo. Oboje su se slagali u jednom – seks je bio odličan. Dalila je mislila da je to zbog neke posebne hemije između njih dvoje, a on je znao da je to zbog hemije kojom se svakodnevno kljukao. Silne tablete su mu davale inspiraciju i snagu za dugotrajni seks. Sjetio se prošlosedmičnog seksa sa njom na stolu za kojim su upravo pili kafu. Gledao je u stol i na njemu vidio nju golu. Glatka, bijela i besprijekorno nježna, bez ijednog ožiljka i madeža na tijelu. Kao da je salivena od voska. Čuo je kako prigušeno stenje. Čak ju je mogao i namirisati, sjeća se i pjesme na radiju – „Stop me“ od Planet Funk. Ko zna dokle bi ga dovela ova fantazija da ga nije jedna od sestara potapšala po ramenu. Osjetio je erekciju u gaćama. Na brzinu je prekrstio noge i potražio nešto da mu odvuče pažnju sa tog događaja. „Je l’ vrijeme?“ upitao je izgubljeno. „Ma jašta je. Zehra, odoh ja naručit doručak”, mrzovoljno je dobacila Sena i izašla iz sobe. Zehra je samo mahnula rukom završavajući svoju cigaretu. Haris je uzeo spisak pacijenata sa listom lijekova koje su uzimali. Nervozno je počeo da pretura listove. Gubio je dah, a znoj je iznenada tako jako izbijao da mu je upadao u oči. Zatim je skočio i uzeo drugu

listu lijekova. Erekcija je splasnula u sekundi. „Zehra, fali mi jedan pacijent”, rekao je sestri koja je ostala sa njim. „Koji?“ upitala je ona. „Onaj na trodonima! Mislim, onaj iz dvojke”, dreknuo je i dalje preturajući listove. „Gdje je?“ okrenuo se prema njoj sa iskolačenim očima kojima je malo falilo da izlete iz lobanje. „Pa zar ti Fata nije rekla? Umro je juče u drugoj smjeni”, odgovori mu ona i krenu prema njemu. „Šta?! Kako je mogao umrijeti?“ reče bacajući papire po stolu. Od nervoze se uhvati za glavu i zareža kao pašče. „Pa on je bio jedini na trodonima!“ „De…ne uznemiravaj se toliko”, stavila je ruku na njegovo rame pokušavajući da ga smiri. „Pusti me”, grubo zbaci njenu ruku sa sebe i izađe zalupivši vrata. Odmah po izlasku progutao je i drugu kapsulu iz svog džepa. Ovo mu se nije desilo otkako je prije šest mjeseci počeo raditi u bolnici. Upravo je progutao svoju posljednju zalihu. Zasluge za njegovo zaposlenje u bolnici ima brat njegovog oca koji je postao zamjenik šefa bolnice. Iako je imao druge planove za njega, htio ga je ubaciti na neki bolji i po pitanju pacijenata lakše odjeljenje, da ljudima vadi krv na transfuziji ili priprema gips doktorima na ortopediji, ali nije uspio. Nije išlo sve po njegovom planu. I kada bi se otvorila pozicija tu

bi uletio neko sa jačom vezom ali i sa daleko boljim ocjenama u školi od Harisa. Takav im je bio izgovor. Na kraju su ga roditelji prisili da upiše Medicinski fakultet samo da bi popravio svoj rezime. Ubrzo nakon toga ubacio ga je na ovo odjeljenje. Ispočetka mu je bilo teško, ali nakon par dana zavolio je svoj posao. Prije dolaska u ovaj raj za tebletomane rijetko je konzumirao nešto jače od marihuane i alkohola. Pokoja boba1 na gidi i ponekad lexaurin pred spavanje su zadovoljavali njegove potrebe. Imao je prilike da se prebaci na jače droge ali nije htio. Zadovoljavao se najlakšim što je imao dok nije došao na odjeljenje za bolesnike sa zadnjim stadijumom karcinoma. Tu je upoznao, po njegovim riječima, kralja svih kraljeva – trodona. Ispočetka je od pacijenata uzimao tablete za smirenje a njima davao vitamin C. To ga nije moglo dugo držati. Nije se mogao naviknuti na ovako teške bolesnike. Nije htio da traži od doktora da mu prepišu nešto za smirenje bojeći se da će ga smatrati slabićem i otpustiti. Par dana je krao lexaurine od svoje majke. Ali ni to ga nije dugo držalo. Jauci i krkljanje bolesnika su ga budili svake noći po nekoliko puta. Nije mogao ravnodušno gledati na njihove povraćotine i krvave katetere, drenove, usrane i upišane pelene. Ježio bi se svaki put kad bi ga neki bolesnik dodirnuo. Presudni moment se desio kad se slučajno zatekao pored jednog bolesnika koji je umro. 1

Ecstasy, op.a.

Nije mogao ni slutiti da će mu čovjek umrijet dok mu on bude vadio krv. Gledajući u epruvetu primijetio je da krv polako mijenja intenzitet isticanja kroz iglu zabodenu u lijevu ruku. Izgledalo je kao kad si pri kraju mokrenja pa izbacuješ nekoliko kratkih mlazova. Pogledao je u bolesnika i ovaj je gledao u njega. Istog trenutka čovjek je izdahnuo a oči su i dalje bile uprte u Harisa. Izvukao je iglu iz ruke i zajedno sa epruvetom bacio je u kantu pored kreveta. Otrčao je u sobu sa lijekovima i htio je da popije prvo što mu dođe pod ruku. Onda se sjetio nečije priče o trodonima. Pronašao je flašicu i popio dvije kapsule. Ubrzo je izgubio svaki osjećaj prema tom čovjeku, čak je pomogao da ga spreme za patologiju. Nije mu bilo teško ni promijeniti pelene kod drugog pacijenta. Mijenjajući kateter kod jednog bolesnika, tekućina mu se razlila po rukama, ali on nije ni trepnuo. Da mu se ovo desilo samo par sati ranije, ispovraćao bi se na licu mjesta. Ali tada, samo je otpuhnuo i opušteno oprao ruke kao da se radi o mlakom čaju od kamilice koji je prosuo po ruci. Shvativši moć ove kapsule odlučio je da će svaki radni dan započinjati sa njom – za svaki slučaj, a onda u toku dana još dva-tri-četiri komada, nekad i pet-šest, zavisno od raspoloženja. Zvao ju je „Space Lord Motherfucker2“ po uzoru na jednu od njemu najdražih pjesmama grupe Monster Magnet. Dok su pacijenti dobijali ampicilin koje im je 2

Space Lord – Monster Magnet album „Powertrip“

podvaljivao, on se sladio njihovim dozama jakog analgetika. Nekim doktorima je postalo čudno što se bolesnici još uvijek žale na bolove nakon silnih lijekova pa je Haris odlučio da će uzimati samo onim koji ih piju svaka četiri sata. Ali to nije dugo potrajalo. U svojoj smjeni je davao samo par trodona, ostalo je išlo u džep. „Nek se druga smjena bori sa njima”, mislio je. „Oni će im ionako dati pravu terapiju.“ Da bi drugi mislili kako se on pridržava propisa doktora, on bi naglas brojao svaki lijek koji bi dao pacijentu. Pacijenti su bili odvojeni platnenim pregradama pa nisu mogli da vide šta radi, ali su mogli, itekako, da ga čuju. „Evo ide prva, i to ona protiv bolova“ rekao bi gurajući ampicilin bolesniku u usta. „Evo druga, pa onda treća. Eto ti si popio tri.“ Onda bi se okrenuo drugom bolesniku. „A ti imaš samo dvije da popiješ, tako je doktor propisao. Evo prvo ova kapsula, ona najjača…pa onda ova…odlično.“ Kad je bio sa prijateljima ispušio bi džoint i onda otišao u WC da popije trodon. Trava mu je bila samo paravan, mada se odlično slagala sa tabletama. Ne bi ni osjetio prelaz – kada trava počne da pušta, a kada trodon počne da diže. Rijetko je tablete nosio kući. Držao ih je na poslu, u svom pretincu u svlačionici. Kolegice sa posla nisu nikad posumnjale u njega i od silnog posla nisu ni primijetile da je Haris postao ravnodušniji prema poslu.

Znalo mu se desiti da ima oko trideset kapsula za sebe, a sada je ostao bez ijedne. Taj dan je jedva izdrĹžao smjenu na poslu.

Kući je došao ljut i nervozan. Do svoje sobe je dotrčao u dva koraka. Nije htio ni da se pozdravi sa majkom koja je nešto radila u kuhinji. „Jesi li gladan? Hoćeš li ručati?“ upitala je. „Nisam”, proderao se skidajući odjeću sa sebe. „Kome ja džaba kuham?“ počela je galamiti iz kuhinje. Po zvuku je znao da je krenula prema njegovoj sobi. Zalupio je vrata od sobe i legao u krevet. Iako je bilo toplo, osjećao je da ga obuzima hladnoća. „Nemoj meni da lupaš vratima ispred nosa, je l’ ti jasno?“ galamila je stojeći mu iznad glave. „Što nećeš da jedeš?“ „Jeo sam na poslu”, odgovorio joj je pokrivajući se preko glave. „Umoran sam, pusti me da spavam.“ Kad je izašla iz sobe, iz ladica pored kreveta izvukao je tablu apaurina i popio dvije. Razmišljao je

o pacijentu koji je umro ostavivši ga na cjedilu. Sjetio se kako mu je jednom jedan pacijent rekao da jedva čeka da umre samo da se više na pati i da razmišlja da se sam ubije – nekako, bilo kako samo da okonča svoju agoniju. „Jesi li ti normalan?“ ljutito ga je upitao Haris. „Šta ba, da se ubiješ? Što pričaš gluposti?“ „Ne mogu više”, jedva je izgovorio pacijent. „Pa znaš li ti koliko to vuče stvari…to kad bi se ti ubio? Misli na svoju porodicu. Svo vrijeme su uz tebe i lome se oko tebe, a ti ih izdaš na kraju. Pa što ih nisi riješio muka pa se ubio prije tri mjeseca?“ „Ali meni nema pomoći, ionako…“ „Pa zamisli koje bi meni probleme napravio kad bi se ubio?“ ignorisao ga je Haris. „Odmah bi optužili i mene, čitavu smjenu, ma čitavu bolnicu bi proglasili neodgovornom. Bilo bi ‘Niko ništa ne radi, čak im se i pacijenti ubijaju, eto kako paze na njih’. A mi se ovdje polomismo oko vas. Stisni malo zube”, reče Haris i iz džepa izvadi trodon i dade ga pacijentu. „Evo ti nešto protiv bolova, ali nikom ni riječi. Je l’ jasno?“ Pacijent je samo klimnuo glavom i popio kapsulu. Tada je uspio da odgovori pacijenta da sam sebi presudi. Ovaj put nije uspio jer ga nije bilo tu. U sobi podijeljenoj platnenom pregradom na pola, ležala su četiri pacijenta. Svaki od njih je odbrojavao zadnje dane svog života. Dvojica sa lijeve

strane su spavala i na momente stenjali i trzali se, a druga dvojica su bili budni. Jedan pacijent je sebi pokušavao ubrizgati zrak u venu špricom koju je uzeo iz svoje infuzije. Uzimajući u obzir stanje njegovog srca koje je jedva odrađivalo posao i njegovih napola mrtvih pluća, zrak iz šprice od 20ml bi mu bio dovoljan za infarkt pluća. Sav u znoju, sa grčevima na licu i drhtavom rukom gledao je u praznu špricu zabodenu u bronhilu na svojoj ruci. Sekundu ili dvije lice mu se opustilo, a onda se opet zgrčilo od bolova. Do njega je ležao starac i hladnokrvno ga posmatrao jer su sestre zaboravile da navuku paravan između njih. Bio je tridesetak godina stariji od njega. Nakon što je mirno gledao čovjeka kako par puta pokušava da sebi oduzme život odlučio je da progovori. „Nemoj bolan”, rekao je tiho, a ovaj je polako digao pogled prema njemu. „Grehota ti je. Ako to uradiš ideš pravo u džehenem.“ „Meni je i ovdje džehenem”, kroz zube je procijedio pacijent-samoubica. „Tamo će ti biti sto puta gore nego ovdje.“ „Nek će.“ Par trenutaka je vladala tišina i niko nije progovorio riječi, a onda je starac opet započeo jer nije imao snage da dozove medicinsku sestru. Mislio je da dobije na vremenu kako bi ga odgovorio od onog što je naumio. „Ja da mogu ustat, ja bi ti pomogo”, rekao je to iako tako nešto nikada ne bi uradio.

„Onda valja tebi u džehenem. I ubistvo je grijeh”, dobacio mu je pacijent-samoubica. „Znam to…ali i ja ću se već nekako snać. Ako te ubijem ti ideš u dženet, a valjda i meni neko tako pomogne pa da i ja idem direktno za tobom”, dodao je starac sada već sa dozom humora, misleći da ga je uspio odgovoriti. „Nema od toga ništa, moj djede”, reče mu samoubica i stisnu špricu istjerujući iz nje zrak sebi u ruku. Starac je zanijemio. Nije mogao da vjeruje u ono što gleda. Neko vrijeme ga je posmatra misleći da se ništa neće desiti. Samoubica je počeo da se grči po krevetu razjapljenih usta hvatajući zrak. Okretao je glavu na sve strane kao da traži oblačić kisika koji bi mu pomogao da udahne i zaustavi ove njegove muke ali sve je bilo uzalud. Krvavim očima je gledao u prazno očekujući da ugleda nešto što će prekinuti ovu agoniju. Iako je njegovo tijelo bilo iscrpljeno do zadnjeg atoma snage, u ovoj situaciji je izgledalo kao da najzdraviji. Šake su se toliko jako stiskale u bokser da su po njima vene poiskakale. Noge su se savijale u koljenima i ponovo ispravljale. Od silnog prevrtanja po krevetu, šprica kojom je sam sebi presudio, se izvukla iz njegove ruke i odletjela starcu pod krevet. Krv je navirala u lice kojem je malo falilo da eksplodira. Gledajući sa strane ovo nije trajalo duže od par minuta, ali ovom jadnom čovjeku je to

bilo dugo čitavu vječnost. I onda kao da ga je neko isključio na nekom prekidaču. Kao da se ugasio poput neke mašine. Uz jedan malo glasniji izdisaj samo se opustio, noge splasnuše, šake se raširiše. Izgledalo je kao da je zaspao ali sa otvorenim očima i ustima. Starac je jedva održavao prisebnost. Nije mogao da vjeruje svojim očima. Sve se odigralo tako brzo da nije uspio ni sestru dozvati. Osjetio je kako mu srce luđački brzo lupa. Otvorio je usta da dozove sestru ali iz njih nije izlazio nikakav glas. Samo tiho šuštanje, malo glasnije od običnog izdisaja. Pokušavao je da se pribere ali nije mogao da se fokusira. Otvorenom šakom je prekrio svoje oči pa je onda spustio na usta. I on je jedva hvatao zrak. Ponavljajući događaj od prije par minuta starac se sjetio da je šprica dospjela ispod njegovog kreveta. Mahinalno je počeo da izgovara neke ajete iz Kur’ana. Jedva je skupio snagu i ustao. Polako se sageo ispod svog kreveta i uzeo špricu. Ruke su mu se strašno tresle. Shvativši šta drži u ruci on se odgega do kante za smeće i ubaci špricu. Na povratku do svoje postelje gledao je u razjapljena usta čovjeka, očekujući da se pomjere i ponovo udahnu zrak. Gledao je čovjeka u oči očekujući da se kapci preko njih spuste i opet otvore. Shvativši da se to neće desiti, on leže na svoj krevet i okrenu se na suprotnu stranu. Ni sam ne zna koliko je vremena prošlo dok sestra nije došla u redovnu posjetu. Čuo ju je kako psuje i doziva drugu sestru. Govorila joj je da hitno nađe

dežurnog doktora. Leđima okrenut njima gledao je u zid ispred sebe i još uvijek se molio Bogu. Nije imao snage da pusti glas, nego je molitva izlazila na blagim talasima zraka iz njegovih napola mrtvih pluća. Od silnog uzbuđenja je zaboravio na svoju bolest, na svoje bolove koji su ga znali dovesti do gubitka svijesti. Zaboravio je da ga je bolest već danima sprečavala da ustane iz kreveta. U većini slučajeva su mu morali pomoći da se okrene u krevetu. Sve je sad bilo nevažno. Gledao je u zid, a ustvari je vidio događaj od malo prije – vidio je čovjeka kako se sam sa sobom bori za život. Ta će ga slika pratiti do kraja njegovog života, a to je još par dana.

Već dva dana nije bilo naloga za trodone i Haris je postajao sve nervozniji. Kad bi ušao u malu sobu sa lijekovima imao je osjećaj da se zidovi naslanjaju na njega. Gušio ga je ovaj mali prostor. Prije nije primjećivao koliko je tu bilo skučeno. Par puta je hvatao metalne police sa lijekovima misleći da se prevrću na njega. Svaki put kad bi trebao spremiti lijekove za vizitu osjećao je mučninu pri ulasku u ovu sobu. Oči su mu same letjele prema mjestu gdje je stajao trodon i kad bi vidio da ga nema iz sve snage bi šakom udario ili u zid ili u policu. Vidjevši da se ne osjeća dobro uzeo je tramal, zamjenu za trodon, imao je ista svojstva kao „kralj kraljeva“ samo je bio drugi proizvođač. Osjećao se bolje ali još uvijek nije bio zadovoljan. Fizički je uspio da se smiri ali psiha mu nije dala mira. Znao je da nije popio ono što je navikao, nego zamjenu i sam

je sebi stvorio ružnu furku. Ubacio je tri kapsule u džep i zapisao na papir koliko je dužan. Sam je sebe dužio. Tješio se da će kad-tad doći neki bolesnik koji troši ovaj lijek pa će za par dana anulirati svoj dug. Kad bi ušao u sobu gdje je ležala njegova zadnja „mušterija“ odmah bi osjetio talas bijesa i rado bi volio da ima mogućnost da se sretne još jednom, makar na par minuta, sa čovjekom koji ga je ostavio na cjedilu. Kako bi mu se nagovorio jer nije htio da povjeruje da je čovjek, možda, umro prirodnom smrću. Nije uopšte mogao naslutiti da bi on mogao umrijeti. Nalazi mu nisu bili toliko loši, mislim, bilo je i gorih od njega, pa su još uvijek živi. Interesantno je bilo da je taj krevet još uvijek bio prazan. To se nije desilo otkako je on na ovom odjeljenju. Kada bi neko umro krevet bi bio slobodan samo par sati a onda bi u njemu već neko ležao. Tražile su se veze da bi se neko smjestio u hospis. Lista čekanja je bilo jako dugačka. Ljudi su jedva čekali da se riješe svojih bespomoćnih ukućana što po cijeli dan i noć jauču od bolova. Haris je ljutito gledao prazan krevet pa otišao do starca koji je ležao pored. On je brojao zadnje sate svog života i već je gubio kontakt sa ovim svijetom. Svakih par minuta bi zijevnuo teško hvatajući zrak. Odavno se Haris nije sreo sa smrću na djelu. „Nema smisla njemu davati ikakve lijekove”, mislio je Haris. „Samo će ih džaba potrošiti.“ Dok je starac hvatao zrak poput ribe na suhom,

Haris je primjetio posudu sa njegovim lijekovima: jedna plavo-žuta i jedna crvena kapsula. Sestra ih je vjerovatno zaboravila, nisu imali naviku ostavljati terapije pored pacijenata. Razmišljao je još par trenutaka da li da mu da lijekove ili ne i onda ih samo istresao sebi u džep. Bacio je pogled na druga dva bolesnika u sobi ali oni su bili okrenuti na drugu stranu. „Ma zabij mu”, rekao je u sebi. Uzeo je čašu vode koju je trebao popiti starac i sjeo na slobodni krevet. Gledao je jadnika kako se pati. Popio je još jedan tramal za svaki slučaj, bio je to drugi u zadnjih pola sata. Pijuckao je vodu kao neko ljuto piće i pratio čin umiranja kao da je to neki pozorišni komad. Čak je sam sebi stvorio i muzičku podlogu. U ušima mu se vrtjela pjesma „Sam u vodi“3 od Let 3. U tom trenutku nije imao ama baš nikakvih osjećaja prema ovom čovjeku. Bio je totalno ravnodušan. Da ima mogućnost ovom čovjeku produžiti život vjerovatno je ne bi iskoristio. Šta će mu ako ne koristi trodon? Šta njemu predstavlja par dana života u ovim uslovima? Njegovoj porodici bi to vjerovatno značilo mnogo, što izgleda malo sebično sa njihove strane, ali njemu bi to bilo i previše. Svaki njegov sat je dug kao godina. Šta njemu predstavlja još jedan dan života? Dvije čaše vode, 12 kapsula, po 500ml infuzije ujutro i navečer, i jedan kateter. Čitav dan bi se sveo na jutarnje postavljanje katetera, 3 “Sam u vodi, zavaljen u blato. Iz crnih očiju prazan veo. U glavi tiho, poput vodene priče, ...“ Let 3 „Sam u vodi“

dvije kapsule svaka četiri sata i flaša infuzije. Pelene nije prljao zadnjih nekoliko dana. Ima li to smisla? Harisu nema jer to je njemu samo dodatni posao. Sve mu je jedno da li ima jednog ili sto bolesnika u svojoj smjeni. Njemu je doći na posao u svakom slučaju. A šta bi porodica bolesnika imala od toga? Njegovi najbliži bi ga gledali kako se pati, a on vjerovatno ni sam ne bi znao da neko sjedi pored njega. Nesvjesno bi gledao u jednu tačku na plafonu, gledao bi kroz prozor ili u nekog bez ikakvog znanja o tome, tj. gledao bi kroz njega. Niko u tim trenucima ne vidi strah u njihovim očima. Strah od onoga što ih čeka. A to je smrt. Nešto nezamislivo. Ima i drugih strahova ali kod njih se može predvidjeti konačan rezultat. Moguće je, makar teoretski, pokušati izbjeći ono što slijedi. Ako te je strah visine a moraš hodati po ivici neke litice, unaprijed znaš da postoji šansa da se oklizneš ali u tom trenutku ćeš krenuti da se rukama uhvatiš za ivicu. A šta da radiš u slučaju smrti? Zašto da se uhvatiš kad počne završna faza umiranja? Zašto da se ljudima u ovakvim situacijama produžava agonija? „Ali jebaji ga, ne možeš ga ni ubiti”, odgovorio je sam sebi i zagledao se u starčeve oči. Tek tada je primijetio suze na starčevom licu koje su između bora tekle i uljevale se u uši. Iako nije osjećao nikakvu žalost prema ovom čovjeku htio je da mu obriše suze ali ga je Fata vratila u stvarnost. „Šta si se ti nešto zamislio?“ reče ona i uze

makaze sa kolica sa lijekovima. Trgnuo se na njene riječi. „Ma nemam pojma”, odgovorio je tiho. „Je si li ti završio sa ovom sobom?“ upitala ga je. „Ma kakvi, tek počeo.“ „Dragi Harise, pola sata si ovdje.“ Ništa nije rekao na ove riječi. Srknuo je preostalo vodu i čašu vratio na kolica sa lijekovima. „Ovaj neće još dugo”, reče Haris gledajući u starca, pa u Fatu. „Ah, šta ćeš”, reče ona pri izlasku iz sobe. Haris pregura kolica na drugi kraj sobe između druga dva bolesnika. Onda se vrati i navuče platnenu pregradu oko starca. Na trenutak mu se učinilo da starac više ne diše ali je samo mahnuo glavom i otišao od njega.

„Kad ćemo na pauzu?“ upitao je Dalilu u prolazu. „Nemam pojma”, slegla je ramenima. „Imam, pa nema ništa od seksa ako na to misliš.“ „Jok, eto mislio sam na partiju šaha”, mislio je u sebi. „Hajd’ zvaću te kad napravim kafu, malo poslije, odoh sad do hirurgije po neke injekcije”, rekla je primijetivši njegov tupi pogled i izašla sa odjeljenja. Popizdio je na ove njene riječi. Na licu mu se moglo vidjeti koliko je ljut. Od muke je popio još jedan tramal i krenuo u redovnu vizitu. Doktor ga je već čekao vratima svoje kancelarije. Haris mu je klimnuo glavom i pokazao bolesničke kartone u svojoj ruci. Soba je zaudarala na urin. Pacijent je imao oko 70 godina i već je bio izgubio glas. Kad mu je Haris prišao sa čašom vode i lijekovima on ga uhvati za

podlakticu. Haris se malo trznuo jer je još uvijek razmišljao o Dalili. „Šta je?“ upitao ga je otresito. „Ja sinko umirem od bolova”, rekao je starac glasom koji je zvučao kao malo jače šaptanje. „Reci… doktoru da mi da nešto jače protiv bolova.“ Nakon ovih riječi starac zgrči lice od silnog napada bola. „Opet”, reče Haris i prevrnu očima. „Ljudi moji, ne možete vi sami sebi propisivati lijekove kako hoćete. Imaju ljudi kojima je to pos’o. Znaju oni šta je za vas najbolje. Nije ti ovo slastičarna pa da dođeš ovdje i biraš koje ćeš kolače.“ „Znam…“ reče starac i opet se zgrči. Haris se osvrne da vidi da li neko obraća pažnju na njega. Doktor je razgovarao sa drugim pacijentom. Na brzinu iz džepa izvuče tramal i dadne ga starcu. „Evo jedan, nije Space lord motherfucker ali može poslužiti”, reče tiho. Starac je kao gladno ptiče isturio glavu iz jastuka kako bi popio kapsulu. Kao da je već danima žedan i sad mu neko donosi malo vode. Nakon što ju je progutao, jedva se osmjehnuo Harisu. „Hvala”, reče toliko tiho da Haris nije gledao u njegove usne ne bi ništa ni čuo. Haris se kiselo nasmije gledajući kako nestaje jedan „njegov“ tramal. Onda mu na pamet padne da je Dalila otišla na drugo odjeljenje po neke injekcije. Niz leđa su ga prošli žmarci. Odmah je odlučio da će nakon

vizite i on otići na hirurgiju i pokušati ukrasti flašicu trodona. I flašicu tramala da bi anulirao svoj dug. Na brzinu je podijelio lijekove ostalim pacijentima. Jedan je tražio da mu Haris promijeni pelene ali ga je on glatko odbio. Obećao mu je da će navratit malo kasnije. Iako je čitava soba zaudarala, sad mu se nije petljalo sa tuđim govnima. Vratio se u sobu za odmor i zapalio cigaretu. Stavio je flašicu vode u džep jer je htio odmah nakon krađe da popije jedan trodon. Čekao je Dalilu da se vrati da ne bi odjeljenje ostalo prazno. Doktor je već bio u svojoj sobi i igrao pasijans na računaru. Bio je jako uzbuđen zbog krađe za koju se spremao. Taman kad je pomislio da će se još dugo patiti bez svog velikog drugara, Dalila mu je pokazala put. Sad mu je bila još draža. Osjećao se kao dijete kad dobije neki poklon. Sa radija je dolazio Elemental sa pjesmom „Jaši, jaši“. Nogom je cupkao u ritmu i svako malo izlazio na hodnik da vidi ima li je na vidiku. Nije imao nikakav plan jer ga je ovo baš zateklo. Smijao se sam sebi, kako mu ovo nije prije palo na pamet? Pa ovo znači da više nikada neće biti bez trodona. Večeras će to biti flašica sa hirurgije, sutra sa nekog drugog odjeljenja, i tako sve dok ne dođe do svog odjeljenja. Osjetio je olakšanje na svojim ramenima koja su već danima pod nekim teretom. Od večeras nema više znojenja pred spavanje, sad će to da bude kao u „stara dobra vremena“. Čuo je Daliline klompe u hodniku i požurio je prema vratima. Sudarili su se na vratima.

„Opa”, reče ona. „Ti baš navalio večeras”, reče ona i osmjehnu mu se u lice. „Ma jok”, odgovori joj on i polako je obiđe što je nju malo iznenadilo. Znala je da je on nikad ne izbjegava, čak šta više, znao ju je nekada pratiti čitavu smjenu, sve dok se ne bi kresnuli u ranim jutarnjim satima. „Odoh ja do jarana na drugo odjeljenje, eto me za 15-20 minuta”, reče joj. „To mora da ti je neki dobar jaran kad toliko žuriš?“ doda ona. „Najbolji”, reče on i namignu joj. „Nemoj se dugo tamo zadržavati”, dodala je pomalo i ljubomorno. „Neću”, odgovorio joj je ne okrenuvši se, što je nju još više raspizdilo. Bilo mu je malo čudno što mu je to uopšte rekla. „Čuj, nemoj se dugo zadržavati”, rekao je u sebi. „Pa nije mi ona šef da mi naređuje. Mi smo u istoj ravni. Stvarno je čudno šta ženi može da uradi PMS i ono stanje poslije njega.“ Tako razmišljajući o Dalilinom ponašanju došao je do hirurgije. Odjeljenje hirurgije je najsređeniji u čitavoj bolnici. Europski fondovi su ovdje uloženi, mada, koliko je novca došlo čitava bolnica je trebali izgledati kao NASA-ina laboratorija. Na ovom spratu su samo okrečili zidove, sredili rupe u podovima, nabavili nove krevet i dušeke. Doduše, ovdje su medicinske sestre imale bolja odijela. Haris je znao raspored čitave bolnice. Dok je odrađivao praksu kao

srednjoškolac, glavne sestre su ga bacale po čitavoj zgradi, te idi na fizijatriju kod Anđe donesi mi kafe ili idi na vaskularno kod sestre Irme, daće ti jednu kesu za mene i slične gluposti. Trudile su se da bude što manje na njihovom odjeljenju da bi one mogle opušteno zabušavati. Držale su ga uvijek u pokretu. Na hirurgiji je bio par puta. Za razliku od njegovog odjela koji je konstanto mirisao na sredstva za čišćenje, ovdje je mirisalo na čistu posteljinu. Polako je ušao u sobu za odmor ali tamo nije bilo nikoga. Na ovom odjeljenju soba sa lijekovima se nalazila uz sobu za odmor. Prišao je vratima i tek tada osjetio da mu se ruke tresu. Iako je to bilo van protokola, želio je da su vrata otključana. I bila su. Ušao je u tu malu apoteku i brzo potražio trodon. Raspored lijekova u čitavoj bolnici je bio isti. To je bio kao neki standard u slučaju kad prebacuju sestre sa jednog odjeljenje na drugo da se ne moraju navikavati na te stvari. Oči su mu bljesnule kad je ugledao nekoliko flašica trodona poredanih u nizu. Odmah mu je kroz glavu prošla misao da ukrade dvije flašice ali ga je nešto zaustavilo. „To bi moglo privući pažnju”, rekao je sam sebi. Nije htio uzeti prvu u nizu nego je rukom krenuo prema drugoj. „Prva je vjerovatno otvorena i fali nekoliko kapsula u njoj”, rekao je tiho. Brzo je ubacio flašicu u džep i potražio tramal da vrati dug na svom odjeljenju. I njega je ubrzo

našao zabačenog iza nekih injekcija ali je prilikom izvlačenja ruke oborio nekolik kutija. Vraćajući kutije na mjesto čuo je neke korake u hodniku, znao je da ovdje ima nekoliko sestara i doktora i nemaju gdje drugo da se šetaju nego prema ovoj sobi. Uspio je nekako da vrati kutije na njihovo mjesto i brzo izleti iz sobe. Pola sekunde nakon što je zatvorio vrata u sobu je ušla sestra i uplašeno odskočila unazad. „Ne boj se bona, došo sam da vidim je li Dalila ovdje?“ Haris je pokušavao da izgleda što smireniji. I to mu je uspijevalo. „Oj što me uplaši”, reče sestra hvatajući dah i lagano se osmjehujući. „Srce mi lupa 200 na sat, samo što ne iskoči”, reče ona stavljajući desnu šaku na svoja bujna prsa. „Ja se izvinjavam”, smirivao ju je Haris i gledao u njene grudi razmišljajući da nema šanse da srce može da prođe kroz tolike sise. „Nisam imao namjeru da vas uplašim, samo sam htio da vidim…“ „Ma jašta je neg bila ovdje”, reče sestra. „Sad sam ja nju htjela zvati, ostala joj kesa ovdje”, nastavi ona i krenu prema stolu na koje se nalazila mala plastična vrećica. „Došla po ovo, mi se zapričale i ona zaboravila ponijet.“ Haris tad osjeti da mu grašak znoja krenu niz sljepočnicu. „Šta si se tako oznojio, nije te valjda natjerala da trčiš ovamo po njenu šminku?“ upita sestra pružajući mu kesu.

„Ma nije”, smijao se shvativši da ga večeras baš prati sreća. „Popio sam topao čaj na brzaka i sad mi vruće.“ Haris je sa velikom osmjehom i vrećicom Avonove šminke izašao sa odjela hirurgije, pa se spustio još dva sprata niže i sjeo na klupu pored zgrade da zapali cigaretu. Klupu nije obasjavala ulična rasvjeta i to mu je baš trebalo. Nije mogao da vjeruje kako ga je sreća večeras poslužila. Njegova dobra vila se večeras zvala Dalila. Dala mu je ideju kako da dođe do trodona. Ona, ustvari njena šminka, ga je izvukla iz sranja kad ga je sestra uhvatila u nezgodnoj situaciji. Zapalio je cigaretu, izvadio flašicu vode i stavio je pored sebe. Nakon toga je iz džepa izvadio flašicu trodona i polako je otvorio. Vatu iz flašice je lagano izvukao i na šaku istresao kapsule. Umjesto jedne u šaku mu se skotrljaše dvije i on na trenutak zastade. „Ma nije beg cicija”, reče i ubaci obje kapsule u usta i zali ih vodom. Odavno se nije ovako dobro osjećao. Dalila je gledala kako Haris brzim hodom ide niz hodnik nekom svom prijatelju. Nikad nije spomenuo da ima nekoga ovdje. Jedina njemu bliska osoba u čitavoj bolnici je bio njegov amidža ali taj ne radi noćnu smjenu. Čula je da neko zove sestru iz prve sobe i lagano je, gledajući u pod, krenula prema glasu. „Je li neko iz ove sobe zvao?“ rekla je sa vrata.

„Jesam ja”, reče neki čovjek sa kreveta odmah iza vrata. „Šta je bilo?“ upita ona otresito. „Trebalo bi mi pelene promijenit”, reče on tiho. „Ama čovječe ima ovdje i prečih stvari od tvojih govana”, odbrusi mu ona i izađe iz sobe. Hodnikom su odjekivali njeni koraci. Svake sekunde je bila sve ljuća i sve je jače udarala nogom od pod. Buka njenih klompi se smirila tek kada je ušla u sobu za odmor i treskom zatvorila vrata. Zapalila je cigaretu i stala pored prozora. Gledala je noćni panoramu grada. Gotovi svi u njemu su spavali, samo bi poneko taksi vozilo proletjelo između zgrada. Bila je ljuta na Harisa što ju je otpilio tek tako – kao da mu ona ništa ne znači. Došla je nervozna na posao i tu joj nije trebalo još ovako poniženje. I to od Harisa – od koga je najmanje očekivala. „Balavac jebeni, šta to on sebi umišlja?“ rekla je naglas. Tog dana joj je muž kod kuće održao predavanje kako se zapustila po pitanju izgleda. „Sva si nešto mlitava”, bila su njegove riječi. „Gdje je ona pička što sam je vodo po gradu? Ti si prije sijevala sad se vučeš ko neka pomija.“ „Ma nisi ni ti ništa bolji, konju jedan”, odgovorila mu je i htjela je još nešto da doda ali ju je zaustavio njegov šamar preko obraza. Dok je došla sebi on je već bio van kuće. Sva sreća da su djeca kod njegovih pa nisu morali ovo gledati. Iako se desilo već par

puta, emotivno je već otupila na njegove udarce, a puder joj je pomagao da sakrije ožiljke i modrice. „Fakat si omlitavila. Onaj konj je bio u pravu. I Haris te već odbio kad si mu prvi put rekla da nema ništa od seksa”, govorila je u sebi i brisala suze sa svojih obraza. „A mislila sam da je samo seks između nas dvoje i da mi onaj balavac ništa ne znači, a eto koliko me pogodilo to što je otrčao nekoj fufici. Hah, pa normalno draga moja Dalila, mlađe je slađe”, smješkala se. „Prošlo je i tvoje vrijeme, draga moja Lilo”, tako joj je tepao muž na početku njihove veze. „42 godine su ti u guzici, a ti se furaš kao da ti je 22. E pa ne može to tako. I ti si u svoje vrijem sjebavala starije cure i došlo je vrijeme da vidiš kako je kad te neko prevari sa mlađom. Samo što je to Lila radila sa 17 još dok je u srednju školu išla. Ali eto, svemu dođe kraj, pa i šiparici Lili.“ Otvorila je prozor da izađe dim od cigarete i slučajno pogledala dole. Ispred zgrade se nalazilo samo jedna ambulantna kola i vidjela je žižak od cigarete kako sjaji na klupi u mraku, nije mogla vidjeti ko tamo sjedi. Ponovo je pogledala prema dole i odjednom joj padne na pamet pitanje „Šta tjera ljude da sa zgrade skaču u smrt?“ Stresla se i od same pomisli na samoubistvo. Dalila to ne bi uradila ni pod koju cijenu. Prije bi ubila sve druge, nego sebe. Istresajući pepeljaru u kantu za otpatke, krajičkom oka je uhvatila svoj odraz u ogledalu na su-

sjednom zidu. Spustila je pepeljaru na stol i prišla ogledalu. Posmatrala je sebe neko vrijeme. Kosa joj je poklopila lice, pored očiju je bilo par bora, a ispod su se nalazili fini podočnjaci. I oko usta su se već nazirale bore. „Onaj konj je stvarno bio u pravu”, rekla je naglas. „Sad ćemo napraviti finalni test”, nastavila je u sebi. „Sad ćeš se Lilo malo sredit i ako te Haris htjedne nakon što je obradio neku mlađu pičkicu znači da si još mačka i po, ako te odbije, onda si najebala.“ Osjetila je neku snagu pri ovoj pomisli. Počela je da skakuće po sobi kao da ju je neko pustio sa lanca. Iz torbe je uzela češalj i začešljala kosu u rep na sredini glave. Prijateljice su joj rekle da joj ta frizura najljepše stoji. Doduše, bilo je to prije nekoliko godina ali vrijedi probati. Osjetila je da je progledala sa samo par poteza češljem. Onda je uzela da popravlja puder i tad se sjetila da je na hirurgiji zaboravila novu šminku koju je naručila. „Kasnije ću otići po to”, rekla je odmahnuvši rukom i otišla na ogledalo da stavi sjenilo za oči. Nakon toga je stavila ruž i pojačala parfem. Ponovo je stala pred ogledala da odradi final check. Onda je otišla do torbe i izvadila novi higijenski uložak. Stala je uz vrata, zasukala suknju i skinula gaće. Uložak zalijepljen na gaće je imao male tragove krvi, taman toliko da od seksa ne bude ništa. „Ako ti imaš menzes, nema on”, rekla je stavljajući novi uložak na gaće a stari bacila u kantu. Nakon

toga je prišla ogledalu i još jednom pregledala ruž na usnama. „E sad ćemo vidjeti vrijediš li ti išta”, rekla je sama sebi i sjela za stol da ispuši još jednu cigaretu. Usput je još malo zadigla suknju tako da joj je više od pola butine bilo otkriveno. „Dobro je da su ti noge obrijane”, zadirkivala je samu sebe. Ispušila je tek nešto više od pola kad se na vratima pojavio Haris. U ruci je imao kesu sa njenom šminkom. „Dade mi ona sestra sa hirurgije da ti ponesem”, reče i pogledom pređe preko cijele Dalile. „Je li to vrijeme pauze?“ „Meni jest“, odgovori ona. „Hvala što si mi donio šminku.“ Haris obiđe stol i otvori prozor, te zapali cigaretu i sjede pored nje. Ponovo je pogledao Dalilu od glave do pete, zadržavši se malo duže na njenim butinama. Sretna da je on primijetio kako se ona sredila i da je još uvijek poželjna, što je njoj značilo da vrijedi još uvijek, istog trenutka ona ustade i krenu prema vratima. On joj htjede reći da nije ništa loše mislio sa tim što ju je odmjerio ali ona zaključa vrata i ugasi svjetla. „Sjedi na fotelju”, reče ona, a on u milisekundi baci cigaretu kroz prozor i sjede na fotelju koja je inače služila za drijemanje. Oči su mu se brzo navikle na minimalnu količinu svjetla koje je dolazilo s polja. Vidio je kako je kleknula ispred njega. Lijevu ruku je

zavukla pod njegovu majicu, a desnom je otkopčavala dugmad na hlačama. Kad je osjetio njena usta na svom glaviću zabacio je glavu unazad i nije znao da li ovo sanja ili je ovo stvarnost. Nije bio siguran da li je to od silnih trodona i tramala koje je uzeo ili je Dalila stvarno nešto drugačija večeras. Iz blaženog stanja ga trznulo treptanje neonski sijalica. Gledao je Dalilu kako popravlja ruž uz ogledalo na drugom kraju sobe. Onda je pogledao niz sebe i ugledao svoje gaće na gležnjevima. Kita je još uvijek stajala pravo – znači bilo je do hemije. „A gdje ti radi prijatelj?“ upita ona sjedajući na stolicu gdje ju je on zatekao i paleći novu cigaretu. „Koji prijatelj?“ upita on zbunjeno. „Pa taj što si sad išo kod njega? Taj tvoj veliki prijatelj?“ ovo zadnje je rekla kolutajući očima. „A taj prijatelj”, reče on i ustade da uzvuče gaće. „Ma ne radi nigdje, nego je operiso slijepo crijevo, pa sam otišao da vidim trebali mu šta”, slagao je u sekundi. Dalila je osjetila da joj gore obrazi ali sva sreća ima puder pa to on neće primijetiti. „Aha, ja sam mislila da ti ne radi neki drug ovdje”, reče tiho. „Ili neka prijateljica.“ „Kakva prijateljica”, odgovori joj smješkajući se, sad je već shvatio da je nju spopala ljubomora. „Da ti to nisi ljubomorna?“ „Ma daj molim te”, odglumi ona uvrijeđenost. „Pa normalno je da će nekad doći neka mlađa i bolja.

I čim ti se ukaže takva prilika ti ćeš je iskoristiti. Što da ne? Zar nas dvoje nismo eksperimentom potvrdili da je slađe što je mlađe?“ „Pa možda kad se budem treb’o ženit. Al’ ne bi se tebe nikad odrek’o. Što se ovoga tiče meni mlađa i bolja ne treba.“ Vidio je kako joj oči zaigraše na ove njegove riječi. „Jeste vi žene jadne, kako vama malo treba”, pomislio je u sebi. Iz hodnika se čuo neki glas. „Joj, ovo je onaj sa prljavim pelenama”, reče Haris. „Odoh mu ja zamijenit pelene, a ti nam napravi kafu. Može?“ „Može”, reče ona sa dignutom obrvom. Bila je tako ponosna na sebe.

Život mu je ponovo počeo teći starim tokom: kuća-lexaurin, izlasci-trava i piće, posao-trodon. Jednom su ga poslali po injekcije na Internu kliniku i, normalno, to je iskoristio za snabdijevanje trodonima. „Soba je otključana”, rekla mu je sestra. „Reko je meni doktor da će oni nekog poslati po injekcije. Uđi i uzmi, ja moram u WC.“ Bila je mlada i očito neiskusna čim je imala povjerenja. „Hvala…“ zastade da pogleda ime na pločici zakačenoj na košulji. „Hvala, Alma”, jebački joj se nasmijao. Nisu mu promakle njene utegnute sise. Haris je opušteno ušao i odmah uzeo ono što njemu treba pa tek onda ono po što su ga poslali. Okrenuo se da izađe ali je osjetio da ima još vremena pa se vratio i pogledao najistureniju flašicu trodona. Bila je otvorena. On je otvori i iz nje uze jednu kapsulu i odmah je proguta. Zadovoljno se osmjehnuo, bio je

to treći danas, i izašao iz sobe. „Je si li našao injekcije?“ čuo je glas iza sebe. „Jesam, jesam”, odgovori on i ugleda sestru kako mu se smješka. Pogledom je prešao preko nje i odmah mu je kroz glavu prošao razgovor sa Dalilom od neko večer. „Ti si izgleda nova ovdje?“ reče on i krenu prema njoj. „Aha”, odgovori ona i uđe u sobu za odmor. Haris krenu za njom. „I? Jesi li se navikla?“ reče on šmekerski se osmjehujući. Naslonjen na štok od vrata ruke je držao u džepovima pantalona. Ona sjede na stolicu najbliži njemu. „Ma eto i jesam i nisam. Od sutra sam treća. Ta smjena mi je najteža.“ „Naviknut ćeš se”, reče on kao da je iskusni medicinski radnik sa dugogodišnjim iskustvom. Odmah je izračunao da im se poklapaju smjene. Po naglasku je primijetio da nije iz grada. „Dosadno pa mi se teško održati budnom.“ „I ja sam sutra treća. Pa zovi na kafu kad ti se prispava, ni kod mene nije ništa bolje.“ Počeo je da razmišlja o seksu sa ovom curom. Zamišljao ju je golu na klupi u svlačionici. Ustvari je zamišljao Dalilino tijelo i njenu glavu. Bila je ljepša od Dalile, vjerovatno zato što je dvadeset godina mlađa. Vidio ju je golu na onoj klupi što sjedaju dok presvlače hlače. Mahala mu je kao da ga pozdravlja ili negdje ispraća. To mu je bilo malo čudno. Usred seksa da mu maše? Onda

se trgnu i shvatio da se previše ufurao u ovu priču. „Šta si se zamislio?“ govorila je Alma mašući mu sa stolice. „Daj mi broj gdje da te nazovem?“ „Ma nešto odlutah”, reče on zbunjeno. Osjetio je erekciju u gaćama. Automatski se okrenuo i krenuo niz hodnik rukom ganjajući kitu. „Halo, koji broj?“ ona istrča za njim. „Nazovi hospis i traži Harisa”, reče joj on ne okrećući se, rukom u džepu je držao kitu da ga ne oda. „Šta da nazovem? Hotel?“ rekla je začuđeno. On stade i okrenu se ne očekujući nju pored sebe. „Hospis”, reče razgovjetnije. „Posljednji krug pakla na ovom svijetu, da se izrazim pjesnički.“ Ona je gledala u njegovo međunožje, a on u njene oči. Provaljen je. Džaba se držao za kitu. Kada je podigla pogled prema njegovim očima, on je samo digao obrve glumeći iznenađenost. „Čujemo se”, rekla je sa osmjehom. „Dobro”, rekao je i brzim koracima izašao sa odjeljenja. „Kretenčino jedna”, govorio je sam sebi. „Aj, čovječe koji blam. Progovoriš par riječi sa trebom i digne ti se ko u nekog divljaka sa pustog ostrva.“ Imao je osjećaj da je u par koraka došao do svog odjeljenja. Krenuo je u svlačionicu da se malo smiri međutim Zehra ga je vidjela. „Harise, hajde kafa”, rekla je iz sobe za odmor. „Eto me za minut”, odgovorio je i uletio u svlačionicu.

Iz džepa je izvadio flašicu trodona i ubacio je u svoj pretinac. Tamo se već nalazila jedna flašica ali je bila do pola prazna. Sve je kapsule istresao u jednu flašicu a ovu praznu stavio u džep pantalona da bi je mogao baciti na putu kući. Pogledao je u klupu iza svojih leđa i odmah mu je pred oči došla scena seksa sa Almom. Protresao je glavom kao da pokušava da istrese ove misli iz svoje glave ali samo je postajalo još gore. Sad je njen glas počeo da ga okružuje. Čuo je kako stenje. I sebe je čuo kako ubrzano diše. Miris znoja je počeo da mu upotpunjuje osjećaj seksa koji se nikada nije desio. Ona je ležala na leđima i rukama trljala sise. On je sjedio, držao joj noge da bi ga mogao što dublje uvaliti. Svako malo je brisao znoj sa svog čela. Ona je postajala sve glasnija. Odjednom je zabila svoje nokte u njegove listove. Haris se zgrči dok je svršavao u gaće. Slika, zvuk i miris seksa su polako nestajali. Svlačionica i prazna klupa u njoj su postajali sve stvarniji. Nije mogao da vjeruje šta mu se desilo. Ovo je vjerovatno posljedica dva trodona koja je popio u zadnjih pola sata. Svukao je gaće do koljena i gledao oko sebe tražeći nešto čime bi se obrisao. Zehra je već pila kafu kad je ušla Fata. „Je si li zvala Harisa?“ upitala je. „Jesam, jesam”, odgovori Zehra paleći cigaretu. „Otišo je do WC-a.“ „Što me sad iznervira jedan pacijent”, započe

Fata priču. „Kaže da je neko veče dva sata čekao da mu se promjene pelene.“ „Kad je to bilo?“ upita Zehra dok je Fata palila cigaretu. „Neko veče, nije znao reći tačno kada.“ „I ko mu je na kraju zamijenio?“ upit Zehra veoma ozbiljno jer je ona glavna sestra na ovom odjeljenju i ovo je prvi put da se neko žale na njeno osoblje. „Kaže da je došao onaj momak ali da se prvo izgalamio na njega. Znači Haris, nema ko drugi.“ „Ma ne vjerujem”, kategorički odgovori Zehra. „Tako mi on reče. I ja sam se iznenadila.“ „Ma da je bilo ko drugi osim Harisa.“ „Kažem ti Zehra šta mi reče čojk. Ni ja mu ne vjerujem”, nastavila je priču Fata dok je Zehra vidno iznenađena pratila. „Haris je baš vrijedan i ništa mu nije mrsko.“ „Ma to ti kažem”, prekide je Zehra. „Da je bilo ko drugi osim njega. Pa neki dan je ovdje plako za onim pacijentom što je umro u tvojoj drugoj smjeni. Znaš onaj desno što je ležo?“ „Znam, znam.“ „Majke mi moje, zaplaka momak ovdje ko da mu je čojk bio najbliži rod.“ „I ja sam ga skoro zatekla stoji pored jednog pacijenta i samo što nije zaplako nad njim. Ali eto samo da znaš da ako budala šta nabaci doktoru”, smirivala je Fata situaciju.

„Sad ćemo ga pitati šta se desilo?“ reče Zehra. „A što ga nema, kad je on prošo niz hodnik.“ Zehra ustade i krenu prema muškom WC-u. Zvala ga je ali joj se niko ne javi. Zatim je krenula prema svlačionici. Kad je otvorila vrata Haris se umivao. „Hajde, Harise kafa”, dobaci mu ona. „Ohladi se, jebi ga.“ „Eto me”, reče on trgnuvši se jer nije očekivao da će lično doći po njega radi kafe. Polako se obrisao i krenuo za Zehrom. „Šta si se to upišo?“ upitala je Fata kad se Haris pojavio sa mokrim gaćama. „Ma skvasio se dok sam se umivo”, reče Haris gutajući knedlu. „Pa šta si ti to umivo?“ reče Zehra i njih dvije se glasno nasmijaše. „De nemojte me zajebavat”, odgovori im Haris crven u licu od stida. Pokušavao je samo da ne misli na maloprijašnji događaj jer se bojao da bi mu se to moglo opet desiti. Zajeban je kralj kraljeva. „Vidi što se zacrvenio”, reče Fata kroz smijeh. „Reče mi jedan pacijent da je dva sata čekao da mu neko promijeni pelene u noćnoj”, započne Zehra. „ Kaže da si ti na kraju došo i promijenio ih. Je li istina?“ „Ma nije dva sata”, odgovori joj Haris iznerviran. “Jest čeko ali…“ sjetio se Daliline face među svojim nogama obasjane svjetlom grada. Protresao je glavom

jer nije htio još jednu ejakulaciju. „Maksimum 10 minuta, možda petnaest da me čeko”, nastavio je. „Znala sam”, reče Zehra i pogleda prema Fati. „Pa pitajte ostale da sam mu rekao da se strpi dok ne odradim vizitu. Njemu je minuta ko sat.“ „Ma i ja sam se iznenadila kad sam čula”, reče Fata. „Samo ti radi ko i dosad i neće biti nikakvih problema”, ubaci se Zehra. „E jest mi sad krivo”, iskreno je govorio Haris. „Ama smiri se”, reče mu Zehra. „Znam ja kako ti radiš. Pusti ga.“ „Dobro je, nije rijetka ovaj put”, reče Fata sipajući sebi drugu šolju kafe. „Harise nemoj stavljati šećer u kafu, hoću i tebi da ogledam.“ „Kako da se ti tako vežeš za pacijente?“ upita ga Zehra. „Kako to misliš?“ upita on otpuhujući dim. „Pa neki dan si ovdje plako kad je onaj umro u Fatinoj smjeni?“ „Ma ne znam”, slegnu on ramenima a uz leđa mu prođoše trnci od same pomisli na šta ga je taj čovjek natjerao. „Šta ću kad sam vodolija u horoskopu”, reče on osmjehujući se. „Boga mi ja sam jarac i mi nismo nešto baš cmizdravi”, reče Zehra. „I ja sam jarac”, ubaci se Fata. „Uh, jest jaka”, reče Haris nakon prvog gutljaja kafe. „Uh”, reče i strese se od gorčine. „Nadam se da

ćeš mi vidjeti neki put u ovome”, pokaza na svoju šolju. „Ako preživim.“ „Ih, ti si mlad ne treba tebi šoljica toza da bi putovo”, odgovori mu Fata. „Znaš kako se kaže – ne pita se momak gdje mu je konak.“ „Ja znam da sam sutra treća i ima svima da stavim pelene. Da se ne bi neko žalio”, reče Haris i oni se svi nasmijaše. Izvukao se i ovaj put. „I portiru ću da stavim jednu. Šta ja znam šta može da bude?“

Razmišljao je da Almu dovede na svoje odjeljenje ili da idu kod nje ali ona ga nije ni pitala, samo se pojavila u hodniku sa dvije čaše kafe. Miris kafe se jedva probijao kroz miris njenog parfema. Na brzinu ju je uveo u sobu za pauzu i nadao se da Esma, medicinska sestra koja je tu večer radila sa njim u smjeni, neće ući jer to bi značilo kraj veze između njega i Dalile. Esmi bi to vjerovatno bilo simpatično što se on šemi sa nekom medicinarkom i to bi uz kafu ispričala ostalim. Obistinile bi se Daliline slutnje da će je zamijeniti sa mlađom. „Gdje ćeš ti za 1.maj?“ upitao je Almu. „Nemam pojma”, kratko mu je odgovorila. „Je li to prekosutra?“ On potvrdno klimnu glavom. „Taman bi me trebalo potrefiti da taj dan odmaram”, dodao je Haris.

„Onda bi i ja odmarala, jer nam se smjene poklapaju. Gdje ćeš ti?“ „Nemam pojma ni ja”, odgovorio je i pustio opušak od cigare da lagana poda sa prozora. Obradovalo ga je što je i ona razmišljala o podudaranju njihovih smjena. „Najvjerovatnije nigdje, nešto mi mrsko gledati iste ljude cijeli dan i još cijelu noć.“ Na brzinu je bacio pogled preko nje dok je ona zamišljeno gledala kroz prozor. Razmišljao je gdje da je odvede na partiju seksa. Ovdje nema govora da bi išta smio probati. Svlačionica je dobro mjesto ali ne bi se smio zaključati jer i tu postoji šansa da ih Esma uhvati na djelu. Što se njega tiče on bi i u sobi sa pacijentima, svi su toliko nakljukani tabletama da ne bi ni povjerovali da se to stvarno događa, ali nema šanse da bi nju uspio na to nagovoriti. Nema šanse da bi ikoga uspio na to nagovorit! Imalo normalna osoba bi ga odjebala do kraja života. Osjećao je kako ga trodoni rade i ako želi da se opet ne obruka pred istom curom morao je nešto preduzeti. Bio je siguran u sebe i ni jednog momenta nije pomišljao da bi ga ona mogla odbiti. „Kakvo je ovo odjeljenje?“ upitala je. „Molim?“ upitao je izgubljeno. Zar je moguće da nije znala osnovne stvari u ovoj bolnici? „Ovo odjeljenje, kakvi pacijenti ovdje leže?“ obrazložila je pitanje. „Ovo ti je hospis. Ovdje leže oni sa zadnjim danima ili satima života. Kad ih rak dokrajči, ovdje ih dovuku.“

Primijetio je da se ona ježila na ove riječi i nastavio je dalje preuveličavajući priču kako bi je još više uplašio. „Ovim ljudima ne možeš pomoći nikakvim lijekovima ali ne možeš ih ni poslati kući. Neki su mirni ali ima i onih što po čitavu noć jauču i zapomažu a ti ne možeš ništa poduzeti. Nit jedu, nit piju. Spojiš ih na infuziju i čekaš. Nekad im zamijeniš pelene ili ih opereš…“ „Joj, de u šuti”, prekinula ga je i stresla se od straha. „Ja ovo ne bi radila ni za kakve pare.“ „Što?“ smijao se njenoj reakciji. „Bolnica je ovo, nije salon ljepote.“ „Ma de ba, samo kad pomislim na to, trnci mi uzlete uz leđa, a kamo li da to stvarno radim.“ „Navikne se čovjek.“ „Nema šanse da bih se navikla”, reče ona praveći grimasu kao da je pojela nešto gadno. „Sad kontam da je moje odjeljenje mila majka u poređenju sa ovim.“ „Pa i ovo su ljudi”, uozbiljio se. „Ako si profesionalac u svom poslu nema ti se šta gaditi.“ „Fuuuj”, odbrusila je. „E jebi ga sad”, ovo ga je pogodilo. „Šta to treba da znači? Jesam li ja to neki kreten što ovdje radim pa da tako sereš po mom poslu.“ „Ma nisam to mislila”, shvatila je da je pretjerala. „Nego šta? Čuj ‘Fuj’?“ gledao ju je u oči a ona je mogla osjetiti bijes u njegovom pogledu.

„Izvini, pretjerala sam.“ „Naravno da si pretjerala. Ti bi znači ovdje zaposlila samo jednog čovjeka i da duži pištolj. Kad nekog dovedu na ovo odjeljenje, on ga rokne?“ „Ma ne bi. De nemoj pretjerivat”, smirivala je situaciju. „Izvini. Inače sam gadljiva, pa…“ „Srce moje i ti ćeš kad-tad morat nosat tute i podvaljivat ih pacijentima pod guzicu.“ „Znam, to me i plaši. Mislim, nije me strah, nego baš sam gadljiva. Za sad sam k’o kurir. Odnesem, donesem i sjednem. Pravo mi je dosadno, da mi je nešto da se desi, nešto interesantno. Ne znam ni ja šta.“ „Što odabra ovo zanimanje ako si tako gadljiva? Ovdje i da si šef odjela ima da se baviš raznim sranjima.“ „Ne znam ni ja što upisa medicinsku školu.“ „Onda si se baš zajebala.“ „Medicinske sestre su mi uvijek bile seksi. Ono, kad se upnu u uniformi pa idu kroz hodnik”, smijala se. „To mi je baš cool.“ „I meni je to seksi”, odgovorio joj je iskreno. Na brzinu je pogledao od glave do pete. Super joj je stajala uniforma. „Stvarno?“ „Najiskrenije”, gledao je u njene sise i htio je da to i ona primijeti. „Još kad neko fino popuni uniformu. Milina za oči.“ „Daj ne zajebavaj”, reče ona i okrenu mu leđa. Krenula je da spusti čašu na stol.

„Džaba si mi okrenula leđa, i iz ove perspektive ti uniforma dobro stoji.“ Otpuhnuo je gledajući joj dupe. „Jesi ti zajeban.“ „Samo sam iskren. Kad neko dobro izgleda tu nema pomoći. Konstatujem da dobro izgledaš u uniformi. Šta ću kad sam slab na medicinske sestre.“ „To sam primijetila i neki dan”, reče ona sa podsmjehom. „Hajd’ ne zezaj”, odbrusi joj a obrazi mu se zažariše u sekundi. „A je l’ vi ovdje imate doktora ili samo sestre?“ upita ona da skrene sa teme. „Curo draga, ovo je odjeljenje, kao i svako drugo u ovoj bolnici. Imamo i doktora i čistačicu.“ „Pa je l’ i on ovdje sa vama?“ „Ima on svoju kancelariju. Doduše, trenutno je na nekom drugom odjeljenju, vjerovatno štipa mlade medicinske sestre“ izgovorivši to sjeti se da ga tu nikada ne bi tražili. „Sad ću ti pokazati.“ „Onako ja pitam, nisam mislila da idemo u inspekciju”, dobaci ona ali je on već izvadio ključ iz metalnog pretinca na zidu. „Hajde za mnom.“ „Gdje?“ „U inspekciju.“ „Daj ba?“ „Šuti i hajde za mnom.“ Izašavši na hodnik brzo je pogledao na obje

strane. Sve je bilo mirno. Doktorova kancelarija se nalazila preko puta sobe za pauzu. Znao je da je Esma uz jednog pacijenta kojem je trebalo zamijeniti bronhilu na ruci. Poznavajući vene tog čovjeka za to će joj trebati pola sata. U istoj sekundi je otvorio vrata, upalio svjetlo i uskočio unutra. Prostorija je mirisala na ustajali duhanski dim. Pogledom je tražio mjesto gdje bi se njih dvoje mogli svaliti. U bijednoj kancelariji se nalazio stol sa monitorom na njemu, fotelja za doktora i dvije stolice za posjetioce. Na dva zida su se nalazile uokvirene razne diplome i zahvalnice, a uz treći je bio ormar. „Kancelarija k’o kancelarija, ništa posebno”, reče ona nezainteresovano. „A ne, ova je posebna”, reče on podigavši obrve. „Što?“ On ništa ne odgovori nego zaključa vrata. „Što zaključa vrata?“ Opet joj ne odgovori nego ugasi svjetlo. „Što svjetlo ugasi?“ Na prvi mah ulična rasvjeta je slabo ali dovoljno osvjetljavala prostoriju. Dovoljno da krene prema njoj. „Kažu da je sreća kad postaviš tri pitanja zaredom.“ „E, glup ti je fazon.“ Nije više čekao ni sekunde već je počeo sav da treperi od uzbuđenja. Rukama joj je obuhvatio struk i privukao se prema njoj.

„Uhvatit će nas neko”, rekla je tiho ali se nije odupirala. Osjetila je da je on napaljen do maksimuma. „Malo prije ti reče da ti treba neka avantura. Ovo je najbolje što mogu trenutno da ti pružim.“ „Znaš li da smo se mi već jednom upoznali?“ upitala je oblačeći suknju. „De ba? Gdje?“ „Kod Debe na gidi prije desetak dana.“ „Nemam pojma.“ „Upoznala nas je Mirna. Poslala te po pivo i kad si nam donio tad smo se i upoznali.“ „Matere mi, ja se ne sjećam. Sjećam se gide al’ ne sjećam se tebe. Pa što to ne spomenu ranije?“ reče on zbunjeno. „Htjela sam da vidim hoćeš li se ti sjetiti”, slegla je ramenima i nešto tipkala po mobitelu. „Eto nisam. Ali ne mislim ništa loše...“ „Ma uredu je nemaš se šta pravdat. Sljedeći put ćeš se sjetiti sigurno”, rekla je i pokazala mu fotografiju na svom mobitelu na kojoj on stoji pored Alme i drži tri flaše piva. „Ja se ovog ne sjećam”, nasmijao se i vratio joj mobitel. Lagano je otključao vrata i provirio u hodnik. Kao i desetak minuta ranije bio je prazan. Pokretom glave joj je dao znak da može izaći i on je brzinom svjetlosti zaključao vrata i ubacio ključ u džep. „Daj mi broj mobilnog”, rekao joj je.

„Šta će ti?“ „Onako, jebo te, nek imam.“ Osmjehnula se i izdiktirala mu. Pored broja je upisao Alma Interna. „Vidimo se”, rekla je i brzim koracima krenula prema stepenicama. Pogledom ju je pratio neko vrijeme i onda ušao u svlačionicu da se sabere. Bio je u pravu, seks na poslu je isti bez obzira s kim ga upražnjavaš. Trenutak nakon što je sjeo na klupu i pogledao u metalne kabinete ispred sebe, osjetio je kajanje. Odmah se sjetio razgovora sa Dalilom o mlađim curama. Kao da je naslutila da joj se sprema konkurencija. Osjećao je neku krivnju i bio malo ljut na sebe zbog ovoga što joj je uradio. Iako između njih nije bilo ništa više od seksa osjećao je da ima neku vrstu obaveze prema toj ženi. Bar što se cura na poslu tiče. Uredu je kad to rade negdje drugdje, ona je udata i normalno je da to radi sa svojim mužem, a i on je slobodan, ali ovdje, to je već bilo previše. Nije znao šta da radi kad se njih dvije pojave u istom trenutku na ovom odjelu. Šta onda? Koga da izabere, mlađu sa kojom bi mogao da ima nešto i van bolnice ili stariju sa kojom se mora kriti čak i ovdje. Cijelo vrijeme je bio ubijeđen da mu je ona samo jedna starka u prolazu ali izgleda da nije. Nije želio da je povrijedi. Već je vidio Dalilu kako plače i sebe kako sjedi pored nje i šuti. Nije je smio pogledati u oči.

To bi je dotuklo jer joj je on predstavljao slamku spasa u razorenom životu. Zbog njega se nekada i dotjerivala, imala je pažnju, i seks, kad god je htjela. Nije mogao da vjeruje da će ga ova mala avantura ovako sjebati. Ali mu je očigledno trebalo ovako nešto da bi shvatio šta je do sada imao. Nije mogao naći pravi razlog zašto je to učinio, ali eto, uradio je to i gotovo. Nema povrataka. Možda mu ona to i oprosti ali nikad mu ne bi zaboravila. Jednom kada se čovjek nađe u situaciji da je izigran i izdan, teško se oporavlja. Sjećanja na prevare se ne mogu izgubiti ali se mogu preboliti, a za to je potreban volja i vrijeme. Njih dvoje nisu tu da bi planirali neku svoju zajedničku budućnost, jednostavno su se zatekli i oboje imaju korist od toga. Ako ikada saznaju jedna za drugu tek onda nastaje sranje. Ako su normalne obje bi ga trebale ignorisati, ispisati iz svojih života. Dalili bi to bilo malo teže s obzirom da rade na istom mjestu, a često i u istoj smjeni, ali Almi to ne bi predstavljalo problem. Šta ako Dalila odluči da mu vrati istom mjerom, ako nađe nekog tipa na poslu? Pa joj se novajlija možda i svidi pa odjebe Harisa. Čovječe, na kraju će on biti taj koji ga puši! Osjećao je emocionalni haos i kako ga nešto pritišće na ramenima. Na trenutak mu je došlo da nazove Almu i okrivi je za sve što mu je uradila. Sa Almom je to bilo odlično ali opet je nekako bio na

strani svoje ljubavnice. Da je ovog trenutka morao da bira između njih dvije izabrao bi starku. Ubrzo je shvatio šta mu može pomoći da se izvuče iz ovih crnih misli. Skočio je i ubacio jedan trodon u usta. „Dragi Harise gdje si ti?“ uletjela je Esma u svlačionicu. „Tražim te već pola sata.“ „Evo me...što?“ promucao je izgubljeno. „Idi na prijemno dovuci jednog novog pacijenta.“ „Evo sad ću.“ „Šta ti je?“ „Što?“ „Šta si se teko zacrvenio?“ „Ma nešto mi se zamantalo”, počeo je da se izvlači. „Bio na terasi da uhvatim zraka pa malo sjedoh ovdje. Ne znam šta mi je.“ „U frižideru imaš čokolade, uzmi red-dva, možda ti je op’o šećer”, nastavila je Esma. „I stavi malo dezodoransa pa onda idi na prijemno.“ „E dobro si, to će me možda vratit u život.“ Na prijemnom su ga dočekale dvije medicinske sestre i starac u krevetu. „Joj otkad vas nema”, dobaci jedna od njih. „Polako draga moja, nismo mi besposleni.“ „Sačekaj samo malo sad će doktor donijeti njegov karton.“ „Eto sad ja moram čekat”, oholo se nasmijao. „Doktor je u WC-u”, ubacila se druga. „S kim?“ nasmija se.

„Jebo te, ti nisi normalan! Pričaš gluposti”, nastavi druga a Haris je primijetio da je prva naglo skrenula pogled. „Malo se šalim”, naceri se on gledajući u prvu. „Šta se ti crveniš?“ „Nerviraš me”, odbrusi mu medicinska sestra sad već preplanulih obraza. „Pa dobro gdje ste vi do sada?“ čuo se doktorov glas iza njegovih leđa. „Ima li smo napad kod jednog pacijenta”, ispucao je još jednu laž, a u glavi mu se vrtjela slika Alme na doktorovom stolu. „Izvinjavam se ali nije do nas.“ „Dobro, nema veze”, reče doktor pružajući mu fasciklu. „Evo i njegov karton.“ Haris nije uspio napraviti ni dva koraka, a ovi su već nestali. Odgurao je starca do lifta. Otvorio je bolesnikov karton i istog momenta ga počeo ljubiti. Vrata lifta su se otvorila i iz njega izađe čistačica. „Dobro večer gospođo”, nasmijao joj se Haris. „Dobro večer”, rekla je zbunjeno i odlazeći par puta se okrenula prema njemu. On joj je veselo mahnuo i pritisnuo tipku za zatvaranje vrata lifta. „Stari nemaš pojma koliko si mi dobar”, okrenuo se prema bolesniku koji je spavao. „Morfijum, tri puta na dan. To nije prava doza. Ja bih je radije nazvao jedan plus dva, ali već ćeš ti to shvatiti”, potapšao je starca po ramenu, ali ovaj nije reagovao. Dok se lift penjao on je izvadio svoj mobitel i fotografisao se pacijentom. „Ovo je za arhive. Za dušu i sjećanje.“

U hodniku je sreo Esmu. „Jack pot”, uzviknuo je, a osmjeh mu nije silazio sa lica. „Šta”, stala je na trenutak. „Gdje ću ga?“ „Smjesti ga u treću sobu i hajde, zakuhala sam kafu”, dobacila je u prolazu a iz sobe za pauzu se čula njemu dobro poznata pjesma - „God gave me everything“ od Mick Jaggera sumirala je Harisovu čitavu noć u svom refrenu.

Protegao se da ugasi budilnik i osjetio kako su mu ruke otežale. Par puta je stisnuo šake da bi pokrenuo cirkulaciju u njima i tek onda zaustavio iritirajući zvuk budilnika. Ponovo je stisnuo šake i kad je pokušao da ustane primijetio je da mu noge bride. „Izgleda da sam sinoć pretjero sa tabletama”, rekao je u sebi. „Večeras bi moro malo pazit šta gutam.“ Napola otvorenih očiju iz ladice izvadi šumeću tabletu Aspirina i ubacio je u čašu vode na natkasni. Nakratko je gledao u čašu i nije mogao vjerovati da nije otpio ni gutljaja tokom noći. Inače je znao popiti i po dvije čaše tokom spavanja. Od trodona se nenormalno znojio, a cigare su ga isušivale, tako da je uz sebe uvijek morao imati vode. Sjeo je na ivicu kreveta i masirao svoja stopala.

Krv se polako vraćala u njih a i njemu se polako bistrilo pred očima. „Jebo te, sav sam utrno ko da sam spavao stojeći”, reče sam sebi i ispi malo tečnog Aspirina kao da je riječ o finom škotskom viskiju. Vraćao je film od prethodne večeri. Bez kolebanje je zaključio da je dolazak morfijuma na njegovo odjeljenje vrhunac večeri. Sva sreća pa sinoć dok je po džepu prevrtao desetak tableta pronašao je ključ od doktorove kancelarije i vratio ga na mjesto. Bilo bi sranje da je zaboravio. Morao bi opet nešto lagati. „Uh, kako mi je sjeo sinoć”, smješako se. „Možda me to i razvalilo pa sam sav nabubrio.“ Zadnji put se ovako razvalio prije desetak dana na gidi kod Debe. Baš onoj o kojem mu je Alma pričala da su sreli. Nije ni čudo što je se ne sjeća jer se te večeri prvo razvalio trodonima onda je sve to zabetonirao sa najjeftinijom votkom. Ne sjeća se da ga je njegova prijateljica Mirna poslala po pivo za nju i Almu i kad se on vratio fino ih upoznala. Zaboravio je da su mu dale i kompliment, da je jako fin za razliku od svojih prijatelja, na što je on odgovorio da je položio Hipokratovu zakletvu i da mu je dužnost da bude fin. Naravno da ova zakletva nije imala nikakve veze sa tom situacijom ali njegov mozak u tom trenutku nije baš radio na pravoj frekvenciji. Ali zato se jako dobro sjeća da je nekako na početku žurke svom prijatelju Čiletu dao dva trodona. Čile, kao dugogodišnji narkoman sa iskustvom već

je bio na granici da pređe na dop4, nije ni obratio veliku pozornost na Harisove dvije kapsule. To je bio prvi i posljednji put da je uradio tako nešto. Ubrzo se pokajao i uhvatila ga je paranoja da će ga provalit. To je bilo jedan od najgorih momenata u njegovom životu. U jednom trenutku mu je došlo da Čiletu podvali mišomor i otruje ga samo da bi sebe zaštitio. Paranoja ga je toliko derala da je na momente gubio dah. Tek nakon malo manje od pola litre votke postao je ravnodušan prema svemu, pa tako i prema Čiletu i svoja dva trodona. Stresao se i u par velikih gutljaja popio ostatak Aspirina i krenuo po ustaljenom redu da se sprema za posao. Oblačeći pantalone sa ulojanim flekama na koljenima shvatio je da bi možda trebao iznenaditi svoju majku i obući nešto tek ispeglano. Otišao je korak dalje i obukao njenu najdražu košulju. Normalno, čim je izašao iz svoje sobe ona je to primijetila. „Dobro jutro”, reče ona sjedajući za stol. „Super si se obuko”, dobaci majka odmah i pruži mu šoljicu kafe. „Tako bi mogo stalno.“ „Pa mogo bi”, reče on gledajući u oca koji mu namignu kao da ga hvali. „Spavo si gotovo 12 sati”, dobaci ona. „Stvarno?“ upita on iznenađeno. „Ja sam već mislila da uđem u sobu da vidim je si li živ.“ 4

Dop - heroin

„Ma nešto sam premoren”, odgovori joj i tad mu je sinulo da je utrnuo od spavanja a ne od jučerašnjih tableta. „Super”, osmjehnu se on shvativši da i večeras na poslu može nastaviti sa svojom redovnom terapijom. „Šta je super?“ upita ona. „Ma to…što sam spavo tako dugo. Umoran sam ovih dana. Ubi me ova treća smjena.“ „Eto, sutra za 1. maj možeš negdje odmorit”, ubaci se otac. „Imaš li neke planove?“ „Nemam ništa.“ „Hajd s nama”, veselo će mati. „Mi ćemo kod dajdže na vikendicu.“ „Ma ne mogu to”, reče ispijajući kafu. „Što?“ navaljivala je mati. „Mi ćemo tamo ostati dva dana. Mogo bi i ti.“ „Ja ću najvjerovatnije ostat kod kuće.“ Odmah je pomislio da bi mogao dovest Almu da bude kod njega dva dana. To bi mu pravo godilo. Donijet će još trodona kući, nek se nađu. Kod kuće ima dva, ostalo mu je desetak u džepu od mantila na poslu i uzet će još pet-šest komada. Njoj bi mogao nabaviti koji ecstasy, vjerovatno ih je do sada probala. Bio bi to jedan maratonski seks od 48 sati. „Šta ćeš sam kod kuće?“ bila je uporna. „Gledat ću TV…možda ima neka utakmica.“ „Ima engleska liga”, brzo mu nabaci otac. „Svi idu negdje u prirodu a on ostaje u gradu”, ubaci se mati smrknuto gledajući oca.

„Pa nek ostane, jebeš 1. maj. Nek se odmara ako je umoran. Ko da mu ti nudiš neki provod?“ „De nemojte se prepirat”, prekide ih Haris. „Ima li šta da se jede?“ „Ima jašta”, skoči mati već zaboravivši prepirku. Na putu do posla razmišljao je samo o vikendu i Almi. Čim se presvuče potražit će je da joj predloži gostovanje kod njega. Uvjeren je da se neće opirati njegovoj ponudi. „Sama je rekla da ne zna gdje će za praznik”, mislio je. Šok je uslijedio kad ga je ispred bolnice zaustavio Čile. Harisu je zastao dah kad ga je ugledao onako blijedog i sa krvavim očima. Bio je ubijeđen da je ovom narkomanu ljepilo spržilo mozak i da se ne može sjećati ničega unazad dva dana pa tako ni ona dva trodona od prije desetak dana. Znao ga je čitav život i nikad nije bio normalan. U osnovnoj školi je pušio travu, u srednjoj šmrkao ljepilo, a onda uzimao sve što mu se nalazilo pod rukom. Kad je Haris prvi put probao travu, na maturskoj eksurziji u srednjoj školi, ovaj je već uveliko derao speed. Od njega je i čuo za magična dejstva trodona. „Joj stari, čekam te gotovo čitav sat”, promucao je Čile osvrćući se. „Šta ćeš ti ovdje?“ upitao je Haris osjećajući da mu puls dere 300 otkucaja u minuti. „Kad bi me mogo pogurat sa jednom tablom

trodona, do sutra…“ Haris ga povuče u stranu. „Šta pričaš gluposti, kretenu jedan?“ „Daj koji trodon da se popravim”, rekao je Čile plačljivim glasom. „U kurcu sam.“ „O kakvim ti trodonima pričaš? Hoćeš da poso izgubim, jebem li ti Sunce?“ i Haris je počeo da se osvrće oko sebe jer ljudi kao Čile su privlačili pozornost, a nije želio da ga obezbjeđenje poveže sa narkomanima. „Otkud mi trodon?“ „Pa radiš u bolnici?“ „Pa šta, nismo mi apoteka.“ „Valjda imate zalihe…“ „De ba Čile saberi se, nemoj da džaba najebem zbog tebe.“ „Ne bih da te uvalim u neko sranje.“ „Da ti ja kao prijatelj iz djetinjstva nešto kažem”, morao je naći načina da se otarasi narkomana. “Nemamo mi ovdje apoteke, ovo je bolnica, ovdje se ljudi operišu.“ „Pa dajete im neke lijekove?“ upitao je nevino, droga je već uništila dobar dio njegovog mozga pa nije bilo teško manipulisat s njim. „Ma kakve lijekove?“ nastavio je Haris vidjevši da će Čile nasjesti na njegovu priču. „Ovdje čovjeka otvoriš, popraviš, zašiješ i pošalješ kući da pije lijekove. Ovdje se samo infuzija prima.“ „Ja…ja sam čitavo vrijem mislio…“ „Ma nije ti to ko na filmu…ono da ide medicinska sestra i nosi čašicu lijekova.“

„Sranje.“ „Hajd ti polako negdje drugo, nema ovdje toga, pa znaš da bi ti dao da imam?“ „Pa bi.“ „Pa jesam li ti dao već jednom?“ „Jesi.“ „I to sam kupio kod Cezara”, rekao je Haris misleći na lokalnog dilera. „Njemu sam već dužan.“ „Evo ti nešto para, pa vidi, nije on jedini”, Haris mu ubaci u šaku neki smotuljak. „Nemoj ovdje više dolazit, najebat ću.“ Brzo je otišao od Čileta da ih neko ne bi povezao. Penjući se uz stepenice progutao je jedan trodon, polako se smirivao. Dok se on popne uz silne stepenice lijek će proradit. Primijetio je da je doktorova kancelarija otvorena i krajičkom oka je vidio doktora za stolom ali ga nije htio pozdraviti. Provirio je u sobu za pauze da pozdravi ostale ali je na njegovo iznenađenje soba bila prazna. „Šta je ovo prazno? Nema kafe?“ rekao je sam sebi i krenuo prema svlačionici. Iznenada je osjetio da ga neko vuče nazad. „Dolazio ovamo, pička li ti materina idiotska”, kroz zube je psovao doktor – šef odjela koji radi samo prve smjene i nikada se ne zadržava ovako kasno, do početka treće smjene. Haris je primijetio da je doktorovo lice toliko pocrvenilo da mu malo fali da eksplodira od izljeva krvi u glavu. Čim ga je

bukvalno ubacio u sobu zalupio je vrata da se čulo u cijeloj bolnici. „Jesi li ti normalan, majmune jedan?“ proderao se doktor. Harisu je u svojoj glavi vraćao film od prošle smjene i seks sa Almom na doktorovom stolu. Onda je ugledao bijelu fleku na itisonu odmah pored stola ali ko ne zna šta se ovdje sinoć dešavalo nema šanse da bi je primjetio. Itison je imao još fleka po sebi tako da se ova nekako stopila sa njima. „Trebao sam koristiti kondom”, rekao je u sebi. Iste sekunde doktor mu je razvezao toliko jak šamar da se Haris nakon dva-tri koraka morao uhvatiti za stolicu da ne padne. „Čuješ li me šta te pitam idiote?“ režao je doktor iz sve snage. „Uh, dobro je što je trodon proradio pa ništa ne osjetim”, rekao je Haris u sebi a onda se okrenuo doktoru. „U čemu je problem?“ „Šta u čemu je problem?“ dreknu doktor razrogačenih očiju. „Još pitaš? Otkud ti ovo?“ reče doktor malo tiše i pokaza rukom na stol. Čim je ugledao desetak trodona na jednoj kamari i svoj fino smotan mantil pored njih, jasno mu je bilo da je provaljen. Šutio je. Nije imao ništa pametno da kaže, a nije imalo smisla da laže. „Nešto sam te pito?“ unese mu se doktor u lice. „Uzeo…iz naše apoteke”, reče Haris tiho. Osjetio je da mu čitavo lice gori, više od stida a manje od

maloprijašnjeg udarca. „Pa je si li ti normalan?“ prosikta doktor. „Je si li ti nor-ma-lan?“ „Pa de…“ krenuo je da nešto kaže Haris ali je doktor nasrnuo na njega. „Je li ih prodaješ ili trošiš?“ „Trošim”, reče Haris odlučno kao da želi potvrditi da nije ipak toliko glup. Ovo je trebalo da zvuči kao da to nije toliko strašno. „Otkad?“ doktor je polako spuštao ton ali se boja na licu nije mijenjala. I dalje je bilo tamno crveno. „Malo više od sedmice”, krenuo je da se izvlači najbolje što može. „Što lažeš?“ „Ne lažem.“ „Lažeš, pička ti materina”, ponovo je doktor krenuo prema njemu ali je Haris uzmakao par koraka. „Lažeš. Provjerio sam apoteku, tamo sve štima.“ „U čemu je onda problem?“ ovo je bilo najgluplje pitanje koje je mogao da postavi u ovom trenutku. „Ma šta pričaš, majmune jedan! U čemu je problem?“ ponovo je dreknuo doktor. „Krao si ih od pacijenata. Eto u čemu je problem.“ „Nisam krao od njih, nego…“ malo je zastao. „Nego šta idiote?“ reče doktor. „Uzeo sam iz naše apoteke pa sam popunio svojim.“ „Kojim svojim? Ti si izgorio od tableta, konju, pričaš gluposti! Kojim svojim?“

„Pa kupio u gradu od tipa flašicu i vratio ih tamo…“ još jedan doktorov šamar u isti obraz prekinuo je njegovo izlaganje. „Nemoj mi lagat!“ ponovo je doktor dreknuo najviše što može i sjeo za svoj stol. „Moram sjesti što dalje od tebe da te ne bi ubio. Znaš li ti uopšte šta si radio?“ sad je doktor već govorio kroz zube i veoma tiho da ga ne bi čuli van kancelarije. „Pa ti si konju jedan doveo u pitanje živote ljudi koji ovdje leže. Sad bi ja tebe odmah na suđenje za ubistvo. Sad, evo iz ovih stopa. Ali si sretan da nemaš pojam koliko. Sretan si…ne znam ni ja šta da ti kažem koliko. Sad ću ti pripremit papire kao da ti daješ otkaz. Ti ćeš navesti razlog psihičke prirode, reci da sanjaš mrtve, da te bude glasovi…“ „Pa i istina je”, ubaci se Haris. „Ne prekidaj me kad pričam, zgazit ću te.“ „Zato sam i počeo piti te lijekove”, reče pokazujući rukom na trodone. „Reko sam ti da me ne prekidaš.“ „Izvinite.“ „Što nisi reko da imaš problema, pa dao bi ti nešto za smirenje, nešto za spavanje…“ „Probo sam, ne rade me.“ „Još jednom me prekini, preskočit ću ovaj stol i zgazit ću te, pa nek me i otpuste”, zagalami doktor i zastane da vidi je li Haris shvatio poruku. Ovaj obori pogled, doktor nastavi. „Nisi ti jedni koji ne može podnijet ovo okruženje. Svi smo mi na nekim tabletama.

Našli bi neke koje bi ti pomogle. Sad bi ja tebe direktno u zatvor ali…zamisli kako bi to odjeknulo u javnosti. Zamisli, majmune! Ja jutros kad nisam infarkt dobio zbog tebe. Uđe jedna od sestara, ona uprljala svoj mantil pa htjela da obuče tvoj, stavila ruku u džep i šta je našla? Punu šaku trodona! Pa zamisli da to dođe do medija? Hajde što bi tebe sjebali, i treba te sjebat, sjebali bi mene, sestre, ovo čitavo odjeljenje, ma rejting bolnice bi došao u pitanje. Pa nisam ja posto primarijus da bi mi se neki slino posr’o na diplome. Ja neću da snosim posljedice zato što mi je neki narkoman krao trodone i još ih krao od pacijenata. Hej, pa je si li i jednog momenta na njih pomislio?“ „Jesam, ionako im nema spasa”, htio je da kaže ali je shvatio da je do daljnjeg bolje da šuti i gleda u pod, odnosno, u fleku od svoje sperme. Ponovo se sjetio Dalile. „Ko li će je sad jebavat?“ postavio je pitanje u sebi i sam sebi odgovorio. „Možda nas dvoje nastavimo da se viđamo. Šta znam, meni ne bi smetalo. Ali kako da nastavi da se viđa s njom kad nema pare da se nalaze po motelima i sličnim mjestima. Ma ona uopšte ne bi pristala na takvo nešto. Ona je bila sa mnom zato što se to odvijalo na poslu. Krešeš se a na poslu si. Ko bi u to posumnjao? Da ona želi neku vezu sa strane našla bi nešto bolje od mene. Našla bi nekog da je gotivi sa lovom, poklonima i sličnim stvarima. Nije njoj do ljubakanja sa nekim klincem po motelima. Ili da je vodim u svoj stan. Koja glupost.“

Čim je spomenuo svoj stan sjetio se Alme i plana za praznik. Ponovo se zagledao u „svoju“ fleku na itisonu i nastavio unutrašnji dijalog sa samim sobom. „Dalila je mene samo koristila, Alma je ono što meni treba. Sinoćni seks sa njom baca novo svjetlo na vezu sa starkom. Ma jebeš polovnjaču, evo joj doktor nek se jebe s njim”, trznuo se kad ga je doktor pogodio mantilom tačno u lice. „Jebo mater ako si ti normalan. Ti si i sad odvaljen, nemaš pojma šta ti pričam, je l’ de?“ upita doktor a Haris samo trepnu očima, pokušavao je da se sjeti je li ovo sve govorio u sebi ili naglas da ga i doktor čuje. „Znači, otpušten si ovog momenta”, nastavio je doktor. „Tu ćeš sjedit dok ti ja ne kažem da se pokupiš i ideš napolje. Je li jasno?“ Haris podigne pogled prema njemu i potvrdno klimne glavom. Doktor uzme trodone sa stola, stavi ih u laticu i izađe iz kancelarije. „Ostavit ću vrata otvorena da te imamo na oku”, rekao je iz hodnika. Par sekundi je osluškivao kako se gubi zvuk doktorovih klompi i onda polako iz džepa izvadio drugi trodon koji je ponio od kuće i progutao ga.

BLIÅ½I BOGU

Prvo što je vidio kad je otvorio oči bio je kalendar – 15. maj. Gledao je u njega sve dok mu pažnju nije privukao radijski voditelj sa najavom pjesme „Feel“ od Robbie Williamsa. Slušajući početnu melodiju posmatrao je stari Iskrin kasetofon. Nije vjerovao da su ovakve stvari još u upotrebi. Pravo se iznenadio kad je vidio da se na ovom radiju nalazi i originalna antena jer dok je bio mlađi stalno ih je odvaljivao. Bilo mu je super sklapati i rastavljati te metalne štapiće. Čak je bila fora da imaš antenu dužu od ostalih. Sjetio se kako je u osnovnoj školi drugaricama dizao suknje i haljine sa antenom, pružala mu je sigurnu distancu ako bi ga neka djevojčica pokušala udariti kao i određenu prednost ako bi ga neka od njih potjerala. Osmjehnuo se na ovo i pogledao kroz prozor. Gornja polovina prozora je bila pokrivena nebeskim plavetnilom, a donji dio se zelenio od

obližnje šume. Sjetio se da je ponio jednu majicu slične boje ali sa Heinekenovim znakom. Ležeći je zapalio cigaretu i na stomak stavio galon u kome su mrtvi opušci plutali u žutoj vodi. Strina mu je davala „pravu pepeljaru“, kako ona reče, ali on je znao da mu treba nešto veća posuda da ne bi svakih par sati morao istresati opuške u šporet. Loše je prošla njegova prva noć na selu. Svako malo se budio i gledao kroz prozor. Mjesečina je sijala jače nego i jedna ulična rasvjeta. Čitavu noć je čuo ptičje krikove a u zoru su ga gotovo izludile sa svojim pjevanjem. Gradska buka mu nije smetala, ali na ovo će se teško navići. Nakon što je cigareta završila u galonu potražio je zelenu majicu i krenuo da obavi jutarnju toaletu. Iz susjedne sobe je čuo neko šaputanje. Isprva je pomislio da mu se pričinjava i osjetio je znoj kako mu curi niz leđa. Ukipio se i nastavio slušati, onda je prepoznao strinin glas. Ponovo je pogledao u kalendar i glasno otpuhnuo. Osim četkice i paste za zube ponio je i mobitel, kao da je očekivao nečiji poziv. U susjednoj sobi na podu su sjedile strina i neka žena. Iako su mogle sjediti na krevetu uvijek su sjedile na podu, naslonjene na krevet. Ispred njih se nalazila tacna sa velikom džezvom kafe i fildžanima. Čim se Haris pojavio na vratima obje su ušutile. „Dobro jutro”, rekao je dok je udisao miris kafe. „Dobro jutro”, odgovoriše one uglas.

Htio je što prije proći ali ga je strina zaustavila. „Je si se naspavo?“ „Uh, jašta”, odgovorio je uz osmjeh iako je to bila laž. Nije mogao zaspati do kasno u noć a i nakon toga budio se svako malo. „Mi smo davno ustali ali nismo te htjeli budit. Da se naspavaš.“ „Ma nema veze. Ionako nigdje ne trebam ići pa…“ nije znao šta bi dalje rekao. „Odoh se ja umit i zube oprat.“ „Hajd, hajd”, dobaci mu strina uz osmjeh. „Eto imaš česmu napolju a imaš i vamo u banji”, reče ona pokazujući na vrata iza leđa. „Napolju ću”, odgovori joj uz osmjeh. Bilo mu je interesantno što strina svaki svoju rečenicu završava osmjehom pa je i sam osjećao obavezu da joj tako uzvrati. Druga žena nije ni progovarala nego samo nijemo posmatrala momka, uz osmjeh na licu. „Ovdje je osmjeh spontan”, pomislio je. „Ja sam Haris”, reče i pruži ženi ruku. „Hanka”, reče ona pomalo zatečena i stidljivo mu pruži ruku. „Drago mi je”, odgovori on, naravno, uz osmjeh. „Odo ja”, reče i izađe iz sobe. „Sad ću ja tebi spremit doručak”, dodala je strina ali je on već bio izašao napolje. „Je l’ to on?“ nakon nekog vremena upita Hanka kao da je upravo kroz sobu prošla desetina momaka.

„Jest, jest.“ „Jest lijep momak.“ „Jašta je”, odgovori joj strina ponosno. „A lijepi su mu i otac i mati.“ „Ima l’ braće il’ sestara?“ „Nema, samo njega imaju.“ „Šteta što je bolestan”, dodade Hanka klimajući glavom. „Ma de nije više”, presječe je strina. „Bio je bona u bolnici sad došo malo da odmori.“ „Ma ja”, nastavi Hanka srkajući kafu. „Ovdje ima čista zraka, a svašta se danas i jede. Da se nije zatrovo?“ „De šta si ga napala?“ zagalami strina uvrijeđeno. „Nisi ti doktor.“ Nakon što se umio, Haris je sjeo na klupu ispred kuće da bolje osmotri gdje se nalazi. Stado ovaca i jedna krava su pasli oko kuće. Nije bio veliki broj stoke pa im je ova livada bila dovoljna. Kad je krenuo u Ražljeve, mati ga je zamolila da joj fotografiše selo. Fotografija stada je bila prva u njegovom fotodnevniku. Osjećao se kao neki lik iz dokumentarnog filma o zabačenim selima po bosanskim planinama. Umislio je da se nalazi okružen sa kamermanom, toncem i režiserom. „Ovako je nama svaki dan”, počeo je govor u sebi. „Nema se šta ni radit. Žene su zadužene za kuću, a mi muški za ove vanjske poslove. Pusti stoku na livadu,

naspi im vode i sjedi. Gledaj u nebo”, pogledao je u nebo. „Ovako plavu boju možete vidjeti samo sa ovakvih mjesta. Nekad, kad se naoblači, oblaci se znaju spusti niže od sela pa se samo vide vrhovi planina. Malo je zajebano kad je oluja pa gromovi pucaju ali navikne se čojk i na to”, iako to još nije doživio, osjetio je ushićenje pri pomisli da živi među oblacima. „Ako ti se ne sviđa, malo prohodaj po šumi, malo uz put, niz put. Najbliži komšija mi je ona kuća tamo što vidite”, vidio je sebe kako kamermanu pokazuje prema kući nekih stotinjak metara dalje na jednom proplanku, ujedno i jedinoj koja se vidi. „Ima kuća još malo gore naviše, jedno deset-petnest komada. I to ti je sve.“ Ukratko je pokušao da sumira jučerašnji razgovor sa amidžom tokom šetnje kroz selo. Starac je htio da ga bolje upozna sa selom, a i sam nije znao šta će sa sobom pa mu je godila trenutna obaveza koju je sebi nametnuo. Bio je u poznim godinama i nije mogao obavljati teške fizičke poslove, a lakših je ovde vrlo malo. Da nije bilo ljudi koji su za njih ovce izvodili na ispaše i najamnih radnika iz susjednog sela, oni ne bi uspjeli zimu preživjet. Kada su izašli iz sela, odveo ga je na mezarje. Htio mu je pokazati davno već kupljena mjesta za sebe i strinu. Harisa je iznenadio broj nišana i spomenika, s obzirom koliko je selo bilo malo. Međutim, godine smrti su davale odgovor - od ‘92. do ‘95, a godina rođenja je ukazivala da se radilo o mladićima od dvadeset i nešto godina. Rat je bio i

jedan od krivaca zbog koga je selo polako nestajalo. Gotovo većina mladića je izginula na početku rata, a kćerke su se udale i napustila svoje roditelje. Htio je fotografisati mezarje ali ga je amidža zamolio da to ne radi. „Nije to lijepo za slikanje”, bile su njegove riječi. Iz sanjarenja o ulozi u dokumentarcu probudio ga je dolazak amidže u pratnji tri psa. „Usto si?“ reče amidža i sjede pored njega, a psi se podvukoše pod stol u hladovinu. Mirisao je na duhan. „Davno sam ja usto. Malo sjedim ovdje i razgledam okolinu. Ne znam šta ću sad.“ „Šta ćeš? Ništa”, dodade amidža. „Nema se šta ni radit.“ Haris se trznu na ove riječi. Sa ovom rečenicom je on maloprije započeo svoj imaginarni dokumentarni film. „Mogu jedino gledat u nebo”, reče on da vidi hoće li se dijalog nastaviti onako kako ga je planirao. „Nema od toga ništa, sinko”, hladnokrvano će starac. „Imaš u kući televiziju, idi gledaj ako ti je dosadno.“ „Ma jebeš i televizor”, reče Haris razočaran što sve ne ide po njegovom scenariju. „Amidža, da ti se odmah izvinem što puno psujem ali, jebi ga, tako sam naučen, šta ću sad?“ „Šta mi se imaš izvinjavat”, odgovori mu on

vadeći cigare iz džepa na košulji. „Dobro je sve dok čojk ne radi zlo, a šta priča, to dođe i prođe. Hoš pušit?“ ponudi ga cigaretom. „Daj hajde, moje su u kući.“ „Ma de, moje-tvoje, sve su iste. Samo možda ti ove ne gode jer su motane, nisu kupovne.“ „Šta sam ja sve pušio, ove su kao kamilica. Jesu li ovo psi za čuvanje ovaca?“ upita Haris nakon što mu je prišao jedan od pasa. Spustio je svoju glavu Harisu u krilo i njemu nije ništa drugo preostalo nego da ga češka iza ušiju. „Ma kakvi ovčari, to su neke pomiješine. Samo gledaju đe će hlada nać.“ „Tu smo isti. I ja gledam samo gdje je kakva hladovina. Valjda laju na vukove ili ako se neko približi.“ „Ma kakvi, kad čuju vuka, više se prepadnu neg ja.“ „Znači oni samo palamudaju oko kuće.“ „Šta ćeš, ne može čojk ni sam sve bit. Prije sam ja sve s njima pričo, sad mi mrsko. A nemam im šta ni reć, sve što znam to sam im već i reko. Govorila je ona da ih se riješimo”, reče misleći na strinu. „Ali šta ću i bez njih? Zavolio sam ih nekako.“ „Cuke su super. Kako se zovu?“ „Onaj tamo je Dona, kuja al je jalova. Ovaj crni je Reks a taj kod tebe je Cezar. On ima gotov petnest godina.“ „Čuj Cezar, ko mu dade tako ime?“ „Unuk, onaj najstariji. On je učio za nastavnika

istorije i dade mu to ime po nekom tamo, šta ja znam. Jedva sam ga upamtio.“ „Ima, ima. Cezar ti je bio rimski vođa…”, ni sam nije znao šta još da kaže o Cezaru. „Ma čojk je osvoji gotovo čitav svijet.“ „E, džaba mu”, dodade amidža hladnokrvno. „Imao sam ja prijatelja koji se zvao Cezar”, reče Haris misleći na dilera koji ga opskrbljivao travom. „Ustvari, nije se on tako zvao nego ga mi tako nazvali jer je uvijek bio u bijelom. Bijela majica, pantole, čarape, patike, čak mu je i sat bio potpuno bijel.“ „Pa šta ako je nosio sve bijelo?“ upita amidža ispuštajući gusti dim cigarete. „Tako su se prije oblačili Rimljani. Taj Cezar što ga je spominjo tvoj unuk, e on ti je uvijek bio u bijelom. Pa tako…zbog bijele odjeće i njega nazvasmo Cezar. Zapravo i nije mi bio neki prijatelj, bio je više šupak neg čojk. Al’ ko ga jebe sad.“ Nakon što se prisjetio Cezara, Harisa je uhvatila nervoza. Znao je da će imati ovakve probleme kad god bude pomislio na nešto iz „njegovog“ svijeta. U ovakvim situacijama mu je rečeno da odmah potraži nešto što će mu odvući pažnju. „Odo ja amidža gledat televizor”, reče i uđe u kuću sa namjerom da prvo ispuši jedan džoint pa tek onda da gleda TV. „Hajd, hajd, ionako će sad pripeć žega, nisi ti naviko na ovo”, dobaci amidža paleći drugu cigaretu. Od moguća tri kanala, nijedan mu nije dugo

100

držao pažnju. Nervozno je mijenjao kanale na televiziji sve dok i amidža nije ušao u sobu. Starac je na krevet položio sako a na njega svoju franacusku kapu. To se nosilo samo napolju. Sjeo je na pod i ispred sebe stavio kesu sa duhanom. Odmah nakon što je amidža pripalio cigaretu i on je pripalio džoint. Htio je da smrad trave zakamuflira smradom njegovog duhana. Onda se zadržao na kanalu gdje su bila jutarnje vijesti. Jedva je izdržao do kraja vijesti. Čim je spiker najavio kraj prebacio je na drugi kanal. Zadržao se na njemu jer je mislio da se radi o nekoj emisiji za poljoprivrednike, možda bi to starca interesovalo. Gledali su dokumentarni film o životu nekih gorštaka na planini u Srbiji sa kraja 19. vijeka. Pričali su o nekom lapotu5 ali Haris nikako nije uspio da poveže o čemu se tu radi. Svi su govorili o bijedi, neimaštini, o bolesnom ocu ali nikave konkretne radnje nije bilo. Sve dok na kraju filma sinovi nisu svog oca odnijeli ispod neke klisure i onda ga zajedno sa svojim komšijama kamenovali sa vrha. „Ovo je strašno”, tiho je rekao Haris. „Vako ba i treba, da čojk ne pati ni sebe, a ni druge”, reče amidža ustajući. Prebacivši sako preko ramena i namjestivši kapu, krenu prema vratima gdje se susreo sa strinom. „Stara, odo ja do Sakiba”, rekao joj je u prolazu, a ona mu nezainteresovano mahnu rukom. 5

Legenda o lapotu - rež. Goran Paskaljević

101

Haris je ostao zatečen filmom. Sjedio je u oblaku dima dok strina nije ušla i otvorila prozor kako bi u sobu ušao svjež zrak. U glavi je pravio rekonstrukciju modernog lapota, a sebe je vidio kao jednog od komšija koji baca kamenje na starca u nekoj klisuri. Koliko li je on nemoćnih očeva ubio tako što je umjesto njih progutao terapiju? Osjetio je da mu se dlanovi znoje i odmah je otišao po svoje tablete. Iako su prostorno ograničeni amidža i Haris su se opet sreli tek poslije podne. Na istom mjestu gdje su se našli i jutros – na klupi ispred kuće. Ovaj put nije bilo pasa nego je amidži društvo pravila sjekira. Starac je na trenutak zadržao dim cigarete u ustima kad se Haris pojavio ošišan do gole kože. Haris se ponašao kao da se ništa nije desilo. Opušteno je sjeo pored starca i pripalio cigaretu. „Šta ti je bilo?“ upita amidža. „Ošišo se”, kroz zube mu je odgovorio, neraspoložen za razgovor. „Što bolan?“ „Bilo mi dosadno.“ „Ih, začas ti dosadilo”, nasmija se amidža. „Pa čime si se šišo?“ „Mašinom...onom što stoji na zidu, iza vrata.“ „Ono je za ovce.“ „Valjda...šta ja znam.“ „Šalim se nije za ovce, nego za ljude. To mi je unuk donio, ja mu reko da mi kupi mašinu za šišanje

102

ovaca, a on meni donio ono. On mislio da je to sve isto. Et’ nek i ona nečem služi.“ Šutili su neko vrijeme pa je amidža opet započeo razgovor. „‘Ajd nek si se srezo i jesi tako rahatniji. Đe si sapro dlake?“ „Dole, na potoku.“ „Pazi se zmija kad iđeš okolo”, dobaci amiža, nasloni sjekiru na stol i ode iza kuće. „Nek se one paze mene”, odgovori mu Haris ali ga amidža nije čuo. Haris ostade da sjedi i puši. Bio je ekstremno nervozan. Nije znao šta da radi od silne dosade koja ga je pratila. Pokušavao je da gleda TV ali ni jedan od tri kanala, koliko ih je dopiralo do ovog sela, nisu ga interesovali. Slušanje muzike mu je ubrzo dosadilo. Igre na mobitelu su mu držale pažnju cijelih 10 minuta. Bilo mu je mrsko i novi džoint ispušit. „Šta si danas radio?“ upitao bi ga režiser dokumentarnog filma. „Ništa, apsolutno ništa”, odgovorio bi on otpuhujući dim. „Čitav dan samo blejim u plafon. Ja ne znam šta ovi ljudi ovdje rade. Jebo te, kako oni ovdje prožive sedamdeset i nešto godina. Ubi dosada, čovječe. Ne mogu da spavam, ni da jedem, samo ločem vodu ko krava. Do sad sam popio jedno pet litara, sigurno. Malo sam išao i gledao ovce, smrde u pičku materinu. Nije mi jasno kako amidža i strina nisu poprimili taj smrad, kad svakodnevno nešto

103

rade oko njih. On konstantno miriše na duhan, a ona na kuhanu hranu.“ Onda mu je pažnju privuklo cvrčanje u travi, na par koraka od njega. „Evo i ovaj cvrčak dobacuje iz dosade.“ Pokušao je da nastavi svoj monolog ali je cvrčak privlačio njegovu pažnju. Imao je osjećaj da je sve glasniji. Osjetio je kako mu srce brže kuca i da mu krv udara u lice. Udarci u grudima su postali tako brzi da su se izravnali sa cvčanjem. Ponovo je pokušao da misli usredotoči na razgovor sa imaginarnim režiserom ali nije uspio. Cvrčak ga je izluđivao. Od silne nervoze nije znao da li treba da uvuče ili da ispusti dim od cigarete. I onda mu se smračilo pred očima. Skočio je prema cvrčku i počeo da gazi travu pokušavajući da ga zgnječi. „Dosta, majku ti jebem dosadnu! Dosta!“ Suze su mu oblile lice. Uzeo je i sjekiru koju je amidža ostavio i počeo s njom da udara po istom mjestu ali cvrčak nije prestajao. „Dosta! Prekini više!“ divljački je vrištao dok mu je pljuvačka klizila niz bradu. Kad je shvatio šta radi, bacio je sjekiru u stranu i otrčao prema šumi. Satima je lutao po šumi, bar mu se tako činilo. Držao se potoka kako se ne bi kretao u krug i da bi znao pronaći put do kuće. Šuma je izvlačila ljutnju iz njega. Bio je umoran ali samo sa kratko odmarao. Cilj mu je bio da se iscrpi kako bi lakše i bolje spavao. Preskačući ledeno hladnu vodu potoka ugledao je potopljenu flašu. Zastao je i podigao je iz

104

vode kako bi se uvjerio da mu se ne pričinjava. Bio je sit svojih halucinacija. U ruci je držao kao led hladnu smeđu staklenu flašu od piva. Bila je zatvorena crnim plastičnim čepom ali u njoj se nije nalazilo pivo nego zrna kukuruza. Hladna voda i vakuum su ih konzervirali. Zatečen svojim pronalaskom razgledao je gustu šumu. Malo više uz potok je vidio nešto crveno. Otrčao je tamo i pronašao izderanu i prljavu crvenu košulju. Po veličini je pretpostavio da je pripadala nekoj djevojčici. Zatim je ugledao još jednu košulju iste veličine. Također je bila prljava. Kad je bolje pogledao okolo su bile razbacane flaše. Iz palog i napola istrulog lišća virile su plastične čaše. Nogom je razgrtao lišće i šutirao čaše. Podizao se miris vlage. Ispod jedne hrpe je pronašao malu napola istrulu žensku cipelu. Ponovo je razgledao po šumi tražeći razlog zbog kojeg su se baš ovi predmeti ovdje nalazili. Nije ličilo na mjesto gdje bi neko došao na roštiljanje ili odmaranje uz potok. Desetak metara od njega je ugledao prevrnuto bure okruženo šibljem. Podigao je granu pored svojih nogu i polako krenuo prema njemu. Obišao je oko bureta i sa zadnje strane udario motkom po njemu. Da provjeri za svaki slučaj je li se neka životinja sklonila unutra. Nekoliko sekundi je zvuk kružio po šumi. Sačekao je još malo pa nogom gurnuo bure i odmakao se, opet radi svoje sigurnosti. Kad se uvjerio da je prazno prišao je i ispred otvora ugledao tanjur i dvije kašike. Iz bureta je izvukao deku i razderanu najlonsku vreću. Da

105

nema ovih odjevnih predmeta mogao je pretpostaviti da su ovo bure postavili nekoj životinji kao sklonište. Ko je koristio kašike? Možda su ih koristili dok su se družili ovdje. Kao i one čaše i flaše. Ali čemu je služio kukuruz u flaši? Dok je uspravljao bure pronašao je maramu. Sličnu onoj što koristi strina. Sišao je do potoka da još malo razgleda. Našao je još dvije flaše sa kukuruzom unutra. Podižući flaše čuo je šuštanje lišća i u tom momentu je vidio bure kako se kotrlja prema njemu. Od straha je bacio flaše i počeo trčati niz potok. Osjetio je srce u vratu. Kad je metalno bure udarilo od kamenice u potoku od straha je počeo vrištati iz svog glasa. Trčao je, padao i ponovo ustajao ne osvrćući se. Od suza je jedva vidio gdje ide. Nije prestajao trčati dok nije ugledao kraj šume. Došao je do ivice šume i u daljini ugledao „svoju“ kuću. Zastao je na trenutak da oslušne. Šumom je vladala tišina. Sišao je do potoka da se umije i malo smiri. Pored je vidio veliku kamaru lišća. Bacio se na nju i ponovo počeo plakati. Nikada se u životu nije ovako uplašio. Dugo je ležao u šumi, pored potoka, zakopan u napola istruhlo lišće. Samo su desna ruka i lice bili otkriveni – da bi mogao pušiti. Mobitelom je fotografisao svoje lice okruženo žuto-smeđim lišćem bukve. Čekao je da se smrači pa da se kroz prozor uvuče u svoju sobu. Bilo ga je stid amidže i strine. Znao je da ga nikada neće pitati o ovom ispadu jer suviše su fini i bez obzira koliko ih interesovalo to

106

će zadržati u sebi i praviti se kao da se nikad nije ni dogodilo. Kad se malo smirio sebi je obećao da će se kontrolisati i da će naći neku cjelodnevnu zanimaciju, pa makar morao po cijeli dan drva cijepati. Htio je da pokaže da može biti dobar, baš kako ga ovo dvoje starih ljudi smatraju jer oni i ne znaju da budu loši i da misle loše. Oni u startu kreću sa pozitivnim stavom a negativnost im je prolazna. Trenutno mu je više stalo do mišljenja amidže i strine nego njegovih roditelja. Nije bio svjestan bijesa i negativne energije koju je posjedovao, ustvari, falili su mu trodoni. Razmišljao je o svom, sada već bivšem, poslu. O ljudima koje je sretao i koji su umirali pored njega. Uz pomoć trodona ih je vidio samo kao predmete preko kojih će doći do svojih magičnih pilula, a da se znao kontrolisati mogao je onako raditi do penzije. Sjetio se i Dalile i odmah je pomislio na seks. Sad bi mu to sjelo da se izduva. Osjetio je erakciju i nastavio je da misli o Dalili. I desnu ruku je zavukao pod lišće i raskopčao hlače. Masturbiranje ga je smirilo i kad je svršio u lišće, ustao je i sa spuštenim hlačam krenuo do potoka. Tu se oprao, umio i krenuo nazad u svoju sobu.

107

10.

Treći dan boravka na selu Haris je već tražio samostalnost. Dvadesetak metara iza amidžine kuće nalazio se mutvak koji trenutno nije služio ničemu i nikome, i on je odlučio da ga preuredi za sebe. Imaće neku zanimaciju, bar dan – dva, a i manji će biti osjećaj da je na nečijoj grbači. Bila je to kuća od blata i slame, jedva tri metra široka i isto toliko duga. Unutra se nije osjećao mem, kao što se inače može namirisati u starim kućama, jer je prozor uvijek bio otvoren i zrak je konstantno strujao a ni krov nije prokišnjavao, bar se nisu vidjele fleke na plafonu. Jedino su vrata bila trošna, klimava i nikako se nisu mogla zatvoriti do kraja, uvijek bi ostala odškrinuta za dva prsta jer se kuća nagela u jednu stranu. „Amidža, kome je ovo napravljeno?“ upita Haris naslonjen na štok od vrata. „Pravio djeci kad se ožene da imaju.“

108

„Ma džaba je napravili”, ubaci se strina. „Oženili se i odma u stan. Neće nijedna snaha ovdje da živi.“ Haris i strina su se nasmijali na ove njene riječi, dok je amidža šutio. „Strina, imaš li ti kakvog kartona ili najlona da prostrem dole, na pod?“ „Ma imam jašta. Rasporit ćemo dvije vreće najlonske. Daću ti i dva ćilima pa prostri jedan preko drugog da ti je toplije”, reče ona. „Trebaš prenijet sebi i onu sećiju”, dobaci amidža vadeći cigare i čučnu pored kuće. „Hoćeš ti pušit?“ Haris uze cigaretu i još jednom proviri u kuću da bolje osmotri zemljani pod. „Ma neću ba amidža uzimat sećiju, imam ja vreću za spavanje.“ „Ja šta ćeš neg uzet.“ „Ja šta neg hoće”, dobacivla je strina, a Haris je odmahivao glavom. „Ja na šta ćeš sjedit?“ upita amidža. „Neću ni sjedit”, odvrati on. „Kad ja to sjedim? Non-stop ću bit napolju. Juče sam hodo po šumi i po ovim livadama, mogo sam komotno do kuće pješke doći.“ „Vlaga ti je od zemlje, sine”, brižno je rekla strina. „Otiće ti krsta.“ „Neki idu, jebaji ih”, odmah je shvatio da je požurio sa psovkom. „Izvini strina na psovanju, izletilo mi.“ „Ništa, ništa, samo ti sine”, odgovori mu ona

109

kroz osmjeh. „Da smo ti makar okrečili.“ „De jadna pusti dijete, ako hoće nek sebi kreči”, presječe je amidža. „Ovo je njegovo i nek radi sa ovim šta hoće.“ „Ma ja ba”, dodade Haris. „Produžno kablo si razvuko, imaš struje da možeš sebi spojit radio i telefon”, nastavi amidža. „Struje ima, samo namam sijalicu, pa dat ćemo nekom iz sela da nam kupi kad bude išo dole.“ „Iće Zikreta sutra da uzme materi lijekove za pritisak, pa ću joj ja reć da uzme i jednu sijalicu”, prekinu ga strina. „A ko je Zikreta?“ upita Haris nezainteresovano. „Komšinica preko puta, eno ona kuća tamo što vidiš. Živi sama sa materom”, brzo dodade strina. „Da si još večeras osto sa nama, boga mi.“ „Opet ona”, ubaci se amidža. „Pusti dijete na miru.“ „Pa de, da ga nije strah? Sam ovdje u mraku.“ „Ma šta će me bit strah”, reče Haris i uđe u kuću da zatvori prozor. „Bolje nisam ni zaslužio.“ Ležeći u mraku Haris je zamišljao kadrove koje bi to veče kamera snimila. Da bi učinio stvar više ironičnom cijelu noć je slušao samo jednu pjesmu – „Wonderful life“ od Hurts. Na momente je ovo vidio kao nešto najljepše što mu se desilo. Napokon je imao svoju kuću, svoje mjesto gdje je bio sam i svoj na svome i gdje je mogao da radi šta mu se

110

prohtije. Zamišljao je kako bi ovdje mogao započeti neki drugi život. A onda bi ga pokosio talas crnih misli i lošeg raspoloženja i palača bi se pretvarila u zatvorsku ćeliju. Tad mu je sve smrdilo na znoj i vlagu. U tim trenucima bi krenuo napolje ali svaki put kad bi uhvatio za šteku od vrata pomislio je na dvoje starih ljudi koje nije htio da iznevjeri. I njima je bilo drago što je on tu, osjetilo se da su nekako živahniji. Trude se da mu udovolje šta god bi poželio. Ostali su željni svojih unuka i nisu imali prilike da sa njima provode više vremena pa im on dođe kao neka pristojna zamjena. Mjesečina je slabo prodirala u ovu kuću jer se prozor nalazio na zidu suprotnom od mjeseca. I ono malo svjetla što je ulazilo odbijalo se od gusti oblak duhanskog dima. Njegova rezidencija ili ćelija, zavisno od raspoloženja u kome se nalazio, bila je podjeljenja u dva dijela. U jednom dijelu, odmah iz vrata, nalazila se velika crna silueta. Izgledalo je kao da se neko zgrčio i sakrio iza vrata. Da je bilo više svjetla vidjeli bi da je to njegova odjeća bačena na jednu najlonsku vreću, a uz nju je bio prislonjen ruksak, napola prazan. U drugom dijelu, na dvije poderane najlonske vreće, dva ćilima i vreći za spavanje ležao je on. Pored glave mu je stojao kanister sa vodom i noćni stol, odnosno, daska i na njoj: tegla sa vodom, upaljač, kutija cigara, kesa sa travom, rizle i tabla nekih tableta. Da se radi o dokumentarnom filmu, kamerman

111

bi morao snimiti krupni kadar njegovog lica osvijetljnog displejom mobitela i da zabiljeĹži trag od suza koje su polako klizile na dvije strane â&#x20AC;&#x201C; jedne u lijevo, a druge u desno uho.

112

11.

„Čovječe, pa ovo ubija“, rekao je čim se probudio i ugledao istu sliku na prozoru – plavo nebo i zelene krošnje drveća. „Kao da gledam u jeftini kalendar.“ Jutarnja pjesma pijetlova ga je podsjetila gdje se nalazi. Okrenuo se na leđa i pripalio cigaretu. Prvi dim je izazvao toliki kašalj da se morao uspraviti. Vidio je da su vrata otvorena više nego što treba. „Jebo te, ovdje može ući i medvjed, a da ne čujem.“ Pogledao je u četiri ugla sobe gdje je juče postavio ljepilo za miševe i sva su bila prazna. Ponovo se spustio na leđa i nastavio pušiti. Gledao je na mobitela kao da očekuje poziv iako je znao da je to nemoguće. Dolazeći ovamo kupio je novi broj za koji su znali samo roditelji. Uzalud se pokušavao sjetiti bilo čijeg broja telefona. Jedini koji mu je padao na pamet je broj njegove mame. Onda se sjetio i svog starog broja. Iako se signal na momente

113

gubio uspio je pozvati taj broj i sa osmijehom na licu osluškivao zvonjenje. Nakon trećeg zvona javila se neka gospođa i dim cigare mu je zastao na pola grla. „Veza sa pozvanim korisnikom ne može biti ostvarena”, i onda je gospođa utihnula. Ponovo je dobio napad kašlja jer nije znao da li treba da udahne ili izdahne zaustavljeni dim. „Pa naravno da nije ostvariva kad sam u ovoj vukojebini”, rekao je u slušalicu. „Da sam makar uključio telefonsku sekretaricu, ko zna…“ „Čula sam da si usto pa sam ti donijela korito i vodu da se umiješ”, rekla je strina otvarajući vrata. „Hvala, mogao sam se umit na česmi kao i dosad, a mogao sam i ja doći po to.“ Htio je biti uljudan, da ustane i pozdravi je kao gosta ali je shvatio da je u gaćama pa je ostao sjediti, prebacivši vreću za spavanje preko gaća. „Ma nećeš ti. Ja čujem kašlješ, rekoh eno ga usto. Da si bogdom i te cigare smanjio.“ „Ma ima vremena smanjit ću”, reče ubacujući cigaru u galon sa vodom. „ Evo ovu ću prekinuti na pola.“ „Imaš sapun? Ako nemaš ja sam ponijela jedan.“ „Imam, imam”, odgovorio je kroz osmijeh. „Imam i peškir.“ Gledao je u limeno korito i kantu vode pored svojih nogu. Jedni od simbola sa početka devedesetih. „ Jebo te, ko u ratu”, trnci su mu se popeli uz leđa.

114

„Šta?“ „Ma ništa strina, ja to onako, pričam za sebe.“ „Mlad si ti da bi pričo sa sobom. Eto, odo ja, a ti se umij. Ako hoćeš mogu ti donijet još vode pa se okupaj.“ „Ma neću ba, malo da se umijem i to. Hvala”, dobacio je ali je ona već bila izašla iz sobe. Još neko vrijeme je ležao, taman da ispuši još jednu cigaru, nakon čega je odlučio da se okupa. U ratu se kupao sa istom količinom vode pa mu to sad ne predstavlja neki problem. Uz kantu i lavor ide sapun, kao što ga je strina i pitala, a ne njegova kupka. Miris kokosa se nikako nije uklapao u sve ovo i trebao je uzeti sapun koji mu je bio ponuđen. Ustao je, skinuo majicu i kad je pokušao skinuti gaće na trenutak je pomislio da majicu prebaci preko prozora ali se samo glasno nasmijao. Nije mogao zamisliti da će baš njemu neko viriti kroz prozor. Strina i amidža neće sigurno, a niko drugi i ne zna da je on ovdje. U tom trenutku je neko pokucao na vrata. „Slobodno”, odgovorio je zaprepašten. U sobu je ušla mlađa žena, u dugoj šarenoj suknji i svijetloplavoj košulji. Oko glave je imala maramu ali je nije vezala ispod brade, kao starije žene, nego je čvor bio na potiljku. Kad je podigla pogled i vidjela Harisa u gaćama zastala je kao ukopana. „Evo… Nema dole u kući nikog, donijela sam sijalicu”, reče tiho pružajući ruku prema Harisu koji je također stajao kao ukopan. Nije mogao ni naslutiti

115

da će mu neko doći u ovu kuću. „Hvala”, reče on prevrćući sijalicu u ruci. „Opa, 40 wati, taman. Je si li ti Zikreta?“ Pokušavao joj je uhvati pogled ali je uporno gledala u pod. „Jesam.“ „Rekoše mi da će Zikreta ići do grada pa usput uzeti i sijalicu za mene…Pa sam pretpostavio da si ti ta.“ „Ma imala posla pa usput, nije mi bilo teško”, slegnula je ramenima. „Elem, tebe da nema ja bih u mraku bio”, nasmijao se. „Ja sam Haris.“ „Znam”, odgovori ona, a obrazi joj se istog momenta zarumeniše. „Prosula ti se pepeljara ispred vrata, da pokupim?“ „Nema potrebe, to sam ja njih rasuo. Neko mi rekao da je to dobro protiv zmija”, odgovori joj zavrćući sijalicu, a ona ga je pratila pogledom. „Jel to ovdje sam živiš?“ „Aha.“ „Pa, lijepo ti je, za početak”, dobaci ona razgledajući po sobi. „Da sam znao da ću imati goste malo bi sredio”, reče uz osmijeh. „Ma nisi moro. Ja sam samo došla radi sijalice”, odgovori ona naivno. „Izvini Zikreta ali ja sam se pošao okupati pa ako ti nije šta…“ prekide je on saginjući se da podigne peškir sa poda.

116

„Ništa, ništa, odo ja. Valja spremat hranu, sutra se kod nas kupi sijeno.“ „Hvala još jednom za sijalicu.“ „Ma ništa”, reče i polako izađe iz sobe. Zapalio je cigaretu i naslonio se na prozor, pogledom je pratio Zikretu kako odlazi prema svojoj kući. Prije nego što je krenuo sa kupanjem fotografisao je limeno korito.

117

12.

„Evo prošlo su 24 sata od mog kupanja i apsolutno ništa značajnije od toga se nije dogodilo”, rekao je Haris gledajući u telefon. Jutros je odlučio da vodi video dnevnik. Sve značajnije događaje dana zabilježit će na telefon. Po njegovoj procjeni telefon bi mogao da primi oko osam sati video materijala. S obzirom na dešavanja oko njega, to je bilo i više nego dovoljno. „Jeo, spavao, normalno uz pomoć tableta, opet jeo, malo hodao kroz šumu. Tri džointa pored potoka i to je to. Ustvari, bio sam sinoć na sijelu kod amidže i strine.“ Ovo ga je nasmijalo.“ Dočekali me kao da dolazim iz drugog sela, a ne iz kuće pored njihove. Kafa i keks, pa onda večera. Nismo razmijenili ni petšest rečenica. Nit oni meni imaju šta reći, nit ja njima. Sjedili i gledali talk-show na temu bodybildinga. Voditeljica je bila neka premršava plavuša. Nije loša

118

kao materijal za mokre snove. Od čitave večeri ostala mi je samo amidžina rečenica: ‘Ne mogu da vjerujem da insan može biti jak k’o hajvan.’ Antologijska rečenica. Otkako je doručkovao samo je sjedio ispred svoje kuće, pušio i ispijao kafu. Okretao se i na najmanji šum. Jednog momenta bi gledao u nebo, drugog u šume, zatim bi se krenuo prema susjednim kućama, pa bi se zagledao u amidžinu kuću. U jednom trenutku je krajičkom oka vidio da se nešto miče oko susjedne kuće. Kad se bolje zagledao vidio je Zikretu kako se vrzma po svom dvorištu. Sjetio se jutrošnjeg razgovora za doručkom. Amidža ga je pozvao da idu kod komšije kupiti sijeno. Navodno će čitavo selo tamo biti, zajedno sa unajmljenim radnicima, pa da ih upozna. Dok je u daljini Zikreta ulazila i izlazila iz kuće sjetio se i jučerašnjeg razgovora sa njom, kad mu je spomenula da sprema hranu za danas. U par koraka se stvorio na vratima amidžine kuće. „Strina, je l’ se ono danas kupi sijeno?“ upitao je s vrata. „Ja”, dobacila je iz druge sobe. „Svi su tam’. I ti si treb’o ići da vidiš makar kako se to radi.“ Zadnje riječi nije dobro ni čuo jer je brzim korakom krenuo prema susjednoj kući. Što je bio bliži, srce mu je brže udaralo. Zadnji put se ovako osjećao kad je sa Almom bio u doktorovoj kancelariji.

119

Prilazeći kući sve je više osjećao miris hrane. Na trenutak je zastao ispred otvorenih vrata i gledao Zikretu kako slaže tepsije sa hranom. Raspored prostorija je bio kao u amidže samo je namještaj bio malo mlađi. Čak je i TV u uglu sobe bio veći. Po stolu su bili poredani tanjuri i posude sa hranom. Nekoliko šerpi se nalazilo pored stola. Sagnuta iznad njih, Zikreta nije ni primijetila da je neko posmatra. „Zikreta”, javio joj se mirnim tonom da je ne uplaši, a ona poskoči da joj je tepsija ispala iz ruku. „Joj, što me prepade“, reče hvatajući zrak. Držala je ruku na grudima kao da je sprječavala srce da joj iskoči od straha. Od svih ljudi, njega je najmanje očekivala. Oči su mu se caklile i ubrzano je disao. „Izvini, nisam htio da te uplašim ali…“ polako je zatvorio vrata i približio joj se. „Žuril se tebi?“ Nije ni čekao da mu odgovori već joj se približio i uhvati je za kukove. Srce mu je divljački udaralo. Mogao je osjetiti kako mu obrazi gore. Čak su mu se i ruke tresle. Pogledi su im se sudarili. Bila je za glavu niža od njega. Mislio je da je starija. Njena tamno smeđa kosa bila je svezana u pletenicu. Pogledom je prelazio preko njenog čistog i zategnutog lica. Tamne, pune usne i biserno bijeli zubi bili su dokaz da je mlada. Tanka, bijela ruka joj je još uvijek bila na malim grudima. „Čekaju me sa ručkom”, rekla je tiho i nepokušavajući se izvući iz njegovih ruku. Nije se opirala ni kad joj je zavukao ruku pod majicu.

120

Podigla je ruku sa grudi prepuštajući mu se. Čuo je kako uzdiše. „Mogu valjda malo pričekati”, šapnuo je zadižući joj majicu i potkošulju jednom rukom dok ju je drugom rukom pritisnuo uz sebe. „Nemoj dugo”, prekinula ga je i istog momenta izvukla njegovu ruku ispod svoje majice. „Hajmo ‘vamo u moju sobu.“

121

13.

Strina i amidža su, kao i inače, sjedili na podu i pili jutarnju kafu. Gledali su televiziju, ali nijednom nije smetalo što gledaju dječiji program sa tonom smanjenim gotovo do minimuma. To im je pomagalo da malo odlutaju sa svojim mislima. Oboje su razmišljali o svojim unucima. U daljini se jedva čuo nečiji kašalj. „Eno ga, usto je”, reče strina i ispravi fildžan u tacni koji je do tada bio okrenut naopako. U njega ubaci jednu kocku šećera i preli ga sa kafom. „Puno puši.“ „Pusti ga nek puši”, dodao je amidža. „Ma jak mu je onaj duhan, samo kašlje od njega”, rekla je brižljivo. „Možda mu se čiste pluća. Nije naviko na oštar zrak.“ „Ima i toga.“ doda ona. „Nek je vala došo, nešto

122

mi je lijepo kad ima djece u kući.“ „Vala baš”, amidža otpunhu gusti dim. Ubrzo je došao i Haris još uvijek bunovan. „Dobro jutro”, reče sjedajući na pod pored njih. „De sjedi na kauč”, reče mu strina. „Šta mi fali, sa vama da dole sjedim?“ „Nek sjedi đe hoće”, odbrusi amidža. „Nešto mi…“ nije ni ona znala kako da se izrazi. „Kakav je danas plan i program?“ paleći cigaretu, upita Haris amidžu. „Kakav program?“ uzvratio je amidža pitanjem. „Sinoć si mi rekao da danas idemo negdje.“ „A to”, sjetio se amidža. „Idemo malo niz put.“ „Ja mislio da nećemo do grada?“ reče Haris, osmjehujući se. „Kakav grad, nisam dole bio ima i deset godina”, reče amidža. „Ma ja, deset godina”, ubaci se strina. „Nema toliko.“ „Ima sedam sigurno”, pravdao se starac. „De ba, pa što ne ideš malo”, upita Haris iznenađen. „Šta ću dole?“ mrzovoljno je rekao. „Kad nisam mlad išo, šta ću ovako star.“ „Ma ne more, bole ga noge”, doda strina ustajući da otvori prozor u sobi. „A i mrsko mi”, reče on kao da se pravda. „Amidža, jesu li tvoja djeca imala svoju sobu?“

123

upita Haris. „Dok nisu otišli u grad.“ „Nisu, šta će im?“ odgovori starac. „Pa, onako pitam…“ „Kod mene su sve muški bili, nije ih trebalo odvajat. Žensku treba soba.“ Njih dvojica su sjedili na livadi sa koje se prostirao pogleda na vrhove susjednih planina. Amidža ga je pozvao u jutarnju šetnju, navodno je imao nešto ozbiljno sa njima da razgovara. Nešto što strina ne bi trebala čuti. Poslije duge šetnje po kvrgavom putu, skrenuli su kroz šumarak i našli se na ovoj livadi. Prizor koji je Haris ugledao posjetio ga je na fotografije austrijskih Alpa. Iza jednog planinskog vrha, stajao je drugi, bljeđe boje. Iza njega treći i tako sve dok se u daljini nisu stopili sa nebom. Po strmim obroncima planina prostirala se gusta šuma. Ali je i na mjestima bila posječena, kao kad na psu oboljelom od šuge počnu otpadati čuperci krzna. Nikakva logika ne bi mogla pronaći razlog zašto su baš na tim mjestima posječena stabla. Daleko od puta i najbliže kuće. „Vidio sam da ti već par dana Zikreta dolazi”, reče Amidža pogleda uprtog u daljinu. Lagano je ispuštao gusti dim cigarete. „Ma nekad mi donese mlijeko”, paleći džoint Haris mu odgovori zadržavajući osmijeh. „Ma ja, donosi ti mlijeko”, osmjehnu se i starac. „Imam i krave i ovce i baš će ti ona donijet mlijeko.“ „Od nje mi slađe”, pokušavajući zadržati smijeh,

124

Haris mu odgovori dok se amidža grohotom zasmija. „E moje dijete”, zastane na trenutak. „Nešto sam razmišlj’o, da ti malo sredimo onu kuću, pa et’ ako hoćeš, možeš se i ženit. Nećemo ti mi dosađivat. Tvoj život, tvoja kuća.“ Haris se zasmija i zakašlja jer je u tom trenutku povlačio dim. „E jebi ga, amidža. Đe ću se ja ženit?“ „Što, šta ti fali? Mlađi sam se ja oženio. Ja sam se oženio i djecu othranio u onakvom mutvaku. A ni Zikreti ništa ne fali. Vrijedna je i fina, a udovica.“ „Pa šta ako je udovica?“ upita Haris još uvijek se smijući. „Et’ ne moraš je ništa učit. Bila je udata.“ Sad se Haris zasmija iz sveg glasa. „Dobro si ti to sve posložio. A šta joj je bilo s čovjekom?“ „Pogino u šumi. Stao na minu”, zastao je malo. „Ne valja kad je čojk sam.“ Istog momenta se Haris prestao smijati. Pomislio je na Zikretu. Već par dana kako se u tajnosti zbližio sa njom a nije se moga sjetiti da ju je vidio kako se smije. Ni najmanji osmijeh. Uvijek je bila tiha, gotovo odsutna i većinu vremena gledala u pod. Rijetko bi ga pogledala. A i kad bi digla pogled očima je prelazila samo preko njegovog lica. Jednom je uspio pogledati joj u oči. Bila je toliko fokusirana na njegove oči da se uplašio. On je bio taj koji skrenuo pogled, odjednom ga je bilo stid svojih postupaka. Kao da je htjela nešto

125

da mu kaže što nije smjela i očekivala je od njega da to sam shvati. Kad god bi došla kod njega, tiho se kretala po sobi. Kao da nije željela da je neko čuje. I dok se svlačila radila je to polako, blago bi na pod spuštala odjeću sa sebe. Do sada je bio svjestan da je iskorištava. Sad se osjećao kao najveće đubre. Iskorištavao je njenu nesreću. Biti mlada udovica u ovakvom mjestu je teško breme. Lakše bi ga podnijela da je makar imala dijete. Ovako, samo je bila nezavršen proizvod. Bila je uskraćena za sreću i radost. Rob dnevne rutine u kući svojih roditelja i predmet sažalijevanja u selu. Shvatio je da je on bio njen izlaz iz ove situacije. Sa njim bi trebala početi ispočetka. Šansa koja se ne propušta i za koju je spremna na mnogobrojne ustupke. „A od čega bi živjeli?“ upita Haris nakon nekog vremena. „Ma dao bi vam ja nešto stoke. Imaju i one nekih njiva.“ Starac je još uvijek gledao negdje u daljinu. „More se ba, nije ovdje život skup.“ „Svugdje je život jeftin ako ga znaš živjeti.“ „Pa ja, šta vam fali? Tako smo svi. Evo nas živimo i dan danas.“ Gledao je Haris u amidžu koji je opušteno pričao o braku kao da se radi o nečem usputnom. Što je najgore bilo, starac je bio veoma ozbiljan u svom prijedlogu. „I tek tako da se oženim? A ljubav?“ nasmija se. „Ma kak’a ljubav dijete drago. Valja živit. Zavolit ćete se dogodine, samo daj Bože zdravlja.“

126

Haris povuče dim džointa gledajući u planine ispred sebe. Mobitelom je fotografisao prizor, trebat će mu za dnevnik. Da zabilježi mjesto gdje je malo falilo da se oženi. Zatim je pogledao u pticu visoko iznad njihovih glava. Kružila je tu otkako su njih dvojica došli. Legao je na travu i fotografisao i pticu. Mala crna tačkica na plavoj podlozi. „E, blago se vama. Vi ste blizu Bogu, sve čuje šta mislite, a kamo li šta govorite.“ Ležeći je povukao zadnji dim džointa i opušak spustio pored svoje glave. „Ja se moram potrudit da me čuje.“ „Eto i ti si mu sad blizu. Pričaj mu šta. Čuće te.“ Starac ga je posmatrao dok je gurao slušalice u uši i nešto pritiskao na svom telefonu. „Moj amidža, gdje sam ja, a gdje je Bog.“ „Samo ti pričaj, čuje on tebe”, čuo je starca kako govori dok su se javljali početni tonovi pjesme „Dream of you“ od Shiller & Hepner. Gledao je pticu kako kruži po nebu. Htio je mami poslati poruku „Iako sam na visini, osjećam se kao da sam na dnu. Hvala što si me nagovorila da dođem ovdje :)“ ali nije bilo signala. Ostala je snimljena u telefonu kao još jedan podsjetnik na ovo mjesto i ovaj razgovor. Nisu dugo sjedili na proplanku. Amidža ga trznuo iz transa. Vrijeme je da se vrate kući dok nije vrućina udarila. „Ne zna se šta je gore, vrućina ili zima”, dobaci Haris.

127

„Kod nas snijeg kad zapada, ne moreš izić iz kuće”, reče Amidža paleći cigaretu. „Pa šta radite?“ „Sjediš u kući i čekaš da otopli. Ako uspiješ doć do stoke dobro i jest. Al’ nije dugo bilo takve zime.“ Kad su izašli na put Haris je u daljini primijetio automobil. „Amidža ide auto.“ „Nek’ ide, ovo je državni put.“ „Ali ne viđa se ovdje auto svaki dan. Zadnje koje sam vidio je od mog oca prije deset dana.“ „Kakve je boje?“ upita starac. „Žute.“ „To je poštar.“ „Oho, stiže penzija.“ „Nemam ja penzije.“ „Što?“ iznenadi se Haris. „Nisam nikad radio u firmi”, opušteno odgovori amidža. „U selu niko nema penzije. Radiš dok moreš, onda te djeca izdržavaju.“ „Znači moj djed je na vrijeme pobjego iz sela?“ „On je kobajagi bio partizan pa mu dali poso i stan.“ „Pa kako plaćate račune?“ „Šalju djeca nešto, a i mi prodamo janjad, mlijeka i sira. Snađemo se.“ „Znači ko ima djecu ima i penziju. Ko nema mora da se pati.“ „Tako nekako.“

128

„U jebo te, koji život. Desil se kad da nemate para a valja platit struju?“ „Desi jašta, nema i šta ćeš. Ne isplati im se penjat ovde da bi isključili jednu kuću. Platim kad bude.“ „Pa kome prodajete kad nigdje ne idete iz sela?“ „Idu neki do pijace srijedom, ponesu i prodaju. Dođu često ovi iz grada što imaju kafane pa kupuju janjad.“ Žuti golf dvojka se zaustavljao pored njih. „Nekad i poštar kupi”, dodade amidža. „Kako ide? Je l’ ugrijalo?“ upita poštar kroz prozor. „Dobro je, još je dobro, Osmane“ odgovori amidža namještajući sako prebačen preko ramena. „Ko ti je ovo?“ reče poštar cimajući glavo prema Harisu. Niko mu nije odgovarao. „Šta ti radiš ovdje, momak?“ čudio se poštar. „Doš’o kod amidže na raspust”, nasmija se Haris. „Mator si ti za škole. Odakle si?“ „Iz Tuzle.“ „Ahmetov sin, doš’o malo da odmori”, ubaci se amidža. „I kako ti je ovdje? Odmaraš li?“ poštar nije odustajao. „Dobro je. Sviđa mi se”, kratko je rekao Haris. „Hajmo dijete, hajmo polahko”, reče amidža i krenu niz put. „Živio, Osmane.“ „Hajd’ živili”, osmjehnu se poštar i krenu polako na suprotnu stranu. Auto je čadilo i krkljalo od silnog napora da se održi na putu.

129

„I ovaj poželio s nekim progovorit”, reče Haris. „Šta će, naviko se sa narodom propitivat. I on jedva čeka da se nešto novo desi da ima šta ispitivat.“ „Ma ima i toga moj amidža.“ „Sutra će doći bunardžija. Vidjet ćeš što taj čojk more pričat.“ „Baš nema više vode?“ upita Haris. „Jutros je bio dobar pritisak u česmi.“ „Ma hoću jedan iza kuće, blizu tvog mutvaka. Nek’ ima”, tiho reče amidža. Haris je odmah shvatio o čem se radi. Sve je to amidžin plan da se on osamostali. „Amidža, ako je radi mene, nemoj da džaba dolazi.“ „Ma nije radi tebe, davno sam ja to im’o u planu, a nikako da zovnem čojka”, slagao je starac.

130

14.

Bunar ipak neće kopati. Nije amidža odustao od ideje da se Harisovoj kući doda još voda i da bude nezavisna. Niti ga je Haris uspio odgovoriti od tog poteza. Dvojica od trojice koja kopaju bunare imali su drugog, bolje plaćenog, posla. Glavni majstor, Sakib, ipak je došao. Sa sobom je ponio hašov, krampu i limenu kantu za koju je bilo privezano dvadesetak metara sajle. Starac od sedamdeset i nešto godina i četrdeset i nešto kilograma, koščat i sitan, da je sa obje noge mogao stati u kantu sa kojom ga spuštaju u bunar. Sjedili si ispred amidžine kuće za stolom. Sakib je jedva dočekao nekog novog da mu prepričava svoje dogodovštine. Amidža je samo prevrtao očima i glasno otpuhivao dim. Ni sam nije znao koliko puta je već čuo ove priče. „Nema ti više bunardžija k’o što sam ja”, govorio

131

je Sakib. „Ne smije se niko spustit na dubinu od dvajst metara. Smiju neki ali da je bunar širok makar metar i po. Pa to smije svako.“ Smijao se sam sebi. Sa dvanaest godina iskopao je prvi bunar. Pratio je oca koji se, također, bavio ovim poslom. „Otac se samo okrenu prema meni i pita: Smiješ li? Ja, šta ću, rekoh smijem. Bilo me strah reći da ne smijem. Bio uzak bunar, prvo on krene, ja za njim. Dođemo do šest metara, on opet pita smijem li? Smijem. Dođemo da deset metara, mrak je k’o u rogu. Pita me: Je l’ te strah? Nije, kažem, a sav se tresem. Ma ništa se ne vidi, samo njegov glas odjekuje bunarom. Došli do kraja, na dvanest metar, kaže on da smo stigli. Stanem na zemlju, dignem glavu a gore nebo nikad nije bilo više plavo. Hajmo sad nazad, veli on. Zar nećemo kopat, pitam ja. Nećeš ti, ja ostajem a ti hajd napolje, nema mjesta za obojicu, kaže on. Kad su me izvukli napolje k’o da sam se ponovo rodio. Zrak čist, miriše, ma mogo sam svaki cvijet razaznat na livadi. Kroz heftu, trebali kopat drugi bunar, a otac reče, haj ti ovaj put da vidim znaš li. Iskopo sam ga po školski. Gore široko, a dole usko, ni mrva zemlje se nije orunila. Samo je otac kasnije siš’o i izbetonir’o dno.“ „I koliko si iskopao bunara?“ upita Haris. „Ko će ga znat. Znao sam godišnje iskopat i trideset bunara. Sad rjeđe kopam, imaju ljudi nastavak na traktor pa ide brže.“ „De bolan pusti dijete na miru”, dobaci amidža.

132

„Neka ga, nisam nikad upoznao nekog što kopa bunare”, osmjehnuo se Haris. „Evo kahve”, reče strina noseći tacnu sa velikom džezvom i četiri fildžana. U malu staklenu zdjelu stavila je par komada nekog keksa. „Šta si ti kahve zakuhala, k’o da ćemo sjedit cijeli dan”, reče amidža. „De ba, popit će se”, odgovori mu ona. „Neka kahve”, reče i Sakib. Nakon što su njih trojica zapalili po cigaretu i srknuli po gutljaj kafe, Sakib je nastavio sa pričama. „Jednom sam, gore u Agićima”, palcem je pokazivao sebi iza leđa, „kopam ja, kopam, i nekih tri-četiri metra udarim u nešto tvrdo. Ja odmah pomislio sanduk zlata.“ „Ti k’o dijete, Sakibe”, prekinu ga amidža. „A joj, šta ja znam, sve sam mislio da ću nekad naletit na neko tursko zlato”, smijao se Sakib. „Kad su Turci ovdje došli, narod je zakopavao zlato oko kuća da im ne otimaju. Žene su zatrpavale dukate.“ „Jesu, jesu”, potvrdi strina. „Pa zar to ne bi pripadalo onom čija je zemlja?“ upita ga Haris. „Koje?“ „Pa ti dukati, recimo, zar to ne bi trebali biti od onoga kod koga kopaš? Ipak je to od njegovih roditelja ili djedova.“ „Ma kakvi”, odmahnu Sakib rukom. „Odma’ ja kažem: Što nađem to i uzimam. Je l’ može? Može.

133

I gotovo.“ „I šta bi u tom sanduku u Agićima?“ podsjeti ga Haris. „Otkopo ja sve oko njega i da ga dignem, otpade dno. Istruhlo bilo a bio pun nekih zdjela. Sve se porazbijalo. Da je makar poklopac osto. Ništa.“ „Pa šta će ti?“ upita Haris. „Očistiš i to ti se more dobro prodat”, reče Sakib i otpi malo kafe. „U muzej?“ „Kakav muzej dijete moje”, nasmija se Sakib. „To odneseš u grad na pijacu imaju ljudi što to skupljaju. Najviše oni iz inostranstva. Nose pa tamo prodaju još skuplje. Mensurov sin je to tamo dobro prodavo”, reče on gledajući u strinu. „Znam”, reče ona. „Kuću napravio od tog posla.“ „Ma kojeg posla”, ubaci se amidža. „Tri puta ga fatali sa torbom cigara.“ „Ej tebe stari, znam da je i ovo prodavo”, pravdala se ona. „Jednom sam čistio bunar i našo pušku u njemu”, započne Sakib novu priču. „Neko je namastio, ona se usjala. Odmah da staviš metak i da pucaš.“ „Bio sam tad”, reče amidža pa pogleda u Harisa. „Ovo je istina.“ „A ovo dosad ko nije?“ udari ga laktom Sakib. „Ja pričam šta sam vidio”, otpuhivao je amidža dim. „Ja sam ovo sve vidio.“ Bez obzira da li amidža i Sakib pričali tiho

134

ili galamili jedan na drugog, ni jednog momenta nisu pokazivali da su uvrijeđeni. Sve se svodilo na prijateljsko prepiranje. „Ja ne pričam nikake bajke ovdje”, reče Sakib. „Samo ono šta sam svojim očima vidio i ovim rukama iskopo”, reče pokazujući sitne i zgužvane šake. Sa gornje strane ispucale od hladne vode a dlanovi poderani od teškog rada. „Par puta me zatrpavala zemlja, jedva sam se izvuko. A jednom sam udario u žilu vode, nadolazila brzo, malo falilo da se ugušim.“ Haris se naježi na pomisao da se guši u bunaru. „Znači ništa od blaga”, dodao je. „Jednom sam iskopo pečat. Bio velik ko fildžan.“ „Gdje je to bilo?“ upita Haris kao da se razumije u lokalna sela. „Dole u Stanićima, produbljivo bunar ispred škole”, sad je pokazivao ispred sebe kao da se to selo nalazi odmah iza njihovog stola. „Lijep pečat, bio umotan u kožicu. Nekom je valjda ispo. I ja to pokažem učitelju. Pisalo nešto na latinskom. Pripado nekom franjevcu. Kaže da je bio star preko šesto godina. A učitelj gleda pa da ga uzme sebi i ja njemu prodam. Dobro sam ja njega prodo, uzeo tad cipele za sina, alahrehmetilje, on istom kreno u školu. A učitelj odnio pečat u Sarajevo da se pofali kako je našo i ćape mu ga za neki muzej. Ni pare nije dobio. Nema, kad država nešto hoće, nema trzanja. Podaj joj i šuti.“ „A ti znači osim što kopaš i čistiš bunare?“ upit Haris.

135

„Ma đe god je rupa u zemlji, mene zovu”, nasmija se Sakib. „Zvali su me i iz Civilne zaštite kad je trebalo tražit onu Hanu”, reče on opet gledajuću u strinu, a ona je potvrdno klimala glavom. „Šta je bilo?“ opet reče Haris. „Mislili da je žena upala u jednu pećinu, gore u šumi”, sad je pokazivao prema šumi gdje Haris ide gotovo svakodnevno. „Pa neđe l’ je?“ „Ma kakvi, kasnije je lovci našli kako luta po šumi. Malo falilo da je upucaju, mislili divlja svinja.“ „Ona ti je poludila”, ubaci se strina. „Umrli joj otac i mati, sama ostala i poludila. Šejtanska posla.“ „Kad je to bilo?“ interesovala je Harisa ova priča. „Ima triest godina”, reče Sakib. „Prije rata.“ „Nije ona sama poludila”, ubaci se amidža. „Izludili je drugi.“ „Ma nisu”, presječe ga strina.“Nemoj odma kontru udarat.“ „Kako nisu, kad su joj lupali u prozore naveče. Bacali se kamenjem na krov”, ljutito je govorio. „Komšijini sinovi je izludili jer je bila mlada i poštena. Eto šta je bilo”, odbrusio je gledajući Harisa. „I na kraju su je silovali i ona je poludila.“ „Joj tebe”, i Sakib se okrenuo protiv amidže. „Sve su to njene priče. Ko će vjerovat ludoj ženi?“ upita on Harisa. „Pa je li bila policija?“ upita Haris naivno. „Ma kakva policija”, dobaci amidža. „Nema toga

136

ovdje. Što Sakib reče, ko će vjerovat ludoj ženi?“ „Ti vjeruješ”, dobaci strina. „Vjerujem”, odbrusi on. „Znam kakvi su ljudi oko nje živili. Paščinja, jedan drugog ujedali za truhlu jabuku. Vidiš da su joj odmah zemlju preuzeli. Ni svoje nisu obrađivali a uzeli tuđe. Zato su i izginuli u ratu.“ „Dobro te je”, reče mu strina. „Nemoj tako pričat.“ „Znači ti ljudi nisu više živi?“ Haris je bio uporan. „Pobijeni, svi do jednog”, odgovori mu amidža kao da mu je bilo drago što ti ljudi tako završili. Nakon ovoga je nastala kratka tišina. Strina je dosipala zadnje fildžane kafe. Harisu je bila uzbudljiva priča o toj ženi. Sjetio se bureta što je pronašao u šumi. „Neki dan sam u šumi gore našao bure i neke izderane ženske košulje. Vjerovatno su njene”, rekao je Haris tiho, gledajući u strinu. „Moguće je”, reče Sakib. „Viđali su nju po šumi kako hoda. Jednom su je našli da krade iz Bajrine bašte. Uzela mu luka i trgala mu žito. A tačno je to da je živjela u buretu. I to ulazila u bure odozgo, da je životinje ne izjedaju.“ „Našao sam i staklene flaše pune kukuruza”, doda Haris. „Zatvorene flaše bile u potoku. Kao da ih u frižideru držiš.“ „Što si gore išo?“ reče mu strina. „Pogano je to mjesto.“

137

„Nisam znao”, pravdao se Haris. „Je li moguće da je živa?“ „Nije”, tiho reče Sakib. „Nisu je vidjeli, od rata. Vjerovatno je ubili u ratu. Tad se pucalo na sve živo.“ „Kad sam vidio ono bure, mislio sam da su djeca postavila kućicu nekoj životinji. Mi smo prije tako od kartonskih kutija pravili skloništa za cuke i mačke po gradu.“ „Nema životinje do čojka”, reče amidža i ustade od stola. „Odo i ja”, reče Sakib. „Doći ćemo drugi dan da ga iskopamo.“ „Ja mislim da nema potrebe za tim bunarom”, rekao je Haris gledajući u strinu. „I ja sam mu rekla, a on navro, samo kopat i kopat”, odgovori mu ona skupljajući posuđe po stolu. „Sakibe”, reče Haris. „Najvjerovatnije neće bit tog bunara. Javit ćemo mi tebi je li treba da dolaziš ponovo.“ Sakib je samo mahnuo rukom i otišao iza kuće da pokupi svoj alat. Haris je ostao sam za stolom. Sjetio se događaja u šumi neki dan. Trnci su mu krenuli uz leđa. Sutra će opet otići tamo. Želio je fotografisati to mjesto. Krenuo je prema svojoj kući kad je čuo strinu: „Nemoj nigdje ići, sad će ručak.“

138

15.

Gledajući šumu kroz prozor, sa cigaretom u ustima Haris je razmišljao o ženi iz šume. Sjetio se da je zaboravio pitati zašto niko iz sela nije pomogao jadnoj ženi prije nego što je bilo kasno. Prije nego što je i poludjela. Je li moguće da se i u ovako zabačenim selima ljudi sve više povlače u sebe kao u gradu. Mislio je da ovdje ljudi još uvijek drže do nekog zajedništva i međusobnog pomaganja. Zar je kupljenje sijena jedina pomoć koju ovdje možeš dobiti? Spremni su ti pomoći dokle god to neće negativno uticati na neku treću osobu. U gradu možeš ležati na trotoaru i niko ti neće prići dok se ne počneš raspadati i dok im ne počne smetati tvoj smrad. Smrad ne mogu tek tako zaobići jer se on uvuče u nos pa te prati još neko vrijeme. Preskakat će te samo da te ne bi dodirnuli. Onog momenta kad ti se obrate osjetit će neku obavezu prema tebi.

139

Ne iskrenu moralnu obavezu nego neće htjeti da ih prozivaju kako su jadnog čovjeka ostavili tek tako na trotoaru. „Zaboga, njemu je trebala mala pomoć”, bile bi riječi svih onih koji su spretno preskočili preko tog čovjeka. Zar ovdje ljudi ne priskaču u pomoć kad je nekom potrebna. Baš zato što ih je malo, trebali bi se držati zajedništva. Šetnja šumom, danas je isto kao i šetnja u gradu. Ljudi su postali kao stabla u šumi - tvrde kore otporne na vanjske uticaje i sa velikim korijenom. Granam se dodiruju i jedni drugima namjerno prave hladovinu kako bi imali što više sunca za sebe. Posiječeš jednog, pored njega nikne drugo koje se godinama probija do vrha trošeći svoju energiju na opstanak u sjenci drugih. U njegovoj zgradi je komšija svakodnevno tukao svoju ženu. Ona je znala istrčati na balkon i dozivati u pomoć, ali se niko nije odazivao. Nikome nije palo na pamet da telefonom pozove policiju jer su se bojali komšijine osvete. Čak ni njegovi roditelji nisu reagovali na njene vapaje. „Nek ode sama na policiju, kad njega nema kod kuće”, rekao mu je otac, mama je samo šutila iako se u njenom pogledu vidio bijes koji je izazvao njegov odgovor, ali ni ona nije ništa poduzimala. Tek kad je njeno vrištanje postalo preglasno tokom polufinala Lige šampiona u fudbalu, Haris je pozvao policiju. Sutradan je žena dobila tolike batine da je par sedmica ležala u bolnici. Po izlasku iz bolnice napustila je muža i vratila se roditeljima.

140

Ne zna šta je dalje bilo sa njima jer se i on preselio u ovo selo. Sve se promijenilo, zaključio je Haris. Sjetio se priče između njega i amidže dok ga je vodio kroz selo, kada su odlučili malo prošetati po selu, da Haris malo upozna kraj i ljude. Kad god bi prošli pored neke kuće, amidža bi mu ukratko ispričao trenutno stanje te porodice. Naglasak je bio na djecu. Neki su u Austriji, neki u Njemačkoj, u Sloveniji, u Tuzli ili Sarajevu, niko nije ostajao ovdje. Haris mu je pričao svoju verziju viđenja sela. Posljednji put je ovde bio prije desetak godina, i njemu sve izgleda nepromijenjeno. Sjetio se i igre u mutvaku iza amidžine kuće, te gacanja po potoku u šumi. „Sve se mijenja”, rekao je amidža. „Potok će teći i kad nas ne bude. Selo će uvijek biti tu, kuće neće nigdje otić i uvijek će biti iste. Mada, s vremenom će se obrušit ali ostaće makar temelji. Negdje će pisat da je ovde bilo selo. Ali ljudi su drugačiji. Niko više ne daje poštovanje nikom i ničem. Dijete moje, sve je isto kad ti sad gledaš, a vjeruj mi sve je drugačije. Neke stvari nisam dao ni da se spominju, a danas moji unuci rade i gore. Ali džaba je, opet ih na kraju podržiš. Sve nek im bude bolje, nek meni. Nek se ne pate.“ „Znači, promjene dolaze samo preko djece”, konstatovao je Haris. „Samo preko djece. Ništa te ne promjeni nego kad dijete dobiješ. Vidjet ćeš, ako Bog da.“ Iz sjećanja na taj razgovor trznula ga je škripa

141

vrata. Okrenuo se i ugledao Zikretu kako polako ulazi. Gledala je u njega, ali na licu nije pokazivala ni radost ni tugu. Kao da je tu došla usput. Lagano je klimnula glavom da ga pozdravi. I on je uradio isto. U ruci je držala flašu umotanu u novine. Polako je odmotala papir i pokazala mu flašu napunjenu blijedo žutom tečnošću. Pretpostavio je da je to rakija. Pogledao je u flašu pa u svoj ruksak naslonjenoj na zid iza njenih leđa. Pratila je njegov pogled i stavila flašu iza torbe, kao da je krije, novine je smotala i stavila pored flaše kao da su i one bitne, te polako krenula prema njemu. Sparina je ulazila kroz prozor i sprečavala dim da izađe iz sobe. Njeno sporo kretanje kroz dim je podsjećalo na scenu iz nekog pozorišnog komada sa vještačkom maglom. Tako je tiho hodala da se inače škripavi pod sad nije javljao. Sjela je pored njega i oborene glave počela otkopčavati svoju košulju. Posmatrao je njene smirene pokrete prstiju. Svako dugme je otkopčavala jednim potezom. Kad je svukla košulju sa sebe i podigla glavu prema njemu primijetio je da su joj obrve fino uređene. Nisu imale prirodan oblik, nego ih je sređivala da prate bademaste oči. Do sada nije obraćao pažnju na ove detalje. I to je dodao na listu promjena u ovom selu. Nakon što ga je poljubila, prestao je razmišljati o selu i svemu što ima veze sa njim. „Kako je tebi ovdje?“ upita Zikreta Harisa dok je palio cigaretu. Glas joj je bio tih i mekan. Goli su na leđima ležali jedno pored drugog i gledali u

142

ispucali malter na plafonu. Na vreći za spavanje su se vidjele tamne fleke njihovog znoja. Iznad njihovih glava kalendar je bio okrenut na broj 29. „Nije loše, a tebi?“ „Ma kako će bit?“ otpuhnu ona. „Kad sam prisiljena na tipove kao ti”, pomislio je Haris. Želio je da nastavi razgovor jer tišina i njeno ćutanje će ga samo ukopati. „Znaš li ti da sam ja tebe vidjela ranije?“ reče ona i okrenu se prema njemu podignuvši se na lakat. Pogledao je u njene sise koje su se odupirale gravitaciji. Zatim je uočio da su joj ruke, iako bjelje od njegovih, do laktova bila tamnije od ostatka tijela. Posljedica rada na suncu u majicama kratkih rukava. „Misliš kad sam tek došao ovdje?“ „Ma ne, ranije”, nevino se osmjehnula. Gledao je njene male, veoma bijele zube. Prvi put od kako se upoznao s njom primijetio je njen osmijeh. Iako blagi osmijeh, tek par poteza mišića lica ali je i to doživio. „U bolnici”, nastavila je. „Otac mi je ležo tri dana u bolnici. Ti si tamo radio.“ „Šta mu je bilo?“ osjetio je navalu straha. Podsjećanje na bolnicu mu nije trebalo u ovom momentu. „Imo rak pluća, pa ga ostavili gore. U bolnici je i umro”, rekla je tiho. „Kad smo ga tek doveli, sjećam se tebe i još jedne sestre, onako mlađa, duže svjetlije kose svezane u rep”, pokazivala je dužinu kose do ramena.

143

„Dalila”, reče Haris. Srce mu je snažno udaralo i rastao je pritisak u glavi. „Lijepa, zgodna”, i dalje je opisivala Zikreta, a Haris je šutio i sve snažnije uvlačio dim od cigarete. Najednom je ustala i počela se oblačiti. Haris je gledao u plafon. Ništa nije progovarao. Sad bi mu baš godilo da bude sam. Dok je izlazila, pod je samo jednom zaškripao. Pokušavao se sjetiti kad je to Zikreta dolazila u bolnicu. Bez obzira na radno mjesto vjerovatno je bio nasmijan od silnih trodona i Dalile pored sebe. Jesu li se kresnuli prije ili poslije njenog dolaska? Pokušavao je povezati vrijeme dolaska Zikretinog oca u hospis i svoje radno vrijeme. Ako je Zikretin otac ležao u hospisu tri dana, postoji mogućnost da je Haris popio njegove trodone. Sve zavisi da li je došao u prvi dan ili drugi dan njegove smjene. Ako je prvi dan, onda je vjerovatno sutradan došao i pokupio njegovu terapiju, a njemu podvalio vitaminske tablete. Ako je oca dovela drugi dan njegove smjene, onda ga on više nije ni vidio. Uprkos mjestu stanovanja, poslovima kojim se bave i njihovom stilu odjevanja, mala je razlika između njih dvije. Obje su nesretne svojim životima. Frustrirane sredinom oko sebe, koristile su Harisa kao ispušni ventil. I obje su brijale svoje međunožje. Na tu pomisao ponovo mu se javila erakcija. Ustao je i obukao gaće. Uzeo je Zikretinu rakiju i potegao jedan gutljaj. Vrućina mu se spuštala niz grlo, a znoj

144

je izbio na čelo. Pripalio je cigaretu, i otvorio ulazna vrata. Htio je napraviti propuh da rastjera dim u prostoriji. Uznemirila ga je priča sa bolnicom. Nije mogao ni sanjati da su on i Zikreta imali nekih dodirni tačaka van ovog sela. I još da spomene Dalilu. Na brzinu je smotao džoint. Htio ga je ispušiti prije nego što krene u šumu. Uz mobitel i cigarete, sa sobom je ponio i Zikretinu rakiju. Od silne vrućine jedva je disao sve dok nije dublje ušao u šumu. Osjećao je kako ga šumski povjetrac hladi. Opet se držao potoka, samo što ovaj put nije pravio pauze. Išao je polako i detaljnije razgledao oko potoka koji je prolazio između visokih stabala obraslih mahovinom. Tražio je predmete koje je možda ostavila žena. Na mjestima je morao zaobilaziti oborena stabla i tek tad bi čuo cvrkut ptica koje su bile nadjačane žuborom potoka. S vremena na vrijeme je potezao po gutljaj rakije. Sad nije imao osjećaj tjeskobe koji ga je pratio prvi put kad je zašao dublje u šumu. Šuma i njen potok su ga smirili nakon kratkog razgovora o njegovom ranije poslu. Bio je raspoloženiji. Šetnja je potaknula hormone dobrog raspoloženja. Gusto granje je pravilo debelu hladovinu, ali je uspio u daljini ugledati bačvu. Bilo mu je drago kad je vidio da još uvijek leži u potoku. U njemu je postojao tračak sumnje da je žena još uvijek živa i

145

da će svoj mali dom ponovo namjestiti gdje je bio ranije. Jednom fotografijom je obuhvatio bačvu i dio okolne šume. Morao je izaći iz potoka da bi u isti kadar ubacio i mjesto gdje se nalazila prije nego što ju je otkrio. Prošao je pored boce koju je razbio kad je počeo bjesomučno bježati prošli put. Kukuruza nije bilo. Vjerovatno su ga pobrale ptice i šumski miševi. Pretraživao je potok i iznad bačve. Ugledao je još dvije flaše napunjene kukuruzom. Obje je izvadio iz vode i postavio na obližnji kamen. Zatim ih je fotografisao. Bačvu je izvadio iz potoka i odgurao je uz brdo odakle je i došla. Naslonio ju je uz drvo i unutra ubacio deku i najlon koji su ranije u njoj bili. I to je fotografisao zajedno sa tanjurom i kašikama. Fotografisao je i košulje. Sjetio se da je negdje bila i jedna cipela. Ponovo je prevrtao lišće ali je nije uspio naći. Pomislio je da je neka životinja uzela kao igračku i odnijela na drugo mjesto. Razgledao je okolinu, tražeći još stvari. Prešao je na drugu stranu potoka i popeo sa uz brdo kako bi bio u istoj visini sa buretom. Sjeo je na oboreno stablo i otpio gutljaj rakije. Zapalio je cigaretu i pogledao vrijeme na mobitelu. Već dva i po sata je bio u šumi. Ponovo je slikao bure. Pokazat će fotografiju amidži, možda mu pomogne shvatiti zašto je baš ovdje odlučila spavati. Nakon što je ugasio cigaretu, otpio je još jedan gutljaj rakije i krenuo kući istim putem kojim je i došao.

146

16.

Kad se probudio, vidio je da je amidža ipak iskopao bunar ispred njegove kuće. Sunce je uveliko pržilo što je bio znak da je već oko podne. Čuo je i hor zrikavaca ali se već bio navikao na njih i nisu mu više smetali. Tako je čvrsto spavao da ih nije čuo kako kopaju. Bunar je bio pravilno iskopana rupa bez ikakvih tragova rada oko otvora. Nije mu bilo jasno kako nisu travu ugazili dok su ovo radili. Osvrnuo se oko sebe, ali nije vidio ni tragove odvoženja ni kamaru gdje bi tu zemlju odložili. Izgledalo je kao daj neko laserski, iz zraka, probušio rupu ispred kuće. „Uzalud je to amidža uradio kad ja danas idem kući”, rekao je u sebi. Završava se njegova terapija promjenom sredine i napajanjem na čisti zrak i zdravu hranu. Prišao je ivici bunara da utvrdi njegovu dubinu. Sve što je vidio je bila crna rupa iz koje je izlazio

147

hladan zrak. Potražio je neki kamen da baci unutra nebi li čuo pljusak vode ali nije ništa našao. Sagnuo se i povukao jedan busjen trave da ga ubaci unutra. Potezao je jako ali nije ga uspio iščupati. Prošao je sa druge strane i uhvatio objema rukama za busjen koji se nalazio na samoj ivici. Iščupavši busjen izgubio je ravnotežu i zajedno sa travom u ruci pao u bunar. Uletio je u ledeno hladnu vodu. Na trenutak mu je srce od šoka stalo. Osjetio je jake bolove u desnom ramenu. Nogama je pokušao dodirnuti dno. Bespomoćno je mlataro nogama, dno je bilo duboko ispod njega. „Strina, amidža!“ dozivao je najglasnije što je mogao u tom momentu. Rame ga je užasno boljelo. Rukama je grebao zid bunara ali zemlja se samo runila. Nije uspio naći ništa da se uhvati. Bio je samo na pet-šest metra od izlaza. Mlatarao je nogama i rukama kako bi se održavao na površini vode. Ponovo je pozvao u pomoć ali mu se niko nije javio. „Zar ću ovako završiti”, razmišljao je. „U ovoj vukojebini ugušen u bunaru kao pacov. Morat će zvati Sakiba da ga izvadi a onda da ponovo zatrpa bunar jer će biti zatrovan njegovim lešom. Džaba su ga kopali.“ Osjetio je kako mu se mišići u nogama grče. „Je li ovo bila kazna za sve što je radio u bolnici? Za silne tablete koje je oteo onima što su ih trebali, da makar svoje zadnje dane provedu u što manjoj patnji. Znači, morao se gušiti isto kao što su se i oni gušili pored njega.“

148

Gledao je u otvor i plavo nebo iznad njega. Sjetio se Sakiba i njegovog opisa. Bio je u pravu. Iz ove pozicije bila je to najljepša plava boja. Tad se iznad otvora pojavio ženski lik. Mršava, sitna žena nadvirivala se u bunar. Prvi put ju je vidio. Gledao ju je par trenutaka da provjeri je li stvarna ili je samo priviđenje. Imaginarni lik stvoren od njegovog tabletama oštećenog mozga. Utvrdivši da je iznad njega živa žena zatražio je od nje pomoć. „Molim vas, pomagajte”, glas mu je drhtao od hladnoće. „Pao sam i povrijedio rame. Ne mogu još dugo ovako izdržati.“ Ona ga je samo posmatrala, nije izgledala kao da će išta uraditi da ga izvuče. „I ja sam isto tako zvala selo da mi pomogne, i niko se nije javio”, rekla je jezivim promuklim glasom. „Okretali su glavu od mene. Zatvarali prozore da me ne čuju.“ Shvatio je da je ovo žena koja je živjela u šumi. Vjerovatno ga je pratila kad je juče išao da njenog skloništa. Nije imala razloga da bude ljuta na njega. Međutim, prije nego što je uspio da joj se ponovo obrati, žena je počela vrištati prema njemu. „Upomoć, ljudi, pomagajte!“ „Upomoć, upomoć!“ vrištao je i on iz svog glas. Više od straha od ove žene nego što je tog momenta htio da ga neko spasi. Snaga ga je polako izdavala pa je počeo polako da pada. Gušio se u vodi, a zatim ponovo izranjao na površinu. Pokušavao je da zove strinu ili amidžu ali hladna voda mu je punila usta.

149

Posljednje što je vidio je da žena gura bačvu u bunar. U prvi mah nije bio svjestan gdje se nalazi. Srce je divljački udaralo. Gledao je u klimavu utičnicu na zidu. Danima je htio da je popravi, ali je svaki put zaboravljao. Kada bi uključio mobitel da se puni ili radio, sijalica bi odmah zatreperila i bacala slabije svjetlo. Uspravio se i sjeo. Hladnoća iz sna još uvijek je bila prisutna. Iza leđa je čuo da nešto šušti. Polako se okrenuo i kroz prozor je vidio da pada kiša. Još uvijek je osjećao hladnu vodu oko sebe. Donji dio vreće za spavanje je bio natopljen vodom. Digao je pogled prema stropu i ugledao veliku fleku. Krov je propuštao na nekoliko mjesta. Voda se skupljala na sredini plafona i klizila preko žica koje su držale sijalicu. Na kraju bi pala na njega. Tresao se od zime. Kada je izašao iz vreće osmjehnuo se kad je ugledao svoja stopala pobijelila i smežurana od vode. „Ovo je prvi put da pada kiša otkad sam došao”, prvo je što je pomislio kad je došao sebi. „I odmah sam mokar do gole kože.“ Iz torbe je uzeo čarape i navukao ih na noge. Tad su mu pažnju privukle novine u koje je Zikreta umotala flašu. Počeo je čitati tekst o nekom albanskom selu koje godišnje proizvede oko 900 tona marihuane i tako zaradi blizu 4,5 milijardi eura. „Ma i u ovom selu možeš pokrenut ovaj biznis”, rekao je sam sebi i bacio novine na pod. Zapalio je

150

cigaretu i otvorio prozor. Hladan zrak je ušao u sobu. Gledao je u daljinu ali od silnog pljuska nije vidio daleko, tek početak šume. Nije mogao ispušiti cigaretu na miru jer je kiša ulazila u sobu. Zatvorio je prozor i otišao do vrata. Ovo je posljednji put da čuje njihovu škripu pri otvaranju. Pružio je šaku da na nju pada voda koja se slijevala na kratkoj nadstrešnici iznad njega. Mlaz se od dlan razbijao u sitne kapi. Kad je bio manji ovo je radio dok je prao ruke u kupatilu. Namjerno je prskao vodu oko lavaboa, što je izluđivalo njegovu majku. Nasmijao se kad se ovog sjetio. „Šta to radiš?“ trznuo ga amidžin glas. Starac je stajao pored svoje kuće. Kao zaštitu od kiše koristio je kaput prebačen preko glave. „Ništa”, slegnuo je ramenima. „Tek usto, a ovo je trenutno najzanimljivije što mogu radit.“ „Kahva je gotova”, reče i nestade iza kuće. Nešto kasnije, kiša je prestala padati i sunce je opet krenulo da prži. Amidža i Haris su sjedili na klupi ispred kuće, a oko njih su polijegali psi. Na kućnom pragu sjedila je strina. Pored nje je na zid kuće bio naslonjen Harisov ruksak. „Možeš li prepoznati gdje je ovo?“ upita Haris amidžu pokazujući mu mobitel. Na ekranu je bila fotografija lokacije gdje se nalazilo bure u šumi. Amidža kratko pogleda i otpuhnu dim cigarete. „Ne vidim ja to dobro, sitna mi slika. A i da vidim, šuma je ista, kako god da je slikaš.“

151

„Ma ovo je mjesto gdje je živjela ona luda žena”, dobacio je Haris i nastavio pregledati fotografije. Starac ga je pogledao ispod oka. Svako spominjanje te žene kod njega je izazivalo promjenu raspoloženja. Polako listajući fotografije, zastao je na jednoj. Bila je to prva koju je okinuo kad se juče vratio da zabilježi ovu priču. U krajnjem lijevom uglu kao da je neko u suknji stajao pored drveta. Izgledalo je kao da se ženski lik jednom rukom pridržava za stablo. Povećao je fotografiju ali je ona postajala sve mutnija. „Šta ako je ona žena živa?“ pomislio je. „Ako ga je pratila do kuće. Možda mu je dolazila na prozor. I malo dijete je moglo viriti kroz onaj niski prozor.“ Uhvatila ga je jeza, sjetio se i jutrošnjeg sna. „Vjerovatno je to moja želja, da i nju imam na fotografijama”, hrabrio je sam sebe. „Što si bolan opet išo gore?“ čuo je strinu iza leđa. „Interesovalo me kako je mogla preživiti”, rekao je. „Kakav li je njoj život bio?“ rekao je to više za sebe. „Kakav će bit? Nikakav”, dobacila je ona. „A život bi baš trebao bit jednostavan”, rekao je Haris. „Trebo bi”, rekla je ona. „U suštini, život bi trebao biti jedan krug i da se vrtiš oko jedne tačke. Mada, ima nekih koji odu malo lijevo, pa se vrate, pa onda malo desno i opet se vrate”, pričao je gledajući na mobitelu svoje lice okruženo lišćem. „Nešto kao elipsa.“

152

Tad je čuo nešto u daljini. Ubrzo se pojavilo i crveno auto. „Ide l’?“ upitao je amidža. „Ide”, jedva je odgovorio Haris i spustio glavu. „Dobro je, nije se izgubio”, dodao je starac. Haris se zasmija i pogledao u amidžu. Primijetio je da se obrijao. Do danas je uvijek bio neobrijan sa sijedom bradom od dva tri dana, koja je davala kontrast njegovom tamnom i izboranom licu. Vjerovatno se morao namučiti da obrije dlake zaglavljene između bora. Ovo je za njega bila specijalna prilika. Doček i ispraćaj gostiju su značajne stavke u kodeksu njegovog ponašanja. Na glavi ja, kao i uvijek, imao francusku kapu, a preko ramena prebačen tanki sako. Uvijek se isto oblačio, košulja i preko nje džemper, tako da je Haris stekao utisak da je uvijek u istom. Nedostajat će mu Haris, to je sigurno. Navikao se na njega kao na neku novu obavezu. Njegov dolazak ga je malo pomjerio iz kolotečine. Prazan mutvak iza njegove kuće će ga svakodnevno podsjećati na Harisa. Trebat će mu vremena da se na to navikne i zato je bio mrzovoljan. Obrve su mu se gotovo sastavile i više je pušio nego inače. I Harisu je bilo teško otići odavde. Navikao se na ovo dvoje ljudi i na ovaj način života. Nedostajat će mu strinino konstanto nutkanje hranom. Ostalo joj je bilo manje ili skoro ne bitno. Možeš hodati poderan, pogužvan, čupav. Možeš spavati, a i ne moraš. Možeš pasti, posjeći se, pričati ili ne, možeš raditi šta ti je

153

volja, ali gladan ne smiješ biti. Ako nisi bio za jelo, onda bi te nudila makar sokom. Samo da ima nešto u želudcu. Nedostajat će mu i amidžino konstantno otpuhivanje, kao da svakog momenta odlučuje o najbitnijim stvarima u životu, a u stvari je bio opušten, i odluke je donosio u hodu. Kad mu nešto ne bi godilo, samo bi se okrenuo i otišao. Nije imao potrebu da se izvinjava niti je to tražio od drugih. Nije se htio zamarati stvarima koje nisu do njega. „Šta je ovo ljudi, pljusak samo kod vas. Mislio sam da ću zapast negdje u putu, al dobro je”, rekao je Harisov otac čim je otvorio vrata automobila. Od prisutnih jedino je strina obratila pažnju. I psi su samo otvorili oči na kratko, i opet nastavili spavati. „Pa dobro ljudi, što vas nema?“ dobacio je prilazeći kući. „Nema ni vas”, zasmijala se strina. „Merhaba, amidža, kako si?“ reče otac pružajući mu ruku. „Nikako”, kroz dim cigarete odgovori amidža. „Et baš nikako.“ „Samo kod vas padala kiša”, ponovio je otac. „A sad prestade i ovdje. Mislio sam da ću zapast u blato. Sva sreća, voda se ne zadržava na putu pa može se vozit. Opa, jest se momak popravio”, okrenu se prema Harisu dok je prolazio da se rukuje sa strinom. Ona se uspravi da ga pozdravi kao da je u pitanju vojno lice.

154

„Odo ja pristavit kahvu”, reče ona. „Ne moraš ba, bolje da krenemo. Može nas uhvatiti mrak. Izgubit ćemo se”, smijao se ali ostali nisu reagovali. „Kakav mrak tek je podna. Ma morete kahvu popit”, reče amidža. „Pa šta ako te uhvati mrak, ideš samo nizbrdo i ne moreš se izgubit.“ Haris se zasmijao. „Sjedi ba, da popijemo kafu”, rekao je ocu. „Vidim i frizuru si promijenio”, reče on sjedajući za stol. „Jesi se popravio, nema govora”, „Zdrava hrana i čist zrak”, odgovori mu Haris. „I od domaćeg mlijeka”, dodao je Haris i pogledao u amdižu. Primijetio je da se i on osmjehnuo na ovo. „Jest vala, nema tog svugdje”, reče otac. „Nema ovog nigdje”, dobaci mu Haris i ustade od stola. Uzeo je ruksak i krenuo prema automobilu. „De da popijemo kafu, gdje ćeš sad?“ upita ga otac. „Da stavim torbu u kola.“ Paljenje radija je bilo prvo što je uradio kad je ušao u automobil, nadao se da otac neće početi sa kukanjem o putu i vožnji. Svaki put bi se iznenadio odličnim signalom raznih radio stanica, obzirom da nije bilo signala za mobitel. Nije imao sreće. Upravo su završavale vijesti i govorili su o stanju na putevima što je otac jedva dočekao da prokomentariše. „E baš mi je to još trebalo”, zakukao je. „Da mi je

155

doći do normalnog puta. Onda ćemo lako.“ Mijenjao je stanice dok nije našao jednu na kojoj nisu bile vijesti. Haris je odmah prepoznao pjesmu, bila je to „Tebi“ od Frenkija i Damira Imamovića. Dok je otac manevrisao vozeći unazad kako bi našao izlaz iz dvorišta, iskoristio je priliku i još jednom mahnuo strini. Stajala je sa rukama na stomaku, kao i uvijek, bila je nasmijana. Pogledom je ispratio amidžu koji je zašao iza ugla kuće. „Eh, idemo polako. Jebo majku ko izmisli put da ide ovuda.“ „Pa moraju i ovi ljudi imat put”, dodao je Haris. Odsutno je gledao kroz prozor. „Au, političara”, nasmija se otac. „Šta si ti mrzovoljan? Kako je bilo?“ Haris se protegne i iz zadnjeg džepa pantalona izvadi dvije table tableta, jedna je bila čitava a u drugoj je falilo par komada. Bacio ih je ocu u krilo. „Evo stari, može ti trebat.“ „Pa tebi je ovdje pravo godilo”, reče on gledajući u tablete. „Valjda je.“ Zatim je izvadio i cigarete i ponudio oca. Auto je polako klizalo niz put dok su oni razmjenjivali upaljač. „Ovo ćemo ostaviti staroj. Ubi je klimaks”, nasmija se otac i ubaci tablete u džep od košulje. Haris je bio neraspoložen i nije mu bilo da očevih upadica. Razmišljao je da pređe na zadnje sjedište

156

pod izgovorom da je umoran i da mu se spava. Krajičkom oka je u svom retrovizoru vidio Zikretinu kuću. Okrenuo se da je još jednom pogleda i ugledao Zikretu. Gledala je prema automobilu. Bilo su daleko jedno od drugog da bi im se pogledi susreli. Stajala je pored kuće, ruku spuštenih niz tijelo kao da je izvedena na strijeljanje. Osjetio je neku težinu na prsima, jedva da je mogao disati. Užasno se osjećao. On je vjerovatno zakucao još jedan ekser u njen kovčeg. Najteže mu je palo što je i nju iskoristio kao i sve ostale ljude oko sebe. Udovoljavao je sebi i svojim potrebama bez razmišljanja o osjećajima i potrebama drugih. Svidjela mu se njena smirenost. Iako to on nikada nije tražio, svojim ponašanjem mu je dala do znanja da mu je podređena. Njemu je to godilo. Sada, kao da ju je izdao. Iako joj nije nikad ništa obećao niti su pričali o tome, osjećao je neku potrebu da joj pomogne, da je izvuče odavde. Nekako, ma koliko to glupo zvučalo. Glasno je otpuhnuo i rukom prekrio oči. Otac je to odmah primijetio. „Jebo te, veseliji si došao ovdje.“ „De, stari, gledaj gdje voziš, matere ti”, odbrusio mu je.

157

LET

17.

Sjedeći u bašti kafića i posmatrajući rijeku ljudi koja je proticala pored njega, Haris se sjetio da je još juče u tišini pio kafu sa strinom i amidžom. Dok su njih troje šutjeli poneka bi se ptica javila iz okolnih krošnji. Pogledom bi pratio sipanje kafe u šoljice i umakanje šećera u kafu kao dijelove svakodnevnog rituala. Limeni zvuk spuštanja džezve na tacnu označavao bi završetak jedne faze rituala. Isto ga je Sunce grijalo kao i sada, a opet mu se činilo da je tu nešto falilo. Možda je to bili ta tišina koje nije bio ovoliko svjestan. Prije bi u ovakvim baštama sjedao što bliže prolaznicima, slušajući njihove priče, razgledajući i dobacujući djevojkama. Sada je otišao što je dalje mogao. Izabrao je najudaljeniji stol, daleko i od zvučnika i od ljudi, ali opet je čuo koračanja, nečiji smijeh ili zvonjavu mobitela. Jutros, dok je rastvorene šake stavljao pod česmu da

bi se umio, prskanje vode ga je podsjetilo na kišu prije odlaska i njegovu posljednju cigaretu u njegovoj kući. Bio je na granici suza. Svidjelo mu se na selu, mirni život sa dvoje starih ljudi. Gore je sve bilo jednostavnije i opuštenije. Bili su majstori preživljavanja u teškoj sredini komunicirajući sa prirodom na sebi svojstven način. Gotovo do najsitnijeg detalja su razumjeli svoje okruženje, prilagodili mu se i iskoristili ga za svoje potrebe. Svaki njihov potez ili radnja je bila povezana sa ciljem pripreme za narednu zimu. Kada bi nekom prepričavao svoj odmor na selu to bi zvučalo idilično. Međutim, na kraju jeseni dvoje starih ljudi sve što mogu jeste da sjednu jedno pored drugog i čekaju proljeće. Za razliku od Harisa, čiji je život svakodnevno bio nepovezan i bez ikakvog cilja. „Halo, ba, šta si se ti zamislio?“ neko je mahao rukama ispred njegovog lica. Haris se trznuo i tek tad primijetio da neko stoji ispred njega. Bio je to jedan od njegovih prijatelja. „O đesi, čovječe”, reče Haris i pruži mu ruku. „Nešto sam se baš zamislio. Sjedi, da popijemo šta.“ Ponudio ga je iako se nadao da prijatelj neće pristati. Trenutno mu nije prijalo društvo sitnih narkomana. „Ne mogu stari, popio sam deset kafa od kako sam usto”, odgovori on prebacujući se sa jedne noge na drugu. Nije znao šta bi sa svojim rukama. U istom momentu bi popravljao frizuru, pa namještao naočale, češao se po stomaku. Bilo je očito da je odvaljen.

161

„Šta ima?“ upitao ga je Haris. „Pa gdje si ti čovječe, nisam te vidio sto godina?“ „E jebi ga, al’ tebi vrijeme brzo teče”, nasmija se Haris. „Stari moj, idem 200 na sat”, reče popravljajući svoju frizuru. „Vidi se”, reče Haris kroz smijeh. „Ma skino sam nešto na kladionici, pa sam se razbio na jutro. Hajmo, imam nešto speeda.“ Sad je zatezao majicu, nervirali su ga nabori na stomaku. „Neka, drug, ja to više neću”, počešao se po dlanovima da provjeri da li se znoje. Bili su suhi. „De ba, sereš?“ iznenadio se prijatelj, namještajući naočale. „Matere mi. Nisam se uradio ima i mjesec.“ „Komuna, ha?“ nervozno je mahao rukama prijatelj. „Zato tebe nije ni bilo.“ „Kakva komuna, nisam ja na heroinu bio, jebo te. Ma nije komuna al’ je gotovo isto.“ „A ja pitam tvog starog za tebe, kaže da si u Njemačkoj”, nasmijali su se obojica. „Ovo ti je stari moj, dalje od Njemačke.“ „Dobro, odo ja onda. Vidimo se”, reče prijatelj zastavši na trenutak ne znajući da li da pruži ruku Harisu ili da mahne u znak pozdrava. „Vidimo se”, odgovori mu Haris rukujući se sa njim. „Sretno.“ Haris je odahnuo kad mu je prijatelj otišao. Popio je preostalu kafu i pripalio još jednu cigaretu.

162

Zavalio se dublje u stolicu i zagledao u jutarnje nebo. Nekoliko sitnijih oblaka se polako kretalo ispod plavetnila. Slično nebo je bilo i kad je sa amidžom bio na onom proplanku i razgovarao o mogućnosti ženidbe. Nasmija se sjetivši se toga. Prijatelj je ponovo prošao pored njega. „Zaboravio sam mobitel za šankom”, rekao je u prolazu kao da želi da se opravda. Haris ga je ispratio pogledom i opet mu mahnuo na odlasku. „Džaba ga opet šalješ”, tiho je rekao Haris pogleda uprtog prema nebu, sjetivši se da mu je amidža rekao da se i on može da obrati Bogu. Prisjetio se da u mobitelu ima fotografije sa tog mjesta i odmah je krenuo da ih traži. Dok je razgledao par fotografija od tog dana, telefon je zazvonio. Na ekranu je pisalo “Alma interna“. O njoj nije razmišljao od kad su ga istjerali iz bolnice. Pustio je da telefon zvoni i ponovo je pogledao u nebo. „I ti Stari znaš zajebavat”, rekao je s osmijehom na licu, ostavio je novac na stolu i mahnuo konobaru. Polako se priključio rijeci prolaznika. Bilo je vrijeme da se započne novi krug.

163

SOUNDTRACK Strana A 1. “Sarajevo, New York, Roma“ Emir & Frozen Camels (remix Adija Lukovca) 2. “AKA...What a Life” Noel Gallagher’s High Flying Birds 3. “Stop me“ Planet Funk 4. “Space Lord” Monster Magnet 5. “Sam u vodi“ Let3 6. “Jaši, jaši“ Elemental 7. “God gave me everything“ Mick Jagger Bonus: “Up is a long way to go” Zenzile Strana B 8. “Feel“ Robbie Williams 9. “Wonderful life“ Hurts 10. “Dream of you“ Shiller & Hepner 11. “Tebi“ od Frenkija i Damira Imamovića Bonus: “Superman” Stereophonics

164

BILJEŠKE O AUTORU Emir Mešić rođen je u Tuzli 1978. godine. Radio je kao reporter, fotograf i grafički urednik u neponovljivom “Tuzlanskom listu”. Osnivač, doživotni urednik i jedini zaposlenik magazina “Homo Duplex”. Autor je romana “List” (2010.) i niza kratkih priča.

165

Emir Mešić KRUG