đivači, Senada Dizdar i Majo Dizdar obavještavaju nas u pogovoru o namjeri da se na jednom mjestu prikupi sve najznačajnije što je kritika napisala o pjesničkom djelu Maka Dizdara (343). Međutim, zašto je ono što je prikupljeno najznačajnije, i da li je to zaista sve, čitalac neće saznati. Obrazloženja za ponuđeni izbor nema. Priređivači umjesto toga imaju potrebu objasniti zašto su u izbor uvrstili dva eseja Šime Vučetića i Božidara Petrača, koji “bez ikakvog krzmanja tvrde da je Mak Dizdar njihov, hrvatski pjesnik” dok je s druge strane, prikaz Radovana Vučkovića “ekavca izrazito ‘istočne’ orjentacije u bh. književnosti (tradicionalno nesklone stvaralaštvu Maka Dizdara) (...) sebe, ali još nisam siguran da sam na putu skidanja plašta sa ove tajne... – ponavlja se čak pet puta. Jedini koji u ovom izboru obraća pažnju na dijalog Dizdarev s Homerom i uopšte grčkom tradicijom je Keith Doubt. On se zalaže za čitanje Maka Dizdara u evropskom konteksu. Argumente pronalazi u nekoliko pjesama iz zbirke (sic!) Modra rijeka (zapravo izborom Vladimira Premeca, iz 2000. godine). Izvan konteksta, on pjesme tumači pogrešno ali svrsishodno za potrebe svoje teze. Na pjesmu Modra rijeka ne obraća pažnju. Međutim, on jedini u cijelom izboru primjećuje: Ova literatura, međutim, nikada ne spominje niti raspravlja o očiglednim načinima na koje Dizdarevi stihovi snažno odjekuju književnom tradicijom i filozofskim svjetonazorom antičke Grčke. Brojne njegove pjesme pokazuju mimetički odnos i prema Homerovoj Odiseji. Bez negiranja i pokušaja kolonizacije Dizdarevog identiteta kao bosanskohercegovačkog pjesnika, ovaj esej istražuje Dizdarev odnos prema antičkoj Grčkoj i razloge zbog kojih je taj odnos značajan za vrednovanje njegovog djela. (331)
188