Emir Mešić "Džukele"

Page 1


Emir Mešić DŽUKELE Izdavač PublishedOnMyOwn 2016. Grafička priprema Studio 24cmVibrator Štampa Printer na poslu Ministarstvo kulture i sporta Bosne i Hercegovine nema nikakvo mišljenje o ovoj knjizi i nadam se da će ostati tako.


Emir Mešić

DŽUKELE Lukavac 2016.



1. Maci Probudio me miris jagoda. Ležao sam u nepoznatom krevetu, nepoznate sobe. Desetak mačića i štenaca s nekoliko postera je gledalo u mene. Pored kreveta su bile tri čaše vina. Jedna je bila napukla i preko nje je visjela srebrna ogrlica s privjeskom u obliku šteneta. Na meni se nalazila crvena posteljina sa šarenim mačićima. Ako se dosadašnjim zapažanjima dodaju roze zidovi i veliko ogledalo na vratima ormara, reklo bi se da sam u sobi djevojke koja baš voli životinje. Kad sam se uspravio primijetio sam da sam go. I onda sam se uspaničio jer se ničega nisam sjećao od prošle noći. Ili dana. Nisam znao ni koliko je sati. Skočih s kreveta u potrazi za svojom odjećom ali sam se odmah i vratio. Mahmurluk je bio toliko jak da sam na glavi osjetio ruski tenk iz II Svjetskog rata. Strovalivši se u krevet, zabih lice u jastuk i jauknuh. „Probudila se moja maca.“ Čuo sam mekani ženski glas negdje u daljini. 7


Pretpostavljao sam da je to vlasnica sobe i na momenat nisam htio podići glavu i pogledati je. Bojao sam se razočarenja. Onda shvatih da bi jedino ona mogla biti razočarana. Ipak sam ja propali slučaj. „Maci, budi se.“ Njen anđeoski mekani glas je odgovarao ovoj sobi. Osjetio sam kako mi liže prste na lijevoj nozi. Godilo mi je i nisam se htio pomjeriti da ne bi prestala. Polako me je počela paliti. Kad sam osjetio kako mi istovremeno liže i prste na drugoj nozi, stidno sam provirio iz jastuka da vidim tu gospodaricu magičnog jezika. Skočio sam kao opržen kad sam vidio dva psa kako mi ližu stopala. Pored uličnih mješanaca je stajalo najljepše žensko stvorenje koje sam vidio u svom životu. Iz trenutne perspektive i alkoholiziranog stanja teško sam mogao odrediti njenu visinu. Njene svjetlo plave oči su me strijeljale zato sam brzo skrenuo pogled s njih. Zategnuto blijedo lice s punim crvenim usnama bilo je okruženo kacigom od svijetlo smeđe kose. Ispod fantastično oblikovane brade nalazio se par sisa koje su toliko stršale da su podigle potkošulju i otkrile privjesak srebrnog mačeta okačenog na pupak. Uski šorc se borio s njenim fenomenalno oblikovanim butinama koje su bile sastavni dio najdužih i najljepših nogu Sunčevog sistema. „Pa nemoj da se bojiš”, rekla je djevojka i pomilovala pse po glavi. „Samo ti žele poželjeti dobro jutro. A vidim kako ti je i godilo”, smiješila se i gledala u moj nabrekli penis. „To mi je od mahmurluka”, polako sam navukao pokrivač preko nogu i stomaka. 8


„Nemoj da ga kriješ, on i ja već imamo poseban odnos.“ Osjetio sam navalu krvi u lice. Ruski tenk je vršio okretanje na mojoj glavi i ona je trebala eksplodirati svakog momenta. Otvorila je ormar i dodala mi svijetlo zeleni ogrtač sa žutim pačićima. „Ogrni ovo pa dođi u kuhinju. Spremila sam kafu i doručak.“ Gledao sam je kako lagano izlazi iz sobe sa svojim psima. Na trenutak je zastala na vratima, propustivši pse. Bolju zadnjicu ne bih znao ni zamisliti. Polako sam oblačio ogrtač razmišljajući kako sam se našao ovdje. Nisam se mogao sjetiti ni najmanjeg detalja. Još malo sam razgledao po sobi i tad sam na podu našao svoj ručni sat. Ovo je dokaz kako sinoć nisam bio pri sebi jer sat nikad ne skidam. Čak se i kupam s njim na ruci. Dok sam ga vraćao na ruku ugledah par knjiga pored kreveta. Iako sam se nalazio par metara od njih po dizajnu korica znao sam da se radi o Flemingovim krimićima. Obožavao sam krimiće i možda me je to spojilo s tajnovitom ljepoticom u kuhinji. Polako sam digao pogled prema ogledalu postavljenom na vrata ormara, očekujući odraz tajnog agenta s podignutom lijevom obrvom i blagim smiješkom, a u stvari sam vidio ptičje gnijezdo na vrhu glave i od alkohola crveno lice, gdje je lijevo oko bilo zatvoreno od silne glavobolje, mlitave sise okružene čupercima dlaka i maljavo bure od stomaka. Od stida dalje nisam smio ni gledati. „Maci, dolaziš li ili si se vratio na spavanjac?“ čuo sam je kako me doziva. I dalje mi nije bilo jasno kako 9


sam zaslužio da se nađem u ovoj situaciji. Ne bih volio da je ovo san i da se sad probudim. Nakon što sam oteturao do kuhinje, i sjeo na stolicu, psi su ponovo došli do mene i počeli da me ližu. Samo što su mi ovaj put lizali koljena. Jedan se počeo jezikom penjati uz butinu ali sam ga vješto izbjegao stavljajući ogrtač između nogu. „Sviđaš im se”, rekla je ljepotica s druge strane stola. „A vole i okus jagode.“ Uzela je jednu jagodu iz zdjele i zagrizla je s podignutim usnama. Scena iz najboljih pornića. Ruski tenk na mojoj glavi se ukopavao. „Kakve veze ja imam s jagodom?“ upitah stavljajući četvrtu kašiku šećera u svoju šolju s kafom. „Baš si šašav”, dobacila je. „Zar se ne sjećaš sinoćnje igre s jagodama?“ Blijedo sam je gledao jednim okom, drugo sam još uvijek držao zatvoreno. Na brzinu sam pokušao zamisliti vezu jagoda i mog međunožja. Lagano sam gurnuo ruku među svoje guzove ne bi li osjetio nešto neobično. „Koristili smo lubrikant s okusom jagoda, ludice mala”, nasmijala se i pružila mi ostatak jagode. Malo je falilo da grudima obori svoju šolju kafe. Jedva sam smogao snage da je zagrizem. Istog momenta penis mi se opet podigao i povukao ogrtač, što su džukele primijetile i opet navalile na moja koljena. Jednom rukom sam navlačio ogrtač dok sam drugom odgurivao proklete životinje. „Ama, šta ste me napale, jebo vas jagoda…“ „Maci, nemoj da si takav prema njima, sviđaš im 10


se”, ubacila se gazdarica ovih aveti. „Curke, pustite ga malo nek dođe sebi.“ „Ma, nisam ništa loše mislio”, pokušavao sam se izvući iz ove situacije, a najradije bi ove aždaje privezao za radijator u hodniku. „Što tebe ne ližu… mislim… ono… i ti bi trebala mirisati na jagode… ono”, mucao sam. „Ja sam se tuširala”, nasmijala se. Imala je tako lijep osmijeh da sam istog momenta izgubio snagu u rukama i one džukele su uspjele da mi oližu i jaja. Drugo oko se samo otvorilo. Vjerovatno bi me oblizivale do vječnosti da ona nije povisila glas. „Pepi, Cuci, pusti te ga na miru. On je moj. ‘Ajte pod stol.“ Naredila im je i dvije male slatke cuke se oblizujući podvukoše pod stol. Otpio sam malo kafe da pročistim grlo i pogledom preletio preko stola. Svježe jagode, kafa, tost, margarin, nigdje pepeljare. „Ne puši, znači ona je savršeno savršena!“ pomislio sam. Gledao sam je i imao potrebu nešto da kažem. Htio sam započeti razgovor, a ne ispasti glup. Trebala mi je tema koja bi se uklopila u ovo idilično jutro. „Izvini, Maci, a otkud ja ovdje?“ upitah i istog momenta osjetih eksploziju u glavi prouzrokovanu pitanjem koje bi moglo okončati najljepše jutro mog propalog života. Oba oka su mi se zatvorila. „Jao, znala sam da ćeš zaboraviti”, rekla je razočarano i osjetih još jednu detonaciju u glavi. „Ja sam Mišica, a ti si Maci.“ Desno oko mi se polako otvaralo. „Sinoć si mi pomogao da pokupim pseću kakicu, tu ispred moje zgrade”, pokazale je palcem 11


preko ramena. „Malo smo pričali, pozvala sam te na pićence i to je to.“ „To je to”, ponovio sam za njom. „Pa ne baš tako, bilo je poslije svega”, nasmijala se. „I to poprilično svega.“ Uzvratio sam joj osmijeh i u sebi opsovao jer se nisam mogao sjetiti ni jednog jedinog momenta. Je li istina da je ovako stvorenje ležalo pored mene, golo, namazano lubrikantom s mirisom jagode po čitavom tijelu? Vjerovatno su se njene obline presijavale na slaboj svjetlosti koja je dolazila kroz prozor. A ja u glavi nemam ni njenu mutnu sliku. Pa zar je moguće da sam toliko izgubljen slučaj?

12


2. Beni „Kad bi mogao sve ovo uraditi ponovo, opet bi se prijavio u Velikog brata”, rekoh Alenu, ali me nije registrovao. Sjedili smo na sofi u dnevnom boravku i gledali tri polugole djevojke u dvorištu kako pričaju. Prema gestikulacijama i grimasama reklo bi se da pričaju o sinoćnjem zadatku kojeg smo uspješno odradili. Alen je naročito pratio Selenine pokrete i kad god je ona imala riječ, blago bi se nasmijao kao da joj čita sa usana. Sinoć smo se morali skinuti u kupaće kostime, pa se namazati jestivim uljem i onda se puzajući utrkivati preko plastične staze što su nam je instalirali u improvizovanom dvorištu. Naravno, da smo to radili u parovima - muškarac na leđima mora da nosi djevojku. Alen je bio bivši fudbaler kojem je karijera prekinuta na samom početku. Čovjek mu je s dvije noge uletio u lijevo koljeno i pokidao sve što se dalo pokidati. Dvije godine je trajao oporavak. Nakon toga se posvetio glumi i bio je jedan od 13


uspješnijih u TV sapunicama. Uvijek je glumio neke zabranjene ljubavnike i rasturače brakova. Za razliku od mene, u kući Velikog brata je od samog početka i ovdje je upoznao manekenku Selenu. Cura je u stanju da se svađa s pet osoba u istom trenutku. Nije mi jasno kako je uspijevala registrovati ko joj šta govori u tom momentu. Prepirku je uvijek završavala izvlačeći se na Alena. „Alene, dokle ćeš trpjeti da se ovako prema meni ponašaju. Hoćeš da mi se bore pojave? Je li to hoćeš? Moram se sama boriti za nas dvoje.“ Onda bi ona otišla u sobu da plače, a Alen bi samo slegnuo ramenim i otpuzao za njom. Iskreno, nije mi se ni prijavljivalo u ovaj debilni šou, ali sam nekako morao povratiti svoj publicitet. Čak sam morao povući neke veze i odraditi par uplata da uletim u ovu kuću. Prema sumi novca koju sam potrošio, garantovali su mi sigurnih četrnaest dana. Mada, ovdje vrijeme sporo teče. Tek sam šest dana u Velikom bratu, a imam osjećaj kao da sam tu već mjesecima. Još uvijek se ne mogu naviknuti da ne znam koliko je sati kad se probudim. To je malo depresivno, ali onda pogledam ukućanke i testosteron me ispali iz kreveta. Od šest djevojaka u ovoj kući, pet su bile manekenke i glumice i izgledale su gotovo identično - duge noge, ravna guzica, ravna kosa, visoke, mršave s malim sisama, tri crnke i dvije plavuše. Samo je ona Olja, propala studentica književnosti i pjesnikinja u nastajanju, malo odskakala. Da je baciš od zemlju vjerovatno bi odskočila par puta jer je bila kao mesnata lopta - niska i debela. Mada, u ovakvim situacijama 14


ni ona nije za bacit. Trojica muškarca su bila glumci, dvojica muzičari i jedan bivši sportista, a sada novinar. I dobro smo se zabavljali. Osim zaljubljenog Alena, on je patio. Udarim ga laktom da bi me čuo. „Rekoh, da sam znao da je ovako dobro, i ranije bi se prijavio u ovu kuću”, ponovim mu. „Gdje?“ upita on odsutno. „Šta gdje?“ „Ko?“ upita on i dalje blejeći prema djevojkama u dvorištu. „Šta ko? Šta pričaš ti?“ „Ti si nešto rek’o”, napokon se okrenuo prema meni. „I treći put da ti ponovim, da sam znao da je ovako dobro u ovoj kući i ranije bi se prijavio”, malo povisim ton. „Ko ne bi? Vidi miline”, i opet se okrene prema curama. „Ma i to, ali i ostale stvari. Čovječe, sjediš, jedeš, piješ, trljaš se s nauljenim manekenkama. Divota, jebo te.“ „Još samo da sam sinoć pobijedio, bilo bi super”, reče razočarano i zavali se dublje u sofu jer je imao par minuta odmora. Selena je ušla u pušionu. Tako smo zvali kabinu za pušenje. „Meni je svejedno, dosta mi je što sam se valj’o s Cicom”, dodam, a u ustima osjetim nekako slatkast ukus. Cica je pripadala grupi plavokosih manekenki. „Tebi jest, meni nije. Selenica mi je probila mozak što smo bili drugi. Lako je Igoru i onoj tuki bilo pobijediti kad ona ima prirodne nokte”, baš je bio potučen porazom. „Kakve to ima veze?“ upitam nevjerujući da je to toliko uticalo na njega. 15


„Pa mogla se pridržavati za podlogu kao mačka s kandžama”, odbrusi mašući rukama ispred lica glumeći bijesnu mačku. „Pa što je tebi probila mozak, nemaš ti duge nokte, nego ona?“ „Ali kod nje su vještački pa nije smjela da ih koristi. Polomit će ih.“ Ovo zadnje je rekao tako tužno da sam ga htio majčinski zagrliti. Baš je bio glup i naivan, da ne povjeruješ. Ali je bio i lijep. I zato je uporno dobijao najviše glasova publike. Za razliku od Selene koja je dobijala najmanje glasova, ali su joj u režiji štimali da ostane jer je jedina od djevojaka redovno pokazivala gole sise. Lako je curama. Čim vide da im opada popularnost samo skinu grudnjak i odmah ostaju. Ja kad bih se skinuo go istjerali bi me u roku od pola sata. „Baš mi fali TV”, prebacim priču na drugi kolosjek, ali on opet nije reagovao. „Jedino što mi ovdje fali je fudbal.“ Djevojke su ušle u sobu još uvijek nešto pričajući, a Selena je izašla iz pušione, pa sam znao da ovdje prestaje naša priča. Alen je krenuo prema njoj, a ja prema pušioni. Nakon što sam zapalio cigaretu, zavučem ruku u gaće i izvučem najmanji model mobitela kojeg držim zalijepljenog za unutrašnju stranu butine. Moja veza sa stvarnim svijetom ali samo preko poruka. Ne znam kako da prigušim mikrofon koji nosimo oko vrata pa da pričam. Strah me da me ne provale. Ne isplati se. Prijatelj mi porukama javlja kako me Veliki brat predstavlja i šta se priča okolo. Inače ga držim 16


sakrivenog u madracu, na kojem sam prstima izbušio rupu. Palim ga po potrebi da bi mi baterija trajala što duže. Kad mi zatreba, pokrijem se dekom i zalijepim ga sebi za nogu. Prijatelj mi je javio da su odmah počele priče kako se samozadovoljavam ali to su, navodno, dobre stvari za publicitet i duži boravak ovdje. Nisam imao poruka. Moraću mu ponovo poslati podsjetnik jer od jučer mi nije ništa javio. Vjerovatno se sinoć zapio pa sad mahmura. Šupčina, blago njemu. Nama dali pet flaša bijelog vina na nas dvanaestoro. Jedva sam i usta sprao. Nadam se da će nam sutra dati nešto više i nešto jačeg alkohola. Sjetio sam se svog jutrošnjeg razgovora s Velikim bratom. Trebao sam mu reći šta želim od Djeda Mraza za Novu godinu i umjesto da tražim flašu nekog gotivnog konjaka, ja zatražio da u ispovjedaonici odgledam snimak utakmice koju je Manchester United pobijedio dok sam ja u ovoj kući. Koja budala. Mogao sam tu flašu iskoristiti pa napiti neku od ovih cura, možda bi je nagovorio i na drkanje ispod jorgana. Ona seljančica Olja je najlošija, ali je zato i najlabilnija, pristala bi sigurno samo da se osjeti malo važnom, a tako bi i sebi osigurala ostanak u kući bar još jednu sedmicu. Ugasim cigaretu i legnem na ležaljku u dvorištu. Iznad mene nema ni neba, ni zvijezda, samo tamna metalna konstrukcija. Iako je ova kuća, zajedno s dvorištem smještena u studio, dvorište je bilo toplije. U kući su namjerno držali nižu temperaturu ne bi li kod cura bradavice konstantno bile ukočene. Zato su naše kite bile manje. Ali ko još gleda kite u Velikom bratu? 17


3. Maci „Je li gotov moj čaj?“ čujem svoju majku kako galami iz druge prostorije. „Nije još voda prokuhala.“ Bubnjalo mi je u ušima. „Požuri!“ „Nije do mene, ne mogu je natjerati da prokuha prije vremena”, odgovorim suzdržavajući se da ne puknem i porazbijam čitavu kuhinju. „Uvijek imaš neki izgovor.“ Ovu rečenicu slušam već dvanaest godina, od kako sam se preselio da živim sa svojom majkom. Prije dva mjeseca smo oboje slavili rođendan, ja četrdesetčetvrti, a ona osamdesettreći. Nije nikakvo čudo što se vještica još uvijek dobro drži. Uvijek je samo na sebe mislila. Ja sam joj došao kao neko nad kim će se iživljavati i istresati svoj bijes. Kao bokserska vreća za oslobađanje od stresa. Čitav život me okrivljuje da sam joj oduzeo slobodu, uništio život i prekinuo karijeru, kao da sam je ja natjerao da se porađa u trideset i devetoj godini. 18


Njen je problem što se nije čuvala pa je ostala trudna. Začeće je ona vidjela kao nesretan slučaj. Nešto što nije trebalo da se desi, ali eto, silom prilika nije smjela abortirati i morala me roditi. Zato me sad kažnjava na svakom koraku. Nikad nisam bio dovoljno dobar da bi me pohvalila. Nikad. Često se zahvaljujem svom ocu, pijanici i kockaru, što joj je zagorčao život. „Idiote, voda kuha”, dreknu ona, a ja poskočih od straha. Nisam ni čuo kad se došuljala u kuhinju. „Evo sad će čaj, idi u sobu”, dreknem i ja prema njoj. „Nemoj ti meni da govoriš šta da radim”, siktala je. „Idi u sobu!“ Izgovorim malo glasnije. „Ama, nemoj na mene da galamiš, nesposobni stvore”, mahala je rukom kao da će me udariti. Gledao sam kako joj se mlitava koža njiše na rukama kao neka poderana zastava. „Nije ni čudo što u tim godinama živiš sa mnom, kad si nesposoban čaj da napraviš.“ „Od koga sam, nisam ni loš”, rekao sam tiho. „Šta to treba da znači?“ iskolačila je oči. „Lijepo ti kažem, idi u sobu”, pokušavao sam smiriti situaciju. S vješticom se ne treba svađati. Brzo sam zalio suhu brusnicu i crvena boja se polako razlila, kao da je vrećica počela krvariti. Na trenutak sam pomislio da joj ga istresem u lice. „Ti nisi ni dlaka od svog oca. Ono je bilo muško, a ne ti… ti… pizdo jedna! Svakoj ženi je potreban muškarac, a ne mutavac.“ Čula se zvonjava telefona iz dnevnog boravaka, pa je otpuhnula i krenula da se javi. Gledao sam je kako odlazi i zamišljao da joj razbijam šolju od potiljak. Zamahnuo bi najjače što mogu i gađao s najmanje 19


udaljenosti, kako bi se porculanski komadi probili do mozga i makar joj ga malo oštetili. Kao što se jedan spermatozoid grčevito borio s njenom jajnom ćelijom. I na kraju pobijedio. Iza majke je ostao smrad cigareta od kojeg sam dobivao nagon na povraćanje. Bio je to kratak telefonski razgovor. Čuo sam kako se približava kuhinji. Njene papuče su šištale po starom parketu. Imala je problema s nožnim zglobovima, pa je pri hodu više vukle noge, nego što ih je podizala. „Imaš telefonski poziv”, rekla je ljubomorno. „Vjerovatno neka od onih tvojih bivših kurvetina.“ „Ma kakve kurve, o čemu ti pričaš?“ pokušavao sam je ignorisati. Ona je kriva što sam još uvijek samac. Svaku djevojku s kojom sam je upoznao najurila je već na prvom sastanku. Jednu je čak prijavila policiji da je prostitutka i da mi naplaćuje seks. Samo kad bi matora htjela umrijeti. „Zvat će opet, spominjala je neke kerove? Čime li se ti baviš, nesrećo jedna? Još samo treba neku pomiješinu u kuću da mi uneseš. Sikter! Jedva sam se mrava riješila. A i ti mravi su se zbog tebe pojavili. Mrviš hranu po čitavom stanu.“ Tad sam povezao stvari. Bila je to Mišica. Nije mogao biti niko drugi. Ne mogu se sjetiti da sam joj jutros dao svoj telefonski broj, ali to nema veze. Našla me je. Jedina ženska osoba s kojom sam imao ikakav kontakt u posljednje vrijeme, a da joj nisam platio za to, je bila ona. Imala je želju da se ponovo čuje sa mnom, tražila je broj telefona i našla ga. Stalo joj je! Bio sam ushićen. Ovo je prilika koju ne smijem propustiti. Ako bude potrebno, odseliću se od majke, iznajmiću stan, 20


neću je nikad ni upoznati sa svojom majkom. Reći ću joj da je mrtva, a da joj se ranije javila moja spremačica. Da to je najbolje. Praviću se da nemam nikog na ovom svijetu. Nikoga, osim nje, moje Mišice. Možda me pozove da živim s njom i njenim kujama. Već bi se nekako navikao na njihovo oblizivanje. Telefon je ponovo zazvonio. U djeliću sekunde susreli su se pogledi moje majke i mene. „Ovo je za mene”, rekoh i gurnuh joj vruću šoljicu čaja u ruke. „Budalo jedna, ispast će mi iz ruku”, rekla je preplašeno. „Prosuću vruć čaj po sebi…“ Više je nisam slušao i u dva koraka sam bio pored telefona, s rukom iznad slušalice sam čekao da još jednom zazvoni. Htio sam se uvjeriti da se ovo stvarno dešava. I zazvonio je. „Molim”, rekao sam tiho. „Ćao, Maci moj”, njen anđeoski glas me je opuštao. „Nešto se ne javljaš?“ „Ma, znaš u nekom sam poslu, pa dok završim”, izvlačio sam se naivno. Pokušavao sam odmotati kabl od telefona i pobjeći u najzabačeniji dio sobe. Sutra ću definitivno nabaviti bežični telefon. „Jesi li za neko pićence sutra poslije sastanka?“ šuškala je dok priča. „Kakvog sastanka?“ htio sam da upitam, ali nisam smio. Odjednom sam ugledao svoju majku pored sebe. Još uvijek je držala šolju s dvije ruke. Kad bi se bar saplela i pala na šolju vrućeg čaja. „Ovaj, naravno da sam za neko piće”, brzo sam se vratio razgovoru. „Pa duga je noć, zar ne?“ 21


„Kakva noć”, drečala je majka pored mene. „Opet ganjaš prostitutke, je li?“ „Naravno, sastanak…“ mucao sam. Pokušavao sam majci dati znak da šuti, ali bezuspješno. U istom momentu sam se pokušavao sjetiti o kakvom sastanku se radi. Nisam znao ni za neki naš dogovor. Kad smo se rastajali na njenim vratima, nije mi baš djelovala kao da želi ponovo da me vidi. „Maci, nisi valjda već zaboravio sastanak?“ upitala je djevojka tužno. Majka mi je gurala šoljicu da joj pridržim. Vješto sam je izbjegavao. Da sam imao pištolj pri ruci pucao bih joj pravo u čelo. „Ma ne, ne, nisam zaboravio, ah, pa gdje bi to mogao zaboraviti? Znam da smo se dogovorili, znaš, baš mi je usput.“ Tražio sam način da mi oda lokaciju gdje se sastanak održava. Svrha me nije zanimala, za ovu djevojku bi pristao na sve. „Baš moram do…ovaj, do stadiona, pa ću kasnije.“ Ovo sam lupio ne bi li mi rekla koliko sam blizu. „A, ne Maci, neće se održati u starim prostorijama. Jao, baš sam budalica, zaboravila sam ti reći da smo se sada preselili u nove prostorije, iznad kineskog restorana pored autobuske stanice.“ „Ako ti je to djevojka, želim da je upoznam”, kroz žute porculanske zube je govorila stara vještica pored mene, namjerno tražeći pažnju Mišice. Svaki put isto. „A ko je to?“ upitala je Mišica. „Ma ništa, zaboravi”, prekrivao sam slušalicu rukom. „Gledam neki film.“ „Nisam ja tvoj film”, nije se dala matora. „Sram te 22


bilo. Ja sam ti majka!“ „Je li to tvoja majka pored telefona?“ upitala je Mišica. „A to misliš, jeste, nešto ovamo…“ Ovu aždaju od svoje majke nisam mogao ubiti ni u priči. Ipak ću ih kad-tad morati upoznati. Očekivao sam da nam pukne pod ispod nogu, ne bi li se majka i ja strovalili svih šest spratova niže, skroz do podruma. Ili makar da nam plafon padne na glavu. „Želim da znam s kim se moj sin vucara?“ Odjednom joj se pojavio zaštitnički instinkt majke. „Ah, Maci, baš bih voljela upoznati tvoju majku?“ „Ma nema potrebe.“ Glava me je zaboljela, imao sam osjećaj da je moždani udar na putu. „Ti se mene stidiš”, dodala je mazno moja djevojka. „Stidiš se rođene majke, bijedo jedna. Ako je časna i poštena, neka dođe danas, da zajedno ručamo”, dobacila je stara vještica. Igrala je na kartu sentimenta. „Mišice, samo malo”, poklopio sam slušalicu rukom. „Nema ona vremena da se zajebava s nama”, rekao sam majci. „Neka dođe sutra. Želim da je upoznam. Ali bez ikakvih kerova. Od pseće dlake se umire.“ „Kad bi to bilo tako lako. Kakve sam sreće pljunula bi dlaku prije nego što bi je i progutala”, pomislio sam. „Evo mene”, pokušavao sam se izvući iz ove situacije. „Mišice, jesi li tu?“ „Jesam, Maci, šutim i čekam?“ „A šta čekaš?“ „Pa čekam da me pozoveš sebi da upoznam tvoju majku?“ 23


Pogledao sam prema plafonu, nije bilo šanse da nas sad zatrpa. „Pa može ovako”, odugovlačio sam bezrazložno. Obje su mi već skočile za vrat i nisam mogao pobjeći. „Je li može u četvrtak da dođeš na ručak?“ „Stvarno?“ upitala je iznenađeno, što je mene još više iznenadilo. „Stvarno”, rekao sam tiho. „Ne može u četvrtak”, rekla je majka. „Imam nešto zakazano poslije podne.“ „U četvrtak i to na kasni ručak ili ranu večeru”, rekao sam osmjehujući se, a ona je pristala. Znao sam da stara vještice neće ovako nešto propustiti ni pod cijenu ljekarskog pregleda. „A šta misliš da sad malo prošetamo cuke, desetak minuta ne više?“ „Da, da, što da ne…“ mucao sam. „Čekam te”, dodala je. Pozdravili smo se razmjenjujući poljupce preko telefona dok je majka uporno govorila da ne može u četvrtak. „Ti si najpakosnije stvorenje koje sam ja ikad upoznala”, rekla mi je dok sam je obilazio. Od silnog stresa morao sam povratiti. „Nisi ti upoznala sebe”, dodao sam i zaključao se u kupatilo.

24


4. Pile Sjedim sam u redakciji. Ostali su u drugoj prostoriji. Čujem ih. Još rano jutros sam morao dostaviti fotografije urednici, ali nisam. Morao sam popraviti zub. Snašli su se i bez mene. Tako će se snaći i kad mi budu obračunavali platu za ovaj mjesec. Nisam mogao ni zamisliti da jedno ovako bučno i prometno mjesto može biti mirno i tiho. Ne čuju se lupkanja po tastaturama, niti zvonjava telefona. Već sat vremena niko ne galami da se papir zaglavio u kopir mašini. Napokon je i klima uređaj uspjela da usiše sav duhanski dim, ali je ostao ustajali miris. Od monitora koji su bili u mom vidokrugu samo jedan nije bio ugašen. Na njemu su se smjenjivale fotografije Cristiana Ronalda. Tri mjeseca već radim kao fotograf u dnevnim novinama i ovo mi je prvi put da ne odradim svoj zadatak. Nadam se da mi urednica neće držati neko predavanje o odgovornosti na poslu i sličnim sranjima. 25


Ako krene s tom pričom, reći ću joj da sam radio i prekovremeno kad je trebalo, a to mi nisu platili. Na kraju krajeva, nisam namjerno zakasnio na posao. Kad me vidi kako izgledam, trebalo bi joj sve biti jasno. Mislio sam da i ne dođem na ovu zabavu, s obzirom na situaciju u kojoj sam se našao, ali htio sam se opravdati. Kad sam došao na posao nikog nije bilo. Svi su već bili otišli u salu za sastanke da zauzmu dobra mjesta s kojih bi mogli razgledati i tračati druge. Osjetio sam kako mi pulsira gornja usna, anestezija popušta i već bi mogao pričati. Da nisam zapustio svoje zube ne bih sad bio primoran na ovu torturu. Doduše, jedinicu koju mi je zubarka namjestila nisam zapustio, nego je ispala. Nije ni sama ispala, pao sam na trotoar. Šetao sam s djevojkom i frajerski htio da šutnem neki kamen. Ispostavilo se da je to batrljak saobraćajnog znaka koji je neko odvalio automobilom. Šutnuo sam ga i iste sekunde se savio od bolova. Bio sam pijan, držao sam ruke u džepovima, i kad sam pokušao da se ispravim, izgubio sam i ravnotežu i 420 maraka, koliko košta hitna ugradnja jednog zuba. Ovo prednovogodišnje raspoloženje utiče na svakoga i svi pokušavaju da što prije završe s poslom i odu na neko slavlje. Imam osjećaj kako svi čekaju kraj godine da bi popravili sve ono što nisu mogli ili htjeli tokom cijele godine. Sad je svima bitno da imaju lijepe zube, nove frizure, odjeću i obuću. Fotografije s dočeka Nove godine su uglavnom grupne, pa se razmjenjuju s mnogim ljudima. Nečija grimasa, loša frizura ili odjeća, kao i rupa među zubima, su detalji koji se 26


pamte i prepričavaju još danima nakon slavlja. Stoga im je jako bitno da se ne ističu i da na fotografijama izgledaju najbolje što mogu. Svi zubari ovog grada su zauzeti. Njih ne interesuje moja situacija. Jedva sam uspio pronaći i nagovoriti jednu zubarku da mi pomogne. Navodno je morala produžiti radi mene. Mada je to dobro naplatila. Čovječe, žena me ugušila. Strah od zubara me je sabio u tako mali prostor da nije bilo mjesta ni za slobodne misli. Psihički sam već bio slomljen i uprkos jakoj anesteziji počeo sam osjećati bolove u čitavom tijelu samo pri pomisli na ugradnju zuba. Evo i sad dok sjedim i pokušavam da pišem, osjećam neki pritisak na ramenima. Moram razmišljati o ljepšim stvarima samo da ne mislim na posjetu zubarki i šarafanju porculanskog zuba u moju vilicu. Moram nekako izbrisati memorisani miris cvjetnog sapuna njenih prstiju i okus moje krvi. Krvava košulja i kravata su već u kanti za smeće. Pokušavam vizuelizirati sliku prednovogodišnje zakuske koja se trenutno dešava u drugoj prostoriji. U pozadini se čuje hip-hop i svi cimaju glavama. Glavna tema je Veliki brat i ko je šta rekao, odnosno, uradio. Kritikuju ljudsku pakost i zlobo, a u stvari smo svi takvi, samo što imamo sreću da nas neko snima tokom čitavog dana. Ulizice su oko urednika i prepričavaju neke svoje anegdote. Uradili bi sve za blijedi osmijeh svojih šefova. Svi su nasmijani jer su pripiti, neki su u toaletu svukli džoint ili povukli liniju kokaina. Muškarci su skinuli kravate i otkopčali gornje dugme košulje. Ženski dio je otkopčao dodatno dugme ili dva. 27


Oni piju pivo, one vino. Oni jedu kopije suhog mesa, one nabadaju jeftini sir. Iznenada se vrata otvoriše i izađe djevojka za koju znam da radi ovdje ali ne bih znao reći šta joj je posao. Bio sam u pravo za dvije stvari: slušao se hip-hop i žene su raskopčale košulje za dva dugmeta. Kod ove kolegice, grudnjak se uveliko nazirao. Crni, s čipkom po rubu. Bila je toliko pijana da je jedva održavala ravnotežu na štiklama. U ruci joj je zvonio mobilni telefon, ali se nije obazirala. Ugledavši me, krenula je prema meni sa širokim pijanim osmijehom. „Ej, ćao mače, šta ti…“ pogledavši me malo bolje zastala je i s pričom i s hodom. „Ja sam Pile, a ne mače”, rekao sam poluotvorenih usta. Makar je znala da sam neka domaća životinja. „Mače, to mi je uzrečica. Samo da se javim mami na telefon”, podigla je šaku s mobitelom. Klimnuo sam glavom kao da joj dajem odobrenje. „Ćao mami,…e, super nam je…da, da”, očima je prevrtala kao da se dosađuje i jedva održala ravnotežu, ali osmijeh nije skidala s lica. Sva je bila usporena pa sam imao vremena da je detaljno proučim. Bila je jednostavno lijepa, mlađa od mene pet ili šest godina, visoka, zgodna. “A što ti ne uđeš?“ mahala mi je ispred očiju koje su bile zalijepljene za njen dekolte. Primijetila je to i nije se obazirala. „Molim?“ uzdahnu sam. „Što si sam, uđi unutra”, jedva je razdvajala riječi, koliko je bila pijana. „Druženje i to.“ „Samo da nešto završim i stižem.“ Nije mi se dalo objašnjavati moju situaciju kad to ionako neće dospjeti 28


do njenog mozga u onakvom stanju. „Samo ti hajde, stižem za deset minuta.“ „A ne, ja idem na jednu drugu zabavu. Ovdje sam malo pretjerala, je l’ de?“ pokušavala je oči fokusirati na moje lice, ali joj nije polazilo za rukom. Probala je zakopčati jedno dugme na košulji ali je brzo odustala. „Hoćeš sa mnom? Biće super”, razvukla je pijani osmijeh do maksimuma. Gornja usna mi je pulsira tri stotine puta u minuti i bojao sam se da ne eksplodira. Osjetio sam okus krvi u ustima, rana je malo popustila. Prešao sam jezikom preko novog zuba, bio je još uvijek na mjestu. „Samo ti hajde”, uzdahnuo sam najdublje što sam mogao. „Oki-doki, mače, ćaos”, poslala mi je poljubac i nekako uspjela naći put do lifta. Pratio sam je pogledom čitavo vrijeme, a onda sam ponovo pogledao fotografiju nasmijanog Ronalda na susjednom monitoru. Zubi su mu se sijali. Zubarka mi je rekla da ništa ne jedem i ne pijem naredna tri sati. Imam još pola sata zubarskog posta i onda mogu da se pridružim svojim kolegama. Već imam i protokol za ovu situaciju. Prvo ide red cigareta i red kafe, za žuću boju mojih zuba. Onda ću da progutam zdjelu kikirikija jer još uvijek ne smijem rizikovati s hranom za koju su potrebni prednji zubi. Nakon toga ide par piva i dok još budem priseban pozdraviću se sa svima i otići kući da se pakujem. Moja djevojka i ja počinjemo živjeti zajedno. Već neko vrijeme tražimo mjesto gdje bi smo „savili svoje 29


ljubavno gnijezdo“, kako to ona reče. Jutros su mi javili da će nam stan koji iznajmljujemo biti slobodan za tri dana. Djevojka ga nije ni vidjela. Preko telefona sam joj ga ukratko opisao i pristala je. Dok su jeftini stanovi određeni za studente, grupe emigranta na proputovanju prema Zapadnoj Evropi i lokalne dilere da u njima uzgajaju marihuanu, ja sam uspio naći stan u pristojnom naselju s povoljnom kirijom. Neki ljudi misle da je za živjeti potrebno samo imati stan. Hrana i režije su im izgleda nepoznanica, pa nabiju cijenu kao da je u pitanju Playboy Mansion. Nama je dopao stan, renoviran prije par mjeseci, mladog bračnog para koji je pred razvodom. Nisu se uspijeli dogovoriti kome će pripasti ta nekretnina, pa su odlučili na iznajmljivanje i da novac dijele napola. Upravo su u fazi djelidbe namještaja. Rekli su mi da to neće trajati duže od tri dana jer i oni žure da sa svojim novim partnerima odu na doček Nove godine negdje u inostranstvu. Kako tu niko neće boraviti u to vrijeme dali su mi jednu kopiju ključa. Baš sam bio radostan. Zbog sebe, ne zbog njih. Za njih me baš zaboli. Sami su birali da se žene, kurvaju i razvode. Nova godina u novom stanu s novim zubom. Novi život.

30


5. Badži Zavukao sam se svima iza leđa i polako ispijao svoje pivo. Prednovogodišnja zabava je nešto najplastičnije što se može desiti čovjeku. Prvo, zato što se slavi nešto što tek treba da se desi, a drugo, ovo bi trebalo biti druženje ljudi koji se vole ili makar poštuju, a ne lešinara koji gledaju kako da preskoče ili pregaze svakoga ispred sebe da bi sebi ugodili. Samo na ovaj dan svako je raspoložen da se smješka i razgovara s kolegom kojeg je prije nekoliko sati, u najmanju ruku, ignorisao. A sve to da bi u očima direktora i glavnih urednika izgledao kao pozitivna osoba. Neko na koga se mogu uvijek pouzdati – kompanijin čovjek od povjerenja. Par njih je započinjalo razgovor sa mnom, ali sam ih u startu odjebao. Nemam ja živce i stomak za ljigavce. Dvoumio sam se da li uopšte da prisustvujem ovom „eventu“, kako su ga nazvale kolege iz redakcije Magazina. Radi njih sam i došao. Dobri su momci, uvijek raspoloženi 31


za zezanje i šmrkanje. Druženje s jetsetterima im je omogućio pristup ekskluzivnim zabavama, gotivnim curama i najboljem kokainu u gradu. Nažalost, dok sam ja došao na zabavu već su pošmrkali sve što su imali. Zato su bili najglasniji i već nekoliko puta ih je njihov urednik opominjao da se malo obuzdaju. Cura koja je s njima radila, toliko se odvalila, da je jedva našla vrata od sale kad je odlazila. Na trenutak sam pomislio da će se polomiti na onim štiklama. Njenom uredniku je laknulo kad ju je vidio da odlazi. Gledao sam prema svojoj urednici i prisjećao se današnjeg duela s njom. Tri puta sam čitao glavni naslov u jutrošnjim novinama. Njen naslov iznad mog teksta. Nisam bio oduševljene tim sklopom riječi, nego sam bio iznenađen apsolutnim izostankom razuma. Fasciniran sam njenim potezom da s četiri riječi uništi sve ono što sam radio tri dana. A to mi stalno radi. Kao da je ljubomorna na mene. Prošli put kad sam se žalio na njene korekcije mojih tekstova, istjerala me iz kancelarije, navodno sam bio grub. A samo sam joj nakon svega pokušavao objasniti da nije na trenutnoj poziciji jer zna posao, nego da ima dobre sise, to sam i rukama dočarao, i da direktor zna kako da koristi te njene atribute. Tad sam je baš naljutio. Toliko je vrištala na mene da joj je iskočila i vena na čelu. A danas sam ponovo imao potrebu da joj u lice kažem svoje mišljenje, ali opet bi me istjerala iz kancelarije. Telefonski razgovor nije dolazio u obzir, prekinula bi ga kad joj priča ne bude po volji. Da sam joj poslao e-mail, ne bi mi poslala odgovor. Ali ipak sam joj htio 32


sve sasuti u lice, pa neka me istjera. Ustajao sam od stola i išao prema njenim vratima, ali neka sila me vraćala nazad. Kao da me neko povlačio za rame. Gledao sam po redakciji, svi su bili zadubljeni u svoje monitore, samo je sekretarica glavnog urednika turpijala nokte. Pa kad god sam pogledao prema njoj, ona ih je turpijala. Kako već jednom ne dođe do samog korijena nokta? Vratio sam se za svoj stol. Pored novina su bile dvije prazne šolje kafe i gotovo puna pepeljara. Otvorio sam ladicu i ispod hrpe novinskih isječaka ugledao vrh makaza. Gledao sam prema njenim vratima, pa opet u makaze. Znao sam da će me ovo skupo koštati, ali nisam mogao biti ni latergičan. Lagano sam ih izvukao iz papirnatog haosa i stavio u zadnji džep hlača. Oblačeći jaknu, gledao sam po redakciji, svi su još uvijek nešto kuckali po tastaturama ili razgovarali preko telefona, bili su zaokupljeni svojim poslom. Jedna djevojka je lupala po kopir aparatu. Iz džepa sam izvukao makaze i izrezao njen naslov. Dok sam išao prema njenoj kancelariji na novinski isječak sam nanio malo više ljepila. Ljepilo sam bacio u kantu za otpatke pored njenih vrata, a famozni naslov zalijepio preko njenog imena na vratima. Tri puta sam pokucao i krenuo prema izlazu iz redakcije. Na samom ulazu u lift čuo sam je kad je po treći put rekla da je slobodno. Dok je ona otvarala svoja vrata i gledala u zalijepljeni komad novine, lift se polako zatvarao. Ostala su još toliko otvorena da su nam se pogledi susreli. Vena na čelu joj je ponovo iskočila. 33


Kad je Pile ušao u salu, prestao sam razmišljati o sukobu s urednicom, a ostali su prestali pričati. Imam osjećaj da je i Pitbull1, koji je čitavo vrijeme tušio iz zvučnika, izostavio par strofa samo da bi ovaj momenat učinio dramatičnijim. Ležerno je mahnuo rukom kako bi jednim potezom pozdravio sve prisutne i krenuo prema aparatu za kafu. Dok je točio kafu pogledao je dvije djevojke pored sebe i šeretski im se nasmijao s cigaretom u uglu usana. Brzo su skrenule pogled s njega. Jedna se pretvarala kao da namješta kragnu svoje košulje, dok je druga gledala u svoju čašu vina. Još uvijek se ponašao kao da su otečena usna, izgrebani nos i ljubičasti podliv ispod lijevog oka, nešto što se podrazumijeva u ovakvim situacijama. Podsjetio me na članove „Kluba boraca“ koji se normalno ponašaju, iako izgledaju kao da ih je pregazio voz. Službena zakuska, a on se pojavljuje u Slayerovoj majici s natpisom „God hates us all“. Maestralan potez. Radio je u našoj redakciji tek par mjeseci, a već mi se svidio više nego neki koje znam godinama. Nakon što je pogledom prešao preko prostorije i svakoga pogledao u oči, prestali su buljiti u njega. Urednica je odjednom imala potrebu da provjeri stanje propuštenih poziva na mobitelu. Nije bio ni svjestan koliko je vladao situacijom. Da je istog momenta rekao da prekinu muziku i odu kućama, poslušali bi ga bez ustručavanja. Svi su se vratili svojim razgovorima, a gospodin Razbijeni je zgrabio zdjelu s kikirikijem 1  Pitbull – Back in time

34


i počeo ih u ubacivati u desnu stranu usta. Lijeva strana vilice ga je vjerovatno boljela. Kolegice koje su stajale pored njega, započele su s njim razgovor. Kratko im je nešto odgovorio, a one su se kihotale. Onda su one nastavile da pričaju, a on je razgledao okolo. Cijelo vrijeme su ga zapitkivale, a on se samo smješkao i kratko odgovarao, nakon čega bi se one zasmijale. Očigledno je znao sa ženama jer su baš izgledale opušteno pored njega. Po brzini prelaska s kafe na pivo, i ispijanja istog, moglo se zaključiti kako mu je ovdje dosadno, kao i meni. Vrijeme je da napustimo ovo sranje od zabave, odemo negdje da se pripremimo za Novu godinu i sa zakašnjenjem proslavimo Božić da nam i sam Isus pozavidi.

35


6. Pile Poremetio mi se plan da popijem samo par piva i odem kući. Iskreno, zakuska je bila smor i nije mi žao što sam otišao ranije. Da nije bilo ona dva para sisa pored mene, jedva bih izdržao. Zaboravio sam im imena ali sam zapamtio da jedna radi kao asistent uredniku za ekonomiju, a druga je nešto u marketingu. Za divno čudo, obje su bile zanimljive i poprilično načitane, s obzirom na tračeve o sisatim asistenticama kao živim lutkama bez mozga koje putem seksa služe za oslobađanje od stresa. Malo sam iskakao sa svojim imidžom i šminkom. Bio sam, koliko-toliko, spreman, ali nisam znao da će mi vilica prokrvariti i umazati košulju. Sva sreća pa sam imao bratovu majicu u ladici, kupljenu kao novogodišnji poklon, inače se ne bi ni pojavio. Zabavu sam napustio ranije na poziv jednog kolege. Otišli smo u obližnji klub. Kolega Badži, jedan od rijetkih likova koji imaju stav u našoj redakciji, 36


danas je isjekao naslov iz novina jer mu se nije sviđao i zalijepio ga glavnoj urednici na vrata. Nakon toga je bio na razgovoru kod direktora, ali je ostao na poslu. Navodno je dobio pismenu opomenu. Znao je da je dobar u svom poslu i zato je to iskorištavao. Od kako sam ga prije tri mjeseca prvi put vidio još uvijek je u istoj sivoj dukserici, istim izlizanim hlačama i bikerskim čizmama. Ima istu frizuru, kosa podšišana na pola centimetra i istu takvu dužinu brade. Kao da za cijelu glavu koristi isti češalj na aparatu za šišanje. Kako je zahladnilo, samo je dodao izlizanu kožnu jaknu. Po fizičkom izgledu, ne bih ga mogli svrstati u političke analitičare i vrsne novinare, prije bi se reklo da je biker. Bio je stariji od mene, kasne tridesete, i bio je uobražen. Prijatno sam se iznenadio kad me je pozvao na dopunu u jedan klub kojeg nikada ne bih mogao povezati s njim. Prvo što me iznenadilo je slatkasta dance muzika2. Klub je trebao biti urađen u stilu engleskih pubova. Šank je bio od crvene cigle, a ispred njega su bili poredani masivni stolovi i stolice od tamnog drveta. Negdje na pola puta pri sređivanju, klub je dobio novog vlasnika koji je od ovog mjesta htio napraviti moderan prostor gdje bi mladi poslovni ljudi mogli upoznati mlade nezaposlene žene. Na zidu su, umjesto fotografija sportista, bili okačeni televizori na kojima se, umjesto fudbala, prikazivao samo modni kanal. Između televizora su postavljena ogledala kako bi gosti mogli prati šta im se dešava i iza leđa. Sredinu 2  Deep Dish - Flashdance

37


plafona je krasila jedna ogromna disko kugla u koju su bili upereni reflektori raznih boja. Za šankom je radila djevojka koja je izgledala kao da je sišla s modne piste. Mršava i blijeda s tako malim sisama da nije ni grudnjak nosila. Sva je sijala od ultraljubičastih neonki instaliranih iza njenih leđa u polici za čaše. Konobar koji nam je donio pića imao je dijamantsku naušnicu u jednom uhu, fino obrijanu bradu i kosu začešljanu u stranu s malo dužim šiškama. Sušta suprotnost od Badžija, koji je bio izrazito ružan, ali je imao karizmu. Dok s njim razgovarate imate osjećaj kako vas može zaštiti od svakoga. Ali samo u slučaju da to on želi, a ne da vam to treba. Samo, rijetko je ko podnosio njegova sranja. „Ne bih nikada rekao da ti izlaziš na ovakva mjesta?“ rekao sam mu. „Što?“ nasmijao se cinično. „Ne ide mi ovo uz tvoj imidž, ni uz posao koji radiš.“ „Ni ti trenutno ne izgledaš kao da pripadaš ovdje”, uzvratio je. „Prije bi te smjestio na fudbalske tribine. Šta ti se desilo?“ „Ne pitaj”, rekao sam kratko jer mi je bilo mrsko da objašnjavam. „Da pogodim, zbog cure?“ „Tako nekako.“ „Stari, ovdje su ti najbolje informacije. Svi ovi pederčići oko tebe jedva čekaju da uspiju u svom poslu i spremni su izlajati i najgore stvari samo da bi zasjali na momenat. A ima i dobrih cura. Srećkoviću!“ dreknuo je Badži prema nekom momku na ulazu. 38


„Šta ima?“ reče Srećković skidajući jaknu. Hrvao se sa uskom kožnom jaknom koja nije htjela da se odlijepi od njegovih ruku, ali borio se i s cigaretnim dimom koji mu je išao u oko pa je okretao glavu kako bi ga izbjegao. Bilo bi jednostavno da je spustio cigaretu u pepeljaru. Jedva se održavao na nogama jer je bio nizak i zdepast. Kad god bi neko htio da obiđe naš stol, išao bi na njegovu stranu jer ga je bilo najlakše izgurati. Kratkim prstima na stol je spustio mobitel i izgužvanu kutiju cigareta. Nikada mi nije bilo jasno kako ljudi uspiju zgnječiti kutiju cigareta. Pušačima je cigareta svetinja. Ja ih uvijek nježno spuštam u džep daleko od guzice. Kako se neko odnosi prema cigaretama možeš zaključiti kakva je osoba. Ako je žvače i grize, znači da je nervozan. Ako su mu cigarete izlomljene i izgužvane, znači da je aljkav i neuredan. Pedantni ljudi paze i na kutiju cigareta. Zašto se ne bi potrudio oko nečega što ti je toliko važno. Takav je vjerovatno i prema ljudima oko sebe. „Ovo je moj prijatelj Boša”, reče mi Badži udarajući Srećkovića po ramenu. „Boša, ovo je Pile, fotograf iz moje redakcije. Boša ti je jedan od četvorice Velike braće. Radi u produkciji PVTV, kamerman je u Velikom bratu. Zato ga i zovem Srećković, zamisli gotive, sjediš i imaš mekane porniće uživo.“ „Ma kakva gotiva, jebo te, cijeli dan su se svađali oko nekog šampona. Jedna kuka da je njen, a druga da nije. Sve ono treba izjebat. I muške i ženske.“ Imao je piskav, gotovo ženski, glas, baš mi je ličio na nekog ko voli da uhodi druge. „Šta je tebe pregazilo?“ „Bolje da ne znaš. A što četvorica?“ upitam da bi skrenuo priču sa sebe. 39


„Zato što nas je četiri kamermana, odnosno, u dvije smjene po dvojica sjedimo pored 18 monitora i pratimo situaciju.“ „Meni je to ekstra poso”, dodam. „I meni je”, ubaci se Badži. „Gledo sam par puta i nije mi jasno kako mogu izdržati”, započnem priču. „Jasno je meni da su ljudi željni pažnje i nekog statusa, ali ono je iživljavanje.“ „Nemaš ti pojam šta sve ne ide u program”, reče Boša ispijajući pristiglo pivo. „Još sad sam ih ostavio da malo slave pred Novu godinu. Večeras će da bude ludnica u spavaćoj sobi.“ „A možemo li ih mi malo gledat, ono… uživo?“ upita Badži, a Boša iskolači oči iznenađen pitanjem. „Šta ćeš ih gledat, jebo te oni?“ „I ja sam za program uživo”, nasmijem se. „Baš me interesuje kako to sve izgleda, ta ljudska verzija zoološkog vrta.“ „Hajde, odvesću vas kasnije, jebale vas mršave manekenke i propali muzičari. Nego, Badžec, imaš li ti šta da se šmrče?“ „Imam nešto, ‘ajmo Pile”, pozva me Badži. „Neka, samo vi, Sretan Božić i Nova godina”, podignem kriglu piva u zrak. Dok su se oni probijali napolje malo sam razgledao po klubu. Od silnog dima nije se vidio drugi kraj prostorije. Poprilično se napunio dok sam se upoznavao s Bošom. Nisu daleko odmakli kad sam primijetio da je Boša dobio poruku na mobitel. Na ekranu je pisalo: DJ Beni. Sjetio sam se da u Velikom bratu učestvuje DJ Beni, ali on trenutno nije imao kontakt 40


sa spoljašnjim svijetom. A možda i jeste, možda je ono sve unaprijed izrežirano. Prije nego što sam uzeo Bošin mobitel u ruku, pogledao sam okolo i nisam ih vidio. Onda sam otvorio poruku: „Šupčino, što se ne javljaš? Mogo si mi nabaviti malo više koke za Novu godinu, da napravim ludilo?“ Na brzinu sam zatvorio poruku i označio je kao nepročitanu da se ništa ne primijeti. Znači, ipak postoji veza između ukućana i vanjskog svijeta. Je li to samo privilegija Benija ili svako ima svog igrača napolju? Sad sam se još više zainteresovao za odlazak u kuću Velikog brata.

41


7. Badži Na radnom stolu me dočekala novogodišnja čestitka, odnosno, poruka da se odmah javim glavnom uredniku. Mali žuti komad papira s tekstom je bio zalijepljen na monitor. Prepoznao sam rukopis svoje šefice. Prvo sam u bocu vode ubacio šumeću tabletu Aspirina, i ubrzo popio cijelu flašu. Glavobolja i glavni urednik ne idu zajedno. Nakon tri-četiri podrigivanja, osjetio sam kako mi se vid razbistrava i bol je polako popuštala. Bio sam spreman na novo predavanje o kodeksu ponašanja u ovoj firmi i poštivanju hijerarhije koja je uspostavljena na osnovu proporcija ženskog tijela i količine poniznosti muškog tijela. Krenuvši do glavnog urednika vidio sam da je kancelarija urednice bila otvorena ali nje nije bilo unutra. Vjerovatno je zauzeta održavanjem seksualnog života nekog od direktora. Da budem iskren, i ja bi je koristio za te stvari da sam u mogućnosti. Žena je 42


bila bomba, to se nije moglo osporiti. Njen posao nije bio da donosi važne odluke, već da ispunjava želje nadređenih. Ove novine ionako ne žive od novinarskih tekstova, nego od reklama i političkog marketinga. Pored kopir aparata sam vidio Pileta i neku djevojku kako pokušavaju da izvade zaglavljeni papir. Širok osmijeh i sjaj u njenim očima su govorili da joj prija društvo i kako je spremna za sljedeći korak. Naslonjena na aparat ciljala ja sa svojim dekolteom prema njemu. Jadnik to nije vidio jer je zavukao ruku u utrobu aparata dok mu je pogled bio fiksiran u neku tačku na plafonu. Vjerovatno je zamišljao raspored valjaka i zupčanika koji su zgužvali papir i zaustavili kopiranje. „Jebo te, ovaj momak je magnet za žene, samo što toga nije svjestan”, pomislio sam u sebi. „Ili se pravi naivan.“ Sekretarica glavnog urednika je prevrnula očima kad me ugledala na vratima. I s njom sam jednom imao verbalni duel u kafeteriji. Kratko je trajalo jer je imala mali fond riječi. U pola minute sam se istresao na nju da nije znala šta da mi odgovori jer me pola nije ni razumjela. Nisam baš bio popularan kod ovog dijela zaposlenika. Kad na brzinu razmislim, od svih zaposlenih s kojima sam imao kontakt samo me glavni urednik i gotivio. Rijetko sam s drugim komunicirao. „Rekoše mi da se javim šefu”, procijedih kroz zube. Lijeno je podigla telefonsku slušalicu i pritisnula tri broja. Dok je ona pogledom skenirala mene od glave do pete, ja sam gledao u njene nabrekle usne premazane tamno crvenim ružem. 43


„Stigao je, da uđe ili da sačeka?“ upitala je nakon nekoliko sekundi. „Aha, dobro. Sačekajte malo”, rekla je i zagledala se u monitor ispred sebe. Baš me ignorisala. „Da sjednem ili da stojim?“ upitao sam ali nije reagovala, kao da se isključila na momenat. Samo je pomjeranje vještačkih trepavica davalo znake života. „Halo, Zemlja zove silikonske usne ispred monitora. Koliko da čekam? Ima nas koji nešto i radimo u ovoj firmi.“ Telefon je zazvonio i ona je mehaničkim pokretom podigla slušalicu dok je i dalje gledala prema monitoru i istog momenta rekla: „Sad možete ući.“ „Koja profesionalnost”, pomislio sam. Reci joj što god želiš ali ima da te persira kao da si neki bog. „Hvala, jako ste ljubazni”, rekao sam ali to nije doprlo do nje. U kancelariji glavnog urednika sam zatekao, a koga drugog, nego svoju urednicu. Prostorija je mirisala njenim parfemom tako jako, da sam pomislio da ga je upravo nanijela na sebe. Sjedila je uz konferencijski stol koji se kraćim dijelom nastavljao na stol za kojim je sjedio glavni urednik, mastan i debeo kao i uvijek. Kosu je šišao na skroz kratko, da bi mu glava izgledala u gornjim granicama normale. „Dobar dan, rečeno mi je da Vam se javim?“ trudio sam se biti uljudan. Nije ni obratila pažnju na mene. Gledala je u papir koji se nalazio ispred nje. U ruci joj je dimila tanka tek pripaljena cigareta. „Jesam”, odgovorio je. „Sjedni”, pokazao mi je na stolicu preko puta urednice. 44


Nakašljao sam se, i sjeo uz urednicu, namjerno stvarajući tenzije. Glavnom uredniku nije promakla ova moja provokacija. Nervozno je namještao svoje debele naočale na nosu. Pokušavao ih je navući što više, ali one su opet klizile prema dole, preko njegovog masnog nosa. Odmah je podigla pogled i zagledala se u roletne navučene na prozor. Glumila je da uživa u cigareti. Što me više ignorisala, to sam se više ložio na nju. Iako je izgledalo da gledam prema njemu, u stvari sam upijao njen profil s krupnim očima i tankim perfektno oblikovanim obrvama. Savršeno oblikovan nos iznad mesnatih usana. Nije bilo tragova silikona. S ove strane sam vidio sitno, mekano uho za koje je bila zakačena tanka i duga naušnica u obliku suze. Kad sam pogledom krenuo da šaram po njenim butinama koje su virile iz sive suknje, prekinuo me glavni urednik. „Badži”, rekao je ponovo namještajući naočale, primijetio sam da je podigao lijevu obrvu. U očima sam mu vidio ljubomoru i poruku da ne prilazim njegovom jatu. Tad sam sve povezao. Spuštene roletne na prozorima oko njegovog stola, kod nje tek pripaljena cigareta i friško nanesen parfem, bili su dovoljan dokaz da se pripremim na jedno žestoko ribanje. „Molim, šefe”, rekao sam i uspravio se na stolici dajući mu do znanja da sam spreman za borbu. „Ti si svjestan svoje pozicije u ovim novinama. I ja sam toga svjestan ali”, počeo je svoje predavanje. „Zar nismo jučer raspravljali o odnosu između nje i mene”, prekinuo sam ga ali sam primijetio da su se oboje trznuli kada sam spomenu riječ „odnos“. 45


„Moraš da znaš svako strpljenje ima granice i nemoj da me prekidaš dok ne završim. Je li jasno?“ povisio je glas. „Jeste ali…“ „Onda šuti”, dreknuo je i toliko se trznuo da su mu naočale spale na vrh nosa. Brzo ih je vratio nazad. „Ja pričam, ti slušaš.“ „A ona?“ pokazao sam prstom prema njoj. „Ma, šta ja?“ javila se i ona, iskolačivši oči prema meni. Primijetio sam da joj fali naušnica na drugom uhu. Kod glavnog urednika su oči već postale krvave. Otvorenih usta je gledao čas u mene, čas u nju. „Šta ona?“ upitao je. „Da li i ona mora da sluša?“ pitao sam naivno, a oči su mi same skrenule prema njenom dekolteu. Jednostavno ga je nemoguće izbjeći. „Ma ko si ti da…“ izustila je da kaže ali ju je cvikeraš sa kraja stola prekinuo. „Dosta više vas dvoje!“ napokon je lupio šakom od stol. Za divno čudo, naočale se ovaj put nisu ni pomjerile. „Dosta, dosta i dosta!“ Poslije svake riječi je lupio od stol kao da daje neki ritam. „Oboje me slušajte sad. Samo progovorite i pakujte se kući.“ Gledao sam u nju. Krenula je da nešto kaže ali ju je presjekao pogledom. Bio je ozbiljan. „Zvao sam te ovamo da ti objasnim novi zadatak, a ne da ti držim predavanje”, uperio je svoj debeli kažiprst prema meni. „Jučer smo neke stvari raskrstili. Neću više o tome da pričam i ne želim da se tako nešto ponovi, i tačka.“ Opet je lupio rukom od stol. Ona 46


je nervozno pušila i nastavila gledati u roletne ispred sebe. Od muke je bila na granici suza. „Imaš sedam dana da završiš zadatak. Ona će ti dati detalje i nemoj da čujem ikakvo negodovanje. Je li jasno?“ „A koji zadatak?“ upitao sam. „Je li ti jasno ovo što sam do sada rekao?“ nagnuo se naprijed, a naočale su mu lagano skliznule na pola nosa. „Jeste.“ „Daj mu dopis”, rekao joj je. Ne skrećući pogled s roletni, rukom mi je proslijedila papir koji se do tada nalazio ispred nje. „Udruženje za zaštitu napuštenih pasa“ stajalo je u zaglavlju i ja sam automatski podigao pogled prema glavnom uredniku. „Šta je ovo?“ Začudio sam se. „Pročitaj do kraja”, dodao je smireno. Na brzinu sam prešao preko papira u ruci. Radilo se o pozivu na novinarsku konferenciju povodom godišnjeg izvještaja Udruženja i njihovim novim planovima i projektima. Ovakvi zadaci se daju apsolutnim početnicima. Devet od deset novinara početnika za temu prvog teksta uzima problem sa psima lutalicama. Onaj jedan preostali od tih deset piše o socijalno ugroženim Romima. „Vi mene zajebavate?“ upitao sam. „To ti je šansa da radiš”, rekao je glavni urednik. „Ne interesuje me hoćeš li potpisati tekst ili nećeš, ima da ga napišeš ako hoćeš da ostaneš na poslu.“ „Ja nemam problem s temama, nego s onim koji bi to trebali pročitati i onda staviti naslov koji odgovara”, pogledao sam prema njoj, ali me nije registrovala. „Dosta”, hladno je rekao. „To ti je zadatak i nema 47


daljeg razgovora na tu temu. Ona će te uvesti u… ove, detalje.“ Malo je zastao kad je ovo izgovorio, nije mu se svidjela formulacija. Imao je pokvarene misli, uostalom, svako ih je imao pored ovakve žene. „Uvedi me”, htio sam joj reći ali nisam. Nije bilo u redu prema njemu, ipak je on jedini koji me drži ovdje. „OK, ovdje ćemo o tome ili u…“ pogledao sam u nju i malo sam zastao da razmislim kako da joj se obratim, „ili u gospođicinoj kancelariji?“ „U njenoj kancelariji”, odgovorio je on umjesto nje. Oboje smo ustali i rukom mi je dala do znanja da idem ispred nje. Šteta, baš sam htio da se nagledam njenog dupeta. Po izlasku iz kancelarije dočekala nas je sekretarica. „Doviđenja i ugodan dan”, rekla je uz pokvareni osmjeh. Nisam vidio da li je i kako moja urednica reagovala na ovo. „Jebo te, ako ovdje ima iko normalan”, dodao sam dovoljno glasno da me obje čuju. „Badži, stani”, čuo sam urednicu iza sebe i stao sam. „Evo ti detalji”, dala mi je onaj isti dopis što sam već pročitao. „Priča se da ova organizacija pere ogromne novce koji se dobijaju od evropskih fondova za zaštitu životinja.“ „To su detalji?“ upitao sam. „To su detalji”, oholo se nasmijala. „Ne mogu da vjerujem”, bio sam ljut. Baš se namjerila na mene. „Šef reče da si ti najbolji istraživački novinar kojeg imamo”, namjerno me provocirala, a ja sam spustio pogled na njene sise. „Tvoje je da to istražiš.“ 48


„Čovječe, kakve sise”, rekao sam i kiselo se nasmijao. „Odlične je l’de?“ nasmijala se. „Možeš samo da ih gledaš… iz daljine.“ Znala je da hodom po tankoj liniji koja me razdvaja od posla pa se nije ustručavala da me provocira. Progutao sam slinu ne skidajući kiseli osmjeh s lica. „Doviđenja i ugodan dan”, dodala je i krenula. Odlazeći od mene stavljala je drugu naušnicu na uho. Kao popišan sam stajao na hodniku i gledao njeno dupe kako odlazi niz hodnik i skreće u svoju kancelariju.

49


8. Beni „Veliki brat poziva Benija u ispovjedaonicu.“ „A taman me krenulo”, rekoh djevojci do sebe. Mislim da se zvala Mirna ili se tako zvala ona druga. Konstantno sam miješao imena dviju manekenki. Izgledale su kao da su pravljene po istom kalupu. I obje su mi bile najljepše. Vrhunac moje seksualne karijere bi bilo da povalim jednu od njih dvije. Mnogi misle da DJ-evi furaju s najboljim i najljepšim curama, međutim, to je daleko od istine. Bar u mom slučaju. „Prvo da sredim nokte uz jutarnju kaficu, pa onda da započnem dan. Konjak od sinoć me baš uradio“ rekla je kad je sjala kod mene. Nisam mogao vjerovati da se neko može napiti od dvije čaše konjaka. „Ne znam ni čiju sam majicu obukla. Vidi kolika je, jedno tri broja mi je veća”, dodala je simpatično. Otkako je sjela pored mene pokušavam joj sa strane vidjeti sise kroz rukav jer nije imala grudnjak. A onda sam pogledao u sebe. Nekako sam se ružno 50


zavalio u trosjed pa mi je stomak ispao iz majice. Nije to bio nešto veliki stomak, imao sam pristojnu liniju, više je kriva majica što se zadigla, ali opet sam sebi izgledao kao nasukani morž. Dlakavi pupak je zijevao prema njoj. „Šta te krenulo?“ upitala je lakirajući nokte jarko zelenim lakom, totalno nezainteresovana. „Pa ovo, jutro“ mucao sam, „ti i ja, ono, jutarnja kafa, neka priča.“ Mahao sam rukom između nas, ali ona to nije ni opazila. Gledao sam u nju, kako se nadvila nad svojom šakom raširenom na stolu. Kosu je skupila u rep na sredini glave, kao da izgleda nemarno i opušteno, a u stvari je deset minuta namještala gdje će se nalaziti korijen repa. „A to”, dodala je. Pogledom sam pratio kako laganim pokretom četkice prelazi preko nokta na srednjem prstu. Čekao sam da kaže još nešto. „Veliki brat poziva Benija u ispovjedaonicu”, odjekivalo je kućom. „Čuješ li ti da te brat zove?“ upitala je. „Nemoj da te čeka. Naljutit ćeš ga.“ „E, hajd’ sačekaj me ovdje dok se ne vratim iz ispovjedaonice. Hoćeš? Da nastavimo ovo…“ „Naravno”, osmjehnula se. Zatim je podigla šaku na kojoj je lakirala nokte, polako je savila sve prste osim srednjeg i počela da duva u nokat srednjeg prsta. „Au, što ga mala duva”, rekao sam ironično razumjevši poruku poslatu znakovnim jezikom. Popizdio sam kao nikad do tada. Mislim da sam u jednoj sekundi uspio ustati s trosjeda i prekoračati pet-šest metara do vrata ispovjedaonice. 51


„Ćaos”, čuo sam je sebi iza leđa. „Pička li ti materina.“ Krv mi je navalila u mozak. Smijem se kladiti u svoj srednji prst da će ovaj detalj iskoristiti za dnevnu najavu Velikog brata. Samo da mi sjede na zicer, sjebaću ja ovu kurvicu prije ili poslije. „Sranje”, zastao sam ispred vrata. Moraću sjebati obje jer na znam s kojom sam sjedio. Čim izađem iz ispovjedaonice pitaću Alena kako se zove ova sa zelenim lakom na noktima. „Zašto moram da te dva puta zovem?“ upitao je kompjuterski glas nakon što sam sjeo u crvenu plišanu fotelju. „To je nepoštivanje Velikog brata.“ „Ma nešto sam se zapričo”, dodao sam. Na trenutak mi se učinilo da osjetim miris marihuane u zraku. Počeo sam njuškati oko sebe. „Beni”, ponovo se javio glas, „je li s tobom sve u redu?“ „Jeste, jeste”, odustao sam od potrage za dimom. Gledao sam u ogledalo ispred sebe. Sad je majica fino stajala i stomak mi uopšte nije izgledao velik. „Da te neko nije iznervirao?“ „Ma, kakvi”, glumio sam opuštenost. „Super sam. Brate, sa zakašnjenjem sretan Božić i Nova godina.“ „Hvala Beni, sretan Božić i tebi. Ti znaš da te tvoj brat voli, zar ne?“ Nasmijao sam se, s druge strane ogledala se nalazio Boša i ta rečenica je bila znak da mi je dostavio kokain. Iza fotelje se nalazio debeli paravan koji je sakrivao vrata kroz koja su nam dostavljali namirnice i rekvizite za ispunjavanje besmislenih zadataka. On bi prije mog ulaska otvorio vrata i na pod spustio vrećicu kokaina. 52


Kamera u ovoj sobi nije mogla da uhvati šta se nalazi iza fotelje. Pušiona i prostor iza fotelje su bili jedini „mrtvi uglovi“. Samo tu gledaoci ne vide šta se dešava. Nikad mi neće biti jasno zašto u pušioni nema kamere. „Izvini Veliki brate, nešto me gaće žuljaju, da li mogu da se sklonim iza fotelje samo da nešto provjerim?“ pokazao sam prema svom međunožju. I kad sam ustao da krenem, glas se javio: „Ne može.“ „Molim?“ stao sam zapanjen. Nije valjda da ovo nije Boša. Još mi je samo trebalo da me i ovdje neko zajebava. Da li je moguće da neko koristi istu rečenicu koju smo mi odredili kao šifru za dilanje kokainom? „Možeš to provjeriti i sjedeći na fotelji.“ „Pa sad”, nisam znao šta sad da kažem. Gledao sam u svoj odraz u ogledalu. Izgledao sam beznadežno. Odjednom mi je postalo hladno. „Možeš, Beni, Veliki brat se samo malo šali s tobom.“ Na brzinu sam obišao fotelju i dalje ne vjerujući da je Boša s druge strane ogledala. Onda sam ugledao kesicu s prahom na podu. Pravio sam se da namještam muda, i onda sam se sagnuo i na brzinu ubacio kesicu u gaće. „Brate, volim i ja tebe. Ja volim čitav svijet”, rekao sam kad sam se vratio u fotelju. Iako me najlon grebao po kiti, fino sam se osjećao. Makar nešto lijepo ovog dana. „Veliki brat priprema novogodišnju zabavu i htio bi da zna koga bi ti volio da bude tvoja partnerka tu večer?“ „Šta ja znam, svejedno mi je”, samo kad bih se mogao sjetiti ime djevojke s kojom sam bio prije par 53


minuta. Bilo mi je glupo da kažem: „Može s ovom curom što je sa mnom pila jutarnju kafu“. Mogao bi me upitati za njeno ime i onda bi se izblamirao. Bockanje najlona u gaćama me baš počelo nervirati, pa sam se vrpoljio. „Veliki brat je dobar i daje ti mogućnost da sebi izabereš partnerku.“ „Ma samo da nije Selena”, rekao sam. „I da nije Olja”, dodao sam na brzinu. „A zašto?“ upitao je glas, a meni je došlo da kažem: „Daj Boša šta me zajebavaš?“ „Selena ima momka, jadan Alen bi se ubio, a Olja”, ponovo sam se vrpoljio. „Pa vidi je u poređenju s ostalim curama?“ Već sam počeo da čačkam gaće ispred ogledala. „Beni, jesi li siguran da je sve s tobom uredu?“ ponovo me upitao glas. Boša se baš zajebavao sa mnom. „Jeste, sve je za pet, što?“ Morao sam da se uzdržavam od diranja gaća. Mogao sam slučajno previše pritisnuti vrećicu s kokainom, da je poderem i za sobom ostavim trag. Kakav bi to blam bio?! „Uredu, Beni, Veliki brat će odlučiti koja od ukućanki će ti praviti društvo na proslavi Nove godine. Sad možeš da napustiš ispovjedaonicu.“ „Hvala, Veliki brate”, rekao sam kiselo se osmjehujući prema ogledalu. Odmah po izlasku iz ispovjedaonice pogledao sam prema dnevnom boravku. Naravno da ona fufica nije bila na mjestu gdje sam je i ostavio. Čuo sam Alenov glas u kuhinji i tamo se uputio. Sjedio je pored Selene i nanosio margarin na krišku hljeba. 54


„Manje to Alene”, cvilila je Selena. „Čovječe, to je masno, želiš da me ubiješ?“ Jadan se samo osmjehnuo i počeo skidati sloj margarina tako da je na kraju opet ostao sam hljeb. Preko puta njih je sjedila Mirna ili ona druga i imala je jarko zeleni lak na noktima. U međuvremenu je pustila kosu i uspjela se presvući. Skinula je veliku majicu i obukla drugu ali ovaj put tri broja manju. Bez rukava, tako da su joj se male sise zalijepile za rebra. I taman kad sam krenuo nešto da joj kažem pored nje je sjela ona druga ili Mirna, ovo me je počelo izluđivati. I ona je imala jarko zeleni lak na noktima, kosa joj nije bila u repu i bila je u novoj majici bez rukava. Gledao sam u jednu, pa u drugu. Čekao sam da mi se jedna od njih obrati. Treba li bi, ja mislim. Bockanje u gaćama je samo pogoršavalo situaciju. „Što te zvao Veliki brat?“ upitala je Selena. „Dao mi je tajni zadatak, najebat će te”, prstom sam pokazao na Mirnu i onu drugu, a zatim sam krenuo prema pušioni. „Jao što se bojimo”, čuo sam iza svojih leđa glas od djevojke s kojom sam jutros bio. Htio sam se okrenuti ali sam odustao. Jedna linija kokaina u pušioni će ovo sve smiriti.

55


9. Pile Jedva sam čekao da završim s poslom. Nisam se baš nešto naradio, više sam bio radostan što ću napokon s djevojkom obići naš budući stan. Još uvijek nije bila u njemu, samo je znala lokaciju gdje se nalazi. Pokušavao sam joj objasniti ali je uvijek pomišljala na okolne zgrade. Odmah ujutro mi je urednica dala zadatak da uradim fotoreportažu o psima lutalicama, a neko će tokom sedmice napisati tekst. Neki pripravnik, kao ja, pretpostavljam. Na pet minuta hoda od naše redakcije sam uspio naći čopor pasa, i još sam imao sreće da fotografišem nekog starca kako ih hrani. Penzioneri i psi lutalice su se na neki čudan način razumjeli i podržavali. Vjerovatno su bili svjesni da su trn u oku vlasti. Političari bi najviše voljeli da nema ni jednih ni drugih. Ali zato me je umorila kopir mašina u redakciji. Slučajno sam prolazio pred nje kad me neka kolegica 56


zamolila da joj pomognem izvaditi zaglavljeni papir. Da nije brbljala čitavo vrijeme, možda bi uspio i ranije pokrenuti aparat. Međutim, morao sam slušati o njenim kolegicama „koje su glupe, za razliku od nje“ – ovo su njene riječi, te ova je u vezi s ovim, a vara ga s onim, ona druga nema pojma o poslu, nego je tu došla preko veze. Jebo te, na kraju će ispasti da ove novine služe samo kako bi neko preko veze zaposlio nekog svog. Pa onda zapitkivanja ko sam, šta sam, gdje radim i otkada. „Jutros sam gledala nečije slike o psima lutalicama i oduševila sam se”, rekla je kao da uživa u najukusnijem kolaču kojeg je ikada probala. „Nije slike, nego fotografije”, odbrusio sam. Izvukao sam ruku iz aparata i malo se nagnuo da je pogledam u oči i održim kratko lekciju. „Slike se slikaju, a fotografije se fotografišu.“ „Ma znaš već šta sam mislila”, rekla je opušteno. „To su moje fotografije”, dodao sam. „U svakom slučaju, hvala na komplimentu.“ „Stvarno”, ciknula je i sagnula se prema meni. Grudnjak je jedva držao sise pod kontrolom. Privjesak na tankom srebrnom lančiću je kao visak kružio iznad mog čela. Brže bolje sam se zavukao u aparat. „Ja sam oduševljena ali stvarno.“ Još uvijek sam bio pod uticajem njenih sisa i iz sve snage sam povukao zaglavljeni papir. Iznenada je mašina proradila i malo je falilo da mi neki zupčanik odvali prst. „Ma bravo”, rekla je. „A da te pitam nešto”, rekla je dok sam brisao masne ruke. 57


„Ako je zbog šljive na oku, poderanog nosa i otečene usne, odmah da ti kažem da je to zbog cure. Ako je nešto drugo onda pitaj”, rekao sam onako, usput, čekajući zahvalu za popravak. „Čovječe, to je tako cool”, zastala je nakratko šarajući pogledom po mom licu. „Da li bi došao do mene večeras pa i mene fotografisao. Onako profesionalno, kao one lutalice što su ispale.“ Gledao sam je pravo u oči nevjerujući svojim ušima, a ona je nastavila: „Nemam ni jednu sliku, pardon, fotografiju profesionalnog fotografa, sve neki amateri koji gledaju kako da mi se uvuku u gaće. Kao da to ide tako lako”, kikotala se sama sebi. Mrak mi je padao na oči, a usna je počela da pulsira. „Vidi, ne mogu večeras”, mucao sam i tek tada sam primijetio da sam masne ruke obrisao od svoju majicu. „A da vidiš nekog drugog ako ti je hitno?“ „Neee”, umiljavala se. „Nije hitno, samo da bude ovih dana. Može?“ „Čućemo se”, rekao sam iako nisam tako mislio. Naglo sam se okrenuo i pošao prema svom radnom stolu. „Pile”, čuo sam je kako me zove. Kratko sam razmišljao da li da se pravim da je ne čujem ali nije odustajala. „Pile!“ „Molim”, zastao sam, nisam htio da ispadnem nepristojan. „Hvala za kopirku”, namignula je, a ja sam samo mahnuo rukom. Rana u ustima mi je opet prokrvarila. Nakon toga se nisam dugo zadržao na poslu. Djevojka mi je javila da je slobodna i da možemo 58


pogledati stan. Kad smo izašli iz taksija zastala je na trenutak. „Nije to valjda ova zgrada?“ upitala je. „Jeste, što?“ „Onako, ja sam mislila da je to neka druga.“ „Kakve ima veze koja je zgrada?“ „Ma nema veze, nego onako. Ova mi je nešto…“ „Jaco, jedva sam našao stan”, zagrlio sam je. „Ljubavi, kad vidiš pogled, oduševit ćeš se.“ Dok smo čekali lift, pridružila nam se neka stara gospođa. Nasmijala se prema mojoj djevojci ali osmijeh je trajao dok nije vidjela moje lice. „Dobar dan”, rekla je. Ja sam joj odgovorio, dok ju je Jaca izignorisala gledajući u pod. Gospođa je i dalje gledala prema njoj, a ona je stajala ukočeno i obrazi su joj postajali sve crveniji. „Sve u redu?“ upitao sam Jacu. „Da, da”, brzo je odgovorila. „A da idemo pješke?“ „Do osmog sprata? Nema govora.“ „Bila si u pravu za mrave”, rekla je gospođa Jaci. „Poprskala sam stan sprejom što si mi rekla i više se ne pojavljuju.“ „Ah, drago mi je”, kratko se osmjehnula Jaca i dalje gledajući u pod. Neugodna tišina je zavladala. Gospođa nije skidala pogled s Jace, a ova je postajala sve crvenija u licu. Nismo više progovarali dok gospođa nije izašla iz lifta na šestom spratu. „Vi se znate?“ odmah sam upitao. „Ma nemam pojma, babuskara me zamijenila s 59


nekim”, odgovorila je ona kolutajući očima. „Kakve mrave ona spominje? Mislim…“ „Blago se matorim, kad im je dosadno samo se obrate prvom do sebe i započnu razgovor na slobodnu temu.“ „Upravo”, dodala je ona. „Evo našeg malog carstva”, rekao sam radosno, otvarajući vrata od stana. „Jesi li ti dobro?“ „Da, da”, mucala je. „Nešto si se zarumenila.“ „Nemam pojma, nije mi ništa. Možda od visine, ipak je ovo osmi sprat”, rekla je i ušla u stan. Dok sam ja ushićeno pričao o stanu i pogledu, ona je nezainteresovano šetala okolo, imao sam osjećaj da me nije ni slušala. Bukvalno sam je morao izvući na terasu da vidi pogled. Pola grada nam je bilo kao na dlanu, a ona ni da se osmjehne. Ništa. Kao da sam je doveo na sahranu. Zazvonio joj je mobitel i otišla je u kuhinju da razgovara. „Ako je to sve, ja bih da krenemo”, rekla je. „Moram se vratit na poso. Nešto hitno.“ „Čemu žurba?“ iznenadio sam se. „Mislio sam da malo ostanemo”, privukao sam je sebi. „Imamo namješten stan samo za sebe. Dođi da vidiš ležaj u spavaćoj sobi.“ „Ma daj, jesi li ti normalan?“ odbrusila je. „To je tuđi krevet. Još ako neko dođe.“ „Rekli su mi da neće dolaziti. Oni se sad vjerovatno maze u iznajmljenim sobama u hotelu. Ona sa svojim momkom, a on s novom djevojkom.“ „Ne mogu ovdje”, mucala je. „Sad nisam raspoložena za te stvari.“ 60


„Ostanimo malo”, rekao sam. „Daj barem da kafu popijemo. Ovaj Božić i Novu godinu ćemo pamtiti”, hodao sam oko stola u dnevnoj sobi. „Gdje li su ostavili daljinski za TV?“ „Ne seri, ne slavimo ni Božić, niti išta što ima veze s religijom. A daljinski je vjerovatno u ladici ispod TV-a.“ I bio je tamo. „Eto, ti se već bolje od mene snalaziš ovdje”, dobacio sam i upalio televizor. Bila je najava za pregled dana Velikog brata. Vidio sam DJ Benija kako je izvaljen ležao na sećiji pored neke manekenke. „Ja ne znam šta žene vide na ovom Beniju? Tip je strvina.“ „Daj Pile da idemo”, rekla je Jaca. „Nešto mi nije…“ „U čemu je problem?“ upitao sam iznenađeno. Znam koliko smo tražili stan i odjednom nije bila zadovoljna. Mislio sam da će biti sretnija od mene. Ona je i navaljivala da živimo zajedno. „Da nisu mravi?“ nasmijao sam se, a i ona je. „Ne zajebavaj, jedva čekam da se uselimo, ali ove stvari mi nisu sjele”, zagrlila me i poljubila. Malo jače mi je pritisnula usnu, te sam se trznuo, što je ona primijetila i odmakla se od mene. „Sve će biti drugačije kad ga namjestimo po našoj mjeri.“ „A da probamo krevet”, dobacio sam. „Moram na pos’o. Strpi se malo, budalo jedna”, već se malo opustila. „Da znamo kakav da kupimo. Isti ili bolji?“ „Bolji”, rekla je i krenula prema izlazu. „Otkud znaš kakav je ovaj?“ Pogledala me je s podignutom obrvom: „Kakav god da je, naš će biti bolji.“ 61


„OK, samo da ugasim TV”, dok je ona izlazila, ja sam gledao DJ Benija u ispovjedaonici kako čačka muda. „Koji je ovo kreten”, rekao sam u sebi i pritisnuo crveno dugme na daljinskom upravljaču.

62


10. Badži Nikad nisam dobio novinarsku nagradu za svoj rad ali sam zato bio vlasnik nekoliko prijetećih pisama, desetak prijetećih e-mail i SMS poruka. Tri puta su mi na vrata stana razmazivali fekalije i jednom su me prebili. Naravno da nikada nisu našli pošiljaoce poruka, niti trojicu medvjeda koji su me dobro protresli. I na kraju dobijem zadatak da pišem o uličnim psima. Glavobolja od mamurluka se vratila kao bumerang. Taksisti sam rekao adresu Udruženja za zaštitu napuštenih pasa koju sam našao na internetu. Malo sam razgledao i njihovu Facebook stranicu. Neke djevojke se baš lože na pse. Čak sam razmišljao i da iznajmim nekog psa na par dana kako bi smuvao neku od onih cura. Što sam više razmišljao curama, to me je glava više boljela. „Neki veliki problem s tim psima?“ taksista je prekinuo moja razmišljanja. 63


„Ma nisu psi problem, problem su žene koje se s njima druže”, prostenjao sam. „Psi se začas mogu poubijati, ali šta sa ženama?“ „Ženama je mjesto u kući”, dodao je hladno. Napregnuo sam se da ga malo bolje osmotrim. Ovakve rečenice se ne čuju baš često. U retrovizoru sam vidio njegove spuštene guste obrve i hladan pogled. Pokušao sam pročitati ime taksiste na akreditaciji zakačenoj pored volana, ali nisam uspio. Glavobolja mi je mutila vid. „Da te čuje moja urednica, odmah bi dobio otkaz.“ „Da se ja pitam žena ne bi ni bila urednica. Zato novine i objavljuju svakakve sramote. Ako nisu gole u novinama, onda moraju da pišu gadosti.“ „Ti se baš naložio protiv žena? Biće da te gospođa izradila sinoć.“ Tad sam uz istinski napor uspio pročitati njegovo ime – Aziz. „Kad bi više čitali svete knjige, svima bi nam bilo lakše.“ „Pa što čitaš novine ako ti se ne sviđa šta u njima piše?“ „Zato, što je moja dužnost da se borim za vjeru”, dreknuo je. Brzo se okrenuo prema meni kako bi mi dao do znanja koliko je ozbiljan. „Stari moj, nemaš ti pojma šta će tek izaći ovih dana u novinama”, ironično sam pomislio na svoj tekst o psima. Iskreno, nisam ništa od njega očekivao. „Šta?“ opet se okrenuo prema meni sa iskolačenim očima. „Neka gadost protiv vjere, sigurno. To je sad u trendu. To prodaje novine i to treba sasjeći u startu.“ „Pazi ti na cestu”, rekao sam mu hladno. Nikada 64


mi neće biti jasno zašto mene uvijek dopadnu ovakve budale. Koja je to razlika između Pileta i mene, da njega spopadaju žene, a mene kreteni. „Stojimo na semaforu, ne boj se. Evo, gledaj ovo dvoje”, reče pokazujući na jedan par koji je prolazio na pješačkom prelazu ispred našeg automobila. Pored sebe su šetali par džukela koje su vjerovatno udomili jer nema šanse da postoji ovako ružna i neskladna rasa pasa. Odjednom mi se vid izbistrio. Djevojka je imala fantastično vitke noge koje su na jednom kraju završavale u laganim patikama, a na drugom kraju su se stapale s kratkim crnim šorcom. Bijele štrample su samo još više izražavale prelijepo oblikovane noge. Iz jakne je stršalo arogantno poprsje i igralo u ritmu njenih koraka. Lice anđela i tijelo porno glumice. Scarlett Johansson razvučena na metar i osamdeset. Ali kad sam bolje osmotrio muškarca pored nje, na trenutak sam se razočarao u žene. Tip je izgledao kao serijski ubica. Koračao je nezgrapno kao gorila kad se uspravi na zadnje noge. Krupan, proćelav, u odjeći koju je Clint Eastwood nosio dok je glumio Prljavog Harrya. Neki smeđi tonovi na košulji i jakni, i široke samotne sive hlače. Jakna mu je bila mala bar za dva broja. Smio sam se kladiti u sve što imam da jaknu nije mogao zakopčati preko one trbušine. Ali zaboli ga za modu, za ruku je držao najbolji aksesoar uspješnog muškarca. „Šta im fali?“ upitao sam nakon što smo ponovo krenuli. „Kako šta ima fali? Prvo, ona ima da pokrije noge. I jaknu da zakopča. Zbog nje će neko da poludi. Vidiš kako provocira?“ zajapureno je govorio taksista. 65


„A on? Šta ti je on skrivio?“ „Trenutno ništa”, ponovo se okrenuo prema meni iako smo bili u pokretu. „Ali će ga ona kad tad nagovoriti na neku glupost.“ „Meni ne bi smetalo da me ona nagovara na gluposti. Čak bi i uživao. Da se kladimo da neće mulca iskoristiti za neko zlo?“ upitao sam ga. „Mi se ne kladimo”, kratko je odgovorio. Zaparalo mi je uši što je sa „ja“ prešao na „mi“. Pojačao je radio i nakon ovoga nismo više progovorili. Ubrzo je smanjio radio jer mu se pjesma3 očigledno nije svidjela. Meni je tako i prijalo. Nekoliko puta su nam se pogledi susreli u retrovizoru. Mogao sam na miru da razmišljam o djevojci koju sam upravo vidio. Kada me doveo do adrese Udruženja okrenuo se prema meni, ponovo sa iskolačenim očima. „Šta će izaći u novinama?“ „Ma ništa što do sada nije, malo sam i ja pretjerao”, kažem mu dok sam brojao novac da platim vožnju. „Stani”, uhvatio me za ruku. „Nešto kriješ.“ „Ama pusti me budalo”, istrgnem se od njegovog stiska. „Stani, reci mi makar nešto”, bio je uporan. „Bio si u pravu. Nešto u vezi vjere. Ona urednica nije normalna.“ Izađem i jako zalupim vratima auta. On je unutra mahao rukama ali nisam više obraćao pažnju na njega. Krenuo sam do zgrade gdje se nalazilo famozno udruženje. Izlog su krasile iz novina isječene fotografije pasa, uglavnom štenadi. 3  Beatsteaks – Hand In Hand

66


„E jebem vam svima mater, da vam jebem”, rekao sam glasno kad sam prišao bliže. Na vratima je stajala poruka: „Dragi naši ljubitelji pasa preselili smo se u nove prostorije. Od 24. 12. možete nas naći u prostoru iznad kineskog restorana (pored Autobuske stanice). p.s. Sastanak je zbog božićnih praznika odgođen za 29.12. u 18:00“. Od muke sam opet dobio toliku glavobolju da sam se htio glavom zabiti u vrata. Mučio sam se da dođem do zraka. „Odustajem”, rekao sam sebi. „Za danas ste me dosta zajebavali.“ Polako sam potražio Bošin broj mobitela i nazvao ga. S mukom sam slušao impulse koji su predstavljali zvonjavu njegovog telefona. Svaki digitalni impuls je predstavljao bolni rez preko moje glave. „Šta je, jebote”, upitao je zadihano. „Kako misliš, šta je?“ „Šta si navalio, vidiš da se ne javljam od prve”, hvatao je dah. Zvučao je kao da brzo hoda. „U poslu sam.“ „Imaš li ti nešto protiv glavobolje? Skroz sam tanak, a hitno mi je”, u pozadini sam čuo tiho žensko stenjanje. „Naleti kasnije po mene na pos’o pa idemo zajedno”, rekao je brzo i prekinuo vezu. „Nabijem i tebe, Boša.“ Pljunuo sam na vrata ispred sebe, i krenuo da nađem taksi ne bi li me odveo na pravu adresu. Nadao sam se da me ovaj put neće spopasti neka budala. Dosta mi je sranja za danas.

67


11. Maci Mišica me sa svojim kučkama čekala ispred njene zgrade, baš kako smo se jučer i dogovorili nakon što smo malo prošetali po gradu. Ta šetnja je trajala samo deset minuta ali je meni bilo i više nego dovoljno. Još se nisam mogao naviknuti da jedno ovako stvorenje ima neke veze sa mnom. Pažljivo ću odmjeravati i procjenjivati svaku svoju riječ i svaki potez. Neću da uradim nešto kako bi je i najmanje udaljio od sebe. Bio sam spreman na apsolutno sve, samo da je ona pored mene. „Zdravo”, rekao sam tiho, a pomislio sam: „Bože, kako je dobro izgledala u crnom šorcu i bijelim štramplama.“ Psi su odmah počeli da skaču po meni. „Ćao, Maci”, odgovorila je i nasmijala se. Po njenom držanju sam vidio da nešto očekuje od mene. „Ovaj, da krenemo”, dodao sam odgurujući pseće glavuše zakačene za moje, ionako kratke rukave jakne. „Maci”, podigla je obrvu, „a pusa?“ 68


Osjetio sam podrhtavanje tla pod nogama. Ispod pazuha mi je kap znoja curila prema stomaku. Nesigurno sam joj se približio s namjerom da joj dam jedan kratki poljubac. Cmoknuo sam je u obraz i brzo se udaljio. Međutim, onda je ona krenula prema meni i dala mi jedan sočan poljubac u usta. Osjetio sam njene tvrde grudi na sebi. Istog momenta mi se javila erekcija. Sva sreća pa sam za svaki slučaj obukao najmanje gaće koje sam imao, kako bi kitu držao pod kontrolom što je više moguće. „Sad možemo da krenemo”, rekla je i uzela me za ruku, dok je uzice od pasa držala u drugoj ruci. Samo sam slegnuo ramenima i krenuo za njom. Isto tako su postupili i njeni psi. „Da ti nije hladno u toj raskopčanoj jakni?“ upitao sam nakon nekog vremena. Iskreno, nisam postavio pitanje zbog brige o njenom zdravlju, više su me nervirali pohotni pogledi prolaznika. Neki glupi taksista je čak i rukama pokazivao na nju dok smo prelazili na pješačkom prelazu. „Ne, dobro mi je”, kratko je odgovorila. „Maci, ti si zlato. Brineš se i za moje zdravlje”, stisnula mi je ruku jače. Od straha nisam više progovorio ni riječi. Nisam uopšte bio opušten dok smo šetali. Toliko sam bio ukočen da sam se par puta sapleo o svoje noge. Da nisam bio s njom, ja bih šetao s rukama u džepovima, čačkao muda i opušteno blejao u ženske grudi koje bi mi išle u susret. Baš kao što ovi kreteni koji se mimoilaze sa nama zure u njene. S vremena na vrijeme bi progutao slinu koja bi se nakupila od muke zbog tih kretenčina. Dok sam šetao s njom, umjesto da se 69


uspravim i napušem kao neki paun, s obzirom koga sam imao pored sebe, ja sam se pogurio kao medvjed i pogledom presijecao slučajne prolaznike. Od silnog mrštenja počeo me hvatati grč u vilici. „Evo nas stižemo”, rekla je i bilo mi je drago što je tako jer da je šetnja trajala još par minuta, vjerovatno bih počeo udarati perverznjake oko nas. „Kao da nikada nisu vidjeli ženske grudi”, promrmljao sam za sebe. „Molim”, ipak me je čula. „Ništa, ništa, ovaj, drago mi je što smo tu”, izvlačio sam se. Stepenice za sprat, gdje se nalazilo Udruženje, bile su iza kineskog restorana, odmah iza kanti za otpatke. Prolaz je slabo osvjetljavala ulična svjetiljka. Osjetivši miris otpadaka naši psi, sad sam ih već smatrao zajedničkom svojinom, su potrčali prema kantama za smeće. „Neke navike se ne mijenjaju”, dodao sam. „Ne budi pokvaren”, rekla je i bezuspješno povlačila uzice prema sebi. Po njenom tonu glasa shvatio sam da sam rekao nešto ružno. Znojenje ispod pazuha se pojačalo. „Ne, Pepi”, zagalamio sam. „Cuci, fuj!“ Pokušavao sam se izvući i pomoći joj oko obuzdavanja džukela. Čak sam i lupio nogom o beton da ih uplašim. „Nemoj da se dereš na njih”, zagalamila je ona na mene i istrgla svoju ruku iz moje. „Mislio sam ti pomoći.“ Malo je falilo da zaplačem. Uspjela ih je nekako obuzdati i psi su je pratili uz stepenice. 70


Zastao sam na sekundu. Prvo što moram uraditi kad budem pri internetu je da potražim neki priručnik o psima. Ako mislim ostati s Mišicom, moram se naučiti ponašati kada sam u društvu ove dvije četvoronožne beštije. „Ideš li Maci?“ zvala je sada već smirena kao da se ništa nije desilo. I dalje pod osjećajem krivnje krenuo sam za njom. Na vrhovima prstiju sam se popeo uz stepenice i odgurnuo škripava vrata. Na sredini prostorije su u krug bile poredane plastične bijele stolice. Na jednoj je sjedila djevojka zagledana u tačku na podu. Nije se ni pomjerila kada smo mi ušli. Ne znam kako i zašto ali očekivao sam malo više od ovog udruženja. Ovako mi je ličilo na mjesto gdje se tajno skupljaju neizliječeni alkoholičari i uz čašicu pića prepričavaju svoje anegdote. Nije bilo stola gdje bi sjedio predsjednik, niti polica s literaturom i lažnim trofejima. Po zidovima memljive sobe nije bilo zahvalnica nego su nasumično bili zalijepljeni posteri pasa. Uz prozor su stajale tri osobe i pušile cigarete. Mišica je za radijator privezala pse. Kuje se nisu bunili. „Maci”, uzela me za ruku, „dođi da te upoznam sa ostalim članovima.“ „Mislio sam da vas ima više”, tiho sam joj rekao. „Ima nas ali ne dolaze svi na sastanak. Ovo je Sabrina.“ Djevojka na stolici je lagano pogledala prema meni i nasmijala se. Ljepuškasta s crnom dugom kosom. Ležerno obučena u traperice i kratku kožnu jaknu. Jedva je podigla glavu i mahnula mi. „Sabrina, drago mi je”, tiho je rekla. Izgledala je kao da je plakala. 71


„Zdravo, ja sam…“ „Ovo je moj Maci, pričala sam ti o njemu”, uletjela je moja djevojka. Htio sam se predstaviti svojim pravim imenom ali dok je ona pored mene, od danas ću se zvati Maci. Uzvratio sam Sabrini osmijehom. „Ovo su gospodin predsjednik i njegova supruga”, rekla je dok smo prilazili osobama uz prozor. Osjetio sam ogavni smrad duhanskog dima. Gospodin predsjednik je na sebi imao sivi kišni mantil zakopčan do grla. Iz kragne je virio smežurani vrat kao u kornjače a na njega kao da je nakalemljena mala ćelava glava. Oko velikih ušiju su se nazirali sijedi čuperci kose. Gospođa je već bila dama sa stilom. Bordo komplet od debelog platna je visio na njoj kao na ofingeru. Mislim da je krojač malo pretjerao s umecima na ramenima. Za razliku od predsjednikovog, njen vrat se nije vidio od mnogobrojnih nizova bisera. Ali nije štedjela ni na šminki. Vjerovatno je bolovala od Parkinsonove bolesti jer ja bih lijevim stopalom povlačio bolje linije oko njenih usta i očiju. „Drago mi je, ja sam Maci.“ Pogledao sam Mišicu, topila se na ove riječi. Slučajno sam spustio pogled na njene grudi. Udarila me laktom i ja sam pogledao prema njoj tražeći razlog njenog poteza. Kao da sam uradio nešto nepristojno i nenormalno. „Ovo je Beba”, predstavila mi je treću osobu pored prozora. „Zdravo”, rekla je ispustivši dim prema meni. Pružio sam joj ruku i suzdržavao se da ne povratim. Nisam ništa rekao, samo sam joj klimnuo glavom. Od muke je nisam bolje ni osmotrio, samo sam primijetio da smo po građi bili slični. 72


„Kako ti se sviđaju nove prostorije?“ upitao je predsjednik moju djevojku. „Divne su, sviđa mi se lokacija”, pričala je uzbuđeno, a ja sam se na brzinu okrenuo i ponovo pogledao ovaj brlog. Ne znam kakvim to očima ona gleda, ali ovo ovdje izgleda kao sigurno mjesto za narkomane. „A ima još prostorija? Rekli ste u množini…“ upitao sam začuđeno. Možda je tamo nešto bolja situacija po pitanju interijera. „Ima toalet”, reče predsjednik i pokaza prstom na vrata iza svojih leđa koja su se od silne vlage stopila s memljivim zidom. „Zar vas nije strah da će vam ovi Kinezi iz restorana pojesti pse?“ Htio sam šalom započeti razgovor. Svi su stali kao zaleđeni. „To mi nije palo na pamet”, rekla je supruga predsjednika glasom poderanim cigaretama i alkoholom. Mišica se brzo okrenula da provjeri svoje pse. Miris prženog mesa je dolazio iz restorana i psi su se oblizivali. I ja sam osjetio glad. „Koji si ti genije. Kako si to dobro povezo”, rekla je Beba kao da je upoznala samog Alberta Einsteina. Tad sam je bolje osmotrio. Bacačica diska je balerina za nju. Bila je korpulentna i prema pokretima tijela, ona je definitivno bila najjače muško u ovoj prostoriji. „To je moj Maci”, priljubila se Mišica uz mene. Gledao sam je i na trenutak pokušao dokučiti koji li mentalni poremećaj ona ima? Nemoguće je da se neko pali na mene. „Da sjednemo i započnemo sastanak?“ upita 73


predsjednik. Svi smo slegli ramenima i rasporedili se po stolicama. Tek tada sam primijetio da Sabrina u ruci drži srebrnu pljosku. Potegla je dobar gutljaj i uz grč na licu zavrnula čep. Čuturu je ubacila u torbu okačenu na naslon stolice. „I koji su vaši planovi?“ upitao je predsjednik Mišicu. „E ovako”, uspravila se na stolici. Svi smo pogledali u njene grudi koje su iskočile pred nas. Beba je čak i zviznula. Tek kad je nastavila da priča mi smo skrenuli pogled, svako na svoju stranu. „Znate da smo imali plan da u narednih par dana skupimo što više pasa lutalica. I da ih onda pustimo na mjestu gdje bude organizovan javni doček Nove godine.“ Svi su potvrdno klimali glavom, osim Sabrine. Ona se ponovo zagledala u neku tačku u podu gdje se nalazilo stotine fleka, i teško je bilo zaključiti koja je baš nju zainteresovala. „E, moj divni Maci”, pogledala me sa osmijehom zbog kojeg bi udomio sve te pse koje ona skupi, „on je dao još bolju ideju. Nakon što skupimo te pse, da ih nekako ubacimo u kuću Velikog brata. Tako ćemo privući pažnju javnost. Svi znamo koliku gledanost će imati novogodišnja epizoda Velikog brata.“ „To sam ja rekao?“ upitao sam prestravljeno. „Da, ljubavi, svaka čast na ideji”, dodala je i poslala mi pusu. „Fenomenalno”, javila se Beba. „Čovječe, gdje si ti do sada bio?“ Tad sam kod nje primijetio natpis na majici: „I like bitches“. Predsjednik i njegova supruga su zadovoljno klimali glavom. Sabrina je već bila zaspala. 74


„Pa sad… ne mora to baš tako da bude”, oblio me hladan znoj. „A kad sam ja to rekao?“ „Ispred mog ulaza, kada smo se upoznali”, namignula mi je. „Kada sam se požalila da u ovom gradu niko više nema ljubavi prema psima, ti si rekao da ljudi i ne znaju koliko ih ima i da ih treba ubaciti u Velikog brata, možda se jave neki udomitelji.“ U životu sam imao svakakvih idiotskih ideja i postupaka, ali ova je zasjenila sve. Ovo je bio vrhunac mog mozga pri bliskom susretu s parom dobrih sisa. Moja majka bi bila ponosna. Ne na diverziju koju sam predloži, nego na dokaz koji potvrđuje njenu tvrdnju da sam kreten. „Pa možda sam to mislio onako… više… slikovito. Ne baš da ih preko zida ubacimo u studio…“ pokušavao sam se izvući. „Bravo”, opet se javila Beba. Htio sam je nabiti nogom u lice pa neka me i prebije nakon toga. „Dogovoreno”, rekao je predsjednik. „Skupit ćemo pse i ubaciti ih nekako. Sastanak je završen.“ „Čekajte malo, a zapisnik?“ upita sam. „Kakav zapisnik?“ ljutito me upitao. „Pa sa sastanka, ako nema zapisnika, kao da se nismo ni dogovorili.“ Ujeo sam se za jezik. Možda je i bolje da nema zapisnika, mogao sam otkazati akciju. „Nema zapisnika, dogovorili smo se i gotovo. Ko je za?“ upitao je. Svi osim mene i Sabrine su digli ruke. „Većinom smo odlučili. Sastanak je završen.“ Kao po naredbi svi su ustali, naravno, osim mene i Sabrine. Čak su se i naši psi digli na noge. Dok sam 75


se sabrao, predsjednik i njegova supruga su već bili otišli. Beba je pomagala Sabrini da ustane, a Mišica je odvezivala pse. Još uvijek nisam mogao vjerovati kakvu sam budalaštinu rekao. „Izvinite, je li ovdje Udruženje za zaštitu pasa lutalica”, čuo sam muški glas iza sebe. Polako sam se okrenuo i ugledao muškarca na vratima. Mada nisam poznavao ni jednog bikera ovaj mi je izgledao poznato. Mljackao je dok je Mišicu gledao od glave do pete. Prema pomjeranju Adamove jabučice znao sam da guta sline koje su potekle zbog nje. Pomislio sam da bacim stolicu na njega. „Jeste”, rekla je Mišica. „Ali sastanak je završen, bićete obaviješteni o narednim koracima.“ „A ko je predsjednik?“ upitao je neznanac. „Žao mi je, već je otišao”, dodala je ona stidno. „Mene su baš našli svi zajebavat”, rekao je i zalupio vrata. Pogledao sam Mišicu koja je zadržavala smijeh. „Maci, idemo do mene. Obećao si mi piće poslije sastanka”, rekla je umiljato. Ponovo sam izgubio kontrolu nad sobom. Bacanje pasa preko zida u neki studio je najmanje što bih u ovom trenutku za nju uradio.

76


12. Badži Osjetio sam navalu pljuvačke u ustima. U nekoj drugoj situaciji bih rekao da je to od kiseline u želucu prouzrokovane alkoholom, međutim, u ovoj je to od ženskog dupeta koje je gledalo u mene. Na dupe se nadovezivao, možda, najbolji par nogu koje sam vidio uživo. Ni sam Michelangelo ne bi znao bolje isklesati. Djevojka je bila pognuta i prćkala je nešto oko psećih uzica. Vjerovatno ih je vezala za radijator. „Izvinite, je li ovdje Udruženje za zaštitu pasa lutalica”, upitao sam s vrata. Djevojka se uspravila i okrenula. Njena dva psa su plazila svoje jezičine prema meni. „Jeste”, rekla je. „Ali sastanak je završen, bićete obaviješteni o narednim koracima.“ „A ko je predsjednik?“ upitao sam ne skidajući pogled s njenih sisa. Pljuvačka je toliko nadolazila da sam je jedva gutao. 77


„Žao mi je, već je otišao”, osmjehnula se nevino podižući ramena. „Mene su baš našli svi zajebavat.“ Na brzinu sam bacio pogled po prostoriji. Vrata sam zalupio najjače što sam mogao i strčao niz stepenice. Zaustavio sam se na trotoaru ispred kineskog restorana i zapalio cigaretu da se malo smirim. Nisam mogao vjerovati šta mi se dešava. Ja sam radio intervjue s narkobosovima, a sad ne mogu pohvatati konce oko jebenih pasa lutalica. Urednica mi je baš uvalila ovaj put. Vjerovatno je sve izmislila samo da ne odradim zadatak i da me se, napokon, riješi. Pogledao sam prema prozoru iznad restorana. Još uvijek je gorilo svjetlo u prostoriji. Očigledno je da peru novac preko Udruženja. Ako dobijaju i crkavicu iz europskih fondova imali bi bolje prostorije. Ovo gore se ne iznajmljuje, nego se daje besplatno na korištenje. Samo da je narkomani ne zaposjednu. Ovdje se vjerovatno dešava nešto ali nikako da započnem priču. Za sada sam siguran samo u jedno – Udruženje skuplja fantastične djevojke i moraću se malo angažovati po tom pitanju. Iza polumraka su prvo izronile one dvije džukele, a onda djevojka s vanzemaljskim nogama. Za ruku je držala nekog medvjeda od čovjeka. Sjetio sam se da sam ih upravo vidio iz taksija dok sam se raspravljao s taksistom Azizom. Blago mi se nasmiješila dok su me prolazili, a medvjed pored nje me s prezirom gledao pravo u oči. Namjerno sam skrenuo pogled prema njenim sisama i podigao obrvu, ne bi li ga isprovocirao. „Vjerovatno je drogirana, inače ne vidim drugi razlog da bude s njim”, pomislio sam. „A možda je i ucjenjuje s nečim. Ko će ga znat?“ 78


Zatim je iz prolaza izašao još jedan par. Muškarac je pridržavao djevojku da ne padne. Saplitala se kao da je bila pijana. Stali su pored mene. Osjetio sam miris alkohola. „Sad ću nam zvati taksi”, rekao je muškarac. Glas mu je bio nekako čudan, malo je vukao na ženski. Zaškiljio sam da bolje osmotrim muškarca. Bio je niži od mene i građen kao dizač tegova. Nije bilo vrata, ramena su mu počinjala odmah ispod ušiju. Imao je kratku kosu, po nekoliko minđuša u oba uha. Za glavu je bio niži do nje. Ali kad sam kod njega ugledao sisurine, bio sam siguran da je žena. „Pusti me Bebi, prošetaću ne bi li se otrijeznila”, izvlačila je djevojka svoju ruku iz zagrljaja dizačice tegova. „Neka, ja ću te odvesti kući”, bila je uporna. „Možemo i do mene.“ „Nema govora”, koprcala se djevojka. „Izvinite”, morao sam se umiješati. Prvo, da bi spasio jadnu djevojku od ovog bagera u ljudskom obliku, a drugo, da bih je kasnije ja iskoristio dok je u ovom stanju. „Jeste li vi iz Udruženja?“ „Jesmo”, grubo je odgovorila žena vidjevši kako odmjeravam njenu prijateljicu. „Zakasnio sam na sastanak, a imao bih par pitanja, ako nije problem”, skupio sam ramena kako bi izgledao makar malo nevino i naivno. „Pa ako mi možete pomoći?“ „Trenutno ne možemo…“ „Kako da ne”, jedva je dočekala djevojka i istrgla ruku. Istog momenta je izgubila ravnotežu pa sam je 79


sada ja pridržavao da ne padne. Bila je lagana. „Šta vas interesuje?“ dodala je pokušavajući namjestiti dugu crnu kosu iza uha. „Da odemo negdje sjesti i nešto popiti dok mi pričaš”, odmah sam prešao na ti. Nije bilo smisla da je persiram kad je očito htjela da se riješi žene-siledžije. A ujedno sam želio ovoj drugoj dati do znanja da nije poželjna. „Dječko, šta radiš to?“ upitala je žena kad je uvidjela da sam joj oteo plijen. „Stara, odjebi”, gledao sam je u oči. Ako se potučemo, baš ću se morati dobro potruditi da je isprebijam. Gledala me neko vrijeme, pa se okrenula djevojci: „Kako si glupa. Vidiš da te muva kako bi te povalio.“ „Ajde, Bebo, šta se ljutiš”, dodala je djevojka hvatajući me ispod ruke. Kikotala se i umalo da padne. „Idemo mi dok si još na nogama”, rekao sam joj i povukao je bliže sebi. Ovu priliku ne smijem propustiti. Beba, ako sam dobro čuo da se tako zove, je podigla kragnu na jakni i bez pozdrava prešla preko ulice. „Baš sam je naljutio”, rekao sam. „Jednog dana ću joj se pustiti da vidim šta bi radila sa mnom”, dodala je. Toliko je bila pijana da je gutala slova dok priča. „U životu treba sve probati”, dodao sam. Ponovo se saplela i jedva sam je uhvatio. „A da mi uzmemo taksi do nekog bara, šta misliš?“ upitao sam je i ne čekajući odgovor podigao sam ruku prema taksiju koji nam je dolazio u susret. Iako je bila mršava, morao sam se potruditi da je 80


uguram u auto. Njene duge noge su se jedva savijale. Nakon što sam sjeo pored nje, počeo sam smišljati način da je održim budnom. Slučajno sam pogledao u retrovizor i ugledao poznate oči i nabrane obrve iznad njih. „Pa ne mogu da vjerujem”, rekao sam iznenađeno. Aziz nije ni progovorio. Čekao je da mu dam adresu gdje da nas vozi. „A da mi odemo do mene, jebeš barove, može?“ upitao sam djevojku pored sebe koja se borila sa snom. Rekao sam mu gdje da nas vozi. Mislim da je više vremena proveo gledajući mene u retrovizoru, nego što je gledao gdje vozi. „Ne boj se, neću ništa da radim dok smo u tvom autu”, nagnuo sam se prema njemu i rekao da me djevojka ne čuje ali je ona skliznula meni iza leđa. „Daj nemoj mi sad zaspat”, podizao sam je i naslonio na prozor pored nje. „Bio si u pravu za žene, njima je mjesto kod kuće. Evo ja ću ovu da odvedem sebi.“ Namignuo sam mu. „Mada ne znam kako da je razbudim.“ Bez riječi, Aziz je otvorio prozor od suvozača i hladan zrak je počeo da nas šiba. Pogledao sam u njega ne shvatajući zašto to radi. Htio sam se usprotiviti ali, pomislio sam, možda mu smrdi alkohol koji je isparavao iz djevojke. Ubrzo je otvorila oči. „Uh, što ovdje fura. A baš mi i prija, moram priznat”, rekla je i naslonila se na mene. Večeras mi se posrećilo. Gledao sam u djevojku, bila je lijepa. Izgledala mi je poznato, kao da sam je negdje već vidio. Njena gestikulacija i crte lica su mi 81


bile poznate. Već je polako gledala gdje idemo, mora da je dolazila sebi. „Azize, zatvaraj taj prozor dok se nije otrijeznila�, izgovorio sam hladno.

82


13. Pile „Jebo te, šta si ti smeća nanio u tu sobu”, začuđeno je rekao cimer kad je otvorio vrata stana i ugledao kutije na sredini hodnika. Spustio je svoju aktovku i sako na jednu od kutija i prekoračio ostale. Uštirkana kravata se nije ni pomjerila. „Nije to smeće, to nosim sa sobom”, odgovorio sam mu naslonjen na vrata svoje sobe. „Bolje ti je da se odmakneš, Armani će ti pokupit prašinu”, aludirao sam na njegovu snježno bijelu košulju. Prije više od godine i po sam s prijateljem, kojeg sam upoznao tokom studiranja, iznajmio stan. Imali smo velike planove, a malo novca. Obojica smo došli u ovaj grad da bi započeli svoje karijere – on glumca, a ja fotografa. Treći dan je već našao posao kao konobar u centru grada. Par dana nakon toga neki stranac mu je ponudio posao u administraciji. Nije bio naročito lijep ali je bio zgodan i imao je nekako napadan stav. S visine je gledao druge. Nešto poput Badžija, samo 83


za razliku od onog gunđala, moj cimer je bio totalno pozitivna osoba. Ubrzo je dobio posao u Službi za odnose s javnošću jedne međunarodne organizacije i više nije spominjao pozorište. Mislim, da nakon toga nije išao ni na predstave. Znao me je često pogurati s novcem i nikada nije dao da mu vratim. Pričalo se da je homoseksualac ali sam bio živi dokaz suprotnog. Čak mi je i nabacivao višak svojih djevojaka, dok nisam sam stvorio krug svojih ljudi i djevojaka za jednu noć. Imao je veoma dobru platu ali nije htio da se odseli u bolji stan. Uvijek je govorio da mu je ovo dovoljno za ono što mu treba: mjesto za spavanje i topli tuš. Zaposlio je ženu s donjeg sprata da nam svakog ponedjeljka generalno sredi stan i ispegla njegove košulje za čitavu sedmicu. „Eto, sad ćeš imati sobu viška, možeš da se ženiš.“ Zezao sam ga, a on se glasno nasmijao. „To mi je i stari rekao”, otišao je u kuhinju. Čuo sam kako otvara i zatvara frižider. „Čovječe, sad tek počinjem da živim”, kazao je pružajući mi pivo. Sijevnuo je srebrni sat na njegovoj ruci. „Razmišljao sam da nađem nekog da živi sa mnom, ali mi se ne da navikavati na druge ljude. Zadržaću stan samo za sebe.“ „Nađi cimericu, ne mora biti muškarac.“ „Pa da mi sere što ne dižem dasku na WC šolji. Ne pada mi na pamet.“ Zazvonio mi je mobitel u džepu. Bila je to Jaca. Mahnuo sam cimeru i ušao u svoju sobu ali sam uspio vidjeti da trese glavom. On i Jaca se baš nisu slagali u posljednje vrijeme. Nisu mi nikad ništa rekli konkretno ali sam primijetio da su se počeli izbjegavati. 84


„E, ćao, šta ima?“ zacvrkutao sam. Danas smo se vidjeli samo na kratko. „Ništa, nešto sam umorna”, i zvučala je tako. „Smorila sam se na poslu.“ „Ja sam se spakovo”, stajao sam na sred sobe i gledao praznu policu ispred sebe. „Sve je u kutijama, još samo da odjeću potrpam u kese za smeće.“ Sjetih se cimerovih riječi od prije par minuta. Istina, pola moje odjeće je bilo smeće. „Ma, ja sam na rubu suza”, zastala je. „Moram na neku konferenciju farmaceuta u Italiju za dva dana.“ „Sereš, jebo te! Nova godina je za par dana!“ Planuo sam jer su mi se poremetili svi planovi. Trebali smo nas dvoje dočekati tu jebenu Novu godinu u svom stanu. Jelka, večera, svijeće i ta sranja, a sad nemam pojma šta da radim. „Nemoj mi i ti sjedati na muku. Znam kad je Nova godina ali šta sad da radim?“ Čuo sam je da plače. „Hoćeš da dam otkaz?“ „Neću ali jebo te, imaju li ti ljudi porodice? Slave li oni kad šta ili samo trče za parama i svojim sekretaricama?“ Tad sam zastao jer je Jaca bila sekretarica. „Ovaj, ne mislim da si ti jedna od njih, nego… znaš već šta hoću da kažem.“ „Znam Pile, ali jebi ga, šta sad? Šta ću? Ja sam najmlađa i moram. Ove starije su se izvukle i sve prebacile na mene.“ „Ma nabijem ih sve”, sjeo sam na krevet da se malo smirim. Oboje smo ćutali. „Znam da sam ja kriva za našu Novu godinu, ali iskupiću se. Idem tek za dva dana.“ 85


„Dobro, zabij mu sad, do kad si na poslu?“ Jednostavno se nisam mogao naljutiti na nju. I ona je to znala. „Još jedno sat, možda i prije završim”, rekla je otpuhujući. „Imam ideju?“ „Kakvu?“ Nije me interesovala ali sam morao biti fin. „Da večeras proslavimo Novu godinu, samo ti i ja. Šta kažeš?“ „Gdje? Moja soba izgleda kao podrum. Svu sam prašinu podigao slažući stvari.“ „Pa imamo svoj stan.“ „Zar ti se ne sviđa što imaju njihove stvari?“ „Nema veze, nakon dvije čaše vina ih neću ni vidjeti. Ali samo uz jedan uslov.“ Šutio sam i čekao da progovori. Nije mi bilo ni do čega. Sjebala mi je plan i gotovo. Nije ona, nego ljudi za koje radi. Već tri mjeseca, gotovo svaki dan, radi prekovremeno, sve neki godišnji izvještaji, pa prezentacije i slična sranja. „Pile, slušali me?“ upitala je. „Slušam, čekam da čujem uslov.“ „Ja u njihovu kadu ne ulazim dok je mi ne očistimo. Kad se vratim iz Italije, srediću kompletno kupatilo i onda idu kupke i… ostalo. Važi?“ „Važi.“ „Jesi li ti dobro? Nisi se obradovao?“ „Ma dobro sam sad. Smirio sam se”, slagao sam. „Umoran sam i jedva čekam da se vidimo.“ Prekinuo sam vezu bez pozdrava. Znam da će popizditi zbog toga ali trenutno mi je to najmanji problem. Slagat ću joj da mi se potrošila baterija na mobitelu. Kad 86


sam podigao glavu vidio sam cimera na vratima. U ruci je držao ofinger na kojem je bilo crno odijelo s bijelom košuljom. „Ispali me cura za Novu godinu”, rekao sam jadno. „Pile, jebe ona tebe u zdrav mozak.“ „’Ajd odjebi, šta me ložiš?“ „Ja ti kažem”, zaštitnički se postavio kao da sam mu mlađi brat. „Čovječe, zalijepio si se za nju k’o muha na govno. Ona vrda okolo dok ti kod kuće sjediš i gledaš filmove.“ „Pusti to sad, opet pričaš gluposti.“ „Gdje da ti okačim ovo za sutrašnju svadbu?“ „Zaboravio sam za Harijevu svadbu”, lupio sam se po čelu. „Hvala ti što si se sjetio. Daj nek to bude kod tebe do sutra, uprašit će se ovdje i srolaj nam jednu džointčinu da se malo opustim. Eksplodirat će mi glava.“ Klimnuo je glavom i bez riječi izašao. Gledao sam u ekran mobitela očekujući, valjda, da me Jaca nazove i kaže da ne ide nigdje.

87


14. Beni Ležao sam na svom krevetu pokriven do brade. Primijetio sam da je Olja par puta pogledala prema meni. Svaki put se smješkala i ja sam joj, nemam pojam zašto, uzvraćao. Ostali ukućani su šetali kroz kuću, ne obraćajući pažnju na mene. Vjerovatno su mislili da se samozadovoljavam dok sam ispod pokrivača vraćao mobitel na tajno mjesto. Već treći put sam provjeravao da li ima novih poruka. Danas sam povukao kokaina malo više nego inače pa mi je raspoloženje bilo iznad gornje granice. Bio sam u pušioni i lagano pripremao još jednu liniju kokaina. Bojao sam se da mikrofon ne uhvati moje šmrkanje. Iako sam već bio povukao dvije dobre linije, htio sam se još malo počastiti nakon što sam pročitao novu poruku od Boše: Jutrošnja svađa s onom manekenkom ti je digla rejting. Samo tako nastavi. Ovdje postaje sve dosadnije. Euforija koju sam imao na početku, polako popušta. Čim se probudim 88


razmišljam samo kako da se puknem ne bi li mi vrijeme brže išlo. Fino sam bio razvukao kokain na dlan ali je onda neko lupio od vrata pušione pa mi je od straha spalo sve s ruke. Čak mi je iz ruke ispala i cigareta u kojoj sam čuvao ostatak. Vrisnuo sam ugledavši kokain rasut po podu pušione. „Hajde više”, dobacivao je neko s vana. „Jebaću ti majku kad izađem”, uzvratio sam, skupljajući kokain na kamaru kako bi ga vratio nazad u cigaru. „Nije problem, samo izađi”, čuo sam ga opet. Čuo sam i ženske glasove kako se kikoću. „Jabaću vas sve”, pomislio sam fokusiran na malu kamaru ispred sebe. Nisam se htio tako lako predati. Olizao sam prste pa ih umakao u kokain, pa to ponovio nekoliko puta. Jasno sam mogao vidjeti prašinu i prljavštinu pomiješanu sa mojim kokainom. Pokupio sam što sam više mogao. Otpio sam gutljaj soka da saperem prašinu u ustima, a ostatak iz čaše prosuo po podu ne bi li prikrio tragove. „Koji kurac je lupio po vratima”, upitao sam stojeći ispred pušione. Brzo mi se raspoloženje popravilo. „Ja sam lupo, jebo te, pola sata si unutra”, rekao je Alen. „Znači ti si kurac”, grohotom sam se nasmijao. Od mog ulaska u ovu kuću nisam bio tako dobro raspoložen. I ostali su se nasmijali. Selena je prošla pored mene i zatvorila se u pušionu. „Ti si lud”, rekla je kroz smijeh. Alena je to raspalilo te je krenuo prema meni. „Stani jadan”, digao sam ruke u zrak kao da se 89


predajem. Bio sam u fazi da volim cijeli svijet. „Misliš da si smiješan?“ Naslonio je lice uz moje. Iz usta mu je mirisalo na jagodu. „Ne mislim, nego znam.“ Nisam mogao skinuti osmijeh s lica. „Daj ne serite, obojica”, rekla je Cica i stala između nas. „Beni, znaš da ti malo fali da izletiš, bolje da se smiriš.“ „Šta je ovo? Ko god nešto usere uvijek ja najebem. Pa on je krenuo na mene.“ „Nema veze, iskuliraj malo.“ Povukla me prema slobodnoj stolici pored nje. I tu se završio još jedan današnji događaj vrijedan spomena. Malo sam se povlačio po kući podjebavajući sve redom. I kada su me na kraju svi odjebali povukao sam se na svoj ležaj. Sad se tripujem da će mi Boša poslati još neku poruku. Možda neku smjernicu šta da radim. Jebi ga, upravo su ugasili svjetlo u spavaćoj sobi. Više neću moći čačkati mobitel jer bi me moglo odati svjetlo displeja. „Jesi li ti normalan?“ odjednom se pored mog ležaja pojavila Olja. „Nisam, jebo te, šta se šunjaš k’o diverzant, koji kurac?“ odbrusio sam joj uplašeno. Ne sjećam se da sam je vidio kako ulazi u sobu. Zar je stvarno moguće ovoliku masu ne primijetiti? „Vidim da si pod dekom”, zbunjeno je odgovorila. „Ali pošto vidim da si i dalje prilično zdravi kreten, odjavljujem se.“ „Nemoj da ideš”, svukao sam pokrivač sa sebe. 90


„Sjedi da malo ćaskamo.“ Povukao sam je za ruku prema sebi. Nije se odupirala, nego je pala na mene. Na trenutak sam izgubio dah. „Šta ti je, budalo jedna?“ rekla je, onako, radi reda. Pred očima mi se pojavila Bošina poruka: „Samo tako nastavi.“ Prebacivao sam pokrivač preko nas i uspio sam tek iz četvrtog pokušaja. „Hajde da se malo trljamo”, rekao sam u međuvremenu. „Ti si lud.“ „Malo, šta fali”, pokušavao sam joj ruku staviti na svoju kitu ali je vješto sklanjala. „Daj, opusti se, ugašena su svjetla.“ Znao sam da će ovo snimati kao što redovno snimaju i objavljuju Alena i Selenu. Već sam i vidio zeleni noćni snimak ove scene. Na kraju je popustila i počela me trljati preko gaća. „Beni, on se ne miče”, šapnula je ubrzo. Nadam se da mikrofon ovo nije uhvatio. „Samo tako, samo tako”, glumio sam iako baš ništa nisam osjećao. Kao da me trljala po laktu. „Okreni se”, naredio sam joj. „Nema govora”, krenula je da svlači pokrivač sa sebe. „Vidiš da je mrtav, samo ćemo da glumimo”, šapnuo sam joj na uho što sam tiše mogao. „Ovo nam je karta za ostanak.“ Mrzovoljno je uzdahnula, i trebalo joj je vremena da se okrene. Otpuhivala je kao da pomjera veš mašinu. Na brzinu sam skinuo hlače i spustio ih pored kreveta. Svukao sam pokrivač s naših stopala kako bi dočarao izgled scene seksa. Počeo sam se trljati uz nju kao da se jebemo. I ona je počela tiho dahtati u mom ritmu. 91


Uzela je moju ruku i stavila sebi među noge. Iznenadio sam se ali nisam odreagovao. Morao sam je ispoštovati i ona je koristila situaciju. Divljački je počela da se zadovoljava. Ubrzo sam shvatio šta radim i da je to sve uticaj prekomjerne količine droge. Nije bilo povrataka. Ni napretka. Kita se nije pomjerila. Bila je mlitava kao i prije par minuta. Gadio sam se sam sebi. Izvukao sam svoju ruku iz njenog vrelog međunožja i zagrlio je preko stomaka kao što bi zagrlio plišanog medu i ubrzo odglumio orgazam. Ona je nastavila da se samozadovoljava još neko vrijeme. „Čooovječe”, rastezala je kao da je upravo imala svemirski orgazam. „Ovo je previše i za glumu”, pomislio sam i odmaknuo se od nje. Petljala je pod pokrivačem kao da oblači gaće. „Ah, bilo je baš super”, pogledala je prema kameri iznad mog kreveta. Nisam ni progovorio. U mislima sam već odlutao daleko odavde. „Da nisam prestala pušiti sad bi mi cigara sjela”, nastavila je. „Hoćeš da ti iscijedim limun?“ „Molim?“ upitao sam nakon što me njeno pitanje vratilo na ovu jebenu planetu. „Jesi li za sok?“ „Ma, kakvi”, okrenuo sam se na drugu stranu. Koliko sam prije pola sata bio raspoložen, toliko sam sada bio sjeban. Osjećao sam se kao da me neko silovao. Razmišljao sam da napustim ovu kuću. Da sve odjebem i vratim se u svoj usrani život propalog DJ-a. Ali, opet, već sam dovoljno zasrao da nema povratka. Sad se moram nosit s ovim govnima. Iz ovoga moram 92


izvući maksimum. Kada sam se okrenuo, Olja je već bila izašla iz sobe. Pogledao sam prema kameri i počešao se po mudima. Morao sam nastaviti glumiti. „Dok se oni klebare u dvorištu, Beni jebe”, rekao sam glasno. „Istina”, reče ženski glas u dnu sobe. Kao neka kurva uhvaćena na djelu, refleksno sam navukao pokrivač preko sebe. Napinjao sam oči prema četiri kreveta na kraju sobe. U daljini se čuo Oljin glas, mislim da je u kuhinji i spominje limun. „Ima mjesta za još jednu”, glumio sam i dalje ne shvatajući s kim pričam ali koja god da je od preostalih cura ne može biti gora od Olje. „Stvarno? Hvala na pozivu.“ Napokon sam prepoznao glas. „Cico, ne treba ti pozivnica, čisto da znaš”, brzinski sam navlačio hlače. Htio sam što prije pobjeći iz ove situacije. Ne bi si mogao oprostiti da mi se ne digne na Cicu. Tačno bi ga odsjekao. „Pa gdje ideš?“ „Cigara, Cici, znaš i sama kako sjeda poslije seksa.“ Nisam ni čekao da progovori. Ovako dobar potez ne bih ni sam izrežirao. Olja mi je pomogla da prevarim i gledaoce, a i ukućane jer sam ubjeđen da će Cica svima da ispriča o mom seksu. Ponovo mi je raspoloženje bilo na vrhuncu. Zgrabio sam cigarete i krenuo u pušionu. Pomislio sam, možda se šta kokaina zavuklo u ćoškove.

93


15. Maci Dok sam sjedao za najudaljeniji stol u baru, dobro sam osmotrio ljude oko sebe. Niko nije obraćao pažnju na mene. Prije sat vremena sam preko telefona dogovorio sastanak s novinarom. Od jutros sam i predsjednik Udruženja za zaštitu pasa lutalica. Sve se tako brzo dogodilo da ni sam ne znam šta da mislim o svojoj novoj ulozi. Mišica me sva uzbuđena nazvala prije posla. „Imam nešto da ti kažem ali”, zastala je s druge strane slušalice. „Ne znam kako da to kažem, a da se ne uplašiš. Mislim, vijest je super… za oboje.“ Tog momenta sam dobio napad panike. Srce je lupalo kao ludo. Jedva sam hvatao zrak i vid je počeo da mi zatamnjuje. Prsti na rukama su počeli da mi bride. Htio sam spustiti slušalicu i pobjeći. Već sam vidio svoju majku kako baca moje stvari kroz prozor. Čuo sam vješticu kako spominje neku kopilad. „Da nisi trudna?“ upitao sam gotovo na izdisaju. 94


Nikada nisam ni pomislio da bih ja mogao imati dijete. Meni su se i kaktusi kod kuće znali osušiti jer sam ih zaboravljao zaliti. Glasno se nasmijala. „Budalice moja, nije to u pitanju. Sad me je zvao gospodin predsjednik i rekao kako je vrijeme da neko novi preuzme Udruženje. Malo smo pričali i on je sam, možeš li da vjeruješ, sam je rekao kako tebe vidi kao svog nasljednika.“ „I to je ta vijest?“ „Da, zar nije super?“ Vrištala je od dragosti. „Moj Maci je sada glavni čovjek za pse lutalice.“ „OK, i šta sad?“ upitao sam izgubljeno. Nisam se mogao vidjeti u toj funkciji. Ne da se bojim odgovornosti, nego sve mi je ovo prebrzo. Na kraju krajeva, tek sam bio na prvom sastanku, a i on je bio više komičan, nego ozbiljan. Polako sam se smirivao ali sam osjećao prazninu i iscrpljenost. „Danas ćeš održati konferenciju za novinare…“ „Ma, nema govora”, prekinuo sam je. Ovo je prvi put otkako smo zajedno da sam joj se usprotivio. „Zašto?“ „Pa…“ zar je bilo potrebe da objašnjavam. „Moram se upoznati s unutrašnjom strukturom Udruženja. Da pregledamo finansijske knjige…“ „Oh, treba da si sretan. Koliko takvih osoba poznaješ?“ upitala me. „Ovakvih kao ja, ne poznajem ni jednu.“ Ali bukvalno ni jednu. „Eto vidiš”, baš je bila ponosna. „I šta su sad moje obaveze? Hoće li biti neka 95


primopredaja dužnosti?“ „Maci, pa ti si rođen za te stvari. Vidiš kako odmah imaš planove”, glasno je uzdisala. „Nisu to planovi, to je valjda procedura.“ „Pa ti znaš i procedure”, vrisnula je ona. „Jao, što sam se uzbudila. Mmm, kad bi mogao da dođeš do mene.“ Istog momenta sam prekinuo vezu i odvezao se do nje. Nakon toga sam se našao u ovom baru. Ono što je prije nekoliko dana najavljeno kao konferencija za novinare je u stvari svedeno na razgovor s jednim jedinim novinarom. Malo sam zategao košulju na stomaku, zatim sam, iako je bilo rano, naručio kriglu piva. Nikad se ne zna kad će neki fotograf da izleti. Ne želim da ispadnem smiješan više nego što jesam. Nakon drugog gutljaja u bar je ušao onaj biker od sinoć. Gledao je okolo i zaustavio pogled na meni. Iako bih ga trebao izmlatiti za ono sinoć, trenutno mi nisu potrebni incidenti. Pa zar prvi dan na novoj funkciji da iznevjerim Mišicu? Već sam je vidio kako odlazi od mene jer sam polupao bar valjajući se s ovim smradom. Uspaničio sam se kada je krenuo k meni. Skrenuo sam pogled prema izlogu. Pratio sam prolaznike ali sam u odrazu na staklu vidio da mi se približava. Ostaću miran i prevazići ovu neugodnu situaciju. Mada mi je lice već pocrvenilo, neću odgovoriti na njegove provokacije, bez obzira šta mi kaže ili uradi. „Jesi li ti predsjednik?“ upitao je hrapavim glasom. „Da, i zamolio bih te da ne pravimo scenu ovdje”, i dalje sam gledao prolaznike. Uz škripu stolice sjeo je nasuprot mene. Ovo je privuklo pažnju većine gostiju. 96


„Tu sam radi intervjua. Ja sam novinar s kojim si razgovarao malo prije”, rekao je vadeći cigarete na stol. „Čitavu noć sam imao scene s onom vašom Sabrinom i ne pada mi na pamet da se s tobom tučem.“ „Nije valjda sinoć pokupio Sabrinu u onakvom stanju”, pomislio sam. „Jebo te, ispovraćala mi je čitavu kuću. Ali sam je zato napunio na drugom kraju, ako znaš na šta mislim.“ „Koji si ti idiot”, procijedio sam. „Znam, to mi je i ona rekla jutros”, reče pripaljujući cigaretu. „Svejedno, ostavila mi je svoj broj da se čujemo i večeras.“ Konobar je došao do nas i on je naručio pivo. „Nego”, započeo je, „prvo da te pitam nešto u vezi vaših prostorija. Zar, stvarno niste mogli naći neke imalo pristojnije?“ Napravio je gadljivu grimasu. „Izvini, jebe me kiselina u želucu. Nisam spavao cijelu noć.“ „Kakve to ima veze?“ zbunjeno sam gledao u njega i otpio gutljaj piva. „Šta?“ „Kiselina u želucu i spavanje?“ „Nikakve. Muči me želudac i još nisam spavao čitavu noć. U čemu je problem?“ „Ja…“ mucao sam, ovo mi je prvi intervju, nisam znao kako da se postavim. Morao sam se vratiti postavljenom pitanju. „Tu smo privremeno.“ „Zašto privremeno?“ „Dok ne nađemo neko bolje i…pristupačnije…za naše ljubimce”, morao sam se ufurati u ovu ulogu ili ću ispasti najveći kreten. Ovaj novinar će se ionako 97


potruditi da me oljaga. Ne smijem mu još i pomagati u tome. „S obzirom da zajednica ne vidi problem…“ „Otkud vam novac za bolje prostorije?“ presjekao me je pitanjem. A lijepo sam Mišici rekao da bi trebala biti primopredaja. Šta sad da mu kažem? „Imamo svoje fondove s kojima…“ „Otkud vam fondovi?“ opet je uletio. Već sam počeo da se znojim. „To…vam ne mogu reći u ovom trenutku…“ „Gdje vam je godišnji izvještaj?“ mrcina nije odustajala. Ćutao sam i blijedo gledao u njega. Shvatio je da nemam pojma o ovom udruženju. Iz unutrašnjeg džepa jakne izvadio je ispresavijani papir i bacio ga ispred mene. Otpio je povelik gutljaj piva i pogledao prema prolaznicima. Zastao sam malo i odmotao papir. Bio je to naš poziv novinarima. Ispod se spominjao godišnji izvještaj. „Pa, što se tiče izvještaja”, rukavom sam obrisao znoj s čela. „Ako mi date adresu mogu vam dostaviti kopiju?“ „Nemaš ti veze s tim, je l’ de?“ „Nemojte tako”, odugovlačio sam kako bih nešto izmislio. „Naši planovi su… pripremamo jednu radikalnu akciju da ukažemo na problem pasa lutalica.“ Nezainteresovano je gledao u mene. „Biću iskren prema tebi”, ugasio je cigaretu. Naslonio se i ruke prekrstio na grudima. Izgledao je zajebano. „Evo šta sam ja do sada otkrio. Udruženje je dobijalo dobre pare iz fondova Europske unije. Te pare idu na neke stvari koje nemaju veze sa psima. 98


Iznajmljujete neke rupe po astronomskim cijenama, organizujete druženja i radite slična sranja koja koštaju mnogo ali gdje se uloženo ne vidi. To se zove pranje novca. Moj zadatak je da to otkrijem s ili bez tvoje pomoći. Ali, ubjeđen sam da ti nemaš pojma o čemu ja pričam. Zato su tebe imenovali za novog predsjednika čim su se novinari pojavili. Jutros sam razgovarao s nekim starkeljom od predsjednika, da bi sada sjedio s novim koji je pao s Marsa. Tebi to nije čudno?“ Slušao sam ga ali nisam bio u stanju da se pomjerim. Nije moguće da su meni smjestili. Ne bi mi to Mišica nikada uradila? O kakvim fondovima on govori? Ja više novca potrošim na prostitutke, nego što ono udruženje troši na sebe. „Imam još jedno pitanje?“ rekao je stavljajući svoj papir natrag u džep, a meni se povraćalo. „Šta onakva cura radi s takvim trutom?“ I ono malo kose mi se nakostriješilo. Stisnuo sam kriglu u ruci i otpio veliki gutljaj. Udahnuo sam duboko, naslonio se i prekrstio ruke na prsima. „Uglavnom se jebe sa mnom, a ponekad nešto i progovorimo, ako znaš na šta mislim.“ Pozelenio je. Odgurnuo je stolicu glasnije nego kada je sjedao. Gledao me krvavim očima i otišao. Pod hitno sebi moram nabaviti mobitel. Sad bih mogao svojoj Mišici prepričati intervju, naravno, izmišljenu verziju gdje pričam sve najbolje o Udruženju i najgore o ljudima. Rekao bih joj da je novinar bio oduševljene mojim nastupom.

99


16. Beni „Partyzone je bio fenomenalan”, rekla je Mia, djevojka do mene. „E, onda ste me sigurno slušale”, hvalio sam se djevojkama oko sebe. Razgovarali smo o super zabavi koja se održala početkom ljeta. Druga djevojka, Ines je navodno dobro poznavala DJ scenu. Njih dvije su bile dobre prijateljice i prije nego što su postale figure ovog šoua. Obje su bile manekenke i glumice, a družile su se i nakon posla. Nas troje smo sjedili za stolom u kuhinji i čekali Olju i još jednog momka da nas posluže kafom. Jutros su se gadno posvađali i Veliki brat im je dao zadatak da čitav dan moraju biti jedno uz drugu. Čak su i u toalet išli zajedno. A kako je Olja bila zadužena za kuhanje ove sedmice, jadnik je morao kuhati s njom. „A čekaj, je li to onaj DJ?“ prstom je pokazala na mene ali je gledala prema Ines. „Znaš onaj… onaj što ima super pjesmu gdje počinje s klavirom“ pokušavala joj je objasniti neku moju pjesmu ali nije znala kako 100


da se izrazi. Ponosno sam se naslonio na stol. „Jao, ta pjesma mi je suuuper”, rekla je uhvativši me za ruku. Osjetio sam trnce po leđima. „Ne nije taj, to je onaj drugi”, brzo je odgovorila prijateljica s druge strane stola. Upućivao sam Ines pogled koji je bio jasan znak da bi trebalo da ućuti. „A, sad znam onaj drugi…“ već je polako odustajala. Sklonila je svoju ruku s moje. „Onaj što je počeo oko pola dva?“ Govorile su o meni kao da nisam tu. „Ne, ne, on je bio nakon njega kao treći DJ”, alapača nije odustajala. Imala je sreće što nam Olja nije još donijela kafu, inače bih joj sve sasuo u lice. „Aha, sad znam”, rekla je tužno. Naravno da ne zna. Ispuhao sam kao balon. Sad nema smisla ni da udaram djevojku preko puta. Šteta je već učinjena. Ova cura će me izbjegavati u ovoj kući. A i ko bi se normalan sjetio šta je DJ radio u pola četiri ujutro? U to vrijeme nema normalnih ljudi. Ispred mene su samo bili zombiji nakljukani raznim tabletama i nafilovani speedom. Nisam ni ja bio bolji. One su vjerovatno otišle poslije glavne zvijezde. Neki lovator ih je pokupio, malo počastio dobrim kokainom i šampanjcem, a onda se ostatak noći s njima plazao po krevetu. „Hvala za kaficu”, rekla je Mia. Momak nam je servirao kafu ali se nije obazirao na njene riječi. Konstantno Oljino brbljanje ga je vjerovatno izludilo i sad poput robota izvršava njene naredbe. „Nek sam i ja doživjela da novinar ne progovara”, dobaci mu Ines uz osmijeh. I Mia je zadržavala smijeh. 101


Cendo, tako smo ga zvali, bio je kratak i precizan: „Pij tu kafu i ne seri.“ Nije je ni pogledao. Nakon što je spustio šolju ispred mene, samo sam klimnuo glavom u znak zahvalnosti. Bilo je i više nego očito da je nervozan, pa je bolje da šutim. „Šta ti klimaš tom glavom?“ kriknuo je prema meni. Krajičkom oka sam vidio da je jače stisnuo tacnu u ruci. „Vidim da si nervozan, a one te raspaljuju”, odgovorio sam zbunjen. Ja sam bio taj koji ga razumije i onaj što nije htio da ga provocira. „Šta klimaš tu, jebo te, k’o da sam ja tvoj rob, pa našo klimat glavom, ono…“ skupio je ramena i klimao glavom oponašajući me. Još je napravio i grimasu da je izgledalo kao da oponaša zvonara crkve Notre-Dame. Cure su se povaljale po stolu od smijeha. „Pa, jebo te, ja tebi da ugodim…“ raspalio me da sam osjetio otkucaje srca u vratu. „Šta se na mene istresaš, pičko jedna!“ Kratko sam pogledao Miu i Ines koje su rukama pokrile usta da im se ne vide razjapljena usta. Tad sam i pukao. “Šta je, šta hoćeš?“ Stao sam ispred njega. Sva sreća pa sam veći od njega za glavu. Očekivao sam da nas neko rastavi. Nije da se bojim ovog kepeca ali baš bi bila glupost da se sad udaramo radi nesporazuma. Na kraju krajeva, nisam htio da me izbace iz kuće radi toga, a nisam htio ni da izgleda kao da ću ja prvi odustati. Preko njegovog ramena sam vidio Olju naslonjenu na frižider. Ruke je prekrstila na grudima kao da uživa. Oklijevao je. „Hajde pičko jedna, zvekni me tom tacnom ako smiješ? Ima da te smotam u nju!“ Namjerno sam ga provocirao jer sam znao da neće ništa uraditi. 102


Pogledao je u Miu i Ines koje su sada već bile na mojoj strani, očekivale su od njega da uradi sljedeći korak. Vjerovatno bi im bilo i drago da me raspali po faci. „Veliki brat poziva Benija u ispovjedaonicu”, odjednom se javio njegov spasilac. „Jebi ga, gdje si bio brate kad si mi trebo prije par minuta”, pomislio sam u sebi. „A što mene?“ rekao sam glasno. „Zovi ovog miša!“ Gledao sam Cendu u oči. Iza leđa sam čuo kako se cure kikoću. „Veliki brat poziva Benija u ispovjedaonicu.“ Polako sam se okrenuo i uzeo svoju kafu. Prije nego što sam pošao namignuo sam Ines. To je trebalo da znači: „Jesam ga isfurao, zar ne?“ Istog momenta je prestala da se smješka i spustila pogled na šoljicu ispred sebe. „Goni u pizdu materinu”, rekao sam u sebi i otišao u ispovjedaonicu. „Beni”, počeo je glas iza ogledala. „Mnogo si nervozan od kako si ušao u kuću.“ „Nisam, nego me iznerviraju…“ „Nemoj da me prekidaš kada pričam. Vidim da si nervozan. Ovo od maloprije nije dozvoljeno u kući Velikog brata.“ „Ali on je prvi počeo”, srknuo sam malo kafe. Glupa Olja je zaboravila da stavi šećer. „Moraš malo da se obuzdaš. Da li ti nešto fali iz vanjskog svijeta?“ upitao me Veliki brat. „Fali mi seks. Onaj što ga Alen i Selena imaju svako večer. Onaj kojeg nisam imao ni prije ulaska u ovo jebenu kuću”, htio sam reći. „Ne fali, sve je u redu”, odgovorio sam. „Izvinjavam se.“ 103


„Zašto si onda tako nervozan?“ „Neće se ponoviti Veliki brate”, htio sam ovo što prije završiti. „Ovo će ti biti opomena, još jedan ovakav incident i bićeš kažnjen. A možda i izbačen iz kuće Velikog brata.“ Klimnuo sam glavom. „Veliki brat ne voli nasilje. On vas sve podjednako voli. Kao što volite mene, trebali da se volite i međusobno. Reci mi da si me razumio?“ bio je uporan. „Da, razumio sam”, brzo sam dodao. „Sada možeš da napustiš ispovjedaonicu.“ Iz ispovjedaonice sam brzim korakom krenuo u dvorište. „Veliki brat poziva Cendu i Olju u ispovjedaonicu.“ Iako nisam bio na redu da pušim, ušao sam u pušionu. Baron, još jedan DJ u ovoj kući, inače propali muzičar kao i ja, htio je da mi se usprotivi. Zastao sam na trenutak i pogledao ga u oči. Znali su da sam na rubu živaca i nisu smjeli da se kačaju sa mnom. Pušiona je mirisala na ženski parfem koji mi je bio poznat. Zapalio sam cigaretu i iz kutije izvadio još jednu sa zavrnutim vrhom. Polako sam ga odmotao i na ruku istresao malo kokaina. Na brzinu ga šmrknuo, i vratio cigaru natrag u kutiju. Brzo sam se sabrao. Mislio sam da su ovdje cure opuštene i da mi neće dugo trebati da sebi nabavim jednu. Od pet djevojaka ostala mi je samo Cica. S njom se još nisam zakačio, niti me je neko pred njom osramotio. Olja se ni ne računa. Srknuo sam kafu i gorčina mi je stvorila nagon na podrigivanje. „Jebo te, ona krava ni kafu ne zna napravit.“ 104


17. Maci Sreća je što su trenutno svi raspoloženi povodom novogodišnjih praznika pa sam mogao izlaziti s posla i ranije. Prije sam se za vanredna odsustvovanja vadio na staru majku i niko me nije sprečavao, niti provjeravao. Mada sam to koristio za posjete striptiz barovima i druženjima s prostitutkama u motelima na periferiji grada. Danas sam kolege samo pozdravio u prolazu i rekao da se vidimo sutra. Nisam siguran, ali kao da mi jedan kolega mahnuo rukom. Bio sam na putu do Mišice. Malo prije smo opet razgovarali telefonom i iznova sam joj morao prepričati jutrošnji razgovor s onim kretenom od novinara. Sve sam to lijepo upakovao u opušteni razgovor gdje sam ja imao glavnu riječ. Dodao sam i svoju dobru volju da mu kažem i ono što me nije pitao, a znao sam da će mu trebati za tekst. Bila je fascinirana. Kad sam pozvonio na njena vrata, psi su zalajali. Čekao sam još malo, pa pozvonio i drugi put. Sada 105


malo kraće da ne izgledam napadan. Lavež pasa nije prestajao ali kao da sam negdje u daljini čuo Mišicu kako govori da su vrata otključana. Posegnuo sam za tankom kvakom i otvorio vrata. Isprva sam samo glavu proturio. Ušao sam nakon što sam ugledao da džukele mašu repovima. Prepoznale su me beštije i odmah počele da skaču po meni. Iz kupatila je dolazilo šištanje vode. „Ja sam”, rekao sam malo glasnije. „Izlazim za minut, opusti se”, odgovorila je. Razočarao sam se što me nije pozvala da se zajedno tuširamo. Odmah sam osjetio erekciju i sjeo sam u dnevni boravak prekrstivši noge. Dvije kučke su mi uvalile svoje glavuše da ih češem iza ušiju. TV je bio upaljen ali je bio ugašen ton. Najavljivali su pregled dana Velikog brata. Dva momka su se prepirala ali nisam znao o čemu pričaju. Zatim su prikazali detalj sniman kamerom za noćno snimanje. Neko dvoje su vodili ljubav ispod pokrivača. „Evolucija je dobro počela ali je negdje pri kraju imala kratak spoj”, pomislio sam. „Evo i mene”, pojavila se pored mene i kratko me poljubila. Stajala je ogrnuta kućnim ogrtačem. Ispod njega nije imala ništa i nije zavezala pojas ogrtača. Kapi vode su joj se presijavali između grudi i polako se slijevale prema pupku. I kad mi je pogled krenuo niže njega, jedna od džukela me blago ugrizla za ruku jer sam se zamislio i zagrebao je po oku. „Jesi li kupio novine?“ upitala me ushićeno. Dok sam se je otarasio glupog psa ona je već zavezala pojas ogrtača. 106


„Koje?“ uzvratio sam joj pitanjem, mozak mi je trenutno radio na drugim stvarima. Pored toga što sam ispred očiju još uvijek imao njenu sliku od malo prije, razmišljao sam i koja bi najgroznija smrt bila za njene jebene pse. „Pa one gdje je tvoj intervju.“ Jebo te, nemam pojma ni u kojim novinama će to biti. Na brzinu sam resetovao mozak i vratio se u ovaj svijet. Pod hitno sam morao nešto smisliti, ali mi je njen rosni dekolte odvlačio pažnju. „Nisam, pa ne vjerujem da to odmah izlazi, isti dan. Vjerovatno to spremaju za novogodišnji dvobroj”, dobro me krenulo. „U svakom slučaju će mi javiti prije nego ga objave.“ „Da, da, naravno, zbog autorizacije”, rekla je ona. „To sam zaboravila kad si mi rekao.“ „Pa da”, nisam se mogao sjetiti da sam joj to rekao. Ko zna šta sam ja njoj sve ispričao ne bi li je zadovoljio, u bilo kom smislu. „Mada imam puno povjerenje u onog novinara. Nije mi izgledao kao neki početnik.“ Dodao sam kako bi izgledao ozbiljnije. „Kako si uvijek pozitivan. Volim što si pažljiv prema drugima”, sjela je pored mene i tipkala po mobitelu. Ogrtač se raširio i spao s njenih nogu. Stisnuo sam jače svoje prekrštene noge. Napokon su i psi polijegali po podu. Bili smo totalno dva različita svijeta. Ona je bila mlada, lijepa i zgodna. Uvijek je bila nasmijana. Ovakve djevojke viđate najčešće kao asistentice u televizijskim emisijama igara na sreću. Muškarci su počašćeni kad im se ovakve cure makar obrate, a 107


kamo li kad ih još počaste s novčanim dobitkom. U kući je živjela sama s dva psa i, vjerovatno, velikim porodičnim nasljedstvom. Nisam je smjeo pitati od čega i kako se izdržava, a ne vidim ni da oskudijeva s nečim. Na kraju krajeva, nije mi bilo ni bitno. Mogla je biti i kraljica svih opijata, prostitutka najvišeg ranga ili plaćeni ubica. Što se mene tiče mogla je živjeti i od dječije pornografije ali ništa mi je nije moglo ogaditi. „Kolačić ti kaže da ćeš više sreće imati drugi put.“ „Molim?“ izgubljeno sam upitao. „Kakav drugi put? Zar imam još jedan intervju? „Ne, ljubavi”, lupkala je po mobitelu. „Kineski kolačići sreće. Ima jedna aplikacija, nešto kao oni kineski kolačići što u sebi nose poruku. Moraš ih otvoriti da bi…“ „A znam za to, viđao sam to u filmovima”, ubacio sam se. Nisam baš bio toliko glup. „E, nešto slično ima i za mobitele, samo što nema ništa da se pojede”, nasmiješila se. „Ja imam šta da gricnem”, dirao sam joj mokru kosu. Nije se obazirala, još uvijek je bila zaokupljena mobitelom. „Mada ne vjerujem u te gluposti, ovaj, u te…stvari, kolačiće i slično”, brzo sam dodao. „Maci, to je sve istina. Mora postojati neka kosmička energija koja nama vlada.“ „Vjerovatno postoji nešto…“ zastao sam. Šta god postoji moralo se dobro potruditi da mene spoji s ovakvom djevojkom. „A da malo o tome porazgovaramo sami u sobi”, promucao sam. „Naravno predsjedniče, vi raspolažete imovinom 108


našeg udruženja.“ Odložila je mobitel na stol i počela me ljubiti. Iznenada je prestala. „Jao, kasnim kod roditelja”, skočila je s kreveta. I džukele su se probudile. „Ti si mene totalno zaludio. Već sam trebala krenuti.“ „Jebeni kolačić sreće”, pomislio sam. „Bio je u pravu.“ „Pa ne bih da te zadržavam”, dodao sam razočarano. „Važi ono za danas?“ dobacila je iz druge sobe. Nisam znao o čemu govori. Pokušao sam se sjetiti barem nečega šta bi smo mogli kasnije raditi. Ja sam samo želio voditi ljubav s njom ako je moguće po cijeli dan i noć. „Ovaj…“ mucao sam dok mi je u glavi ključalo. „Maci”, pojavila se na vratima u donjem vešu. U ušima mi je počelo pucketati. „Danas smo se dogovorili na večeru kod tvoje majke.“ Totalno sam zaboravio na poziv za večeru kod mene. Erekcija je splahnula u sekundi. Znojenje se pojačalo i osjetio sam vlažnost košulje ispod pazuha. Mozak je htio kroz uši da izađe napolje. „Pa da, to…naravno, baš sam te htio podsjetiti…“ Danas je znači dan odluke. Svim silama ću se potruditi da budem na strani Mišice ako bi došlo do napada od strane matore vještice. Ovaj put ne smijem podbaciti. Ako bude trebalo, napustiću i stan i majku. Odrekao bih se svega za ovu djevojku. „Ne moraš me na to podsjećati”, opet je nestala u sobu. „Jedva čekam da se upoznamo.“ „E, baš super”, tiho sam kazao. Jedna kučka mi je ponovo uvalio svoju glavu da je mazim. Tako sam je jako odgurnuo od sebe da je udarila glavom od stol 109


i zaškevtala. I drugi pas je odmah skočio udaljivši se od mene. „Šta se dešava?“ upitala je Mišica uplašeno. Istog momenta se stvorila na vratima. Već je bila kompletno obučena. „Ma malo su se nešto sporječkale”, pokušavao sam biti što hladniji. „Mislim da ju je ova malo gricnula za uho.“ Opušteno sam dodao dok sam ustajao. „Zločeste cure, kakvo je to ponašanje?“ prijetila im je prstom dok su psi gledali u mene. Stojeći Mišici iza leđa pokazao sam džukelama srednji prst. „Za kaznu ostajete u kući”, kazala je. Primijetio sam kad će se okrenuti i sklonio sam prst. „Zar nećeš osušiti kosu? Ipak je kraj decembra.“ „A joj, to sam zaboravila. Vas troje ćete me izluditi”, ljutito je izašla iz sobe. Sad sam stajao sam ispred dva psa pa sam podigao obje ruke i pokazao im srednjake. Jedna od njih je zarežala, a ja sam skočio u predsoblje. „Mišice, evo ih opet počinju”, zacvilio sam kao djevojčica ali me nije čula zbog buke od fena. Uletio sam u sobu i naslonio se na zid pored nje. Kratko je podigla pogled i ja sam joj se nasmijao. Iz predsoblja su me gledale dvije zvijeri. Rat je objavljen.

110


18. Beni „Dragi ukućani, govori Veliki brat”, odjekivalo je kroz čitavu kuću. „Zamolio bih sve ukućane da dođu u dnevni boravak. Olja neka se javi u ispovjedaonicu. Cendo neka ide u dnevni boravak.“ Već sam ležao na kauču u dnevnom boravku i zamišljeno gledao Cicino dupe. Njeni guzovi utegnuti u usku trenirku su bili naslonjeni na balkonska vrata. Ona i Mirna, ili ona druga što liči na nju, su odražavale kondiciju u dvorištu. Dvadesetak minuta su trčale u krug i sada su odmarale, a i ja s njima. Čemu održavanje kondicije kad živiš na par voćki i vodi. Jednom dnevno bi se počastile kriškom hljeba, a onda trčale po pola sata kao da su požderale manje janje. Malo me je hvatala nervoza jer sam bio bez kokaina, ali sam se dobro držao, za sada. Poslao sam Boši jutros poruku. Danas bi mi trebala doći nova tura. Ukućani su, kao zombiji, počeli da pristižu sa svih strana i sjedaju oko mene. Uspravio sam se tek kad sam 111


vidio da Cica ulazi unutra. Ovo joj je bio neformalni poziv da sjede pored mene. I upalilo je. S jedne strane sam imao nju, a s druge onog jebenog novinara. Olja je gracioznim hodom kraljevskog pingvina prošla pored nas i otišla u ispovjedaonicu. „Nek si ti sjela između dva DJ-a?“ rekao je Baron s njene druge strane. „Nije te strah basova?“ „Ne znam kako udara ovaj desni”, mislila je na njega, „ali ovaj lijevi probija membrane od zvučnika.“ Pijuckala je vodu iz plastične flaše zadržavajući smijeh. Shvatio sam njenu poruku, a i glupi Baron se nasmijao. Znači već svi znaju za scenu s Oljom. Odlično. „Cico, zar nije zajednički dogovor da svako čisti iza sebe?“ dobacio sam joj. Iako je bila oznojena fino je mirisala. „Jeste, što?“ „Slijedeće put očisti staklo iza sebe”, pokazao sam na vlažni otisak njenih guzova na staklu od balkonskih vrta. Nije ništa rekla, samo se osmjehnula. Napokon se i Olja pojavila. U ruci je držala kovertu. „Kao prvo, Cendo i ja ne moramo više biti jedno uz drugu, kako nam je jutros naređeno. Sad ću vam pročitati novi zadata koji smo dobili…“ zauzela je stav učiteljice. „Do jučer je kreštala, sad cvrkuće”, dodao sam tiho ali dovoljno da bi me Cica čula. Opet je stavila bocu u usta da se ne bi zasmijala. Ego mi je udarao od plafon. „Veliki brat je primijetio porast negativnih emocija u ovoj kući pa je s toga odlučio da vas malo oraspoloži, tako što ćete dobiti kućne ljubimce da se o njima brinete do svog izlaska.“ 112


„Koji je ovo kurac”, rekao je Cendo. Olja ga je nakratko pogledala i nastavila čitati: „Svaki par će dobiti po jednu odraslu mačku koja je već naučena na ponašanje u kući.“ „Koji par?“ upitala je neka djevojka. „Opet neki parovi”, kazala je druga. Olja je na trenutak prestala čitati. „Izvinite preskočila sam pasusu kad je Cendo spomenuo… a, znači ovako. Podijelit će te se u parove, jedan muškarac i jedna djevojka, po vašoj želji. Veliki brat ne želi da se nameće…“ Odjednom je nastao žamor. Krenula su zapitkivanja ko će s kim biti. Već sam vidio sebe i Olju kako sjedimo na ovom kauču dok ona mazi neku jebenu mačketinu. „Daj pustite je da pročita”, proderao sam se. Olja se ozarila kad je vidjela da je branim. Istog momenta sam zažalio jer je to totalno pogrešno protumačila. „Šta se ti dereš?“ obratio mi se Alen. „Hoćeš i tebe da poderem?“ uzvratio sam mu. „Daj popusti mu”, opet me Cica smirivala. Ona je baš neka cool cura. „Čuvaj se Alene, on dere redom”, ubacila se Mirna, ili ona druga, i izazvala lavinu smijeha. Čak se i glupa Olja smijala. Pa ovo je bilo i na njen račun. Već sam se spremao ponuditi i Mirni, ili onoj drugoj, ako joj treba deranje ali se Baron ubacio: „Miševi tišina, mačke vam ulaze u kuću.“ On i Cica su odvalili smijati dok sam pokušavao razumjeti njegovu poruku. „Veliki brat ne želi da se nameće”, nastavila je Olja, „ali ako postoji i jedan ukućanin koji nije zadovoljan ovim prijedlogom da sebi nađete partnera, Veliki brat 113


je spremio parove koji se nalaze u drugoj koverti.“ Zastala je i izvadila novu kovertu. „Daj prvo završi zadatak, pa onda parove”, kazala je Cica. „Vidiš da se polako gubiš.“ „OK, znači, morate dobro da pazite na vaše kućne ljubimce, inače ćete biti kažnjeni tako što ćete biti direktno nominovani za izlazak iz kuće Velikog brata. U slučaju da ste sami izabrali parove, nakon ovog čitanja, po jedan par će ulaziti u ispovjedaonicu po svog ljubimca. U slučaju da ste izabrali parove po izboru Velikog brata, ulazit ćete po rednom broju sa spiska.“ „Čitaj parove”, naredio sam joj. „A što da čita, pa mi ćemo se dogovoriti?“ ciknula je Selena, a i Alen je otvorio usta da nešto kaže. „Lijepo piše, ako ima neko da je nezadovoljan onda moraju biti parovi po njegovim instrukcijama.“ Smireno sam ovo rekao jer sam ih namjerno provocirao. Meni ne može biti gore nego što jeste. S Oljom sam već uvezan, tako da nemam šta da izgubim. „Pa nije baš tako napisano, ali”, mucala je Olja, „u suštini si u pravu.“ „Evo ja nisam zadovoljan, čitaj parove.“ „Pa tebe niko nije ni uzeo za para”, dodala je Selena. Olja se spremala da mi nešto kaže ali sam je preduhitrio. „Baš zato, čitaj parove.“ „Koje si ti đubre”, rekla mi je Cica. Primijetio sam da je zabavlja moje ponašanje. „Ja nemam šta da izgubim”, tiho sam joj odgovorio. „Misliš?“ „Šta misliš s kim sam?“ upitao sam Cicu. 114


„Nemam pojma, pa valjda s njom”, cimnula je glavom prema Olji. „O tome ti pričam, nemam šta da izgubim, a ostali ima da se jebu kako im je naređeno.“ „Pa da si me pitao ja bih ti bila par”, gledala me zavodnički. U sebi sam opsovao sve što je sveto na ovom svijetu. „Što ne reče?“ zaprepašteno sam je upitao. „Pa kad si požurio da otvori drugu kovertu.“ „Jebem ti moju sreću. Olja je si li otvorila kovertu?“ upitao sam beznadežno. Dok su drugi čavrljali međusobno, Olja je otvorila drugu kovertu i pročitala ga u sebi. Odjednom je nastao tajac. „E jebi ga sad”, odmahnuo sam rukom. „Pa ti si rekao da otvorim?“ „I baš si sad našla da me poslušaš”, već me počela hvatati kriza. „Hajde čitaj više”, ubaci se Baron. „Prvi par su Cica i Alen…“ „Znala sam”, vrisnu Selena. Alen je oborio pogled. „Koja si ti sretnica”, rekao sam Cici koja se oholo smijala. „Ima da je izludim”, nasmijala se ona. „Drugi par su Cendo i Žana.“ „Jao, bože”, reče ona što liči na Mirnu. „Hvala bogu da sam čuo njeno ime, uvijek sam je miješao s Mirnom”, rekao sam više za sebe. „Zato što su bliznakinje”, reče Cica. „Sereš, pa što mi to niko ranije nije reko”, otpuhnuo sam. Misterija je razriješena. 115


„Pa vidiš da su iste.“ „Nije mi palo na pamet da su sestre. Jebo te, meni su sve manekenke iste. Razlika je samo u boji kose.“ „Treći par su Olja i…“ zastala je i žalosno pogledala u mene, „Baron.“ Niko nije progovarao. Podigao sam obrve dok me Olja gledala, kao da mi je žao što je tako, a u sebi sam vrištao od dragosti. „Četvrti par su Mirna i Beni.“ „Koja namještaljka”, javila se Mirna. „Opa”, reče Cica. „Da i mene brat malo ispoštuje”, nasmijao sam se. Nisam čuo ko su peti i šesti ali nisu se ni bunili. Nagnuo sam se preko Cice da dobacim Baronu kako bi me i ona čula. „Nemoj da se brineš Barone, ja sam sredio basove, ti sredi visoke tonove.“ Cica i ja smo se grohotom odvalili smijati. Baron se malo odupirao ali je pristao na zezanciju: „Teško da ova ima i srednje, a kamo li visoke tonove.“ Uhvatio sam Mirnin pogled dok sam ustajao. Krenuo sam u pušionu dok je još uvijek slobodna. „Gdje si ti pošao”, rekla je ljutito. „Da poderem jednu cigaru”, naglasio sam riječ poderem. „Hoćeš li sa mnom?“ „Odjebi”, odbrusila je. „Pa moramo pokupiti svoju mačku?“ „Ah da, mače, nadam se da nisi alergična na dlake”, vratio sam se na svoje mjesto. Lice joj je automatski pocrvenilo. 116


19. Badži „A trebala je biti zabavna noć”, reče Sabrina dodajući mi srebrnu pljosku. „Nikad se ne zna”, otpio sam gutljaj. Sjedili smo u taksiju. Svako je gledao kroz svoj prozor. Dok smo stajali na semaforu učinilo mi se da vidim Pileta. Bio je upakovan u svečano odijelo, s bijelom košuljom i tankom crnom kravatom pa sam ga jedva prepoznao. Ni traga od modrica po licu. Čekao je da se upali zeleno svjetlo za pješake. „Šta misliš o ovom tipu?“ upitao sam je. „Kojem?“ Pokazao sam joj na Pileta, prolazio je ispred vozila. „Dobro izgleda, nije moj stil oblačenja, ali je simpatičan. Zašto?“ „Onako”, ponovo sam potegao gutljaj i vratio joj pljosku.

117


Sa Sabrinom sam se našao tamo gdje smo se sinoć i rastali – u mom stanu. Mislio sam da će se promijenit po pitanju seksa, međutim, količina alkohola u krvi ne utiče na njene seksualne igre. Poslije dobre partije seksa izašli smo u obližnji pub na piće. „Mrš”, opsovao sam prema dvije lutalice koje su ležale pored vrata puba. Nisu reagovale. Jedna je pogledala prema meni, a druga nije ni ušima pomjerila. „Jebem li ti ove kerove.“ „Što ti smetaju psi, pusti ih nek leže”, pobunila se ona. Tad sam se sjetio da je ona jedna od njihovih zaštitnica. „Ma nisam ih ni primjećivo dok nisam počeo da pišem o njima”, smirivao sam situaciju. „U svakom slučaju su bolji od ljudi”, dodala je dok smo tražili slobodan stol. „Nisu oni krivi što ti moraš da radiš. Pomijaj se i ti okolo, niko ti ne zabranjuje.“ „A šta ako ujedem nekoga? Odmah bi me u ludnicu poslali.“ „Mene si izujedao pa nisi u ludnici”, smijala se oholo. „Istina.“ Nije mi se više pričalo o psima. Zamišljao sam da će ovo biti neobavezna šema sa seksom po potrebi. Najradije bi otišao negdje i pio sâm ali sam je morao ispoštovati. Za ono malo vremena dok se nismo jebavali, rekla mi je da je u fazi razvoda. Muž joj je našao neku mlađu i već tri mjeseca su bili u vezi. Ne znam kakve starosne granice postavlja njen muž ali Sabrina nije imala više od 24-25 godina. Njegovano lice, vitko tijelo s finim sisama, uredna i nenapadna šminka, ukratko, izgledala je fenomenalno. Pitao sam je da nije zbog alkohola, s 118


obzirom da se nije odvajala od pljoske. Nije, rekla je, to joj je sestra poklonila nakon što je danima plakala bez prestanka. Odjebao je Sabrinu iako su upravo kupili i renovirali stan. Stoički je podnijela kad joj je saopštavao da je ostavlja. Toliko je bila hladna da mu je slagala da je i ona u neformalnoj vezi već šest mjeseci sa starijim i iskusnijim, samo da bi mu napakostila. Da bi stvari učinila još gorim rekla mu je da je već uplatila doček Nove godine u austrijskim Alpama sa svojim matorim jebačem i kako danima već traži način da se izvuče od njega. Dva sata nakon toga nazvala ju je njena najbolja prijateljica, koja je već znala za njegovu aferu, i u povjerenju joj rekla da je on upravo uplatio doček Nove godine u Italiji ali s nekom, njoj nepoznatom, djevojkom. Sabrina ju je iskulirala, zahvalila se i u povjerenju joj rekla kako je imala par puta seks s njenim mužem i da bi joj bilo bolje kad bi malo pripazila na njega. Nije više imala najbolju prijateljicu. Nije ni plakala dok je to pričala, kaže da je već potrošila dovoljno suza na tog idiota i sad je odlučila da sve promjeni od radnog mjesta do ljudi s kojim se druži. Svi su, navodno, znali za njegovu aferu ali joj nisu htjeli reći – to nije bila njihova stvar. Nije imala problema da nađe novi posao. Ovakve pravnice bi svako želio u svojoj okolini, rekla je svjesna svog fizičkog izgleda. O svojim bivšim prijateljima priča sve najgore kad god je u prilici. A sestra ju je pozvala da živi kod nje dok ne odluči šta dalje jer sestra ionako nije često kod kuće. Samo sam se nadao da se neće meni uvaliti. To bi bio kraj naše veze, ako se to može tako nazvati. 119


„Je li ono Udruženje neka zajebancija?“ upitao sam je nakon što nam je konobar donio piće. „Nema pojma”, slegla je ramenima. „Ono mi je bio drugi sastanak. Nisam ti ja neka obožavateljka životinja ali ih i ne mrzim, kao ti na primjer.“ „Pa čovječe čim počnem raditi oko ovih kerova, nešto me spriječi kao da sam uklet. Što onda ideš tamo?“ iznenadio sam se. „Ima i boljih mjesta da upoznaš nekoga.“ „Možda”, zastala je na trenutak. „Šetala sam i slučajno pročitala kad su im sastanci i otišla. Nisu loši ljudi. Malo čudni ali dobri, kakvih ima.“ „Ti mene zajebavaš?“ „Zašto bi?“ gledala me i vidio sam da je tako i mislila. „Baš bih volio da mogu biti tako spontan kao ti”, napokon neko da i mene oduševi s nečim. „Barem da mogu iskulirat šeficu. Čovječe, kako me zna ispizdit.“ Naježio sam se kad sam pomislio na urednicu. „Odjebi je, što se nerviraš”, rekla je hladno. „Rado bih je odjebao ali…“ nisam znao šta da kažem. Morao bih mijenjati firmu ako je ne želim gledati. Ta ideja mi se nije sviđala. „Ne možeš jer si potajno zaljubljen u nju”, smijala se i pijuckalo vino. Podsjetila me na nju dok se smijala. „Daj ne seri, lupaš gluposti.“ „Nećeš sebi da priznaš da ti se sviđa”, bila je uporna. „Vjerovatno je ne možeš povalit i sad si ljut na nju.“ „A ti si sad neki seksolog ili psiholog?“ raspizdila me. Samo mi treba još i ona da me iznervira, a taman sam u njoj naša svoj izduvni ventil. „Ne, ja sam žena i znam kako da vas imam u šaci.“ 120


„Ako si tako sposobna zašto nisi zadržala svog muža?“ Ovo je bilo nisko s moje strane. Na momenat sam čak pomislio i da sam pretjerao. „Zato što ga je druga uhvatila za muda dok mene nije bilo tu”, nagela se prema meni. „I ti tu sjediš zbog moje pičke, a ne zbog svog kurca”, namignula mi je. U međuvremenu joj mobitel zasvijetlio. „Stigla ti je poruka”, rekao sam sjebano jer je bila u pravu i za sebe i za moju urednicu. „Ja idem, sestra mi je završila u bolnici”, skočila je od stola. Bacio sam par novčanica na stol i krenuo za njom.

121


20. Maci Nikako nisam mogao stati u kraj znojenju. Kako se bližilo vrijeme Mišicinog dolaska sve sam bio nervozniji. Kružio sam po stanu i njuškao u potrazi za nekim neugodnim mirisima. Sve prozore u stanu sam držao otvorene do malo prije. Stan sam sredio koliko sam mogao. Nisam imao dovoljno vremena da obrišem prašinu na silnim policama, pa sam prebrisao samo vidna mjesta. Oko fotelje gdje je majka inače sjedila usisao sam gomilu skorenih mrva od hrane. Kako li je samo nisu žuljale? Za to vrijeme majka je uglavnom drijemala u svojoj sobi. Jednom je samo otišla u toalet. Čim je ponovo zamakla u svoju sobu ponovo sam ga dezinfikovao s najjačim sredstvima koja sam imao na raspolaganju. Ni ona nije zaboravila na današnju posjetu. Naručila je hranu iz obližnjeg restorana. Na tim stvarima nije štedjela. Svjesna je svoje loše kuhinje, a 122


nije htjela ostaviti loš dojam. Stara manipulatorica je baratala provjerenim tehnikama odnosa s javnošću. Ljubazno bi dočekala moje djevojke. U tim trenucima nije ličila na sebe. Glumila bi srdačnost i smirenost dok djevojka ne bi izgovorila neku rečenicu koja bi se mogla protumačiti dvosmisleno. Potom bi je vještica zapitkivala i tjerala na odgovaranje dok se jadna gošća ne bi izgubila i nepromišljeno kazala nešto, također, dvosmisleno. I to bi tako trajalo dok djevojka ne bi ustala od stola i otišla na rubu plača. Jedna joj se cura suprotstavila da bi sutradan dobila poziv od policije. Navodno ju je neko prijavio da se prostituiše po stanovima. „Kakvu li sad udavaču dovodiš?“ dobacila je kad me vidjela sa usisivačem u ruci. „Nadam se da vrijedi nečemu, da je barem kao ona djevojka od komšije sa osmog sprata. Da nje nije bilo pomrli bi od mrava. Trebao bi me upoznati s detaljima prije nego dođe.“ „Ni govora”, odbrusio sam. Stisnuo sam cijev usisivača jače. Spremio sam se da je odalamim iz sve snage. „One u tebi samo vide ovu nekretninu. Zapamti, mulac jedan.“ „Ova djevojka je drugačija”, pokušao sam joj objasniti. „Ona već ima i svoj stan i svoj novac, ima sve. Nju ne interesuje neki stan u radničkim zgradama.“ „Šta joj onda fali?“ „Pa…valjda muškarac kao ja”, mucao sam. „Onda nije normalna”, otresla je i nestala u svojoj sobi. 123


Zvono na vratima mi nikada nije zvučalo glasnije. Mislim da se moglo čuti i u susjednim zgradama. Zatekao sam se u blizini kupatila. Ispod pazuha sam izvukao maramice natopljene znojem, brzo ih ubacio u WC šolju i povukao vodu. Ponovo se utrpao i kao po naredbi po stoti put u posljednjih pola sata otresao perut s ramena. Još jednom sam provjerio frizuru i dlake u nosu. Ranije sam počupao sve koje su virile iz nosa, ali ne bih se iznenadio da su neke nove narasle kako bi mi napakostile. Otvorivši vrata ugledao sam djevojku obučenu za crveni tepih na najprestižnijim filmskim festivalima. Mišica je zračila svojom elegancijom i ženstvenošću. Crnom uskom haljinom je naglasila svoju gracioznost, a crnim kratkim sakoom istakla je ozbiljnost neke uspješne žene. „Mogu li ući?“ upitala je sama jer sam ostao zatečen njenom pojavom. „Naravno”, pomjerio sam se u stranu da bi je propustio. „Razmišljao sam o kosmičkim silama.“ „Divan si”, poljubila me u obraz i produžila niz hodnik. „Dozvoli mi da ti uzmem sako. Izvoli sjesti”, bio sam formalan. Pokazao sam joj mjesto na kauču koja sam joj već bio namijenio. Tu je bila najdalje od fotelje moje majke. Drhtao sam dok sam joj svlačio sako. Brzo sam ga odnio na vješalicu u hodniku i vratio se do nje. Sobom je vladala tišina. Nije razgledala po prostoriji. Nisu je interesovale požutjele zavjese, izlizan tepih i police s memljivim knjigama. Povremeno bih pogledao 124


prema njoj, uzvraćala mi je širokim osmijehom. Perifernim vidom sam gledao njene noge, a onda njena gola ramena. Moj dupli donji veš je držao sve pod kontrolom. Tada sam primijetio mali buket cvijeća u njenoj ruci. Ubrzo se pojavila sotona, također u crnoj haljini koja je visila na njoj. Na sebe je nabacila lažne bisera oko suhog vrata, prstenja od lažnog zlata na koščatim prstima i debele žute naušnice koje su se klatile na smežuranim ušnim resicama. Izgledala je groteskno. Mišica je ustala da je pozdravi, a za njom i ja. Majka je mislila da će to biti službeno rukovanje uz izgovaranje imena, međutim, gošća ju je zagrlila i poljubila dva puta u obraze. Stara je ostala zatečena kad je ugledala kako Mišica izgleda, a zatim i njenom gestom. Ne sjećam se da ju je ikad iko poljubio, čak ni u obraz. Držeći je za ruke skenirala je moju ljepoticu od glave do stopala. Njen rendgenski vid je u potrazi za nekom anomalijom probijao do koštane srži jadne djevojke. Kladim se da je znala i trenutno stanje njenih jajnika. Nije uspjela naći ni jedno odstupanje od savršenog. „Divno izgledate”, rekla je Mišici. „Kao ja u vašim godinama. Moj sin i ne zaslužuje manje.“ Nasmijala se prema meni. „Hvala, Maci je vrijedan svakog truda “, slatko je dodala Mišica. „Ovo je za vas”, uručila joj je cvijeće. „Maci?“ ponovila je majka ne obazirući se na buket. Suzdržavala se od smijeha. „Da”, obje su gledale u mene. Znoj se gomilao ispod mojih pazuha. Glupavo sam se nasmijao. „Dobro”, slegnuo sam ramenima. „Bolje da sjednemo za stol. Hrana odlično miriše.“ Stan je 125


opet smrdio na duhanski dim ali trebao sam nešto reći. Duboko sam udahnuo, morao sam se konstantno napominjati da sam na strani svoje djevojke. „Mišice, izvoli tamo”, pokazao sam joj put do trpezarije. „Mišica?“ ciknuo je đavo u obliku moje majke. „Dozvoli mi da cvijeće stavim u vazu”, osmjehnuo sam joj se. Ne sjećam se kad sam se zadnji put pokazao ljubaznost prema njoj, a kamo li se osmjehnuo. Istrgao sam joj buket iz ruke i krenuo za Mišicom. „Očekivala sam da prvo sjedimo u sobi i malo popričamo, ali izgleda da je moj sin jako gladan.“ Majka nam je servirala dok smo mi sjedili s rukama u krilu. Ličili smo na dvoje male djece koja su nešto skrivila. Ranije je majka sjedila na sredini stola, mene bi stavila sa svoje lijeve strane, a gošću s desne. Htjela je dati do znanja da to neće biti obična večera. Moraju proći nju da bi došle do mene. Sad sam prenio svoj tanjur pored Mišice. Nas dvoje smo bili na istoj strani. Podigla je obrvu kada je vidjela šta sam uradio, ali sam je pokušao ignorisati. „Ovaj put možemo napraviti izuzetak”, dobacio sam pogleda uprtog u tanjur ispred sebe. „Ah, vaš sin je vjerovatno dovodio i druge djevojke”, rekla je Mišica stavljajući ruke na grudi. „Izvinite me ako budem malo nervozna. Ne bih voljela da iznevjerim svog dragog.“ Majka je stajala s podignutim poklopcem od šerpe u ruci. Čas je gledala mene, čas nju. „Nemoj da se brineš”, hrabrio sam je. „Imaš pravo biti nervozna.“ Mišica se nasmijala i poljubila me u usta. 126


„Jao, izvinite baš smo nepristojni”, odmakla se od mene i pogledala prema majci koja je još uvijek stajala kao ukopana. „Ni govora”, dodala je matora. „Moj sin je naslijedio moje gene kada su u pitanju ljubav i osjećaji.“ Bila je to notorna laž. „Teško se možemo obuzdati u tim situacijama.“ Kiselo mi se nasmijala. „Vi ste onda jako sretna žena”, dodala je Mišica. „Ne možeš ni zamisliti”, odgovorila je vještica i napokon sjela za stol. „Nije htio da mi išta kaže o tebi. Možda ni on ne zna ništa, osim onog što vidi golim očima.“ Pogledala je u njene grudi. Kašika mi je ispala iz ruke. Uši su mi gorile od navale krvi. Ova aždaja baš ne odustaje. „Nema se tu šta kriti”, opušteno je dodala Mišica. „Ja sam baš onakva kakvu me on vidi”, nagela se prema meni. „Jednostavna djevojka koja punim plućima uživa u životu.“ Pred očima mi se pojavila slika nje nage u krevetu. „On kaže da dobro živite”, usput je dodala majka iako to nisam to baš tako rekao. „Pa mislila sam da mi je život popunjen, ali kad sam njega upoznala uvidjela sam da sam bila u zabludi. On je detalj koji sve popunjava”, ponovo smo se poljubili. Vidio sam majku s otvorenim čeljustima, spremala se da ubaci zalogaj u usta. Opet se ukipila. Napokon da i nju neko ostavi bez riječi. „Mislila sam na materijalno stanje”, još uvijek je držala zalogaj ispred usta. „Materijalno mi ništa ne znači. Danas imaš, sutra ne. Ljude pamtimo po onome kakvi su bili prema 127


nama, a ne prema onome što su imali u odnosu na nas.“ Mirno je dodala i uputila joj jako ljubazan osmjeh. Uhvatio sam pogled majke i ponovo joj se nasmijao. „Pa morate od nečega da živite? Danas, sutra, od čega djecu da odgajate?“ Spustio sam kašiku na stol i uhvatio tanjur da ga bacim prema mentalnom siledžiji na sredini stola. „Vidim da ste vi sami odgojili ovako divnog čovjeka”, uhvatila me Mišica za ruku kao da je znala da ću nešto uraditi, „stoga, ne vidim razlog da nas dvoje ne uspijemo.“ Djevojka definitivno nije bila sva svoja, ali mi je to bilo najmanje bitno. Napokon neko da ni ne osjeti napade moje majke. Mišica je u stanju vidjeti dobrotu u sotoni pored sebe. Tačno sam znao šta matora sad radi. Gigahercni procesori u njenoj glavi koji su sadržavali prljave podatke o pola grada i njihovim potomcima tri koljena unazad, sada su pravili algoritam kako doskočiti i poniziti djevojku za stolom. Šta god je pokušala, Mišica ju je, svjesno ili ne, vješto ispreskakala. Nije uspjela dobiti nikakve informacije koje bi iskoristila za napad. I ostatak večeri je išao istim tokom. Matora je postavljala pitanje, a djevojka odgovarala, svaki put me ili dodirnuvši za ruku ili poljubivši. Čim smo završili s jelom, nadigao sam se da što prije izađem iz ove kuće. Hladno sam prešao preko majkine želje da popijemo piće poslije večere. Mišica se nije izjašnjavala, mada mi nije izgledala da želi što prije pobjeći iz ove situacije. Prije nego što ću izaći iz stana vratio sam se da nešto poručim majci. 128


„Ne d’o ti bog da zoveš policiju i izmišljaš gluposti”, zaprijetio sam joj. „Kod ove je spržen mozak”, rekla je stara aždaja. „Neka tako i ostane”, nisam htio dalje komentarisati da joj ne bi dao povoda za prepirku. Spremio sam novogodišnji program ovoj vještici koji će je, nadam se, dokrajčiti. Ako to preživi napokon će me se okaniti. Biće je stid i trudit će se svim silama da me ne spominje. Samo treba da izdržim još par dana u ovom paklu. Prijekorno sam je pogledao i krenuo prema haustoru gdje me čekala Mišica.

129


21. Pile Kada sam se danas pred Jacom pojavio u košulji i odjelu koje mi je cimer ostavio, njen komentar je bio: „Izgledaš kao isprebijani James Bond. Moramo ti prekriti te modrice po licu.“ Malo sam se odupirao, pa smo raspravljali zašto bi se ljudi stidjeli svojih ožiljaka, ali sam na kraju popustio. Kao i uvijek što sam joj popuštao. Ona, naravno, nije mogla dobiti slobodan dan da prisustvuje ovoj svadbi. „Pile, ti odišeš mirnoćom i zato ću te smjestiti s curama, ima da se zalijepe za tebe”, rekao je Hari kad sam se pojavio na njegovom vjenčanju. „Tu se njena sestra i neke njene rodice”, dodao je misleći na svoju buduću suprugu. „Samo tebi bi ih smio povjeriti, ostali bi ih raščerupali. Znaš kako kaže ona narodna – od svastike slađeg roda nema.“ Uzvratio sam mu osmijehom. Stvarno mi nije jasno šta je to u meni da ljudima izgledam kao neko na koga se mogu osloniti. Hari i ja se znamo još od 130


srednje škole. Imao je i druge prijatelje na svadbi ali zar sam ja tako naivno izgledao da bi mi dopao zadatak da mu pazim na svastiku? Potrudiću se da ga ispoštujem. „Pile, vidi”, povukao me u stranu kao da mi prodaje neku drogu, a u stvari mi je davao mali fotoaparat. „Evo ti ovo, pa malo slikaj okolo, ono spontano. Ti to znaš, fotograf si, ostali će zajebat. Nabacio sam najveću memorijsku karticu koju sam našao. Nemoj da štediš i brišeš, samo deri.“ Htio sam skrenuti pažnju na razliku između slikanja i fotografisanja ali sam odustao. Nije mjesto i vrijeme za to. Ipak se on danas ženi i neka bude po njegovom. „Jao, kako divno izgleda u vjenčanici”, uzdahnula je djevojka pored mene. Zrakom je prošao miris ukislog alkohola. „Baš je lijepa, zar ne?“ upitala me, na što sam se iznenadio. „Da, baš je lijepa”, slegnuo sam ramenima. „I on je lijep, nemojmo zapostavljati mladoženju.“ Nije baš da je ovo istina ali morao sam braniti ravnopravnost polova kad je ljepota u pitanju. „U pravu si, i on je lijepo obučen. Ali ona je pametnija”, dodala je vješto izbjegavajući moju poentu. „Vjerovatno jeste. Casanova je reko da su lijepe žene stvorene za muškarce koji nemaju mašte, a pametne za one koji nemaju sreće”, rekao sam dok je ona tupo gledala u mene. „Znači, Hari jadnik nema ni mašte a ni sreće.“ „Ne kontam”, okrenula je glavu u suprotnom pravcu. I ja sam uradio isto. 131


Bio sam okružen djevojkama u svečanim haljinama svih boja i modela. Hari, nesretni i nemaštoviti mladoženja, me smjestio za stol s pet djevojaka. Bez lažne skromnosti, sve su bile predobre i bio sam mu zahvala za to. Na brzinu sam im se predstavio. Svastikine oči su zasjale kad je čula da sam fotograf. Na njen zahtjev sam joj obećao par dobrih fotografija, najboljih što je moguće izvesti s ovim smećem od fotoaparata. I one su se predstavile, pa su krenule da mi objašnjavaju i ostale goste na svadbi. U suštini, bio sam okružen finansijskim sektorom svih većih kompanija, banaka i osiguravajućih društava. Ništa manje nisam ni očekivao s obzirom da je i Hari u tim vodama kao i njegovi roditelji, da mu je buduća supruga kćerka od guzonje iz Vlade, da se glamurozno vjenčanje održava u svečanoj dvorani najskupljeg hotela u gradu, s raskošnim podijumom za muzičare, da su zakupili cijeli parking ispred hotela za svoje goste, i da su rezervisali deset soba na zadnjem spratu za goste koji se prepiju. Ovo zadnje mi je rekla svastika. Namignula je dok je izgovarala riječ prepiju. „Moje dame, da li ste za malo fotografisanja? Masa je nešto letargična, a i ovo sjedenje je već postalo dosadno”, upitao sam djevojke za mojim stolom. Već sam dovoljno popio da mogu da radim razne gluposti i izvlačim se na alkohol. Svastika je odmah skočila, ostale su se malo nećkale ali su morale pristati. Dok smo razgovarali za stolom, zaključio sam da je ona glavna među njima. Sve su se smijale njenim šalama na njihov račun. Upadala im je u riječ kad joj se prohtije i kad god je nazdravljala sve su morale da piju. A mogle 132


su fino da popiju. Bilo mi je jasno zašto mi je Hari rekao da mu pazim na svastiku. „Već nas je slikao službeni fotograf, ne moramo opet”, bunila se djevojka s kojom sam pričao o modnom izražaju mladenaca. „Daj opusti se malo, nije tvoja svadba”, rekao sam joj i namignuo svastiki. Kad zavedeš vođu, cijeli čopor je tvoj. „Hajde Suzi, ne budi pegla”, dobacivala joj je ona. Dok sam ustajao izgubio sam ravnotežu i morao sam se pridržati za Suzi. Ipak sam popio više nego što sam mislio. „A gdje ćemo se slikati?“ upitala je jedna od djevojaka. „Na terasi ispred hotela”, dodao sam. Trebalo mi je malo svježeg zraka. „Ma to je bez veze. Idemo na krov hotela, tamo će biti super”, naredila je svastika i zgrabila neotvorenu bocu konjaka sa susjednog stola za kojim su sjedila dva para. Jedan od momaka joj nešto dobacio ali mu se zavodnički osmjehnula i poslala poljubac. Pocrvenio je u sekundi i skrenuo pogled u svoj tanjur. Za njom su krenule ostale djevojke i ja. Pogledao sam ponovo u momka. Mislim da je proklinjao svadbu i sve prisutne. „Mi smo pošli na krov”, dobacio sam dok smo prolazili pored recepcije. „Žao mi je, u ovakvim slučajevima izlaz na krov je zaključan”, rekla je djevojka dok je ustajala s druge strane pulta. „Bojimo se da neki pijan gost ne padne.“ „Šta ćemo sad?“ okrenuo sam se prema djevojkama, a hol se okrenuo oko mene. 133


„Idemo u sobu”, rekla je jedna od njih, a ostale se nasmijaše i krenuše prema liftu. I one su popile malo više, pa su jedna drugu pridržavale dok su nabadale u štiklama s tankim petama. Sve su bile isto građene – mršave, gotovo iste visine i sve su bile plave. „Šta nam drugo preostaje, zar ne?“ upitao sam recepcionarku. „Naravno, šta ti drugo preostaje?“ nasmijala mi se i podigla jednu obrvu. „Ključevi su u vratim od soba.“ „A da nam se pridružiš?“ naslonio sam se na pult. „Obećavam vrhunski provod.“ „Žao mi je, radim.“ Nije skidala osmijeh s lica. „Hajde, Pile, nas pet, a ti zoveš još jednu”, povukla me svastika za ruku. „Samo da fotografišem i ovaj divni detalj”, istrgnuo sam ruku i nekako održavao ravnotežu dok sam fotoaparatom ciljao na recepcionarku koja je malo namjestila svoju kapu i nasmijala se još više. Namignuo sam joj dok me svastika vukla prema liftu. U jednoj od zakupljenih soba se čula nečije riganje i neka od djevojaka je zalupala na vrata. „Tiše malo, ovdje neko želi spavati”, zasmijala se toliko glasno da je izgubila ravnotežu i pala. Druge djevojke su je pokušavale dići ali je i njima malo falilo da padnu. Bile su toliko pijane da su se smijale na svaki svoj potez. Nekako sam ih uspio sve sabrati i ugurati u sobu. Dvije su odmah legle na krevet i tamo se nastavile smijati. „E sad počinje prava zabava”, reče svastika otvarajući svoju tanku srebrnu torbicu. Na stol je izvadila kesicu, pretpostavljam kokaina. 134


„Nije valjda da ćeš i to da dereš”, upitao sam iznenađeno. „Vidiš da smo za pet minuta popili gotovo sve”, pokazao sam joj bocu konjaka koja je već bila napola prazna. „Ionako se jedva držiš na nogama.“ „To će da joj digne noge u zrak”, dodala je neka djevojka iza mene i sve su počele histerično da se smiju. „I to tebi na ramena”, ubacila se treća. Histerični smijeh je prešao u vrištanje. Neka od njih je govorila da se upravo upišala. Svastika je od smijeha jedva održavala ravnotežu ali nije odustajala. Klateći se na visokim štiklama, razvlačila je linije po stolu i na brzinu ušmrkala jednu. „Sad mi je jasno zašto su zaključali izlaz na krov”, rekao sam. „Popadale biste k’o pahuljice.“ „Ne seri Pile, nego povuci jednu”, reče svastika koja je već trljala kokain na svoje desne. „Nema govora, ja to ne trošim“ sjeo sam na stolicu pored nje. Stvarnost je da to nikada nisam ni probao. „Ima ko hoće”, povika jedna djevojka. Jedva održavajući ravnotežu sve su povukle po liniju, a na stolu je opet ostalo još dva puta toliko. „Hajde, Pile, ne budi pička”, reče Suzi. „Nije tvoja svadba.“ Ponovo su počele da vrište od smijeha. „Hoćeš iz moje ruke”, reče svastika. Zadiže haljinu da su joj sijevnule bijele gaćice, i opkoračivši me sjede mi u krilo. Izgledalo je kao da me zarobio ogromni albino pauk s obrijanim nogama. Na dlanu je držala malo kokaina. „Ma ja ne šmrčem”, okretao sam glavu izbjegavajući njenu ruku. Na vratima su se pojavili neki momci i 135


djevojke s flašama pića u ruci. Dok sam ja pokušavao razaznati njihova lica, ona mi stavi dlan pod nos. „Samo ovo, meni za ljubav, može?“ Šaka joj je mirisala na neki cvjetni parfem. Kao da sam osjetio miris jagode u njemu. „Reći ću Hariju da si me dobro čuvao večeras.“ Pogledao sam u njen dekolte. Silikonske sise su me dozivale. Soba mi se već ionako okretala oko glave i znam da mi se bližio kraj. „Hajde, jebo te to smeće.“ Šmrknuo sam što sam jače mogao. Smijeh djevojaka je odjekivao mojom glavom. Na trenutak mi se i vid izbistrio. Čak mi se i kita počela dizati. Ona je još uvijek sjedila u mom krilu i osjetila isto. „Eto, vidiš da nije boljelo, a sad počinje prava zabava”, rekla je i polako se počela uvijati u mom krilu. Soba je ponovo počela da se okreće oko mene. Neko je upalio TV i pojačao ga do maksimuma. Muzika4 me polako nosila.

4  Underworld - Scribble

136


22. Badži U bolnici sam doživio dva iznenađenja. Prvo, Sabrinina sestra je bila moja urednica. Kad sam je ugledao u bolničkom krevetu, na tren sam pomislio da je u pitanju neka šala. Umalo mi je izletjelo da priznam kako je poznajem. Sjetio sam se da Sabrini nisam uspio reći ni za koje novine radim. Znala je da sam novinar i ništa više. Nije se ni ona raspitivala jer je nije ni interesovalo. Kazala je da okreće nove stranice u svom životu i ja sam joj došao kao jedna od novih stavki. Da smo duže pričali u pubu, vjerovatno bi došli do situacije kad bih spomenuo svoju novinsku kući i tada bi se sve lijepo povezalo. Možda bi mi rekla i način kako da povalim svoju šeficu. Drugo, razbjesnio sam se kad sam je vidio onakvu. U grudima mi je gorjelo od silne ljutnje. Sabrina je bila u pravu. Ipak sam bio zaljubljen u svoju urednicu. Mogla me je izbaciti iz takta kao niko ali joj nikada nisam, niti bi poželio nešto slično ovome. Znam da 137


sam pokvaren i đubre prema ljudima oko sebe, da sam težak za saradnju i u dogovoru uvijek tražim da vodim glavnu riječ ali ovo nikada ne bih uradio. Pogotovo ne ženama. Znao sam i ja biti isprebijan ali nijednom ovako. Ili je to zbog razlike u konstituciji između nje i mene, pa sam bolje apsorbirao udarce. Bila je prisebna kad su je doveli ovdje ali trenutno je spavala. Slomili su joj par rebara i jednu ruku. Imala je dvije manje modrice na licu – jedna na čelu, a druga na bradi. Niko nije znao razlog zašto se ovo desilo, niti su pronašli počinioce. Zatekla ju je komšinica u haustoru. Policijski inspektori su nakratko bili u bolnici. Sabrinu nisu ništa ispitivali, saopštili su joj da je slučaj otvoren i da se sutra javi u policijsku stanicu radi informativnog razgovora. Sjedili smo u holu bolnice i čekali nove informacije o njenom stanju. Sabrina se dobro držala s obzirom da nije smjela popiti ništa za smirenje jer je u sebi već imala pofino alkohola. S vremena na vrijeme bi obrisala suze. Nije ništa progovarala, niti sam ja zapitkivao. Obećao sam joj da ću biti uz nju koliko treba, mada sam to uradio više radi sebe. Htio sam biti tu kada se njen sestra ponovo probudi. Da joj vidim izraz lica kad vidi da sam se smuvao s njenom mlađom sestrom. Ipak sam ja oholo đubre. Između Sabrine i mene se nalazila papirna vrećica sa stvarima njene sestre. Nismo ih morali preuzeti, nego je to bila Sabrinina želja. Vjerovatno je to uradila zbog stresa koji je doživjela vidjevši sestru onako unakaženu. Pa nije cura umrla pa da to izuzmeš iz bolnice, ostavili bi ih u ormar ili negdje drugo dok 138


cura ne dobije otpusnicu. Čisto sumnjam da bi neko i ukrao krvavu haljinu i ženske cipele s polomljenom petom. Da sam imao nešto za šmrkanje ponudio bih Sabrini ali nisam, sve sam potrošio prije njenog dolaska kod mene. Povremeno sam izlazio da zapalim cigaretu i vraćao se nazad čim bi dogorila do pola. Mislio sam da ću nešto propustiti. Dok sam pri jednoj pauzi za pušenje sam stajao, prisjećao sam se svih svojih prepirki i nesuglasica s urednicom od kako je došla. Nisam se mogao sjetiti ni jedne stvari da smo se nas dvoje složili. Uvijek bi glavni urednik imao ulogu medijatora. Većinom je naša svađa završavala u njenu korist. Kad malo bolje razmisli, svaki put je završavalo u njenu korist. To me baš rasrdilo i sad sam opet bio gnjevan prema njoj. Nisam je dobro poznavao da bih znao ko bi joj ovo mogao uraditi. Vjerovatno je imala neprijatelje, ali ovaj put se baš namjerila na nekog moćnog. Posljednjih dana nismo imali ni neke eksplozivne teme u novinama da bi neko naručio prebijanje urednice. I da jesmo, stradali bi novinari, a ne njihovi nadređeni. Jedino što mi pada na pamet da je, možda, ucjenjivala nekog od svojih jebača. U toj ulozi je i mogu zamisliti. “Hoćeš neko piće da ti nabavim?” vrativši se upitao sam Sabrinu koja je i dalje ćutila i brisala suze. Odmahnula je rukom i zakolutala očima. To sam shvatio kao znak da neće i da nisam normalan. A prije petnaest minuta smo iskapili njenu pljosku. Naše ćutanje je prekinulo zvonjenje mobitela iz papirne vreće između nas. Sabrina je brzo krenula da ga nađe. Ne znam šta je ona pomislila, ali ja sam pretpostavio da je 139


zove onaj što ju je isprebijao. Već sam mogao zamisliti i njegov glas kako nam saopštava da će sljedeći put biti gore ako ne prekine ono što je započela. “Nemam pojma ko je ovo?” gledala je u mobitel čija je zvonjava sada odjekivala praznim holom. “Znaš li ti ko je ovo?” Pružila mi je mobitel. Znao sam, na ekranu je pisalo ime mog glavnog urednika. Šupka koji je uvijek na njenoj strani. “Nemam pojma, javi se.” “Neću, ovo su njene privatne stvari,” rekla je i prekinula vezu. Spustila je mobitel nazad u vrećicu. “Pa nećeš znati ko je zvao i šta želi.” “I ne interesuje me. Nek zove opet ako je nešto hitno.” I telefon je opet zazvonio. “Hoćeš da se ja javim?” Baš bih volio vidjeti lice matorog đubreta kad čuje moj glas na njenom mobitelu. Još da nema Sabrine pored mene, lažima bih mu nabio pritisak da ga odmah spuca srčani udar. Ili moždani, u najmanju ruku. Ponovo sam bio bijesan na njih oboje. “Ne,” rekla je i ponovo prekinula vezu. Ustala je i otišla u toalet. Ponudio sam se ali nije htjela da ja idem s njom. Ubrzo je mobitel opet zazvonio. Oklijevao sam na trenutak, i na kraju sam ga uzeo. Njegovo ime je opet bilo na displeju. Sa osmjehom na licu sam prekinuo vezu. “Nek se matori pita zašto mu se kučka ne javlja,” pomislio sam. Po svoj prilici on ni ne zna šta joj se desilo. Do sad bi vjerovatno došao. Gledao sam 140


na trenutak u njen mobitel i između ostalih ikona ugledao Twitter. Sinula mi je genijalna ideja. Sabrina se još nije nazirala u hodniku koji vodu ovamo. Brzo sam otvorio internet pretraživač i ukucao “big boobs”. Pojavile su se fotografije žena s velikim golim sisama. Našao sam jednu koja je približna njenim sisama, i da stvar bude bolja, nije se vidjelo lice. Snimio sam je i otvorio Twitter. „Ona je baš mnogo vremena provodila na njemu”, rekao sam u sebi. Svakodnevno je imala po nekoliko objava. Osvrnuo sam se okolo, još uvijek sam bio sam. Postavio sam fotografiju na njen profil i iznad napisao “Pozdrav za momke iz haustora.” Malo sam još prošao kroz njene objave i naišao na jednu od prije dva dana za koju sam znao da pripada meni: “Seronja će napokon da jede i tuđa govna.” Najradije bih razbio telefon ali sam se suzdržao. Čuo sam Sabrinine korake. Vidjevši da imam mobitel njene sestre upitala me: “Je li to opet zvao onaj isti?” “Jeste, baš mu je stalo da se čuje s njom,” dodao sam. “Možda je neko iz njene redakcije?” Pravio sam se da je ne čujem. „Baš mi je čudno da nema nikog od njenih kolega i prijatelja. Ovakve stvari se začas pročuju. Možda su oni i zvali. Trebala sam se javiti.“ „Ja sam iz njene redakcije”, htio sam reći ali sam se nasmijao u sebi. „Nikako da te pitam, a za koje novine ti radiš?“ „E, jebi ga”, otpuhnuo sam. „Za iste kao i tvoja sestra.“ Nisam htio da lažem. Nisam to radio ni kad mi je bilo potrebnije. 141


„Znači”, zastala je na trenutak, „postoji mogućnost da se vas dvoje znate?“ „Itekako se znamo.“ Osjetio sam da mi obrazi griju. „Ona je ta urednica koju mrziš? Ona što ti konstantno pravi probleme?“ Nisam ništa odgovorio, potvrdno sam klimnuo glavom. „Zamolila bih te da odeš.“ „Zašto?“ „Ne želim da te vidi kad se probudi. Već je dovoljno propatila i bez tebe.“ „Glupačo, ja nemam ništa s ovim.“ „Ne zanima me. Idi.“ Napravila je izraz lica koji me podsjetio na njenu sestru. Privukla je vrećicu sebi kao da sam je kradljivac. Što meni nije promaklo. „Jebo te kesa, nisam ja lopov, ovdje sam radi tebe”, rekao sam kroz zube ali me je ignorisala. „Znaš koja je razlika između tebe i nje?“ zagalamio sam. Okrenula je glavu na drugu stranu. „Ona samo ima bolje sise. Da sam znao da ti je ona sestra ne bi se ni petljao s tobom.“ „Znam, zato što si zaljubljen u nju ali te izluđuje što si joj totalno nebitan. Mene ćeš zaboraviti, a o njoj ćeš još dugo razmišljati. Sad mi je još draže što te jebavala na poslu.“ „Gonite se obje u pizdu materinu.“ Bila je u pravu, falit će mi sisata urednica. Ispred bolnice sam zastao da ispušim jednu cigaretu do kraja. Ovo sa Sabrinom je ionako izgledalo previše dobro da bi dugo trajalo. Dok sam završavao cigaretu zazvonio mi je mobitel. Zvao me glavni urednik. 142


„Jutros me izjebo onaj medvjed iz Udruženja pasa, sad Sabrina i samo si mi još ti trebo”, prekinuo sam vezu i ugasio telefon. Noć je polako padala. Nisam htio uzimati taksi, odlučio sam prošetati do nekog bara i pošteno se napiti.

143


23. Beni U ispovjedaonici smo se nalazili Mirna, mačak i ja. Veliki brat nas je pozvao jer smo se gadno posvađali oko obaveza po pitanju mačora. Namjerno sam joj se protivio. Šta god da je predložila, ja bih odbio. Napokon sam dočekao svojih pet minuta i ova kurvica će da proplače zbog mene. Htjela je da se brine o njegovoj hrani, jer sam joj ja neozbiljan, da ga ona pazi ujutro i do pola dana, a da ostatka dana i preko noći, Pablo bude sa mnom. Nije mi to zvučalo loše, ali nisam htio popustiti. Ostali parovi su dobili mačke, a Mirna i ja mačka. Obična šarena mačorčina koja je oko vrata imala crvenu ogrlicu s metalnom pločicom na kojoj je pisalo „Pablo“. „Jao super, kao Pablo Picasso”, raznježila se Mirna kad smo izašli iz ispovjedaonice s novim članom naše privremene porodice. Na momenat je zaboravila da zajedno sa mnom mora da se brine o mačketini. Sve mačke su bile klasične domaće mačketine koje se 144


povlače po kontejnerima i podrumima. Veliki brat se baš potrudio da ni jedna ne odskače svojim bojama i šarama. Svaka je imala crno-smeđe šare na bijeloj podlozi i crveni okovratnik s imenom na pločici. „A može i Pablo Escobar?“ stajao sam joj iza leđa. Sasjekla me pogledom i ja sam produžio u kuhinju po svoju šolju kafe. Olja je ovaj put stavila dovoljnu količinu šećera. Sve je bilo u redu do pred večer. Malo sam ga ja pazio, češkao i nosao po kući, malo ga je ona mazila. Moram priznati, da me Pablo smirivao kad bih osjetio krizu. Boša se još nije oglašavao i već me počela hvatati panika da ću morati čekati do sutra za novu dozu kokaina. Pablo je bio čist, umiljat i fino uhranjen. Baš se vidjela razlika u veličini između njega i ostalih mačaka u kući. Nije ostavljao dlake iza sebe i uvijek je bio spreman da nešto prezalogaji. Kada me Mirna vidjela da mu treći put siječem slaninu, zgrabila je mačka i otišla u dvorište. Jedva sam dočekao ovakav ispad. Nisam baš ljubitelj životinja i rado bih žrtvovao ovog mačora, samo da se osvetim Mirni. „Šta ti sebi umišljaš?“ upitao sam je. Osim nas u dvorištu su bili Cica i Baron, a malo dalje od njih su stajali Selena i Alen sa svojim mačkama. „Glupane, hoćeš da ubiješ jadnu mačku?“ sjedila je u pletenoj stolici i mazila mačka. Pablo joj se pokušao izvući iz zagrljaja jer sam u ruci držao mirišljavi komad slanine. „Daj nek jede, neće mu ništa biti od malo mesa. Kad mene nije ubila, neće ni njega. Slanina je dobra 145


za probavu”, zavukao sam ruku pod majicu i počešao se po stomaku. Napravila je gadnu grimasu kada je moj dlakavi pupak opet zijevnuo prema njoj. „Treći put ga kljukaš s tim. To je bomba za njega, mačke nemaju isti metabolizam kao ljudi.“ „Opa, odjednom si stručnjak za mačke”, bila je u pravu ali sam je izazivao. „Ako ti ne jedeš ovakve stvari nemoj druge da sputavaš. Da nećeš možda jabuku da mu ogulim?“ Aludirao sam na prehranu manekenki u ovoj kući. „Kako si pokvaren”, prosiktala je. „On je moj, koliko i tvoj, i ja ću da se brinem o njemu onako kako ja mislim da je pravilno.“ „Ti se ne znaš o sebi brinuti. Šta me briga šta misliš, on to više neće jesti.“ „Kako ćeš me zaustaviti?“ upitao sam je mašući komadom slanine kako bi njen miris raširio po dvorištu. I ostale dvije mačke su se uzvrpoljile kad su osjetile čarobni miris. Tad je ona predložila raspored obaveza i naravno da sam ga odmah odbio. Cica se oholo smijala, jer je shvatala o čemu se radi. „Ne možeš time mačku da hraniš?“ javila se i Selena. „Ko je tebe šta pito?“ pogledao sam je. „Dječko, pazi kako se ponašaš?“ opomenuo me Alen. Mazio je mačku u svom naručju. „Dječko, tebi je bolje da paziš na tu mačkicu što držiš. Ne zaboravi da je kod mene mačak, a to nije slučajno”, namignuo sam mu. Cica i Baron su se glasno nasmijali. Tad sam primijetio i da se Mirna 146


smijala mojoj šali. „Ne kontam”, pogledao je u Selenu koja je od stida pogledala u drugom pravcu. „I šta ćemo sad?“ upitao sam Mirnu. „Nemam pojma, šta ti predlažeš?“ „Ništa, nek jede šta hoće i koliko hoće, ionako izlazim za dvije sedmice.“ „Koja glupost”, otpuhnula je ona. „Ne slažem se. Mačka ostaje kod mene do daljnjeg.“ Jače je stisnula Pabla u svom naručju. „Nema šanse, pazi sad ovaj fazon.“ Iz džepa sam izvukao upaljač. Svi su me promatrali kao da se radi o predstavi mađioničara. Nastavio sam u tom pravcu. „Znači, ovako upalim vatru”, i kresnuo sam upaljač koji je upalio od prve. „Zatim na njega dodam magični sastojak”, ubrzo se dvorištem širio fini miris pržene slanine. Mačke su se uveliko vrpoljile. „I na kraju to serviram dok je toplo.“ Sekundu nakon što sam bacio slaninu na sred dvorišta, sve tri mačke su se bacile prema komadiću mesa. Selena i Mirna su vrisnule i skočile u stranu, a Alen je od straha bacio mačku ispred sebe. Pablo je jednom šapom grebao Seleninu mačku dok je drugu držao na slanini. Sve je bilo propraćeno divljačkim zvukovima. Alenova mačka je to iskoristila i zgrabila slaninu te pokušala pobjeći. Nakon metar-dva Pablo ju je stigao i bacio se na nju svom težinom. Jadna mačka je od straha ispustila slaninu i pobjegla u kuću. Moj mačor je u dva zalogaja pojeo komad mesa, i krenuo prema meni. Mijaukao je kao da traži još. Tad sam primijetio da je Alen krenuo prema meni. 147


Ko zna šta bi se desilo da ga Baron nije uhvatio za ruku i zagrlio. Odvlačio ga je na drugu stranu. Cica, moj anđeo čuvar, se našla ispred mene. „Ulazi unutra, budalo jedna”, u njenim očima sam vidio da joj se svidjela moja mala predstava. Gurala me je u kuću. „Sad mi pomozi da nađem svoju mačku.“ „Mac, mac”, dobacio sam Alenu. Bio je bijesan, ali sva sreća Selena zna šta bi se desilo kad bi se potukli. Zato ga je smirivala. „Veliki brat poziva Mirnu, Benija i Pabla u ispovjedaonicu.“ „Bilo je i vrijeme”, rekao sam i podigao Pabla koji je išao za mnom. „Ti si lud, konju jedan”, rekla mi je Mirna dok smo išli na raport. „Gledaj koliko me ogrebao”, pokazivala je tri tanke crvene pruge iznad sata na ruci. „Nisam ja kriv što su mačke gladne”, iskulirao sam je. „Nisi kriv, ali si pokvaren”, dodala je. „Beni, zbog čega je nastala galama u dvorištu?“ upitao me glas iza ogledala u ispovjedaonici. „Veliki brate, ja nisam kriv, svega mi”, sjedio sam i mazio Pabla. On je oblizivao moje mirišljave ruke. „Samo sam htio nahraniti mačora.“ „Slaninom”, dobacila je Mirna. „Nismo se još dogovorili oko procedure za mačora. Krenuli smo da pričamo o tome, i onda je nastalo sranje.“ „Beni pazi na rječnik kad pričaš s Velikim bratom. Mirna, to je njegova mačka kao i tvoja. On ima potpuno pravo…“ „Treći put ga hrani slaninom. Hoće da ga ubije”, ubacila se ona. 148


„Nemoj da prekidaš Velikog brata kad priča”, prekinuo sam je. Znao sam da će Veliki brat znati ovo da cijeni. „Nećeš ti da mi govoriš šta da radim?“ okrenula se prema meni. „Mirna”, ubacio se Veliki brat, „Beni je u pravu. Nemoj da me prekidaš dok pričam. Vas dvoje ste na dobrom putu da se starate o jednom divnom mačoru i zamolio bih vas da se još malo potrudite i da uživate u tome.“ „Razumijem”, rekao sam. „U redu, potrudiću se”, dodala je razočarano. Sigurno je mislila da sad ide moje ribanje. Ovo je bolje prošlo nego što sam mislio. Pogledao sam u nju i nešto mi je bi žao, morao bih malo popustiti. „Beni, ti znaš da te Veliki brat voli?“ Poslije ovih riječi sam osjetio olakšanje koje je kratko trajalo. Morao sam brzo da shvatim način da dođem do kokaina iza fotelje. „Beni, je li znaš da te Veliki brat voli?“ ponovio je, a Mirna se okrenula prema meni. „Naravno, volim i ja tebe”, nasmijao sam se. Zar glupom Boši nije palo na pamet da bi Mirna mogla pronaći kokain. Mogao me je pozvati samog. „Volim i mačka, i…“ pogledao sam prema Mirni. „Volim ja i nju brate, samo me zna nekad ispalit.“ Ona se nasmijala na ovo, a ja sam iskoristio priliku da, kao sasvim slučajno, bacim mačka iza fotelje. Trebalo je da izgleda kao da je Pablo sam pobjegao. „Pablo, vraže mali”, glumio sam ljutnju i odmah skočio za njim dok se Mirna nije snašla. Iza se stvarno 149


nalazio paketić za mene. Kleknuo sam i na brzinu ga ubacio u gaće. Pablo je sam došao do mene. „Brate, ona ne shvata ali njeni momci nju vole“ podigao sam Pabla u vis. „Možeš li ti kako nju natjerati makar malo da me voli?“ „Ne mogu je natjerati da te voli, ali je mogu zamoliti da ti da šansu?“ Ona se nasmijala. „Pa kad nije normalan”, ovo sada nije zvučalo uvredljivo, nego više simpatično. „Beni ti se potrudi, a vjerujem da će ona da ti da šansu.“ Dodao je moj prijatelj s druge strane ogledala. „Naravno”, odgovorio sam, ona nije ništa rekla. „Ozbiljno se posvetite svom mačku. Sada možete napustiti ispovjedaonicu.“ „’Ajmo momci napolje”, reče Mirna, sada već bolje raspoložena. „Mačko”, stao sam ispred nje po izlasku iz ispovjedaonice i pružio joj mačka, „možeš li da pripaziš našeg malog Pablonija, ja odoh da ispušim jednu. I kad se vratim preuzimam obaveze onako kao si ti predložila.“ Celofan u gaćama me grebao i jedva sam čekao da povučem liniju kokaina. „Beni”, podigla je obrvu. „Uzalud se trudiš. Ono u ispovjedaonici je bila gluma.“ „Nema veze, mačko, daću ti šansu”, rekao sam cinično i okrenuo se. Čuo sam je kako se smije i ovaj put mi nije zasmetalo.

150


24. Badži Mamurluk me baš uništavao. Spremao sam se za posjetu urednici u bolnicu. Ispijao sam treću šoljicu kafe i vrzmao se po kući čekajući glavobolju da popusti i vid da mi se razbistri. Imao sam namjeru da se obrijem, ali sam odustao jer ne bih da joj dam do znanja da je vrijedna tolike pažnje. To šta ja osjećam prema njoj je moja stvar. Sinoćnja uvertira sa Sabrinom u bolnici je najavljivala noć koja nije obećavala mnogo. U jednom baru sam započeo sam, a onda se javio Boša, te smo završili u nekom klubu punog hipstera. Pokušali smo smuvati neke cure ali sam bio previše nervozan i negativan pa su se djevojke odlučile za neke uštogljene momke koji su stajali pored nas. Boši je to teško palo, a meni je to bio povod za dodatno šmrkanje. Mislim da je svanjivalo kad sam došao kući ili je meni sijalo ispred očiju od silnog kokaina. Kako god, spavao sam tek par sati kad mi je zazvonio mobitel. Teškom 151


mukom sam se javio jer me zvala urednica. Jedva je pričala od bolova u vilici. Nisam ni ja bio bolji. Trudio sam se da ne otvorim oči jer bi to izazvalo glavobolju. Znao sam protokol svog mahmurluka. Razgovor nije dugo trajao, htjela je, u stvari, zamolila me da joj dođem u posjetu. Malo mi je to zvučalo čudno ali sam pristao. Otkud sad tolika želja da me vidi? Zar je moguće da ne može ni dva dana bez mog sranja? Samo sam se nadao da joj Sabrina nije ništa rekla. A možda i jeste, pa i ona ima nešto meni da saopšti. Pošto me glavobolja nije popuštala ni nakon sat vremena, odlučio sam da krenem. U bolnici ću ih zamoliti za neki dobar analgetik. Dok sam zaključavao vrata od stana, primijetio sam da niz stepenice silaze dva čovjeka. Prije nego što sam uspio izvaditi ključ iz vrata, čuo sam i da se neko penje uz stepenice. „Šta je ovo ovako prometno danas”, pomislio sam i pogledao čovjeka koji je stao pored mene. Izgledao mi je poznato, ali se nisam mogao sjetiti odakle. Pogledao sam i ostalu trojicu koji su se zaustavili pored mene. Krupni, s vojničkim frizurama i u kožnim jaknama. Ništa nisu progovarali, samo su me gledali pravo u oči. Našao sam se u polutami jer su bili toliki da su zaklonili prolaz svjetla koje je dolazilo kroz prozore u haustoru. Sad sam se sjetio odakle sam znao onog čovjeka. On me isprebijao prošli put. „Jeste li vi Jehovini svjedoci?“ bio sam ciničan jer sam znao šta slijedi. Ovakve posjete nisu slučajne, niti dobronamjerne. Gledao sam u oči onog što mi je bio najbliži. Lagano je okrenuo glavu prema čovjeku koji 152


mi je stajao iza leđa. I ja sam se okrenuo kako bi ga pogledao i u tom trenutku sam shvatio da sam pao na najnaivniji potez kod uličnih borbi – odvlačenje pažnje kako bi se dobio prostor i vrijeme za prvi udarac. Ali bilo je već kasno. Osjetio sam silovit udarac u stomak i istog momenta sam pao na pod. Kao da me pogodio Boing 747. Prije nego što sam prekrio lice rukom, jedan od njih me je dokačio čizmom u bradu. Šutali su me ali niko nije progovarao. Čak sam i ja ćutio. Trudio sam se da im se barem tako oduprem. Nekako sam uspio leđa prisloniti uz zid, makar da mi bubrezi ostanu na mjestu. Ne znam koliko je cipelarenje trajalo, ali znam kada je završilo. Neko mi je pokušavao skloniti ruku s lica i grčevito sam se borio da ostane tu gdje jeste. Nažalost, jedan od njih me je povukao za uho, a drugi mi je uspio skloniti ruku s lica. Kroz napola otvorene oči sam vidio da se moj poznanik priprema zadati mi završni udarac posred lica. U stotom dijelu sekunde sam malo trznuo glavu u stranu i njegova šaka, teška kao kamion natovaren betonskim blokovima, promašila je nos i pogodila me ispod desnog oka. Više ništa nisam vidio ali sam ih čuo kako polako silaze niz stepenice. Ležao sam tako dok se njihovi koraci nisu posve izgubili. U glavi mi je zujalo od silnog udarca. Prvo sam oči otvorio. Svjetlost me je zaslijepila pa sam oči pokrio rukom. Dok sam pomjerao ruku tri puta sam jauknuo koliko me boljela. Negdje u daljini sam čuo otključavanje vrata. „Komšija, jeste li dobro?“ upitala je starica koja je živjela preko puta mene. 153


„Goni u pičku materinu”, prostenjao sam, a iz usta mi je potekla krv od prvog udarca kojeg sam dobio. Starica je ponovo zaključala vrata. Jedva sam se podigao na noge. Dok su me udarala, ciljali su na sve moje zglobove koji su im bili dostupni. Desno koljeno me strašno boljelo. Pridržavao sam se za gelender i razmišljao šta sljedeće da uradim? Da idem u bolnicu ili se vratim u stan? Iz džepa od jakne sam izvadio cigarete i zapalio jednu. Okus duhana se miješao s krvlju. Nisu me boljela prsa, što znači da su mi rebra čitava. Glava je još uvijek bridjela od posljednjeg udarca. „Ovih dana su se baš okomili na novinare”, pomislio sam. Pridržavajući se za zid došao sam do svog stana. Ključ je bio na podu. Stenjao sam dok sam se saginjao da ga pokupim. Doteturao sam do kupatila i pridržavajući se za lavabo gledao sam u ljubičasti podljev ispod desnog oka. Otvorio sam usta da pregledam zube. Još uvijek su svi bili na broju. Krv u ustima je vjerovatno od unutrašnje posjekotine. Nisam je uspio pronaći jer su mi zubi, desni i jezik bili krvavi. Uz bolan krik sam se sagnuo i isprao usta. Prije nego što sam izašao iz stana, potegao sam dva dobra gutljaju votke. Prijalo mi je pa sam flašu ponio sa sobom. Na ulici sam zaustavio taksi i nadao se da me vozač neće ispitivati. Nisam bio te sreće. „Tebe je baš neko sredio”, rekao je taksista ubrzo nakon što smo krenuli. Zavalio sam se u naslonjač i rekao mu ime bolnice gdje da me vozi. Pravio sam se da ga nisam čuo i 154


potegao votku iz flaše. „Tako ti i treba kad se praviš pametan i pričaš gluposti”, dodao je. Trebalo mi je vremena da shvatim šta mi je rekao. Pogledao sam ga u retrovizor. Izgledao je baš ljutito s nabranim gustim crnim obrvama. Nije bio Aziz ali je podsjećao na njega. „Šta pričaš ti?“ rekao sam jedva otvarajući usta. Vilica me počela boljeti. Osjetio sam da je i glavobolja na putu. Samo što će ovaj put biti mnogo jače nego jutrošnja od mahmurluka. „Nadam se da si razumio poruku.“ „Kakvu poruku? Mamu vam jebem”, nagnuo sam se prema njemu ali me je bol u koljenima vratio nazad na naslonjač. Istog momenta je zaustavio auto na sred ulice i okrenuo se prema meni. „Hoćeš još, idiote jedan? Je l’ hoćeš?“ Baš je bio ljut, samo što meni nije bilo jasno zbog čega i zašto baš na mene. „Stari, ne znam zbog čega ste se na mene okomili?“ Nije mi trebalo još batina. U ovakvom stanju se ne bih mogao odbraniti ni od starkelje u invalidskim kolicima. „Zato što lažeš i pričaš gluposti”, okrenuo se i nastavio voziti. „Kakve gluposti?“ upitao sam, ali se sada on pravio da me ne čuje. „Halo, čuješ li šta te pitam, kakve gluposti?“ „Sjetit ćeš se, imaš vremena”, dodao je. „Ima li to neke veze s prebijenom novinarkom od 155


jučer?“ upitao sam. Njegov pogled u retrovizoru je jasno govorio da ima. „Pa što nas isprebijaste?“ „Bolje ti je da ćutiš”, rekao je kratko. „Hajd’ mene”, nastavio sam, „al’ što ste onu jadnicu onako unakazili? Jebo te, polomili ste je kao…“ nisam stigao završiti rečenicu. Zakočio je naglo i flaša mi je ispala iz ruke na pod. „Još jednu riječ progovori, razbiću ti tu flašu od glavu i natjeraću te da žvačeš staklo.“ Po njegovom licu sam znao da je ozbiljan u svojoj namjeri. Suzdržavajući se da ne jauknem, podigao sam ruke kao znak da se predajem i podigao flašu. Ostatak vožnje smo ćutali i povremeno se gledali u retrovizoru. Pokušavao sam naći vezu ili razlog zbog čega bi neko naručio premlaćivanje urednice i mene. Ljubomoru sam odmah odbacio. Nema šanse da bi nas mogli povezati kao ljubavni par. Koliko god išao unazad s našim pričama u novinama ne vidim razlog za ovako radikalnu akciju. Uspio sam još dva puta potegnuti votku. Oba puta me je propratio pogledom. Kada smo stigli do bolnice platio sam mu i podigao prst tražeći odobrenje da pričam. Odobrio mi je klimanjem glave. „Ima li ovo neke veze s kerovima?“ upitao sam. „Kakvim kerovima?“ tupo je gledao u mene. „Lutalicama.“ „Ti nisi normalan. Bolje ti je da izađeš napolje dok još uvijek u sebi brojim do deset.“ Poslušao sam ga. Ovdje je očito došlo do nesporazuma. 156


25. Pile Telefon nije htio da ušuti. Jedva sam oči otvarao. Svaki treptaj očnih kapaka je bio propraćen iglom koja se zabijala u moj potiljak. U ustima sam osjetio okus regionalne deponije. Zvuk zvonjave je dolazio s moje lijeve strane i žmireći sam pipao po krevetu. Našavši ga, otvorio sam oči na pola. Na displeju je pisalo Hari. „Molim”, izgovorio sam glasom koji nije pripadao meni. Zvučao sam kao starac bačen u duboki bunar. „Pa majku mu Pile, što se ne javljaš?“ cvrkutao je on s druge strane. „Kome?“ „Meni, jebo te, zovem te sat vremena. Gdje si?“ „Valjda sam kod kuće.“ I bio sam kod kuće, one iz koje treba da se iselim. „Dolazi odmah do nas na kafu.“ „Nemoj Hari molim te, umirem ovdje.“ „Nema govora da umreš prije nego što popijemo 157


kafu. Dobili smo slike od onog… kako se kaže… od fotografa, sad čekamo i tvoje. Da vidimo iz drugog ugla.“ „Ako ne dođe, naljutiću se na njega”, čuo sam Almu, njegovu sada već suprugu, kako dobacuje. „Čuo si je Pile, a znaš kakva je? Znaš je l’ de? I zato odmah da si došao. Pa novi dan je počeo, a ti još spavaš.“ „Ma kakva sam ja to?“ dobacila je Alma. Zvučala je kao da je malo popizdila. Slušao sam njihovo raspravljanje i padao u trans. Jedva da sam i disao od bolova. „Pile!“ proderao se Hari. „Molim.“ „Daj dolazi odmah, nemoj da ja dolazim po tebe. U stvari, nemam vremena da dođem po tebe. Večeras idemo na medeni u Meksiko. Jesi l’ usto?“ Sjeo sam na krevet i jauknuo. Mobitel sam još uvijek držao na uhu. „Bravo, Pile, hajde sad u kupatilo i brzo do nas.“ Napokon je prekinuo vezu. Duboko sam udahnuo. Pokušavao sam se sjetiti kako sam došao kući. Ništa. Nisam se mogao sjetiti ni kako sam otišao od kuće. „Aparat”, prostenjao sam. Ne znam kako ali sam se sjetio da sam jučer imao fotoaparat sa sobom. Naglo sam skočio da ga potražim i toliko me glava zaboljela da sam istog momenta povratio. Žuto-narandžasta melasa se razlila ispred mene, poprskavši me do koljena. Tada sam primijetio i da sam u donjem vešu. „Ma, bravo Pile”, rekao je cimer stojeći na vratima. 158


„Jao što sam se uradio sinoć”, jedva sam progovorio. „Kvalitetno uništavanje bez ikakvog smisla.“ „Nije to ništa dok se ne pogledaš u ogledalo.“ „Ma, mogu misliti na šta ličim.“ „Na oglasnu tablu”, reče i grohotom se zasmija, mada mi nije bilo jasno zbog čega. Mada, trenutno mi mnoge stvari nisu bile jasne. „Da nije mali fotoaparat tu negdje.“ „Eno ga na stolu u kuhinji. Čitav i eksplozivan. Ti si meni bog bogova.“ „Ovo ću oprat malo kasnije, važi?“ upitao sam ga ali je već bio otišao. „Ne ljutiš se?“ „Ne diraj ništa, zvaću ženu da opere.“ Polako sam krenuo prema kupatilu. Svaki korak je bio praćen jaukom. Teškom mukom sam se progurao kroz svoje kutije, koje su još uvijek bile u hodniku. Tada sam se sjetio da sam ih jučer ujutro trebao prevući u novi stan. Sjebala me Jaca s puderisanjem. Svjetlo u kupatilu je već gorjelo i ja sam ga ugasio jer me peklo za oči. „Ne to čovječe”, stvori se cimer pored mene. „Pa, pokvarit ćeš najbolji detalj.“ Ponovo ga je upalio. „Šta pričaš ti?“ škiljio sam prema njemu. Iz usta mi je toliko smrdjelo da sam se suzdržavao da opet ne povratim. „Ogledalo”, rekao je tiho i pokazao prema ogledalu iznad lavaboa. Zaustavio sam disanje kada sam ne svom čelu našao poruku „Nazovi me“ i ispod toga broj nečijeg telefona. „Koji je ovo kurac?“ prostenjao sam. „Jesi li ovo ti napiso?“ 159


„Nisam čovječe, takvog su te donijele?“ „Donijele? Ko me donio?“ „Tri pičke da ne znaš koja je bolja”, uzbuđeno je mahao rukama. „Pazi, oko pola pet, lupaju na vrata, kao da gori zgrada, jebo te. Ja skočio, otvorio, one tebe drže. Ti mrtav. Znači, ništa, bijel k’o zid. One kažu da te unesem, ona treća, što te nije nosila, predala mi aparat i onda uzela iz torbe kreon i napisala ti to na čelu.“ „Kako je izgledala?“ „Plava, visoka, jebi ih, sve su bile iste, samo druga boja haljine.“ „Ima li kakve šanse da me ubiješ prije Jace?“ „Daj ne seri Pile, jebo te ona. Prepisao sam ti taj broj, eno ga na frižideru. Trebat će ti. Vjeruj mi.“ „De mi makar skini ovo s čela, ja nemam snage.“ Nakon što me doveo u red s tri tablete protiv bolova, velikom šoljom kafe bez šećera i dva dobra džointa, cimer me je i dovukao do Harija. Blještavilo njihovog stana zbog ultra jake neonske rasvjete, podova visokog sjaja i bijelog namještaja, mi je inače smetalo, ali danas sam to bolje podnosio. Receptori za bol su bili umrtvljeni i mogao sam sjediti širom otvorenih očiju. Ne sjećam se kad su stavili šolju kafe ispred mene ali se sjećam kad je Alma donijela laptop. „Daj spoji ga direktno da gledamo zajedno”, rekla je Hariju nakon što je on bezuspješno pokušavao izvaditi memorijsku karticu iz fotoaparata. „Ma nema nešto puno fotografija”, rekao sam. „Je si li pregledao slike?“ upitala me. „Nisam, ali znam da nisam uspio sve pohvatati. Možda samo trideset komada”, pretpostavljao sam 160


jer se nisam sjećao da sam uopšte išta fotografisao. „I nije slike, nego fotografije”, dodao sam. „Ne seri”, odbrusila je. „Kako nema puno?“ reče Hari ushićeno. „Piše da si okino 376 slika.“ Odjednom su se na ekranu pojavile male ikone. Stvarno je izgledalo kao da ih ima mnogo više od onog što sam pretpostavio. „Daj povećaj”, reče Alma, a Hari uradi po zapovijedi. Na ekranu se pojavila neka plavuša. Malo dalje iza njenih leđa je svirao bend. „Jao što je seka ispala slatka”, reče Alma. „Ko?“ upitao sam. „Sestra, ova što je bila s tobom za stolom”, rekla je listajući fotografije. Ja se nisam mogao sjetiti te djevojke, niti svog stola na svadbi. Na dnu ekrana su se smjenjivali brojevi. Jedva sam čekao da dođe do kraja kako bi se vratio kući i nastavio spavati. Mijenjale su se fotografije širokih kadrova s nekoliko stolova na njima. Na jednoj me pozdravlja pjevač. Na drugoj su bili Harijevi i Almini roditelji, sretni i nasmijani. „Pa ovo je sve kad si išo pišat”, reče Hari razočarano. „Jesi li ti sliko šta drugo?“ „Ma ima, vidjet ćeš”, slagao sam. „A ko je ovo?“ upita Alma pokazujući na lijepu djevojku s nekom kapom na glavi. „Je li ovo ona s recepcije?“ upita Hari. „A jeste, de okino jednu fotku, onako”, vadio sam se. „Zamolila me.“ Na ekranu se pojavila fotografija u hotelskoj sobi, 161


neka djevojke je sjedila u krilu muškarca. Nisu se vidjele lica. Muškarac je čvrsto stiskao njene guzove. Na sljedećoj se taj par ljubi. Učinilo mi se da vidim sebe, a i haljina je ličila na onu što je nosila Almina sestra na fotografiji od malo prije. Zatim mu ona skida košulju dok oko nje dvije djevojke pokazuju svoje grudnjake. Na sljedećoj fotografiji te iste djevojke šmrču kokain – krupni kadar. „Jebo te bog, Pile, šta je ovo?“ upitao je Hari crven u licu. Alma je samo ćutila i listala fotografije. Za razliku od njega, ona je bila smirena i blijeda kao zid. „Šta ja znam?“ iskreno nisam znao šta da kažem. Nisam se ničega sjećao. Zatim sam vidio sebe kao šmrčem kokain dok je Almina sestra pravila novu liniju. Zatim neki momci ližu alkohol s dekoltea neke djevojke u crvenoj haljini. Redale su se fotografije nekih momaka i djevojaka koje u životu nisam vidio. Bar tako mislim. Zatim opet ja bez pudera u krupnom kadru među sisama neke djevojke. Bilo je očito da su silikonske. Onda smo vidjeli neku djevojku kako povraća u tuš kabinu, pa ta ista djevojka leži u kadi dok je dva momka poljevaju vodom iz tuša. Slijedio je krupni kadar nekog momaka kako šmrče kokain sa ženskog stomaka. Zatim tri para ženskih sisa. Onda ja i neki momak među tim sisama. “Pile, koji je ovo kurac?“ dreknuo je Hari. Gledao sam u monitor i očekivao da ga Alma baci na mene. Ali ona nije prestajala, samo je i dalje listala. Opet se pojavila fotografija njene sestre i mene. Bili smo u donjem vešu i držao sam je na ramenima dok su ostali likovali oko nas. Zatim fotografija nečijeg 162


dlakavog šupka. U dnu ekrana je bio broj 87. Pitao sam se šta se sve još treba naći na preostalih, gotovo tri stotine fotografija ako je ovo bilo do sada. „Pile, pa jebo majku, jesi li ti normalan?“ dreknuo je Hari, ona je i dalje ćutila i listala. Uslijedilo je nekoliko fotografija različitih dlakavih guzica, muških, nadam se. Za jedan kompaktni fotoaparat, fotografije su bile pristojne kvalitete. Zatim su krenule fotografije napaljenih kurčeva. Listala je fotografije istom brzinom. Na jednoj sam prepoznao svoju kitu. Nakon ovoga, su se pojavljivale ženske sise. Za malo odmora se pojavila fotografija nekih djevojaka kako šmrču kokain s muškog stomaka. To je kratko trajalo. Pojavio se krupni kadar pičke. Pažnju mi je privukao madež na desnoj vaginalnoj usnici. Hari je iznenada lupio rukom od stol. „Otkud ti pravo da slikaš pičku njene sestre!“ „Otkud ti znaš kako izgleda njena pička?“ refleksno sam ga upitao. Alma je stala s listanjem. Vratila joj se boja u lice. Čak šta više, postala je neprirodno crvena u licu. „Šta?“ zapanjeno me pogledao Hari. „Otkud ti znaš kako izgleda njena pizda?“ upitala je hladno kao da ga pita za sutrašnju vremensku prognozu. Gledao je u mene, pa u nju, zatim u monitor na kome se i dalje nalazila pička u krupnom kadru. „Pile, jebo te bog, je si li ti normalan?“ zakukao je. „Jebem li ti majku”, raspalila mu je šamar. Zatim još jedan. Digao je ruke da se brani. „Stani Alma, nije ono što misliš.“ 163


„Šta da mislim, jebo te, nismo u braku ni cijeli jedan dan, a ovo da mi se desi, je li?“ vrištala je prema njemu. „Pa to se radi nakon dvadeset godina braka, kretenu jedan!“ „Čekaj malo, Alma, sad si ljuta…ali nisam je ni pipnuo sinoć. Pile je kriv”, cvilio je. „Ma šta sam ja…“ počeo sam da se branim. „Znači jebo si je prije, je li? Koliko puta? Odmah da mi sve kažeš!“ „Jebaću ti mater Pile”, krenuo je na mene. „Ma nemoj da ga diraš. Hari, kurčino jedna!“ vrištala je ona. Zgrabio je fotoaparat i bacio na mene. Strovalio sam se sa stolice. Više od straha, nego od udarca. Osjetio sam krv u ustima i nešto tvrdo na jeziku. Sjetio sam se nove navlake i prešao jezikom preko zuba. Rupa je opet bila tu. Glava me je ponovo počela boljeti. Čuo sam ih iznad stola kako se prepiru. Na brzinu sam se podigao i krenuo prema vratima. „Šta se dešava?“ upitala je prestravljeno Almina mama na vratima. Nisam ni znao da su kod kuće. „Ma, nesuglasice u braku”, frfljao sam dok mi je krv curila niz bradu. Izmakla se dok sam proletio pored nje. Ispred njihov kuće sam sjeo na trotoar i držao glavu da ne eksplodira. Pljunuo sam izbijeni zub u šaku. „Hari, dođeš mi 400 maraka”, pomislio sam.

164


26. Badži Flašu s votkom sam spustio u kantu za smeće pored ulaza u bolnicu. Glavobolja je već počela i imao sam osjećaj da mi se desno oko zatvara. U čekaonicu sam ugledao svog glavnog urednika, čitao je novine i nije me primijetio. Okrenuo sam glavu na drugu stranu i produžio niz hodnik. Trudio sam se da tiše hodam kako me ne bi odalo udaranje čizama od pločice. „Sad smo neriješeno, idiote”, rekla je kad sam ušao u sobu. Stao sam na vrata i pridržavao se zid. Gledao sam je kako jedva izgovara riječi. Za nijansu je bila tamnija od bijelih plahti kojim je bila umotana. Bradavice su joj stršale ispod pokrivača. Neka lagana muzika je dolazila iz radija pored njene glave. Znam da zvuči bolesno ali meni je ovo izgledalo romantično. „Bilo bi neriješeno da smo se međusobno potukli, ovako oni vode, a mi imamo dva u zaostatku”, blago sam se nasmijao. „Iskreno, žao mi je što ti se to desilo.“ 165


„O tome si trebao prije razmišljati”, promucala je. „Opet si prošao bolje od mene. Koje si ti sretno đubre i samo da znaš, meni nije žao što su tebe isprebijali.“ „To ti vjerujem”, sviđalo mi se ovo prepucavanje riječima. „Nadam se da te nikad više neću sresti.“ „Vidim da ti nisu slomili duh, ostala si ona stara kučka.“ „Glupane, ovo mi se desilo zbog tebe. U stvari, ti si mi ovo i namjestio.“ Vidjelo se da se bori s bolovima dok priča ali nije odustajala. Ona bi zvocala i da su joj cijevi uvalili u usta. „Nemam pojma o čemu pričaš, i ja sam polomljen”, prišao sam joj bliže i pokazao na svoje lice. „Neko se ovdje grdno prevario.“ Tad sam primijetio da mi je pocijepan rukav na jakni. „I nije te stid da se praviš naivan. Jutros sam te nazvala da provjerim da li si kod kuće.“ Zastala je da proguta pljuvačku. „Kako bi te mogli sačekati ispred vrata.“ „Znači ti si ih poslala?“ Glava me zaboljela kao nikad do tada. „Jesam, i ti si ih poslao na mene.“ „Zašto bih to uradio? Ma nemam veze s tim”, proderao sam se pokazujući na njenu ruku u gipsu. „Vi izgleda familijarno niste normalne.“ „Ko mi? O kome ti pričaš, luđače jedan? Ja pričam o tebi, a ti?“ Sad je i ona povisila glas. „O tebi i tvojoj glupoj sestri što se kara iz dosade. Nije ti pričala za nas dvoje?“ „Izlazi napolje, đubre jedno”, pritiskala je prekidač pored svog kreveta. „Izlazi napolje da te moje oči više 166


ne vide!“ „Ja đubre, vidi šta si mi uradila, kurvo jedna”, vrištali smo jedno na drugo, kao da smo u redakciji. Razgledao sam po sobi tražeći neki predmet da bacim na nju. Jedino što mi je bilo pri ruci je mali TV ali to bi ipak bilo previše. Volio bih da je tu vaza s cvijećem da je zalijem s vodom, dok je prikovana za krevet. Ili makar bokal sa sokom. Kao i ranije pored mene se stvorio njen vječni zaštitnik – glavni urednik. Samo što ovaj put nije stajao mirno nego me je izvukao iz sobe. Gurao me je prema čekaonici. Čuo sam ga kako teško otpuhuje dok ide iza mene. „Nemoj da me guraš, vidiš li šta mi je uradila i ti si opet na njenoj strani”, odbrusio sam mu. „Badži”, lice mu je bilo tamno crveno, mislio sam da će eksplodirati svakog momenta, „od danas više nisi u našoj redakciji. Ne da nisi u redakciji, neću da te vidim ni blizu naše zgrade.“ Gledao sam ga u nevjerici. Zar je toliko bio pod njenim uticajem? „Što si uvijek na njenoj strani, pa ona je naručila moje prebijanje”, galamio sam. „Sad je priznala. Ona je to uradila i prošli put, prepoznao sam čovjeka koji me polomio.“ „Ne znam za prošli put ali…“ „Ništa ti ne znaš i nećeš da znaš”, prekinuo sam ga. „Zavela te svojim sisama kao da si neki balavac. I ti si mi neki glavni urednik.“ „Ti si pričao gluposti o njoj pa su je ljudi sačekali u haustoru. Ti si ovo sve započeo”, udarao je prstima 167


po mojim grudima. „Sam si sebi to uradio. Ako treba i svjedočiću na sudu da si pao niz stepenice, glupane jedan.“ „Hoće li meni neko reći šta sam uradio? Prvo me taksista optužio, pa ona, sad i ti. Šta se ovdje dešava u pičku materinu?“ „Ti si pričao da ona sprema neki tekst protiv vjere. Ti si širio laži i ljudi su je polomili radi tvoje jezičine.“ „Nisam ništa pričao o vjeri, šta pričaš?“ Imao sam želju da ga udarim ali nisam imao snage za to. „Već par dana ganjam vezu za one jebene lutalice. A i to ti je ona naredila, ti si previše ljigav za te stvari.“ „Jutros mi je bio, jedna gospodin, neću ga imenovati, i priznao da je on naručio njeno prebijanje i iz kojeg razloga. Kada sam ga uvjerio da mi nemamo namjeru raditi tekstove tog tipa, spomenuo je ime novinara od koga je dobio tu informaciju. Možeš li pogoditi čije je ime spomenuo? Od koga je to započelo? Od tebe!“ opet me je udario po grudima. „Ti si pričao o nekim eksplozivnim pričama, ti si spomenuo kako te ona nagovara na te stvari”, teatralno je mahao rukama. „Sve si ti započeo. I kad sam ga ubjedio da je došlo do nesporazuma, ja sam ga, ja, lično”, sada je udarao od svoja prsa, „ja sam ga zamolio da i ti prođeš isto što i ona. Zaslužio si i gore, ali si očito imao sreće što si jak k’o konj.“ „Ja stvarno nemam pojma o kakvim vi pričama govorite. Zar ti vjeruješ svakome? Znači dođe neko i priča šta želi i ti mu povjeruješ. Pa jebo te što me nisi pitao je li istina? Što ga nisi prijavio policiji?“ „Znao sam da je istina, jer se ne podnosite”, dodao je hladno. „Od tebe me ovakve stvari ne iznenađuju.“ 168


„Ama glupane jedan, nemam ništa s tim što pričaš. Nisam nikoga poslao da je udara”, nisam se predavao tako lako. Znao sam da nemam ništa s njihovim optužbama i držao sam se toga. „Badži, gotovo je”, pokazao mi je prema liftu. „Odlazi dok nisam pozvao policiju.“ „Zbog čega”, zagalamio sam. „Ja sam došao da prijavim napad”, rekao sam oholo iako to nisam mislio. „A ti ćeš za to odgovarati.“ Nekako sam uspio skupiti snage i udariti ga po ramenu. „Hitna pomoć je prizemlju, tamo ti je izlaz.“ Ponovo mi je pokazao prema liftu. Nekoliko ljudi u bijelim mantilima nas je posmatralo. „Neće na ovome stati, ja ti kažem.“ „Bolje ti je da stane, jer samo ćeš ti proći još gore.“ „Đubrad jedna pokvarena”, okrenuo sam se prema liftu. „Jebem i tebe i nju i sve vas na kamari zajedno sa psima lutalicama. Jebo vas vaše usrane novine.“ Pri izlasku iz bolnice pogledao sam u kantu za smeće, moja flaša je još bila tu. Izvukao sam je i potegao mali jači gutljaj. Gospođa koja je prolazila pored mene, pogledala me s gađenjem. Vjerovatno sam joj izgledao kao klošar, s obzirom na poderanu i krvavu odjeću i s modricom na licu. Uzvratio sam joj pogledom koji isijava zlom. „Šta gledaš, šta hoćeš?“ rekao sam promuklo. Ubrzala je korak prema ulazu i opet se okrenula da provjeri da li je pratim. „Idite svi u pičku materinu”, rekao sam naglas. Potražio sam mobitel u jakni. Boša mi je potreban kao nikada do sada. 169


27. Pile Ljudi su govna. Kada su sjebani, samo ih tuđa muka može popraviti. Alma je odmah nazvala Jacu i ispričala joj o fotografijama iz hotelske sobe. Dobro, jesam ja usrao stvar ali ne mora sad ona to širiti dalje. Ja, na primjer, ne bih nikome pričao o toj noći. Da nije bilo fotografija vjerovatno se ne bi ni sjetio šta sam radio. Možda bi nekada nešto i nadošlo iz podsvijesti ali sigurno ne bih rekao da je to bilo na njenoj svadbi. I pošto joj to nije bilo dovoljno, proslijedila joj je par fotografija. Javio sam da danas neću doći na posao pa sam otišao kući kako bi još jednom sve spremio za sutrašnju selidbu. Prebacivao sam kutije u hodniku, pokušavajući napraviti raspored selidbe. Po mojoj procjeni sve bih ovo mogao prevući u dvije ture. Toliko sam se bio zadubio u ovo da sam poskočio kad se oglasilo zvono na vratima. Bila je to Jaca, lice joj je gorjelo. Htio sam je upitati je li to lift ponovo u kvaru ali nisam stigao. 170


„Šta je ovo?“ vrisnula je pokazujući mi fotografiju na mobitelu. Zaškiljio sam da bolje vidim. Gledao sam sebe među silikonskim parom sisa. Srce mi je ubrzalo deset puta više od normalnog. „Pa nije prošao ni sat, a već je sve procurilo”, pomislio sam. Šta sad da joj kažem? Nisam se spremao na odbranu. Stvarno sam mislio da ona neće saznati za famoznu zabavu. „Pile, pitam te opet, šta je ovo?“ Sada joj se već ruka tresla. I dalje sam šutio i gledao u mobitel. „A ovo?“ Prebacila je na drugu fotografiju. Na njoj sam grizao žensko dupe. Ne sjećam se da sam ovu vidio kod Harija. Osjetio sam da su mi se usta osušila. „Ili ovo? Ovo? Vidi ovo?“ Listala je fotografije ispred mene. Na svakoj sam ja bio u krupnom planu, samo su se mijenjali ženski dijelovi tijela. „Daj da ti objasnim?“ Skupio sam hrabrost da joj se obratim, iako nisam znao šta da kažem. „Vidim da su ti kurve i zub izbile”, prekinula me. „Nisu one, nego Hari, daj uđi da pričamo.“ „O čemu, jebo te, o čemu da pričamo”, mahala je rukama ispred mog lica. „O slikama, zar se treba šta pričati? Jebo te, dva sata sam ti prekrivala te modrice na licu. Trudila sam se da sijaš na svadbi a ti k’o neki makro. Okupio kurve oko sebe i šmrčeš drogu.“ „Nije baš sve kako ti pričaš…“ „Nije sve, ali je ovo i previše. Evo ti dokaz da fotografija vrijedi više od hiljadu riječi”, pokazala mi je fotografiju mene kako šmrčem liniju kokaina između silikonskih sisa. „Ne znam čije su ovo sise, i 171


ne interesuje me, ali od danas ih možeš lizati kad god želiš jer moje sise za tebe više ne postoje.“ „Daj Jaco, pa čekaj malo…“ pokušao sam doći do riječi. Bilo je bezuspješno. „Šta da čekam? Šta?“ proderala se. „Zahvalna sam Almi na ovome”, mahala je mobitelom. „A nije ti rekla da su to sise njene sestre?“ rekao sam bez razmišljanja. Na trenutak je zastala i raskolačila oči, onda mi je razvezala šamar. „Đubre jedno, eto što si ti, đubre.“ Zazvonio je mobitel u mom džepu. Pogledao sam i broj mi je bio nepoznat. Prekinuo sam na brzinu. „Što se ne javiš? Možda kurva hoće još?“ provocirala je. „Ma, zovu s posla.“ Slagao sam na brzinu. „I sad treba da ti povjerujem.“ „Dobro jesam zajebo stvar, ali…“ „Nema ali”, vrisnula je. „Nema nikakvog ali, od danas si slobodan i možeš da se jebeš s kim hoćeš i da radiš šta hoćeš. Ne interesuješ me. Je li ti jasno? Gotovo je!“ „Pa što si onda došla“? htio sam je upitati ali sam mudro zastao. „Zar sam ovo zaslužila?“ ponovo je listala fotografije. „Pa valjda si mi mogao lijepo reći da te ne interesujem više. To je najmanje što si mogao uraditi, debilu jedan. Jučer mi praviš scene oko Nove godine, a sa strane partijaš. Samo mi nije jasno otkad ti šmrčeš kokain?“ „Ma ne šmrčem, nego…“ „A što je ovo onda na slikama? Da nije foto montaža možda? Ima li još nekih stvari koje trebam da saznam. Možda te sad zvao tvoj diler? Da možda 172


nemaš i vanbračnu djecu? Pa i ti si htio da mi živimo zajedno. Čovječe, koja sam ja glupača.“ „Daj Jaco, moraš da mi pružiš još jednu šansu?“ cvilio sam dok sam je vukao za ruku. Stajala je ispred vrata mog, sad već bivšeg stana. Cijela zgrada se tresla od njene vike. „Ništa ja ne moram, kretenu jedan”, vrištala je ona. „Pička li ti materina kurvinska!“ Istrgla je svoju ruku i krenula prema liftu. Gledao sam u vrata svog bivšeg susjeda. Znao sam da me posmatra kroz špijunku. Htio sam skinuti gaće i pokazati mu ono šta mislim o njemu, ali ne bi bilo u redu zbog cimera. Ipak on ovdje ostaje da živi. „Ma ko je jebe, Pile”, čuo sam cimera iza svojih leđa. „ Ti si za nju čovjek i po.“ „Daj i ti ne seri”, zalupio sam vrata što sam jače mogao. „Pazi sad”, stajao je i palio džoint. „Nije ona došla što si ti nju prevario”, povukao je dim i dodao mi džoint. „Nego joj je povrijeđena sujeta. Kako je moguće da nju neko prevari, a ona to isto tebi radi iza leđa.“ „Stari, daj malo me popusti”, uvlačio sam dim što sam jače mogao. Mobitel mi je zazvonio ali nisam prepoznao broj i prekinuo sam vezu. „Što bi inače došla?“ upitao me. „Pa čuo si je i ti i kompletna zgrada, nemoj da ti prepričavam”, još uvijek sam držao dim u sebi. „Pa mogla ti je to reći i preko telefona, ali nije. Zašto?“ Sada je on uvlačio dim. „Zato što je zatečena. Mislila je da samo ona može ići okolo i nabijati ti rogove.“ 173


„Jesi li je vidio da to radi?“ Trava me polako smirivala. „Nisam lično”, dodao mi je džoint. „Onda ne seri.“ Mobitel je opet zazvonio, bio je isti nepoznati broj kao i malo prije. I ovaj put sam prekinuo. „To ona zove?“ upitao me i odmahnuo sam mu glavom da nije Jaca. „Pa njoj je gore što će ljudi pričati o tome šta si joj radio iza leđa, nego što neće više biti s tobom. Čovječe, ti si sad rock ’n’ roll superstar.“ „A i ona Alma, šupčina”, morao sam sjesti na kutiju jer mi se vrtoglavalo od trave, „poslala joj fotke gdje se vidi samo moje lice. Nije htjela da se zna za njenu sestricu. Što joj nije rekla da sam joj jebo sestru?“ „Zar jesi?“ upitao je cimer ispuštajući dim. „Valjda sam, nemam pojma. Ne sjećam se ničega.“ „Boli te, isto k’o da i jesi. Sad uzmi telefon i nazovi curu koja ti se potpisala na čelo.“ „Pa to i jest njena sestra.“ „Pa to čovječe”, poskočio je cimer. „Mala se zapalila za tebe. Što da pati?“ „Ma nema od toga ništa.“ „Šta ti više treba? Sad imaš slobodu da radiš šta hoćeš. Na Jacu možeš da zaboraviš…“ „Kad bi mogao.“ „Daj Pile, pizdo jedna, ti k’o neki tinejdžer, zalijepio se za nju iz meni nepoznatih razloga. Zovi ovu, tu je provod. Ima da ovu tuku zaboraviš u roku od sat vremena.“ Mobitel je opet zazvonio. Neko sa istog broja je baš bio uporan. 174


„Molim”, prostenjao sam dok je dim polako izlazio iz mojih usta. Interesovalo me kome je to stalo do mene. „Ćao, Pile, ja sam”, čuo sam slatki ženski glas. Zvučao mi je poznato ali se nisam mogao sjetiti kome pripada. „S kim pričam?“ bio sam iskren. „Možda ćeš se bolje sjetiti ako ti kažem da si mi obećao foto reportažu prije Nove godine.“ Odmah sam se sjetio. Ko bi mogao zaboraviti njene grudi. Neko bi joj trebao objasniti šta znači foto reportaža i da to nema nikakve veze s njom i njenim željama. „Samo malo”, rekao sam joj. Prebacio sam na spikerfon kako bi i cimer čuo ovaj razgovor. Dao sam mu znak da ćuti i sluša. Trava me dovoljno opustila da sam bio spreman na malo zezancije. „Ćao mačko, šta se radi?“ upitao sam gledajući u cimera. Interesovala me njegova reakcija na ove riječi. „Evo, završavam s poslom. Sad sam bila kod tebe u redakciji, ali mi rekoše da nisi ni dolazio.“ „Imam nekog posla kod kuće”, dodao sam. Cimer je bio zapanjen. Rukom mi je pokazivao na frižider. Mislio je da razgovaram s Alminom sestrom. Da sam mu znak da to nije ona, nakon čega je razjapio usta. „Hoće li to dugo trajati?“ upitala je mazno. „Ne bi trebalo. Zašto?“ „Obećao si da ćeš doći kod mene. Sjećaš se?“ „Naravno”, nije baš da sam joj obećao, samo smo o tome pričali. „I? Sad sam slobodna, šta kažeš?“ upitala je. „Ja ću biti spremna.“ 175


Cimer mi je davao znake da pristanem. Baš sam se zabavljao gledajući ga onako iznenađenog. „Vidi, nešto mi je iskrslo danas”, počeo sam okolišati, a cimer me udari u rame. „Daj”, odmah se ona ubaci, „nemoj da me ispališ. Biće nam super.“ „Ma nije problem”, namigivao sam cimeru. „Čim to završim dolazim do tebe sa svojom opremom”, naglasio sam riječ opremom i zadržao smijeh. „Neće biti problem ako budem malo kasnio?“ „Naravno da neće. Možemo i Novu godinu dočekati.“ Zakikotala se. „Nazvaću te kad budem slobodan. Važi?“ „OK, čujemo se”, poslala mi je pusu preko telefona i ja sam prekinuo vezu. „Pileee! Jebo te, još će Jaca ispasti kao nevinašce u poređenju s tobom.“ Radovao se više od mene. „Pa ti se stvarno kurvaš okolo. Ko je to bio?“ „Ma ne kurvam se šta si zapeo. Ovo je kolegica s posla, čovječe, znaš kakve sise ima?“ uzdahnuo sam sjetivši se njenog dekoltea i pogledao kutije ispred sebe. Pomislio sam na Jacu ali me trava razvalila. „Što ih prije prenesemo, prije ću do nje.“ „Ma to ćemo pobacati za sat vremena”, skočio je cimer vadeći novi džoint iz džepa na košulji. „Da spržimo još jednu i krećemo.“

176


28. Maci Sjedio sam s bilderkom Bebom u kombiju ispred Mišicinog stana. Pokupila me s posla i ubrzo bi trebali početi skupljati pse lutalice. Iako je bilo prijepodne osjetio sam jak miris alkohola. Nije bio od mene, ali nisam smio ništa pitati. Zato je nisam ni smio zamoliti za objašnjenje kako je došla do ovako dobrog i skupog vozila. Kao predsjednik Udruženja trebao bih znati odakle su nabavili novac da ga iznajme. Ako su ga uopšte iznajmili? Ne bi me čudilo da je Beba otela vozilo i tom prilikom prebila vozača i još dva putnika. Kombi je bio velik, čist, a da stvar bude ironična, na njemu se nalazila reklama TV kuće koja je prikazivala Velikog brata. „Šta se ovo alkohol ovako osjeti?“ upita Mišica namršteno čim je otvorila vrata kombija. „Šta ako nas zaustavi policija?“ Beba je pogledala u mene. „Ma, možda je moja kolonjska”, dodao sam nakon kratke šutnje. 177


„Ali Maci, zašto je nanosiš ako nisi obrijan?“ Pomilovala me po bradi koju nisam stigao jutros obrijati. „Pa sad”, pogledao sam u Bebu s očekivanjem da se uključi u razgovor, ali je ona i dalje ćutila i zurila u mene. „Da krenemo?“ dodao sam kad sam uvidio da moja priča ne vodi ničemu. „Bebo, idemo po Sabrinicu?“ kratko se ubacila Mišica. „A možda je neko i prosuo nešto unutra”, iako njih dvije više nisu obraćale pažnju, ja sam i dalje pokušavao opravdati smrad u kombiju. Gospođa Bacačica diska je bez problema vozila robusno auto. Na svakoj krivini sam iza sebe čuo prevrtanje kaveza za pse. Sve troje smo sjedili naprijed i nije nam bilo tijesno. Međutim, Beba me dodirivala po butini poslije svakog mijenjanja brzine. Mišica to nije mogla vidjeti od moje obješene trbušine. Izmicao sam nogu koliko sam mogao ali ona nije odustajala. Par puta sam je pogledao da bih joj dao do znanja da znam šta radi ali mi je uzvraćala strogim pogledom s podignutom obrvom. Shvatio sam to kao znak da treba da ćutim i trpim. Dok smo ispred bolnice stajali na semaforu vidio sam onog prokletog novinara od jučer. Iz nekog razloga i Bebi je privukao pažnju. Nagnula se naprijed da ga bolje osmotri, a grudi su joj se razlile preko volana. Onaj šupak od novinara se polako vukao. Šepao je na desnu nogu i imao je veliku modricu ispod desnog oka. „Napokon ga je neko sredio”, pomislio sam u sebi. Bio sam zadovoljan onim što vidim da nisam 178


primijetio Bebinu ruku kako me češka s unutrašnje strane butine. Odskočio sam kad sam napokon shvatio šta mi radi. „Maci, šta ti je?“ začuđeno me upitala Mišica. „Ovaj, rupe na putu?“ gledao sam u Bebu, ali me je ignorisala držeći pogled prikovan na semafor. „Ali ne idemo, stojimo na semaforu”, napokon je progovorila i ova strvina za volanom. „Vjerovatno ti je onda noga slučajno pala na kočnicu ili nešto slično?“ Pokušavao sam Bebi dati do znanja da trebamo usaglasiti priču kako Mišica ne bi otkrila šta se u stvari desilo. „Kao što vidiš, ne krećemo se i nema potrebe da kočim”, odgovorila je hladno. Izbezumljeno sam je gledao. Nisam mogao povjerovati da može biti ovako bezobrazna. Čitavo vrijeme me trlja po nozi i sad me još više ukopava sa svojom pričom. Bolje je bilo dok nije progovorila. „Upalilo se zeleno”, tiho sam rekao. Beba je opušteno ubacila u brzinu i krenula. Nije prestala s dodirivanjem moje butine, kao da se ništa nije desilo. Mišica je ubrzo izgubila interesovanje za ovu priču i nastavila gledati kroz svoj prozor. Nedaleko od bolnice, na autobuskoj stanici, čekala nas je Sabrina. Njoj će vjerovatno prijati miris alkohola u kombiju. Sad ću morati sjesti bliže Bebi, kako bi i ona sjela s nama. Osjetio sam trnce po leđima. „Ovaj put ćete morati bez mene”, rekla je Sabrina nakon što je Mišica otvorila vrata. „Sestra mi je u bolnici i idem joj u posjetu.“ „Jao, je li nešto strašno?“ upitala je Mišica. 179


„Bilo je ali više nije.“ „Tako mi je žao.“ Mišica je izašla iz vozila i zagrlila je. Nevjerovatno zvuči ali se ona mogla sa svakim suosjećati. Moja majka je vjerovatno imala pravo kad je rekla da joj je mozak spržen. „Ali večeras računajte na mene”, rekla je Sabrina. „Dobro će mi doći da se malo istresem.“ Mišica je klimnula glavom, poslala joj pusu i ušla u kombi. Nakon što se bacila na sjedište, grudi su joj se tresle narednih deset sekundi. Čuo sam i Bebu kako je glasno uzdahnula. Smrad alkohola se opet pojačao. „Jadnica, kako mi je žao Sabrine”, rekla je tužno. „Da, stvarno šteta”, dodao sam radi reda, a Beba je kao po običaju ćutila. Vozili smo se van grada. Išli smo prema gradskoj deponiji gdje se nalazio ogroman broj pasa lutalica. Još uvijek nisam znao kako su se dogovorili bez mene. Ja sam bio začetnik ove ideje, koja nije baš za pohvalu, ali su me trebali uputiti u detalje. Prije deponije Beba je stala na benzinskoj stanici. Samo je prostenjala da treba do toaleta. „Baš je super što ove pse skupljamo u kombi na kojem je reklama za Velikog brata, zar ne?“ upitao sam Mišicu dok smo sami. „Pa to i jeste njihov kombi”, odgovorila je čačkajući mobitel. „Kako misliš?“ „Tatica mi posudio. Rekla sam mu da imam neke stvari da prevučem. Tražio je i da mi pošalje neke momke da mi pomognu ali sam to, naravno, odbila.“ Nasmijala se. „Mogli bi nam ugroziti operaciju.“ 180


„Tvoj tatica”, mucao sam, „on radi kao šofer za njih?“ „Ma ne ludice mala”, uzela me je za ruku. „Moj tata je vlasnik TV kuće.“ „Stvarno?“ izustio sam iz očaja. Spremio sam najgori mogući scenario za oca svoje djevojke. To sam samo ja u stanju uraditi. „Pa, zar ti nije krivo što ćemo ovo uraditi?“ Preznojavao sam se. „Ako treba možemo i otkazati ovu operaciju. Evo ja sam predsjednik Udruženja i imam te ovlasti.“ „Ni slučajno da to nisi uradio”, ciknula je. „Ova akcija je nešto najbolje što smo ikada imali.“ „Mislio sam da ne ugrozimo reputaciju tvog oca i njegovog posla…“ „To nije tvoj problem.“ Sad se već ukočila dok priča. „Da li tebi smeta što je moj otac bogat i uticajan?“ „Ne, ne”, pravdao sam se. „Upoznao sam te kad nisam znao ni ko si, a kamo li čija si.“ Ona se osmjehnula, a meni je falilo zraka. Zašto se ovakve stvari moraju meni desiti. Znao sam da mora postojati neka kvaka u ovoj vezi. Nije mi bilo žao, čak šta više, bilo mi je drago što ću svojoj majci dignuti pritisak s ovom akcijom, ali nisam to morao raditi i njenom ocu. „Samo sam mislio da pređemo na neku drugu TV stanicu. Možemo i košarkašku utakmicu iskoristiti za ovo.“ „Ne, ostaje ovako, nemamo vremena za nove planove. Ali to nam može biti slijedeći potez.“ Dodale je i nastavila tipkati po mobitelu. Nisam više progovarao. Osjetio sam mučninu na samu pomisao šta se spremam učiniti, možda, svom budućem puncu. Pa kako se ja uvijek uvalim u ovakva 181


sranja? Da se razumijemo, za Mišicu bi i rođenu majku bacio preko zida u Velikom bratu ali zašto je baš on morao da bude vlasnik. Zar nije mogao naći neko drugo zanimanje? Mogao je da bude, recimo, glavni svodnik u gradu ili vođa na Paradi ponosa. Na sve bih sada pristao. Oznojio sam se ispod pazuha da mi je košulja bila mokra do laktova. Ubrzo je došla Beba. Sumnjam da je išla u toalet. Sigurno je na brzinu stresla koje piće. „Hajmo golupčići moji, pridrži ovo”, dodala mi je papirnatu vrećicu s otvorenom flašom konjaka unutra. Bila je raspoložena što potvrđuje moju pretpostavku da se malo popravila s alkoholom. „Da ovo što prije riješimo, treba kombi vratit do osam sati.“ „Da”, usput je dodala Mišica. „Šteta”, ubacio sam se i ja. Bio sam pod stresom i osjećao sam se odsutno. Njihovi glasovi su mi odzvanjali u glavi. Svakog trenutka sam mogao izgubiti svijest. „Zašto je šteta?“ upitala je Mišica. „Pa mogli bismo pse dovesti u studio, da se ne veremo po ljestvama.“ Buncao sam. „Maci”, skočila je Mišica na mene i počela me ljubiti. „Pa to je vrhunac dana.“ „Šta”, polako sam se vraćao u stvarnost još uvijek ne shvatajući šta sam rekao. „Šta sam sad rekao?“ „Dovest ćemo ih unutra jer je njihov kombi i neće nas niko pregledati. Ja ću biti pored Bebe i neće ni smjeti pitati šta je unutra. Sad ću tatici javiti da ću kombi zadržati malo duže”, dohvatila se mobitela. „O bože, nije to valjda opet moja ideja?“ zakukao sam na granici suza. 182


„Čovječe”, Beba me potapšala po koljenu, „ti si dijamant, samo te treba izbrusiti.“ Nakon ovoga mi je namignula, a ja sam povratio u Bebinu kesu s konjakom. „Ja se izvinjavam”, tužno sam pogledao prema Bebi dok su mi se bale razvlačile po ustima i bradi. „Kupiću ti novu flašu, važi?“ „Ne, ja ću kupiti pa da krenemo jednom po te pse”, rekla je i opet izašla iz kombija lupajući vratima. Htio sam Mišicu odgovoriti od ovoga ali ako se ona ne brine za svog taticu, zašto bih ja. Ja sam ionako propali slučaj. Ne bi me čudilo i da na kraju završim na robiji zbog nje. Ali dok se to ne desi ima da uživam u svakom momentu s njom. „Maci, je si li dobro?“ upitala je Mišica mazeći me po butini. Erekcija nije izostala. „Hah, nikad bolje”, prostenjao sam.

183


29. Pile „Ovo je trebao da bude naš stan”, pomislio sam. „Zajedno smo trebali plaćati kiriju. Sad ću se morati dovijati kako znam i umijem.“ Zbog ponosa nisam htio prihvatiti cimerov prijedlog, da ostanem u starom stanu. Ovo će biti moj novi početak. Mislim da će mi trebat vremena da se naviknem bez Jace, ali nemam izbora. Pojačaću alkohol i travu dok se ne smirim. Cimer je bio u pravu. Stvari smo prenijeli za sat vremena. Prije toga sam gazdi stana javio da sam od danas i službeno u njihovom stanu. Nije mi bilo jasno zbog čega ali je rekao da će doći na kratko. “Nije loše,” dobacio je cimer obilazeći stan. “Malo je kvalitetniji nego gdje smo živjeli, ali je lokacija loša. Daleko si od svega.” “Nije da je malo kvalitetnije, vidiš da je stan renoviran.” Dobacio sam iz hodnika. “Jest, nema govora,” priznao je. Osjetio sam miris marihuane koji je dolazio iz dnevnog boravaka. “Gdje 184


im je daljinski?” upitao je. “U ladici ispod TV-a.” “Jebo te, kako si znao?” “Nisam ga ni ja mogao pronaći ali mi je rekla Jaca,” prebacivao sam kutije s jedne strane na drugu. Tražio sam onu s donjim vešom. “Otkud je ona znala?” “Jebo te, šta ja znam? Nazovi, pa je pitaj.” Ljutito sam odgovorio. Trava me popuštala pa sam se opet prisjetio jutrošnjeg raskida s Jacom. “Nije to valjda sve tvoje?” Čuo sam muški glas iza sebe. Na vratima je bio gazda. U ruci je držao flašu crnog vina. Do nosa mi je dopirao njegov parfem. Dobro je mirisao. Zastao je na trenutak kada sam se uspravio. “Do kada ćeš imati te modrice po licu?” upitao je prelazeći preko kutija. Nije ni sačekao da mu odgovorim, pružio mi je bocu. “Evo za vas dvoje, da vam fino počne zajednički život. Valjda budete bolji od mene i one moje.” “Niko te nije tjerao da se kurvaš,” htio sam reći, ali sam mu se samo zahvalio na poklonu. “Zar ti nisi popravio taj zub?” zagledao mi se u usta. “Jesam, ali ga vilica nije prihvatila. Jutros mi je sam otpao.” Nije mi se dalo objašnjavati. “Sve je u redu ako tvojoj curi ne smeta,” dodao je. “To joj je trenutno najmanji problem.” Iz sobe je izašao cimer da se upozna s gazdom. Shvatili su da se znaju s nekih poslovnih ručkova i seminara. Gazda je opušteno prihvatio ponuđeni džoint. 185


“Popijmo koju,” dodao je cimer i uzeo flašu iz moje ruke. Gazda je otišao u kuhinju po čaše, a ja sam napokon našao željenu kutiju. Dok sam prevrtao sadržaj kutije čuo sam ih kako pričaju o Velikom bratu. Gazda je poznavao jednu od manekenki. Bila je eskort njegovom šefu. “Gdje ti je cura?” upitao me gazda kad sam sjeo s njima. Cimer se oholo nasmijao. “Nema je više,” bio sam kratak. “Što?” nije odustajao. “Nešto sam zajebo.” Da bih mu dao do znanja da mi ni je do te priče, okrenuo sam se prema TV-u. DJ Beni je bio u ispovjedaonici s nekom curom. Nisam čuo o čemu pričaju ali je u jednom momentu bacio mačku sebi iza leđa. “Boli te čovječe, jednu napustiš druga se odmah nađe. To tako ide.” “I ja sam mu to rekao,” ubacio se cimer. “Nemoj da misliš da će ona da miruje,” nasmijao se kiselo. “Moja bivša žena je prvo imala nekog starkelju, jutros sam čuo da se jebe s nekim smrdljivim novinarom.” „Da nije Pile?“ nasmijao se cimer pokazujući na mene. „U posljednje vrijeme ga baš krenulo.“ „Daj ne seri, ložiš tipa na gluposti.“ Sjetio sam se da je u hotelskoj sobi bilo još djevojaka, možda je jedna od njih njegova bivša supruga. Nije valjda da sam povalio dvije cure za jednu noć, a da se ničega ne sjećam? „Ja nisam novinar, ja sam fotograf.“ “Je li makar neki poznat novinar?” upitao je cimer, sad već razvaljen od trave. 186


“K’o da je bitno?” ubacio sam se. “Nemam pojma,” opušteno je odgovorio gazda. “Neki motordžija valjda. Zaboli me. Ne jebe mene.” Trava ga je baš opustila. Pokreti su mu bila usporeni, a oči su se gotovo zatvorile. “Motordžija, da nije Badži?” upitao sam. Zar je moguće da neka cura želi da se petlja s tim kretenom. “Ne znam lika, tako su mi rekli.” Potegao je malo jači gutljaj vina. “Nek radi šta hoće, ja imam šta jebavat. Gdje mi je mobitel, da vidite pičke.” Potražio je telefon u svojoj jakni, koja je ležala na podu pored njega. Sjetio sam se da treba da se istuširam prije odlaska do kolegice, pa sam otišao da provjerim je li uključen bojler. “Gledaj moje mace,” čuo sam ga kako se hvali cimeru. “Au, dobra pravo,” rekao je cimer. “To ti pričam,” ponosno je dodao. “Prava, jebo te, Pile dođi da vidiš kakvu trebu gazda dere,” proderao se cimer. Nije me baš zanimalo ali me trava opet smirila, pa sam se prepustio. “Ha, Pile, šta kažeš?” upitao je gazda pružajući mi mobitel. Zagledao sam se u mobitel vjerujući da je ovo halucinacija. “Odlična, jebo te. Otkad ste u vezi?” još uvijek sam stajao pored njega i trudio se da budem opušten. “Jedno tri mjeseca, ali ništa preozbiljno,” dodao je on. “Danas letimo za Italiju na proslavu Novu godinu.” 187


“Daj da vas slikam zajedno,” rekao je cimer, pripremajući svoj mobitel. „Ovo je za ljubavnog romana.“ “Čekaj malo,” mahnuo sam mu. “Neki seminar ili samo karanje?” upitao sam gazdu vraćajući mu mobitel. “Ma karanje, kakva seminar,” nasmijao se glasno. “Daj Pile sjedi pored da vas slikam,” navaljivao je cimer. Sjedoh jer sam osjetio vrtoglavicu ali ovaj put nije od trave nego od fotografije koju sam upravo vidio. “Gazda,” udario sam ga po leđima, “samo da znaš da sam ja to jebavo do danas.” Pokušavao je više otvoriti oči ali mu trava nije dala. Vidjelo se da me ne razumije. “Ta tvoja treba je moja cura. Sad već bivša.” Potegao sam dobar gutljaj iz flaše. Kada sam spustio flašu cimer je okinuo fotografiju. “Sereš?” zaprepastio se. “Pa vidi, nisam znao, sad mi je malo neprijatno.” “Šta ti ima biti neprijatno, nisi ti kriv.” Opet sam potegao gutljaj vina. “Pa dobro ono...” baš mu je bilo neprijatno. “Sad daj momku kiriju jeftinije,” nasmija se cimer. “A to je najmanje što mogu, eto...” razmišljao je malo, “pošto kiriju dijelimo na dva dijela, meni ne moraš davati narednih godinu dana.” “Daj ljudi, ispade da sam prodo curu za pola kirije,” nasmijao sam se. “Šta te briga,” navaljivao je cimer. “Pile, nemaš ti nikakve obaveze. Evo ja ti kažem, godina ti je od mene. Plaćaj mojoj rospiji i tačka. Njoj ništa ne govori, šta nju briga. Meni pare ne trebaju.” 188


“Je li Jaca dolazila u ovaj stan?” upitao sam ga. “E jebi ga sad, ti bi detalje da ti pričam...” “Ma to me ne interesuje, samo mi reci je li ranije bila ovdje?” prekinuo sam ga. “Naravno da je bila.” “Jebo li te daljinski od TV-a,” nasmijao sam se cimeru. “Daj slikaj nas još jednom,” dodao sam svoj mobitel cimeru. Gazda i ja se nasmijasmo kao dva stara pijana prijatelja. “Kažem ja tebi,” reče cimer. “Nisam vidio ali sam čuo. Jebi ga, kad ne vjeruješ.” “Ja se odoh tuširati,” ustao sam. “Imam neku šemu.” “Opa, nisi u žalosti,” dodao je gazda kroz smijeh. I cimer se nasmijao. „Pa nije ni podna, a ti već udaraš sa strane.“ “Trenutno sam nadrogiran i polupijan, pa mi je svejedno. U svakom slučaju, pozdravi mi Jacu.” Nešto su mi dobacivali ali sam se potrudio da ih ne čujem. U glavi mi se vrtjelo nekoliko filmova. Sad sam povezao i zašto se iznenadila kad smo došli ispred zgrade. Znala je i gdje daljinski drže. Čak ju je i komšinica prepoznala. Kako sam bio naivan. Nije mi bilo jasno zašto je uopšte ostala sa mnom. Mogla me je šutnuti i nastaviti opušteno sa svojim novim momkom. Nisam joj ja baš bio prilika, u poređenju s njim. Niti sam imao pare, niti sam imao neku budućnost. Zaključao sam se u kupatilo i sjeo na pod. Htio sam je nazvati i reći joj da znam sve šta mi je radila iza leđa. I da joj kažem kako sam to saznao. Da čak imam i fotku s njenim momkom. To bi bilo uzalud. Ne bi mi se htjela javiti. Glupača bi pomislila da je molim 189


za oprost. Volio bih da sam trijezan i da svu ljutnju sad iz sebe izbacim. Ovako, sve mi je ovo komično. A tako bi joj volio u lice reći da znam sve i da joj je ono danas bila čista gluma koju sam ja popušio kao malo dijete. “Znam za tebe i tvog momka i Italiju. Meni praviš scene, a gora si od mene.” Napisao sam joj poruku i poslao. Sačekao sam par sekundi i poslao joj i fotografiju sebe i gazde, nasmijanih od trave i vina. Ubrzo je stigla poruka od nje: “Sad smo 1-1. I odjebi od mene.” Poslao sam joj novu poruku: “Nije neriješeno. Ja sam rock ‘n’ roll zvijezda, a ti si obična sponzoruša.” Nisam sačekao njen odgovor. Svukao sam se i ušao pod tuš.

190


30. Beni Održavanje mačke u ovoj kući je bilo teže nego što sam mislio. Iako februar nije bio ni na vidiku Pablo je samo gledao priliku kako bi skočio na neku mačku. I naravno da su svi mene krivili zbog toga jer ga podržavam. Mirnu nisu ni spominjali kao da se nje to ne tiče. Baš kada sam htio ispušiti cigaretu i odradit jednu liniju kokaina, Mirna je odlučila da mora oprati kosu. Nije prošlo ni dvadesetčetiri sata od zadnjeg pranja ali večeras je doček Nove godine te je morala biti tip-top. Šta mi je drugo preostalo nego da Pabla povedem sa sobom. Pušiona je bila mala i tijesna ali je imala dobru ventilaciju. Cigaretni dim mu ne bi trebao smetati. Otkinuo sam komadić parizera dok Mirna nije gledala, da bi mačor imao čime da se zabavlja dok ja šmrčem. Sjeo sam na stolicu i zapalio cigaretu. Nakon nekoliko dimova odložio sam je u pepeljaru, izvadio parizer i bacio ga na pod za Pabla. Smazao ga je u dva zalogaja i 191


počeo da mijauče ne bi li mu dao još. Petljao mi se oko nogu dok sam ja na dlan istresao kokain, dovoljno za malo jaču liniju. Dok sam se je zabavljao oko vraćanja ostatka kokaina u kutiju s cigaretama, glupi Pablo je skočio meni u krilo i počeo da mi liže ruku koja je njemu mirisala na parizer. Na moju nesreću u njoj se nalazio kokain. Dok sam se ja snašao on je već olizao čitavu kamaricu, čak i ono što mu se zalijepilo na njušku. Refleksno sam ga jednim teniskim potezom opalio i izbacio ga iz svog krila. Mijauknuo je i ukopao se u uglu. „Mamu ti jebem glupu”, rekao sam tiho i podigao nogu da ga zgnječim ali je iskesio svoje zube u znak protesta. Nisam smio da galamim na njega, samo sam režao, a i on na mene. Na brzinu sam ponovo izvukao kokain i istresao malo na dlan i odmah ga ušmrkao. Morao sam se pripremiti za ono što slijedi. Pablo je bio lud i prije ovoga, a mačor na kokainu je novi momenat i trebaće mi pribranost da se s tim nosim. Dok sam šmrkao, Pablo se već smirio. Nastavio sam s cigaretom i gledao ga kako trlja njušku šapama, vjerovatno ga je svrbjela. Dok sam ja dovršavao s pušenjem, već mi se dovukao nazad u krilo. Povremeno bi se stresao ali ostalih čudnih znakova nije bilo. Napustio sam pušionu s Pablom u naručju. Ispred su me dočekali Baron i Cica. „Čovječe, šta si mu radio pa je toliko jaukao?“ dobacio je Baron. „Hajde mačke ali nije valjda da si i na mačore prešao?“ „Stari, čuvaj leđa, nikad se ne zna”, dodao sam dok je on za sobom zatvarao vrata pušione. Svi smo se smijali jer sam bio raspoložen za zezanje. 192


Vidio sam Mirnu kako kroz kuću hoda s peškirom na glavi pa sam sjeo pored Cice i češkao mačora. Pablo je polako padao u san. „Čudi me da večeras nema neki zadatak povodom Nove godine?“ započeo sam priču. „Šta će im bolji program od nas pod alkoholom”, nasmijala se. „Znaju oni da će Beni napraviti neki šou.“ „Misliš da će biti dovoljno da se svi napijemo. Jasno mi je za neke cure da se razvale od dvije čaše vina, ali ima nas s visokim stepenom tolerancije na alkohol.“ „Rekli su da će biti dovoljno i za sutra da nam ostane”, dobacio je Baron iz pušione. „Nadam se”, odgovorio sam glasnije da bi me čuo. „Zadnji put sam jedva i usta saprao.“ „Pa kad si alkos”, nasmijala se Cica. „Ma nisam alkoholičar, nego je baš bilo malo”, pravdao sam se. „Hoćeš li da pričuvam Pabla dok ispušiš”, uletjela je Mirna s peškirom oko glave. „Nema potrebe, ispušio sam, idi suši kosu. Hladno je.“ „Nisi ga valjda vodio sa sobom?“ upitala je. „Ma daj saberi se, nisam baš toliko lud.“ Slutio sam da ponovo kreće svađa. „Da se jadnik uguši tamo. Cica ga je čuvala.“ Pogledala je prema Cici jer mi nije vjerovala. Što je i za očekivati kad sam ja u pitanju. „Naravno”, prevrnula je Cica očima. „Ne bi me čudilo da si ga tušio dimom”, dodala je i vratila se nazad u kuću. „Cici, svaka čast”, namignuo sam joj i uzvratila mi je migom. 193


„Beni, dođeš joj piće”, reče Baron izlazeći iz pušione. „Kome dođem piće?“ namrštio sam se. „Pa Cici, sad bi izgorio da nije uletjela.“ Gledao sam fino Cicino dupe kako ulazi u pušionu. „A njoj”, nasmijao sam se. „Ona od mene ima šta god poželi i kad god zaželi. Odoh ja u kući, neka me zima uhvati.“ „Što, ja ti nisam dobro društvo? Nije ti bilo zima dok je ona sjedila pored tebe?“ Izazivao je Baron. „Sam si shvatio situaciju. Cica od zime pravi ljeto.“ „Ej, a da malo popustite vas dvojica?“ dobacivala je Cica. „Evo ja prvi popuštam. Pablo i ja idemo da vidimo šta nam radi mamica”, rekao sam kroz smijeh i pogledao mačora. Oči su mu se zavrnule prema gore, pa me uhvatila panika. Disao je ali nije davao nikakve druge znakove. Morao sam ga što prije uvaliti Mirni, ako treba da crkne nek to bude u njenim rukama. Mirna je sjedila u kuhinji. Mokru kosu je prebacila na jednu stranu i u ruci je držala fen. Očigledno je rasprava sa Selenom bila bitnija od sušenja kose. „Ej, de ga pričuvaj samo minuticu, moram pišat”, rekao sam i spustio joj mačka u krilo. Nije mnogo obraćala pažnju na to nego se nastavila raspravljati sa Selenom. Mačor se nije ni pomakao. Vjerovatno je išao prema svjetlu na kraju tunela. „Sister, daj ja ću ti pričuvati Pabla, ti osuši kosu. Nahladit ćeš se”, rekla je Žana. Zastao sam u hodniku da vidim hoće li Pablo dati neke znake života. Dok ga je Žana podizala s Mirninih 194


koljena, malo se meškoljio ali se ubrzo smirio kad ga je ona prislonila na svoje sisice. Zavidio sam mu u tom trenutku, a i odahnuo jer sam znao da je još uvijek živ. Mirna ni na nju nije obraćala pažnju. Selena joj je baš zadala temu za svađu. Spremne su se raspravljati do iznemoglosti, totalno ignorišući okolinu. „Halo”, mahala joj je Žana ispred očiju, „pusti kvočku nek zvoca, osuši kosu.“ Izgleda da je upalilo jer je samo odmahnula Seleni i pokazalo joj srdnji prst. Vjerovatno isti onaj što je pokazala i meni. Ali onda je nastupio haos. Čim je Mirna upalila fen Pablo je skočio u Žaninom naručju i uz ciku je počeo grebati po grudima. Sve su cure u prostoriji počele vrištati, a Mirna je od straha uperila fen u jadnog mačora koji se jednom šapom zakačio za Žaninu majicu, dok ju je drugom grebao po grudima. Od mačorovog prestravljenog mijaukanja koje je bilo glasnije od zvuka fena, i ostale mačke su poludjele i počele skakati po namještaju i histerično trčati iz jedne prostorije u drugu. Ne zna se koje više paničio, mačke ili cure. Ovo ludilo je trajalo dok Žana nije Pabla otresla od pod. Mačak je brzinom munje klisnuo pod krevet u dnevni boravak. Žana je vrištala od bolova. Prednji dio majice joj je polako poprimao crvenu boju. Još uvijek sam kao ukopan stajao u hodniku te gledao prema Žani, koja je plakala, i Mirni, koja joj je skidala majicu. Mislim da je govorila kako hitno mora dezinficirati rane. Ubrzo su sijevnule Žanine male simpatične sise. „Opa”, izletjelo mi je. I dok sam ja razjapljene vilice stajao hipnotisan 195


njenim izgrebanim sisicama, one su prošle pored mene u kupatilo da previju rane. Tada sam na prozoru vidio Cicu i Barona, koji su umirali od smijeha. Slegnuo sam ramenima i krenuo prema njima. Pišanje može pričekati. Ovo bi se moralo proslaviti uz jednu liniju kokaina, a mačka ću provjeriti kad se malo smiri.

196


31. Badži S Bošom sam se pripremao za večerašnji provod. Nisam se ništa dogovarao za doček Nove godine, a kako je i Boša radio drugu smjenu, brzo smo se usaglasili da zajedno slavimo na njegovom radnom mjestu. To će mi biti prilika da uživo gledam zoološki vrt s ljudima u glavnim ulogama. Trenutno smo u nekoj kafani sjedili u izlogu, smirivali četvrto ili peto pivo i povremeno šmrkali kokain. Odmah sam mu dao do znanja da me ne ispituje za modricu. Njega se ne to nije ticalo, a i previše je glupo da mu ispričam istinu. Posmatrali smo djevojke koje su prolazile ispred nas. Nevjerovatno je da su sve bile nasmijane i raspoložene. Šminka i frizure su već bila već na viskom nivou. I mi smo bili raspoloženi, ali uz pomoć droge i alkohola. „Mogli smo i Pileta zvati da s nama dočeka Novu?“ u neko doba je upitao Boša. Iznenadio sam se zato što ga se sjetio. Samo jednom su se sreli i već ga upamtio. Pile baš ima tu moć da 197


se uvaljuje ljudima pod kožu. Slegnuo sam ramenima dajući mu do znanja da je odluka na njemu. „Djeluje mi kao fin momak”, dodao je Boša. „Zovi ga kad si zapeo”, bio sam pomalo ljubomoran. „Nemam broj, daj zovi ga ti. Samo nek sredi neko piće, ostalo je od mene.“ „Ma on sigurno već ima nešto u planu”, pretpostavljao sam da se spremao za večerašnju proslavu s nekim curama. Stvarno bi ispao glupan kad bi odbio neke ribe radi nas. Tipove kao što smo Boša i ja treba izbjegavati u širokom luku. S nama su zagarantovani problemi. Dugo mu je trebalo da se javi. Malo je rastezao dok priča kao da je već započeo sa slavljem. Dok sam mu objašnjavao šta imamo u planu za večeras u pozadini sam čuo neku curu. Istog momenta sam se prebacio na njen glas. Koliko sam uspio čuti ona je tražila još, a on je govorio da on ne može više. Htio je malo da odmori. Koji kreten! Na kraju je i pristao da nam se pridruži. Predložio je da se nađemo ispred redakcije, vjerovatno još nije čuo vijest da su me otpustili, pa sam mu rekao da ga čekamo u ovom baru. Rekao je da će uskoro biti tu i prekinuo. „Hoće li doći?“ odmah je upitao Boša. „Eto ga stiže.“ Dok smo popili po još jedno piće, Pile je već bio tu. Po njegovim zjenicama, rekao bih da je već uveliko na kokainu. Sa sobom je ponio i flašu votke. Dan sam započeo s tim pićem, izgleda ću ga tako i završiti. „Jest se dječko uradio”, gledao sam ga pravu o oči. „Ma ništa strašno. Šta je tebe pokosilo?“ iznenađeno 198


je gledao moju modricu na licu. „Furam se na tebe. Još samo da izbijem sebi jedan zub. To izgleda pali kod žena.“ Pokazao sam ne njegovu modricu ispod oka. „Nemoj mi reći da si otpilio neku žensku da bi s nama dočekao Novu godinu?“ Morao sam provjeriti koliko je glup ovaj Pile. „Popusti me malo, jedva sam se otarasio napasti”, trljao je nos. „Već se pročulo da furaš s nekom raspuštenicom”, naglasio je zadnju riječ. Malo sam zastao jer me pogodilo njegovo pitanje. Sjetio sam se da sam Sabrinu danas vidio dok sam stajao ispred bolnice. Ona mene nije primijetila jer sam odmah otišao u drugom pravcu. Znao sam da ide sestri u posjeti i nisam htio više da se petljam s njima. Bol u koljenu me još uvijek podsjećala na njenu sestru. „Ako misliš na ovu zadnju, razjebo sam to. Nemam ja vremena za hodanje i slična sranja.“ „Pa dugo ste i trajali. Cura zaslužuje medalju ako je izdržala više od jednog dana s tobom”, ubacio se Boša. „Hajd’ ne seri”, ustao sam da platim pića. „Pakujte se, idemo.“ Očekivao sam malo više ozbiljnosti kad je u pitanju ulazak u Televizijsku kuću ovakve reputacije. Boša je u prolazu rekao da smo nas dvojica s njim i portir je samo odmahnuo rukom. Više ga je interesovao neki kombi što je prilazio zgradi. Okrenuo sam se da vidim hoće li njima dati više pažnje. Ali nije, samo je ustao, odmahnuo rukom i vratio se nazad u svoju stolicu. „Sretna Nova godina”, uzviknuo je Boša kad smo ušli u kontrolnu sobu Velikog brata. Tu je bilo još četvoro ljudi, tri momka i jedna djevojka. Ne znam 199


zašto ali kad mi je Boša rekao da imaju samo četiri kamermana, pomislio sam da je to sve od tehničkog osoblja. Nisu nas ni registrovali kad smo ušli. Bili su zadubljeni u svoje poslove. Iza njihovih leđa je bio stol s nekoliko stolica. Piće i hrana na stolu su upućivali na to da su se i oni spremili za večerašnju zabavu. „Jebo te, ja sam mislio da si ti sam ovdje?“ rekao sam. „Ko bi to mogao sve sam kontrolist? Ja sam kamerman, ostali su za ton, montažu, internet stranicu i ona cura je režiserka. Ima još jedan što joj pomaže”, dodao je vješajući jaknu iza vrata i pokazao nama da i mi svoje tu okačimo. „Ekipo, ovo su moji prijatelji Badži i Pile”, rekao je glasno. Neki su nas ignorisali, a neki su nas pozdravili. „I ja sam mislio da ćemo biti sami”, ubacio se Pile iza mojih leđa. „Dobra ti je šefica.“ „Hoćeš da se mijenjamo, moja za tvoju.“ „Nema govora, naša je bolja. Je l’ de Badži?“ dodao je Pile. Šutio sam jer mi se nije mi se svidjela njihova zajebancija. Čim sam čuo riječ „šefica“ osjetio sam potrebu da šmrknem kokain. „A gdje ćemo mi sjedit… i ono?“ upitao sam Bošu. „Piće stavi tu na stol iza njihovih leđa i idemo u drugu prostoriju.“ Pokazao mi je vrećicu u svojoj ruci. „Pile, hajd’ s nama.“ Pile je spustio napola praznu flašu votke. Koliko sam se mogao sjetiti, kad je došao bila je puna. Prošli smo dugim hodnikom i ušli u neku prostoriju. Boša je mahinalno nakon otvaranja vrata upalio svjetlo. 200


Sijevnu li su muški dlakavi guzovi. Tanke ženske noge su bile omotane odmah iznad njih. Sva trojica smo se zaledili gledajući seks uživo. „Ugasite svjetla i izlazite napolje”, dreknuo je iz sveg glasa, ne prestajući s radnjom. Mislim da nije izgovorio ni zadnji slog a mi smo već ponovo bili u hodniku ispred zatvorenih vrata. „Idemo do toaleta, tamo je sigurnije”, rekao je Boša smireno. „Ono je bio asistent režije.“ Nakon što smo se počastili po jednom linijom kokaina, vratili smo se u kontrolnu sobu. Asistenta još uvijek nije bilo. Ne znam koliko je uzeo prije nego što je došao do nas, ali sam vidio da se Pile polako počeo gubiti. „Pile, ti malo odmori i s pićem i s onim. Već si napola mrtav.“ Mada se ni ja nisam bolje osjećao ali barem nisam zavraćao očima. Sjeli smo za stol da sebi naspemo po piće kad je režiserka vrisnula: „Šta se ovo dešava u dvorištu?“ Čuo sam režiserku kako poziva osiguranje. Svi smo mahinalno pogledali u monitore. Trebalo mi je vremena da skontam u koji monitor treba da gledam. Nisam pratio ovaj šou pa nisam odmah mogao razumjeti šta nije u redu. Desetak pasa je divljački trčalo dvorištem. Ubrzo sam povezao raspored kamera u kući. Nekoliko pasa je utrčalo u dnevni boravak i izgledalo mi je kao da ganjaju mačke. Momci i djevojke koji su bili u Velikom bratu su trčali iz jedne sobe u drugu. I u kontrolnoj sobi je vladao haos. Svi su nešto vikali u slušalice i ubrzo su se pojavila četiri momka iz osiguranja. 201


„Policija je na putu, bili su tu u blizini”, rekao je jedna od njih. „Puštaj reklame, puštaj reklame”, vikala je na nekog momka a on je odgovorio da je već isključio kamere. „A vi svi da idete i pohvatate one pse. Odmah! Idite kroz ispovjedaonicu.“ Odjednom su svi prošli kroz vrata na drugom kraju prostorije i ostali smo Pile, režiserka i ja. Niko nije progovarao. Na jednom monitoru se pojavila glava onog idiota iz Udruženja za zaštitu pasa lutalica. Govorio je nešto u kameru ali glupan nije znao da se tu ne nalazi mikrofon. Gledao sam u ostale monitore i baš sam se fino osjećao. Volio sam ovakve situacije. Kad sam ja u kurcu, nek su i drugi. Tako sam se punio. „Pa mogli ste i vas dvojica da pomognete da se oni psi pohvataju”, dobaci režiserka. „Moramo se što prije vratiti u program.“ Tada sam na jednom monitoru ugledao djevojku s božanskim nogama koju sam sreo u Udruženju. Svađala se s nekom curom u kuhinji. Izgledalo je kao da će se potući svakog momenta. Tako je grčevito mahala rukama da su joj sise poskakivale do brade. Ponovni pogled na njene sise me raspalio. Već sam se vidio kako je pridržavam da ne udara onu glupaču. Imala je iste grudi kao i moja šefica. Sjetio sam se i Azizovih riječi kako će ovog debila cura zaluditi i nagovoriti na neku glupost. Bio je u pravu. „Ja odoh, a od ovog nema ništa.“ Pile se već odjavljivao iz ovog svijeta. „Nek ostane sa mnom, može mi trebati”, smijala 202


se gledajući ga. I on se njoj nasmijao ali mislim da je nije baš registrovao. „Šta ti on može trebat?“ Pomislih izlazeći iz kontrolne sobe. „Čovječe, pa koji je ovo srećković.“

203


32. Maci Na gradskoj deponiji smo uspjeli pohvatati jedanaest pasa, taman koliko smo imali kaveza. A mogli smo uhvatiti i više samo da smo imali mjesta da ih potrpamo. Sve troje smo se dobro oznojili, ali je samo Mišica u kombiju skinula jaknu. Beba i ja smo je upijali pogledom. Svaki put kada bi Beba vozilom uletjela u neku rupu okretao sam se prema Mišicinim grudima. Nakon što je popila pola flaše konjaka, Beba nije baš vladala ovim kombijem. Mada, toliko smo žurili da bi svako normalan imao problema da manevriše. Vožnja je bila pogubna za nas, a ne smijem ni pomisliti kako se osjećaju psi u kavezima smještenim nama iza leđa. Već sam osjećao bolove u leđima od silnih rupa na putu. Bilderka nas je ostavila ispred Mišicine zgrade i dogovorili smo se kad da nas pokupi. Sama se ponudila da brine o psima do večeras. Ja sam samo čekao da se kod Mišice istuširam i makar na kratko saperem ogavni smrad sa sebe. Mada, čim ponovo obučem ovu 204


odjeću, sve će biti po starom. Malo sam bio razočaran što ovako dočekujem Novu godinu. Radije bih bio sam s Mišicom u njenom krevetu. Njenim kučkama bi podvalio malo alkohola da budu mirnije. Ali šta je, tu je, za ovaj praznik idem kod Velikog brata. Kod svoje djevojke sam nakon seksa potegao par gutljaja votke pa sam se psihički malo smirio. Nije me više kopkalo što ćemo sabotirati Mišicinog oca. Izvući će se on već nekako. I njegova kćerka će sigurno dobro proći. Ne vjerujem da će dozvoliti njeno razvlačenje po medijima. A nije lud da podnese sudsku tužbu protiv nje. Pretpostavljam da će joj skresati budžet na neko vrijeme. Nadao sam se da će se ona zauzeti za mene, kad dođe vrijeme naplate ove glupe akcije. Ipak sam ja začetnik ovog sranja i predsjednik Udruženja. Bebi bi i godilo malo robije. Tamo bi bila svoja na svome. „A zašto nema starog predsjednika i njegove supruge?“ upitao sam ponovo u kombiju dok sam otvarao Bebinu flašu konjaka. Sad mi se nije gadilo da pijemo iz iste flaše. „Gospodin predsjednik se nešto ne osjeća dobro pa su otišli van grada na neko vrijeme”, odgovorila je Mišica. „Naravno, nije budala”, dodao sam. „Nemoj da si takav, ipak je on u godinama.“ Naivnost je druga riječ koja opisuje Mišicu. Prva riječ je, naravno, bila noge. „A nije ga ništa sputavalo da drma lovu od Udruženja”, procijedio sam, a Mišica me udarila laktom. Alkohol me polako obuzimao pa sam se oslobodio da pričam bez razmišljanja. 205


„Ne budi pokvaren. Bebice, nećemo ići po Sabrinu, javila je da se ne osjeća dobro”, rekla je Mišica. „Pa nije budala k’o mi”, pomislih. Na kapiji nas niko nije ništa pitao. Portir je samo ustao da vidi ko je za volanom. Beba i ja smo gledali ispred dok se Mišica nagnula sa svojim dekolteom i uputila mu širok osmjeh. Sumnjam da je gledao u njeno lice. Dok smo prolazili ispred zgrade, učinilo mi se da sam ugledao onog pokvarenog novinara od jučer. Gledao je prema našem kombiju kao da je nešto predosjećao. „Zar je i on zaposlen u ovoj TV kući?“ propitivao sam se. Trenutno se nisam mogao sjetiti za koga je radio. Ako me sjećanje ne vara, mislim da je bio iz novina, a ne iz TV kuće, ali ista je to bagra. Kombi smo parkirali odmah pored nekih velikih vrata na kojima je stajao veliki natpis „Zabranjen pristup neovlaštenim osobama“. „Šta ćemo sad?“ šapnuo sam kao da se nalazim ispred bunkera u koji treba da ubacim ručnu granatu. „Zašto si tako tih?“ promuklim glasom se javila Beba. „Pa da nas niko ne čuje”, osvrtao sam se oko sebe. „A šta i da nas čuju?“ dodala je i cugnula malo konjaka. „Ja ću ući u kombi i pustiti sve pse”, Mišica je objašnjavala tok operacije. „Za to vrijeme ti ćeš biti pored vrata i kada ja završim ti ćeš otvoriti vrata, Beba će kombijem ući u nazad i ja ću otvoriti vrata da psi izađu.“ „A šta je s druge strane?“ Sad sam bio malo glasniji nego prije nekoliko trenutaka. 206


„Ulaz u dvorište od kuće Velikog brata”, odgovorila je vođa operacije pokušavajući zakopčati jaknu preko svojih grudi. Odustala je jer se rajsferšlus zaglavio odmah na početku. „Idemo”, rekla je i poljubila me prije nego što je ušla u teretni dio kombija i za sobom zatvorila vrata. I ja sam izašao na svoju poziciju. Opet sam imao neku tremu i ugledavši katanac na vratima, još sam se više uspaničio. Košulja mi je već bila dovoljno mokra i prije dolaska ovamo. Već sam osjećao hladnoću. Protresao sam katanac par puta ali je i dalje ostao zaključan. „Bebo”, pokucao sam joj na prozor. Dok je ona spuštala prozor, čuo sam prevrtanje i cvilež pasa u kombiju. „Ali na vratima je katanac?“ „Čovječe, pa razvali ga.“ „Ma znam to ali čime?“ Gledao sam je s čuđenjem. Ovoj ženi se mozak istopio od bildanja. „Neću ga noktima strugati.“ „Pa cijelo vrijeme ti je bio pod nogama, što ga nisi ponio sa sobom?“ Nestala je na par trenutaka i dodala mi ključ za mijenjanje guma. „Nisam ni znao da je tu.“ Stomak mi je blokirao pogled dok sam sjedio, a i da me nije trljala po butini možda bi ga i primijetio. Čulo se lupanje iz kombija. To je bio Mišicin znak da je spremna. Brzo sam se vratio na svoj položaj i jednim potezom razvalio katanac. Širom sam otvorio vrata i dao Bebi znak da može da krene unazad. Dvorište je bilo čisto, sa zelenom plastičnom travom. Momak i djevojka na drugom kraju dvorišta su s 207


čuđenjem gledali u mene. Stajali su pored plastičnog toaleta na kome je bila nacrtana velika cigareta. To me podsjetilo na moju majku i njen smrad od cigareta. Kada se vozilo zaustavilo, otvorila su se vrata kombija i iz njega su izletjeli psi. Neki su stali na trenutak da osmotre situaciji, a dio njih je odmah krenuo prema ulazu u kuću. „Šta je ovo?“ viknuo je momak prema meni. Zastao sam jer nisam znao šta da mu odgovorim. Sjetio sam se da nisam pripremio nikakav govor u slučaju da se dočepam kamere. Osim poruke za svoju majku. „Nek i oni uživaju, niste ništa bolji od njih”, iskočila je Mišica iz kombija. „Je li ovo dio programa?“ upitala je djevojka, sakrivajući se iza momka. „Jao, ja se bojim pasa. Beni, spašavaj me”, vikala je dok se momak spremao da psa udari nogom. „Nemoj da ga šutaš!“ Proderala se Mišica i utrčala u kuću. „Jebo te, kakve sise”, dobacio je momak. Htio sam ga raspaliti po njušci ali me omela galama iz kuće. Na prvu nisam mogao dokučiti čemu tolika cika i vriska. Nije moguće da su se baš sve djevojke toliko plašile pasa. Onda sam ugledao dva psa kako ganjaju neku mačku. Dobro sam se zagledao jer nisam mogao vjerovati da ovdje drže i životinje. Neki žuti mršavi pas me je udario po nozi dok je ganjao drugu mačku. Nastao je totalni haos. Psi, mačke i djevojke su trčale iz jedne prostorije u drugu. Slučajno sam vidio kameru u jednom kraju sobe i to je bio momenat koji sam čekao. 208


„Gledaj mama šta je tvoj sin u stanju da uradi”, iz sveg glasa sam vikao u kameru. „Da li sad misliš da sam nesposoban? Da li misliš? Da vidim kako ćeš ovo preživjeti matora vještice. Napokon sam našao nekog ko me voli ovakvog kakav sam. Napokon, i ti nemaš ništa s tim i ne možeš ništa protiv toga. Možeš samo da nas posmatraš kako punim plućima uživamo u životu.“ U kuhinji se Mišica prepirala s nekom malom debelom djevojkom. Bila je niža od nje i ne bi trebala imati problema s njom u slučaju da dođe i do fizičkog okršaja. Oko mene su još uvijek trčali psi i režeći ganjali mačke. Vrata pored mene su se otvorila i iz njih su počeli izlaziti zaštitari i neki momci koje bih jednim udarcem mogao zalijepiti za pod. „Šta radite to, idioti jedni?“ prišao mi je jedan od njih. „Ništa, sve je pod kontrolom”, odgovorio sam. Po mačijem zavijanju, rekao bih da su se uspjeli dočepati jedne mačke. „Kako ništa, hvatajte te kerove, ili ću ih sve pobiti”, udario me po prsima. „Zar mislite da smijete to uraditi dok idemo u program.“ Glumio sam ozbiljnog suparnika. Ja sam taj koji je vladao situacijom, a ne oni. „Ma kakav program, kamere su isključene čim ste ušli u dvorište”, dobacio je neki momčić iza njegovih leđa. „Sve vam je ovo uzalud.“ Odmah sam se sjetio svoje majke. Pa sve ovo je bilo nizašta. Stara neće ni znati šta se desilo. Koji sam ja izgubljeni slučaj. 209


„Bolje ti je da si smirio onu svoju Barbiku”, iz transa me trznuo dobro poznati glas. Bio je to onaj prgavi novinar. Osmjehnuo sam se kada sam ugledao modricu ispod oka. I on je to primijetio. „Da si je izjebo, ne bi imala snage za ovakve stvari”, prosiktao je. Opalio sam ga po licu i osjetio snažnu bol u šaci. Mora da sam mu zakačio zube. Oteturao je unazad par koraka i nasrnuo na mene. Đubre je bilo jako kao bik. Počeli smo se međusobno udarati i na kraju smo pali i počeli se valjati po podu. Ko zna do kada bi to trajalo da nas policajci nisu rastavili. Obojici su stavili lisice na ruke. Između nas je stajao policajac i smijao se svom kolegi koji je pokušavao uhvati malenog psa. Jadno kuče se zavuklo pod fotelju i nije htjelo izaći. „Ja sam tu da pomognem, što mene privodite”, vrištao je novinar. „Napao je nevinog čovjeka”, čuo sam Mišicu negdje iza leđa. „Sve ću da vas tužim. Sve redom! Nemate pojma s kim se kačate.“ U tom momentu me policajac gurnuo prema dvorištu. Išao sam svojom voljom dok se novinar opirao. „Pustite me, ja sam novinar, nemam ništa s ovim.“ „Zažalit ćeš kada si digao ruku na mog Macija”, u prolazu mu je Mišica raspalila šamar. „Kurvo jedna! Sve ste vi kurve!“ derao se prema njoj ali ga je policajac izgurao napolje. „Neka ga ljubavi”, dobacio sam joj dok mi je krv tekla niz bradu. Bilo mi je drago što je sada više brinula za mene nego za ušljive pse. Bez obzira šta me je čekalo u budućnosti, ovo je žena mog života. 210


33. Beni Nakon tri votke, dva piva i dvije linije kokaina, opustio sam se i otvoreno se počeo nabacivati Cici. Nije se opirala mojim provokacijama i dvosmislenim upadicama. Čak sam joj otvoreno zagledao u male sise sakrivene ispod široke karirane košulje. Imao sam osjećaj da se polako predaje. Ako mi večeras ne uspije da je povalim, napustiću ovu kuću. Bez obzira što će me to finansijski pokopati barem ću imati medijsku pažnju neko vrijeme. Nakon incidenta s Pablom i Žanom, Mirna je dobila opomenu pred isključenje od Velikog brata jer je našeg mačka napala fenom. „Uspaničila sam se, nisam znala šta treba da radim”, pokušala se opravdati. Sjedili smo u ispovjedaonici, a Pablo je za kaznu bio u plastičnom kavezu. Nije se protivio, zaspao je par sekundi nakon što sam ga spustio unutra. Mirna je bila na granici suza. Stvarno mi nije jasno zašto je ovim ljudima bitno da pod svaku 211


cijenu ostanu u ovoj kući. „Sva sreća pa nisi imala čekić u ruci. Zatukla bi jadnog mačka.“ Nisam mogao da ne dobacim. „Jebi se, Beni”, počela je da plače. „Izvini, mislio sam da te malo oraspoložim.“ Stvarno sam to pomislio. Ipak je moja krivica što je Pablo podivljao, ali trenutno to ne bih priznao ni rođenoj majci. Možda nekad spomenem u svojim memoarima. „Nemoj mi se obraćati, vidiš da sam pod stresom.“ Okretala je glavu u stranu da se ne vide suze. Pogledao sam prema ogledalu i čekao Velikog brata da nešto poduzme. Šutio je i sladio se njenim cmizdrenjem. Ona danas ide na najavnu špicu. „Brate ako nemaš ništa da dodaš, ja bih da mi idemo. Luda noć je pred nama”, morao sam ovo okončati. Deprimiralo me njeno šmrcanje i nisam htio da budem neraspoložen večeras. „Kladim se da si istrenirao Pabla da ono uradi Žani?“ rekla mi je Cica čim smo se sastali ispred pušione. „Ma ti nisi normalna.“ Gledao sam mačka kako spava u kavezu pored pušione. Počeo sam razmišljati da li je to stvarno moguće uraditi. „Znam sigurno da ga više ne uzimam u naručje?“ „Koga?“ osmjehnuo sam se, a i ona je. „Tvog napaljenog Pabla.“ Prošla je pored mene i nakratko ušla u pušionu. „Pa, nisam htio da ti prijetim ali me prisiljavaš na to. Ako mi ne pokažeš svoje sise, nahuškaću Pabla na tebe. Ti vidi šta ti se više isplati.“ 212


„Nema neke razlike između mene i Žane.“ „Nije tvoje o tome da sudiš. Nemoj me tjerati da puštam zvijer iz kaveza. Znaš da ne voli kad ga neko probudi bez razloga.“ Nas dvoje smo stajali pored pušione. Unutra je konstantno gorila cigareta kao mirišljavi štapić za osvježenje prostorija. Pijuckali smo i nakon svakog gutljaja bi ušli unutra i povukli dim. Ovo je bilo najbliže jednom izlasku što smo mogli inscenirati u ovakvim uslovima. Samo nam je još muzika falila, iz režije su nam poručili da će kasnije pustiti nešto za đuskanje. Pričali smo o nekim običnim stvarima, šta smo radili prije dolaska i planovima nakon izlaska odavde. Moram priznati, malo sam preuveličavao svoju karijeru. A nakon svake stanke i traženja nove teme za razgovor, razjapivši usta ona bi se zagledala u moja prsa. Naravno da me je provocirala s mojim bliskim susretom sa Žaninim sisama. Krupni kadar mog lica će vjerovatno biti na početku današnje najavne špice pregleda dana u kući Velikog brata. To me nije pogađalo. Trenutno sam razmišljao samo o Cici i njenoj maloj guzi. Upakovala je dupe u jeans mini suknju. Imala je mršave ali duge noge s ružnim kratkim kaubojkama na stopalima. „I koji ti je plan večeras?“ Otvarala je novu flašu piva. Primijetih da je i moje pivo pri kraju. „Nemam plan, neka sve teče svojim tokom.“ Promućkao sam i otpio pivo do kraja. Nije mi se dalo da idem po novo. Sačekaću da neko krene prema pušioni pa ga zamoliti da mi ponese jedno pivo. Odjednom su se otvorila vrata na drugom kraju 213


dvorišta. Neki kombi je išao unazad prema nama, a pored njega je hodala neka spodoba od čovjeka. Oboje su stali nakon par metara. „Šta je ovo?“ viknuo sam prema čovjeku. Gledao je prema meni kao da je zatečen pitanjem. Vidjelo se da se muči s odgovorom. „Da nije neki bend za večeras”, tiho je dodala Cica. Vrata kombija su se otvorila i iz njih je izletjelo neko pseto, a onda i još nekoliko. Zatim je izašla neka djevojka i počela vrištati na mene: „Nek i oni uživaju, niste ništa bolji od njih!“ Isprva je nisam registrovao jer sam gledao kako joj se sisu tresu pri doskoku iz kombija. Kad sam došao sebi nisam imao pojma šta je pod tim mislila jer sam ostao zapanjen njenim izgledom. Ovako bi izgledale statue grčkih boginja kada bi ih radili po današnjim standardima. Ko zna koliko bi bio u transu da me Cica nije uhvatila ispod ruke. „Jao, ja se bojim pasa, Beni spašavaj me”, sakrivala se iza mene jer je jedan pas laganim korakom krenuo prema nama. Trznuo sam nogom kao da ću ga udariti, ne bi li promijenio smjer. „Nemoj da ga šutaš!“ proderala se Boginja prema meni i utrčala u kuću. I pas je krenuo za njom. „Jebo te, kakve sise”, rekao sam oduševljeno. Spodoba je i dalje stajala i gledala prema meni. Sad je već bio ljut na moje dobacivanje. U kući je zavladao haos i čovjek je ušao unutra. Da nije, mislim da bih se morao potući s njim. Žana se penjala na naslon trosjeda u dnevnom boravku dok su Baron i Cendo pokušavali pse istjerati napolje. Nije im uspijevalo jer 214


su jebenim kerovima pažnju odvlačile mačketine koje su trčale iz jedne prostorije u drugu ili su se verale po namještaju. Vidio sam Alena u kuhinji kako iznad svoje glave drži mačku dok je dva psa pokušavaju dohvatiti. Zatim ih je uspio odgurnuti na par koraka od sebe i mačku ubaciti u rernu. Psi su brzo došli do vrata od rerne ali ih je tamno staklo omelo da vide njenu unutrašnjost. „Jebo te Beni, šta je ovo?“ rekla je Cica prestravljeno. „A šta je ovo?“ postavio sam kontra pitanje gledajući nešto između muškarca ili žene kako nam se približava. U ruci je nosilo flašu, po boji bih rekao da je konjak ili viski. „Čemu ovo sve?“ upitao sam kad nam se osoba približila. Tad sam uvidio da se radi o ženi koja je na zadnjem stadijumu hormonalne terapije za prelazak u muškarca. Smrdjela je na alkohol i povraćotinu. „Nemam pojma, ja sam samo šofer”, progovorila je hrapavim glasom. Divljačkim pogledom je gledala u Cicine noge. „Što mučite životinje?“ rekla je uperivši flašu prema Pablu u kavezu. „Ne mučimo, nego tu spava”, uplašeno je odgovorila Cica prije mene. Izgledala je kao da se trenutno više boji ove žene, nego pasa. „A ko ste vi? Misli sve ovo?“ upitao sam je rukom praveći krug ispred sebe. U pozadini sam vidio Barona kako na leđima drži Mirnu. Žana je još uvijek bila na naslonu trosjeda. „Mi se borimo za prava pasa lutalica”, dodala je i potegla gutljaj iz flaše. Nije mi bila jasan njihova trenutna namjera ali je dobro došla za razbijanje 215


monotonije. Sve troje smo ušutjeli i gledali na dešavanje u kuću. Izgledalo je kao improvizacija pozorišne predstave. Ubrzo su se pojavili zaštitari s nekim momcima. Među njima je bio i onaj kepec Boša. Smijali su se dok su pokušavali uhvatiti pse i istjerati ih u dvorište. U dvorište su utrčala i tri policajca. Htjeli su nas nešto upitati ali ih je omela galama. Jedan od momaka koji su došli s Bošom se potukao s onom spodobom i ko zna koliko bi se njih dvojica zagrljeni valjali po podu da ih nije policija rastavila i odmah stavila lisice na ruke. Dok su spodobu sprovodili u dvorište, Boginja je vrištala na momka, čak mu i šamar opalila. Zaštitari nisu reagovali na ovo. Ne bih ni ja. Dao bih joj čak i da me udari. „Ko vam je ona sisulja?“ upitao sam smrdljivu osobu pored sebe, ne skrećući pogled s Boginje. „Da se mijenjamo”, reče ona. Oblizivala se dok je gledala u Cicu. „Eto tebi sisulja, daj meni tu mršavicu.“ Da me Cica nije jače stisnula za ruku, ne bih ni reagovao: „Eh, kad bi to tako moglo.“ Cica me udari u rame, a ja se nasmijem. „Šalim se. Ja sam mislio da je ovo dio nekog programa ovdje, neki zadatak Velikog brata.“ Ne znam kako mi je mogao promaći ali je neko pseto njuškalo po dvorištu i ne bi se ništa loše desilo da glupi Pablo nije mijauknuo kao da ga neko živog dere. Pas je u djeliću sekunde dotrčao i počeo prevrtati kavez. Cici je malo falilo da iz mjesta skoči na moja ramena. Ovako, ostala je visjeti na mojim leđima, omotavši svoje tanke nožice oko mene. Mamuze njenih kaubojki su probadale moj stomak. Ubrzo su 216


se stvorila još dva psa i galama je postala nesnošljiva. Znao sam da je Pablo siguran u kavezu, i nisam se trudio da mu pomognem. Više mi je smetalo Cicino vrištanje pored mog uha. I dok sam pokušavao da joj kažem da se smiri, neko glupo pseto je pomislilo da hoću da ga udarim i ujelo me za cjevanicu. Nije mnogo boljelo, jer je pas bio mali, ali sam instinktivno bacio flašu na njega. Promašio sam ga jer je teško naciljati životinju u pokretu dok mi preplašena cura vrišti na leđima. Zadnje što sam vidio je kako uspjeli pokušaj hormonalne terapije zamahuje svojom desnicom prema meni.

217


34. Pile Sjećam se da sam se nalazio u nekoj prostoriji punoj monitora i meni nepoznatih ljudi. Badži mi se unio u lice, nešto je govorio ali ga nisam čuo. U ušima mi je žuborila. Kratko sam zažmirio i sljedeći put kad sam otvorio oči, nije bilo ni njega, ni ostalih. Samo je neka djevojka sjedila pored računara i nešto govorila u telefonsku slušalicu. Opet sam zatvorio oči. Ovaj dan je počeo suprotno od onoga kako sam ga zamišljao, i odlučio sam ostati kod kuće, u novom stanu, i sam dočekati Novu godinu. Prenio sam i TV u spavaću sobu. Bio sam već pripit od jutarnjeg druženja s cimerom i gazdom, a onda sam još malo dodao kod kolegice. Nije bila škrta kad mi se zahvaljivala na odrađenom poslu. Naprotiv, bila je jako maštovita i susretljiva nakon što sam joj uradio foto reportažu, kako je ona uporno govorila, a fotografije bi mogle komotno proći u Playboyu. Ovaj put sam sebe izostavio s fotografija. Ležao sam u svom 218


novom krevetu i gledao prednovogodišnji program na lokalnim TV stanicama. Svi su se dotjerali i uz iskreni osmijeh s uglancanim zubima pričali o pripremama za večerašnji doček Nove godine. Meni se nije slavilo. Nisam znao ni gdje bi. Napravio sam sebi kafu, smotao neki sendvič i opet se vratio u krevet. Gledajući neki film malo sam zaspao i probudilo me zvono na vratima. Napolju se već smrkavalo. Pretpostavljao sam da je cimer te sam ostao u boksericama i potkošulji. Samo su dvije osobe znale gdje je moj novi stan – cimer i Jaca. Njoj ne bi palo napamet da se ovdje pojavljuje. „Bilo bi fino da upališ mobitel”, rekla je Almina sestra kad sam otvorio vrata. „Koje iznenađenje”, promucao sam. Nju nisam očekivao ni u svojim snovima. Nakon našeg zadnjeg druženja mislio sam da je neću više sresti ni u gradu, a kamo li u svom stanu. Nasamo. Kaput je raskopčala kako bi u prvi plan izbacila svoje silikonske adute. Da mi je neko prije samo par minuta pričao da će mi se ovo desiti, nazvao bih ga ludim jer sam bio umoran. Međutim, sad sam već bio nabrijan i spreman na sve. „Mogu li ja ući li ćemo ovako nastaviti?“ upitala je. „Taman mi treba neko da mi pomogne oko raspakivanja ovih kutiješina”, pomjerio sam se u stranu i pustio je da prođe. „Baš si smiješan. To ne radim ni sebi, a kamo li drugim.“ Rukom je pridržavala svježe ispeglanu plavu kosu kako bi vidjela gdje treba da stane. Bez obzira na veoma visoke potpetice, dugim nogama je bez problema prelazila preko kutija kako bi došla do spavaće sobe. 219


„Ti baš odmah u spavaću?“ „Vidim da si tek ustao, a nije baš da sam došla da sjedimo u trpezariji i čavrljamo.“ Spustila je torbu na krevet, skinula kaput i bacila ga na kutije u hodniku. „Da iskoristimo situaciju dok je posteljina još topla.“ Preko kutija sam išao do nje, i usput skinuo majicu. Cijeli stan je poprimio miris njenog parfema. Koje li sam ja dobro djelo uradio da me viša sila ovako nagrađuje? „Prvo po jedna linija, može?“ Otvorila je svoju torbu i izvadila plastičnu kutiju, u kojoj se inače drži šminka, i manju srebrnu kutiju. Nije imalo smisla da išta odgovaram kad je već krenula da radi ono šta je naumila. „Ja sam stvarno mislio da te više nikad neću sresti”, sjeo sam pored nje. „Što?“ zastala je i pogledala me pravo u oči. „Mogu ja i otići ako se tebi ne bude sa mnom.“ „Ma ne, samo idiot bi to želio u ovom momentu. Nego zbog onih fotografija… znaš, one sa svadbe…“ Osjetio sam da mi obrazi gore. „Baš si smiješan.“ Dugim noktom od palca je pravila liniju kokaina na malom ogledalu. „Njima je najgore što ti radiš u novinama, pa se boje da ćeš one fotografije proslijediti tabloidima. Znaš ono – Kćerka političara u orgijama!“ Teatralno je mahala rukama. „Niko me nije tjerao, radila sam što sam htjela. I bilo mi je super.“ Oholo se nasmijala. „Možda bih trebao, s obzirom da su mi sjebali vezu. Alma je jedva dočekala da sve pokaže mojoj curi.“ Rekao sam gledajući čas u svoje dlakave noge, a čas u njene uske hlače. 220


„Nisu oni, ti si sam sebe sjebo. Dobro, možda sam ja malo bila naporna ali ko ti je kriv.“ Mirno je pravila treću liniju kokaina. „Luđače jedan, ti si njima sjebo život.“ „Njega nije niko tjero da… Ostali su zajedno, zar ne?“ „Jesu ali samo za javnost, sramota ih da se razvedu. Ne pričaju, niti se pozdravljaju kad su u kući. Spavaće svako u svojoj sobi, čak i jedu odvojeno. Medeni mjesec je otkazan do daljnjeg.“ Iz plastične kutije je uzela srebrnu cjevčicu i nakratko je zagledala s obje strane. Ona se baš dugo bavi ovim dok ima specijalni pribor. „Budale, čime se oni zamaraju.“ „Upravo tako”, rekla je i šmrknula jednu liniju, a zatim prebacila srebrnu cjevčicu u drugu ruku i drugom nozdrvom šmrknula i drugu liniju. „Kako si me našla?“ morao sam pitati, iako sam pretpostavljao odgovor. „Prvo sam te zvala na mobitel ali si nedostupan. Nije te bilo tamo gdje sam te jutros ostavila. Tvoj prijatelj mi je dao ovu adresu.“ Dodala mi je cjevčicu i ogledalo s dvije bijele liniju na njemu. Dok sam ja uvlačio drugu liniju ona se svukla. Odjeću je bacala sebi ispod nogu. „Uh, kako je toplo i miriše na tebe”, čuo sam je iza svojih leđa. Ili je dobro lagala ili je droga kočila njene receptore za miris. Jastuk je smrdio na alkohol. Njen pribor za šmrkanje sam spustio na pod i potražio svoj mobitel. Našao sam ga ispod kreveta, baterija se ispraznila pa se ugasio. Na brzinu sam ga uključio da se puni, i krenuo prema njoj da se i ja napunim. 221


Poslije dobre partije seksa, nekoliko čaša crnog vina i četvrte linije kokaina, zazvonio mi je mobitel. Zvao me Badži. „Moram se javit”, izvukao sam se iz kreveta. „I ja bih trebala krenuti, moji se vjerovatno pitaju gdje sam do sada”, dodala je, a to mi se nije svidjelo. Jeste bila naporna ali bih mogao ovako čitavu sedmicu. Od silne muzike u pozadini jedva sam čuo šta mi Badži govori. Vjerovatno se polupijan nalazio u nekom baru, za šankom. Spominjao je Bošu i doček Nove godine u kući Velikog brata. „Ja hoću još”, rekla je Almina sestra, još je nisam pitao za ime. Počela je pripremati novu turu na svom malom ogledalu. „Ja morama malo odmorit”, mahnuo sam joj rukom, a njene sise su mi zaokupile pažnju. Badži je insistirao da se nađemo u nekom baru, blizu mog stana. Pristao bih trenutno na sve samo da ovako nadrogiran ne budem sam. Dok sam išao prema baru sjećam se da sam kupio sam flašu votke. Nakon toga mi se mozak palio i gasio. Sjećam se Bošinog auta, neko dvoje i seksa na stolu, i Badžija kako mi nešto priča. Onda sam se ugasio. „Jesi li ti dobro?“ neka djevojka me je udarala po obrazima. Ruke su joj mirisale na cigarete. Malo sam se trgnuo. Bili smo sami u sobi punoj monitora. Na stolu pored mene je bilo raznog alkohola. Pokušavao sam sjetiti gdje sam i ko je ovo ali mi je bljeskalo ispred očiju. Nisam znao ni koliko sam spavao. 222


„Dobro sam”, promrmljao sam nekako. „Ne izgledaš mi tako”, dodala je i udaljila se od mene. Vjerovatno od smrada iz mojih usta. Čak sam ga i ja mogao osjetiti. „Ma popraviću se”, uzeo sam malu flašu mineralne vode i popio sve odjednom. Godilo mi je. Polako sam nadolazio. Ovo je bila režija Velikog brata. Na jednom ekranu sam vidio dvije cure kako pokušavaju probuditi onog kretena DJ Benija. Iz nosa mu je tekla krv. Pored njega je sjedila djevojka i držala se za glavu. Dva zaštitara su se mučila da stave lisice nekom bilderu. „Neka je neko i ovog kretena malo naučio pameti”, rekao sam više za sebe. Prostorija se sve manje vrtjela oko mene. „I to što kažeš”, nadovezala se djevojka. Sad je već bila ispred miksete i pritiskala neke dugmiće. Zumirala je na djevojku pored Benija. „Najgore je što je ova djevojka bila na njegovim leđima kad je pao. Vjerovatno i ona ima manji potres mozga.“ „Ovo mi je najbolji doček Nove godine ikada. Mislim da sam vidio i previše”, ustao sam polako, i za divno čudo, nisam se tako loše osjećao. Malo mi se vrtoglavalo, ali sam uspio vladati nogama. „Ideš?“ rekla je zagledana u miksetu. „Odoh”, krenuo sam po svoju jaknu i na podu ugledao kesicu kokaina. Sjetio sam se da je to Bošino. Pored moje jakne je bila i Badžijeva ali njega nije bilo ni na jednom monitoru. Pokupio sam kokain i vratio se po flašu votke. „Sretna Nova godina”, dobacio sam djevojci. „Sve najbolje i tebi”, uzvratila je uz širok osmijeh. 223


„Kako je prošla završila, zaslužio sam med i mlijeko u novoj.“ „I bolje ti je da pređeš na med i mlijeko, barem nekoliko dana”, čuo sam je dok su se vrata zatvarala.

224


35. Pile Probudila me žeđ. Usta su mi bila toliko suha da mi je jezik grebao nepce. Nisam uspio skupiti ni jednu kap pljuvačke da osvježim grlo. U krevetu pored mene je sjedila neka djevojka. Koliko sam moga primijetiti na sebi je imala moju majicu dok je noge podvukla pod pokrivač. Zavaljena u jastuk s daljinskim uperenim prema TV-u, mijenjala je kanale. Ni na jednom se nije zadržala duže od pet sekundi. Nisam se pomjerao dok nisam bio siguran da i ovo nije san. Samo moje otvorene oči su davale znake povratka u realnost. Čuo sam da Turska planira napraviti neke mega kampove za sirijske izbjeglice. Djevojka je imala lijep profil. Nisam je poznavao i pokušavao sam sjetiti kako je dospjela ovde. Vraćao sam film unazad, ali se počela javljati i glavobolja. Ponovo sam zažmirio. Sjetio sam se odlaska iz studija Velikog brata. Znam da sam krenuo kući i da nisam mogao zaustaviti ni jedan taksi. Svi su bili zauzeti 225


jer je bilo malo prije ponoći. Po nekoliko puta većim cijenama su razvlačili slavljenike na proslave na koje već kasne. Šetnja me malo otrijeznila jer se sjećam da sam bio ispred zgrade i pijuckao votku. Sjetio sam se i vatrometa u daljini. Što sam više razmišljao, glavobolja je bila veća. Pogledao sam opet u djevojku, još uvijek je bila tu. U jednom momentu je bol toliko bila jaka da sam zastenjao. I ona je to čula. „Živ si?“ okrenula je glavu prema meni. Bila je lijepa i iz drugog ugla. Definitvno je nikad prije nisam vidio. „Nadam se da jesam”, hrapavim glasom sam odgovorio. I grlo mi je bilo suho. Sad je neko spomenuo da se Manchester United nada pobjedi na domaćem terenu. Nastavila je mijenjati kanale. „Izvini, mogu li te nešto pitat?“ prostenjao sam. Malo sam podigao glavu da sebi potvrdim da sam u svom stanu, u svojoj spavaćoj sobi i u svom krevetu. „Pretpostavljam o čemu se radi”, rekla je nezainteresovano. „Reci?“ Slijedio je prilog sa sinoćnog dočeka Nove godine u Berlinu. „Znamo li se mi?“ „Ne znamo.“ Osmjehnula se „Ali smo se sinoć…“ nisam htio završiti rečenicu. Znao sam da sam gol ispod pokrivača. Ni ona nije izgledala kao da je tek ušla u krevet. „Jesmo”, opet se osmjehnula. Javljaju da je u Londonu desetak ljudi otrovano alkoholom. „Ja sam Pile.“ „Ja sam Sabrina.“ „Super”, nisam nikad upoznao nekog ko se tako zove. „Zvučat će glupo, ali otkud ti u mom stanu?“ 226


„Pa sad”, othuknula je. „Ovo je moj stan. U stvari, pola stana je moje. Odlučila sam da ga neću iznajmljivati.“ „Onda imamo problem.“ „Ne, ti imaš problem, ja nemam”, opušteno je rekla kao da se radi o nekoj banalnoj stvari. „U pravu si.“ Uspravio sam se. Udario me novi talas boli i opet sam prostenjao. Kao da je znala šta mi treba, dodala mi je veliku flašu gaziranog pića koje je držala na podu pored svoje strane kreveta. Dok se saginjala vidio sam da nije imala gaćice. „Hvala”, brzo sam izgovorio i nagnuo flašu. Još uvijek je nemilosrdno maltretirala daljinski od TV-a. Gledao sam je. Bila je ljepša od Jace. I bolje građena, bar ono što sam do sada vidio. Nije mi jasno zašto je gazda nju zamijenio za moju Jacu. „I ti uvijek tako gledaš TV?“ glumio sam da sam opušten u ovoj situaciji. „Tražim nešto od sinoć?“ „Zar ti nije lakše potražiti na internetu, nego tako?“ „Već sam provjerila, nema ništa.“ Ne znam za nju, ali meni je baš bilo neprijatno. Ponašala se kao da se ništa nije dogodilo među nama. Pored kreveta sam vidio praznu flašu votke i poderanu plastičnu vrećicu. Obje su bile prazne. Moja amnezija ima opravdanje. Odlučio sam da definitvno odustajem od kokaina. „Jesi li ti sinoć bila ovde kad sam ja došao?“ Opet sam započinjao priču. Bilo mi je potrebno da saznam što više detalja. Najprije da se uvjerim zna li ona s kim ju je prevario njen muž. „Jesam.“ Slijedio je prilog s dočeka iz New Yorka. 227


„I?“ „I, šta?“ Okrenuo sam se prema njoj. Htio sam da razgovaramo ali je bilo teško jer njoj očito nije do priče. „Jesam, bila sam tu. Došao si pijan. I ja sam bila pijana i desilo se šta se desilo.“ Ovo je izgovorila u jednom dahu kao da mi daje do znanja da je više ne zapitkujem. „Nas je trebalo dvoje živjeti ovdje. A da sam bio s djevojkom?“ „Ali nisi.“ „Jesmo li šta pričali?“ „Koliko se sjećam ništa spektakularno i vrijedno pamćenja.“ „Znači ti ne znaš?“ „Zar bih trebala od tebe nešto čuti?“ I dalje je više pažnje poklanjala daljinskom upravljaču nego meni. „Tvoj muž je završio s mojom curom.“ Zastala je s prebacivanjem kanala. Vidio sam nekog debelog ćelavca da čeprka nešto po velikom akvarijumu. „Ozbiljno?“ Kao da se obradovala što je ovo čula, što je mene zbunilo. Očekivao sam skroz suprotnu reakciju. „Ozbiljno. Jučer je bio ovde, malo smo se zapili, zapričali i slučajno sam to otkrio.“ „Jebo te, koja sapunica.“ Smijala se. Njoj je bilo do šale. „Lako je tebi pričat, ti imaš krov nad glavom. Šta ja da radim?“ Izgleda da ću se morati vratiti cimeru u stan. 228


„Ništa, bićemo cimeri”, nastavila je mijenjati kanale. „Plaćaj dio kirije mom bivšem, i to je to. I da smanjiš s kokainom.“ Nisam znao šta da kažem. Ova priča mi nije baš pomagala pri mahmurluku. Potegao sam još par gutljaja iz flaše. Posljednjih par dana mi se baš pretumbao život. „Naravno ako hoćeš”, dodala je ona. „Tvoj bivši mi je već rekao da njemu ne moram plaćati kiriju godinu dana, kao da se iskupi što je s mojom bivšom.“ Sad je ona ćutala. „Meni ne bi smetalo… da ostanem.“ Šta sam drugo mogao reći u ovoj situaciji? Nije reagovala na moje riječi. „Ti biraj sobu, meni je…“ podigla je ruku dajući mi znak da ućutim. U donjem dijelu ekrana je crvenim slovima pisalo „Ekskluzivno iz kuće Velikog brata“. Gledali smo sinoćni upad troje ljudi i nekoliko pasa. Bili su to kratki isječci. Dio kada spašavaju Benija se sjećam. Čopor pasa je prevrtao kavez za mačke. Sabrina je pojačala ton na televizoru. Zaštitari su pokušavali nagovoriti jednu djevojku da ide prema dvorištu. „Da niste digli ruku na mene”, prijetila im je. Sve se brzo dešavalo. Badžija i nekog čovjeka su privodili. Na rukama su imali lisice. Psi su im se vrzmali oko nogu. Momci iz produkcije su ih pokušavali uhvatiti. „Kurvo jedna! Sve ste vi kurve!“ Čulo se Badžijevo psovanje negdje u daljini. „Koje jebene džukele”, rekao sam. „Da, a jadni i ovi psi”, dodala je Sabrina. 229


Soundtrack Pitbull - Back In Time Deep Dish - Flashdance Beatsteaks - Hand In Hand Underworld - Scribble Maci The Stooges - I Wanna Be Your Dog Eagles of Death Metal - Bad Dream Mama Nine Inch Nails - Closer Pile LCD Soundsystem - Drunk Girls Soulwax - E Talking primal scream - swastika eyes Badži Grinderman - No Pussy Blues blakroc - Tellin’ me things the strokes - last nite Beni Benny Benassi - SATISFACTION Eric Prydz - Call On Me Uniting Nations - Out Of Touch


Emir Mešić DŽUKELE



Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.