Page 1


di z a j nna s l o v ni c e

BORDI ZDAR


NAPOMENA IZDAVAČA

Elektronsko izdanje zbirke Modra rijeka u javnosti se pojavljuje više od četiri decenije nakon štampanja originala 1972. godine (Sarajevo: Svjetlost, biblioteka Savremenici). Nastojali smo da elektronska verzija u potpunosti prati originalni prelom: zadržana je ista numeracija, nije se intervenisalo u tekst originala, osim što su u impresum dodana imena ljudi odgovornih i zaslužnih za ovo izdanje. Tekst Čahurenje Maka objavljen je u Novom Izrazu, 55-56, 2012. godine. Ovdje se pojavljuje u novoj ulozi i prema tome je prerađen. Sada kao pogovor zbirci Modra rijeka nudi odgovor na pitanje: zašto je ova Makova posljednja knjiga prećutana i danas uglavnom nepoznata.


B I B L I O T E K A S AV R E M E N I C I

Urednik RISTO TRIFKOVIĆ


MAK DIZDAR

MODRA RIJEKA II IZDANJE

»SVJETLOST«, IZDAVAČKO PREDUZEĆE, SARAJEVO 1972.


U grudma mi nestaje srca... Homer Odiseja (IV, 467)


MODRA RIJEKA


MODRA RIJEKA

Nitko ne zna gdje je ona Malo znamo al je znano Iza gore iza dola Iza sedam iza osam I još dalje i još gore Preko gorkih preko mornih Preko gloga preko drače Preko žege preko stege Preko slutnje preko sumnje Iza devet iza deset Tamo dolje ispod zemlje I onamo iznad neba I još dublje i još jače Iza šutnje iza tmače Gdje pjetlovi ne pjevaju Gdje se ne zna za glas roga 9


I još huđe i još luđe Iza uma iza boga Ima jedna modra rijeka Široka je duboka je Sto godina široka je Tisuć ljeta duboka jest O duljini i ne sanjaj Tma i tmuša neprebolna Ima jedna modra rijeka Ima jedna modra rijeka Valja nama preko rijeke

10


DUGA PLOVIDBA


POZIV

A sada hajdemo konačno sada pođimo jasno u onaj hod nevidovni konačno sada tamo tu je u torbi hljeb i kamen tu je nož i srce hajdemo

13


pođimo tamo gdje ne znamo sjećanjem da ikada smo i ičim bili odakle smo tamo zaista odavno u sebe ovakve došli u sebe ovakve kakvi se nismo ni skrili ni snili na duboko oranje bez pluga i žitku sjetvu tamo gdje je već uzorano ono što nikad orano nije gdje je već posijano bez sijača tamo hajdemo tamo gdje plodovi vise ispod same ruke i žetva nije samo u rukama žrtvenika 14


pođimo onamo gdje grobovi su dovoljno romantični i stravični dovoljno bez motike uvijek iskopani za nas tamo gdje se ne licitira (u ušima zuji još mi glas onog roga one trube dumbara još odjek doboša onog među bubnjićima brda ljepilo je svježe još na plakatima a spikeri su ostali ono što su bili revnosni na dužnosti i za svaku pohvalu)

15


MORE

Na dlanu cvijet Na dlanu dažd Na dlanu led A ti Ti samo brineš brigu svoju Bez brige

16


VERTIKALNO I HORIZONTALNO

Kako vriskove da zakopamo duboko u zemlju zaborava Da nas ne dostignu na ovim teškim putovima Kako da skupimo sve drage riječi i osmijehe U ove pretijesne torbake Kako da potkujemo što otpornijom kožom Ove ranjave noge Za nama neka ostane tuga I sve njezine druge I neka umjesto baklji pohoda U ovom mračnom tijestu nepoznatog Sve dublje i dublje svjetlucaju Kosti mrtvaca Uzaludnih

17


PUSTINJA

U ovoj pustinji nedoglednoj Nepresušna je samo Žeđ U ovoj želji prepustoj Draga je samo Bol Od nje i živimo Kako da sačuvam na dlanima Ove duboke Vode Kako da uhvatim svoju boju U ovoj retorti Bez boje I tako ide ravnoredno Noć i dan Dan I Noć 18


S kim da podijelim Ovaj veliki Mrak I ovo golemo Sunce Ako se bude ovako lako Prokleću bogove Milosrdne Znam Pa neka padnem već Klan Nedoklan Od tri zuba Trozuba

19


SJEĆANJE NA ŠUMU

Kroz trave kroz zaborave Kroz lišće neumorno drveće Dugodane listare stare dovele su nas Još bliže u dalje u dolove I bolove mada smo žvakali teško Srca nam nisu mogla da odole Pa išli smo dublje u žvalje mraka Čestare gušće od tijesta od smole Stali smo onda kao ukopani Presretni Nesretni Jer Kako da se divimo Kad ništa i ne vidimo Od divote gole

20


ZIDOVI

Ne smijemo se već odavno Smijeh je obješen visoko Duboko zakopan Zbog zidova Ne plačemo one jablane Ne slušamo dugo U mojoj umornoj Zvijezdi U trajanju sudbonosnom Sve radi ovih Zidova Došli smo ovdje u gorko Mada veoma plavo Ovdje gdje je sve u širinama i u naslagama ravnoredno

21


Gdje nebo je gdje more U istoj plohi Ogledala Ovdje gdje vjetar je Raspoređen Drevno Upravo tu koje smo izdaleka Veoma često snili U ovo pticama vezano I ribama Znacima pravednim Između Tu ni gore ni dolje Gdje nikakvo trebovanje Trebalo ne bi Jer Tu u otvorenom nema šta Da se otvara Ovdje gdje nema zidova Rekao sam Tako Ali se više ne nadam

22


Jer To su upravo one strijele U tobolcima Zastave one na jarbolima Ne mogu viĹĄe da zaustavim Ove grÄ?eve U prstima Nisu zidovi samo U vertikalama

23


ZAPIS O RIJECI

Jutros se jedan vrutak probudi u meni U podne poče da teče Poče da raste da buja da pjeni Na veče oblinom velike rijeke obremeni U kasne sate noći Nestvarno tijelo ove tamne vode ove tajne Nemirni koraci moji kao čudo svako pohode

24


NOĆ

Ovo svjetlo Zaledilo se u mozgu Tu nema one ruke Tu nema one Ptice Čujem samo Kako teče Ova krv Umorna

25


RAZGOVOR

R. Konstantinoviću Htio sam da slušam da čujem da razumijem razgovor jednog talasa i jedne školjke A oni mi rekoše Lijepo a je si li slušao čuo razumio razgovor onih koji hodaju uspravno kao i ti onih koji se dižu nebu pod oblake kao i ti a ptice nisu kao ni ti spuštaju se na dno mora kao i ti a ribe nisu kao ni ti Sada šutim Jedno uho okrećem prema talasima i školjkama a drugo prema onima koji hodaju uspravno Slušam Kažite mi već jednom Kad ću čuti kada razumjeti kada progovoriti 26


JARBOL

Pred kućom u strani šumio je jablan tamo ovo drvo ovdje golo je poput prsta ovo drvo između jablana je i krsta

27


JUTRO U STABLIMA

U silnoj i sitnoj prašini Što osipa se sa plavog vodoskoka Na dlane moje vrelog maka Ocvale grane mraka već zrelog I rane prerane i vrane Od skoka što nikad pasti neće u slasti Cvijet smijeha iščezlog Žive želje bose I ima vlage drage dubina tamnog oka I otrova vlati još budne jesenje kose I nešto od ruku povjerenja što nose i vode Kad brode u zvijezde što prkose Za plavom onom pravom Što javom postati neće Pa za kog onda Krv ova Za kog drsko cvijeće Noge ove uboge što nekad lomno klecaju Al lomne nikada ne kleče To vlasništvo tanko onoga što voli I kada psuje I kada moli svjetlost obećanu I kada je prošla Od rijeke neke velike Eno je Uspravno teče U vječnom skoku okrutna Za sebe i za me Ni mutna Ne Ali odsutna Od sebe nikad ne uteče Pa čekanje uzaludno veže nas ludo Steže I jednako boli Jer rodi se ovo jutro u stablima i ne srodi Dvolično kao i proteklo veče 28


OD POSLJEDNJIH ČAŠA

Za ovaj sastanak Zvijezde su svjedoci koji Sve rado potvrđuju sve rado praštaju Trebalo je učiniti jedan korak samo Za sastanak ovaj odlučni Korak jedan u životu koračanja je trebalo Ne pozivajući se nikako na sunce koje Stoput dnevno psujemo okrivljujemo molimo Za ovaj sastanak Sa ovim listom čudnovatim Sa ovim čudovištem olistalim Sa ovim listanjem ravnodušnim Ispisanim iglama pitanja u uglovima očiju Sasvim vlastitih al gdje je taj život da ne znaš i gdje je ta smrt da opet ne znaš podjednako gdje je to dobro o stari 29


o smiješni o dobri a gdje zlo iščezli u vremenu da ne znaš Pa kada jednom sigurno zaželiš kao što želiš Ne osvrćući se više licem i naličjem Na postojanje lica i naličja Kada jednom zaista htjedneš kao što hoćeš Žar i opasnost dubina da osjetiš da posjetiš Nagni se tada duboko u svoje oči u svoje noći Nagni se onda još dublje u se izgubljenog U se tako nađenog Nagni se ćelijom svojom posljednjom Do ćelije svoje prve Životne i smrtne Životnosmrtne Naći ćeš broj šešira svog najtajnijeg Najtrajnijeg razočarenja Kraj tajnih krajnjih želja Za strasnim razgrađivanjem I građenjem kasno je u ovom predvečerju kasno šegrtovati kod kovača čije ime Vulkan nije 30


Naći ćeš sliku svoju Pokrivenu sjenkom još narcisoidnom Pomalo blijedu od ushićenja Pomalo žutu Od prepasti I poći ćeš onda ma kuda iz sebe Po lišću svelom kasnog novembra I nećeš se nikad više zapitati Zašto se tvoja riječ još vrela Hladi na prvom puškometu Jer tvoja koža isluženog kljuseta Koža magareća Za vučje zube Još predstavlja Metu Nećeš se više pitati nećeš Zašto si drvo vječno osamljeno Vječno omamljeno U ovoj šumi U ovoj šumi Bez šuma U ovoj šumi U ovoj šumi U ovoj šumi ________

31


Smješkaš se smješkaš Bez jasnog smiješka Bez struna Bez uma Znaš Bježeći Naprijed U povratak Još uvijek na jugu Da postoji Nekakav Jug Gdje more šumi Neprestano

32


PLOVIDBA DUGA

I išli smo široko išli stokrako išli lako Prema zvijezdama Onim Za jakim glasom za onim mirisom Za cvrkutom za bojom Za runom Po cvijeću srdžbe Po prasku sna Po putu Obasjanom Pod opremom teškom I punom Sve dalje i dalje smo išli Koračali uporno I nigdje nigdje Nismo Stali Nismo tada govorili o zarnome oku Bilo je mnogo očiju Zvjezdanih 33


Ni o zubu nismo Ni o rani ljutoj Ruku je bilo više nego kopalja I sve su bile barjaktari Budući A pjesma jaka i jasna Hiljaduglasna Išli smo tako sve dalje I dalje Zub za zub I oko za oko Išli duboko Do posljednjeg daha I kamena A onda smo se vraćali pobjednički * Onda smo noge nogu po nogu Ostavljali na nepoznatim Putovima Ponekoj mojri Ponekom Bogu I bi plač na kamenu Plač na moru Plač veoma tih I tiši Plač ostavljene Na drumu ruke 34


Bez jauka Bez muke I išli smo tiho po suncu i kiši Išli smo veoma rijetki I išli rjeđi I išli blijedi i išli bljeđi I išli sve tanki I sve tanji I išli dalje Sve manji I manji * Sad razgovor vodim sa prstima svojim I sjena se vlastita Sebi smije Svoj vedri šaptač sam I krvnik svoj Koji me Bije I idem sve bliže i bliže Svijezdi svojoj Posljednjoj

35


JUTRO (Ili naknada za noć)

Oživljava kao da nešto u meni Oko mene Sa trepavica mrak je počeo da opada U sitnim kristalima Na površini nevidljive vode Nicale su vlati Rasle su onda Rasle su sve jače U plave tajne trave Kao na ovim dalekim stepama U hladnoj zemlji nepojmljivih Skita Negdje se u svom ležaju Ptica protegla Ptica – riba Poluriba Poludjevojka Odazvao se sitan val Mužjak Na krilima razapetim u strijelice Burnica nosi bokal suza prema nebu 36


Oblak je jednom pružio ruke Ali je već bilo kasno – Sunce se pokazalo Svakako Žednijim Veselo i oštro Veslom je neko presjekao naglo Ovaj mit bez zlobe Jutro je bilo tu

37


SAN PEDESET I PRVI

Držite tog konja za uzde od osmijeha Držite tog zelenog bez krila Na livadi okrutnoj Sa grivom od zemlje do neba Začepite zlatne nozdrve Iz kojih sipa vatra zanosna Polomite ta kopita duboka Pod kojima izviru potoci nesporazuma Zaustavite tog konja Od bijesnog mesa i laka oblaka Jer uistinu On je kobila obična Ona u koju se premetnu djevojka Ta možda od zla možda od zlata Zaustavite tu djevojku Pustite tu pticu Zar niste znali da sam U onim godinama Kada se voli vatra i voda Vatra sagorijeva A voda nosi Veslajte zato nemilice Ovom odvratnom vodom I gasite vatre Zvijezdu po zvijezdu 38


ISKAZ PETOG SVJEDOKA

I šta da ti pričam dalje Trebalo je Već da krenemo iz naselja Uz pratnju Najstarijih staraca i najmanje djece Žene su određene za klečanje pred Očekivanjem Pred djevicom i sinom Trebalo je dakle Da krenemo Tad začu se Raspra Anatema je bilo Ni sad se ne zna ko započe je prvi Ko Prihvati Ko podgrija Ko Nastavi Tek Sjećam se Kao da je sad bilo Sjevernjak je ponosno rekao kako se Riba lovi najbolje na Sjeveru A Južnjak Da sjevernjaci ne znaju ni riba šta je to Da li je to Ljeto ili Zima Da l Ljubav ili Mržnja Sprva su ljudi sa Zapada Uz osmijeh gornju usnu krivili A Istočnjaci mudro lule pušili Ali i oni svoje prednosti Ni mačke Ni miševi Najzad Istakoše 39


Zaboga Zar kod nas zaboga Sunce naše Prvo ne izlazi Zar kod nas zaboga naše Sunce Prvo ne zalazi Pokušao sam i ja Jedan od rijetkih da Pređu predem Koliko je važno Ili nije važno Koliko je važno Da li se Zemlja okreće oko Sunca Oko sebe se okreće I oko svog Sunca Koliko je važno ovo naše More Ovo more uz Obalu Uz Plimu Uz Oseku More ovo i ove morske Ribe Koliko je važno Da razmrsim pokušao Pametno da Vjerujte Pametno I pametno i ludo Al zamrsim još Dok glavu svoju nisam najzad bacio Kroz ovaj crveni zid među masline Kroz ovaj tužni prozor Među dlanove Al Raspra tim ne presta Kavga žešća posta čak Za crve i dijane Za meridijane Za paralele I karavele I pokaza se da strasti uzaludne Nema samo Istočnjak Da vlast ne drijema Da ima je Ima I gdje se ne sije Da ima je 40


U pijesku U vrijesku U tresku Ne samo Da ima je ima Ima specifičnosti mnogih Klima O kojima svakako voditi računa treba Veoma ozbiljna I tamo gdje je fauna fantastična Bujna vegetacija biljna Jer i tu razlika ima nekih Na plohi Istoga neba Tako na primjer da Jugozapad Nije Jugozapad sam Bistro i čisto Jer ima Jugozapad i jugozapad Drugi I jasno je to kažu da nije to sve jedno te isto Postoji tako tamo Jugozapad Zapadni Jugozapad Južni Kao na Sjeveru Kao na Istoku što se zna Za Sjeveroistok Upravo za Sjeveroistoka Dva Sjeveroistok Istočni I Sjeveroistok Sjeverni I tako dalje Sve dalje Visoko Niže Daleko Bliže Od Stare Atike Do nove Matematike 41


Šta se sve desilo na kraju I sami ste već čuli I više sad Znate Neki se nalaze u Paklu A neki u Raju Nekim su razbili samo Glavu A nekima i Gnjate Čamci su se rasušili Mreže proglodali Miši Sad hodamo po tuđoj uri Bez svjetla Bosi Po buri Po kiši

42


GLASOVI TRPNJE


44


NOĆ U NOĆIMA

Pravedni žišci Svijetle Sad Žišci Oči Staklaste Staraca užasom Vjernih djevica Nevjericom Oči Žena oči Male što ne znaju Neznanih Oči One Kojima uzeh dan

45


U ovoj olujnoj noći Proklinju Pićem Ovim Što ga Pijem Što me Pije Kikonskim U pomrčini ovoj koja se Širi u krugovima I laje Iz moje utrobe Ranjene

46


POLIFEM

Ti si velik Strašan U veličini Svojoj Ti si Jak Do boga A ja Niko I ništa To ključ je Za tebe Pa Ipak Moj si

47


Da ne bih Tvoj Bio Ključ je to Za mene Čovjeka Tvoje Duge ruke Neće nikada doprijeti Do mog malog uplašenog srca

48


KRIK

I opet me plavi Po tijelu Glavi Opet me peče Opet davi Taj klik Svoj klik sanjan Klik svoj Prosanjan Svoj klik Nedosanjan Kliknuću Svoj klik U lik da dam U slik Nedovikan U vik Nedoslikan Svoj klik ću U krik 49


KIRKA

Ona odavno eno glasno već pjeva A ne znamo zapravo ni ko je ni šta je I kad pojedemo dobro pečene kolače i slasne Koje nam sama i mijesi i služi Bićemo pretvoreni u lavove vukove svinje Životinje divlje bez njihove divljine Zadržaćemo sve ono što nas inače krasi Ljudsku pristojnost Hrabrost trenutnu Kičmu savitljivu I još jednu kukavnu nadu Bićemo pretvoreni u njuškala Bez značaja i užitka Koje će zvati imenom našim Kakvo je sada Ali treba znati da je ovo kopno Na kome smo i od nedavno nikli U nicanju trava podnožnih snaga je Treba znati 50


Što žive za krupan plod Za cvijet Za smrt ne samo Opašimo se čvrsto travama ovim braćo Jer mi smo dubkom u njima I u maču ovom čije gromolje sočne Rodila je zemlja Ista U maču kad se potegne u pravi čas I u pravu svrhu I eto sve tako Pomiješano sa pravom mjerom lukavosti Dovodi u juriš jedva primjetan Al dobro sračunat i siguran Do uzmaka dovodi savršenstva izlišnog Za koji znaš savršena izlišnost da je Dolazi zakletva onog ko osvojen je I život nenadno lijep na kome zavide I bogovi Ti koji su mnogo mudri I mnogo griješni Na kraju

51


BROD

Da ovaj brod hod ovaj da da ovaj bol prebrodimo Da ovaj hod bol ovaj da da ovaj brod prebolimo Da ovaj bol brod ovaj da da ovaj hod potopimo

52


NEODOLJIVI DOZIV

Dođi čovječe slavni O velika ahejska diko Dođi Zar tvoje se srce veliko Što okamenilo je na Troji Zar se to srce kameno Pjesme ove boji Dođi čovječe slavni

53


SPLAV

Antares je zgasla i posve usahla u blijedoj magli zvjezdanog Skorpiona Sve škrtiji zrak je tanja nada ona Nereide sniju na dnu svoga mora kad noć je sve dublja i sve dalja zora Sad bije iz bezdna sljepeć sve do vjeđa Vjetrovi su bješnji krv ko da je rjeđa orahovu ljusku drži neka pređa (U kliještu vode dvije slamke brode) Dan tmurniji dođe posve tmurnom danu u udaru snova u užasu slanu (Lije iz dubina bije odozgora) Sve sam samotnije – jedan sve više sam samost ova biva u vrućici gora

54


Sve manje je svjetla ispod moga svoda Sve manje je svjetla sve manje je Manje Toneći u jezu hlada ranog hoda sanjam stabla granje (granje granje granje) I bunim se protiv zadnjih kavalkada Budim se iz smrti tajnovitih zvona hvaleć boga glasno za glasanje trona Na škrgutu zubi mojra i gorgona (Zlo je sada čujno i u liku jasno s javnim navidnikom nosit ću se lasno Za nesreću hvalit koga nego boga)

55


ZVIJEZDA

A nebo je olovom prekriveno I nigdje na njemu bilo kakve zvijezde (Kad bi se i javila šta bih joj mogao reći Mogli bismo zamijeniti svoja udaljena mjesta A ništa se ne bi u stvari izmijenilo Nebo bi opet ostalo između nas jednako slijepo)

56


DOSKOCI

Da dan jedan bude Lomiš svoje ude U ponore ideš Ponor da zaziđeš Držiš se za vjetar Naslonjen na vodu Smije ti se etar Topiš se u jodu Jed li ti je hrana Vino toči vrana Roveći po ljetu Zaglaviš u cvijetu Tražiš zarnu pticu A zloguka ćuka Sat se lovi meda Logom mesojeda 57


Nevidljivom rukom Susret vodi vuka Pun je pijesak znoja Od glavatog noja Bezdan pređeš mučno Ugaziš u blato Ulaziš u kolo Moćno i bogato A to kolo nije Nego palo jato Čim koraciš njemu Ka nebu se svije Gdje tamnuje ona S košarom eona Pružaš ruke svemu U snu sjaji zlato Bude te sa bijega Od uskrsla snijega Dan za danom ide Zjene ih ne vide

58


I sve tako redom U krugu sa kredom Onda naglo staneš Sa te ruke dvije Samlji si neg prije

59


KOMPAS

Gore je Polarna zvijezda A dolje Venera Onamo Vjetar sjeverni A tamo Južni Ko će mi kazati gdje je Pravac Ljubavi A gdje Pravac Smrti

60


ZVIJEZDA O VRATU

1. Kad izbjegoh udar razbješnjelom valu prezasićen grdnjom oluje što ljulja i bijesnom gudnjom bespomoćnih oda žudeć ljulje jula tišinu bar malu solju prenajeden i plodom od joda zaglušivan stalno glasom od talasa jalom bljesnuh bodrim mrskom modrom valu bacih sidro hitro u dubinu voda ponadah se nekom ljekovitom žalu obalu neizvjesnu tad zagrlih hrlo spasit htijuć jedno ogoljelo grlo goli život samo taj jedini kivot u vremenom kolu što trpjet se mora 2. Čim zarudi s jutra zaostrvska zora s vjetrom bih se stao i krenuo dalje svejedno je kuda – i u same žvalje mraka što me vazda objeručke čeka 61


na tom putu k cilju u prostorja neka i eto me kako ko opčinjen stadoh susretom začudnim – već danima stojim oči joj osmijeh usne što ljube i zube ruke obje i dlane i misao dadoh sve što još osta u moćima mojim bez mača bez strijele i bez bojne trube bez prijekora okom i bez riječi grube padajuć u bitci 3. Ti ništa nisi ni htjela ni smjela ti isto tako nisi ni umjela nit znala a učila si me i alfi i omegi kada si u licu svome sve ljubice meni sve ptice mi dala sve vatre iz naloženog srca sva draga kamenja sva raspaljena sunca i sokove svoje u rumenom bilju i krvi od nevine čini u tim vitim venama 62


daleka od sprega malih dni i noći daleka od jala daleka od zala zato najtopliji zrak sad tražim u zjenama najrječitije slovo među riječima kim bih mogo reći ono al ne ima po kom bi me znala po kom bi me zvala neko prelijepo bez slava bez hvala 4. Zahvalan evo šutim u sjeni mirisnih pinija gledajuć algi i riba podvodnu vrevu u puno podne ne znajuć za vise ni za dne i kada slušam slavuja i kad pratim ševu kako se kreće putanjom samo njoj znanih i jasnih linija ili kakvu tajnu nepoznatu pticu u luku njenom u njenom lugu

63


na nebu duboko slijedeć neku drugu zvijezdu kao cvijet ili sjajnu dugu gdje god tada bio okrenut sam dakle licem prema tebi prema tvome licu u kome se ništa tražiti ne mora jer u njemu jednom prisutnosti sve su jer u njemu jesu i kopna i mora 5. U njemu jest uvijek i otrov i lijek stvarnost koja ne moli i ne sili koja ne pita niti odgovara ljubav što ne zna za vjernost i ne zna da vara 64


dobrota koja se ne ponosi niti nad sobom jadikuje pravda koja ne optužuje i koja ne sudi ljepota rođena za divljenje sazrela za divljanje na ovom ostrvu sa kojim si isto 6. Isto ste ti i ostrvo ti i tvoje nebo ste jedno isto se čudo s vama događa hladni se izvor primakao do mog umornog čela nakon osinjaka mraka rosa je sama oprala te oči na moje dlane je sjela muzika blaga od zlata pčela 65


dozivajuć zaborave one što neprestano zvone zaustavljen naglo u zaletu napregnutog leta zatekoh se zatočenim u cvijetu blaženog ljeta i netom što okusih duh tog božanskoga daha napustiti sad valja sve što se silno useli u me i bez okretanja krenuti istoga trena i maha u davne sumnje u čume preko oblaka i vode i šume na korake velike i duge od nesvjestice slatke od zagonetke i aha na krute pute modre tuge do opasnosti drske i blistavog straha

66


sa ovog ostrva i ispod ovog neba u predjelu toplih čuda s kojima si isto i jedno kao zemlja i gruda 7. Plačem odvažan i snažan napuštam jedinstvenu divotu gordim se zbog svoje nemoći pružam ruke nekorisnom vjetru u novoj potrazi odlazim za sobom 8. Pozdravljam te dane koji bijaše bijel 67


pamtiću te noći te usudne kobi 9. Lahko mi je kada sam o svoj nejaki vrat objesio taj amulet u kome sjaji samo za mene vidljiva jedna čarobna zvijezda

68


KAJANJE

Ti gledaš nebo Ti gledaš nebo Otvorenog oka Plavo Plavo Plavo Plavo gore U granama Plavo dolje Na rukama Ja gledam nebo Sa stotinu Očiju Da ljubim mu Mrsku ruku Daj daj daj

69


Zbog moga Sebeljublja Ko će me Ljubiti Ko li ubiti Daj

70


BUĐENJE

Školjka na pješčanoj obali poče u suncu da se sjaji Žbunom lovorike i bajama javi se sjeverni vjetar Na limunovu stablu zamirisa jače bijeli cvijet Sve prisutnije se tada čuše glasi drevnog vremena Galebovi evo već dugo kruže okolo budućeg kretanja U srebrnoj pjeni probuđenog mora izda se boginja Krajnji je čas zbiljski shvatiti vlastitu odsutnost I zakoračiti u one neizvjesnosti provalije U samom sebi 71


ISPOD STVARI

Smrt ko teška sjena prati me odavno Umro bih već rado i lijepo i javno da se sa tom smrću poljubiti mogoh

72


OSTRVA

Sprva su ostrva bila od perja crvenog i biserja Bila su ostrva od pitkog domaha i bliskog dna Od lišća su bila ukusnog Od vjetra Konačnog raskršća Ostrva bijela od sunca Slatka od sna Sada su ostrva na naše stope skrvila Ako nas i ne bi možda u čeljusti mržnje smrvila Ne bi nas ostrva kao nekad Od samih nas više skrila Ostrva pod prstima čudnog buđenja Ostrva za našim kamenim plačem Ostrva oko našeg stalnog čuđenja Ostrva na klatnu sata i pod otiračem Ostrva koja će biti i koja su bila Ostrva Ostrva Ostrva Ostrva svuda oko nas Ostrva blaga i draga Ostrva ova Što su se Ostrvila 73


DIM SA OGNJIŠTA

Bože svih bogova Oprosti što ti se obraća onaj Koji je u neznanju oskrnavio sva božanstva Nemoj da ispustim Svoju jadnu dušu Dok ne ugledam na obzorju Komad svoje zemlje I dim što se sa ognjišta diže sve više put neba

74


PRIČA O POSJETU KOD TIRESIJE

1. Ti li si nesretni taj izabranik što ugleda golo božanstvo kako se kupa u bistroj vodi jutra pokazujuć u isti čas svoje ljepote i tajne Ti li si neuporedivi taj bezumnik što zbog te iznimne zgode razmijeni svoj jedini vid za vječnu vidovitost Sad sjediš nag pod čempresom i slušaš pijev proročkih ptica (Vršeći viši nalog znam da zmija sa boginjinog štita siđe na tvoje otvoreno uho i pročisti ga trajno palucavim jezikom Tješi se time da oni što su u obilju i samozadovoljstvu najčešće kod krupnih očiju ostaju zauvijek slijepi)

75


2. Znam pa ipak ti dolazim Znam da živim u zemlji u kojoj brat u utrobi majke hvata za gušu brata prije nego li ugleda ovaj lijepi svijet U kojoj eno Amfirajaj odrubi žustro glavu Menalipu što još ni izdahnuo bio nije A Tidej je razbi i iz nje kao čisti nektar ispi ljudski mozak Znam i mnogo više i mnogo teže Zato od tvoga nadahnutog slova i ne očekujem u ovom raspaljenom ognju bilo kakav spas Pa ipak dolazim da čujem tvoje neutješivo slovo 3. Znam da si sasvim izbliza vidio moćne bogove kako jedu ječmenu kašu kao ambroziju i piju medovinu nazivajuć je nektarom 76


Običajima zainad i pravilu o dobrom ponašanju pretvorio si se u ženu što se okolo vucara zbog čega moralisti i izmisliše priču o dvoguboj zmiji Znam da si ti zaista taj jedini ti ali da sam i ja opet samo ja 4. Ti si govorio one čuvene riječi iz mitova O Narcisu o Edipu o Afroditi i Kali izazvavši ponovo gnjev Al ja se ljutiti neću ma šta rekao jer do kraja znam kako samo nas dvojica znamo da vidovitost tvoja od bogova nije (Bog nikada i ništa bez pune prinude ne daje i čovjeku smrtnom da ga savlada je teško

77


Ustati ipak valja potpuno na noge i hitrošću na koju on ponekad zaboravlja u svom samozadovoljstvu oboriti njega) Slušajuć raspjevan jezik proročkih ptica ma šta rekao za mene neću se ljutiti (Mada me najbijednijeg čovjeka na svijetu još uvijek nazivaju jedino Ljutiti) Zabavljen stvarnim znacima neba i zemlje ti kazuješ tek nebo i zemlju 5. Začuđen si što sjevernim vjetrom u crnoj lađi s ovnom pretilim i ovcom crnom ovog sunčanog maja stigoh i ja živ u kraj crnih topola podzemnog gaja Čudiš se meni i tom mome putu Taj put je samo zato što ti jedini si smrtnik koji još uvijek živi među nama i nakon svoje smrti 78


6. Grabit srce vode savlađivat mora nije samo jedan i jedini zalog povratka do doma (Brzo ćeš zaplakat kad pravo sve to saznadeš) I slučajnost svaka ima jedan nalog kada kiša pada kada vjetar s gora a ne samo tada kada udar groma (Brzo ćeš zaplakat kad pravo sve to saznadeš) Treba stić do kopna do najviših zora i zabiti veslo u korjenje bilja do najgušćih zbilja Na vrh onih svetih hipodroma (Brzo ćeš zaplakat kad pravo sve ovo saznadeš) Na ramenu veslo za koje će ljudi sa otoka onog što nikada soli ni kušali nisu mislit mlat da je za sazrelo žito 79


Tamo gdje se ne zna šta li je to novac ni šta li je mito (Brzo ćeš brzo) Okajati valja i prastaro djelo što čovjeka drugog i do danas slama a ne samo prestup protiv boga sama (Plakat ćeš plakati) Zapamtit i platit i poljupce treba ishitrene nekad bez mjere i vjere u srebrenoj noći i na mjesečini Plakat ćeš plakat Ali nisi sam Sa povratka svoga jedan drugi ini da bi sprao čini duboku i modru mora pronać rijeku iz neba što teče Brzo ćeš zaplakat kad pravo sve to saznadneš 80


Tako mi ti reče a ja ostah nijem Tako mi ti reče dok život se brzo i ljulja i mota vrti i okreće poput kakve čigre Dok nam Zeus miješa karte od te igre 7. Tu neslavnu kažu što nam ovdje kažu prihvatimo sada ko gozbu neslanu Saslušat je valja ko priču za veče Pa možda i veće ko bajku ko lažu Jer ljudska ništavost ne priznaje ništa dok ne pređe mukom pro grdog ponora 81


Što li se pobijedit morska sila mora kad li će smrt u bijelu upravo sa mora Dvojba je golema Dvojba je golema u slovu i djelu U tijelu mi cijelu žeravica peče A u grudma srce nestaje nestaje 8. Potpuno si izmišljen ti koji slušaš i razumiješ jezik ptica Potpuno si izmišljen ti koji se zanosiš nemuštim znacima od jučer i sjutra da bi se opravdala zla bogova i ljudi

82


Potpuno si izmišljen o neumitni Tiresija ali me ipak zabrinu predskazivanjem u kojemu je sadržana golema neizvjesnost Zato tako i postojiš u mojim bojaznima uvjerljiviji nego li ma ko drugi

83


SUSRET SA HIDROM


POSVE DOSLOVNI SAN MEĐU GOLIM PARALELAMA

1. Tvrdim kako sam sve da pronađem sredstva ali prava sve sam na putu da srodstvo u osipanju dijelova pradavnih gdje li roneći do dna u kakve li iz kojih povratka nema 87


2. Do zjena samozaborava i do samorasprsnuća u zenitu sjena do posljednjih kuća 3. Do jezgra močeći u prah ugarke ruku bivših Sa zvijezdama (Rado bih jutros) 4. Sad pita se i radi se o 88


kao što li ko li si kakva li si kad ti sve misli i nade k meni kojega ubijaš ti uskrsavaš veoma jednostavno kao da s pladnja jedeš neko sasvim zrelo voće (Rado bih napisao taj posvema ali) 5. Činio veoma ozbiljne koje niko i nikada 89


ubio se do kraja već i zato nisam upravo na dnu bivanja mrtav ravan i uspravan počiniću zaista da bože makar i najpliće ludosti u lovljenju dijelova Zbiljski ću se podijeliti (Rado bih jutros rano ali si okačena o) 6. Objašnjive sve su od gore do dolje na platnu zbilje 90


te krede i boje zaista u meni je ova bezmjerna vjera zbog uporne prijetnje u zato nesalomljiv sam u davno uzaludnom (među golim paralelama) 7. Kad bih bar nešto znao lijepo da al potroših sve lijepe (u vremenu prije tvoga) kad bih mogao bar nešto grdno da 91


(no zlo potroših već) 8. Tu osjećam da na svijetu ništa zaista više i da sve što između mene i tebe između tebe i mene da je što jeste (U tom posve doslovom da) 9. Tu bijes i očaj 92


zbog ljepote bijes očaj zbog vjernosti drske i neuporedive 10. Rado bih zapisao taj posve doslovni ali prvo obračunati sa bez koje se više ni ne 11. San je 12. Ako se provučem kroz ušice uistinu zlatne 93


kojom nebo za potonji pokrov igle zar tragati otrov i reći da sam mag samo drag iz kletog grada što dušu neće tim umijećem nikad (nikad za nikada) znam tako ćeš mada veće hoću samo većem tako mada svoje nebo duboko i plavo vezeš za nas cvijećem 94


13. Taj trag od Penelope do Nausikaje od Kirke do Kalipse o tebi koja mi mozak pije o tebi kojoj dušu vidim o tebi koju niko ne zna 14. Taj posve doslovni ali prvo da te izagnam iz preguste šume pitanja u kojoj boraviš bezuvjetno 95


mada tvoja šuma i ne bi pomogla za mnoge listove na koje valja upisati taj posve doslovni san 15. Izvjesno jeste u ovo promuklo osvojilo je obale obje nastanilo se potpuno njegovo sam ono mi još jedino ujedom o mome meni trajanje 96


16. To je od Terzita koji do Tiresije što od Sizifa do Tantala to je 17. Tako bih rado zapisao jutros taj posve doslovan san ali on i dalje trpko i jutro nikako traje kao zamka između golih paralela 97


18. Pa Pa ipak

98


OTROV

Bijah i ja jednom dijete Jedan bijesan vepar ujede me Da više ne rastem Tu tešku ranu preboljeh Ja nisam kriv što od tada u meni raste vučji Otrov I što čudnovatu bjesnoću Tako često Pokazujem Ne prilazite zato onom Koji takvu osudu U sebi Nosi Priđite mi samo Kad mislim O nebu 99


NEMIRENJE

Ne mogu svoj pogled ostaviti na narandžama što vrište duboki sjaj jantara tjera me na misao o dubini što cvrčci jače udaraju u svoje bubnjeve jasnoća dube sve dublje moju ranu kretati se što dalje od svog stojišta znači sve očitije biti

100


KRPICA ZEMLJE

More je naraslo Od leševa utopljenika Ono se sve više približava Ovoj krpici zemlje Na kojoj Uporno Stojim

101


NESUGLASJA

Da li je to Sunce Ili je to Mjesec Da li je to Kamen Ili je to Hljeb Da li je to Vatra Ili je to Voda Da li je to Briga Ili je to Zavist Da li je to Knjiga Ili je to Kletva Da li je nje탑ni Pramen Ili je to Plamen 102


Da li je to Ptica Ili samo Zamka Da li je to Sumnja Ili gola Mržnja Da li je to Bodež Ili je to Rana Da li je to Zločin Ili je to Kazna Gonič da li je Ili je to Gonjeni Da li je to Prah Ili je Pepeo Da li je to Dali Ili je to Toje Ili je to Ili

103


KERKOPI IZ EFESTA

O braćo svoja uboga o pasale i akmone o ole i euribate o ti sile o tubale uzalud trčite okolo mijenjajući boje uzalud se presvlačite vi kerkorepi iz efesta uzalud pasalujete akmonujete uzalud oleujete i euribatujete i sileujete uzalud i kada postanete dosadne zunzare mali moji 104


bjeloguzi ostavićete ipak svoje lice na stijeni one crne zadnjice

105


BJELINE

To je krajolik zagrljen podnevnim suncem ljeta Cvijet je to procvale livade što travnjom šeta To je u pljusku okupano runo mladog stada kad se u proljet planini svojoj prikrada To su nevine čistine visokih glečera sljubljene s posljednjom zrakom prije večera Bijela je nevjestinska haljina što oblači je djeva radošću koja je širom otvorila oči Bjeline bespomoćno bleje na obronku šume kao raspukline srca što ravnodušje glume Pamtim bjelinu usijanog gvožđa rukom kovača što svijetli tako do prvih sati noći Ko nije izbrisao iz sjećanja sve ure posmatrajuć bjelinu u igrivim bokorima bure Ne mogu da zaboravim sliku bijele pjene na modrim usnama uvrijeđene žene 106


Kako da izbrišem sjećanje na drhtaj tmice pred bijelim i golim zidovima tamnice Bolna je bjelina bolnice u kojoj se teško diše jer sunca neće biti ni poslije zime ni kiše Najbjeljom bjelinom prekriju se zjene bez krivnje osuđenog Od njegovog svijeta u ovome svijetu ostaju mu samo dvije prazne mrene

107


NEIZVJESNOST

Od Dalekih paklenih vrata do Sunca od zlata Od hladne zemlje Kimera do bezdna himera Od Čarobne sokolice do Tajne ptice Od onog neba visokog do vode duboke Od one što razdire do ove što pije Od onih što u pijevu ubiše se u gnjevu Do ostrvljenih kiklopa i njinih stopa Između nedohoda i nedođina 108


Ovu bol koja luta što ne proguta Šta čeka ta neman kad ništa više nemam Do duge moje tuge i teške šutnje Od srebrne zvijezde do praznine Od toga tvoga nemila do toga moga Nedraga

109


DJEVOJKA SA TAURIDE

Progurala si se neprimjetno kroz mnoštvo i okitila me sitnim strukom šumske ciklame O tebi sve pjesme uporno šute jer se rodi hiljade godina nakon mene Sada živiš tiho na Špinutu presretna da te jedan čovjek pamti

110


OGOLJELI PREDIO

Prijatelji ginu snaga je sve manje Sve mi više gasne ovo svjetlo danje San ne splasne crni U omčama granje Zvijezde moje nema nebom da se javi Ona svjetli jasno tek u mojoj glavi Dažd se stalno ljuti Vjetar samo davi Navidnici zato svud okolo rastu Vrijedno kao trava Ko trulež u plastu Vidjeti bar da je neku ludu lastu U usponu val je U nedogled šuma Šumom valja gazit u traženju puta Šumom valja proći ma sišo sa uma

111


KALIPSA

Plačem Zbog ljubavi tvoje što napravi me robom Zbog ljubavi što oslobodit me ne može Plačeš

112


DALEKI OTOCI

Pocrnjela je ova krv teleća od raspeća Taj arhipelag monada da l‘ ozelenje od nada?

113


DEKLARACIJA SMRTI

1. Ja more pobijedih a smrt će sa mora 2. Smrt je svakom dana njegovim rođenjem Za svakog rođenog skovana je strijela Ali smrti slučajnoj nikad nisam dao Kada je na tronu neki udes zao Kada sudba prava na postelji spava 3. Ako drsko poništih to sunčano oko Ja tim nisam htio da ne sija sunce I ne klija trava na njivama živim Niti korijen sumnje u mislenoj gori Život taj u meni zapravo prozbori 114


4. Njega sam ja htio a ne golu slavu Do Itake pronijet ovu ludu glavu Oduprt se smrti lik svoj da ne predam U zrcalu kraja dok ga ne ugledam Kraljski jesam niko kraljski i da umrem 5. Kraljevstvo je moje čudnovate građe To nijesu gradi niti su to lađe Nesanicu mora kada pođem leći Slušam i gonetam A moj nemir raste i od mora veći 6. Nesanici vode pridruži se tuga Prostor vas se puni i; nikud iz kruga Do očiju prijetnja pa skačem iz strave Ali su čelične i spone i brave Jutro moje sviće gledajuć u mrave 115


7. Onda prenem srce iz tih katakomba U susret lavežu i fijuku bomba Kad katarka pukne palež sviju nada Sve čudo za čudom na me s neba pada Još dalji su dani do mojega grada 8. Stranstvovanjem žudnim upoznavah svijet Rvanjem sa smrću pomakoh granice Širinama straha mogućstvima ljudi Pa se svaka zvijezda svom otkriću čudi Ja smrt tražih svoju 9. Ja smrt hoću jada koji meni spada 10. Da upoznam sebe vratih se sam sebi i sām hodam sobom po tom vēlom svijetu U prostranstvu ona gdje noga ne može Iza leđa vjetru slutnji ispod kože U sredinu patnje gdje ne vidiš bože 116


11. Što sam dublje samlji ljepše mi je lice Smrti koja čeka u vlastitom tijelu Mada znamen njena stići će sa mora Od ruke neznanca u uboju bijelu Mada znamen njena stići će sa mora

117


SAN O SNU

Snio sam na valu Na čarobnom velu Leukoteje Na moj dlan umoran Spustila se Ptica ona Žuta Zlatna Crvena Puzajuć neprimjetno Zar vrisak uvijek Mora da dođe I da raskine toliko Čekanu Pjesmu

118


JEDAN DRUGI IR

On se poznati može veoma lako i o njemu ne bi trebalo više reći da međ ljudima neprimjetan ostao ne bi na velikom trgu prodaje zjala i viče velike riječi Šepuri se okolo naduto ko Terzit miješajuć se s brižnim junacima i vojskama – a zapravo je tu tek običan prosjak Ir što skuplja mrvice sa tuđeg stola jer samo tako može doći na nekakav pir Zato ga ni Ahil slavni ne mogaše smaći niti ljuti Odisej ne htje ga dotaći – znali su da će ta jadna kreatura crknuti jednog lijepog dana od goleme muke svog vlastitog tura

119


NAUSIKAJA

l. To je taj dio moga života što osta jasan kao suza To je ta djevica od čijeg pogleda postade vedrije nebo kad sunčanom prašinom sve krajolike iz oka zasu zelene To je to čudo iz čijih usana poteče med u sve cvjetove što zavonjaše da bi uspavali budne i podigli usnule Zato i bi suvišna lopta iz njene ruke ispala u vodu i smijeh dvorkinja da bi se o njemu kasnije pričati moglo Hitro da ona to ne učini granu masline sam bih uzeo pokrivši umornu golotinju što se već morala pokrenuti Nije imala čarobni prutić u ruci a začara sve one besmrtnice što vidješe stvarnost kako ona i htje da je vide

120


Ta djevojka ne pripadaše mitovima nego običnim ženama koje postadoše robinje da bi što lakše i duže vladale Kako bi inače mogla vješto motati oko svog malog prsta tako starog tako poštovanog i tako mudrog oca i kralja To je ona osoba iz mog života što prosu najveće tajne jednostavno i prosto kao kosu uređenu po običaju Grada s dvije luke tako mirisnog i mirnog Otoka Drepane 2. S ukroćene Kirke došla je Kalipsa – dvije moćne žene što u svojim rukama držahu i život i smrt I nisu bez potrebe goleme još za vratima Hada smještene one bez kojih bi bila dosta tanka priča Antilopa u kojoj su združeni golemi mitovi neuporedivih ljubavi i mržnje – svjetla i ludila Jokasta i Hlorida Pera i Leda Ifimedeja i Fedra Prokrida i Arijadna te Majra Klimena i Erifila I Penelopa na koncu sa najnevjerovatnijim vjernostima pokrivena platnom nad kojim je spavala noć 121


Ulazeći u taj krug sjajni mojih izhitrenih metafora ona osta obična djevica sa ljupkim osmjehom na licu (Tako osigura tu sebi mjesto i skromno i vrlo vidljivo) To je u stvari najlukavije čaranje koje sam vidio i moje poslovično lukavstvo je nemoćno i jadno U saznanju onih što nikada ne prozriješe istinu za koju rekoh da joj se protiviti ne treba 3. Dvije su to razne istine koje oboje drže odvojeno u rukama ispruženim prema svijetu Pravu istinu smo znali tek kad bijasmo zajedno kad se nije znalo čija je koja ruka Tamo u gradu na dvije luke

122


OKO

Između vala i vala između zala bez tla bez korjenja u ovome modrom u ovome sivom u ovome crnom gorkoga gorenja procvjetaću pjenom 123


bijelom rumenom zlokobno oko nikada viťe neće me poznati

124


HIDRA

Da je samo tlapnja često voliš reći Ona će ti ipak jednog dana leći U zvijezdu tvoju u vijugu jeke Ljubav koju čekaš i sad modre rijeke I bićeš zasječen i kad nećeš sjeći Sa strahom ćeš gledat svoje drugo sjutra San ćeš očekivat a san će pobjeći * Kapat neće morat sakriveni otrov skamenit te može pogled na sam pokrov Što ga to stvorenje kao gizdu nosi Svakim dijelom ruha ono zna da kosi Noć ti se zamrači usred svjetla danja Kosa ti pobijeli od tog gledanja Odakle su dana takva drugovanja 125


Svaki uboj mišlju žuč joj svu razdraži Mnogoglava neman svoj zalogaj traži Jednu glavu sjekuć pomalja se druga Naraste joj deset gdje je jedna bila Sudbina je kleta – u snu se snila * Ždrijelo bivše jedno rađa bezbroj usta Od patrljka jednog nasta šuma gusta A iz šume ove prokrčit se ne da Od mrzline bare od gnjiloće leda Kad bi zmijska hitrost ostala joj pusta * Zamisliš li kako to zlotvorno čudo Možeš namah cviljet i zavriskat ludo Ona nije samo ponajviše brdo Zrno je u pijesku i malo i grdo Opisati treba nju što uvijek vreba * Repovi i kanže ponor i čepovi Lavež i siktanje jauci i krici 126


Iz hladnog hada plamen kojim liže K njemu u središte dolazi se bliže Saznati se nada ta u se što gleda * Mene brige grizu hitre kao vidre Od njih zamračuju tavne hidrijade A da ne zna niko liječim svoje jade Učeći jednako od zlotvora hidre Jedno je sad ono što nas dvoje znade * Zahvalan sam guju na njezinom trudu Što me ne napušta i kad kušam Letu Da nje sa mnom nije hidrozoe jadne Tijelo bi pojele pohlepne i gladne Jedine mi nade u mom kratkom ljetu * Bolje da ne kažem jer ja moram dalje Šapu vidim lavlju rastvorene žvalje Na udima svojim 127


Guta gusta magla pije jeza vlage Sve mi stvari drage Da bih našo mjesto zaspalome sidru Valja se pretvorit Baš u mrsku hidru * U meni je Jao

128


OSVOJENA TAJNA


PENELOPA

O tebi su ispjevane sve pjesme i ne bi smjelo ništa više o tebi da se pjeva O tebi su rečene sve riječi i ne bi moglo ništa više o tebi da se kaže Tvoje platno je ostalo tajnovito kao noć i tvoji prosci prozirni kao jutro Pa ipak te moram smjestiti u onaj krug nejasnih bića stvari i stanja Penelopo Penelopo Penelopo Penelopo

131


TAJNA

Kao ptica sjedi Na desnici Ruci Jao Odletje mi Ptica

132


RASTOK

Nema sumnje da se u vremenu što se ostvaruje širokim nevoljama mene mnogo šta dešavalo i odnosilo goleme komade sa stabla do kraja sazrelog bića Kroz ravnodušan prostor proteklo je što može da teče i da se mijenja uzimajući neke druge oblike a da se u sebi ne troši i ne iščezava u netragovima Glava je bez ikakve dvojbe rascijepljena već tako duboko da nikakvo osvjedočeno prepoznavanje ne dolazi više u obzir I gustoslane kaplje sasvim šarenog znoja veoma vrele od bliskoga bola ne znaju kuda bi Obadva ramena ne nose svoj jedini vrat podjednakom upornošću užareno čelo grkih gotovo otrovnih bora klati se u ritmu 133


(Čas naprijed čas natrag) Da stub svjetlosti se iz temelja ljulja Grudi od zadobijenih padanja i zasluženih rana su mrke i crne i naseljene veoma suprotnim ushićenjima i raznoznačnim bojaznima Jedna ruka udaljena je od druge tako daleko kao nebo od zemlje i svaka od njih odlazi nekud kudgod bilo (Tu nema koda za kretanje) Ni sami prsti nisu podređeni jednom pa ni kibernu svoje pesti koji bi zahtijevao namjenski pokret ili smisao za neki redosljed i harmoniju Ključevi i brave od prije su van upotrebe Jedna noga korača sasvim desno prema neispitanim predjelima druga bi lijevim priklonom da se toplo smjesti negdje do samoga srca (Mada je odavno raskomadano i pojedeno i možda danas postoji tek ono mjesto gdje je nesebično radilo) 134


Utrobu razdiru aromatična bilja u varenju sasvim suprotna ukusa dospjela u pakao bez ikakve namjere i želje za opakim združenjima S pićem je uvijek drukčije Dopadljivo otrovna ona igraju kolo kako im se hoće mada nisu ni pripuštena kroz brane grkljana O očima čije su mogućnosti usvajanja i bijega neograničene ne bi trebalo niukom slučaju govoriti usput a to će biti (Mada one zahtijevaju poseban znak i posebno slovo) Misli u probušenoj lobanji i izrešetane na jagodici kažiprsta rasijane su sve do zagađenih mora veoma debelih slutnja I sasvim su nepovezani njihovi otoci u oluji kojoj se ne vidi tačka početka ni kraja Izblijedjela sjećanja su isto što i pokidana siva vuna godinama već nošena u odjeći od oca na sina i trošena na izlizanim kančelima 135


Vid nezaustljivo zamračen ne zna se da li jevtrom što šiba mutne vremenske dvojbe ili neznanom bolešću oka umorne i gotovo umorene zjenice (Zapanjeno lice mrene naslućuje se u danu što luta) Težina nejasno raspoređena isto tako na četiri znane strane izgubila je svaki spoznajni značaj u svome prisustvu (Njeno lakoumno lebdenje poput bijelog proljetnog paperja u svijetu upotrebnih predmeta i iznad njega ne treba da začuđuje) Ovako raskomadan i rascijepljen na drobne i nemjerljive čestice i podijeljen bez zbiljskog reda i smisla ne možeš se ogledati Zar je moguće onda ostvariti nekakvu uvjerljivu predstavu o cjelini što bi svjedočila postojanje u čvrstom bitku Nema šta sva djela su završena onako kako jesu Rastvorio sam se eto i nestao pred svojim vlastitim vidom 136


Filozofski i klinički ispružen na katafalku ništavila tražim se sad posljednjom praškom duha grozničavo roneći u posljednju trunku samosebe Zapisujem riječi O tome I evo S radošću što treperi kao zvuk sa žice glazbala u hipu saznajem da je nastala pjesma o mome nestanku Zato on i ne postoji više (A tek sada i poslije svega svijet me na stotinu načina uvjerava da sam stalno i veoma ugledno mjesto zauzimao u njegovom imeniku I daje mi najveću priliku otvarajući širom svoj zračni prostor kako bih mogao cijel da uđem u milost uvijek raširenog i toplog krila Bez ikakvog komentara na tu zlatnu zamku ukazujem naglo produženim prstom) 137


SADRŽAJ Modra rijeka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 DUGA PLOVIDBA Poziv . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13 More . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16 Horizontalno i vertikalno . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17 Pustinja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18 Sjećanje na šumu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20 Zidovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21 Zapis o rijeci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 24 Noć . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25 Razgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 26 Jarbol . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27 Jutro u stablima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 28 Od posljednjih čaša . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29 Plovidba duga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33 Jutro . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36 San pedeset i prvi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 38 Iskaz petog svjedoka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39 GLASOVI TRPNJE Noć u noćima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45 Polifem . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47 Krik . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 49 Kirka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 50 Brod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 52


Neodoljivi doziv . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53 Splav . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54 Zvijezda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 56 Doskoci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57 Kompas . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 60 Zvijezda o vratu 1–9 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 61 Kajanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 69 Buđenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 71 Ispod stvari . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 72 Ostrva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73 Dim sa ognjišta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 74 Priča o posjetu kod Tiresije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 75 SUSRET SA HIDROM Posve doslovni san među golim paralelama . . . . . . . . . 87 Otrov . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 98 Nemirenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 99 Krpica zemlje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 100 Nesuglasja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 101 Kerkopi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103 Bjeline . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 105 Neizvjesnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 107 Djevojka sa Tauride . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 109 Ogoljeli predio . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 110 Kalipsa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 111 Daleki otoci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 112 Deklaracija smrti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 113 San o snu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117 Jedan drugi Ir . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 118 Nausikaja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 119 Oko . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 122 Hidra . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 124 OSVOJENA TAJNA Penelopa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 131 Tajna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 132 Rastok . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 133


Mak Dizdar MODRA RIJEKA Izdavač: »Svjetlost«, izdavačko preduzeće, Sarajevo Za izdavača: Vladimir Knor Tehnički urednik: Hilmo Hadžić Zaštitni ovitak: Željko Marjanović Korektor: Veselko Koroman Štampa: Izdavačko preduzeće »Svjetlost«, Štamparija Trebinje Za štampariju: Duško Milojević PDF/elektronsko izdanje: Prelom: Boriša Gavrilović Korektura: Sandra Zlotrg Urednici: Gorčin Dizdar i Nenad Veličković


ČAHURENJE MAKA

Pjesma Maka Dizdara Modra rijeka u čitanci za 4. razred gimnazije1 (u okviru tzv. federalnog plana i programa u kome se Makov opus, sveden na Kamenog spavača, prečesto koristi kao patriotski odgojni materijal) protumačena je površno ili pogrešno. Autor čitanke upućuje na Vlatka Pavletića, koji zaključuje: Završni stih Dizdarove pjesme, VALJA NAMA PREKO RIJEKE, vrlo se često spominje u muslimanskim obiteljima u malo drukčijem obliku: VALJA NAMA PREKO SIRAT-ĆUPRIJE. Nije riječ, dakako, o slijepom povođenju već o pjesničkoj transformaciji koja bjelodano potvrđuje autentičnost Dizdarova pjevanja. Pjesnik neomanihejskog i bogumilskog dualizma, Mak Dizdar je pjesmom Modra rijeka ušao također u bit islamskog dualizma jer ‘Sirat-ćuprija’ je most koji spaja obale ali ujedno razdvaja Dobro od Zla.”

Međutim, Sirat-ćuprija ne spaja nikakve obale. Ona je most preko pakla, kojeg će Alah stvoriti na sudnji dan, 1

Vedad Spahić, Čitanka za četvrti razred gimnazije, Sarajevo, 2004, str. 138, u vezi s nastavnom jedinicom Mehmedalija Mak Dizdar, Modra rijeka.

143


da pravovjerni po njemu pređu u raj, a grešnici s njega padnu u vatru. Sirat-ćuprija također ne razdvaja Dobro od Zla, nego vjernike od nevjernika, što nije isto. Cijela analogija nategnuta je i proizvoljna. Međutim, ovjerena u obrazovnom sistemu, ova nesuvislost dalje se širi putem Wikipedije, i postaje najčešći, ako ne i jedini način čitanja, posebno za generaciju koja na tom mjestu zadovoljava sve svoje potrebe za znanjem: Budući da je rijeka simbol, ova se pjesma često povezuje sa bošnjačkom usmenom predajom o Siratćupriji. U drugom stihu upotrebljeni su glagoli znano i znamo. Glagol znamo pjesnik je upotrijebio da bi rekao da svi o Sirat-ćupriji, odnosno, modroj rijeci, ili onom što nas čeka sa druge strane rijeke znamo nešto iz domena vlastitog iskustva. Glagol znano označava postojanje rijeke, ali to postojanje nije potvrđeno. Čitanjem ove pjesme shvatamo da ona podsjeća na epski način pripovijedanja ili na bajku. Rijeka je negdje iza gora, iza dola, gdje pijetlovi ne pjevaju i gdje se ne zna za glas roga. Ona je iza tmače, iza potpunog mraka i tame, nesaznana i nespoznana. Sto godina široka je, a tisuć ljeta duboka jest. Upotrebom punog oblika pomoćnog glagola jest, pjesnik produžava duljinu te rijeke, pokušavajući je nama dočarati.2

U ovom radu pokušaćemo dati odgovor na dva pitanja. Prvo, o čemu govori Modra rijeka, a drugo, zašto se površno i pogrešno tumači. 2

http://bs.wikipedia.org/wiki/Modra_rijeka_(poema) (Pristupljeno: 27.5.2013. 11.22)

144


1. Pjesma Modra rijeka Pjesmu Modra rijeka Mak je napisao prije Struških večeri poezije 1969, gdje se prvi put pojavila u javnosti.3 Uvrstio je naredne godine u drugo izdanje Kamenog spavača, odakle je godinu kasnije premjestio u istoimenu zbirku. U konačnoj verziji ona glasi: Nitko ne zna gdje je ona Malo znamo al je znano Iza gore iza dola Iza sedam iza osam I još dalje i još gore Preko mornih preko gorkih Preko gloga preko drače Preko žege preko stege Preko slutnje preko sumnje Iza devet iza deset Tamo dolje ispod zemlje I onamo iznad neba I još dublje i još jače Iza šutnje iza tmače

3

Muhamed Šator, Smisao Modre rijeke, Most br. 176-177. Mostar, 2004.

145


Gdje pijetlovi ne pjevaju Gdje se ne zna za glas roga I još huđe i još luđe Iza uma iza boga Ima jedna modra rijeka Široka je duboka je Sto godina široka je Tisuć ljeta duboka jest O duljini i ne sanjaj Tma i tmuša neprebolna Ima jedna modra rijeka Ima jedna modra rijeka Valja nama preko rijeke (Modra rijeka, 9)

U prvom distihu, lirski subjekt nas obavještava da se o toj rijeci (pretpostavljamo da se prvi stihovi vezuju za naslov) ne može govoriti kao o činjenici nego kao o pretpostavci. Ona je moguća u predaji, u mitu: ne znamo, ali je znano. U narednih sedam distiha opisuje se prostor/udaljenost između lirskog subjekta i te modre rijeke o kojoj niko ne zna gdje je. Tu saznajemo čime je ispunjen prostor između lirskog subjekta i nje. Ili drugačije rečeno, čime je ispunjen prostor koji je znan. To je prije 146


svega prostor širi nego onaj koji obuhvata bajka (formula iza sedam gora i sedam mora iskorištena je da bi na to ukazala, ali prostor koji se ovdje opisuje je još veći, jer je i iza osam, devet i deset) ali istovremeno prostor nesklon čovjeku, ispunjen morom, gorčinom, žegom, stegom, slutnjom, sumnjom, šutnjom, tmačom. Modra rijeka nalazi se i iznad neba i ispod zemlje, ona je i iza uma i iza boga. (Već zato ne može imati nikakve veze sa islamskom tradicijom, jer takvo mjesto, iza boga, islamu je nepoznato.) Ona je izvan razuma i izvan vjerovanja, nemoguća, dakle, u iskustvu, ali moguća, evo, u poeziji. Do nje put vodi kroz podzemni svijet (gdje pijetlovi ne pjevaju, tj. gdje ne izlazi sunce). Ona je granica koju valja preći. (Valja u smislu mora se jer nema izbora, ali valja i u smislu to je ispravan izbor.) Brojevi sedam, osam, devet, deset, sto i tisuća gradacijom upućuju na daljinu koja je nedostižna, jer je mjera za prostor i vrijeme. Ljudski život je prekratak da se rijeka pređe. Pjesnik umjesto neprelazna kaže neprebolna. Od nje se umire, od nje nema lijeka, ona je smrtonosna. Ona je kraj života čiji je sastavni dio, od kojeg se ne razlikuje, jer je i sama, kao i život, tma i tmuša. Baš zato se mora preći, jer je nemoguće da život bude ovo što je dato. Nama, ljudima, valja otkriti novi svijet, valja izaći iz ovoga, preko granice koja se, zbog naše ljudskosti, ipak samo čini neprelaznom. 147


Toliko je mogao slušalac i čitalac ove pjesme, kad je izašla u javnost, u Strugi 1969. godine, da iz njenih stihova razumije, ukoliko ne bi dopustio asocijacama da se razmahnu. Mogućnost da se modra rijeka svede na jednu od podzemnih rijeka iz grčke mitologije, a cijela pjesma na uzdah umirećeg koji se miri sa smrću, jeste opravdana asocijacama izvedenim iz stihova gdje pijetlovi ne pjevaju, i tamo dolje ispod zemlje, ali je istovremeno redukcija smisla pjesme kao cjeline. Međutim, pjesma kao cjelina, a to profesionalni tumači (kritičari, nastavnici književnosti, esejisti) ne smiju previdjeti, najčešće je dio neke šire cjeline koju treba kod tumačenja uzeti u obzir. Prije svega, uvid u opus pjesnika može pomoći da se razumije konkretna pjesma, jer se neka jezička rješenja, neki lirski motivi, neki kompozicioni postupci ponavljaju, variraju i vremenom usavršavaju. A ako je pjesma dio zbirke, onda je svakako važno za tumača da je posmatra i u tom kontekstu. Ako se zbirka zove kao i pjesma, što je slučaj s Modrom rijekom, onda je to neophodno učiniti.

148


2. Pjesma Modra rijeka u zbirci Modra rijeka Zbirka pjesama pod imenom Modra rijeka4 objavljena je prvi put 1971. Naredne godine doživjela je reprint, a onda poslije toga, do danas, više nikad nije štampana. Zašto? Da li je toliko loša da ne zaslužuje mjesto uz Kamenog spavača, ili bi, da stoji uz Kamenog

4

Konačno, 1971. godine pojavio se i posljednji izbor poezije, koji je također priredio autor, knjiga pjesama Modra rijeka, u kojoj se pojavljuje i dvadesetak novih, dotad neobjavljenih pjesama. Zbirku rastvara poznata pjesma Modra rijeka, koja u ovom kontekstu, prije svega, sugerira nužnost pjesničkog čina i gonetanje tajne svijeta (...) Sve ove pjesme i motivsko-idejnim i stilsko-ekspresivnim svojstvima pripadaju i obogaćuju drugu pjesničku fazu, mada su nastale nakon Dizdareve glasovite zbirke Kameni spavač. U svima njima otkrivamo kao i u ranije objavljenim zbirkama istu sliku čovjekova buđenja sred surovosti egzistencijalnog besmisla i kruga, zatvorenog neprozirnom tajnom svemira koja prisiljava čovjeka na vječnu odiseju i neizvjesno putovanje prema dalekim otocima obećane zemlje spasa. Simbolika naslova posljednjeg ciklusa u zbirci naizgled donosi izlaz iz sizifovski besmislenog pjesničkog traganja za izlazom iz zatvorenog kruga životnog apsurda, ali će Dizdar u pjesmama Penelopa, Tajna i Rastok ponoviti isti onaj doživljaj poetske nezirecivosti tajne života i smisla pjevanja kojim se valja uvijek iznova opirati istim naporom stvaranja, humanim poricanjem ništavila, ljudske nemoći i smrti. A na taj način će se smisao pjesničkog stvaranja imenovati kao neprestano lutanje i traganje između privida sna, otkrića i zablude, što je poetski vrlo sugestivno izraženo u minijaturi Tajna. (Enes Duraković, Govor i šutnja tajanstva, 89-90. Sarajevo, 1979.)

149


spavača, dovela u pitanje koješta od onog što se u vezi s poznatijom Makovom zbirkom tvrdi i zna? Zbirka se sastoji od istoimene uvodne pjesme i četiri ciklusa nejednakog obima: Duga plovidba, Glasovi trpnje, Susret sa Hidrom i Osvojena tajna. Kompozicija zbirke već naslovima ciklusa i velikog broja pjesama (Kalipsa, Kirka, Brod, Polifem, Hidra, Priča o posjetu kod Tiresije, Nausikaja, Penelopa...) upućuje na predtekst – Odiseju. Moto zbirke (U grudma mi nestaje srca... Homer, Odiseja, IV, 467) također nedvosmisleno signalizira na kakvo predznanje čitaoca Dizdar računa. Taj moto nas uvodi u pjesmu Modra rijeka. Ona bi, ukoliko glas lirskog subjekta pripišemo Odiseju, a na tu nas je mogućnost uputio moto zbirke, mogla biti more (jer je modra) kome se ne zna ni dubina ni kraj, jer njime gospodari Posejdon i jer bogovi odlučuju koliko će prelazak preko tog mora trajati. Međutim, more nije rijeka, osim ako se ne misli na Ocean, onako kako je starim Grcima bio znan. Modar je i kraj kroz koji protiče četvrta podzemna rijeka Kokit.5 Pjesma Modra rijeka je prva u zbirci i ne pripada nijednom ciklusu. Čini se opravdanim čitati pjesmu istovremeno i kao prolog za zbirku, u kojoj će se prepjevati Homerova Odiseja, i kao iskaz lirskog subjekta koji Odisejevo iskustvo već ima, i govori iz njega – Pjesnika. 5

Taj opis daje Platon, u Fedon, ili o duši, pogl. LXI

150


Želimo li čuti Odiseja, onda je modra rijeka pred njim neprijateljsko more koje valja preći, sa svim opasnostima i preprekama koje vrebaju. Stih iza devet iza deset sada ima jasnu vezu s godinama koje moraju proteći da bi se on vratio na Itaku. To je vrijeme izdržavanja kazne, zbog učinjenog grijeha. Tada cijeli znani prostor ima veze s zločinima koji su učinjeni, konkretno zločinima u ratu: spaljivanje Troje i pustošenje Ismare. Morne i gorke nisu više samo doline i mora, nego i godine određene za trpljenje. Ovo znanje je pjesnikovo. (Odisej ne zna koliko će ispaštanje i povratak trajati.) Pjesnik preuzima na sebe Odisejevo iskustvo, i njegov teret; poistovjećuje se s njim. Tako se opisani kraj prestaje odnositi samo na antičku topografiju i samo na elemente Homerovog spjeva. Pjesnik opisuje nelijep prostor za koji znamo da čeka Odiseja, ali ujedno i putovanje koje je njegovo lično, proživljeno i svedeno u stihove. Unutar tog prostora su i nebo (bogovi) i podzemni svijet, onaj tamo dolje ispod zemlje. Ali modra rijeka je negdje više i negdje dublje. Ona zato ne može biti jedna od podzemnih rijeka, nije Leta, nije Stiks, nije niti Stiško jezero. Ako se već želi poistovjetiti s nekom mitskom rijekom, onda Okeanu pripada prvenstvo. On je rijeka koja teče u krug (o duljini i ne sanjaj), on vodom snabdijeva i mora i oblake, on je granica iza koje počinje nepoznato, i nezamislivo. Lirski subjekt vjeruje u postojanje drugačijeg svijeta, koji bi bio suprotan ovome. U ovome pijetlovi pjevaju 151


i oglašava se rog. Pijetla stari Grci dovode u vezu s Helijem, on najavljuje njegovo pojavljivanje. A Helije je jedan od bogova kojem su Odisejevi ratnici pobili goveda, i čiju kaznu zbog toga trpi. Rogom se objavljivao početak lova ili rata. Mjesto gdje pijetlovi ne pjevaju je mjesto u kojem vlada tama, mjesto mira, sna, odmora i ljubavi. (Atena produži noć Penelopi i Odiseju, nakon ponovnog sastanka.) Ratovi, zločini, osvete i ubistva događaju se na dnevnom svjetlu. Stih iza uma iza boga ne suprotstavlja racio i vjeru tegobama i zlostima, nego ih njima pribraja. To je opet u vezi s antičkim poimanjem svijeta, u kojem je pravednost bogova prečesto motivisana njihovom pohlepom i osvetoljubivošću. Pomisliti to, i još tražiti prostor izvan njihovog uticaja, jeste hudo (protivno i vjeri) i ludo (protivno razumu). Pa ipak, pjesma se završava zaključkom/nadom (nije više znano nego sada znamo, nakon što je tačno opisana) da modre rijeke ima, jer zlo ne može biti bezgranično. I zato tu granicu valja preći.

152


3) Zbirka Modra rijeka Zbirka Modra rijeka dalje razvija nekoliko ključnih motiva za opus Maka Dizdara. Prvi ciklus, Duga plovidba, vodi nas preko mora u rat. (Sve dublje i dublje svjetlucaju / Kosti mrtvaca // Uzaludnih) Tim svijetom vlada nemilosrdni bog, Neptun (Posejdon), čiji su atribut trozube osti i čiji bijes lirski subjekt sluti (Pa neka padnem već / Klan / Nedoklan // Od tri zuba / Trozuba.) Skepsa, očajanje, rezignacija, to je emocija koju sugerišu poente prvih pjesama. (Nisu zidovi samo / U vertikalama.) Zid je i ta nepregledna voda koja se ne može preći. Unutar takvog, od beznađa umornog svijeta, lirski subjekt nesposoban je prepoznati ljepotu, jer je ona nemoguća u odsustvu ljudskosti među ljudima. Lirski subjekt (kao Odisej) zarobljen je i možda zauvijek izgubljen daleko od zavičaja: Pred kućom u strani šumio je jablan tamo Ovo drvo ovdje golo je poput prsta ovo drvo između jablana je i krsta. (Jarbol, 27)

153


Profesionalnom (ili odgovornom, pouzdanom) čitaocu zbirke sve je jasnije da pred sobom ima i pjesnika Kamenog spavača i pjesnika Okrutnosti kruga. Sinteza koja je konstanta u poetici Maka Dizdara objedinjuje prethodne postupke i motive. Tu su ponovo i vojnik, i nepravedno nebo, i igre riječima, i kontekst koji otključava poente. Mak se vratio ovom zbirkom mitološkim motivima variranim u zbirci Okrutnosti kruga. Nekoliko pjesama iz te zbirke uključene su u Modru rijeku jer joj tematski pripadaju. Prekomponovanje zbirki je postupak karakterističan za Dizdara. I Kameni spavač doživio je dvije izmjene, ostavši u trećem izdanju bez cijelog jednog ciklusa (Slovo o slovu). Lirski subjekt (Odisej) i sam osjeća grizodušje. Jedna je velika bitka završena, i on je u njoj učestvovao, ali nakon svega: Šta se desilo na kraju I sami ste već čuli I više sad Znate Neki se nalaze u u Paklu A neki u Raju Nekima su razbili samo Glavu A nekima i Gnjate

154


Čamci su se rasušili Mreže proglodali Miši Sad hodamo po tuđoj uri Bez svjetla Bosi Po buri Po kiši (Iskaz petog svjedoka, 42)

Pakao i raj nisu mjesta o kojima Homerov Odisej može misliti. Jasno je da se lirski subjekt poziva na kontekst koji podrazumijeva Odiseju, ali ne zato da bi je prepjevao u svoj metar, nego da bi svoje iskustvo opisao univerzalnim motivima, kakvih je Homerov spjev pun. Pitanje koje čitalac sebi mora postaviti jeste: iz kojeg se rata lirski subjekt vraća, zbog čega i zbog koga trpi zasluženu kaznu, i gdje vjeruje da će pronaći milost. Ili, drugim riječima: koliko je Modra rijeka dijalog pjesnika sa svojim vremenom, sa ideologijom za koju se borio a koja je iznevjerila njegove nade? Odgovor na ovo pitanje morao bi posmatrati Maka Dizdara u kontekstu jugoslavenske književnosti, u krugu pjesnika i prozaista koji su kao učesnici rata na strani komunista doživjeli potpuno razočaranje u mladalačke ideale.6 6

Naprimjer Branko Ćopić, Antonije Isaković, Vitomil Zupan, Miljenko Smoje...

155


Drugi ciklus, Glasovi trpnje, počinje pjesmom Noć u noćima: Pravedni žišci / Svijetle / Sad // Žišci / Oči // Staklaste / Staraca užasom // Vjernih djevica / Nevjericom / Oči // Žena / Oči // Male što ne znaju / Neznanih / Oči // One / Kojima uzeh dah // U ovoj olujnoj noći / Proklinju / Pićem / Ovim // Što ga pijem // Što me pije // Kikonskim // U pomrčini ovoj koja se / Širi u krugovima / I laje / Iz moje utrobe / Ranjene. Cijela pjesma odnosi se na epizodu s Kikoncima iz 9. pjevanja Odiseje, u kojoj Odisej i njegovi ratnici, na početku puta kući iz Troje, poharaju Ismaru. (Odisej: Vjetar od Ilija mene u kikonski u grad nanese, Izmaros; ja taj grad razorih, a ljude pobih. Uzesmo sa sobom žene i blago veliko i sve među se pod’jelimo, da jednako zapadne svakom. Odiseja, 9.39 i dalje.) U Makovom čitanju Odiseje savjest je ta, a ne bog, zbog kojeg čovjek strada. Ne zlo učinjeno u samoodbrani nego zlo učinjeno iz obijesti razlog je trpnje. (Zato Makov Odisej Polifemu kaže: Tvoje / Duge ruke / Neće nikada doprijeti / Do mog malog uplašenog srca). Ubistvo nevinih proganja lirskog subjekta (Odiseja). I opet, čitalac se pita ko su nevini i kakvo im je zlo pjesnik učinio. Jer zlo činimo, svakog dana, mnogima, ali ne prepoznaje i ne priznaje to svako, barem ne uvijek. Zato će lirski subjekt u svojevrsnoj molitvi poželjeti:

156


Da ovaj brod hod ovaj da da ovaj bol prebrodimo Da ovaj hod bol ovaj da da ovaj brod prebolimo Da ovaj bol brod ovaj da da ovaj hod potopimo. (Brod, 52)

U maniru karakterističnom za njegovu poetiku, Mak ovdje varira kombinacije rasporeda riječi u strofama i stihovima, dovodeći nas do saznanja da prebroditi i preboliti zločin nije moguće brodom i na brodu s kojeg se u zločin krenulo i kojim se iz zločina vraća. Na vrijednostima zbog kojih se ubijalo u ratu ne mogu se graditi ni život ni mir. U narednoj pjesmi sirene se cinično obraćaju Odiseju: Dođi čovječe slavni / O velika ahejska diko // Dođi / Zar tvoje se srce veliko / Što okamenilo se na Troji / Zar se to srce kameno / Pjesme ove boji // Dođi čovječe slavni. (Neodoljivi poziv, 53) Sirene ne pozivaju nego izazivaju, utoliko je teže ahejskoj diki ne odazvati se izazovu. Ali vezan za jarbol kao za krst, on ima opravdanje da se ne odazove. Zlo157


čin u ime naroda, ili na zahtjev više sile, zločin kao usud... kako god tumačili ukrštaj ove dvije pjesme (u knjizi stavljene jedna uz drugu) jasno nam je da izgovora za počinjeni zločin nema i da se od očiju onih kojima je uzet dah i koji gore kao žišci ne može sakriti. Čovječe slavni ironijski je iskaz pa stoga pjesma nije dozivanje nego optužba. Ali nije čovjek jedini krivac. Dok lije iz dubina, lije odozgora i dok u kliještu vode dvije slamke brode (Splav, 54) nebo je olovom pokriveno i zato se zvijezde ne vide, ali i kad bi se vidjele, i kad bi jedna od njih zamijenila mjesto s lirskim subjektom izgubljenim u buri i noći, Ništa se ne bi / u stvari / izmijenilo // Nebo bi opet ostalo / između nas / jednako slijepo (Zvijezda, 56). Bog nije ništa bolji od čovjeka: Za nesreću hvalit koga nego boga (Splav, 55). Gore je polarna zvijezda A dolje Venera Onamo Vjetar sjeverni A tamo Južni Ko će mi kazati gdje je Pravac Ljubavi

158


A gdje Pravac Smrti (Kompas, 60)

Lirski subjekt, izgubljen u svijetu bez nade i pravde, naslućuje i nada se da bi put spasa mogao biti put ljubavi. Već u sljedećoj pjesmi (Zvijezda o vratu, 61) on je sreće, u liku boginje koja ga je opčinila, ali ipak mora dalje, na krute pute modre tuge (!). Modro je ovdje boja mora, ali i boja neizvjesnosti koja se mora prevaliti, uprkos svemu. Krajnji je čas zbiljski shvatiti vlastitu odsutnost I zakoračiti u one neizvjesnosti provalije U samom sebi. (Buđenje, 71)

Neizvjesnost će pjesnik spomenuti još jednom, u pjesmi U posjeti kod Tiresije. Nakon što mu Tiresija prorekne budućnost (Odiseja, 11.100-151), lirski subjekt zaključuje: Potpuno si izmišljen o neumitni Tiresija ali me ipak zabrinu predskazivanjem u kojemu je sadržana golema neizvjesnost (U posjeti kod Tiresije, 83)

159


Neizvjesnost je golema jer je golema provalija preko koje u samome sebi lirskom subjektu valja preći. Kasnije, u pjesmi Neizvjesnost (108) ona će se uobličiti u pitanje: šta čeka ta neman / kad ništa više nemam // do duge moje tuge / i teške šutnje // Od srebrne zvijezde / do praznine // Od toga tvoga nemila / do toga moga / nedraga. Fraza od nemila do nedraga proširena je prisvojnim pridjevima tvoga i moga. Tako je vascijeli poznati svijet (od Dalekih paklenih vrata / do Sunca od zlata) odmjeren prostorom između dva obezljubljena ljudska bića. Sve je usredsređenija ona igla na kompasu, koja treba da pokaže pravac ljubavi. U međuvremenu, pjesma Ostrva (73), opet na prepoznatljiv Makov način, završava poentom: Ostrva Ostrva Ostrva // Ostrva svuda oko nas // Ostrva blaga i draga // Ostrva ova / Što su se / Ostrvila. Lirski subjekt, Odisej brodolomnik kojeg ostrva spašavaju i udaljavaju od cilja, doživljava svijet kao neprijateljsko kopno okruženo neprijateljskim morem. Iz tog svijeta on želi izaći u neki drugi, bolji. Ali gdje je taj drugi svijet, ako je uopšte moguć, ako postoji mjesto izvan moći bogova? I kako stići do njega, kad je život ljudski kratak, kad u grudma srce / nestaje / nestaje. (U posjetu kod Tiresije, 82)7 Treći ciklus nosi naslov Susret s hidrom. Hidru Homerov Odisej ne može sresti na svojim lutanjima, jer je nju 7

Štamparska greška? Efektnije, i sasvim u duhu Dizdareve poetike, bilo bi: Srce koje ne staje, nestaje.

160


mnogo ranije porazio u jednom od svojih podviga Herakle. Hidra je metafora zla, protiv kojeg se vodi beznadežna borba, jer je trijumf nad njim kratkotrajan i samo je povod za njegovo umnožavanje. Ovo je važno ne previdjeti, jer bi bilo pogrešno poistovjetiti Odiseja s pjesnikom. Mak Dizdar je u antičkim motivima našao dovoljan broj simboličkog potencijala, i po tome je nesvodiv samo na baštinika lokalne, bošnjačke tradicije, ograničene na srednjovjekovni bogumilski narativ. U pjesmi kojom se ciklus završava (Hidra, 125) pjesnik opisuje svoj odnos sa čudovištem, koji je mješavina straha i radoznalosti. Naizgled, saznati se ne da ta u se što gleda, ali rješenje ipak postoji: Guta gusta magla pije jeza vlage Sve mi stvari drage Da bih našo mjesto zaspalome sidru Valja se pretvorit Baš u mrsku hidru * U meni je Jao (Hidra, 128)

Tako završava ciklus otvoren pjesmom Posve doslovni san među golim paralelama, u kojoj sintaksičkom igrom, nedorečenim rečenicima (izostavljanjem imenica ili glagola) Dizdar uspješno dočarava košmar u 161


kome se nalazi njegov lirski subjekt. Riječi kojima završava pjesma vide nadu u nemirenju: Kretati se što dalje / od svog stojišta // znači sve očitije / biti. (Nemirenje, 100) Ne može se stajati u mjestu, jer: More je naraslo Od leševa utopljenika Ono se sve više približava Ovoj krpici zemlje Na kojoj Uporno Stojim (Krpica zemlje, 101)

Ove dvije pjesme, stavljene jedna pored druge, otkrivaju paradoks lirskog subjekta. On je zaustavljen (paralisan, imoblisan) zbog počinjenog zla, a jedini način da se iskupi i krene dalje je da nastavi činiti zlo. Zato ljubav nije dovoljna: Plačem Zbog ljubavi tvoje što napravi me robom Zbog ljubavi što oslobodit me ne može Plačeš. (Kalipsa, 112)

Lirski subjekt ne može ostati u mjestu, ne želi činiti zlo, nemoguće mu je živjeti ne čineći ga, a želi život: njega sam ja htio a ne golu slavu / do Itake pronijet 162


ovu ludu glavu (Deklaracija smrti, 115). Zato je potrebno pronaći drugi svijet, svijet izvan ovog okruženog modrom rijekom, izvan volje bogova i daleko od njihovog svevidećeg oka. Da li je povlačenje u sebe spasonosno rješenje? Ja smrt hoću jada koji meni spada Da upoznam sebe vratih se sam sebi i sam hodam sobom po tom velom svijetu U prostranstva ona gdje noga ne može Iza leđa vjetru slutnji ispod kože U sredinu patnje gdje ne vidiš bože. (Deklaracija smrti, 116)

Susret sa hidrom pokazaće da to nije rješenje. Zato ostaje samo jedno: Rastok. No prije toga treba završiti putovanje/povratak na Itaku. Posljednji ciklus, Osvojena tajna, sastoji se od samo tri pjesme. Prvom, Penelopa, razgrađuje se mit. (Načet već u pjesmi Nausikaja, u kojoj nam lirski subjekt daje naslutiti da nije odolio čarima te djevice, koja je zbog svoje spontanosti i prirodnosti drugačija od svih drugih junakinja antičkih mitova.) O tebi su ispjevane sve pjesme i ne bi smjelo ništa više o tebi da se pjeva O tebi su rečene sve riječi i ne bi moglo

163


ništa više o tebi da se kaže Tvoje platno je ostalo tajnovito kao noć i tvoji prosci prozirni kao jutro Pa ipak te moram smjestiti u onaj krug nejasnih bića stvari i stanja Penelopo Penelopo Penelopo Penelopo (Penelopa, 131)

Krug je pomenut i nekoliko stranica ranije: I Penelopa na koncu sa najnevjerovatnijim vjernostima pokrivena platnom nad kojim je spavala noć Ulazeći u taj krug sjajni mojih ishitrenih metafora ona osta obična djevica sa ljupkim osmijehom na licu. (Nausikaja, 122)

Ovo pomjeranje od Penelope ka Nausikaji, ovaj prevrat u vrijednostima, ova Odiseja sa drugačijim krajem, ta drskost da se odbaci epski kliše i da se ne učini novi pokolj (prosaca), to je opredjeljenje za eros, protiv tanatosa. Mak, anarhistički, odbacuje epske vrline na kojima je utemeljen svijet. U završnoj pjesmi Rastok on iz okova i brava rastočenog morala bježi tako što se sam rastače, na drobne i nemjerljive čestice. Posljedica je da ga više nema, osim u pjesmi koja je zapis o njegovom nestanku. I tu dolazi zagrada kojom se poentira zbirka, a pokazaće se, nažalost, jer Mak iste godine umire, i njegov prekomponovani opus:

164


(A tek sada i poslije svega svijet me na stotinu načina uvjerava da sam stalno i veoma ugledno mjesto zauzimao u njegovom imeniku I daje mi najveću priliku otvarajući širom svoj zračni prostor kako bih mogao cijel da uđem u milost uvijek raširenog i toplog krila Bez ikakvog komentara na tu zlatnu zamku ukazujem naglo produženim prstom.) (Rastok, 137)

Treba li reći o kojem se prstu i o kakvoj kretnji radi, i zašto je jedino ona prikladna ponudi da se vrati u rašireno i toplo krilo tmine i tmuše? Analiza zbirke, ovdje svedena na nužan minimum pročitanih pjesama, dovoljan da se ukaže na ideju koja oblikuje kompoziciju, dokazala je vezu pjesme i zbirke, u kojoj pjesma ima funkciju prologa. Obrnuto, zbirka je pouzdan ključ za razumijevanje pjesme. Zašto bi čitanje zbirke Modra rijeka smetalo razumijevanju pjesme Modra rijeka? Šta može biti razlog da se pjesnikov očigledan znak (jednako imenovanje i pjesme i zbirke) ignoriše i da se u proteklih 40 godina nisu (osim u par uzgrednih i površnih napomena) ispitala značenja uspostavljena tom vezom? Da li je beznačajno što se sintagma modra rijeka pominje u zbirci na još dva mjesta? 165


Sa povratka svoga jedan drugi ini da bi sprao čini duboku i modru mora pronać rijeku iz neba što teče (Priča o posjetu kod Tiresije, 80), i: Da je samo tlapnja često voliš reći Ona će ti ipak jednog dana leći U zvijezdu tvoju u vijugu jeke Ljubav koju čekaš i sad modre rijeke (Hidra, 125)

Modra rijeka može biti Stiks, jedna od podzemnih voda koja izvire iz Okeana, a modre je boje zbog suza koje smrtnici prolijevaju čekajući milost bogova.8 (Ljubav modre rijeke...) Ali ona može biti i sam Ocean, koji je iste boje i koji je slatkovodan a teče oko cijelog poznatog svijeta, a iz njega slapovima ističu sve druge rijeke (npr. Nil) i sve četiri podzemne. Prvoj mogućnosti odgovara to što Odisej zaista čeka da se bogovi smiluju i dopuste mu povratak. Ali za Stiks, kao i za sve ostale rijeke zna se gdje su; nekoliko smrtnika je (Orfej, Sizif, Herakle) prelazilo na drugu stranu i s nje se vraćalo i zna se šta je s druge strane: Hadovo carstvo mrtvih. Ono što se ne zna, i 8

Platon, Plato, Phaedo 112e, prema http://www.theoi.com/Khthonios/PotamosStyx.html

166


što se ne može zamisliti, jeste šta je izvan poznatog. Zato je Makova modra rijeka granica unutar koje su i ljudi, i bogovi, i živi i mrtvi, svi bez razlike stegnuti njome kao sudbinom. Poziv da se preko te granice pređe (Valja nama preko rijeke) stoga nije dovoljno čitati samo kao uzdah čovjeka kome je umrijeti, i koji pred konačni sud želi izaći oslobođen grijehova; nego i kao izraz razočaranja u svijet i nihilistički poziv da se on takav odbaci. Svijet Odisejev određen je sudbinom. Čak i bogovi su dužni da slijede njen program. Lirski subjekt u pjesmi Modra rijeka osjeća i trpi težinu tog svijeta, ali za razliku od Odiseja usuđuje se postaviti mu granice i odlučiti se za put k njima i preko njih. Modra rijeka nije ostrvo, nije Itaka, nije Penelopin zagrljaj, jer svijet Modre rijeke nije svijet Odiseje. Onaj drugi ini, na 130 stranica zbirke, a ne samo na dvije stranice najčuvenije njene pjesme, proživjeće dramu čiji će vrhunac biti spoznaja da je zlo svijeta zlo u njemu. Jedini način da se zlo uništi je da se prestane biti. I lirski subjekt odlučuje da se rastoči. Svijet ga poziva da se vrati, ali on odgovara gestom koja nije samo odbijanje nego i odbacivanje. Sa podignutim ispruženim srednjim prstom pozdravlja nas zarobljene u našem zračnom prostoru, u zlatnoj zamci raširenog i toplog krila, što svijet jeste ako smo nesvjesni sopstvene zlosti. 167


Taj neko drugi je pjesnik, koji je u Odisejevoj sudbini prepoznao svoju, koji se s njim identifikovao, i koji u zbirci prolazi i proživljava još jednom povratak iz rata u zavičaj. Ali to ponovljeno putovanje nije epsko, njime ne upravljaju događaji objedinjeni fabulom, nego emotivni i intelektualni, intimni razlozi. Kakve čini želi sprati Onaj drugi ini? Nema sumnje da je taj neko daleko kompleksniji od Homerovog Odiseja i da on govori iz iskustva koje nadrasta predtekst. Šta je on učinio u svom svijetu, u kakvom je on ratu bio, kome je sve nanio zlo, ko ga je ljubio i koga je ljubio, to ne znamo i nema razloga da zavirujemo u pjesnikov životopis. Ali znamo da svako od tih iskustava može biti i naše. Nije li poezija pozvana da učini baš to, da nam ponudi ogledalo za naše cjelokupno biće (za misli, a ne za lice)?

168


4. Čahurenje Maka U pretposljednjem poglavlju knjige Apokrifnost poetskog teksta, Kasim Prohić ne pokazuje da zna da postoji zbirka Modra rijeka i da pjesma s tim naslovom u toj zbirci ima povlašteno mjesto. Nego tvrdi: “Sve u Modroj rijeci upućuje na Drugo kao najviše: na drugu obalu kao ‘onostranost’ naše egzistencije, na trajanje izvan zemnosti ljudskih shvakodnevnih htijenja, na drugu stranu naših života-smrti, gdje se relativizmu čovjekove istine o svijetu i krhkosti njegovog napora da dosegne egzistencijalnu sigurnost i moralnu stalnost svojih čina odgovara apsolutnim znakom transcendentne izvjesnosti da negdje izvan nas, izvan naših moralistika i egzistecijalnih psihologija (traumatologija) postoji ostrvo na kojemu je ono što je apsolutno izvan svake mogućnosti poredbe, pa zato jedinstveno i – obično.” (118) (Otkud sada ostrvo, u vezi s Modrom rijekom? U pjesmi se ne spominje, a u zbirci se putovanje ne završava se na Itaci, nego u rastoku. Da li Prohić zna za zbirku ali je ne želi čitati u tom ključu?) “Pogledajmo“, nastavlja Prohić, “kako se pjesnički ostvaruje to imenovanje neimenljivog, kako ono što je nadiskustveno i nadjezičko počinje da živi kao čista neposrednost pjesničkog iskustva i jezičkog oblika.” (119) 169


Slijedi pjesma, pa objašnjenje: “Sve što je u Modroj rijeci imenovano – zaumno je, pa je zato imenovanje ovdje samo daleko približavanje apsolutnom, a nikako akt precizne pojmovne identifikacije. O modroj rijeci se, doista, govori, ali je taj govor unaprijed osuđen da bude mjera čovjekove konačnosti, još ne, i nikada, oblik u kojemu se bezmjernost prepoznaje kao u svom autentičnom odsliku. Govor se tu javlja kao poraz na koji se pristaje, ali istovremeno kao jednistveno uskrsnuće Riječi koja i živi od doticaja plamenog jezička apsolutnog.” (120) (Ali pjesma Modra rijeka u zbirci Modra rijeka ne palaca plamenim jezičkom, ona je iskaz čovjeka koji se sprema da iskorači iz ovog svijeta. I ne u smrt, pod stećak ili preko Stiksa, Aheronta, Lete, nego u ništa, jer se jedino još u ništa može maknuti iz ove sveopšte ljudske pokvarenosti. I k tome s naglo produženim prstom. Međutim, Prohić ne vidi taj pjesnikov ironični i anarhistički gest.) “Zato je pjesničko iskustvo najautentičnija nauka o čovjeku, dovoljno unutarnje raznolika da nikada ne može postati sistematska disciplina, ali i odveć jedinstvena u naglašavanju osnovne ljudske tenzije da je možemo shvatiti i kao cjelovito antropološko iskustvo.” (121)

170


(Tvrdnja da je pjesničko iskustvo najautentičnija nauka relativistička je, i kao takva osigurava alibi za čitaoca koji se izdaje za stručnjaka i naučnika, ali koji za svoje stavove nije dužan ponuditi argumentaciju. To je tačka u kojoj nauka postaje ideologija; relativizam u nauci, pa i u nauci o književnosti, otvara vrata ideološkim redukcijama književnih djela i opusa. Primjetimo i ovo: ako je pjesničko iskustvo nauka, šta je onda nauka o književnosti? Nauka o nauci?9) 9

Šta nas to čeka iza Modre rijeke, naslov je pretposljednjeg poglavlja Prohićeve knjige (Apokrifnost poetskog govora, Sarajevo, 1974.) sa kojim se ovdje polemiše. Odgovor koji autor daje primjer je mistifikacije poezije i mogućnosti njenog čitanja: “Namjerno hinjenu naivnost ovog pitanja lako je prokazati; ono je i sročeno tako da se ničim ne prikrije blažena tupost bukvalizma, geometrijska strogost njegove optike, zahtjev za očiglednim kao apsolutno izvjesnim. Potrebno je u pitanju biti naivan da ne bismo naknadno, u odgovoru, morali dokazivati kako u razumijevanju konstitucije poetskog svijeta i njegove granice ne treba zaboraviti na onaj prag koji jasno dijeli umjetnost i zbilju, dionicu poetske artikulacije od ontičkog poretka stvari, pa makar se ovaj shvatao kao izvorna metaforičnost svijeta i njegovih likova. Tako: prividno zaobilazimo put da bismo ga skratili! Naivnost nije pretpostavljena, već tematizirana iz jednostavnog razloga da ne bismo postupili teorijski naivno. Jer: bukvalizam u shvatanju poetskog teksta najčešće i dolazi kao rezultat-izvedenica onog stava koji u polazištu živi od vjere da se poziva na duhovno iskustvo koje je nesvodivo, tj. da Transcendenciju pretpostavlja kao samu mogućnost svog zasnivanja. Takav pristup je najčešće metodički pristup. Zato metodičko ovde nema rang predtematskog, ono nije u funkciji organona, već energetičkog principa tumačenja.”

171


“Pa ipak, osnovni ton Modroj rijeci daju riječi izrazite supstancijalne gustine i nekog gotovo praiskonskog nevida, sa naglašenim mitološkim predloškom ili sa prizvukom sirove neposrednosti prirodnog ambijenta. Tako se pojmovi: slutnja, um, bog, šutnja, stega i brojevi: sedam, osam, devet, deset prosto utapaju u opštu značenjsku orkestraciju Modre rijeke, čiji je tonalitet određen leksikom potpuno drugačijeg reda.” (123) (Od koga možemo zatražiti dodatna objašnjenja: naprimjer, kako se određuje supstancijalna gustina riječi, i da li je pojam slutnja supstancijalno gušći ili supstancijalno rjeđi od pojma šutnja ili su supstancijalno jednako gusti? Ili: Ko diriguje značenjskom orkestracijom?) “To je osobito uočljivo u načinu upotrebe brojeva, koji u pjesmi namjerno ostaju bez imeničkog dodatka, ali ih čitaočeva ‘atributivna’ svijest sama dopisuje u jedO kakvom se pragu između umjetnosti i zbilje radi? Šta je energički princip tumačenja? Kome se pripisuje blažena tupost bukvalizma? Pitanje Šta se krije iza modre rijeke je retoričko pitanje, i odgovor na njega pun je retoričkih trikova (sintagme proizvoljnih značenja, neizvedeni stavovi, prikrivena poruga) koji obezbjeđuju autoru opravdanje da oslabi ili čak ukine veze između teksta i tumačenja. Autoritetom filozofskog diskursa, ali bez uporišta u logici, afirmiše se metod koji tumača oslobađa obaveze da svoje stavove i zaključke utemelji na tekstualnim činjenicama. Posljedica takvog metoda je, između ostalog, i wikipedija s modrom rijekom kao sirat-ćuprijom.

172


noj gotovo mehaničkoj asocijativnoj sprezi. Mitološki-literarno dresirana i kultivirana, ona im spontano dopisuje ili goru, ili more, ili grad, one pojmove, dakle, koje baštinimo iz usmenog literarnog iskustva.” (124) (Dobro, iza sedam gora i sedam mora, ali šta da naša atributivna svijest radi s osam? Šta sa devet? Šta sa deset? Možda bi cijeli taj niz mogao imati veze s Odisejem i godinama koje trebaju proći do njegovog povratka? Ali to je prejasno, prejednostavno, prekonkretno. Ideološko čitanje na to pristaje.) “I sve to pjesnik Mak Dizdar čini da bi ‘preko slutnje preko sumnje, iza uma iza boga’ otkrio tajni gajtan vode, tu modru rijeku naše ljudske rascijepljenosti između ovog sada i ovdje i onog naknadnog, ali jednako – nužnog. No, i taj gajtan vodenog boga nema u Dizdarevom opisu modre rijeke ništa od eteričnosti i pitomog isparavanja što upućuje na snove, ništa dakle od one baschelardovske metafizike plamenih snatrenja (G. Bachelard: ‘Voda i snovi’)” (124) (Ma kako Prohić zamišljao nauku u kojoj pjesnici otkrivaju iza uma gajtane, nužnost isključuje izbor, a lirski subjekt u Modroj rijeci naglo ispruženim prstom ipak bira da to učini. Ali čak i da se ne čita u kontekstu u koji je Mak Dizdar pjesmu stavio, upravo bi nebukvalno čitanje moralo ostaviti mogućnost da lirski 173


subjekt ne progovara zato što mora preko rijeke nego zato što preko nje želi. Jer je glup ili radoznao ili razočaran, svejedno, ako već nemamo u pjesmi istrgnutoj iz zbirke dovoljno znakova da prepoznamo moralni stav.) “I upravo je začudno kako se brižljivo biranom uopćenošću pojedinih izraza, kao što su ‘tisuć ljeta’ i ‘tma i tmuša neprebolna’ izraza koji svojom neposrednom značenjskom funkcijom sugeriraju prije svega ‘ekstenzitet’ polja njihovog smisla, postiže utisak težine, ‘tvrdoće’, gole materijalnosti. Tada se modra rijeka gotovo da supstancijalno stače u jedan novi element, poričući svoju elementarnu prelivnost i konačno ustaljujući svoj stalno promjenjivi lik. Ona se ‘ukrućuje’ do one mjere kada postaje materijalno potpuno konzistentna, sa tako jasno izvedenim bridovima da podsjeća na ljutu oštricu sječiva. A ‘ljuta rana’ čovjekovog nespokoja i dolazi od nje, od uvida, zapravo da ‘valja nama preko rijeke’, te prizvane ‘mistike’ drugog svijeta, koju ne možemo racionalizirati, niti ikada učiniti predmetom iskustva. Ona je iza pamćenja, iza uma, konceptualizirana jedino kao doživljajni oblik pomirenosti da ćemo biti učesnici takve ‘sudbine’.“ (124) (Šta je ako nije racionaliziranje ovaj napor da se objasni vlastiti čitalački doživljaj. Šta znači u akademskom ili filozofskom diskursu izjava de se rijeka ukrućuje 174


do konzistentnosti ljute oštrice sječiva? Je li ovo možda tačka iz koje se rađa veza sa sirat-ćuprijom?) “Ali i u svojoj neracionaliziranoj formi ona je ‘osvjetovljena’ zbiljska, izvjesna. Ne počinje Modra rijeka slučajno dilemom: Nitko ne zna gdje je ona Malo znamo al je znano,

u kojemu se jasno diferenciraju pojmovi ‘znanja’ i onog što je ‘znano’. Razlika je u vremenskoj ‘projekciji’ pojmova i u stepenu saznatog: znanje se javlja kao aktuelni trenutak spoznaje, a znano dolazi iz budućnosti, iako ga forma izdaje za prošlo, znanje je u ovom kontekstu ‘lična’ istina, krhki proizvod ‘trske koja misli’, premda se o njemu govori u prvom licu množine, znano nadmašuje čak i ‘kolektivnu svijest’ utoliko što je nešto više od svake forme konceptualnog iskustva.” (124-125) (Zašto je navedeni distih dilema? O čemu lirski subjekt dvoji? Jesu li znanje i znano pojmovi, ili su to imenica u nominativu i glagol u pasivu, izvedeni iz istog korijena? I otkud sad tu imenica, kad su u pjesmi glagoli? Je li ovu rečenicu čitao neki lektor? Zar pasiv nije upotrijebljen ovdje s ciljem da otvori i omogući govor o modroj rijeci, nakon početnih nitko ne zna i malo znamo? Osim što je tipična Makova igra rije175


čima – znamo/znano – ovo rješenje, kako je pokazano, uvodi nas u kontekst mita. Otkud onda tu Popina trska koja misli? Ovo je jedan od čestih postupaka u metodu interpretacije koji tekstu ne pristupa bukvalno i kada tumačenje ne daje odgovor na pitanje o smislu teksta, nego je literarna vježba u kojoj asocijativne veze imaju primat nad logičkim.) “Vratimo se, poslije ove analize, pitanju: Šta nas to čeka iza modre rijeke, ili na drugi način a u biti isto, pitajući: Šta jest modra rijeka? Iza modre rijeke je polje neiskustva, čista odsutnost, predmetnost, a ona sama nije ništa drugo do poetsko imenovanje odsutnog. Tako određena, ona izrasta do osnovnog antropološkog i filozofskog simbola, pa time ‘bukvalnost’ pitanja koje stoji na početku ove analize i njegova teorijska ‘naivnost’ poprimaju formu autentičnog ljudskog upita: Ko smo? Kuda idemo? (127) (Je li autentično ljudski upitati kako se ovo abrakadabra desilo, u kojem trenutku analize se gajtan pretvorio u odsutnost? Gdje su za ovo svođenje pjesme na opšte mjesto simbola argumenti u analizi. Prohić je u pravu kada iza modre rijeke prepoznaje poetsko imenovanje odsutnog. Ali to nije prazan prostor. To je negacija zla, žege, stege, drača, tmuše... Ne pita se pjesnik ko smo i kuda idemo; naprotiv, vidi ko smo i ne želi to više biti, i zato stvara alternativu.) 176


“Tako pjesništvo i filozofija rade na istom, dopirući jedine, ako su autentične, do one čistine bivstvovanja i mišljenja na kojoj se tek mogu prepoznati prve linije ljudske figuracije i figuracije predmetnog svijeta.” (...) “Pa kao što zadnji stih Modre rijeke nema imperativnu formu, iako se na prvi pogled ta neprevodiva riječ ‘valja’ oglašava u sluhu kao ‘zapovjednička’ nego je jedan od stavova ‘priznanja’ da nam putovi i nisu tako različiti, da smo, zapravo, drumovnici istih meta – fizičkih opredjeljenja i svrha, tako i u filozofiji nema ništa imperativno sa stanovišta njenih prvih i zadnjih ‘istina’, premda se konstruktivizam njenog govora nameće kao imperijalan.” (127) (Zašto je valja neprovodiva riječ? S kojeg jezika na koji jezik? O kakvom prevođenju se ovdje radi? Iz poezije u filozofiju? Iz akademizma u bukvalizam? Zar to valja nije izvedeno iz valjanosti, ne upućuje li ta riječ na izbor koji valja učiniti, koji je u vezi s moralom a ne u vezi s metabolizmom.) “Zaključujući ovu analizu, istaknimo dva razloga koja su nas vodila u namjeri da više pažnje posvetimo tumačenju Modre rijeke. 1. Kao motiv, modra rijeka nije prisutna samo u pjesmi koja nosi taj naslov. Istina, on je u njoj najčistije izveden i može se smatrati pjesnički dorađenim, ali jedino u smislu konzistentnosti bića pjesme kao takve i ‘logike’ njene unutarnje značenjske, ritmičke i grafičke 177


strukture. Modra rijeka je tematska okosnica prvog i posljednjeg ciklusa zbirke Modra rijeka (Duga plovidba i Osvojena tajna) kao što je neka vrsta mota za poemu Povratak. (...) 2. Modra rijeka je na osoben pjesnički način pokazala da je autentičan poetski tekst uvijek i svoj vlastiti komentar. I to ne samo u pogledu sticanja pjesničke samosvijesti o ontološkom iskustvu praznine iz kojeg pjesma nastaje, i njenoj granici, nego i s obzirom na izvornu (ne)mogućnost ljudskog govora da dohvati neimenljivo, odnosno da se u bitnom smislu iskazuje na apokrifan način.” (127-129) (Šta da zaključimo: da li ljudski govor može ili (ne)može dohvatiti neimenljivo? Očigledno može, ali na apokrifan način, kao poetski tekst/govor. Međutim, šta je ta apokrifnost? Šta uopšte znači sintagma apokrifnost poetskog govora? Svakako ne bukvalno: da je poetski govor neka vrsta “religiozno-književnog sastava na biblijske teme koji je crkva odbacila i zabranila zbog toga što dolazi u suprotnost sa tradicijom biblijskog kanona” (Rečnik književnih termina, Beograd, 1985.) U Prohićevoj knjizi nema niti jedne stranice koja bi odgovorila na ovo bukvalno postavljeno pitanje. Sve što ćemo naći, a da je nalik na objašnjenje, jeste ovo: “Teza o izvornoj apokrifnosti poetskog govora je implicitno razmatrana u cjelini tekstualnog sklopa. Da bi bila lakše ‘prepoznatljiva’ ona je u posljednjem po178


glavlju drugog dijela knjige istaknuta kao temeljni poetički princip i središnja ‘tema’. No koliko god da je bila pretpostavljena, ona je i u logičkom i u vremenskom smislu aposteriorna: do nje se došlo dužim čitanjem Dizdareve poezije i pokušajem da se otkrije skriveni grafikon njegovog duhovnog značenja. Osobenost poetskog rukopisa Maka Dizdara, posebno rukopisa Kamenog spavača, i bukvalno je prisutna kao kriptogram poetske riječi, koji nužno traži ‘prevođenje’ na racionalni jezik filozofsko-kritičke artikulacije i suđenja. Međutim, pjesništvo ne bi bilo duhovni produktivitet prvoga reda i istinske antropološke uzornosti ako bi se iscrplo samo u jednom načinu razumijevanja, bez obzira kako on bio dosljedno izveden i koliko se držao slova i oblika poetskog izvornika. Mi smo se njemu samo približavali u namjeri da se bar naglasi dvostruka značenjska podudarnost: najprije, apokrifnog slova stećka, Dizdarevog govora o njemu i kritičkog iskaza o prirodi pjesničkog tumačenja izvornog kriptograma svijeta i onog što je o svijetu zapisano i narisano na kamenoj podlozi, a zatim između šireg tekstualnog sklopa Dizdareve poezije i artikulacije kritičkog izvođenja. (...) Apokrifnost pjesničkog govora zahtijeva da mu se svagda iznova vraćamo.” (134) Posljednje poglavlje drugog dijela knjige je upravo pročitani tekst o Modroj rijeci. Šta je autora navelo da svoju tezu o apokrifnosti istakne u vezi s tom jednom 179


pjesmom, a ne u vezi s Kamenim spavačem, ako se već pojam izvodi iz apokrifnosti slova stećka? I kojim metodom se iz dužeg čitanja poezije izvodi bilo kakva teza o govoru? Šta je dakle cijela ova knjiga? Implicitno razmatranje nedefinisane teze čiji ključni pojmovi nisu nigdje objašnjeni. Zašto je poezija predmet takvog metoda? Zato što je ona duhovni produktivitet i kao takva nematerijalna, nesvodiva na činjenice, slobodna od gravitacije i od jednog tumačenja.

180


5. Nitko ne zna gdje je ona Od 1971. kada je prvi put objavljena, odnosno od ponovljenog izdanja iz 1972. godine, zbirka Modra rijeka nije više niti jednom štampana. Pod njeno su se ime uvukle kompilacije, a naslovna pjesma ostala je da okružena stećcima maše književnim turistima iz drugog izdanja zbirke Kameni spavač. Zašto se i kako to desilo? Ko je i kada i s kojim argumentima odlučio da Modra rijeka nije zbirka nego pjesma, da se Odisej i evropska kultura ne tiču Makovih čitalaca, da je Kameni spavač njegova najvrednija ostavština koju treba srčano i naučno plijeviti i okopavati? Zašto je otvoren dlan na stećku važniji od naglo ispruženog prsta u pjesmi? Drugim riječima, zašto makologija ignoriše zbirku Modra rijeka, a favorizuje drugo izdanje Kamenog spavača, dakle izdanje koje nije posljednja autorova redakcija? Objašnjenja su slaba. Zaista, čime se može odbraniti naučni metod koji proglasi pjesnika nekompetentnim sastavljačem vlastitih zbirki, da bi onda jednu fazu stvaralaštva predstavio kao vrhunac cjelokupnog opusa? Evo tri primjera makoloških objašnjenja/opravdavanja: 1. “Ništa se o kamenom spavaču ne može zaključiti misaono, to će reći sadržajno, ako se posljednji ciklus (u prvom i drugom izdanju) shvati kao jedan od elemenata njegove poetske strukture (uz to objašnjavajući, tj. ako se ostane na deskripciji ciklusne artikula181


cije i pomoću nje pokuša razumjeti duhovno ustrojstvo Dizdareve poetike. Dizdareva potreba da u posljednjem ciklusu zasnuje noetiku poetskog teksta je predtekstualna; po motivu javljanja, ona nije, dakle, strukturni element najznačajnije Dizdareve pjesničke zbirke, već pretpostavka njene tekstološke organizacije, njen najdublji antropološki korijen” (Apokrifnost poetskog govora, Sarajevo, 1974, str. 50) 2. “Kompozicijski, treće izdanje sadrži tri od izvorna četiri ciklusa. (...) Četvrti ciklus ‘Slovo o slovu’, izbačen je iz konačnog izdanja, brišući time ono što je izvorno moglo biti pjesnikova svjesna identifikacija četiri tekstualne lokacije na kojima se bosanska kultura može zamisliti i osjetiti. Četvrti ciklus postavlja ‘jezik’ ne samo kao oblik komunikacije, već određenicu koja desenzitivira proces autofiguracije i relativizira ga uvođenjem novih fonetičkih, semantičkih i sintaktičkih mogućnosti koje mogu biti umetnute u, ili izvađene iz srednjovjekovnog bosanskog jezika. Dok je u prva dva izdanja jezik tretiran kao zaseban subjekt, a ne samo oblik komunikacije, treće izdanje vraća mu primarno instrumentalnu vrijednost. U ovom istraživanju razmatraju se, međutim, sve četiri tekstualne lokacije, jer one tvore analitički okvir kroz koji se teme, motivi i ideje o srednjovjekovnoj Bosni mogu osloviti i njihove alegorijske funkcije mogu biti objašnjene.” (Amila Buturović, Pradjedovksi glasovi govore, u Slovo o Maku, str. 292) 182


Ukratko, od cijelog Dizdara najbolji je onaj Mak kojim možemo osloviti srednjovjekovnu Bosnu. Predmet ove kvazinauke je zapravo okvir kroz koji se nešto oslovljava, a da se nigdje ne kaže u čije ime i s kojim razlogom se to čini. Gomilanje termina zabašuruje taj izostavak. Predmet istraživanja (Makova poezija) pretvoren je u sredstvo ideologije. 3. “Treće, bibliofilsko izdanje koje je također priredio sam pjesnik ali, nažalost, nije dočekao da se pojavi iz štampe, znatno je skraćeno. Ovaj put izostavljen je čitav ciklus Slovo o slovu, potom pjesme Labud djevojka, Zapis o rijeci, Onemuštio i Uspavanka, kao i dio Rječnika koji se odnosi na izostavljene pjesme. Uz to i u drugom i u trećem izdanju Dizdar je neke pjesme mijenjao bilo da je pojedine stihove prelamao u dva ili više stihova bilo da je mijenjao neke leksičke jedinice pojačavajući ekspresivnu vrijednost i ritmičkomelodijsku strukturu stiha i pjesme. Nama se čini da je Dizdar ipak pogriješio što je izostavio navedene pjesme jer je zbirka, unekoliko izgubila na cjelovitosti o čemu će u neposrednoj interpretaciji biti više govora. Naravno, u pripremi budućih izdanja valjalo bi poštovati sve one pojedinačne izmjene u pjesmama koje je Dizdar izvršio u trećem izdanju, pa ćemo ih i mi u daljem tekstu navoditi u tom obliku.” (Enes Duraković, Govor i šutnja tajanstva, Sarajevo, 1979, str. 96. Podvukao N.V.) 183


Ukratko: korekturu priznajemo, redakturu odbacujemo. Pjesnik je nadležan za ritmičko-melodijsku strukturu stiha i pjesme, kritičar za smisao i cjelovitost zbirke i opusa. Kako je do ove podjele nadležnosti došlo? Kome tačno mrtav pjesnik treba biti zahvalan što ga čuvaju, kriju i spasavaju od njega samog? Po svemu sudeći, makologiji, filozofskonaučnoj alhemiji koja nama se čini pretvara u al je znano. “Mak Dizdar je od onih pesnika koji celog života pišu jednu knjigu pesama”, tvrdi jedan drugi profesor. “Sve što je prethodilo njegovom ‘Kamenom spavaču’ (‘Vidopoljska noć’, ‘Plivačica’, ‘Povratak’, ‘Okrutnosti kruga’, ‘Koljena za Madonu’) izgleda danas kao uvertira (traženje odgovarajuće forme i motiva) za tu jedinstvenu zbirku. Za njega ona nije bila gotova ni onda kada je prvi put objavljena (1966). Iz tog razloga tri izdanja koja je sam pripremio (treće je izašlo posthumno dve godine nakon što je umro, 1973.) međusobno se razlikuju i time svedoče o pesnikovom traženju konačne forme za ‘knjigu života’.” (Radovan Vučković, Dve konstante ‘Kamenog spavača’, u knjizi Problemi, pisci dela, IV, O posleratnoj bosanskohercegovačkoj književnosti, Sarajevo, 1981. str. 246 i dalje) U trenutku kada piše ove izjavne rečenice profesor bi morao znati za zbirku Modra rijeka, ali je ne pominje. Zašto? Jer se ne uklapa u njegovo izgleda. Jer bi morao objasniti zašto je Kameni spavač a ne Modra rijeka knjiga Makovog života. 184


Ne pominje je ni njegova kolegica: “‘Spavač’ ispod ‘kami’, ‘okamenovani’, ‘obilježeni’, davni čovjek stanovnik je, dakle, tako dobro imenovane Dizdareve knjige Kameni spavač iz 1966. i 1970. godine, jednako kao što njegov duh i duša opsjedaju čitavo pjesnikovo stvaralaštvo.” (Hanifa Kapidžić Osmanagić, Bosanski srednji vijek u poeziji Maka Dizdara, Novi izraz br. 3, Sarajevo, 1999. str. 34.) “Znala sam,” opisuje ona svoja iskustva s kursa koji je držala 1996. u Parizu, “pristupajući tim predavanjima, da su glavna poetska djela Maka Dizdara, ali i čitav njegov poetski opus, u nešto difuznijem vidu, nadahnućem bitno vezani za fenomen srednjovjekovne Bosne, bogumila, stećaka. No, ovaj kurs donio mi je i neka iznenađenja. Pomno izučavanje literature o ovim pitanjima učinilo je da prihvatim opciju Aleksandra Solovjeva, a preko njega i Maka Dizdara (u cjelini bilo je to i naučno opredjeljenje Ante Babića) o uskoj povezanosti bogumilstva i stećaka, koji nastaju u auri bogumilske specifičnosti Bosne i bez te široke aure ne mogu se do kraja objasniti. Moje iznenađenje situiralo se onda u poeziju Maka Dizdara kroz viziju ovih naučnih interpretacija. Shvatila sam da se ta poezija bez izučavanja prethodna dva fenomena ne može do kraja plauzibilno tumačiti. Ovo važi čak i za slučaj da neki naučnik jednog dana, uz nove istorijske dokaze, uobliči tumačenje Crkve bosanske, bogumilstva i stećaka odvojeno jedno od drugih: iz jednostavnog razloga što je 185


Mak Dizdar usvojio ideje Solovjeva, i što mu ih je njegovo vlastito izučavanje na planu starih bosanskih tekstova, kojima se bavio, – potvrdilo. Dakle, ako su možda i Solovjev i Mak Dizdar bili u nekoj vrsti ograničene zablude, Makova poezija ne može se objasniti bez uvida u te Makove ‘zablude’. To jeste, ako mu se jednog dana izmakne istorija, legenda će sigurno biti na njegovoj strani.” U trenutku kad ona ovo piše, javnosti su već 23 godine dostupni zaključci istraživanja istoričara Marka Vega: “U prvom redu treba apriori odbaciti svaku pomisao na tvrdnju da su spomenici na Radimlji svojina vjernika bosanske crkve koju mnogi učenjaci smatraju heretičnom. Mislim da stećci nisu produkt religioznog shvatanja jedino vjernika bosanske crkve nego i katoličke i pravoslavne. Stećci se pojavljuju na prostoru gdje nikad nije bilo bosanskih heretika ili heretika uopće. (...) Iz opisanih činjenica i kulturnih pojava na spomenicima došao sam nužno do sigurnog zaključka da spomenici na Radimlji ne pripadaju hereticima raznih imena niti organizaciji bosanske crkve, nego jedino pravoslavnoj vjeroispovijesti i njezinim vjernicima iz roda Hrabrena – Miloradović – Stipanovića i njihovoj družini.” (Marko Vego, Kulturni karakter nekropole Radimlja kod Stoca, u zborniku Radovi sa simpozija ‘Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura’ Izdanja Muzeja grada Zenice, Zenica, 1973.) 186


Dakle, makologija zna da su Solovjev i Mak Dizdar bili u ograničenoj zabludi, ali se pravi da ne zna. Ono što je i Mak mogao znati, i zbog čega se (možda!) u Kamenom spavaču bogumili ne spominju niti jednom, ona drži za nebitno. Šta je njen metod? Zaključivanje na građi odabranoj tako da osigura poželjne zaključke. I opet, kome poželjne? Ideologiji koja se predstavlja kao nauka o književnosti. To službovanje nauke ideologiji, u vezi s poezijom Maka Dizdara, traje već četiri decenije i njen posljednji izdanak je knjiga Slovo o Maku, objavljena u Sarajevu 2008. u izdanju Fondacije Mak Dizdar.10 Prire10

Izbor pod naslovom Slovo o Maku obima je 403 str. i sadrži, osim bibliografije i indeksa, ukupno 25 tekstova 21 autora i auorica (Enver Kazaz, Meša Selimović, Muhamed Filipović, Midhat Begić, Kasim Prohić, Enes Duraković, Slobodan Blagojević, Radovan Vučković, Šime Vučetić, Božidar Petrač, Mile Stojić, Rusmir Mahmutčehajić, Francis J. Jones, Leonore Scheffler, Hanifa Kapidžić Osmanagić, Marko Vešović, Muhamed Šator, Adijeta Ibrišimović-Šabić, Amila Buturović, Nirman Moranjak Bamburać, Keith Doubt). Od 25 tekstova njih 19 govori o zbirci ili povodom zbirke Kameni spavač. Citat Maka Dizdara: Satima sam stajao pred stećcima nekropola ove zemlje, smještenim pod noge prastarih šuma. Sa kamenih gromada ulazili su u mene raznoliki simboli sunca, isprepletenog bilja i ispruženih ljudskih ruku. Noću sam opkoljen zapisima sa margina starih knjiga čiji redovi vrište upitnicima apokalipse. U pohode mi tada dolazi spavač ispod kamena. Njegove blijede usne od miljevine otvaraju se da bi njegov nemušti jezik postao zvučan. U njemu prepoznajem

187


đivači, Senada Dizdar i Majo Dizdar obavještavaju nas u pogovoru o namjeri da se na jednom mjestu prikupi sve najznačajnije što je kritika napisala o pjesničkom djelu Maka Dizdara (343). Međutim, zašto je ono što je prikupljeno najznačajnije, i da li je to zaista sve, čitalac neće saznati. Obrazloženja za ponuđeni izbor nema. Priređivači umjesto toga imaju potrebu objasniti zašto su u izbor uvrstili dva eseja Šime Vučetića i Božidara Petrača, koji “bez ikakvog krzmanja tvrde da je Mak Dizdar njihov, hrvatski pjesnik” dok je s druge strane, prikaz Radovana Vučkovića “ekavca izrazito ‘istočne’ orjentacije u bh. književnosti (tradicionalno nesklone stvaralaštvu Maka Dizdara) (...) sebe, ali još nisam siguran da sam na putu skidanja plašta sa ove tajne... – ponavlja se čak pet puta. Jedini koji u ovom izboru obraća pažnju na dijalog Dizdarev s Homerom i uopšte grčkom tradicijom je Keith Doubt. On se zalaže za čitanje Maka Dizdara u evropskom konteksu. Argumente pronalazi u nekoliko pjesama iz zbirke (sic!) Modra rijeka (zapravo izborom Vladimira Premeca, iz 2000. godine). Izvan konteksta, on pjesme tumači pogrešno ali svrsishodno za potrebe svoje teze. Na pjesmu Modra rijeka ne obraća pažnju. Međutim, on jedini u cijelom izboru primjećuje: Ova literatura, međutim, nikada ne spominje niti raspravlja o očiglednim načinima na koje Dizdarevi stihovi snažno odjekuju književnom tradicijom i filozofskim svjetonazorom antičke Grčke. Brojne njegove pjesme pokazuju mimetički odnos i prema Homerovoj Odiseji. Bez negiranja i pokušaja kolonizacije Dizdarevog identiteta kao bosanskohercegovačkog pjesnika, ovaj esej istražuje Dizdarev odnos prema antičkoj Grčkoj i razloge zbog kojih je taj odnos značajan za vrednovanje njegovog djela. (331)

188


moramo to reći, začuđujuće objektivan i pozitivan prikaz Makovog Kamenog spavača.” Na kakvu objektivnost misle priređivači, u vezi s ekavicom izrazito istočne orijentacije? Zavisi li, u makološkom metodu, valjanost argumentacije od porijekla naučnika? I zašto je Vučkovićev prikaz objektivan? Zato što je isključio Modru rijeku? Šta je najzad objektivnost u makologiji, ili uopšte u nauci o književnosti, ili uopšte u nauci, koja navija za poželjne zaključke i proizvodi ih iz podobnih činjenica? Četrdeset godina nakon što je objavljena, zbirka Maka Dizdara Modra rijeka skoro da je sasvim zaboravljena. Istoimena pjesma tumači se u kontekstu kojem voljom autora ne pripada, trikovima koji se svi sakrivaju iza argumenata lijenosti i tuposti – da smisao pjesmi daje tumač, slobodan da ga obrazloži na osnovu vlastitih utisaka, doživljaja, asocijacija ili bilo čega drugog što ne dovodi u vezu intenciju, tekst i kontekst. Na svom terenu makologija je neosporiva. Sve dok je taj teren istovremeno teren nauke, nauka će biti ideologija, a u njenom polju mak neće biti cvijet nego čahura ispunjena opijumom.

189


Zaključak Sada je moguće odgovoriti na dva pitanja postavljena na početku ovog teksta: o čemu govori Modra rijeka i zašto se pogrešno tumači. Pjesma Modra rijeka govori o onome o čemu govori i zbirka: o zlu kojim je čovjek neprebolno zaražen, i potrebi da se taj svijet zamijeni boljim. Gdje je i šta je i postoji li uopšte taj bolji svijet, to se ne zna i najzad nije ni važno. Ali ga je potrebno tražiti, makar i izmišljenog, jer smo u ovome beznadežno i potpuno kompromitovani zlom. Homerova Odiseja bošnjačkom nacionalizmu ne pribavlja onaj simbolički kapital koji leži u Solovjevoj bogumilijadi. Iako se Mak Dizdar inspiriše i jednim i drugim, kiklopska kritika usmjerila je svoju pažnju samo na ovo posljednje. Razlog je ideološki, i u vezi s ukorjenjivanjem nacije u srednjovjekovnu teritoriju. Pjesma Modra rijeka za tu je svrhu neupotrebljiva. Ali čitana bez odgovarajućeg ključa (u Kamenom spavaču a ne u Modroj rijeci) svojom je pseudohermetičnošću omogućila tumačima da je upregnu u podesne zaključke. I otuda su njena tumačenja bila pogrešna, nepotpuna ili površna.

190


Profile for Fondacija Mak Dizdar

Mak Dizdar - Modra rijeka  

Obnovljeno izdanje posljednje zbirke pjesama Maka Dizdara.

Mak Dizdar - Modra rijeka  

Obnovljeno izdanje posljednje zbirke pjesama Maka Dizdara.

Advertisement