Page 1


Kulturna baština Vrmca Studija kulturne baštine Vrmca realizovana u sklopu projekta “Baština - pokretač razvoja”, 2015.


Kulturna baština Vrmca Izdavači: Opština Tivat Kulturno zavičajno udruženje Napredak Gornja Lastva, Tivat Expeditio -Centar za održivi prostorni razvoj, Kotor Obrađivač: „ReArch“ d.o.o. Studio za projektovanje, istraživanje i restauraciju, Beograd Voditeljica tima: Katarina Lisavac, dipl. ing. arh Stručni tim: Katarina Lisavac, dipl. ing. arh Mr Marija Mihaliček, dipl. ist. umjetnosti Mr Milena Vrzić, dipl. arheolog Ana Popović, dipl. etnolog-antropolog Fotografija na naslovnoj strani: Dmitry Soldatenkov Fotografije: Katarina Lisavac, Milena Vrzić, Marija Mihaliček, EXPEDITIO Štampa: Biro Konto, Igalo Tiraž: 500 Godina izdanja: 2015

Studija je realizovana u okviru projekta Baština- pokretač razvoja www.bastina.eu

Vodeći partneri / Lead Partners

Opština Tivat Zavod za prostorno uređenje Dubrovačko-neretvanske županije

Partneri / Partners

Expeditio – Centar za održivi prostorni razvoj Kotor Kulturno zavičajno udruženje Napredak Gornja Lastva, Tivat DUNEA - Regionalna razvojna agencija Dubrovačko-neretvanske županije, Dubrovnik Javna ustanova za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima na području Dubrovačko-neretvanske županije, Dubrovnik

Saradnici / Associates

Ministarstvo kulture, Konzervatorski odjel u Dubrovniku Hrvatska sekcija ECOVAST-a – Europskog vijeća za sela i male gradove Ustanova Centar za Regionalne aktivnosti programa prioritetnih akcija Uprava za zaštitu kulturnih dobara Crne Gore, Ministarstvo održivog razvoja i turizma Crne Gore SEE Heritage mreža - Mreža za nasljeđe Jugoistočne Evrope

Ova publikacija je izrađena uz pomoć Evropske unije. Sadržaj publikacije je isključiva odgovornost partnera koji implementiraju projekat “Baština-Pokretač razvoja” i ni na koji način ne odražava stavove Evropske unije. Projekat „Baština – pokretač razvoja”sprovodi se u okviru Programa prekogranične saradnje između Hrvatske i Crne Gore, u sklopu komponente II Instrumenta za pretpristupnu pomoć EU (IPA).


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja”

SADRŽAJ 1. UVOD . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8

3.1.4. Kasnoantički/ranohrišćanski lokaliteti . . . . 40

2. OSNOVNE KARAKTERISTIKE I RAZVOJ PODRUČJA VRMCA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10

3.2. Graditeljska baština. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 43

2.1. Prirodni uslovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10

3.2.1.1. Pasiglav. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45

2.2. Istorijski uslovi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15

3.2.1.2. Bogdašići. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47

2.2.1. Područje Vrmca od XII/VIII do kraja I vijeka p. n. e. . . . . . . . . . . . . . . . . 16

3.2.1.3. Gornja Lastva. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54

2.2.2. Područje Vrmca u rimskom i kasnoantičkom periodu od I do VI vijeka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16

3.2.1.5. Zaseoci u Tivtu − Đurđevo brdo . . . . . . 62

2.2.3. Područje Vrmca od VI do XII vijeka. . . . . . . 19 2.2.4. Područje Vrmca od XII do XV vijeka . . . . . . 19 2.2.5. Područje Vrmca od XV do kraja XVIII vijeka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22

3.2.1. Sela u gornjim zonama Vrmca. . . . . . . . . . . 43

3.2.1.4. Veće brdo. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 60

3.2.1.6. Mrčevac . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67 3.2.1.7. Kavač. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 69 3.2.1.8. Muo. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 72 3.2.1.9. Prčanj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73 3.2.1.10. Gornji Stoliv . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 78

2.2.6. Vrmac od kraja XVIII do početka XX vijeka . . . . . . . . . . . . . . . . . . 24

3.2.2. Sakralna arhitektura. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 84

2.2.7. Vrmac u XX i XXI vijeku. . . . . . . . . . . . . . . . . 26

3.2.2.1. Period od VI vo XII vijeka. . . . . . . . . . . . 86

2.3. Formiranje i razvoj naselja . . . . . . . . . . . . . . . . . 28

3.2.2.2. Period od XII do sredine XV vijeka . . . . 88

2.3.1. Ilirski period . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 28

3.2.2.3. Period od sredine XV do kraja XVIII vijeka. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 94

2.3.2. Rimski period . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 28 2.3.3. Vizantijski period . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 28 2.3.4. Period od XII do XV vijeka . . . . . . . . . . . . . . 29 2.3.5. Mletački period . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 30 2.3.6. Austrijski period. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33 2.3.7. Period od 1918 do danas. . . . . . . . . . . . . . . 34 2.3.8. Naselja danas. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34 3. KULTURNA BAŠTINA − IDENTIFIKACIJA. . . . . . . . . . 35 3.1. Arheologija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35 3.1.1. Tumuli. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36 3.1.2. Gradine i ilirske naseobine. . . . . . . . . . . . . . 38 3.1.3. Mjesta nalaza nadgrobnih obilježja – slučajni nalazi, pojedinačni grobovi ili manje nekropole. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 40

3.2.2.4. Sakralna arhitektura u XIX vijeku . . . . . 98 3.2.2.5. Sakralna arhitektura u XX vijeku. . . . . 100 3.2.3. Imanja i ljetnjikovci . . . . . . . . . . . . . . . . . . 100 3.2.4. Stambena arhitektura . . . . . . . . . . . . . . . . 106 3.2.5. Škole . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 113 3.2.6. Ekonomski objekti – mlinovi. . . . . . . . . . . 115 3.2.7. Bistijerne. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 118 3.2.8. Gumna. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 118 3.2.9. Međe i ostali elementi pejzaža. . . . . . . . . 119 3.2.10. Putevi i staze do sredine XIX vijeka. . . . . 121 3.2.11. Tradicionalne tehnike i materijali. . . . . . 126 3.2.12. Odbrambena arhitektura – austrijski period . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 127


6 Studija kulturne baštine Vrmca

3.2.12.1. Utvrđenja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 129 3.2.12.2. Putevi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 138 3.2.12.3. Cisterne, kaptirani izvori, regulacija voda. . . . . . . . . . . . . . . . . . 140 3.2.13. Spomenici i spomen obilježja. . . . . . . . . 141 3.3. Pokretna kulturna baština. . . . . . . . . . . . . . . . . 143 3.3.1. Pokretna sakralna baština. . . . . . . . . . . . . 145 3.3.2. Pokretna profana baština . . . . . . . . . . . . . 155 3.4. Nematerijalna baština. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 156 3.4.1. Običaji. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 156 3.4.1.1. Svadba. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 156 3.4.1.2. Sahrana. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 158 3.4.1.3. Proslava krsnog imena. . . . . . . . . . . . . 158 3.4.1.4. Kolektivni seoski običaji. . . . . . . . . . . . 158 3.4.1.5. Božić i Nova godina . . . . . . . . . . . . . . . 160 3.4.1.6. Uskrs. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 161 3.4.2. Tradicionalna znanja i vještine . . . . . . . . . 161 3.4.2.1. Vinogradarstvo. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 161 3.4.2.2. Maslinarstvo. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 162 3.4.2.3. Kesten (kostanje). . . . . . . . . . . . . . . . . 162 3.4.2.4. Uzgoj svilene bube. . . . . . . . . . . . . . . . 163 3.4.2.5. Ribolov . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 163 3.4.3. Narodna vjerovanja i legende. . . . . . . . . . 164 4. VREDNOVANJE KULTURNE BAŠTINE. . . . . . . . . . . 168 5. SMJERNICE ZA ZAŠTITU I UNAPREĐENJE KULTURNE BAŠTINE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 171 6. ANEKS – SAKRALNA ARHITEKTURA . . . . . . . . . . . 177 7. ANEKS – VOJNA ARHITEKTURA. . . . . . . . . . . . . . . 226 8. LITERATURA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 245 9. PORIJEKLO ILUSTRACIJA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 248


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 7

Herceg Novi Tivat

Kotor


8 Studija kulturne baštine Vrmca

1. UVOD Studija kulturne baštine Vrmca izrađena je u okviru projekta „Baština – Pokretač razvoja“ koji se sprovodi u okviru programa prekogranične saradnje između Hrvatske i Crne Gore, u sklopu komponente II Instrumenta za pretpristupnu pomoć EU (IPA). Projekat se implementira u okviru mjere 1.1.: zajedničke akcije za zaštitu životne sredine, kulturnog i prirodnog nasljeđa. Vodeći partneri u projektu su Opština Tivat sa crnogorske strane i Zavod za prostorno uređenje Dubrovačko-neretvanske županije sa hrvatske strane. Funkcionalni vodeći partner cijelog projekta je Opština Tivat. Partneri u projektu su: nevladine organizacije EXPEDITIO Centar za održivi prostorni razvoj iz Kotora i Kulturno zavičajno udruženje Napredak Gornja Lastva iz Tivta sa crnogorske strane i DUNEA − regionalna razvojna agencija dubrovačko neretvanske županije i Javna ustanova za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima na području Dubrovačko-neretvanske županije sa hrvatske strane. Opšti cilj projekta „Baština − pokretač razvoja“ je doprinos uspostavljanju saradnje između institucija nadležnih za zaštitu prirodne i kulturne baštine u Hrvatskoj i Crnoj Gori kroz implementaciju zajedničkih programa, edukaciju, prenošenje znanja i aktivnosti na podizanju nivoa svijesti. Specifični

ciljevi projekta su unapređenje saradnje i umrežavanje različitih zainteresovanih strana na polju zaštite, planiranja i upravljanja prirodne i kulturne baštine, kroz zajedničke aktivnosti na primjeni novih metodologija, na prekograničnom području Dubrovnika i Boke Kotorske. Projekat takođe ima za cilj da proširi profesionalno znanje i poveća svijest građana/ki o tome kako baština može da se koristi kao pokretač razvoja.

u funkciju razvoja područja, što je predmet Studije ekonomske valorizacije Vrmca koja je krajnji cilj projekta.

Pilot područje projekta u Crnoj Gori je brdo Vrmac, koje pripada opštinama Tivat i Kotor, a Studija kulturne baštine je jedna od aktivnosti u okviru projekta.

Na području Vrmca tragovi prisustva čovjeka sežu u daleku prošlost. To prisustvo ilustruju građevine različite namjene i vremena nastanka: tumuli i arheološki neistraženi lokaliteti, seoska arhitektura, kapelice i seoske crkve, seoski putevi, fortifikacioni, ekonomski i infrastrukturni objekti iz doba austrougarske vladavine ovim područjem. Budući da su prvobitna naselja Kotorskog i Tivatskog zaliva bila sela na višim kotama Vrmca, etnografsko nasljeđe je takođe bogato, ali i nedovoljno poznato. Pojedini segmenti graditeljske i kulturne baštine na područiju Vrmca su povremeno i sporadično istraživani, ali nikada nije sprovedeno cjelovito istraživanje ukupnog graditeljskog nasljeđa i nije procijenjena njegova kulturno-istorijska vrijednost.

Brdo Vrmac je poluostrvo koje dijeli Kotorski i Tivatski zaliv, a čiju teritoriju administrativno dijele opštine Kotor i Tivat. Dio Vrmca koji pripada opštini Kotor ujedno je i dio područija Svjetske prirodne i kulturne baštine UNESCO-a; a dio Vrmca koji pripada opštini Tivat definisan je Prostorno-urbanističkim planom kao park prirode. Budući da je prirodna i kulturna baština Vrmca evidentna, i istovremeno danas ekonomski neiskorišćena, ovaj prostor je odabran da bude pilot područje na kojem će se primjenjivati znanja stečena kroz cjelokupne aktivnosti projekta. Cilj je da se na prostoru brda Vrmac pokaže kako prirodne vrijednosti i kulturno nasljeđe mogu biti istovremeno zaštićeni i stavljeni

Studija kulturne baštine Vrmca, zajedno sa Studijom prirodnih vrijednosti Vrmca i Studijom kulturnog pejzaža Vrmca, trebalo bi da utvrdi vrijednosti Vrmca koje predstavljaju potencijal ekonomskog razvoja i činiće osnov za izradu Studije ekonomske valorizacije.

Cilj izrade studije kulturne baštine je istražiti sve segmente kulturne baštine na područiju Vrmca (ar-


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 9

heologija, graditeljska baština, pokretna baština, nematerijalna baština), tematski, prema namjeni i vremenu nastanka, njihovo mapiranje i vrednovanje, kao i definisanje smjernica za zaštitu i unapređenje.

baština) na području Vrmca. Područje koje je tretirano kroz Studiju je gornja zona Vrmca, iznad obalnih naselja. Obalna naselja i gradovi (Muo, Prčanj, Stoliv, Lepetane, Donja Lastva, Tivat) tretirani su kao bafer zona područja.

U metodološkom smislu, cilj studije je: • Istražiti i evidentirati sve segmente kulturne baštine (arheologija, graditeljska baština, pokretna baština, nematerijalna baština) • Utvrditi njihovu kulturno-istorijsku vrijednost • Dati modalitete, smjernice za zaštitu i unapređenje kulturne baštine

Izrada studije podrazumijevala je obilaske terena, proučavanje literature, razgovore s mještanima gornjih sela, odnosno s nekadašnjim stanovnicima i potomcima stanovnika gornjih sela koji danas žive u priobalnim naseljima.1 Izrada studije je podrazumijevala i prkupljanje i proučavanje dostupne arhivske građe, starih planova, akvarela, gravira, starih fotografija i razglednica, kao i dokumentacije Uprave za zaštitu kulturnih dobara koja do sada nije objavljena. Prilikom terenskih obilazaka, izvršeno je tehničko snimanje pojedinih objekata.

Studija je namijenjena prvenstveno lokalnim upravama Opština Tivat i Kotor, kojima će, kao osnova za planska i strateška dokumenta, poslužiti za adekvatnu zaštitu i ekonomsku valorizaciju područija Vrmca. Studije će takođe biti značajna osnova za dalju prezentaciju i promociju vrijednosti područja Vrmca, što će biti od značaja kako za lokalno stanovništvo tako i za turiste. Studija kulturnog nasljeđa Vrmca izrađena je na osnovu istraživanja kojim su obuhvaćeni svi segmenti kulturne baštine (arheologija, graditeljska baština, pokretna baština, nematerijalna

Od starih planova korišćene su Koronelijeva i Zambelina karta Boke Kotorske, planovi iz drugog jozefinskog premjera, iz 1838. godine, koji se nalaze na sajtu Državnog arhiva u Splitu. Takođe, korišćen je dio planova iz trećeg jozefinskog premjera, iz 1872, 1873. godine iz Istorijskog arhiva Kotora.

istraživanja koja je izvršila Srpska akademija nauka pedesetih godina XX vijeka: radove Branislava Kojića, Zorana Petrovića, Cvita Fiskovića, Vinka Đurovića, Milana Zlokovića, Ivana Božića i Vojisalva Koraća. Veoma značajna za ovu studiju bila je studija Gorana Božovića Naselja i kuće tivatskog zaliva – urbanološka studija, kao i elaborat Projekat oživljavanja seoskih naselja tivatskog zaliva koji je CEP izradio 1986. godine. Za izradu studije bila je dragocjena i neobjavljena studija Svetislava Vučenovića o kulturnom nasleđu Prčanja. Proučavane su studije i članci Miloša Miloševića, Vojislava Đurića i Zorice Čubrović. Za analizu nasleđa sela Bogdašići značajna je bila knjiga Ljuba Vukasovića Monografski zapisi sela Bogdašići. U izradi studije su korišćeni i radovi objavljeni u časopisima Boka i Godišnjak Pomorskog muzeja, o određenim temama vezanim za Vrmac. Značajni su i tekstovi objavljeni u časopisu Hrvatski glasnik. Osnov za analizu austrougarskih fortifikacija predstavlja nedavno objavljena knjiga Radojice Pavićevića Werk – austrougarske tvrđave u Crnoj Gori. Takođe, u izradi studije su korišćeni rezultati radionica koje je u Gornjoj Lastvi organizovala NVO Napredak.

Proučavanje literature obuhvatilo je istraživanja Mladena Crnogorčevića, popa Sava Nakićenovića, don Iva Stjepčevića, don Nika Lukovića iz prve polovine XX vijeka, zatim

Za pomoć u prikupljanju građe i literature izražavamo zahvalnost Gašparu Maroviću, Romeu Mihoviću, Anđelku Stjepčeviću, Nikoli Peraku, Stanku Berberoviću.

1


10 Studija kulturne baštine Vrmca

2. OSNOVNE KARAKTERISTIKE I RAZVOJ PODRUČJA VRMCA

Pogled na Vrmac i Bokokotorski zaliv

2.1. Prirodni uslovi Izgledalo je da ono što priroda ima rasuto na raznim mjestima po svijetu, ovdje kao da je na sažet način sjajno sakupljeno: planine, brežuljci, doline, livade, polja, pašnjaci, rijeke, izvori, potoci, vinogradi, maslinjaci, mora, ribe, ptice i životinje svih vrsta, uz sve druge stvari, koje zbog potrebe i uživanja ljudi, obično se pojedinačno mogu naći u raznim pokrajinama.1 Vrmac je planina i poluostrvo u Boki Kotorskoj. Nalazi se u unutrašnjosti Bokokotorskog zaliva i razdvaja Kotorski od Tivatskog zaliva. Masiv Vrmca se pruža pravcem SZ−JI, dug je oko 8 km, a širok oko 5 km i sastoji iz dva izdužena vijenca koji se preko prevoja Trojica široko povezuju s obroncima Lovćena. Masiv Vrmca se sastoji od visokog glavnog grebena postavljenog u smjeru jugoistok – sjeverozapad, nešto nižeg i manje naglašenog 2

južnog grebena, i središnje uvale. Sjeveroistočna padina prema moru (kotorska strana) je strma i krševita, dok je jugozapadna (tivatska strana) nešto blaža. Prema Kotorskom zalivu razvija se cijelom dužinom poluostrva planinski vijenac Vrmac s vrhovima Sveti Ilija (768 m), Velji vrh (710 m) i Čisti vrh (616 m). Prema Tivatskom zalivu nalazi se drugi, niži vijenac s vrhovima Popova glava (584 m), Kalac, Kurilo i Sveti Vid (440 m). Ovaj jugozapadni vijenac dijeli na dva dijela duboka i široka dolina potoka Seljanovo. Između vijenaca leži duga udolina koja počinje kod Lepetana, blizu rta na Verigama, pa se prelazeći preko dva visoka prevoja vezuje se za rječicu Gradiošnicu i silazi u ravnicu Grbaljske Župe. Tako se cijelo poluostrvo sastoji iz pet priibližno paralelnih pojaseva: priobalni pojas prema kotorskom zalivu, planinski greben Vrmca, srednja udolina, jugozapadni niz visova i priobalni pojas prema Tivatskom zalivu. Kotorska strana je

oštro izdvojena strmim padinama Vrmca preko kojih prelazi samo nekoliko teških, strmih, pješačkih puteva koji je povezuju sa središnjim dijelom poluostrva. Srednja udolina je prirodno dobro vezana za Tivatski zaliv dolinama rječica koje teku ka moru i ka Župi. Na sjevernoj padini se nalaze naselja Stoliv, Prčanj i Muo; na zapadnim padinama Lepetani, Donja Lastva, Tivat, Mrčevac i Kavač. U gornjoj zoni su sela Bogdašići, Gornja Lastva, Veće brdo. Na Vrmcu vlada mediteranska klima. Na južnim padinama, do visine od 300 – 400 m vlada tipična mediteranska, a na sjevernim padinama i u višim djelovima južnih padina, submediteranska klima koju karakterišu hladnije zime i veća količina padavina. Najčešći vjetrovi su bura i jugo. Pejzaži gornjih i donjih zona Vrmca, kao i sjeverne i južne strane, međusobno se razlikuju, a raz-

Цизила Т., Златни во, у: Аналисти, хроничари, биографи,Књижевност Црне Горе од XII до XIX вијека, Цетиње, 1996, 98


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 11

Pogled prema Popovoj Glavi i Tivatskom zalivu

like nastaju kao posljedica reljefa, geološkog sastava tla i klimatskih uslova. Različite strane Vrmca imaju različit karakter, različitu osunčanost, što je dovelo, zajedno s istorijskim i društvenim uslovima,

Pogled iz Bogdašića prema vrhu Sv. Vid

do određenih razlika u razvoju i korišćenju ovog prostora.

peščari i laporci, krečnjaci i kalkareniti sa rožnacima, oolitični krečnjaci sa brečama i dolomitima, fliš, laporoviti krečnjaci.

Na području Vrmca, u pravcu sjeveroistok jugozapad, smenjuju se poNa potezu od Lepetana, preko Gornje jasevi različitog geološkog sastava: Lastve do Donjih Bogdašića (južna zona)

Smjenjivanje različitih pojaseva iznad Markovog rta


12 Studija kulturne baštine Vrmca

Pločasti kamen u okolini Gornje Lastve

Ležište rožnaca, Vrdola

Vrste stijena u okolini Gornje Lastve

i od Rta Verige, preko Gornjeg Stoliva do Prčanja, nalaze se rudne zone građevinskog kamena − sivog i crvenkastog pločastog krečnjaka bokita (đurički kamen). Na Vrdoli, u blizini Gornje Lastve nalazi se ležište rožnaca. Na području Tivta postoje i ležišta opekarskih glina − Sinjarevo, Žekova glava i Solila. 3

Na Vrmcu je identifikovano malo površinskih vodenih tokova, uglavnom aktivnih tokom kišnog perioda godine. U geološkoj prošlosti su rijeke bile brojnije, što se može zaključiti na osnovu mnogih strmih jaruga koje su nastale radom rijeka. Jedna od takvih je Kostanjička jama.

Svakako ta jama nije drugo nego silna izdubina, što ju voda učini kroz stotine i stotine godina ispirajuć kroz kamen i pećinu gromilu, pjeskovito i glineno zemljište, što se ovdje mjestimice u dubini nalazi pomiješano sa vapnenecem i zvrstom. Stotinu i stotinu godina saljijeva se sva bujica i silna kiša sa strmih visova

 ovotni Vj., Lastva u: Planinar: Vjesnik „Hrvatskog planinarskog društva“ u Zagrebu, br. 1 (1908), 9 – 10). Prema opisu Dejana Viga, iz N kluba „Subra“ iz Herceg Novog, koji je 1999. godine bio u jami, jama je duboka 70 m, a široka pri dnu 40 m. U poslednjih dvadesetak metara do dna jame, pruža se pogled na obilje pećinskog nakita - stalaktite, stalagmite, zavjese, stubove, a ispred svega toga su male kamenice pune bistre vode sa čipkastim obodom od kamena i kristala. Čekić M., Priča o čudesnoj jami, Radio Tivat, 18. 1vgust 2014. http://radiotivat.com/index.php/antiki-fagot/10467-pricaocudesnojjami.html


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 13

Borova šuma iznad Mula

Hrastovi (Bogdašići)

u tu jamu, koja se je vremenom silno razjazila i u kojoj se je voda uviruća oduška našla kroz donje pločaste naslage u potok Seljanovo.3 Na tivatskoj strani Vrmca, oborinske/atmosferske vode sakupljaju se kroz nekoliko prirodnih vodotoka – potoka koji se ulivaju u Tivatski zaliv, kao što su Kovačev potok, potok Seljanovo, potok Ro4

Lijesak iznad Prčanja

Stablo hrasta

sino, potok Barovina, potok Komat, potok Tripetino i rijeka Gradiošnica. U Bogdašićima, ispod vrmačkih strana, ima nekoliko jakih izvora, a na brdu Rudine i vodopad Spila. Na kotorskoj strani Vrmca ima manje izvora. Na prostoru od Gornjeg Stoliva do Lepetana nalazi se devet manjih potoka. U prošlosti, u podnožju padina Vrmca postojao je izgrađen sistem kišnih

Kesten (Stoliv)

kanala, formiran tako da su se oni manjeg profila i značaja ulivali u one veće, a najveći su se ulivali u more. Na taj način se poljoprivredno zemljište štitilo od velikih voda. Širenjem Tivta na prostor nekada obrađivanog zemljišta, mnogi kanali su zatrpani, što je uticalo na povećanje problema odvođenja oborinskih voda.4

Sistem kanala se može vidjeti na starim katastarskim kartama i knjigama iz austrougarskog perioda, detaljnije u: Roganović D., Studija prirodnih vrijednosti Vrmca, ITEA d.o.o, Podgorica, 2014


14 Studija kulturne baštine Vrmca

Terasasta imanja u gornjim zonama

rac, bez srca i utrobe, ali silnih, zdravih grana, pun ploda. Uz kesten raste tuj: grab, dub, jasen, šmrljika, smreka, zelenika, mrča, vresina (dolazi tuj kao stablo), lovorika, vukodržica, glog (kao stablo). Od bilina najobičnije su ovdje: rakita, bušina, bušak, trava od vjetra, tetevika, skromut divlji, žuka, peiln (tako ovdje zovu običnu biljku salvia offic.), šipurika.6

Na blažim padinama i u uvalama Vrmca ima dosta plodnog zemljišta. Podloga je sastavljena od glinovitih krečnjaka i filša s mjestimičnim kršem.5

(vrh Kurilo je dobio naziv po lijesci). U blizini tvrđave Vrmac je sađena borova šuma. Za Gornji Stoliv i tivatsku Kostanjicu karakteristične su kestenove šume.

Šume su uglavnom hrastove, a česta je i kombinacija graba i hrasta. Hrastova šuma je zbog odrona bila veoma važna za sela u gornjim zonama Vrmca (Bogdašići), gdje je sječa hrastova bila zabranjena. Iznad Prčanja se nalazi lijeskova šuma

Sva Kostajnica zarasla je pitomim kestenjem necijepljenim, nešto i cijepljenim. Tuj ćeš naći kestenja jamačno 300 godina starih, obujmom od 3 do 6 met., jedan izmjerih, koji je imao objam preko 8 metara mjeren Prirodni uslovi na Vrmcu su povoljni 50 cm nad zemljom. Grdan je to sta- za poljoprivredu (strna žita, vinogradi,

F liš je serija sedimentnih stijena u kojima se najčešće smjenjuju lapori, peščari, glineni škriljci i krečnjaci. Nastao je djelovanjem turbiditnih struja, koje prate snažno djelovanje tektonike. U primorskim krajevima pretežno je eocenske starosti i privredno vrlo značajan (obradivo tlo, izvori). 6 Novotni Vj., Lastva u: Planinar: Vjesnik „Hrvatskog planinarskog društva“ u Zagrebu, br. 1 (1908), 10 5


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 15

Pogled sa Svetog Ilije

maslinjaci), kao terasaste kulture s obzirom na veliki nagib terena. Najzastupljenije kulture na Vrmcu tokom istorije bile su masline i vinova loza. Na terasastim imanjima često se uzgajalo više različitih kultura kako bi svo raspoloživo zemljište bilo iskorišćeno. Tako se često na istim terasama nalazio maslinjak, po ivicama međa vinova loza na brajdama, a u okviru terase su se nalazile i smokve, narandže, limun, šipak, ili drugo voće. O ovim različitim kulturama, i mogućim kombinacijama svjedoče austrijski katastarski planovi iz XIX vijeka. Od XIII vijeka, s prekidom tokom mletačkog perioda, na Prčanju su sistematično sađene murve zbog razvijenog svilarstva. Veliki broj stabala zasađen je tokom XIX vijeka kada svilarstvo dobija nov zamah i veliki uspon. Na ovom području je registrovano 95 vrsta ljekovitih biljaka, a najrasprostranjeniji je pelin.

Pogled s Popove glave

Prilikom kretanja od obale do vrhova Vrmca (oko 1 sat hoda), duž određene staze, može se proći kroz vrtove i maslinjake, hrastovu, kestenovu ili borovu šumu, ljesak ili krševiti predio sa vrijeskom i pelinom. Ova raznovrsnost različitih biljnih vrsta, smjene klimatskih zona tokom kretanja, kao i smjenjivanje različitih mirisa, osunčanosti i vizura na okolni predio, ali i zaliv, otvoreno more i udaljena brda, čini izuzetnu prirodnu vrijednost područja Vrmca.

2.2. Istorijski uslovi Najstariji tragovi ljudskog postojanja u Boki Kotorskoj potiču iz neolitskog doba. Porast proizvodnje kamenog oruđa, ali i uzgoj domaćih životinja, bavljenje zemljoradnjom i nastanak grnčarstva dovešće do velikih društvenih i privrednih promjena i nastanka i razvoja neolitskih zajednica. Te zajednice žive u otvorenim naseobinama, ali i pećinskim staništima, koja su na području Boke

Kotorske evidenirana u hercegnovskom i kotorskom zaljeđu. Na teritoriji koja okružuje Vrmac i koja se sagledava sa Vrmca sve do brda Spas iznad Budve na jugu, usred tivatskog i grbaljskog polja nalaze se poznati bronzanodobni tumuli − Velika i Mala Gruda. Zemljane humke u kojima je sahranjen neki plemenski prvak ili kralj, predstavljaju svjedočanstvo o naseljavanju prvih Indoevropljana na području Boke Kotorske (3000/2700−2000 godine p. n. e). Posebnost bronzanodobnih humki ogleda se i u načinu sahranjivanja pripadnika plemenske aristokratije, ali i dragocjenim importovanim i autohtonim grobnim prilozima. Sa zapadnih vrhova Vrmca na sjeveru bokokotorske regije vidi se još jedan poznati bronzanodobni lokalitet. Radi se o okapini Lipci u morinjskom zalivu, poznatoj po predstavama scena lova (1600−1200 godine p. n. e).


16 Studija kulturne baštine Vrmca

2.1.1. Područje Vrmca od XII/VIII do kraja I vijeka p. n. e Iliri u gvozdenom dobu od VIII do IV vijeka p. n. e Najstariji tragovi ljudskog naseljavanja na samom Vrmcu potiču iz gvozdenog doba. U tom periodu, Boku Kotorsku su naseljavali Iliri – nosioci dominantne glasinačke kulture.7 Ovo razdoblje je obilježilo ovladavanje tehnologijom dobijanja gvožđa što je uslovilo značajne promjene u privredi, društvu, ali i načinu ratovanja. Brdovito zaleđe Boke Kotorske bilo je pogodno za bavljenje stočarstvom i preradom poljoprivrednih proizvoda, a kako je Boka Kotorska primorska regija, tokom vremena se razvijalo pomorstvo i trgovina. Pretpostavlja se da su Iliri zaposijedali jugozapadne obronke Vrmca i nastanjivali se negdje na prostoru od Popove glave do Kurila, ali i Pasiglava − dobro zaštićenoj lokaciji na kojoj se nalaze bogati izvori vode.

Ilirsko kraljevstvo i rimska vladavina od IV do II vijeka p. n. e U V ili IV vijeku p. n. e. dolazi do formiranja Ilirskog kraljevstva na području koje okvirno obuhvata teritoriju od rijeke Vojuše na istoku do Neretve na zapadu. Ilirske zajednice su tokom duge istorije nastajale i

razvijale se, a neke su i nestajale. Antički izvori pominju Ardijeje kao veliku plemensku skupinu koja je prvobitno živjela negdje u sjevernim predjelima Crne Gore, da bi se vremenom proširila i naselila u priobalnoj regiji. Iz ove plemenske skupine potekla je posljednja ilirska vladarska dinastija čije je sjedište, kao i sjedište cijelog kraljevstva bilo u Skodri (Skadar), u III−II vijeku p. n. e. Ardijeji su naselili bokokotorsku regiju najkasnije u IV vijeku p. n. e, kada se u antičkim izvorima pominje utvrđeni grad Rizon, po kojem je zaliv nazvan. Na razvoj ilirskih plemenskih zajednica veliki uticaj su imali grčki gradovi na istočnoj jadranskoj obali, Apolonija, Epidamno (Albanija) i Isa (Hrvatska). O prvim kontaktima ilirskih plemena s trgovcima iz grčkih gradova svjedoče upravo nalazi s lokaliteta u selu Kavču na Vrmcu i njegovom podnožju, datovani u period od V do I vijeka p. n. e. U III i II vijeku p. n. e Ilirske oblasti su se našle u sferi sukoba između Rima i Makedonije. U kratkotrajnim ratovima s Ilirima, Rim će prvo zaposijedati primorske gradove. Antički pisci bilježe da je u Prvom ilirsko−rimskom ratu kraljica Teuta pronašla utočište u utvrđenom gradu Rizonu u bokokotorskoj regiji. Područje ovog velikoga grada prostiralo se ne samo na risansko zaleđe već i ulaz u zaliv koji je morao kontrolisati. Osim Rizona, rimski pi-

sac Livije pominje u bokokotorskoj regiji i Agruvij, čije se plemensko središte vjerovatno nalazilo na uzvišenju Sv. Luka u krtoljskom selu Gošići, s lukom Bigova, na otvorenom moru u zalivu Trašte. Poluostrvo Vrmac je tako, u periodu najveće moći ardijejskih vladara, ali i nakon osvajanja od strane Rimljana, predstavljalo pojas razgraničenja između dvije najveće ilirske zajednice koje se pominju u antičkim izvorima: Rizonita na sjeveru i Agravonita na jugu bokokotorske regije.

2.2.2. Područje Vrmca u rimskom i kasnoantičkom periodu od I do VI vijeka Nakon trećeg ilirsko−rimskog rata 167. godine p. n. e, Rimljani će uspostaviti vlast na teritoriji koju Livije naziva Ilirikom. Ilirik je podijeljen na tri oblasti, od kojih su jednu činili stanovnici Agruvija, Rizona, Olcinija i njihovih susjeda. Rim je postepeno učvršćivao svoju vlast na istočnoj jadranskoj obali u poslednjim vjekovima p. n. e, a u I vijeku n. e osnovao je rimsku provinciju Dalmaciju. Uspostavljanjem provincije Dalmacije započinje izgradnja puteva uz koje se, na mjestima starih naseobina ili u njihovoj blizini, razvijaju gradovi kao sjedišta rimske uprave, političkog,

Glasinačka kultura je najizrazitija gvozdenodobna grupa na Balkanu. Rasprostirala se u istočnoj Bosni i Hercegovini, jugozapadnoj Srbiji, sjevernim dijelovima Crne Gore, a značajno je uticala i na susjedne oblasti. Naziv je dobila po visoravni Glasinac kod Sokolca, istočno od Sarajeva.

7


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 17

Područje Vrmca u praistoriji


18 Studija kulturne baštine Vrmca

Područje Vrmca u rimskom i kasnoantičkom periodu


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 19

vjerskog, društvenog i kulturnog života. U Rizonskom zalivu rimski opidum Rizinij uzduže se na rang municipija čije je područje obuhvatalo nešto širu teritoriju nego što su zauzimali ilirski Rizoniti. Osim zaleđa, teritorija grada obuhvatala je vjerovatno ulaz u zaliv, današnju hercegnovsku i kotorsku priobalnu regiju. Sjeverna obala Vrmca, dakle, pripadala bi teritoriji grada Rizinija. Razvoj Agruvija, međutim, odvijao se u sjeni municipija Rizinija. Ukoliko se prihvati ubiciranje Akruvija u Krtolima − Sv. Luka u s. Gošići, koji se širio preko Prevlake (gdje su nađeni ostaci objekata iz rimskog perioda) do Kavča na Vrmcu, može se zaključiti da naseobina nije imala izrazite katrakteristike grada i da se nije razvijala istim tempom kao Rizinij. S druge strane, akruvijsko zaleđe, današnja oblast Grblja s poluostrvima Lušticom i Vrmcem prepoznato je kao značajan agrarni resurs koji će usloviti dalji napredak grada i regije. Oba grada u rizinijskom zalivu naseljavali su rimski građani iz tribusa Sergija, kako se saznaje sa nadgrobnih spomenika očuvanih u Risnu i Prevlaci. Nadgrobne ploče su nalažene u priobalnoj zoni na Vrmcu, ali kako arheološka istraživanja, do sada, nijesu realizovana može se o njima samo govoriti kao o slučajnim nalazima.

U priobalnom dijelu Vrmca, kako na sjeveru tako i na jugu, zabilježeni su arheološki nalazi iz rimskog perioda. U Kavču, Tivtu i Prčanju evidentirani su lokaliteti koji predstavljaju najvjerovatnije ostatke vila rustika, poljoprivrednih imanja. Brdovito i bogato izvorima poluostrvo je bilo pogodno za bavljenje stočarstvom, a rubna uzvišenja iznad polja za gajenje novih kultura od kojih je najdragocjenija i najunosnija maslina za proizvodnjua ulja. Od kraja III vijeka n. e. dolazi do nove teritorijalne i administrativne podjele rimske provincije Dalmacije, a podjelom carstva na Istočno i Zapadno, područje Boke Kotorske biće granično i pripašće Istočnome carstvu, krajem IV vijeka n. e.

2.2.3. Područje Vrmca od VI do XII vijeka Nakon pada Zapadnog rimskog carstva 476. godine, Boka je postala dio Istočnog rimskog carstva (Vizantijskog carstva). Vladavina Vizantije trajala je do 1185. godine, uz kratko razdoblje vladavine porodice Vojislavljević, vladara slovenske države Duklje (Doclea). Propašću Zapadnog rimskog carstva, romansko i romanizovano stanovništvo se povlači u Kotor, poljoprivredno zemljište prekriva prirodna vegetacija, a usamljene građevine propadaju. Jedan dio romanskog stanovništva ipak je nastavio da živi na Vrmcu, u području današnje Donje Lastve i Plavde, o čemu

svjedoče imena stanovnika koja se pominju u dokumentima. Naseljavanje Slovena počinje u VII vijeku i predstavlja dug proces u toku kojeg dolazi do naseljavanja rijetko naseljenih ili napuštenih teritorija. Prvo slovensko naselje na Vrmcu, visoko u udolini između planinskih vijenaca Vrmca i Popove Glave, bio je Pasiglav. Dolaskom Benediktinaca, u periodu između IX i XI vijeka, neka napuštena područja ponovo oživljavaju. Benediktinci formiraju manastire u Boki, stvara se policentrični tip organizacije u kojem se manastiri pojavljuju kao središta njima podređenih teritorija. Za područje Vrmca značajni su benediktinski manastiri na Prevlaci (u Tivatskom zalivu), zatim u Bogdašićima (Gradac) i na ostrvu Sv. Đorđe ispred Perasta. Kotor u vrijeme vizantijske vlasti jača kao urbani centar, razvija komunalno uređenje i pomorstvo, a može se pretpostaviti da je područje Vrmca u ovom periodu pripadalo distriktu kotorske komune.

2.2.4. Područje Vrmca od XII do XV vijeka Vrmac u vrijeme vladavine Nemanjića (1185 – 1371) Kotor se od 1185. do 1371. godine nalazio u sklopu države Nemanjića. Tokom ovog perioda imao je status povlašćenog grada i ulogu glavne luke srpske države povezane kara-


20 Studija kulturne baštine Vrmca

Područje Vrmca od VI do XI vijeka


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 21

vanskim putevima sa zaleđem. To je gradu davalo ekonomsku snagu, omogućavalo društveni uticaj i razvoj graditeljstva, zanata i umjetničkih djelatnosti. U pogledu opštinske uprave, Kotor je za vrijeme vladavine Nemanjića zadržao autonomiju u okviru zakonodavstva, sudstva, gradske uprave, administracije i cjelokupnog komunalnog uređenja. Na čelu opštinske uprave nalazio se knez (comes), koji je upravljao gradom u ime kralja. Ipak, stvarnu zakonodavnu i izvršnu vlast u gradu imalo je Veliko i Malo vijeće, čiji su članovi bili vlasteoskog porijekla. U crkvenoj hijerarhiji, Kotor je bio katolička biskupija nad kojom je jurisdikciju imala nadbiskupija u Bariju. U prvoj polovini XIV vijeka, teritorija Kotora se dijelila u dvije grupe: prvoj je pripadao feud kotorske opštine (Grbalj, Bijela, Kruševice i Ledenice), a drugu je činila oblast politički zavisna od grada – kotorski distrikt (primorje Boke, poluostrvo Vrmac, poluostrvo Luštica i Lješevići). Područje Vrmca predstavljalo je dio kotorskog distrikta, ali je u okviru

distrikta ogranizacija i položaj određenih djelova teritorije bio različit. U selima kotorskog distrikta važio je gradski statut. Uz dozvolu vlasti, sudilo se ponekad i na seoskim zborovima, a seoske glavare je najvjerovatnije imenovala kotorska opština. Zemljište je pripadalo seljacima, crkvama i samostanima, ili kotorskoj vlasteli. Kotorska vlastela je posjedovala naročito zemljišta oko voda i u blizini mora, dok su seljaci imali zemlju u brdu.8 Član 111 kotorskog statuta, koji potiče iz XIV vijeka, dijelio je distrikt na 11 sektora u kojima su stanovnici navedenih sela i zaseleka bili dužni da organizuju straže i kolektivno odgovaraju za sve krađe i štete koje bi se desile u njima poverenom predjelu. Tim sektorima bila je obuhvaćena čitava obala Vrmca s tačno određenim predjelima u brdu. Ipak, nijesu sva sela bila uključena u ove sektore.9 Tokom XII i XIII vijeka dolazi do postepenog gašenja benediktinskog reda. U to doba, u ekspanziji

je pravoslavna crkva, a dio napuštenog benediktinskog sakralnog prostora obnavlja se za potrebe pravoslavne crkve. Prvobitno benediktinska opatija, manastir Sv. Mihaila na Prevlaci je za vrijeme Nemanjića postao pravoslavni manastir i sjedište zetskog episkopa. Teritorija sastavljena od poluostrva Luštice, zatim sela Pasiglav, Bogdašića, Lješevića i Prevlake sa Župom, solanama i ostrvima, činila je vlastelinstvo manastira – njegovu metohiju.10 Tako su sela na Vrmcu, Pasiglav i Bogdašići, ulazila u sastav metohije, ali su istovremeno bila i dio kotorskog distrikta. Područje metohije nije bilo u cjelini posjed prevlačkog manastira. Na njemu su, uz seljake, imali svoja zemljišta i kotorski građani, ali i neke katoličke crkve. Zetski episkop, kasnije mitropolit, raspolagao je zemljom metohije. U okviru metohije, sela su se smatrala katunima11 i imala svoju čvrstu unutrašnju organizaciju, zasnovanu na tradicijama nepisanog zakona. Na čelu zajednice bio je kapetan, a sva važnija pitanja su se rješavala na seoskom zboru.

Seljaci su bili vlasnici i imali su pravo raspolaganja svojom zemljom. Ostali vlasnici zemlje, ili su postavljali posadnike, ili su davali lokalnim seljacima zemlju na obrađivanje. 9 Prema Župi u predjelu Prevlake, preko koje se Grbalj vezuje s Tivatskim zalivom do rijeke Gradac, stražarili su stanovnici Mrčevca, a odatle do Laurice stanovnici Laurice i Kavča. Stanovnici Lastve i Jaklja bili su zaduženi u brdu područjem do Pasiglava, koji sam nije bio uključen ni u jedan sektor niti su njegovi stanovnici bili opterećeni obavezom straže i odgovornošću za krađe. 10 Stjepčević, Prevlaka, Zagreb 1930, 18. 11 Katun (cathone), opština (comune) ili družina (compagnia), je naziv za srednjovjekovni oblik sitnih samoupravnih organizacija (družina, zajednica ljudi, obuhvaćenih nekom unutrašnjom organizacijom). Srednjovjekovni katun nije povremeni ili stalni ljetni „stan“ ili „bačija“ (kakvo značenje ta riječ ima danas). Osnovno zanimanje u katunu je stočarstvo, pa je zajednica nekada bila prilično pokretljiva. Oblik i obimi katuna su raznovrsni, a od značaja su njihove ratničke družine (čije su usluge koristili gospodari Zete i Despotovine, kao i Mlečani). U drugoj polovini XIV i XV vijeku, ove družine dižu stalna sela. 8


22 Studija kulturne baštine Vrmca

Opatiji Svetog Đorđa, koja se nalazila na ostrvu pred Perastom, pripadao je Perast i sela Đurići, Veće brdo, Lipci i Strp. Od svih sela koja su pripadala opatiji, samo se Veće brdo, selo iznad današnjih Lepetana, nalazilo na Vrmcu i bilo je u sastavu kotorskog distrikta. Iako je u sklopu kotorskih posjeda opatija uživala poseban položaj, položaj sela Veće brda se nije mnogo razlikovao od položaja ostalih sela u sastavu kotorskog distrikta koja su bila pod nadležnošću katoličke crkve.12

Vrmac u periodu od 1371 do 1420. godine Od 1371. do 1385. godine Kotor je bio pod ugarskom vlašću, a od 1385. do 1391. pod vlašću bosanskog kralja Tvrtka. Od 1391. godine, pa sve do ulaska u okvir Mletačke republike, 1420. godine, Kotor je bio samostalna republika sa knezom na čelu. Grad se opirao pokušajima osvajanja okolnih velikaša: Balšića, Crnojevića i Sandalja Hranića, smatrajući ih nedovoljno sigurnom zaštitom, budući da su i oni sami bili u čestim međusobnim sukobima. U vrijeme postojanja nemanjićke države, Kotor, kao i vlastelinstvo prevlačkog manastira, bili su pod vlašću srpskih kraljeva. Sa raspadom srpske države, vlastelinstvo

je počelo da gubi vezu sa Srbijom i postalo predmet sukoba oblasnih gospodara i Venecije. Krajem XIV vijeka prevlačka metohija je bila u rukama Balšića, Crnojevića i, u jednom kratkom periodu, 1396. godine, Kotorana. Tako je najveći dio Vrmca bio u ovom periodu u sastavu samostalnog Kotora, ali je jedan dio, sela Pasiglav i Bogdašići, bio predmet stalnih sukoba. Kotor je, ozbiljno ugrožen, tražio još 1404. godine od Venecije da ga primi pod svoje okrilje. To će se ostvariti tek 1420. godine, posle brojnih molbi kotorske opštine.

2.2.5. Područje Vrmca od XV do kraja XVIII vijeka Zbog bojazni da grad ne zauzme neki od njenih neprijatelja, Venecija je prihvatila predaju grada u februaru 1420. godine. Nakon preuzimanja grada, Mletačka Republika je obećala Kotoru poštovanje njegovog statuta, otplaćivanje gradskog duga i priznala da sporno područje prevlačke metohije, oko kojeg su se vodili ratovi sa oblasnim gospodarima, pripada kotorskom distriktu. Na čelu gradske uprave nalazio se sada predstavnik mletačkog patricijata koji je imao prvo titulu knez i kapetan (comes et capitaneus Cathari), a poslije 1480–1481. godine, dobivši šira vojna ovlašćenja, nosio je titulu rektor i providur.

Ipak, potpadanje Kotora pod mletačku vlast nije značilo istovremeno potpadanje čitavog Vrmca pod mletačku vlast. Jedan dio Vrmca, koji je pripadao prevlačkoj metohiji, i dalje je bio predmet sukoba. Pitanje metohije je riješeno sredinom XV vijeka, pošto je Stefan Crnojević ugušio je bunu grbaljskih seljaka uz koje su, pored Paštrovića, bili i seljaci iz predjela koji su ranije pripadali metohiji: iz Luštice, Lješevića i Bogdašića. U to vrijeme je najvjerovatnije porušena prevlačka crkva s pravoslavnim manastirom, a područje nekadašnje metohije ostalo je u rukama mletačkog Kotora. Period mletačke vladavine, poslije zaokruživanja teritorije kotorskog distrikta i uspostavljanja jedinstvene vlasti na teritoriji Vrmca, podrazumijevao je uspostavljanje sistema koji je već funkcionisao na većem dijelu teritorije Vrmca, i na dijelu koji je nekada pripadao prevlačkoj metohiji, odnosno na sela Pasiglav i Bogdašići. Kada je metohija pripala kotorskoj opštini, dobijena je od Mlečana saglasnost o primjeni starih mjera protiv sađenja novih vinograda.13 Ubrzo zatim, izdato je opšte naređenje da se počupaju svi vinogradi zasađeni u metohiji što je posebno pogodilo seljake Bogdašića. Osim toga, Bogdašići su, najvjerovatnije ekonomskim pritiscima, bili poste-

Stanovnici područja opatije Sv. Đorđa, imali su obavezu određenih davanja manastiru, po osobi, ili po kući. Kako bi zaštitili svoje interese, Kotorani su ograničavali i zabranjivali sađenje novih vinograda po distriktu. Ove mjere se nisu mogle primenjivati u selima metohije dok je bila pod vlašću Balšića i srpskih despota. 12 13


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 23

peno primorani da prodaju svoju zemlju što ih je dovodilo u zavisan položaj. Sa udaljavanjem snažnog državnog i crkvenog oslonca pravoslavna crkva u kotorskom distriktu našla se u izuzetno teškoj situaciji. Venecija je naredila 1455. da se zemlja koja je pripadala pravoslavnim crkvama priključi kotorskoj biskupskoj menzi. Godine 1461. sve pravoslavne crkve na teritoriji nekadašnje metohije predate su kotorskoj biskupiji. Mlečani su postepeno sužavali privilegije koje su priznali Kotoru prilikom predaje. Grad je u privrednom smislu nazadovao, ali je u strateškom pogledu dobijao na značaju. Godine 1483. bosanski vladar Vlatko Hercegović Kosača bio je prisiljen da Turcima preda utvrđenja i posjede u sjeverozapadnom dijelu Boke, između Herceg Novog i Risna, pa je Boka Kotorska sljedećih 200 godina bila politički podijeljena između Venecije u jugoistočnom i Turske u sjeverozapadnom dijelu. Iako je čitavo područje Vrmca bilo u ovom periodu pod mletačkom vlašću, opasnost su predstavljali turski upadi. Vrmac je bio pogranično područje, sjeverna obala je bila naspram turske teritorije i ugrožena sa mora, dok su iz pravca Grblja bili omogućeni upadi preko Bogdašića, Kavča i Mrčevca.

14 15

Vrmac na Koronelijevoj karti Boke Kotorske, detalj

Sredinom XVII vijeka, u vrijeme Kandijskog rata (1645 – 1669), turski upadi su doveli do nestašice namirnica i opšteg osiromašenja stanovništva. Mnoge crkve su tada razrušene i opustošene. Turci su napali Perast, 1654. godine,14 a 1655. godine su tri dana pustošili Bogdašiće, Mrčevac, Tivat, Lastvu, Lepetane, Brda, Grbalj i Lušticu. Prema mletačkom izvještaju bilo je spaljeno više od 100 kuća, 11 ljudi ubijeno, 20 zarobljeno, zaplijenjeno 633 grla stoke, a na turskoj strani poginulo je 50 vojnika, što svjedoči o otporu.

Lastovljani su tada pritekli u pomoć Perastu Prilikom zauzimanja Herceg Novog posebno su se istakli Prčanjani.

Dvije godine kasnije, 1657, Turci su opsijedali Kotor, napali Tivat, Krtole i Lušticu. Mnoga sela bila su razorena zemljotresom koji je pogodio Boku 1667. godine. Povratak teritorija Boke zaposjednutih od Turaka pod vlast Venecije započeo je krajem XVII vijeka, Morejskim ratom (1684 – 1699). Venecija je vratila cjelokupno šire područje Boke pod svoju upravu 1687. godine, osvajanjem Herceg Novog.15


24 Studija kulturne baštine Vrmca

Pogled na Vrmac sa Lovćena

Poslije početne stagnacije, tokom XVII i XVIII vijeka jača pomorska trgovina Boke Kotorske. Kotor postaje upravno, vojno i pomorsko središte i značajno uporište Republike, a naselja Perast, Prčanj i Dobrota postaju važna pomorska i trgovačka središta. Na području Vrmca, u ovom periodu veliki ekonomski uspon doživljava Prčanj. Veliki ekonomski prosperitet Boke označava i početak postepenog gubljenja njenog strateškog značaja. U ovo vrijeme počinju sukobi između Bokelja i Crnogoraca oko ispaše, zimovanja stoke, i traju sve do duboko u XIX vijek.

2.2.6. Vrmac od kraja XVIII do početka XX vijeka Poslije propasti Mletačke republike 1797. godine, Austrijanci su okupirali Boku Kotorsku. Prva austrijska okupacija je trajala do 1806. godine. Nakon poraza od Francuske kod Austrelica, Austrija je predala Francuskoj Boku mirovnim ugovorom u Požunu u decembru 1805. Od marta 1806. Kotorom i Bokom Kotorskom upravlja Carska Rusija. Ruska uprava u Kotoru nije mijenjala postojeću strukturu opština i drugih javnih službi i poštovala je navike stanovništva, običaje i zatečene

privilegije. Poslije poraza od Napolena u junu 1807., car Aleksandar je bio primoran da ustupi Boku Francuzima. Francuzi su u avgustu 1807. okupirali Boku. Ukidanje autonomnih prava opština, zatim opterećenja koja je uvela francuska vlast u vidu poreza, putarina, brodarina, zemljarina, održavanja vojske, kao i prestanak pomorstva i trgovine, ekonomski su osiromašili Kotor i Boku. Bokelji su bili regrutovani u francusku vojsku, što je izazvalo veliko negodovanje stanovništva koje je do tada znalo samo za dobrovoljno ili plaćeno učestvovanje u borbenim jedinica-


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 25

Vrmac na Rigerovoj graviri 1845. godine 17

ma. Zbog vojnih aspiracija prema Istoku Francuzi su gradili puteve (Kotor – Budva, dijelove prema lokalitetu Trojica, prema Tivtu). U svakodnevnom životu, i pored kratkog perioda fanscuske vladavine, osjetio se uticaj Francuske u načinu odijevanja (građansko odijelo umjesto nošnje), pokućstvu, umjetničkim predmetima koji su nabavljani za kuću ili crkve. Pod komandom vladike Petra I, 1813. godine mobilisani su Bokelji, Crnogorci i dio engleske flote. Boka je oslobođena, a Crnogorci i Bokelji su zajednički uspostavili vlast 19.10.1813. godine. Novonastala zajednica Privremena vladavina

dviju ujedinjenih pokrajna Crne Gore i Boke Kotorske postojala je nepunih godinu dana. Austrijska vojska je ponovo zaposjela Boku Kotorsku, 14.06.1814, a Boka je konačno pripala Austriji Bečkim kongresom 1815. godine. Dolaskom pod vlast Austrije, Boka postaje mali dio velike carevine, a pored toga i njena pogranična oblast. U isto vrijeme, početkom XIX vijeka, prestaje zlatno doba kotorskog pomorstva i trgovine koje je trajalo od polovine XVII do kraja XVIII vijeka. S pojavom parobroda i njihovom dominacijom propada flota na jedra, slabi ekonomska moć i društvena uloga plemića i građana Boke.

U ovom periodu sela u gornjim zonama Vrmca dobijaju svoj konačni izgled, a razvijaju se obalna naselja Lastva, Lepetani i naročito Tivat. Na teritoriji Bokokotorskog područja formiran je Kotorski okrug, jedan od glavnih Austrijskih okruga u Pokrajini Dalmaciji. Okrug se nalazio na krajnjem istoku Dalmacije i predstavljao je tampon zonu prema Osmanskom carstvu, a nakon Berlinskog Kongresa 1878. godine, pograničnu oblast prema Knjaževini Crnoj Gori. Kotorski okrug je bio podeljen na kotare, a kotari na opštine. Opštine na Vrmcu bile su Mulla, Prčanj, Stoliv, Contado (Škaljari, Bogdašići, Lastva, Lepetane, Mrčevac, Kavač) i Tivat.16

 otorski okrug se 1816. godine sastojao iz tri kotara: Kotor (sjedište okruga), Budva i Herceg Novi. U kotarima je formirano 18 K opština, a opštine na Vrmcu pripadale su Kotorskom kotaru. Kasnije, 1853, u okviru kotorskog okruga formiran je i risanski kotar, a 1866 kotorski okrug postaje jedan kotar koji se sastojao iz 15 političkih opština. 17 Costa Occidentale dell’Istria disegnata per ordine del Lloyd Austriaco da Giuseppe Rieger, Tireste 1845. 16


26 Studija kulturne baštine Vrmca

Devetnaesti vijek je vrijeme velikih kontrasta u Boki: u zaliv ulaze prvi parobrodi, počinje ponovno otkrivanje antičkog Risna i Kotora, a u zaliv dolaze istraživači, arheolozi, putnici.18 Četrdesetih godina XIX vijeka tršćanski akvarelista Đuzepe Riger19 po nalogu austrijskog Lojda (Lloyd) izrađuje panorame Dalmacije, na kojima je prikazan i Vrmac. Iako su panorame mogli koristiti pomorci, one su bile prevashodno namijenjene turističkoj promociji istočnojadranske obale, kako bi se povećao broj putnika na Lojdovim parobordima.20 Tokom čitavog perioda vladavine, za Austriju je najvažniji zadatak bio da obezbijedi Bokokotorski zaliv kao strateški položaj, a cjelokupna teritorija Boke Kotorske predstavljala je jedinstvenu tvrđavu − tvrđavu Boka Kotorska. Austrijski zakoni o opštoj vojnoj obavezi prouzrokovali su izbijanje Bokeljskih ustanaka 1869. i 1881. godine. Osamdesetih godina XIX vijeka ratna luka je premještena iz Kotorskog u Tivatski zaliv. Tivat tako

postaje austrougarsko vojnopomorsko uporište i dobija arsenal, što će snažno uticati na transformacije i budući razvoj ovog naselja, ali i područja Vrmca u cjelini. U drugoj polovini XIX vijeka, sa pojavom industrije i novih izvora prihoda poljoprivreda se postepeno zapostavlja, a Tivat se razvija kao gradsko naselje. Istovremeno, u ovo vrijeme otvaraju se prosvjetne, kulturne i druge ustanove, a u selima na Vrmcu škole. Period Austrijske vladavine Bokom završava se Prvim svjetskim ratom. Prvi svjetski rat, osim opštih teškoća, bio je posebno težak period za stanovnike gornjih sela na Vrmcu, Bogdašića, Mrčevca i Kavča. Boka Kotorska bila je granica Austrougarskog carstva i Crne Gore, a na Vrmcu su se nalazili, osim tvrđava, i brojni odbrambeni punktovi, naročito na Popovoj glavi i vrhu Sv. Ilija. Tako su se sela u gornjoj zoni Vrmca našla u pojasu između austrijskih utvrđenja i odbrambenih punktova. Od 1914 do 1916 godine svi

stanovnici Bogdašića, Mrčevca i Kavča su bili preseljeni u Zadar. Manji broj je bio preseljen u Lepetane, odnosno Veće brdo. Po povratku, u ovim sada opustelim selima je nastupila velika bijeda i glad. Boka je u sastavu Austrije (od 1867. Austrougarske) ostala duže od jednog vijeka, do završetka Prvog svjetskog rata, kada je Austrougarska poražena. Tada Boka učestvuje u ujedinjenju južnoslovenskih naroda u novu državu – Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca.

2.2.7. Vrmac u XX i XXI vijeku Boka Kotorska je 1918. godine postala sastavni dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a od 1929. godine Kraljevine Jugoslavije. U sastavu kraljevine SHS, koja je bila podijeljena na oblasti, Boka je od 1923. godine u okviru Zetske oblasti (teritorija nekadašnje Kraljevine Crne Gore) sa sjedištem na Cetinju. Od 1929. godine, sa podjelom države na banovine, Boka je dio Zetske banovine.

 oku opisuju Džordž Gordon Bajron (George Gordon Byron), Pjer Loti (Perre Loti), Vuk Karadžić, Tomas Grejem Džekson (Thomas B Graham Jackson). Fedor Karačaj (Fedor Karacsay), austrijski pukovnik koji je služio u Dalmaciji i Boki Kotorskoj tridesetih godina XIX vijeka, izradio je tokom svog boravka u Boki veliki broj akvarela – veduta koje danas predstavljaju dragocjen dokument o pejzažu i arhitekturi Boke u prvoj polovini XIX vijeka. Na nekoliko akvarela prikazao je i Vrmac. 19 Đuzepe Riger je rođen u Beču 1812. godine, a 1832. počeo je da studira na bečkoj Likovnoj akademiji. Kao slikar marina i pejzaža prvi put izlaže 1842. godine. Njegova dva zavjetna akvarela (ex vota) nalaze se i u crkvi Gospe od Škrpjela. 20 “Društvo za pomorsku plovidbu” austrijskog Lojda dobija od austrijskog dvora 1838. godine monopol u obavljanju jadranske kabotaže. Parobrodarska linija Trst - Kotor otvorena je 20. avgusta 1838. godine. Krajem četvrte decenije XIX vijeka Lojd osniva književno umjetničko odjeljenje sa zadatkom da umjetničkim stvaralaštvom približi ljepote istočnojadranske i drugih obala uz koje su plovili Lojdovi parobrodi, i da time utiče na povećanje interesa za ovu obalu. Ova putnička linija održala se do 1918. godine. 18


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 27

U periodu između dva svjetska rata, razvija se Tivat, a sve se više napuštaju gornja sela, što postepeno dovodi do degradacije kulturnog pejzaža Vrmca. U ovom periodu se obnavljaju crkve, a grade se i neke nove, istražuje se istorija i arhitektura Vrmca, a počinje da se razvija turizam. U gornjim selima se osnivaju kulturno umjetnička društva i zadruge. Tokom Drugog svjetskog rata, stanovništvo naselja na Vrmcu je pretrpjelo teška stradanja. Od 1941. do 1944. godine, u Boki Kotorskoj je prema arhivskim podacima spaljeno je i uništeno preko 700 građevina, uz preko 400 pomoćnih objekata, što je za ono vrijeme i tadašnju gustinu naseljenosti Boke Kotorske, predstavljalo veliki gubitak. Nakon Drugog svjetskog rata u okviru novoformirane Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije21, osnovano je šest repubika. U sastavu Republike Crne Gore, na bokokotorskom području formirane su tri opštine: kotorska, hercegnovska i tivatska. Granica kotorske i tivatske opštine protezala se duž grebena Vrmca. Opštine se teritorijalno i administrativno nijesu kasnije mijenjale bez obzira na državno uređenje. Period poslije Drugog svjetskog rata predstavlja period inteznzivne izgradnje Tivta i priobalne zone: grade se stambene zgrade i seznon-

21

Područje svjetske baštine Zaštićena okolina Akvatorijum

Mapa: Prirodno i kulturno-istorijsko područje Kotora na listi Svjetske baštine

ski hoteli, kao i kuće za odmor duž obala Vrmca. Priobalne zone postaju privlačne za naseljavanje, a gornja sela se napuštaju. Intenzivna urbanizacija naselja na obali, izazvana stanjem poslije zemljotresa koji je pogodio Boku Kotorsku 1979, dovela je dodatno do degradacije prostora. Poslije raspada Jugoslavije, Boka Kotorska je bila u sastavu Savezne Republike Jugoslavije (1991 – 2003), zatim Državne zajednice Srbije i Crne Gore (2003–2006) Od 2006. Boka Kotorska se nalazi u okviru nezavisne Crne Gore. Kraj XX i početak XXI vijeka, označava nastavak značajnih,

Do 1963. godine - Federativna Narodna Republika Jugoslavija

najčešće neadekvatnih, transformacija na Vrmcu. Zbog svojih izuzetnih univerzalnih kulturnih i prirodnih vrijednosti dio Zaliva, područje Kotora koje obuhvata kotorski i risanski dio zaliva, nalazi se od 1979. godine na UNESCO-voj Listi svjetskog nasljeđa. Tako je kotorska strana Vrmca od 1979. godine dio svjetske baštine, dok je tivatska ostala izvan granica zaštite. Zaštićeno područje od 2011. godine obuhvata čitav zaliv. „Prirodno i kulturno-istorijsko područje Kotora“ uz Kotorsko-risanski zaliv, tako obuhvata i Tivatski i Hercegnovski zaliv, odnosno čitavo područje Vrmca.


28 Studija kulturne baštine Vrmca

2.3. Formiranje i razvoj naselja 2.3.1. Ilirski period Pažljivo birajući mjesta sahranjvanja i izgradnje kamenih konstrukcija na uzvišenjima i dominantnim mjestima, vrhovima brda na Vrmcu, može se reći da su prvi stanovnici poluostrva, Iliri, bili ti koji su započeli mijenjanje krajolika. Od gvozdenog doba, vremena nastanka kamenih gomila na južnim brdima Vrmca i pretpostavljene naseobine u blizini (od Popove glave do Kurila i Pasiglava gdje je bilo dovoljno vode), život na Vrmcu se kontinuirano odvijao do danas. Tokom vremena, međutim, položaj naseobina se mijenjao, te se najkasnije od IV vijeka p.n.e. može pretpostaviti formiranje naseobine bliže moru. Ta naseobina mogla se nalaziti u Kavču (južna padina ispod crkve Sv. Petke i Mlina Čelanovića) ili na uzvišenju gdje se nalazi crkva Sv. Petra, nekadašnjem Gracu u Donjim Bogdašićima.

2.3.2. Rimski period U rimskom periodu u Boki Kotorskoj se razvijaju dva grada – Risan (Rizinij) i Akruvij. Pretpostavlja se da je poluostrvo Vrmac bilo područje razgraničenja između Rizinija i Akruvija. Rizinij doseže rang municipija, dok Akruvij ne doživljava značajan 22

urbani razvoj. Ilirska naseobina i rimski opidum Akruvij se razvija i širi na krtoljska ostrva: Prevlaku, gdje se pretpostavlja postojanje manje nekropole, na Spas i lokaciju Mrceljevina kod Prevlake, i na maleni Gospin otok gdje se nalazilo svetilište Junone Lucine. Poljoprivredni potencijal zaleđa odredio je karakter grada. Akruvij ne doseže razvoj Rizinija u smislu dosezanja centralnosti i razvoja grada kao administrativnog, društvenog i religijskog središta, već podjelom zemljišta na kojima niču poljoprivredna imanja koja odražavaju ideal rimskog života. Priobalna zona Vrmca, odnosno plodna područja na ušćima rječica koje formiraju potoci slijevajući se s okolnih brda, predstavljala su, vjerovatno, područja koja su dobijali zaslužni rimski građani. Rubna uzvišenja bila su pogodna za formiranje poljoprivrednih imanja, gdje se obrađivala zemlja pogodna za gajenje različitih kultura od kojih je najdragocjenija i najunosnija bila maslina za proizvodnju ulja, a brdovito zaleđe Vrmca, bogato izvorima, bilo je pogodno za bavljenje stočarstvom. U tim priobalnim oblastima Vrmca, zabilježeno je više lokaliteta iz rimskog perioda, od kojih ni jedan nije arheološki istražen: u Kavču, Tivtu, na Opatovu i Prčanju (Marasovići, Lekovina i Glavati).

Lokaliteti na jugu Vrmca predstavljali su područje Akruvija, dok su oni na sjeveru Vrmca kao i lokaliteti duž cijele obale kotorskog zaliva pripadali Riziniju. Početkom IV vijeka dolazi do značajnih administrativnih, ali i društvenih promjena. Manji gradovi propadaju usljed poremećenih privrednih i ekonomskih odnosa, dok se selo razvija, a zemljoposjednici bogate. Sve češći varvarski upadi utiču na utvrđivanje gradova. Na dalje oblikovanje urbanih središta utiče širenje i priznavanje hrišćanske religije.

2.3.3. Vizantijski period Naseljavanje Slovena počinje u VII vijeku i predstavlja dug proces u toku kojeg dolazi do naseljavanja rijetko naseljenih ili napuštenih teritorija, dok se romansko stanovništvo uglavnom povlači u Kotor. Stabilizovanjem slovenskog stanovništva u ovim krajevima nastaju disperzna stočarska naselja. Sela se nalaze na visini, na nepristupačnom terenu, međusobno slabo povezana. Osnovna djelatnost u ovim selima bila je stočarstvo, a tokom vremena postepeno jača zemljoradnja i povećava se broj kultura koje se uzgajaju. Prvo slovensko naselje na Vrmcu je Pasiglav koji se nalazio na prostoru današnjih Bogdašića i dijela Gornje Lastve, a prvi put se spominje 115. godine.22 Kasnijim raseljavanjem

Đorđe, sin Bodinov, poklanja te godine Kotoru Prevlaku, Lušticu, Krtole i Psiglav (Gelcich, 52)


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 29

Pasiglava nastaju Lastva i Bogdašići, pa i sva ostala sela na Vrmcu. Od vremena nastanka prvih slovenskih naselja počinje razvoj tradicionalne kuće i prostorne organizacije naselja. Između IX i XI vijeka, paralelno sa konstituisanjem teritorija seoskih naselja, pojavljuju se benediktinski manastiri u ovim krajevima. Manastiri su predstavljali središta metohija – njima podređenih teritorija. Tokom vremena postepeno slabi uticaj Benediktinaca, a uticaj Kotora se povećava. Jačanjem Kotora kao urbanog centra, njegovo gravitaciono polje se širi u nastojanju da ovlada manjim okolnim centrima, a teritoriju prilagodi svojim potrebama.

2.3.4. Period od XII do XV vijeka U periodu od XII do XV vijeka postepeno se formiraju današnja sela. Područje Vrmca predstavlja u srednjem vijeku teritoriju kotorskog distrikta, ali sva sela na Vrmcu nijesu imala isti status. U okviru distrikta sela su imala precizno utvrđena zaduženja, definisana podjelom distrikta na sektore. Sela koja su bila neposredno dio kotorskog distrikta,

kao i selo Veće brdo koje je pripadalo opatiji Sv. Đorđa, bila su uključena u sektore i imala obavezu stražarenja i održavanja mira na teritoriji distrikta.

sjeveru, do današnjih Donjih Bogdašića na jugu, i predstavljao veliko selo s prostranim atarom. Područje današnjih Donjih Bogdašića nazivalo se, krajem XIV vijeka, Gradac.

Sela Pasiglav i kasnije formirani Bogdašići, koja su bila dio kotorskog distrikta, ali su istovremeno pripadala i prevlačkoj metohiji osnovanoj početkom XIII vijeka, nijesu bila uključena u sektore i njihovi stanovnici nijesu imali obavezu organizovanja straža. Ova sela su predstavljala katune. Tako su se neka susjedna sela razvijala u različitim okolnostima i imala donekle različitu društvenu organizaciju.

Po Bogdaši koji je živeo u Pasiglavu početkom XIV vijeka, dio Pasiglava dobija ime „Bogdašići“. Bogdašići su postepeno obuhvatili Gradac i veliki dio Pasiglava, tako da su u XV vijeku zauzimali otprilike isti onaj prostor koji pripada današnjem selu.24 Lastva je formirana najvjerovatnije do XIV vijeka, a osim samog sela, imala je i nekoliko zaselaka (Rozgovčevo, Vidari, Orašje). Tokom vremena, Lastva se proširila i na dio Pasiglava. Tako se tokom XV vijeka teritorija sela Pasiglava postepeno smanjivala.

Gornja sela na Vrmcu formirana su između dva glavna planinska vijenca, u podužnoj udolini, na nadmorskoj visini od 250 do 450 metara: Gradac, Pasiglav, Bogdašići, Lastva i Veće brdo. Povoljnost za razvijanje sela u ovoj zoni činile su flišne naslage koje se nalaze ispod ovih naselja, kao i prisustvo vode i blizina šumskih kompleksa. Najstarije selo u gornjoj zoni, Pasiglav23 (danas nenaseljena visoravan koja leži ispod vrha Sv. Ilije i proteže se do Bogdašića), zauzimao je u srednjem vijeku veliki prostor u udolini između dva glavna grebena Vrmca, od Ljeskovačkog potoka na

Veće brdo se formiralo na sjevernoj strani Vrmca, na padini koja se spušta ka moru. Selo je pripadalo opatiji Sv. Đorđa.25 U ovom periodu formiraju se osnovne karakteristike gornjih sela, koje su se zadržale do XX vijeka. Gornji krajevi atara, na strmim stranama planinskog vijenca Vrmca, bili su potpuno pod šumom i pripadali seoskoj zajednici.26 Niži djelovi atara bili su pod obradivom zemljom i po njima su bila rasuta razbijena naselja sa kućama, baštama, njivama, maslinjacima i vinogradima. Kuće su

Naziv Pasiglav javlja se u ispravama iz XIV vijeka u obliku „Pasiglava“. Selo obuhvata gornji sliv rječice Gradiošnice, do njenog izlaska u Župu ispod crkve Sv. Petra. 25 Opatija Sv. Đorđa posjedovala je oranice, voćnjake, povrtnjake, vinograde i kuće u Većebrdu, Donjoj Lastvi, Mrčevcu, Stolivu, Prčanju. Kotorska opština je 1350. godine donijela odluku da se prevoz (peregium) preko tjesnaca Verige prepusti opatiji Sv. Đorđa. Prihodi od te djelatnosti pripadali su manastiru. 26 U Lastvi, još tokom XX vijeka, ova zajednička šuma bila je podijeljena po bratstvima, a u Bogdašićima je bila opšta, seoska. 23 24


30 Studija kulturne baštine Vrmca

Razvoj sela u gornjim zonama Vrmca

bile grupisane u manje grupacije, postavljene duž izohipsi. U okviru grupacija, kuće su bile zbijene. Na dominantnim mjestima građene su seoske crkve. Sela na padinama Vrmca bila su vezana za imanja kotorske vlastele i formirala su se kao grupacije manjih zaseoka direktno vezanih za vlasteoska imanja. Tivat je zauzimao veliko područje koje je obuhvatalo zapadnu stranu Vrmca, najvjerovatnije prostor od Pina do Lepetana, a možda i do Veriga. U području Tivta nalazili su se zaseoci Crni Plat, Jakalj, Đurđevo brdo,... Na zapadnoj strani Vrmca, osim Tivta, nalazila su se i sela Mrčevac i Kavač. Prostor ispod Veće brda − obala između Veriga i Plavde, sve do XVII vijeka se nazivao primorje Veće brda, Tivat ili predio Sv. Lovrinca.

Sela na kotorskoj strani Vrmca, Muo, Stoliv i Prčanj, formirana su u srednjem pojasu, na udaljenosti od mora oko 200 m, a samo su se neke manje grupacije zgrada, vezane za trgovinu i plovidbu, vjerovatno nalazile uz obalu. Dok su srednjovjekovni Prčanj i Muo imali razbijenu strukturu, sa grupacijama kuća u pojasu između obale i puta koji je vodio paraleleno obali, struktura Stoliva se malo razlikovala. Smješten na izuzetno strmom terenu, na sjevernoj padini Vrmca, Stoliv se sastojao iz grupacija kuća postavljenih u nizove, u nekoliko redova duž izohipsi.

Ljetnjikovci Imućniji građani i kotorska vlastela posjedovali su u oblasti distrikta imanja i ljetnjikovce sa vrtovima, vinogradima, maslinjacima i voćnjacima, utvrđenim stambenim kompleksima i kapelama.

Ljetnjikovci su predstavljali srednjovjekovni oblik rimske ekonomske vile (villa rustica), a građeni su na imanjima kotorskih plemićkih porodica Buća, Pima, Paskvali, Vrakjen, Drago, Bizanti, Jakonja. Izgradnjom kompleksa ljetnjikovaca, na relativno ravnim terenima pored mora, dolazi do stvaranja dvojnog prostornog sistema padina Vrmca. Na donjim padinama oblikovala su se plemićka imanja i letnjikovci, a na višim kotama su se nalazila seoska imanja.

2.3.5. Mletački period Slabljenjem uticaja i rušenjem manastira na Prevlaci, funkciju centra na čitavom području Vrmca preuzima Kotor. U ovom periodu razvijaju se gornja seoska naselja, a priobalne terene, naročito na potezu od Lastve do Gradiošnice, zauzimaju kotorske plemićke porodice. Vrmac u ovom periodu karakterišu padine prekrivene maslinjacima i vinograd-


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 31

Naselja u mletačkom periodu

ima, sela koja se naziru pri vrhu masiva i ljetnjikovci razbacani po donjem dijelovima padina, uglavnom blizu mora. Sve iskoristivo zemljište je bilo obrađeno.

Sela u gornjim zonama Vrmca U ovom periodu nestaje selo Pasiglav. Već smanjeno selo Pasiglav, stalno u postepenom opadanju, izgubilo je svoju individualnost sredinom XVI vijeka, pripajajući se Lastvi (preostali dio atara na sjeverozapadnoj strani).27

Bogdašići dobijaju današnje granice. Lastva obuhvata prostor današnje Gornje Lastve, a stari zaseoci Rozgovčeno, Vidari, Jakalj, nestaju.28 Raseljavanje je najvjerovatnije posljedica ekonomskih razloga, kao i prirodnih migracija ka donjim zonama Vrmca.

teli. Polovinom XVI vijeka obala ispod Većebrda, od Veriga do Plavde, dobija naziv Lepetane, po uglednoj peraškoj porodici Lepetan.

Sela na padinama Vrmca

Na zapadnoj strani Vrmca razvijajaju se zaseoci Crni Plat (Tivat) i Đurđevo brdo, kao i niz manijh zaseoka – grupacija kuća koja su okruživala velika imanja.

Peraštani postepeno otkupljuju imanja na sjevernim padinama i na obali Vrmca koja su pripadala opatiji Sv. Đorđa i kotorskoj vlas-

U prvoj fazi mletačke vladavine, u XV i XVI vijeku, suočena sa neposrednom opasnošću od Turaka i gusarskim prepadima sa mora, naselja na

 o sredine XV vijeka Bogdašići se još nisu potpuno osamostalili i bili su samo dio Pasiglava. Pasiglav i Bogdašići su postojali uporedo D tokom cijelog XV i do sredine XVI vijeka. U jednom spisku kotorskih sela iz 1565. godine Pasiglav se već ne navodi. Međutim, i dalje se u dokumentima javljaju ljudi za koje se navodi da su iz Pasiglave. Posljednji navod je iz 1666. Detaljnije u: Kojić B., Горња села на полуострву Врмцу: Опште карактеристике сеоске архитектуре и развој насеља, Споменик САН CIII, Одељење друштвених наука, Нова серија 5 (1953), 179 – 193 28 Rozgovčevo i Vidari su napušteni, dok je nestanak Jaklja vezan najverovatnije za kotorsku vlastelu koja je došla u posjed zemlje. 27


32 Studija kulturne baštine Vrmca

kotorskoj strani Vrmca, Muo, Prčanj i Stoliv, zadržavaju se dalje od obale, zaštićena dominantnim položajem na strmim padinama Vrmca. „Silazak“ na obalu Prelaz na obalu bio je postupan. Sredinom XVI vijeka Prčanjani počinju da kupuju od kotorskih plemića djelove zemljišta, gdje početkom XVII vijeka grade prve kuće. Na obali, oko uvala pogodnih za pristane, formiraju se male, međusobno razdvojene grupacije kuća u čijoj se okolini i zaleđu prostiralo obradivo zemljište. Između ovakvih skupina prostirali su se neizgrađeni pojasevi sa obradivim površinama, pošumljenim kosama i koritima bujičnih potoka. U XVI vijeku stanovnici ovih sela bavili su se trgovinom i brodarstvom. U prvoj polovini XVII vijeka stanovništvo počinje da se bavi sve više pomorstvom.29

nizovi reprezentativnih kuća i baroknih palata.

moglo biti gajeno južno voće, loza, masline.

Zaslugama u borbama za Mletačku Republiku pomorci Prčanja dobijali su plemićke titule, a baveći se trgovinom i znatna bogatstva. Potiskivanje Turaka iz Boke krajem XVII vijeka stvorilo je neophodnu sigurnost za neometan život i graditeljstvo, a nosioci razvoja bile su porodice trgovaca, brodovlasnika i pomoraca. U ovom periodu oni grade palate na obali, pa se uz ili na mjestu nekadašnjih letnjikovaca sada nalaze

To su bile prostrane stambene zgrade, obično sa prizemljem i dva sprata. Pored kuća često je podizano prizemno skladište u kome je držana roba. Ispred kuće, na obali su se nalazile ponte i mandraći za pristajanje brodova i držanje barki. Iza kuće i sa bočnih strana ograđeni visokim zidovima, bili su vrtovi izdeljeni šetnicama sa pergolama na partere. Dalje, uz strme padine dizale su se terasaste parcele, na kojima je

Priznavanjem statusa autonomne pomorske opštine od strane Mletačke Republike 1704. godine, Prčanj se ubrzano razvija.

29 30

Položaj ljetnjikovaca, rijeka, potoka i kanala na tivatskoj strani Vrmca

Stoliv je 1721. dobio pomorski status, a rang opštine tek 1790.30 Za razliku od Prčanja, gdje razvoj priobalnog naselja podrazumijeva stagnaciju i postepeno napuštanje gornjeg sela, u Stolivu se paralelno razvijaju oba naselja. Najveći broj

Којић Б., Из историје насеља Прчањ..., 171 U ovom periodu pomorska i seoska naselja su imala različit status. Na težnju za sticanjem pomorskog statusa, bez obzira što su obaveze bile ozbiljnije i teže, uticalo je najvjerovatnije to što je pomorski status otvarao mogućnosti značajnih zarada.


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 33

kuća sagrađen je u središnjem djelu obalnog područja Stoliva, a njihovi vlasnici su bili pripadnici nižih staleža: ribari, mornari, zemljoradnici, zanatlije. Pored skromnijih rješenja, postojali su i razvijeniji ansambli baroknih stilskih karakteristika, okruženi vrtovima.

Ljetnjikovci

prčanjskih i dobrotskih pomorsko – trgovačkih porodica Luković, Verona, Vizin, Ivanović, Radoničić.31 One ulažu znatna sredstva u formiranje maslinjaka i vinograda i nastavljaju život na imanjima na sličan način kao i do tada: postojeće stambene cjeline se koriste ne samo za boravak porodica u ljetnjim mesecima, već i za nadgledanje radova na imanjima i ubiranje plodova. Taj način života opstaje do kraja XIX, čak i do prvih decenija XX vijeka.

Zbog opasnosti od gusara, u početku mletačkog perioda sela ostaju visoko, a ljetnjikovci u blizini mora se utvrđuju. Ljetnjikovci su se nalazili na čitavoj zapadnoj obali Vrmca, dok se na istočnoj na mjestu ranijih ljetnjikovaca i velikih imanja postepeno razvijaju i osamostaljuju priobalna naselja.

2.3.6. Austrijski period

Ljetnjikovci su se sastojali iz utvrđene palate i velikih imanja koja su se prostirala od obale do gornjih zona Vrmca. Imanja su bila ispresjecana kanalima koji su imali ulogu zaštite obradivih površina od velikih voda. Voda iz kanala sprovodila se u potoke, i dalje u more. Po obodima imanja, u gornjim zonama, grupisani su mali zaseoci, vezani za imanja.

Tokom dugog perioda austrijske vladavine slika Vrmca se mijenjala. Pejzaž koji su činili ljetnjikovci duž obale, sa terasastim imanjima na padinama, zaseocima i „razbijenim“ selima sa pojasevima šuma u najvišim zonama Vrmca, postepeno dobija vojni karakter utvrđenog područja. Istovremeno, ruralni prostor nekadašnjih imanja sa letnjikovcima postepeno se transforimiše u grad.

Letnjikovci Peraštana, Prčanjana, Dobroćana

Sela u gornjim zonama Vrmca u ovom periodu dobijaju svoj konačni izgled. Izgradnjom novih kuća, dolazi do formiranja kompaktnijih cjelina, kao što su Gornja Lastva i Gornji

Počevši od XVIII vijeka, imanja kotorske vlastele prelaze u ruke 31 32

Imanja i ljetnjikovce u sjevernoj zoni Vrmca koja je bila pod snažnim uticajem Perasta, u dijelu Donje Lastve i u Lepetanima, i u ovom periodu imaju Peraštani.

Stoliv. Reprezentativna pročelja i visoki zvonici crkava naglašavaju položaj naselja. Današnje granice atara utvrđene su katastarskim premjerom iz 1838 godine. U ovom periodu razvijaju se obalna naselja. Parcele nekadašnjih imanja sa palatama se dijele, na slobodnim površinama se grade nove zgrade, a palate postaju dio nove strukture. U Lepetanima i Donjoj Lastvi se razvija specifična arhitektura koja u svojoj osnovi nosi tradicionalnu logiku građenja, ali usled drugačijeg načina života poprima gradska obeležja.32 Stanovnici gornjih sela preseljavaju se u susjedna, priobalna sela gdje se i dalje bave poljoprivredom. U drugoj polovini XIX vijeka, jačanjem austrijske vlasti na jadranskoj obali i u Boki, u ove krajeve prodire industrija, a veće transfomacije Vrmca počinju tek sa izgradnjom arsenala u Tivtu. Pojavom novih izvora prihoda poljoprivreda se postepeno zapostavlja, a Tivat se razvija kao gradsko naselje. Oko Arsenala i između starih letnjikovaca grade se kuće. U Tivtu je 1892. godine osnovan je veliki gradski park. Velike promjene događaju se na čitavoj obali Vrmca kada se, krajem XIX i početkom XX vijeka, trasira nov priobalni put. Put je trajno poremetio organski odnos naselja prema moru koje je do tada bilo glavna

Lukovići kupuju imanje Buća, Verone kupuju imanja Bizantija i Drago, Lazari i Beskuća kupuju posjede porodice Pasquali. Razvoj Lepetana obilježen je saobraćajnom funkcijom ovog mjesta, a Donje Lastve pomorskim i trgovačkim uspesima njenih stavnovnika, Božović G.


34 Studija kulturne baštine Vrmca

saobraćajnica i veza kako sa svijetom, tako i među susjedima.

doprinosi ubrzanom napuštanju sela u gornjim zonama Vrmca.

Tokom Prvog svjetskog rata dolazi do dvogodišnjeg privremenog iseljavanja stanovništva Bogdašića, Mrčevca i Kavča, što je doprinijelo prekidu kontinuiteta života, zapuštanju imanja i velikom osiromašenju stanovništva.

Poslije Drugog svjetskog rata nastupa period intenzivne izgradnje priobalnog područja, a naročito Tivta.

2.3.7. Period od 1918 do danas Već početkom XX vijeka opšte stanje poljoprivrede u gornjim selima bilo je teško - mnoge kuće i obradive površine već su bile napuštene. Većina mlađeg stanovništva je odlazila svakodnevno iz gornjih sela na rad u industrijsku zonu Tivta, pa, iako su živjeli na selu, ti ljudi nisu više bili poljoprivrednici.33 Postepeno, stanovnici gornjih sela su se preseljavali („silazili“) iz gornjih sela ka nižim zonama, bliže glavnim putevima. Jedan dio stanovništva se u iseljavao van Boke, potpuno napuštajući kuće i zemlju. U periodu između dva rata proces transformacije pejzaža Vrmca se nastavlja pojačanim intenzitetom. Prestankom ratnih opasnosti, priobalni pojasevi širom zaliva postaju privlačni za naseljavanje. Na ruralnom zemljištu razvija se Tivat. Industrija, ali i druge djelatnosti vezane za grad, privlače osiromašeno seosko stavnovništvo, što

33

Do zemljotresa 1979, još uvijek je bilo stanovnika u gornjim selima Vrmca. Posle zemljotresa, i poslednji stanovnici su se iselili.

prijetnju očuvanju gornjih sela na Vrmcu. Povećanje broja stanovnika u donjim zonama, zatim neadekvatna izgradnja kuća za odmor i stambenih zgrada, prouzrokuje jedan sada suprotan smer, naselja se „penju“ i ugrožavaju još uvijek sačuvan prirodni i građeni ambijent gornjih zona Vrmca.

2.3.8. Naselja danas Sela na Vrmcu danas su skoro potpuno pusta. Kuće i ekonomske zgrade su u ruševnom stanju, a njihovo stanje došlo u fazu kada je propadanje ubrzano, i preti im potpuno rušenje. Seoski putevi i staze takođe su u veoma lošem stanju. Od razvijenog sistema staza danas su prohodni samo neki segmenti. Nekada obrađena terasasta imanja, sa vinogradima i maslinama, zarasla su u šiblje i teško pristupačna. Nekontrolisana i inteznivna izgradnja, neadekvatnih volumena i materijalizacije, narušava karakter priobalnih naselja u kojima postepeno nestaju neizgrađeni prostori obradivih površina i šumskih pojasa koji su se prostirali između izgrađenih ansambala i grupacija kuća. Novi planovi gradnje saobraćajnica u gornjim zonama Vrmca, kao i velikih hotelskih kompleksa na Vrmcu, predstavljaju ozbiljnu

Postoji mišljenje da u Bogdašićima nije nikada bilo dovoljno obradive zemlje, te da je to suštinski razlog iseljavanja stanovništva.


3. KULTURNA BAŠTINA − IDENTIFIKACIJA 3.1. Arheologija

ARHEOLOGIJA

Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja”


36 Studija kulturne baštine Vrmca

3.1.1. Tumuli Gomila, gruda, tumul, humka svojstvena nomadima, predstavlja: mjesto sahranjivanja jedne ili više individua, simbol moći pojedinca i zajednice, simbol veze s precima, mjesto za obavljanje različitih kultnih rituala, kultna građevina posvećena i bogu i čovjeku i/ili marker u vremenu i prostoru. Najstarija svjedočanstva ljudskog naseljavanja na Vrmcu predstavljaju kamene gomile na uzvišenjima iznad Tivta. Evidentirana su svega tri tumula, grupisana u jugozapadnom dijelu Vrmca. Kakvo god simboličko

značenje imali, tumuli su formirani na mjestima koja imaju izvanredan pregled okoline i međusobnu vizuelnu komunikaciju. Nivo dosadašnjih saznanja i istraženosti bokokotorske i šire regije navodi na oprez u preciziranju vremena nastanka ovih praistorijskih kupastih grobnica. Svojstvene nomadima, gomile se na ovim prostorima koriste od bronzanog i gvozdenog perioda, sve do dolaska Rimljana.34 Rezultati dosadašnjih istraživanja pokazali su da zemljane humke Mala i Velika Gruda u grbaljskom polju pripadaju bronzandobnoj kulturi, dok su kamene gomile u

Kameni tumul Gomilica (Gvozdeno doba VIII−I v. p. n. e. ?)

Kameni tumul nalazi se na najvišoj nadmorskoj visini s izvrsnim pregledom nad južnom stranom Vrmca i bokokotorskom regijom. Do tumula se stiže iz pravca Tivta preko naselja Peani, zatim Mažine, Đurđevog brda i Kalca, zatim stazom od Kuka podno Kurila, i stazom od Gornjih Bogdašića, preko Popove glave. koordinate 447 42 26 01.35 18 43 11.50

34

Kao mjesto sahranjivanja, tumuli se koriste i u srednjovjekovnom periodu.

Grblju i Krtolima datovane u period razvijenog gvozdenog doba. Arheološka istraživanja ovih praistorijskih kupastih grobnica u široj bokokotorskoj regiji pokazala su da postoje izvjesne razlike u načinu sahranjivanja pokojnika. Na južnoj obali zaliva praktikovano je skeletno sahranjivanje, za razliku od regije u zapadnoj zoni zaliva gdje su u tumulima nalaženi spaljeni ostaci pokojnika. Razlika u pogrebnom ritualu implicira postojanje različitih plemenskih grupacija. Stoga se može pretpostaviti da kamene gomile na Vrmcu − Gomilica iznad naselja Peani i ispod Popove glave,


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 37

Kameni tumul Kalac Gvozdeno doba VIII−I v. p. n. e. ?

Do tumula se stiže sa jugozapada, iz Tivta, i stazom od Kuka. Iz Tivta se stiže preko naselja Mažine, a od Kuka stazom ispod Kurila koja se račva i vodi i do Gomilice na jugu. koordinate 381 42 26 25.83 18 42 40.96

Kameni tumul Pasiglav (Gvozdeno doba VIII−I v. p. n. e. ?)

Do lokaliteta se stiže stazama sa zapada i istoka; stazom iz zaseoka Nikolića u Gornjoj Lastvi (danas je na više mjesta neprohodna) i stazom s auastrougarskog puta Vrdola − Kuk skreće se kod prve serpentine ka zapadu preko kasnosrednjovjekovnog groblja i crkve (?) Sv. Nikola. koordinate 378 42 26 56.07 18 42 50.18


38 Studija kulturne baštine Vrmca

uzvišenje Kalac iznad naselja Mažina, kao i tumul kod kasnosrednjovjekovnog groblja i crkve Sv. Nikole na Pasiglavu − pripadaju južnoj bokokotorskoj grupi tumula. Prema antičkim izvorima poznato je da su Agravoniti naseljavali južnu, a Rizoniti sjevernu i zapadnu oblast bokokotorskog zaliva u posljednjim vjekovima p. n. e. i I vijeku n. e. Osim navedenog, na terenu je potrebno provjeriti da li toponim Šarena gomila u Prčanju predstavlja recidiv nekadašnjeg praistorijskog lokaliteta.

3.1.2. Gradine i ilirske naseobine Gradina je praistorijska naseobina, uzvišenje opasano kamenim suhozidom s podgrađem. Gradine se podižu na lako branjivim uzvišenjima i imaju jedan ili dva suhozidna bedema. Međusobno su povezane prirodnim kopnenim putevima, a uočava se dobra komunikacija i veze mreže gradina sa zaleđem. Bokokotorska regija ujedno je i primorska te je saobraćajni sistem obuhvatao i mrežu pomorskih puteva. Sve do početka prvog milenija p. n. e. stanovništvo u Boki Kotorskoj živjelo je pretežno u pećinama, dobro zaštićenim i skrovitim mjestima. Tokom bronzanog doba dolazi do rodovskog oformljavanja zajedinica čija središta postaju gradinska naselja. Prema dosadašnjim istraživanjima u široj regiji

Boke Kotorske može se zaključiti da se veliki broj gradina koristio i tokom gvozdenog doba ili su one u tom periodu nastale. Nosioci ove u nauci poznate glasinačke kulture u gvozdenom periodu bili su Iliri. Na Vrmcu, do sada, nisu evidentirane gradine ili neke druge naseobine. No, one su morale postojati budući da su nađeni kameni tumuli, mjesta sahranjivanja neke ilirske zajednice koja je živjela na Vrmcu. Dakle, negdje iznad humki u pravcu sjevera treba tražiti ilirsku naseobinu. Posebno izdvajamo greben koji se proteže od Popove Glave na istoku do Kurila na zapadu u čijem se podnožju nalaze bogati izvori vode. Osim pozicije gradine u odnosu na pomenute tumule, treba imati u vidu konfiguraciju cijelog poluostrva. Pretpostavljeno mjesto postojanja ilirske gradine nalazi se u prirodnom zaklonu ispod Svetog Ilije, najvećeg vrha na Vrmcu. O posebnosti nekih lokacija na Vrmcu, koje su zbog odlične preglednosti nad okolnim terenenom mogle imati važnost i u praistoriji, govore pojedini toponimi. Radi se o Vidovom brdu s istoimenom crkvom iznad Lastve na zapadu, i uzvišenju Glavica iznad Stoliva, na sjeveru Vrmca. Slična konfiguracija terena i način korišćenja prostora nalaze se na poluostrvu Luštica s kojim je Vrmac povezan vizuelno, prostorno i etnički. Naime, na Luštici je evidentirana gradina na mjestu crkve

Sv. Petra u selu Merdari, ispod najvišeg vrha Obosnika. Oko nje se nižu brojni tumuli lepezasto rasuti na nižim uzvišenjima prema moru. U gvozdenom dobu, cijela ova teritorija tzv. južne obale bokokotorskog zaliva s Vrmcem na sjeveru, vjerovatno je bio jedinstven prostor jedne ilirske zajednice. Pozicioniranje praistorijske naseobine na Sv. Luki nadomak obale proizašlo je iz razvoja trgovine i potrebe korišćenja luke u priobalnom dijelu. U podgrađu su nađeni ostaci ilirskih kuća, antičke grnčarije, najčešće ambalažnog tipa (amfore) kako helenističkog tako i iz rimskog perioda. Ova gradina smatra se sjedištem ilirskih Agravonita. Na Vrmcu nalazimo dvije lokacije s nalazima antičke grnčarije: na mjestu nekadašnjeg poljoprivrednog dobra sjeverno od aerodroma u polju ispod sela Kavač, kao i ispod crkava Sv. Petke i Sv. Krsta, i mlina Čelanovića. Ulomci posuda iz polja datovani su čak u V vijek p. n. e. što ih čini najstarijim importovanim grčkim nalazima u regiji. Nalazi antičke grnčarije ispod pomenutih crkava otkriveni su nedavno prilikom izgradnje vila u Kavču i biće tek predmet naučnih analiza. Na osnovu dosadašnjih saznanja, na tom mjestu se može pretpostaviti postojanje manjeg trgovišta ili grnčarske radionice koja je koeegzistirala kada i gradina u Krtolima. Podsjećamo da se na brdu Gradac, gdje se danas nalazi crkva Sv. Petra u Bogdašićima, pretpostavlja postojanje gradine.


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 39

Kameni tumul Pasiglav (Gvozdeno doba VIII−I v. p. n. e. ?)

Dominantni greben s vrhovima Popova glava na jugoistoku i Kurilo na sjeverozapadu, iznad tumula Gomilica, Kalac i Pasiglav na jugozapadu, nalazi se u zaštićenoj zoni ispod Svetog Ilije, ima odličan pregled nad okolinom i nalazi se na čvorištu staza koje presijecaju Vrmac. Kod Kuka se nalazi više izvora koji ne presušuju tokom godine. Do lokaliteta se može stići stazama • s jugozapada Vrmca, iz Tivta, stiže se iz naselja Peana, preko Gomilice do Popove glave, kao i iz naselja Mažine, Đurđevog brda i Kalca do Kurila • od austrougarskog puta i grebena Kuk na Pasiglavu, skreće se stazom ka jugu prema Kurilu, a iz Gornjih Bogdašića do Popove glave. Do Kuka se može stići iz više pravaca, Kavča i Bogdašića, austrougarski put od Trojice vodi preko Kuka do Gornje Lastve; kod Orašja iznad Gornje Lastve priključuje se staza iz Lepetana, a kod Vrdola priključuju se staze iz Markovog rta u Prčanju i iz Stoliva. koordinate 518 42 26 07.34 18 43 40.36, 548 42 26 33.39 18 43 12.19

Kavač, naseobina i/ili grnčarska radionica (koordinate 94, 42 25 04.40, 18 44 16.07 cca)


40 Studija kulturne baštine Vrmca

U priobalnim oblastima Vrmca zabilježeno je, dakle, više lokaliteta iz rimskog perioda, od kojih ni jedan nije arheološki istražen: u Kavču – na lokalitetu ispod crkve Sv. Petke nalazila se možda grnčarska radionica, odnosno mjesto razmjene i trgovine proizvodima; ispod ove lokacije u podnožju iste kosine brda nađene su kockice mozaika koje su pripadale objektu iz rimskog perioda; na uzvišenju s crkvom Sv. Petra u Donjim Bogdašićima (nekadašnji Gradac) nalazila se, pretpostavka je, gradina iz poslijednjih vjekova p. n. e; u Tivtu − ostaci objekta (na mjestu izgradnje nekog objekta iz austrougarskog perioda) i nadgrobna ploča u Jakin dolu u Donjoj Lastvi; na Opatovu − nadgrobne ploče iz rimskog perioda; na Prčanju – nalazi nađeni kod crkve Sv. Tome u Marasovićima iz rimskog/kasnoantičkog perioda (žrtvenik je ugrađen u Bogorodičin hram), dok su na Glavatima nađene kockice mozaika koje su vjerovatno pripadale objektu

Arheološki nalazi iz antičkog perioda, do sada, nijesu evidentirani te se može samo govoriti o različitoj centralnosti naseobina tokom vremena.

3.1.3. Mjesta nalaza nadgrobnih obilježja – slučajni nalazi, pojedinačni grobovi ili manje nekropole Na Vrmcu su pronađena i nadgrobna obilježja s natpisima iz rimskog perioda: u Donjoj Lastvi, na Opatovu i Lekovini na Prčanju; i dva uzidana u Bogorodičin hram na Prčanju (jedan natpis pitiče iz II vijeka p. n.e). Pretpostavljamo da većina potiče iz Risna i višeslojnog lokaliteta Prevlaka, mada ne treba isključiti ni mogućnost da su nadgrobne ploče i cipusi nađeni na mjestu pronalaska, in situ, što bi navelo na zaključak o postojanju manjih nekropola ili pojedinačnih grobova na tim lokacijama.

Lastva

iz rimskog perioda, kao i nadgrobne ploče nađene u Lekovini.

3.1.4. Kasnoantički/ ranohrišćanski lokaliteti U priobalnoj zoni Bokokotorskog zaliva, na ostacima rimskih objekata često se, od IV do VI vijeka, podižu sakralne građevine. Prema pisanim izvorima u Risnu je formirana episkopija, u Dekateri, današnjem Kotoru, pronađeno je više ranohrišćanskih crkava i bazilika s krstionicom, na Prevlaci više ulomaka arhitektonske plastike i dr. Na Vrmcu je, takođe, pronađeno više slučajnih nalaza i jedan lokalitet iz IV−VI vijeka: smatra se da je ranosrednjovjekovna crkva Sv. Tome u Marasovićima u Prčanju sagrađena u blizini starijeg rimskog, a možda i kasnoantičkog objekta, na lokalitetu Pijavica u Donjoj Lastvi nađena je tegula Ti pansiana, a na Plavdi kod Lepetana stubić s uklesanim krstom.

Datovanje: I – II vijek n. e.

Kapela Sv. Jakova Th. Momsen objavio je u CIL−u za 1873. godinu natpis s nadgrobne ploče rimskoga perioda koji je A. Zmajević našao u Lastvi kod Budve 1668. godine. Ivo Stjepčević je utvrdio da ta ploča potiče sa lokaliteta Jakalj gdje se nalazi crkva Sv. Jakova u Lastvi kod Tivta. Nadgrobna ploča s natpisom koji je objavio Momsen nije očuvana. D(is) M(anibus) S(acrum)

Svetište podzemnih bogova

Q(uinto STATIO FESTO

Kvintu Statiju Festu

VIXIT

koji poživje

ANN(os) II MEN(sium) II D(ierum) XXII

godine 2, mjeseca 2 i 22 dana

Q(uimtus) STATIVS EPARASTVS

Kvint Statije Eparstus


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 41

Opatovo

Datovanje: I – II vijek n. e.

natpis 18 D(is) M(anibus) S(acrum

Svetilište podzemnih bogova

TERTIO AN =

Terciju

NO/rum VIII

od 8 godina

PA/r/(entes) B(e)N(e)

roditelji vrlo

M(er)E(nti) F(ecerunt)

zaslužnom napraviše

natpis 19 D(is) M(anibus) S(acrum)

Svetilište podzemnih bogova

PAENTINO

Pentinu

V(ixit) AN(norum)/?/

što je živio godina /?/

TRANQVIL(LUS)

Trankvilus

FRATER

brat

P(osuit)

postavi

Prčanj

Datovanje: II vijek n. e.

Bogorodičin hram u Prčanju uzidane dvije antičke nadgrobne ploče s natpisom ΔΙΟΝΥΣΙΟΣ

Dionizije,

ΕΙΡΗΝΑΙΟΥ.ΙΑΣΙΟ

Irinejev sin, Jaseus

ΡΗΘ Ρ ΣΥΔΑΙΝΟΝΗΣΑΣ. ΕΤΕΛΥ

Govornik sretno preminu

ΤΑ.ΕΤΩΝ. Ο. Δ. Μ. Θ. Ε

u dobi od 74 godine 9 mjeseci

ΠΟΙΕΙ. ΕΠΙΚΤΗΣΙΣ. ΑΠΕΛΕΥ

podignu Epiktesis oslobođena

ΘΕΡΑ

ropkinja


42 Studija kulturne baštine Vrmca

Datovanje: I−II vijek n. e.

natpis 17 D(is) M(anibus) S(acrum)

Svetilište podzemnih bogova

STATIAE

Statiji

PAVLIN(a)E

Paulini

AN(norum) VII

od 7 godina

Lekovina

Datovanje: I – II vijek n. e. Svetilište podzemnih bogova

ploča s natpisom (natpis 65)

Statiji Paulini od 7 godina

...M(arci) F(ilius) S(ergia).. .

Markov sin iz tribusa Sergija35


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 43

SELA U GORNJIM ZONAMA VRMCA


44 Studija kulturne baštine Vrmca

3.2. Graditeljska baština 3.2.1. Sela u gornjim zonama Vrmca Očuvana sela u gornjim zonama Vrmca predstavljaju veoma značajan segment graditeljske baštine Vrmca i Boke Kotorske. Sela potiču iz srednjeg vijeka, a razvijala su se i transformisala do sredine XIX vijeka. Danas su uglavnom napuštena, a o njihovoj istoriji, formiranju i transformacijama svjedoči arhivska građa, dosadašnja istraživanja i sama sela sa svojom strukturom, kućama, ekonomskim objektima, komunikacijama, i obradivim površinama. Sela na Vrmcu su uglavnom razbijenog tipa, sa grupacijama kuća raspoređenim u skladu sa konfiguracijom terena i na odgovarajućim mjestima u odnosu na obradive površine. Kuće su obično građene po izohipsama, orijentisane prema padini. Jedna grupacija je mogla biti formirana oko zajedničkog jezgra ili u nizu. Kuće su mogle biti male, sa

35 36

jednovodnim ili dvovodnim krovom pokrivenim kamenim pločama ili razvijenije, spratne, pokrivene kanalicom. Dvorišta kuća bila su vrlo mala i predstavljala su popločane platforme, tarace, pred ulazom u kuću, ne šire od nekolko metara. Neposredno uz kuću ili samo preko dvorišta nalazile su se staje za stoku. U blizini grupacija nalazilo se gumno, podzidano i popločano kamenom. Najznačajnije ekonomske zgrade u selima bili su mlinovi. U selima koja su u većoj mjeri bila vezana za imanja kotorske vlastele, a potom prčanjske i dobrotske kontije, koja su odražavala razvijene feudalne odnose, kuće su bile organizovane u nizove, jednostavnije grupisane, a često nije bilo gumna. U centru sela obično se nalazila crkva sa seoskim grobljem, a od XIX vijeka i škola. Crkve su u srednjem vijeku građene na dominantnim mjestima, dok se u mletačkom periodu nastojalo da se nijhova uloga istakne i arhitekturom. Sve najvažnije proslave i praznici odvijali su se na uređenim platoima ispred crkava.

Plodnog zemljišta je bilo malo, te su se krševite padine podziđivale i formirale terase s obradivom zemljom. Na terasama su se uzgajale različite kulture, vodeći računa da se površina najefikasnije iskoristi. Tako su se vrlo često na istom terenu uzgajale masline, vinova loza i voće.36 Šuma koja je pripadala selu, obično je bila zajednička. Mnoga sela dobila su svoj konačan izgled u XIX vijeku. U to vrijeme, struktura seoskih naselja postaje kompaktnija, grade se kuće po ugledu na reprezentativne palate na obali, obično s prizemljem i dva sprata, s dvovodnim krovom pokrivenim kanalicom. Pojedine stare kuće se nadziđuju. Takođe, početkom XIX vijeka, brojne crkve u gornjim selima se preuređuju, grade se visoki zvonici koji postaju dominante i vizuelni reper za šire područje. Za gornja sela je karakteristično iseljavanje i prelazak stanovništva bliže obali. Ovaj proces je započeo još u doba mletačke vladavine i predstavlja prirodan proces.

Prevod J. Martinović 2011. U rekapitulaciji austrijskog katastra iz 1838 godine, može se vidjeti na koji se sve način koristilo zemljište, kao i kakve su kombinacije kultura bile uobičajne na Vrmcu.


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 45

Pasiglav na katastarskom planu iz 1872 godine, istaknuti su srafurom vinogradi (roze) i maslinjaci (žuto)

Određene okolnosti ipak, razvoj industrije, nedostatak infrastrukture, puteva, siromašenje stanovništva, dovele su do ubrzanog iseljavanja krajem XIX i u prvoj polovini XX vijeka i do potpunog napuštanja sela tokom druge polovine XX vijeka.

3.2.1.1. Pasiglav Od Lastve Gornje vodi istrošen, razvaljen i izlizan kameni put – prave turske kaldrme – na gornje vinograde, pašnjake i vrhove, pa preko Krstaca u kotorski zaton. Malo ispod Krstaca uzdiže se vrh Pasjiglav. Po narodnom pričanju stajaše tuj grad istoga imena. I zaista naiđoh tuj groblje, gumno i hrpu kamenja, što ju narod zove „Gomilom“, za koju kazuje, da je bila crkva. Kamenje na grobovima 2 met. je dugo, metar široko i do 30 cm debelo. Pojedino je oštećeno, raspuklo, ali u gustoj šikari vukoržice, kojom se teško provlačiš, 37

Put prema Pasiglavu

našao sam još, cijelih grobova. Ispod jednog kamena kosti proviruju, a našlo se je i otkrivenih ljudskih kosti, za koje očevici tvrde, da su neobično velike i debele bile. Još prije koji desetak godina nađoše ispod „Gomile“ u koritu potoka Seljanova pod šumom Kostajnicom dvije ruke unakrst okovane kao u teška zarobljenika. Još živi priča, da su tuj bile i dvije kapele pod imenom Sv. Nikola i Sv. Ivan, da je veliko blago tuda zakopano, što ga čuva đavo dotle, dok ne stane na mjesto ukopana blaga crna ovca bez ikakve biljege, pa da će po tom blago samo ispod zemlje skočiti na polje.37 Položaj Imenom Pasiglav danas se označava nenaseljena visoravan koja leži ispod vrha Sveti Ilija i proteže se do Bogdašića. Naziv Pasiglav javlja se u ispravama iz XIV vijeka u obli-

ku „Pasiglava“. Potok, koji teče iz Ljeskovca, dijelio ga je od Lastve, a Pasiglavu je najvjerovatnije pripadalo i područje Gornjih Bogdašića. Istorijat Pasiglav je prvo slovensko naselje na Vrmcu, a pominje se 1115. godine. U vrijeme zetske episkopije na Prevlaci, Pasiglav se nalazio u okviru metohije manastira Sv. Mihaila. Takođe, Pasiglav je bio i dio kotorskog distrikta, ali stanovnici Pasiglava nijesu bili u obavezi da, kao stanovnici drugih sela na Vrmcu, učestvuju u stražama propisanim kotorskim statutom. Na osnovu podataka zabilježenih u ispravama, bratstva naseljena u Pasiglavu, počevši od XIV vijeka, bila su: Dobretković, Tolčić, Bogišić, Petrović i Klisijarak, a od XVI vijeka Nikolić, Marković, Matković, Petković, Marinić i Ivović. Osim crkve Sv. Nikole, za Pasiglav se

Novotni Vj., Lastva u: Planinar: Vjesnik „Hrvatskog planinarskog društva“ u Zagrebu, br. 1 (1908), 9 – 14 (drugi dio), 9


46 Studija kulturne baštine Vrmca

vezuju još dvije crkve, Sv. Ilija i Sv. Ivan koje se pominju u dokumentima iz XV vijeka. Postepeno, teritorija Pasiglava se smanjivala i postajala dio teritorije susednih sela Lastve i Bogdašića. Krajem XVI vijeka opaža se naglo opadanje već i tada malobrojnog stanovništva, a poslednji put neki stanovnik Pasiglava navodi se u dokumentima iz 1666. godine. Raseljavanje i nestajanje stanovnika Pasiglava najvjerovatnije je rezultat prirodnog procesa „silaženja“ stanovništva u niže predjele. Ovo potvrđuje i činjenica da se u isto vrijeme kada se smanjuje broj stanovnika Pasiglava, povećava broj stanovnika susjednih sela, Lastve i Bogdašića. Visoravan koja je sačinjavala središte naselja, potpuno je napuštena, dok su kuće, uglavnom u ruševnom stanju, sačuvane na obodima, u Gornjim Bogdašićima i u Gornjoj Vodi u Lastvi. Opis Naselje nekadašnjeg sela Pasiglav nalazilo se između današnjih naselja Gornja Lastva i Bogdašići. Udaljeno je od najbližih kuća Gornje Lastve – kraja Gornja Voda – oko 20 minuta hoda, a od

najbližih kuća Gornjih Bogdašića oko 30 minuta. Mjesto leži na južnim padinama vrha Sveti Ilija, na koti između 400–500 mnv i predstavlja blagu, zaravnjenu pravilnu padinu. Danas su na tom mjestu djelimično pašnjaci, djelimično terasaste kulture, zapuštene i zarasle u nisko šiblje. Na sjevernom kraju je šuma. U središtu ovog prostora vide se nepravilne naslage kamena koje bi mogle biti ostaci obrušenih zidova nekadašnjih kuća.38 Na sjevernoj ivici padine, na istaknutom mjestu prema Gornjoj Lastvi, nalaze se vidni ostaci starog napuštenog groblja. Velike, nepravilne nadgrobne ploče, zarasle u šiblje, pripadale su grobovima u kojima su se vjerovatno sahranjivali stanovnici Pasiglava u srednjem vijeku.39 Grobovi su ograđeni tankim kamenim pločama, pokriveni većim pločama iz jednog komada. Na nadgrobnim pločama nema natpisa. Groblje u Pasiglavu smatrano je tajanstvenim mjestom i bilo je predmet interesovanja mnogih istraživača, putnika i mještana. Osim na Pasiglavu, kasnosrednjovjekovni grobovi nalaze se i na široj teritoriji (Herceg Novi, Paštrovići) i smatra se da pripadaju kulturi stećaka.

U središtu groblja nalazi se dominantna stijena na kojoj se uočavaju tragovi zidanja u suvozidu. Na stijeni se nalaze ostaci male građevine zidane u suvozidu za koju se danas smatra da predstavlja ostatke crkve Sv. Nikole. Ipak, bez dodatnih istraživanja se ne može sa sigurnošću tvrditi da su to zaista ostaci crkve, pošto o crkvi postoje kontradiktorni podaci. Crkva je označena u katastarskom planu iz 1838. godine što znači da su tada bili vidni njeni ostaci. Prvi zapis o groblju i crkvi je ostavio Vjekoslav Novotni, koji je obilazio Pasiglav 1907. godine i zabilježio da je u Pasiglavu vidio groblje, gumno i gomilu za koju mještani kazuju da je bila crkva. Takođe on piše da još živi priča da su tu postojale dvije kapele. Tako, izgleda da crkva Sv. Nikole već tada nije postojala, ili bar ostaci nijesu bili vidljivi, a nije se znalo ni gdje se tačno nalazila. Na Pasiglavu on tada navodi i malu razvaljenu kuću, 4 zida bez krova, gdje je još u novije doba straža stražila protiv navale neprijatelja. Don Ivo Stjepčević piše da Pasiglavom dominira stijena, zvana Sveti Nikola, kao i da se sa obje strane uzvisice nalazi staro groblje. Uz grobove, na uzvisici, nalazi se gomila u obliku čunja.40

 ojić piše da najstariji ljudi iz Gornje Lastve pamte da su se tu još vidjele ruševine prije 60–70 godina. To bi značilo da su se ruševine K vidjele do devedesetih godina XIX vijeka. 39 Nekoliko grobova nalazi se na drugoj strani Lastve, na Dugulji. Stjepčević pretpostavlja da su to grobovi bivšeg bratstva, „Rozgovac“. Stjepčević I., n. d. 13 38


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 47

Branislav Kojić navodi da se crkva nalazila pored groblja (o tome su ga, u vrijeme kada je istraživao, sredinom XX vijeka, obavijestili stanovnici iz okoline). Od te crkve tada nije bilo vidljivih ostataka. Na ovom lokalitetu su 1975. godine Č. Marković i J. Martinović vršili manja sondažna iskopavanja, koja su potvrdila postojanje kasnosrednjovjekovne nekropole. Iskopano je nekoliko grobova pod kamenim pločama, ali su bili bez grobnih nalaza.41 Jugozapadno od groblja, na oko 300 m odstojanja, nalazi se tumul. Na južnoj strani, od izvora koji se nalazi pri dnu zaravnjene padine, vodi put na prevoj Krstac, preko koga se silazi u današnje selo Bogdašiće.

3.2.1.2. Bogdašići Položaj Selo Bogdašići nalazi se između dvije brdske kose, u dolini rječice Gradiošnice. Selo je danas podijeljeno na Gornje i Donje Bogdašiće. Atar sela zahvata cio gornji sliv rječice do njenog izlaska u Župu, ispod crkve Svetg Petra. Istočna granica atara ide bilom Vrmca, preko Čistog vrha, do najvišeg vrha − Svetog Ilije. Na zapadu granica (prema Gornjoj Lastvi)

ide visokim razvođem Gradiošnice i sliva potoka koji silazi prema rtu Seljanovo. Prema jugozapadu granica ide bilom Popove glave (prema Tivtu i Mrčevcu). Granica silazi povijarcem – niz Popovu glavu, seče rječnu dolinu ispod crkve Svetog Petra, pa odatle izlazi na bilo Vrmca (granica prema Kavču). Atar sela se sastoji iz viših zona, u kojima su bili pašnjaci, i središnje niže zone u kojoj se nalazila obradiva zemlja. Gornji kraj atara, na visini od oko 400 do 500 m, predstavlja dosta široku, otvorenu, blago nagnutu površinu, zaokruženu strmim stranama planina. Širina ove površine je oko 500 m. Tu su danas pašnjaci, a iznad njih, na stranama, nekada je bio šumski pojas. Dolina se u svom srednjem djelu sužava i dobija nesimetričan profil. Gradiošnica teče uz strme strane Popove Glave, a na istočnoj strani razvija se nagnuta padina u širini od 200–400 m. Iznad ovih padina dižu se strme strane Vrmca. U svom donjem djelu rječica mijenja pravac ka jugu sužavajući tok u vidu duboke klisure. Istočne padine se produžavaju i u ovom donjem djelu nad klisurom, iznad njih je ogoljena strana Vrmca, a prema zapadu se dižu strme strane zvane „Duge“.

Na istočnim padinama, ispod strmih strana Vrmca, izbija nekoliko jakih izvora vode. Neki od njih su bili dovoljno jaki da su mogli služiti i za navodnjavanje. Istorijat Po Bogdaši koji je živeo u Pasiglavu početkom XIV vijeka, dio Pasiglava dobija ime „Bogdašići“. Kao formirano naselje Bogdašići se pominju u kotorskoj arhivskoj građi krajem XIV vijeka.42 Bogdašići su postepeno obuhvatili Gradac i veliki dio nekadašnjeg Pasiglava, tako da su u XV vijeku zauzimali otprilike isti onaj prostor koji pripada današnjem selu. U vrijeme nastanka, Bogdašići su se nalazili u sklopu kotorskog distrikta, a istovremeno su bili dio područja metohije prevlačkog manastira Svetog Mihaila. Stoga je selo imalo poseban status i njegovi stanovnici nijesu imali (kao ni stanovnici Pasiglava) obavezu stražarenja propisanu kotorskim statutom. Selo je sebe smatralo katunom, a tako su ga nazivali i Kotorani. Na čelu zajednice bio je kapetan. Sva važnija pitanja Bogdašići su rješavali na seoskom zboru koji bi ovlastio kapetana i manju ili veću grupu predstavnika da predstavljaju selo u važnijim poslovima.

Stjepćević I., n. d, 13 М. Паровић-Пешикан, Ј. Мартиновић, В. Трбуховић, Л. Трбуховић-Савић, Преглед археолошких споменика на подручју јужне обале Боке Которске, Старине Црне ГореVI, Цетиње 1978, 141-165, 144. 42 „Ego dimitrius filius quondam Gradoze de Bogradsichi, habitator Catari“ (27 januar 1397), državni arhiv u Kotoru, Knj. II, 394, I. Stjepčević, Lastva, Kotor 1934, 10. 40 41


48 Studija kulturne baštine Vrmca

Pogled na Bogdašiće i crkvu Sv. Đorđa

Pretpostavlja se da je i zetski episkop održavao zbor u Bogdašićima. Jedna zaravan na visokoj stijeni, nazvana Miholjski zbor, smatra se da predstavlja mjesto gde se održavao ovaj zbor. Pošto su se Bogdašići razvili u snažno selo u vrijeme rasula srpskog carstva, prve decenije postojanja ovog sela protekle su u borbama okolnih dinasta i ko-

torske opštine za političku vlast nad teritorijom u čiji je sklop ono ulazilo. Bogdašići su dolazili do zemlje uz saglasnost zetskog episkopa, odnosno mitropolita, za usluge učinjene crkvi, pa su postepeno od uživalaca postajali sopstvenici crkvene zemlje. U XV vijeku pojedini stanovnici Bogdašića isticali su se bogatstvom, vinograde koje nijesu sami obrađivali davali su drugima u zakup i ubirali dažbine.

Godine 1428. Bogdašići su, zbog pritiska Crnojevića, kao i ostala sela metohije, na zboru donijeli odluku o prihvatanju mletačke vlasti. Tada su Kotorani, kako bi došli u posjed bogdašićke zemlje, nastojali da ih proglase za vlaštake.43 Iako Mlečani to nijesu dozvolili, Bogdašići su ipak, vjerovatno ekonomskim pritiscima, postepeno bili primorani da prodaju svoju zemlju.44 Tu prodatu zemlju su najvjerovatnije sami Bogdašići

Nazivi „posadnik“ i „vlaštak“ označavaju u dokumentima XIV i XV vijeka zavisnog seljaka. „Posadnici“ ili „vlaštaci“ se ne smatraju sopstvenicima zemlje koju obrađuju; gospodar ih može i ukloniti s njihove dionice, kao što može ukloniti i svakog drugog seljaka koga dovede spolja i „posadi“ na svoju zemlju da mu je pod izvesnim uslovima obrađuje. 43


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 49

uzimali u zakup dolazeći tako, od nekadašnjih vlasnika, u položaj koji je bio gori od položaja vlaštaka. Neuspjeh bune grbaljskih seljaka, kojima su Bogdašići dali podršku, učinila je težak položaj Bogdašića još težim. Povećan im je osnovni namet po ognjištu. Na području sela uspostavljene su kotorske odredbe o ograničavanju sadnje novih vinograda u distriktu. Iako su tom mjerom bili pogođeni svi vlasnici zemlje u Bogdašićima, ona je najviše pogodila već osiromašene seljake ovog sela. Sredinom XV vijeka područje metohije potčinjeno je kotorskoj opštini, a crkva i manastir Svetg Mihaila bili su porušeni. Venecija je naredila 1455. da se zemlja koja je pripadala pravoslavnim crkvama priključi kotorskoj biskupskoj menzi. Godine 1461. sve pravoslavne crkve na teritoriji nekadašnje metohije predate su kotorskoj biskupiji. Odredbe o oduzimanju zemlje „shizmaticima“ vjerovatno su prinudile i Bogdašiće da prihvate katoličanstvo. Poslije uspostavljanja mletačke vlasti u Bogdašićima, opasnost su počeli da prestavljaju turski upadi. Posebno je bio težak napad Turaka 1655. godine, kada su stradala i ostala susjedna sela.

Osim ratnih razaranja Bogdašiće je pogodio i zemljotres 1667. godine. Broj kuća u Bogdašićima tokom vremena se nije mnogo povećavao, pošto je količina žita koje su tereni Bogdašića mogli dati teško mogla pokriti osnovne potrebe stanovništva. Ipak, krajem XVIII i početkom XIX vijeka grade se na mjestu starih kuća veće, reprezentativnije kuće po ugledu na kuće na obali. U XVIII vijeku obnavlja se crkva Sv. Đorđa. Dolaskom Austrije, kaptiraju se izvori i gradi nekoliko rezervoara (za vojne svrhe) u Bogdašićima. Godine 1892. otvara se u Bogdašićima škola, u blizini crkve Sv. Petra. Na mjestu gdje je danas krš iznad Bogdašića, nekad su bile seoske šume. Šume su potpuno posiječene krajem XIX vijeka. Prvi svjetski rat bio je posebno težak za Bogdašiće. Od 1914 do 1916 godine stanovnici Bogdašića bili su preseljeni u Zadar, a pojedini u Veće brdo, a to se desilo i sa stanovnicima susednih sela Mrčevca i Kavča. Po povratku, posle dvije godine, selo je bilo opustošeno, a zemlja zapuštena. Selo se postepeno oporavljalo do Drugog svjetskog rata, osnovana je Zadruga, otvorena Hrvatska pučka

štedionica i pošta. U Drugom svjetskom ratu Bogdašići su ponovo bili u veoma teškoj situaciji. U XIX vijeku počelo je iseljavanje stanovništva iz Bogdašića. Iseljavanje se odvijalo na različite načine. Stanovnici sela su prvo prelazili u susjedna sela, naročito u Prčanj.45 Krajem XIX i početkom XX vijeka mnogi mještani Bogdašića su prestajali da se bave poljoprivredom, odlazeći iz Bogdašića svakodnevno na rad u industrijsku zonu Tivta, a zatim se i iseljavali silazeći, iz starog naselja, ka polju, bliže obali i glavnom putu. Takođe, pojedini stanovnici Bogdašića su se potpuno iseljavali iz Boke Kotorske. Poslije Drugog svjetskog rata, iseljavanje postaje intenzivnije, a do potpunog napuštanja sela dolazi poslije zemljotresa 1979. godine.

Opis Naselje je razbijenog tipa i rasuto po cijelom pojasu istočnih padina na kojima leži glavni dio obradive zemlje. Kuće su grupisane po bratstvima, a kuće u grupacijama zbijene. Grupacije su međusobno udaljene 150–300 m. Godine 1834. bilo je trinaest bratstava sa 15 grupacija. U nižem, južnom djelu sela bili su Petkovići i Janovići, nešto više Maslova-

T ridesetih i četrdesetih godina XV vijeka, prodavali su u zemlju Župi, plodnom području oko Prevlake, kao i svoje rasute posjede po okolnim selima, a od sredine XV vijeka, prodavali su i terene u samim Bogdašićima, vinograde i zasejane površine. 45 Najpre su ljudi odlazili da rade pod najam zemlju građana Kotora ili Prčanja koja se nalazi u ataru Prčanja, zadržavajući porodicu, kuću i zemlju i dalje u Bogdašićima. Zatim bi od prodaje zemlje u starom selu, kupovali zemlju i kuću u novom selu i tu se konačno naseljavali. 44


50 Studija kulturne baštine Vrmca

Selo Bogdašići na kat. planu iz 1872. godine

ri i Brajaci, u srednjem djelu naselja bili su nastanjeni Marovići (2 grupe) i Lukovići (2 grupe). Na sjeveronm kraju su bratstva Biskupi, Šimunovići, Popovići, Trpinovići, Markovići, Đuraševići i Brkani. Kuće u Bogdašićima zidane su od kamena, u malteru, i obično su imale prizemlje i sprat, i dvovodan krov pokriven kanalicom. Najstarije

Raspored bratstava (crtež Z. Petrović)

stambene kuće, kao i pomoćne zgrade, građene su u suvozidu i bile pokrivene kamenim pločama. Kasnije, u XIX vijeku, u pojedinim bratstvima grade se veće i reprezentativnije kuće, s prizemljem i dva sprata. Karakteristika arhitekture Bogdašića su kule, kašteli. Svako veće bratstvo imalo je po jednu kulu koja je služila za odbranu u slučaju napada. Kule

su vjerovatno građene u XVI vijeku u vrijeme opasnosti od Turaka, a u selu je održana uspomena o sedam kula koje su pripadale bratstvima i na osmu koja se nalazila uz crkvu Sv. Vrača. Ovakvih kula nema u susjednoj Lastvi i predstavljaju posebnu karakteristiku Bogdašića. U Bogdašićima danas postoje tri crkve. U sjevernom djelu sela je


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 51

Pogled na grupaciju Petkovića

Situacija Petkovića (crtež B. Kojić)

Grupacija Petkovići, aksonometrija (crtež B. Kojić)

crkva Sv. Đorđa, za koju se pretpostavlja da potiče iz srednjeg vijeka. Do 1848. godine, župna crkva za sela Bogdašić, Mrčevac i Kavač bila je crkva Sv. Vrača koja se nalazi blizu grupacije Marovići.46

46 N  a groblju kod crkve sv Vrača sahranjivali su se Marovići, Brajaci i Brkani. Na groblju kod crkve Sv. Đorđa sahranjivali su se Lukovići, Biskupovići, Markovići, Baji, Ciki, a ranije Đuraševići, Šimunovići i Tripinovići.Na groblju kod crkve Sv. Petra sahranjivali su se Janovići, Petkovići i Maslovari.

Centar Bogdašića, crkva Sv. Petra (crtež Z.Petrović)


52 Studija kulturne baštine Vrmca

Crkva Sv. Vrača i grupacija Maroviči ( maslinjaci (označeni žutom šrafurom) pretežno u nižem, južnom dijelu,vinova loza i voće u sjevernom dijelu)

Crkva Sv. Petra iz XIII vijeka, na istaknutom mjestu u južnom djelu Bogdašića, postala je 1848. godine župna crkva za sela Bogdašići, Mrčevac i Kavač. Crkva Sv. Petra na izdignutom platou, malo groblje u podnožju i u neposrednoj blizni škola, činili su tokom XIX i XX vijeka centar sela. Bratstva u Bogdašićima su imala gumna, po 1 ili 2, a ukupno ih je bilo 15. Gumno Miholjski zbor imalo je značajnu ulogu do Drugog svjetskog rata, a Poslije rata na tom mjestu je sagrađen omladinski dom.

Kuće Marovića

U selu je bilo i nekoliko mlinova za ulje i za žito. Dva žitna mlina – vodenice nalazila su se na mjestu Carine, na Gradiošnici, a mlinovi za masline u grupacijama Petkovići, Janovići, Marovići i Vajdovi i Močevo brdo (danas pripada Kavču).

Gornjom Lastvom, Gradiošnicom, i selima Mrčevac i Kavač. Od glavnih podužnih staza, odvajale su se staze koje su vodile do pojedinih grupacija. Određeni segmenti staza su bili kaldrmisani i predstavljali istovremeno i kanale potoka.

U drugoj polovini XX vijeka postojale su dvije prodavnice, jedna u zaseoku Petkovići, najjužnijoj grupaciji kuća, a druga u okviru grupacije Brkani, najsjevernije grupacije.

Stanovništvo Bogdašića bavilo se poljoprivredom, voćarstvom i u manjoj mjeri stočarstvom. Obradive površine su bile izdijeljene na sitne parcele i nalazile su se na istočnoj strani sela, na padinama. Na terasastim imanjima uzgajale su se, najčešće kombinovano, različite kulture i to najviše vino-

Mreža puteva prolazila je kroz cio pojas u kome je obradiva zemlja i naselje, i spajala Bogdašiće s


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 53

Pogled na grupaciju Brkani

va loza, masline i voće.47 Kako su Bogdašići zauzimali veliku površinu, u zavisnosti od karakteristika terena i nadmorske visine gajile su se različite kulture. Od pretežnih maslinjaka u nižem, južnom dijelu,48 u središnjoj zoni sela su zastupljenije terase na kojima su se istovre-

meno uzgajale masline i vinova loza, zatim, u sjevernom djelu, na višim kotama, vinova loza i voće, uz poneki vinograd. Povrće se gajilo svuda, a zalivalo se iz počula ili ispod izvora.49 U ovom pojasu obradive zemlje ima dosta šume u manjim zabranima ili duž granica

imanja. Najzastupljeniji su dubovi i smreke. Na svim mjestima gdje nijesu zasađene masline ili drugo voće sađeni su dubovi i stvarane dubravice. Na istočnoj padini, iznad kuća, seča dubova je bila zabranjena, pošto su služili kao zaštita od odrona kamena.

Z emlja se koristila za povrće i žitarice, a na krajevima međa sadila se loza. Loza je uzgajana najčešće kao brajde, odrine, a manje u vinogradima. 48 Smatra se da su Bogdašići imali 6000 stabala maslina. 49 Od povrća se uzgajalo zelje, vrzot, blitva, krtola, luk por, čipula, kapula, česan, fažola, krastavci, paprika, balancana, salata i začini. Povrće se gajilo za domaće potrebe, ali i za prodaju na pijacama Tivta i Kotora. 47


54 Studija kulturne baštine Vrmca

Pogled na kuće u Brkanima

Postojeće stanje Selo Bogdašići je skoro u potpunosti napušteno.50 Kuće su u ruševnom stanju, i njihovo je stanje došlo u fazu kada je propadanje ubrzano, i ukoliko se ne preduzmu hitne mjere zaštite, prijeti im potpuno urušavanje. Kuće su osim toga i zarasle u trnje i šiblje, pa im je teško i prići. Pošto su mlinovi u ruševnom stanju, bez krovnih i međuspratnih konstrukcija, i ostaci opreme mlinova propadaju usljed kiše. Na crkvi Sv. Đorđa u toku su restauratorski radovi, dok je crkva Sv. Vrača u veoma lošem stanju. Seoski putevi, staze i „ulice“ su u lošem stanju. Od razvijenog sistema

staza koje su, u zavisnosti od nagiba terena i sastava tla bile na pojedinim segmentima kaldrmisane, a na pojedinim mjestima izvedene u vidu stepeništa, i koje su povezivale Bogdašiće s Gornjom Lastvom i istovremeno sve grupacije kuća u Bogdašićima međusobno, danas su prohodni samo segmentii. Usljed kiša, odrona kamena, obrušavanja ograda ili međa, mijenjale su trase originalnih staza.51 Stara zgrada škole je srušena, a u neposrednoj blizini crkve Sv. Petra sagrađene su kuće koje svojom arhitekturom, volumenom i materijalizacijom ne odgovaraju ambjentu Bogdašića i narušavaju izuzetan, dominantan položaj ove crkve.

3.2.1.3. Gornja Lastva Položaj Gornja Lastva se nalazi u sjevernom dijelu Vrmca. S istočne strane zaklonjena je padinama Vrmca i Veljim vrhom, dok se sjeverozapadno od Lastve, kao izrazita dominanta, nalazi brdo Sveti Vid. Od Gornje Lastve teren se spušta prema zapadu, te se otvara vizura prema nižim, zapadnim zonama Vrmca, Donjoj Lastvi, Tivtu, tivatskom zalivu i otvorenom moru. U blizini Gornje Lastve nalazi se nekoliko zaseoka, danas uglavnom napuštenih. Zaseok Orašje se nalazi sjeverno od sela, na putu prema Veće brdu i Lepetanima. S južne strane je zaseok Gornja voda, nekada dio Pasiglava.

 ekoliko kuća vlasnici koriste kao vikendice (dvije porodice Marovića i Brkani). Imanja oko kuća koja se koriste, s uređenim međama N i stablima maslina, stvaraju predstavu o nekadašnjem izgledu sela. 51 Mještani Bogdašića, koji danas žive u Tivtu i okolnim mjestima, još uvijek se sjećaju autentčnih trasa. 50


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 55

Pogled na Gornju Lastvu i Sv. Vid

Istorijat U arhivskim dokumentima Lastva se pominje u XIV vijeku, a naziv je slovenskog porijekla. Pripadala je kotorskom distriktu, a prema odredbama kotorskog statuta stanovnici Lastve i Jaklja bili su dužni da dežuraju na području usque ad Passiglavam, od rta Peregium do potoka u Tivtu (Seljanovo).52 Seoski glavar, imenovan najvjerovatnije od strane kotorske opštine, 52

nosio je naziv ćepalija, valios, knez i kapetan. Stanovništvo se uglavnom bavilo poljoprivredom, a glavni proizvodi su bili vino, ulje i pšenica. Pored poljoprivrede, stanovnici Lastve bavili su se pomorstvom i zanatima, a u arhivskim dokumentima pominju se zlatari i kovači. Lastovljani su često ostavljali ili poklanjali zemlju Crkvi koja danas ima značajne posjede zemlje na Vrmcu.

Naseljena bratstva od XIV do XVII vijeka su bila Tolčić, Babić, Osapić, Brajković, Culović, Runković, Petrović, Petković, Milojević, Miladinović, Ivanović, Pripković, Ostojić, Jurojević. Zaseoci Lastve bili su Orašje, Vidari, Rozgovčevo, Gornja voda. Zaseok Rozgovčevo sastojao se od jednog bratstva naziva Rozgovac. Prva vijest o ovom bratstvu potiče iz 1431. godine53, a u XIX vijeku zaseok više ne postoji.

Detaljnije vidjeti u : Božić I., Selo Bogdašići ..., 34; Lupis V., Spomenica 600 obljetnice crkva Male Gospe u Gornjoj Lastvi, 2011, 45


56 Studija kulturne baštine Vrmca

Od XV vijeka, kao i u drugim selima na Vrmcu, opasnost su počeli da predstavljaju turski upadi. Srednjovjekovna crkva Sv. Vida koja je bila župna crkva Gornje Lastve, oko koje su se sahranjivali mještani Lastve, razrušena je i opljačkana u vrijeme turskih napada na sela na Vrmcu, u XVI vijeku.54 Lastovljani su pritekli u pomoć Perastu tokom Peraškog boja 1654. godine, a kako se tokom XVI i XVII vijeka Lastva postepeno proširila na područje Pasiglava, postoje dvije verzije narodne priče o pomoći Perastu: Ima narodna priča, koja tvrdi, da su Pasjiglavci još za prve provale Turaka u pomoć pritekli Perastu spustiv se preko planina do morskog tijesna „Verige“, što leži sučelice Perastu. Da prikriju svoju slabost, pa da zastraše Turke, ovom se varkom posluže: Na današnjem okomitom vrhu Sv. Vida, koji se diže 445 met. nad Donjom Lastvom, nalože silnu vatru, oko koje se cijele noći Pasijiglavci sa djecom i ženama kretahu, e da bi Turci s dola gledajući mislili, pomoćnica vojske ide Perastu u pomoć. I danas vodi tik ispod Sv. Vida

prema Verigama staza, a Peraštani i danas 15. svibnja svetkuju kao na dan, gdje su Turke hametom potukli, kako i narodna pjesma pjeva. Dakako da druga priča kazuje, da su Lastovljani bili ti pomoćnici Peraštana.55 Godine 1655. Lastva je, kao i druga susjedna sela, stradala upadom Turaka. Selo je pretrpjelo oštećenja i u zemljotresu 1667. godine. Lastva doživljava uspon i ekonomski razvoj u XVIII i tokom XIX vijeka kada se na mjestu starih prizemnih kuća građenih u suvozidu, ali i na do tada neizgrađenim lokacijama, grade nove, savremenije kuće sa prizemljem, dva sprata i potkrovljem, po ugledu na reprezentativne kuće na obali. Grade se seoske uličice i mlinovi, a proširuje se i oprema crkva Rođenja Marijinog. U ovom periodu nezavisne manje cjeline srastaju u jedinstveno tkivo i postepeno se gubi podjela na grupacije. Površina koju zauzima naselje se povećava. Baveći se sve više pomorstvom, stanovništvo se postepeno preseljava na obalu i formira se Donja Lastva. Na prostoru Donje Lastve, duž obale, imanja

nekadašnjih letnjikovaca dijele se i grade se reprezetntativne kuće. Na mjestu kapele koja se nalazila na imanju Bolica, sagrađena je crkva Sv. Roka.56 Škola u Gornjoj Lastvi otvorena je 1845. godine, a zgrada škole sagrađena je 1887. godine. Početkom XX vijeka, kao posljedica razvoja industrije, dolazi do bržeg razvoja zanatstva, naročito u oblasti brodogradnje i građevinarstva. Osnivaju se kulturno umjetnička društva.57 U Donjoj Lastvi je od 1925. do 1933. godine uređena obala, a u Gornjoj Lastvi izgrađeni su rezervoari za vodu. Poslije Drugog svjetskog rata Lastva se obnavlja. Električna struja je uvedena 1948. godine. Godine 1962. izveden je kolski put od Donje do Gornje Lastve, koji je 1977. godine asfaltiran. Ipak, iseljavanje stanovništva se nastavilo.58 Tokom XX vijeka gornje selo se postepeno napušta, a intenzivnije iseljavanje, koje je dovelo do potpunog napuštanja sela, počelo je poslije zemljotresa 1979. godine.

Od ovog bratstva poteklo je i izumrlo bratstvo Brajković. Crkva je već 1529. godine bila u ruševnom stanju. Stjepčević I., n. d, 21 55 Novotni Vj., Lastva, 1908., 9. 56 Kapelu su Bolice sagradile na svom imanju u XVI vijeku. Početkom XVI vijeka se u Jaklju spominje kuća porodice Bolica. 57 U Donjoj Lastvi formira se Hrvatska čitaonica, a u Gornjoj lastvi Hrvatsko tamburaško društvo “Napredak” 1919. godine. Društvo je pored tamburaškog zbora imalo i dramsku grupu i okupljalo je 215 članova. Do izgradnje Doma kulture 1948. godine, priredbe su se organizovale u pojedinim većim seoskim kućama i na otvorenom prostoru ispred seoske crkve. 58 Stjepčević A.,O prošlosti Gornje Lastve u: Gornja Lastva između sjećanja i sadašnjosti, Radionice Crna Gora, sinteza radionica 20032007 53 54


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 57

Gornja Lastva prije XIX vijeka

Gornja Lastva krajem XIX vijeka

Gornja Lastva u drugoj pol. XX vijeka59

Segment Gornje Lastve sa prikazom namena površina (žuto – maslinjaci, roze – vinograd, narandžasto – više kultura na istom terenui)

Opis sela Naselje je razbijenog tipa, ali su kuće gušće raspoređene nego u Bogdašićima, pa ostavlja utisak zbijenog naselja. Kuće su grupisane u manje nizove, građene duž izohipsi i orijentisane prema padini, a na

59

najvišem mjestu je crkva Rođenja Marijinog koja predstavlja dominantu, vizuelni reper i centar naselja. U okviru crkvenog dvorišta nalazi se mlin i škola. Između grupacija kuća izvedene su ulice i staze sa kanalima, ograđene zidovima u suvozidu. Na manjoj

Skice iz Božović G.., Projekat oživljavanja..., 76.

udaljenosti od sela, nalaze se zaseoci Orašje i Gornja Voda. Pojedine grupacije kuća nazivaju se po prezimenima familija koje su tu živjele – Nikolići, Matkovići, Abovići, Markovići. U Orašju su živjeli Marinići i Ribice. Nikolići, Matkovići i Sre-


58 Studija kulturne baštine Vrmca

dani živjeli su u Matkovićima (ova grupacija se naziva i Kovačevići najvjerovatnije po kovačkoj radionici, pošto ovo prezime nije zabilježeno u Gornjoj Lastvi). Stjepćevići žive u Vidovićima (ni prezime Vidovići nije zabilježeno u Gornjoj Lastvi). U Gornjoj Lastvi je bilo 7 mlinova za masline i jedan za žito. Mlin koji je i danas u funkciji pripada crkvi, a ostali su bili u različitim djelovima sela u prizemlju privatnih kuća. Žito se vršalo na 12 guvna. Oko naselja se nalaze maslinjaci i vinogradi.60 Pošto Lastva, kao i Bogdašići, zauzima veliku površinu, u zavisnosti od položaja, nadmorske visine i osunčanosti, uzgajale su se različite kulture. Iz rekapitulacije katastarskih zemljišnih knjiga iz 1838. godine, saznaje se da su od obradivih površina koje su pripadale stanovnicima Gornje Lastve najveću površinu zauzimali pašnjaci (250 ha), zatim obradive površine sa maslinjacima (23 ha), pašnjaci s maslinjacima (18 ha), vinogradi (15 ha), obradive površine sa vinogradom i voćem (12 ha).61 Postojeće stanje

Gornja Lastva, aksonometrijski prikaz (crtež G. Božović)

Selo je napušteno, brojne kuće su u ruševnom stanju, a pojedini

S redinom XIX vijeka u Lastvi je bilo preko 12000 stabala maslina. Početkom XX vijeka Lastva je raspolagala sa 118500 korena loza i prinosom od 138 hektolitara vina. 61 U selu je bilo zasijano pšenicom 16,5, a ječmom 0,5 jutara. Od voća je najviše bilo murvi, šljiva, trešanja, smokava, kostanja, oraha i nešto manje jabuka i krušaka. Od povrća najviše se uzgajala fažola, biž, luk, krtola, zelje, blitva i salata. Osim domaće upotrebe, voće se prodavalo i na kotorskoj pijaci. Početkom XX vijeka u Lastvi je bilo 75 krava, 239 ovaca, 216 koza. U selu su radila dva mesara, a meso se prodavalo u Donjoj Lastvi i Tivtu. 60


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 59

Mali podzidi, za po jednu maslinu u Gornjoj Lastvi

Ogradni zidovi duž seoskih ulica u Gornjoj Lastvi


60 Studija kulturne baštine Vrmca

vlasnici kuća koji žive u Donjoj Lastvi i drugim priobalnim naseljima, obilaze kuće ili ih koriste za odmor. Naporom pojedinih mještana i NVO „Napredak“ iz Lastve sprovode se različite akcije kako bi se očuvalo i unaprijedilo stanje sela. Obnavljaju se ogradni zidovi i međe, organizuju kulturni događaji, muzički koncerti, predavanja, radionice, u cilju podizanja svesti o vrednostima i značaju sela. U Gornjoj Lastvi se nalazi i etnografska zbirka Anđelka Stjepčevića koja svjedoči o istoriji i tradiciji sela na Vrmcu. Naselja Gornja i Donja Lastva prepoznata su kao vrijedne ambijentalne cjeline, na osnovu istraživanja ruralnih naselja Tivatske opštine koje je sprovedeno osamdesetih godina XX vijeka. Za ove cjeline su izrađeni urbanistički projekti koji nijesu realizovani.

3.2.1.4. Veće brdo Položaj Selo Veće brdo se nalazi na sjevernoj strani Vrmca, iznad Lepetana, na istaknutoj padini koja se spušta ka obali. Iz sela se pruža pogled prema Sv. Vidu, Verigama, risanskom, tivatskom i hercegnovskom zalivu. Selo je stazama povezano s obalom, Gornjom Lastvom i Gornjim Stolivom.

62

Segment Gornje Lastve, zaseok Orašje, sa prikazom namjene površina – od maslinjaka (žuto) i kombinacije maslinjaka i vinograda (narandžasto) u južnoj zoni, u sjevernoj zoni, od Orašja ka severozapadu, prostiru se vinogradi (roze) i vinogradi sa voćem

Istorijat Selo Veće brdo u srednjem vijeku je pripadalo opatiji Sv. Đorđa ispred Perasta. U okviru kotorskog distrikta selo je imalo poseban status, ali su stanovnici ovog sela i pored toga bili uključeni u straže, i morali su da stražare od Bijelog Pijeska do rta Peregium. Obaveze prema opatiji bile su najvjerovatnije naturalne ili novčane.

Peraštani, koji su imali imanja na sjevernim padinama Vrmca, prema predanju, sastajali su se na izdignutom, istaknutom položaju „u vijeće“ kraj crkve, pa odatle potiče naziv Uviechiebardo. Obala između Veriga i Plavde do polovine XVI vijeka nije imala posebno ime, već je nazivana primorje Veće brda, Tivat ili predio Sv. Lovrinca. Polovinom

 rije porodice Lepetan iz Perasta ove terene je posjedovala opatija Sv. Đorđa i porodica Drago iz Kotora. Porodica Lepetan se P naseljava, a od prezimena ili nadimka naseljenika (u predjelu Sv. Lovrinca kod Lepetanaca) nastaje 1546. godine ime Lepetan kao naziv lokaliteta, Detaljnije vidjeti u Stjepčević I., n. d. 9.


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 61

Selo Veće brdo

XVI vijeka ovaj dio obale dobija naziv Lepetani po uglednoj peraškoj porodici Lepetan.62 Tokom XIX vijeka na mjestu malih kuća u suvozidu, grade se velike dvospratne kuće. U XX vijeku stanovništvo se iseljava i prelazi uglavnom u Lepetane. Opis Veće brdo se nalazi na dominantnom mjestu, iznad Veriga i Lepetana, i sastoji se iz naselja i imanja

koja se pružaju iznad i ispod naselja. Naselje se sastoji iz nekoliko nizova kuća. Od prilaznog puta, koji vodi od Lepetana, glavni put kroz selo vodi uzbrdo, a od puta se račvaju dvije strane sela, sjeverna i južna. Sjeverna strana obuhvata nekoliko manjih nizova kuća, raspoređenih duž izohipsi. Južna strana obuhvata nekoliko kuća i crkvu Sv. Ilije. Na mjestu gdje se završava prilazni put i počenje selo, nalazi se usuvo zidano gumno. U starije doba, kuće su bile zidane usuvo, građene u nizovima, s kro-

vovima pokrivenim kamenim pločama. Kuće su bile dvodjelne, sa zadnjim djelom djelimično ukopanim i podignutim za nekoliko stepenika u odnosu na prednji dio kuće. Oko kuća se nalazilo manje dvorište ograđeno ogradnim zidom zidanim takođe u suvozidu. Ispred kuća nalazila su se popločana dvorišta, terase, s odrinom. Kasnije, krajem XVIII i tokom XIX vijeka, u Veće brdu je sagrađeno nekoliko velikih, dvospratnih kuća, po ugledu na kuće na obali. Stare kuće su postale pomoćne zgrade.


62 Studija kulturne baštine Vrmca

Pogled na starije kuće u Veće brdu

Pogled na crkvu Sv. Ilije

Unutrašnjost jedne stare kuće (danas štala)

Gumno na ulazu u selo iz Lepetana

Tokom XX vijeka, stanovništvo “silazi” na obalu, uglavnom u Lepetane. Postojeće stanje Napuštanje sela počelo je u XX vijeku, a selo je danas skoro potpuno pusto, živi se samo u jednoj kući. Pojedini vlasnici imanja i

63

Stjepčević I., n. d, 7

starih kuća drže stoku ili živinu u selu, ili imaju vrtove, pa su prilazne staze zbog toga dobro održavane. Najveći broj kuća je u ruševnom stanju. Stare kuće „pločarice“ više puta su transformisane i prerađivane, tako da je teško utvrditi njihovu autentičnu arhitekturu, iz vremena kada se u njima stanovalo.

3.2.1.5. Zaseoci u Tivtu − Đurđevo brdo Tivat je u srednjem vijeku obuhvatao veliki prostor uz more, od Pina do Lepetana, a moguće je da je obuhvatao i čitavu sjeverozapadnu obalu Vrmca.63 U arhivskim dokumentima Tivat se naziva Theodo, Theudo ili Teodo. Postoje različite


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 63

Prikaz segmenta Tivta na katastarskom planu iz 1838 godine. Zaseoci su okruženi baštama i malim parcelama sa vinogradima i maslinjacima. Međusobno su povezani stazama. Između zaseoka se uočavaju velike parcele sa maslinjacima i vinogradima koji su pripadali bogatim kotorskim, a zatim Prčanjskim i Dobrotskim porodicama.


64 Studija kulturne baštine Vrmca

Ostaci starog Tivta

Segment stare ulice u Tivtu

pretpostavke o porijeklu naziva Tivta. Prema jednom tumačenju naziv je izveden od imena hrišćanskog sveca Theodorus ili Theodosius. Prema nekim tumačenjima, naziv je izveden od imena ilirske karljice Teute. Postoji tumačenje i da naziv potiče od luči. O porijeklu imena Tivta postoje legende i priče, a u XVII vijeku Timotej Cizila piše:

Ovdje se ona povlačila preko ljeta radi zabave sa nekom gospodom sa svoga dvora, kako bi vodila svoj privatni život....64

„Theudo“ ili „thedu“ je jedna vrsta drveta koja se dobija od stabla divljeg bora pomoću kojeg ribari običavaju noću da svijtle (luč), po čemu je dobila ime ova ravnica koja je radost, svijetlo i sjaj svih drugih koje su u ovom Zalivu.

Tivat je u srednjem vijeku pripadao kotorskom distriktu. U obalnoj zoni nalazila su se crkvena imanja i imanja kotorske vlastele sa ljetnjikovcima. Kotorska vlastela je dominantna do kraja XVII vijeka, kada, prvo imanja otkupljuju Peraštani, a kasnije Prčanjani i Dobroćani. Iznad ove obalne zone, na padinama Vrmca, nalazili su se zaseoci u kojima su živjeli kmetovi s vlastelinskih imanja. Zajednički naziv zaseoka bio je Crni Plat (staro ime za Tivat), koji se pominje prvi put u kotorskom statutu u XIV vijeku, a u dokumentima se

... I najzad, neki ga zovu „Theudo“ ili „Theuto“ po Teuti, risanskoj kraljici, čiji su se prekrasni vrtovi ovdje nalazili, kao i sve raskoši kraljevskog dvora u doba Rimljana, na ravnici blizu obale mora, između crkve Sv. Roka i rta koji gleda prema zapadu.

Za razliku od velikih sela u gornjoj zoni Vrmca, kao što su Bogdašići i Lastva, u Tivtu se formira niz manjih zaselaka koja su bila vezana za imanja u obalnim zonama.

to ime javlja do kraja XVIII vijeka. Na Koronelijevom planu iz XVIII vijeka Tivat (Crniplat) ima 40 kuća. Najviši zaseoci se formiraju na mjestu gdje krševiti predio prelazi u obradive površine i razbacani su, u manjim grupacijama, skoro do obale. U zaseocima u gornjim zonama u srednjem vijeku su živjeli stočari koji su stoku vodili na ispašu po okolnim brdima, do Bogdašića. Njihovi posjedi nijesu bili dovoljni da prehrane porodice, pa su prihvatali status posadnika ili kmetova (kolona) na crkvenim posjedima i posjedima kotorske vlastele. Kmetski odnosi zadržali su se do XX vijeka, a stanovnici Tivta su se do izgradnje arsenala u Tivtu i razvoja glinene industrije bavili uglavnom zemljoradnjom. Zaseoci u Tivtu sastoje se iz nizova kuća, koje su mogle biti kvadratne ili pravougaone osnove. Ponekad

64 Цизила Т., Златни во, у: Аналисти, хроничари, биографи, превод С. Пејовић, приредио М. Милошевић, Књижевност Црне Горе од XII до XIX вијека, Цетиње, 1996, 48–140.


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 65

su nizovi formirani nizanjem kuća spojenih po dužoj strani, s uskim frontovima, dok su ponekad kuće spojene po kraćoj fasadi. Veće, izdužene kuće, često su bile podijeljene po vertikali na dijelove (među članovima iste porodice). Nizovi kuća su uvijek postavljeni po izohipsi i orijentisani prema padini. Ispred kuća su se nalazile male terase, a ispred terasa vrtovi sa povrtnjacima za domaću upotrebu. Oko ovih dvorišta, nalazile su se male parcele sa vinogradima, voćnjacima i maslinjacima. Uz kuće su postojala manja gumna, dok su se veća, zajednička, nalazila u blizini grupacije, na istaknutom mjestu. U pojedinim zaseocima građeni su mlinovi. Na dominantnim mjestima i raskrsnicama nalazile su se crkve (Sv. Srđ, Sv. Šimun, Sv. Ana). Između zaseoka su se prostirale velike parcele kotorskih

Segment Đurđevog brda sa nizovima kuća, 2 gumna i okolnim obradivim imanjima na planu iz 1838 .

Đurđevo brdo 1980 godine, na mjestu starijih nizova kuća nalaze se veće kuće, sagrađene u XIX vijeku. (aksonometrijski prikaz idealna rekonstrukcija, crtež G. Božović)


66 Studija kulturne baštine Vrmca

Crkva Sv. Srđa, Nikole i Dimitrija na Đurđevom brdu

Nova zgrada koja zaklanja pogled na crkvu

Postojeće stanje

Stara kuća, pogled sa gornje strane

vlasteoskih porodica, s maslinjacima i vinogradima. Ove parcele bile su ispresijecane kanalima za navodnjavanje (i isušivanje).

na tivatskoj strani Vrmca, je Đurđevo brdo.

Stari Tivat je danas dio savremenog Tivta, a očuvano je nekoliko kuća i donekle ulična struktura. Jedan od većih zaseoka, koji je do danas u velikoj mjeri sačuvan, i svjedoči o transformacijama sela

Đurđevo brdo je zaselak u Tivtu. Nalazi se na uzvišenju, na nadmorskoj visini od 130 m, ispod vrha Kalac, na dijelu gdje strme zapadne padine prelaze u obradive površine blažeg nagiba.

Đurđevo brdo

Danas se sastoji se od desetak kuća lepezasto raspoređenih u nekoliko redova, duž izohipsi, orijentisanih prema padini. Dvije upravne ulice su istovremeno stepeništa i vode do zaravni iznad zaseoka na kojoj se nalazi crkva Sv. Srđa, Nikole i Dimitrija. Sudeći po spolijama ugrađenim u fasadu, pretpostavlja se da je crkva sagrađena na mjestu


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 67

starije crkve, iz IX vijeka. Oko crkve se nalazilo groblje. U zaseoku je postojao jedan mlin za masline koji je danas u ruševnom stanju.

slobodnih površina koncipiranih po tradicionalnim principima i glomaznih kuća koje pretenduju na građansku reprezentativnost.65

Istorijat

Postojeće stanje

Na planu iz 1838. godine uočava se kompaktnija struktura zaseoka, s kućama izdužene ili kvadratne osnove, u nizovima postavljenim u redovima, duž izohipsi. Postojala su dva gumna, jedno manje ispod mlina, i veće, vjerovatno vezano za cio zaselak, na istočnoj strani sela. Ispred kuća su bila uzana dvorišta, a iza kuća i ispred ovih dvorišta bašte i obradive površine s maslinama. Oko sela su tereni na kojima su se uzgajale masline, vinova loza i voće. Osim glavne grupacije kuća, ispod crkve Sv. Srđa, u blizini je bilo još nekoliko grupacija koje su se sastojale iz dvije do tri kuće i gumna.

Đurđevo brdo je nekada predstavljalo usamljenu grupu kuća na padini Vrmca, a danas je dio Tivta i nalazi se na relativno maloj udaljenosti od poslednjeg niza kuća u Tivtu. Zbog slabe pristupačnosti (ne postoji kolski put do zaseoka) ambijent je uglavnom očuvan, pa Đurđevo brdo, iako u ruševnom stanju, predstavlja jedan od rijetkih sačuvanih zaseoka na tivatskim padinama Vrmca. U blizini naselja su obradive površine i maslinjaci. Za Đurđevo brdo kao ambijentalnu cjelinu izrađen je urbanistički projekat osamdesetih godina XX vijeka, koji nije kasnije realizovan. Selo je danas napušteno, kuće kao i crkva Sv. Srđa su u ruševnom stanju, a nastanjena je jedna porodica. U neposrednoj bilizini sagrađena je kuća koja svojim položajem i arhitekturom degradira vrijednosti ambijentalne cjeline i zaklanja pogled na crkvu Sv. Srđa, glavni akcenat, vizuelni reper i dominantu naselja.

Tokom XIX vijeka, sagrađene su na pojedinim mjestima velike dvospratne kuće. Sistem ulica je očuvan, ali su se izgubili nekadašnji nizovi kuća, kao i gumna, pa se naselje danas sastoji iz desetak uglavnom pojedinačinih kuća čiji položaj prati staru strukturu naselja. Sve ovo stvara izvestan nesklad između skučenih

65 66

3.2.1.6. Mrčevac Mrčevac predstavlja najmanje selo na jugozapadnim padinama Vrmca, nalazi se između Tivta i Bogdašića, i prostire od gornjih zona Vrmca, ispod Gomilice i Popove Glave, do mora. Istorijat Mrčevac je već u XIV vijeku bio formirano selo, a prema kotorskom statutu stanovnici Mrčevca bili su u obavezi da stražare od Župe u predjelu Prevlake, preko koje se Grbalj vezuje s Tivatskom zalivom, do rijeke Gradac. Selo je formirano u gornjoj zoni, dok je u nižem predjelu, prema obali, crkva imala svoje posjede, a kotorske plemićke porodice feude sa ljetnjikovcima. Veliko imanje je pripadalo plemićkoj porodici Pasquali iz Kotora. Opatija Svetog Đorđa je imala imanja na lokalitetima Krstac i Žekovo. Crkva je bila vlasnik i drugih posjeda. Kasnije, tokom XVII i XVIII vijeka, s usponom Prčanja, istaknute pomorske porodice Verona i Beskuća otkupljuju imanja od Kotorana. Najpoznatija kontija, s najvećim zemljišnim posjedom, je Beskuća u Dumidranu. Beskućino imanje na

Božović G., Projekat oživljavanja..., 17. Do novijeg vremena je postojala velika, kamena, spratna kuća, prostranom avlijom opasanom zidom. C. Stanić pominje da se u dvorištu nalazila kapela Sv. Barbare, vjerovatno iz XVII vijeka oko koje je bilo nekoliko grobova. Imanje Sv. Barbare u Dumidrani pominje se u Prvoj notarskoj knjizi Kotorskog arhiva. Sjeverni dio kuće je rekonstruisan i dozidan 50-ih godina XX vijeka, južni se urušio u zemljotresu (natpis sa kuće je uzidan u stepenište nove kuće). Ostao je samo dio zapadnog zida, pored kojeg je izveden stambeni objekat.


68 Studija kulturne baštine Vrmca

Po povratku, selo je bilo opustošeno. Seljani Mrčevca pretrpjeli su stradanja i u Drugom svjetskom ratu. Iseljavanje koje je počelo u XX vijeku, postaje intenzivno poslije zemljotresa 1979. godine. Opis

Tokom XVIII i XIX vijeka selo doživljava određeni uspon, grade se nove kuće, kaptiraju izvori, a 1903. godine obnavlja se crkva Sv. Agate.

Mrčevac je selo razbijenog tipa i sastoji se iz dva zaseoka, Matijevića i Božinovića, i nekoliko izdvojenih kuća. Na istaknutom dominantnom mjestu, nalazi se crkva Sv. Agate. Oko kuća su bile terasaste parcele, podgrađene suhomeđama sa maslinama i smokvama. U nižim zonama bilo je više vinograda.67 Selo je bogato vodom, ima nekoliko izvora,68 a bilo je i dosta počula (bunara) s kojih se navodnjavalo nekad obrađeno i veoma plodno zemljište. Postoje dva kaptirana izvora, voda Božinovića i Gradanja.

Tokom Prvog svjetskog rata, od 1914. do 1916, stanovnici Mrčevca, kao i stanovnici Bogdašića i Kavča, bili su privremeno preseljeni u Zadar, odnosno u Veće brdo, pošto su se našli u graničnoj zoni između Austrougarskog carstva i Crne Gore.

O nekadašnjim imanjima svjedoče sačuvani tragovi starih kuća koje su se nalazile u okviru kontija: Kulina iznad Dumidrana, Krstac i Rahovići (postoje gumna), ruševina iznad Grdanje, Veronića imanje oko crkve Sv.

Mrčevac na Koronelijevom planu iz XVIII vijeka, označeno je da ima 8 kuća

uzvišenju, dominiralo je čitavom okolinom.66 U selu su živjela bratstva Božinovići, Matijevići i Matkovići. Tokom XVI i XVII vijeka, sve do oslobođenja Herceg Novog, pošto je Mrčevac bio pogranično selo mletačke teritorije, vladale su teške prilike, naročito tokom Kandijskog rata, a turski upadi su predstavljali stalnu opasnost. Mrčevac je stradao 1655. godine, kada su opustošena i druga sela na Vrmcu. Godine 1658. seljani Mrčevca su morali da napuste kuće, i jedno vrijeme su boravili u Tivtu.

Po statistici iz 1656. godine Mrčevac je imao 38 domova. Stanovnici sela bili su u kmetskom odnosu prema vlasnicima imanja.

U prošlosti su se ovdje, kao i na čitavom jugozapadnom dijelu Vrmca uzgajale dobre sorte vinove loze, za vino marzamin, koje se spominje u arhivskim izvorima. Don Niko Luković piše da su Dobroćani i Prčanjani uvezli iz Grčke u Tivat, posebnu vrstu loze, od koje se dobijalo čuveno vino „marzamin“, ukusom slično španskoj malagi. 68 Izvori su: Grdanja između Matijevića i Rahovića, Studenac u Božinovićima, Tripetino na granici Mrčevca sa Tivtom. 67


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 69

Agate s kućom sa puškarnicama, ostaci stare kamene kuće na putu između Mrčevca i Bogdašića (Mačino). U selu je bilo mlinova za masline i za žito. Postojeće stanje U XX vijeku je počelo iseljavanje, a polovinom XX vijeka posljednje porodice su napustile selo i nastanile se u niže djelove Mrčevca, Gradiošnicu ili u

Gornji Kavač

Tivat. Zemljotres iz 1979. godine je takođe urušio ili jako oštetio stare kuće. Poslije zemljotresa, selo napuštaju i posljednji starosjedioci, a u selu danas živi samo jedna starosjedelačka porodica. Prodajom kuća i imanja, dolaskom novih stanovnika i građevinskim intervencijama, selo je u velikoj mjeri izgubilo autentičnost.

3.2.1.7. Kavač Položaj sela

Područije Kavča je rubno područje između Opština Tivat i Kotor. Kavač se prostire na zapadnoj padini Vrmca između Trojice i Gradiošnice i od vrha Vmca do tivatskog polja u podnožju. Nagib terena nije ujednačen, dosta je strm u višim

Pogled na Kavač i Prevlaku iz Gornjeg Kavča


70 Studija kulturne baštine Vrmca

U Prvom svjetskom ratu, mještani Kavča su bili preseljeni u Zadar, kao i mještani Mrčevca i Bogdašića, a selo je u bombardovanju pretrpjelo velika oštećenja. U periodu između dva svjetska rata Kavač se oporavlja, otvara se škola (1930) i obnavljaju crkve (Sv. Ana, 1938). Mještani Kavča stradali su i u Drugom svjetskom ratu. Kavač je pretrpeo oštećenja u zemljotresu 1979. godine. Opis Kompleks Rizzo

zonama, a blažim nagibom se spušta prema podnožju. Iz gornjih zona Kavča pružaju se izuzetni vidici ka Prevlaci, Vrmcu, solilima, tivatskom zalivu. Istorijat Kavač je u srednjem vijeku pripadao kotorskom distriktu, a stanovnici Kavča (omne homines de Lourizagna dt de Cavaz) su bili dužni da stražare od Graca do Laurice. Naselje se sastojalo od nekoliko manjih grupacija kuća. Po statistici iz 1656. u Kavču je bilo 43 doma. Kavač su sačinjavala su četiri bratstva: Počanići, Matijevići, Čelanovići i Popovići, a naselje se sastojalo iz nekoliko manjih grupacija kuća. 69

Kotorska vlastela je imala imanja u Kavču. Nad crkvom Sv. Križa patronat je imala kotorska porodica Buća, pa se može pretpostaviti da su se u okolini crkve nalazila i njihova imanja. Veliko imanje u Kavču je imala i porodica Rico (Rizzo) u XVII vijeku. Kao pogranično područje kotorske teritorije, Kavač je stradao u turskim upadima tokom XVI i XVII vijeka. Razaranja je pretrpeo i u zemljotresu 1667. godine, kada je srušena i crkva Sv. Križa. U vrijeme austrijske vladavine u Kavču se grade stambene kuće, obnavljaju seoske ulice, obrađjuju kanali i izvode potporni zidovi.

Kavač je selo razbijenog tipa, formirano u nekoliko grupacija. Grupacije se sastoje iz pojedinačnih stambenih kuća ili razvijenih stambenih nizova pojedinih familija s pratećim ekonomskim objektima. U gornjoj zoni nalazi se nekoliko crkava, Sv. Ivan, a zatim, na malom rastojanju Sv. Ana,69 Sv. Križ i pravoslavna crva Sv. Petke. Između crkava Sv. Križa i Sv. Ane nalazilo se imanje porodice Rico (Rizzo) s kućom, kapelom Sv. Nikole i vjerovatno kulom. Kasniji vlasnik, Vuk Ćuković, poklonio je imanje u XIX vijeku pravoslavnoj crkvi. Prvo je formirano pravoslavno groblje, a zatim je sagrađena crkva Sv. Petke. Kuća uz kapelu je u XX vijeku bila adaptirana za školu. Nešto niže, na stijeni, bratstvo Vučetića je imalo uljani mlin.

Za crkvu Sv. Ane postoji pretpostavka da je u nekom periodu pripadala susednim Bogdašićima, a da su se granice sela menjale.


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 71

Grupacija kuća iz XIX vijeka

Ulica formirana ili obnovljena u XIX vijeku

Kanal potoka

Prostor Kavča dijagonalno, od podnožija u Gradiošnici do Trojice presjeca lokalni put, veza Tivta i Kotora preko Trojice. Od Trojice vodi kolski put do tvrđave na Vrmcu. Plodno tlo na osunčanom terenu nekada je bio terasasto podzidano, obrađivano i zasađeno maslinama.

Postojeće stanje Danas, nekadašnja obilježja sela razbijenog tipa i terasasto organizovanih poljoprivrednih površina zamijenjena su zapuštenim docima i maslinjacima kojima se širi šuma i šikara. Intezivna gradnja duž saobraćajnice dovodi do trajne promjene karaktera sela. Veliko širenje građevinskih

zona i povezivanje u kontinuiranu građevinsku zonu planirano je važećim planskim aktima, a širenje građevinskih zona se planira na površine kvalitetnog poljoprivrednog zemljišta što može dovesti do gubitka prostornih, funkcionalnih i vizuelnih odnosa unutar naselja i naselja prema okolini i poremetiti vizure i prostorne akcente. Crkve, prostorni akcenti u ovom području


72 Studija kulturne baštine Vrmca

Riegerov prikaz Mula sa reprezentativnim kućama na obali, terasastim imanjima i rijetkim kućama u gornjoj zoni

gube svoj nekadašnji značaj. Nova gradnja ne uvažava tipološke karakteristike naselja niti karakteristično arhitektonsko oblikovanje. Gašenje poljoprivrede i planirana gradnja nove saobraćajnice čija trasa dijelom prolazi ovim područijem, bitno će promijeniti obilježje pejzaža.

3.2.1.8. Muo Naselje Muo nalazi se na jugoistočnim padinama Vrmca, i pruža se od grebena Vrmca do obale. S južne strane graniči se sa Škaljarima, a sa sjeverne s Prčanjem. U gornjim zonama obuhvata krševiti predio, dok se u donjim nalazi uzan pojas obradivih površina na podzidanim terasama. U srednjem vijeku na Mulu je kotorska vlastela imala velika imanja s maslinjacima, vinogradima i voćn-

jacima, a naselje razbijenog tipa, s malim grupacijama kuća formiralo se u zoni od obale do oko 200 m iznad obale. Naselje se formiralo oko crkve Sv. Kuzme i Damjana ispred koje se nalazilo do XVIII vijeka

staro groblje. Stanovnici Mula uglavnom su se bavili ribolovom. U XVIII vijeku ispred stare crkve Sv. Kuzme i Damjana sagrađena je nova barokna, a stara crkva je uklopljena u novu građevinu.


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 73

U XIX vijeku se gradi veći broj kuća na obali, a gornje staro naselje stanovnici napuštaju. Od sredine XIX vijeka, slika Mula se mijenja i zbog izgradnje fortifikacionih objekata na Vrmcu. Grade se serpentine Muo Vrmac, kao i skladišta i magacini na obali. U drugoj polovini XIX vijeka sagrađena je crkva Pomoćnice Kršćana u donjoj zoni, iznad obale. Naselje danas karakteriše niz kuća duž obale. Neadekvatna gradnja širi se na nekadašnja obradiva terasasta imanja i penje ka gornjim djelovima naselja.

3.2.1.9. Prčanj Položaj Prčanj se nalazi na sjeveroistočnoj strani Vrmca, obuhvata padine koje se od najviših vrhova Vrmca spuštaju do obale i zahvata obalu u dužini od oko 4 km. Na jugoistočnoj strani, granicu sa Mulom predstavlja potok Pavlovica (Mala Rijeka), a na sjeverozapadnoj, granicu sa Stolivom čini potok Markov Rt. Na jugozapadnoj strani, Prčanj se graniči s Bogdašićima, a granica ide duž grebena Vrmca, preko najvišeg vrha, Sv. Ilije. Padine Vrmca imaju kose i

vododerine koje na obali formiraju rtove i uvale.70 Naziv Postoje različita tumačenja porijekla naziva Prčanj.71 U kotorskim ispravama ovaj naziv datira još od XIII vijeka i tokom vremena pojavljuje se u različitim oblicima: Perzano, Percana, Parcana, Parsiana (XIV vijek) Percagna, Perzagno (XVI–XVIII vijek). Istorijat Kao i ostala naselja na Vrmcu, i Prčanj se u srednjem vijeku nalazio u sklopu kotorskog distrikta. Zemljišta su pripadala ili crkvi (opatija Sv. Đorđa) ili porodicama kotorskih plemića.72 Kotorska vlastela u to vrijeme na Prčanju podiže ljetnjikovce, a na imanjima rade seljaci iz Prčanja ili okolnih sela. Prčanjani se naseljavaju uglavnom u gornjoj zoni, na prelazu iz obradivih površina ka krševitom predjelu. Tako se na udaljenosti od oko 100 do 200 metara od obale formira naselje, razbijenog tipa, sastavljeno od udaljenih malih grupacija kuća. Sve ove grupacije bile su povezane sa imanjima na obali, kao i s putem koji je prolazio

duž Prčanja, na udaljenosti od oko 200 m od obale. Pretpostavlja se da su na obali u to vrijeme postojale manje grupacije kuća vezanih za trgovinu i plovidbu, kao što su magacini, mula, mandrći, škverovi. Tokom XV i XVI vijeka, naselje se zadržalo dalje od obale, zbog neposredne opasnosti od Turaka i gusarskih prepada s mora, a prelaz na obalu bio je postupan. Sredinom XVI vijeka Prčanjani počinju da kupuju od kotorskih plemića djelove zemljišta, gdje početkom XVII vijeka grade prve kuće. Prčanj je 1565. godine imao 37 kuća, a stanovnici su se bavili trgovinom i brodarstvom. U prvoj polovini XVII vijeka stanovništvo počinje da se bavi sve više pomorstvom.73 Dobijanjem statusa pomorskog naselja 1625. godine, od strane Mletačke Republike, Prčanj se ubrzano razvija. Postepeno, pojedini stanovnici, baveći se pomorstvom, bogate se i grade kuće na obali, dok neki ostaju u gornjoj zoni i nastavljaju da se bave poljoprivredom i pomorstvom. Takođe, i novi stanovnici doseljavaju se iz gornjih sela, uglavnom iz Bogdašića. S ekonomskim jačanjem raste broj kuća. Na Koronelijevoj karti iz 1688. godine označeno je 60 kuća. Prčan-

 orske kose i vododerine od istoka prema zapadu: Babin, Debeli Brijeg, Velika uvala, Draganje, Kostanjica, Glavice, Lokanj, Krstac, G (Rastovac), Ploča, Velja greda, Korita, Vilina, Medvjedovo, Ristine Spile. 71 Antun Majer izvodi ime od latinskog naziva Portius, Petar Skok od prideva Apricianus, don Niko Luković ukazuje na slovensko poreklo ove reči, a Cjelimir Stanić smatra da ovaj naziv vuče koren iz latiniziranog prideva imena boginje Parca (Parka, Parcana). Vidi: Milošević M., Analisti, hroničari, biografi,...., 99 - 100 72 Timotej Cizila piše da su crkva, okolne kuće i imanja pripadali opatiji Sv. Đorđa Tu su izgrađena brojna i lijepa zdanja van onih koja su se nalazila ispod crkve, jer su ova zdanja zajedno sa crkvom još uvijek potpadala pod opatiju Sv. Đorđe u Zalivu. Isto se tako nalaze pod njenu duhovnu i svjetovnu vlast opštine Strp, Lipci, Đurići, Veće brdo, Željkovo, uz još neka pojedina mjesta. 73 Којић Б., Из историје насеља Прчањ у Боки Которској, Споменик САН....., 171 70


74 Studija kulturne baštine Vrmca

Segment Prčanja na planu iz 1838. godine, grupacije kuća duž puteva koji se, upravno na obalu, penju ka glavnom putu na oko 200 m udaljenom od obale


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 75

Prčanj oko 1845, Giuseppe Rieger

jani su održavali poštanski saobraćaj između Venecije i Carigrada u XVII vijeku što je doprinijelo ekonomskom usponu mjesta. Potiskivanje Turaka iz Boke krajem XVII vijeka stvorilo je neophodnu sigurnost za neometan život i graditeljstvo. Nosioci razvoja bile su porodice trgovaca, brodovlasnika i pomoraca od kojih su neki stekli titule plemića. Počinju da se grade reprezentativne palate koje grade Prčanjani, a ne više kotorska vlastela. Obnavlja se i oprema Župna crkva. Velika moć i bogatstvo Prčanjana ogleda se i u tome što postepeno, kao i Dobroćani, počinju da kupuju palate i letnjikovce kotorske vlastele na tivatskoj strani Vrmca. Do 1730. godine na Prčanju je bilo već 111

kuća. Godine 1802. Prčanj ima 140 kuća. Gornji i donji Prčanj se nijesu ravnomerno razvijali, a razvoj priobalnog naselja podrazumijevao je stagnaciju i, postepeno, napuštanje i nestajanje gornjeg naselja. Dolaskom Austrije, gornje selo se napušta, a u donjoj zoni smanjuje graditeljska aktivnost. Ipak, u ovom periodu je sagrađen Bogorodičin hram (1790−1908) najveće graditeljsko djelo u Prčanju i jedno od najznačajnijih sakralnih objekata Boke Kotorske.74 Na obradivim površinama Prčanja uzgajale su se uglavnom masline, vinova loza i smokve. U XVIII vijeku izvozile su se velike količine suvih

smokava u Veneciju. Sredinom XIX vijeka ulje je izvoženo u Trst i Veneciju. Godine 1937. bilo je 2400 stabala maslina. Na Prčanju je od srednjeg vijeka bilo razvijeno svilarstvo. U mletačkom periodu proizvodnja je prekinuta, ali je u XIX vijeku obnovljena, kada je zasađen veliki broj stabala duda. U XX vijeku poljoprivreda je zanemarena. Opis Gledajući od vrha Vrmca prema obali mora može se razlučiti nekoliko pojaseva, koji se mjestimično prožimaju. Strme padine brda pokriva gusta četinarska šuma. Ispod nje su maslinjaci i livade. Između prvog i drugog pojasa rjetke stare kamene kuće. U trećem, bliže moru,

Investitor je bila cijela komuna, realizatori poznati arhitekti igraditelji iz više generacija. Svojom lokacijom, dominantnim položajem i dimenzijama i baroknom impostacijom Bogorodičin hram je graditeljski simbol nekadašnje autonomne pomorske opštine. Vučenović S., Studija zaštite Prčanja, Opštinski Zavod za zaštitu spomenika Kotor, 1990. 75 Detaljnije o istoriji i kulturnoj baštini Prčanja u: Vučenović S., Studija zaštite Prčanja, Opštinski Zavod za zaštitu spomenika Kotor, 1990. 74


76 Studija kulturne baštine Vrmca

Grupacije kuća na planu iz 1838.

Tipična grupacija na Prčanju

podignuti su kameni suhozidovi po izohipsama koji podupiru nasute parcele za gajenje raznih kultura. I u ovoj zoni postoji manja grupacija starih kuća. Nizovi kuća uz more razvijeni su u panorami dužine 3−4 km, sa nekoliko malih zaliva razdijeljenih rtovima. Kultni kompleksi, crkve, samostani i groblja ističu se čempresima i drugim razvijenim stablima.75

Gomila, Jerovica (spojena sa putem prema Lastvi, uz potok Spila).

Stara putna mreža sastoji se od jednog puta na brdu sa koga se spušta nekoliko staza prema moru prateći konfiguraciju terena (kose i bujice). Trasa ovog starog seoskog puta pruža se paralelno sa obalom, na udaljenosti od oko 200 m. U najvećem djelu put je kaldrmisan. To je nekadašnja glavna komunikacija. Na srednjem djelu puta nalazi se Stara župna crkva. Veza sa obalom ostvarivala se pomoću poprečnih, strmih staza (ulica), koje se nekad poklapaju sa tokom potoka i spuštaju do mora: Crveni put (nastavak Pijavice), Nogalja, Ulica (u predjelu Lekovina), Mrvica (po izumrloj familiji), Šarena

Stare grupacije sastoje se uglavnom od jedne do dvije kuće s pomoćnim zgradama oko kojih su se nalazili vrtovi. Kuće su postavljene u pravilnom rasporedu duž ulica koje se penju od obale ka gornjem putu. Za razliku od Tivta, Prčanj karakterišu, vjerovatno i zbog drugačije konfiguracije terena, pravilnije raspoređene pravougaone parcele. Uz grupacije kuća nalaze se gumna i pomoćne zgrade. Na obali su se nalazili nizovi kuća i palata, kao i ansambli starih razvijenih bratstava. Ispred ovih kuća bile su ponte i mandraći, a iza su se pružali terasasti vrtovi. Postojeće stanje Od starije naseobine, Gornjeg Prčanja, do danas je očuvana Stara župska crkva, iz 1672. godine, na dominantnom položaju, kao usamljeni simbol starog naselja. Takođe, očuvan je i stari put, kao i

Današnji izgled stare grupacije kuća

pojedine ulice i segmenti ulica koje su od obale vodile do starog puta. Jedna očuvana stara grupacija kuća u gornjoj zoni, sa gumnom, reprezentuje nekadašnji izgled Gornjeg Prčanja. Takođe ispod starog puta su sačuvani ostaci stambenih kuća, uglavnom zarasli u šiblje. Na dijelu prema Mulu, uz stari put su se nalazile crkvice Sv. Petra i Sv. Pavla. Na djelu gdje se stari put spušta skoro do obale, u uvali Glavati, nalazi se srednjovjekovna crkva Sv. Ane. Na obali, iz srednjeg vijeka je starija faza crkve Sv. Ivana Krstitelja, kao i kuća ˝Tri sestre˝, nekadašnji posjed kotorskih plemića Buća. U sjevernom dijelu Prčanja, očuvane su ruševine crkve Sv. Tome iz IX vijeka. Na rtu Glavati u XIX vijeku su još uvjek bili vidljivi ostaci crkve i manastira Sv. Agate, kao i crkve Sv. Maksime. Za ove crkve se zna da su bile na udaljenosti od 200, odnosno 100 m od obale, kao i da su u okolini, tokom XX vijeka nalažene rimske opeke i ostaci mozaika.


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 77

Stara prizemna kuća u Gornjem Prčanju

Spratna, novija kuća u Gornjem Prčanju

Stari put prema Župnoj crkvi

Poprečna ulica


78 Studija kulturne baštine Vrmca

Iz perioda XVII, XVIII vijeka sačuvane su brojne palate i kuće, kao i nekoliko ansambala starih bratstava, građene duž obale. Ansambli su se formirali sa obe strane unutrašnjih ulica, ili oko dvorišta (Luković, Verona). Reprezentativni primjeri profanih objekata ovoga perioda su Palata Beskuća (XVIII vijek), kuća Andrije i Filipa Lukovića (XVI−XVII vijek), Palata Florio-Luković (XVIII vijek).

Gornji Stoliv

Neadekvatna gradnja na Prčanju, ranije vezana za obalu, sve više se proširuje i na gornje zone naselja, a na pojedinim mjestima je stigla do gornjeg puta. Na taj način gubi se struktura naselja s nizovima kuća na obali, vrtovima i terasastim imanjima iznad, i grupacijama seoskih kuća u gornjoj zoni. Pojedine stare ulice su zatvorene ograđivanjem imanja. Gornji put je zarastao u travu i na određenim djelovima teško prohodan.

3.2.1.10. Gornji Stoliv Stoliv se nalazi u sjeveroistočnom dijelu Vrmca, na sjevernoj padini, na izrazito strmom terenu. Naziv Nije poznato kako je selo dobilo ime, a postoje tri legende. Prva, da od Veriga do Markovog rta, postoji sto potoka (sliva). Druga, da je mladoženja iz ovog naselja prilikom


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 79

Karta imanja Peraštana iz XVIII vijeka (Muzej grada Perasta)

ženidbe morao da posadi sto maslina (oliva). Treća, da je raspored kuća u Gornjem Stolivu takav da taj skup izgleda kao sto (stolovi). Istorijat Istorijskih podataka o Stolivu ima veoma malo. Pripadao je kotorskom distriktu, a prvi put se u arhivskim izvorimai pominje 1326. godine (vinea de Stolivo). U Stolivu su imanja posjedovale kotorska vlastela i opatija Sv. Đorđa. Veliko imanje s crkvom Sv. Bazilija (Sv. Gospođe) imao je slovenski kancelar Stefan Kalođurđević u XV vijeku. Sudeći po godinama proširenja stare parohijske crkve Sv. Ilije (1556.) može se pretpostaviti da je naselje u

XVI vijeku već bilo ekonomski prilično snažno, pošto je moglo preduzimati takve poduhvate. U XVII i XVIII vijeku mnogi Peraštani postaju vlasnici imanja u Stolivu − porodice Visković, Andrić, Bujović, Burović. U XVII vijeku u Perast, pa i u Stoliv se naseljavaju hajduci. U odnosu na Prčanj, Stoliv se nešto kasnije počeo osamostaljivati u pomorskoj privredi, pošto je zavisio od Perasta kao jakog i moćnog pomorskog naselja. U XVII vijeku stanovništvo Stoliva se sve više okreće pomorstvu. Stolivljani su težili da Stoliv postane pomorsko naselje, budući da su seoska i pomorska naselja imala različit status: obaveze koje su proizilazile iz pomorskog statusa bile

su opasnije i teže, ali su zato otvarale mogućnosti visokih zarada i stoga bile veoma privlačne. Završna borba emancipacije Stoliva za oslobođenje od kmetskih odnosa bila je u prvim decenijama XVIII vijeka. Godine 1721, Stoliv je dobio pomorski status. Međutim, rang opštine dobija tek 1790. godine, kada je, prema mletačkim kriterijumima, dostigao dovoljan broj brodovlasnika i brodova duge plovidbe.76 U doba Mlečana Gornji Stoliv je imao oko 1200 stanovnika i imao je 4 prodavnice, 2 mlina za ulje i 4 pekare za kruh.77 Za razliku od Prčanja, koji je ostvario veće domete u podizanju novog naselja i značajnijih građevina,

 pomorskoj trgovini istakla su se bratstva Žiga, Lučić, Hrvatić, Peranović i Milatović. Artikli koji su se prevozili su razne žitarice, U paklina i katran, suvo isoljeno meso, koža, suve smokve, slani crnogorski sir, kornjače, duvan, ulje, so, dvopek. Poslovno područje Stolivljana su bile dalmatinske luke, Budva, Paštrovići, Bar, Drač, Bojana i Skadar. Dalji domet bila je Istra sa Venecijom i Sinigalija u Pulji. 77 Broj stanovnika 1760. godine bio 677, 1776. godine 805, a 1798. godine 1398. 76


80 Studija kulturne baštine Vrmca

Stoliv na katastarskom planu iz 1838. godine (crveno − kuće, žuto – maslinjaci, narandžasto – masline, vinova loza i voće; braon – kestenici, zeleno – obradive površine sa maslinicima, bašte i vrtovi)

napuštajući potpuno staru lokaciju, Stoliv se drugačije fomirao. Staro selo, Gornji Stoliv, nastavilo je da živi i onda kada je Donji Stoliv dosegao svoj vrhunac. Između njih su se prostirali kompleksi obradive zemlje, kao i maslinjaci i šume pitomog kestena do danas sačuvane. U Donjem Stolivu je u XVIII vijeku sagrađena crkva Sv. Marije. Groblje s kapelom Sv. arh. Mihaila je izgrađeno 1844, udaljeno od crkve 1 km.

Stoliv svoj konačni izgled dobija u XIX vijeku, kada se gradi zvonik crkve Sv. Ilije. Ugledajući se na Prčanj, i Stoliv je imao pored brodovlasnika, koji su ujedno bili i trgovci – izvoznici, i specijalne trgovce izvoznike koji su se bavili otkupom domaćih proizvoda, smještali ih u svoja skladišta i pripremali ih za izvoz. Među njima se najviše istakao Gašpar Ivanović (1795–1878). O svom trošku sagradio je kaldrmisani put od Donjeg do Gornjeg Stoliva.

Darivao je i obje stolivske crkve, Sv. Mariju u Donjem Stolivu i Sv. Iliju u Gornjem Stolivu. Pronalazak pare i parnih brodova doveo je do propasti bokeljske mornarice na jedra što se vrlo brzo odrazilo u osiromašenju Stoliva. Došlo je do raseljavanja, a taj proces se, zbog promjenjenih ekonomskih uslova nastavio još intenzivnije tokom XX vijeka, pa je danas Gornji Stoliv skoro pust.


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 81

Pogled na Gornji Stoliv 1952. godine (crtež Z. Petrović)

Opis Stoliv se danas dijeli na Gornji i Donji Stoliv, udaljeni jedan od drugog oko 15 minuta hoda i povezani kaldrmisanim putem. Gornji Stoliv se nalazi na oko 200 m nad morem na jako strmoj sjevernoj padini Vrmca, preko puta Perasta. Pod njim su obradiva imanja, formirana sistemom terasa i šuma kostanja, a iznad su ostaci stare seoske listopadne šume. Samo naselje je takođe ozelenjeno južnom vegetacijom te gledano odozdo s mora pruža utisak visećeg sela kako ga je slikovito nazvao Pierre Lotti u svojim 78

opisima Boke.78 Zahvaljujući privrednoj orijentaciji svojih stanovnika, koji se nijesu bavili isključivo poljoprivredom i stočarstvom već dosta intenzivno pomorstvom i trgovinom, kao i odbrambenim topografskim razlozima – Stoliv se, za razliku od razbijenih brdskih seoskih naselja ističe zbijenošću kuća. I pored skoro potpune zbijenosti uočava se grupisanje kuća u nizovima. Obično takva skupina kuća u nizu pripada istoj porodici. Oko najstarije zgrade, povećavanjem porodice, rastao je i broj kuća u nizu. Kuće jednog niza su uske i frontom postavljene na jednoj regulacionoj liniji, iste su visine i od

Bergam V., Monografija Stoliva, Novi Sad, 1994., 3.

istog materijala. Ovo doprinosi da jedna takva grupacija čini skladnu arhitektonsku celinu, mada nije plod jednovremene gradnje. Strm teren uticao je da se selo formira na nekoliko terasa, koje se pružaju paralelno izohipsama. Između terasa provlače se krivudave ulice sa mnoštvom stepenica. Pored ovih ulica, koje idu duž nizova kuća manje ili više po izohipsi, postoje četiri koje su upravne na prve i na taj način omogućavaju transverzalno komuniciranje kroz naselje. Kako je teren u pravcu njihovog pružanja jako strm, one su u stvari stepeništa.


82 Studija kulturne baštine Vrmca

Situacija – centar Gornjeg Stoliva

Stoliv se, dakle, odlikuje uskim i krivudavim ulicama, koje uokviruje jednostavna i slikovita arhitektura njegovih kuća. Ovako stvoreni mali i zatvoreni ambijenti pojedinih ulica i „taraca“ sa gurpama kuća dobra su zaštita protiv oštrih vetrova, kojima je Stoliv izložen zimi. Kuće su postavljene paralelno sa smerom najjačeg vetra (bure), koja na taj način provetrava naselje, a svojom snagom napada najzaštićenije delove kuća – kalkanske zidove. Ova slikovita urbanistička celina završena je zvonikom parohijske crkve kao dominantom. Crkva je na najvišem mestu sela i kraj nje je uobičajeni mali trg sa školom, cisternom i parohijskom kućom, uokružen bujnim zelenilom. To je centar sela, koji dominira celim naseljem i u koji se sustiču sve uličice, povezu-

79

Nizovi kuća u Gornjem Stolivu (crtež Z. Petrović)

jući na taj način svaku kuću, svako dvorište u jednu celinu. Oblikovanje i formiranje ovog lepog urbanističkog fragmenta izvedeno je sa vanrednom slobodom i neposrednošću. Površina trga je raznovrsno obrađena: izvesni delovi su popločani kamenim pločama nepravilnog oblika ili oblucima koji je utopljen u malter. Trg je uokviren niskim kamenim zidom, koji je kombinovan sa klupom – pižulom.79 Stoliv se ističe bujnom vegetacijom, šumom kestena i maslina. U Stolivu rano dozrijeva voće zbog vlažnih i od vjetra zaštićenih terena. Od poljoprivrednih proizvoda bio je na tržnicama Venecije nekada mnogo tražen stolivski buhač. U Donjem Stolivu, duž obale, kuće se protežu dva kilometra duž puta od Markovog rta do Veriga.

Postojeće stanje Gornji Stoliv je danas skoro u potpunosti napušten, u selu živi samo jedna porodica koja se doselila u XX vijeku. Mnogi vlasnici kuća i imanja žive u Donjem Stolivu i povremeno obilaze kuće. Veliki broj kuća je u ruševnom stanju. Zbog urušene krovne konstrukcije i međuspratnih konstrukcija, oprema starih mlinova propada. Na pojedinim kućama i dvorištima je započeta restauracija starih zidova i popločavnja na neadekvatan način, cementnim malterom. Put koji povezuje Donji i Gornji Stoliv je održavan i u dobrom stanju, dok je veza Gornjeg Soliva i Prčanja neprohodna i zarasla u šiblje. Put koji od Gornjeg Stoliva vodi do Lepetana je na dijelu kod Veriga neobilježen i zarastao u šiblje.

Petrović Z., Selo i seoska kuća u Boki Kotorskoj, Zbornik arhitektonskog fakulteta, Beograd, 1957., 19.


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 83

Ulaz u Gornji Stoliv

Pogled na Gornji Stoliv, Kotoriski i Risanski zaliv

Crkva Sv. Ane

Pogled na kuće i vrtove


3.2.2. Sakralna arhitektura

SAKRALNA ARHITEKTURA


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 85

CRKVE U GORNJOJ ZONI 1 Crkva Sv. Kuzme i Damjana 2 Crkva Sv. Ane, Prčanj 3 Crkva Sv. Petra, Prčanj 4 Stara Župna crkva, Prčanj 5 Kapela Sv. Pavla, Prčanj 6 Kapela Majke od Pomoći, Prčanj 7 Crkva Sv. Tome, Prčanj 8 Crkva Sv. Bazilija, Stoliv 9 Crkva Sv. Ane, Stoliv 10 Crkva Sv. Ilije, Stoliv 11 Crkva Sv. Antuna, Stoliv 12 Crkva Sv. Ilije, Veće brdo 13 Crkva Sv. Vida, Gornja Lastva 14 Crkva Rođenja Marijinog, Gornja Lastva 15 Crkva Sv. Nikole, Pasiglav CRKVE U DONJOJ ZONI 31 Crkva Pomoćnice kršćana, Muo 32 Crkva Gospe od Karmena, Prčanj 33 Franjevački sam. i crkva Sv. Nikole, Prčanj 34 Crkva Rođenja Bl. Djevice Marije, Prčanj 35 Crkva Sv. Ivana, Prčanj 36 Crkva Sv. Antuna, Prčanj 37 Kapela Sv. Trojstva, Stoliv 38 Kapela Sv. Arh. Mihaila, Stoliv 39 Crkva Imena Marijinog, Stoliv 40 Crkva Gospe od Anđela, Lepetane 41 Kapela Gospe od Snijega, Lepetane 42 Crkva Sv. Antuna Padovanskog, Lepetane 43 Kapela Sv. Ane, Lepetane

16 Kapela Sv. Jakova 17 Crkva Sv. Neđelje 18 Crkva Sv. Srđa, Dimitrija i Nikole, Đ. Brdo 19 Crkva Sv. Šimuna 20 Crkva Sv. Antuna, Tripovići 21 Kapela Sv. Ane, Peani 22 Crkva Sv. Agate, Mrčevac 23 Crkva Sv. Petra, Bogdašići 24 Crkva Sv. Vrača, Bogdašići 25 Crkva Sv. Đorđa (Jurja), Bogdašići 26 Crkva Sv. Ane, Kavač 27 Crkva Sv. Križa, Kavač 28 Crkva Sv. Ivana, Kavač 29 Kapela Sv. Nikole, Kavač 30 Crkva Sv. Petke, Kavač

44 Kapela Gospe od Karmena, Donja Lastva 45 Kapela Sv. Mihovila, Donja Lastva 46 Crkva Sv. Roka, Donja Lastva 47 Kapela Sv. Terezije, Donja Lastva 48 Kapela Sv. Anuncijate, Tivat 49 Crkva Sv. Save, Tivat 50 Kapela Sv. Mihovila, Tivat 51 Kapela sv. Antuna, Tivat 52 Manastir Sv. Arh. Mihaila 53 Crkva Sv. Trojice 54 Crkva Sv. Dujma, Škaljari 55 Crkva Sv. Mihovila, Škaljari 56 Crkva Sv. Petke, Škaljari 57 Crkva Sv. Vićencija, Škaljari

SRUŠENE SREDNJOVJEKOVNE CRKVE 1 Crkva Sv. Bartolomeja 2 Crkva Sv. Lovrinca 3 Crkva Sv. Martina 4 Crkva Sv. Stjepana 5 Crkva Sv. Vinka 6 Crkva Sv. Mihovila 7 Crkva Sv. Jakova 8 Crkva Sv. Ivana

9 Crkva Sv. Sofije 10 Crkva Sv. Marka 11 Crkva Sv. Ilije 12 Crkva Sv. Petke 13 Crkva Sv. Ivana 14 Crkva Sv. Maksime 15 Crkva Sv. Agate

Sakralna arhitektura na Vrmcu odražava istoriju hrišćanstva u Boki Kotorskoj. U okviru studije analizirane su crkve koje se nalaze u gornjim zonama Vrmca, kao i na granici između priobalnih i gornjih zona. U aneksu studije dati su kartoni za svaku crkvu.


86 Studija kulturne baštine Vrmca

3.2.2.1. Period od VI vo XII vijeka U ranom srednjem vijeku na području Vrmca građene su manje crkve, često nad ostacima starijih kultnih kompleksa. Iz ovog perioda sačuvani su samo ostaci pojedinih objekata, kao i veći broj spolija − natpisa i elemenata dekoratvne plastike koji su kasnije ugrađeni u mlađe građevine.

Osnova crkve Sv. Tome

Osnova crkve Sv. Tome

U sjevernom dijelu Prčanja, nedaleko od morske obale, nalaze se ruševine crkve Sv. Tome Apostola za koju se, na osnovu preromaničkog reljefnog ukrasa i karakteristika plana, smatra da potiče iz IX vijeka. Benediktinski manastir Svetog Petra sagrađen je na dominantnom položaju, na uzvišenju iznad rijeke Gradiošnice, sa kojeg se pruža pogled na Prevlaku i Tivatski zaliv. Mjesto na kojem je sagrađen manastir zvalo se Gradac ili Gradec, i vezuje se za starije gradinsko naselje. Postoji i lokalna tradicija da su benediktinci imali posjede između rječice Gradiošnice i današnjeg puta. Manastir je imao i klaustar, o čemu svjedoči sačuvani natpis

Izgled stuba u unutrašnjosti

Natpis o gradnji manastirskog klaustra majstora Regolusa

IN NOMINE CHRISTI. CLAUSTRUM ISTUM (!) CO(N)STRUXIT REGOLUSU MAGIS(T)RU


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 87

Poged na crkvu Sv. Vida

Spolija ugrađena u zapadni zid crkve

Pogled na brdo i crkvu Sv. Vida

majstora Regolusa, koji se danas nalazi uzidan u južni zid mlađe crkve. U zapadnu fasadu crkve Sv. Vida, iznad Gornje Latve, ugrađeno je nekoliko preromaničkih spolija,

a smatra se da je današnja crkva nastala na mjestu starije srednjovjekovne građevine od koje potiču preromaničke spolije. Izuzetna lokacija i toponim Sveti Vid ukazuju i na mogući značaj ovog mjesta i tokom praistorije.

Natpis iznd nadvratnika crkve Sv. Srđa, Nikole i Dimitrija JA ABELINUS, ĐAKON, SIN BERGOLINA I BRAĆA MOJA IZGRADILI SMO OVAJ HRAM U ČAST SVETOG SRĐA, SVETOG NIKOLE I SVETOG DIMITRIJA

Iznad nadvratnika ulaznog portala crkve Sv. Srđa, Nikole i Dimitrija na Đurđevom brdu u Tivtu, koja potiče iz novijeg doba, uzidan je natpis, koji je datovan u drugu polovinu IX vijeka.


88 Studija kulturne baštine Vrmca

3.2.2.2. Period od XII do sredine XV vijeka Period od XII do XV vijeka obuhvata graditeljsko-stilska razdoblja romanike, romano-gotike i gotike. U ovom periodu na Vrmcu su sagrađene brojne crkve. U srednjem vijeku Vrmac karakterišu crkve malih dimenzija sagrađene na izuzetnim, dominantnim lokacija-

ma, na uzvišenjima, sa kojih je pregled okoline širok, a između crkava, kao repera, postoji vizuelna veza. U ovu grupu crkava spadaju crkva Sv. Vida, Sv. Neđelje na Đurđevom brdu, Sv. Petke u Bogdašićima i Sv. Ilije.80 Građene su i seoske crkve, u središtima sela, na najznačajnijim komunikacijama i raskrsnicama, ali i tada na istaknutom mjestu. Tako

je sagrađena crkva Sv. Ilije u Veće brdu, crkva Sv. Đorđa u Bogdašićima, crkva Rođenja Marijinog u Gornjoj Lastvi (1410), crkva Sv. Kuzme i Damjana (1261) na Mulu, Stara Župna crkva na Prčanju, crkva Sv. Ilije u Stolivu. Ove seoske crkve kasnije su postajale dio mlađih, većih baroknih crkava. Značajan spomenik srednjovjekovne sakralne arhitekture je crkva

Detalji freske na južnoj pjevnici

Pogled na južnu pjevnicu, na južnom zidu prikazani Sv. Sergije i Vakh

Natpis episkopa Neofita 80

Freske na južnom zidu pjevnice

Ove crkve nijesu sačuvane u svom izvornom obliku pošto su mnoge stradale u turskim upadima. Kasnije su neke obnovljene.


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 89

Crkva Sv. Antuna u Tivtu

Sv. Petra u Bogdašićima. Današnji izgled jednobrodne crkve s dvjema bočnim kapelama, predstavlja rezultat brojnih pregradnji. Pretpostavlja se da je crkva sagrađena na mjestu pomenutog starijeg benediktinskog samostana. Crkva je, sudeći po ćirilskom natpisu koji je ugrađen u zapadnu fasadu, podignuta 1269. godine, u vrijeme zetskog episkopa Neofita koji je stolovao na Prevlaci, odnosno srpskog kralja Uroša I. Crkva je mogla biti parohijska ili metoh manastira Sv. Mihaila. Sagrađena je kao jednobrodna sa niskim pevničkim transeptom i najvjerovatnije polukružnom apsidom. Crkva je kasnije pretrpjela transformacije, a iz Neofitovog vremena je očuvana južna pjevnica. 81 82

Kapela Sv. Trojstva u Stolivu

Pjevnica je bila oslikana, a na osnovu očuvanih fragmenata fresko slikarstva zaključuje se da su na zidovima pevnice bili prikazani sveti ratnici, sveti mučenici (Sv. Sergije i Vakh) i episkopi, a na svodu figure iz kompozicije silaska Sv. Duha na apostole. Freske su datovane u osmu deceniju XIII vijeka. Svetitelji i scene iz Bogdašića spadaju u izuzetno vrijdna djela srednjovjekovnog fresko slikarstva, dela nekog slikara koji je iz unutrašnjosti Srbije preneo sopoćanske pouke na Jadran.81 U donjim zonama Vrmca, blizu obale, građene su crkvice i kapele na crkvenim imanjima ili na imanjima kotorske vlastele.

Đurić V., Slikarstvo u srednjem veku,http://www.rastko.org.rs/isk/isk_07_c.html Početkom XVIII vijeka kapela se nalazila u okviru imanja peraških Burovića

Crkve su se gradile na istaknutim mjestima ili u vinogradima, blizu izvora ili potoka, ali i u okviru kompleksa ljetnjikovaca. Crkva Sv. Antuna u okviru ljetnjikovca Pima Paskvali u Tivtu, romanogotičkih karakteristika, prvobitno je predstavljala otvorenu kapelu pravougaone osnove, bez apside. Zasvedena je prelomljenim svodom. U poznijoj fazi je sagrađen zapadni zid s vratima i rozetom. Kapela Sv. Trojstva u Stolivu, na lokilitetu Mržep, na samoj obali, sagrađena je najvjerovatnije sredinom XV vijeka. Kapela je malih dimenzija, pravougana, sa prelomljenim svodom i otvorena prema istoku.82


90 Studija kulturne baštine Vrmca

Osnova, preseci i izgled crkve Sv. Ane

Tokom XIV i XV vijeka na imanjima kotorana na Vrmcu grade se karakteristične male jednobrodne crkve, pravougaone osnove, sa polukružnom (ponekad pravougaonom) apsidom, jednostavnim portalom ponekad sa lunetom i prozorom iznad ulaza. Crkve su građene i u višim zonama, takođe na imanjima. Sudeći po jednom očuvanom natpisu iz 1316. godine, na imanju Buća, u današnjim Tripovićima, nalazila se crkva Sv. Šimuna. Za crkvu Sv. Ane na Prčanju, u uvali Glavati, smatra se da je sagrađena u drugoj polovini XIV vijeka. Crkva je pravougaone osnove, sa polukružnom apsidom na istočnoj, i ulaznim portalom

i visokom preslicom za zvono na zapadnoj strani. Preslica za zvono je vjerovatno sagrađena u kasnijoj obnovi crkve. Iznad ulaza se nalazi prozor sa gotičkom profilacijom. U unutrašnjosti, crkva je zasvedena prelomljenim svodom, a poprečnim lukom oslonjenim na profilisane vijence podijeljena je na dva traveja. Uz crkvu postoje ostaci stambenih građevina za koje se može pretpostaviti da potiču iz istog perioda. Iz perioda neposredno po uspostavljanju mletačke vlasti na Vrmcu očuvana je mala crkva Sv. Bazilija u Stolivu, na Mržepu, koju je 1451. godine podigao slovenski kancelar Stefan Kalođurđević na svom imanju. Crkva pravougaone osnove sa

polukružnom apsidom pripada tipu malih crkava – kapela građenih na vlasteoskim imanjima. Na zapadnoj fasadi, iznad jednostavnog portala nalazi se polukružna luneta, a iznad lunete izdužen visok gotički prozor sa prelomljnim lukom. Jedna zazidana vrata na južnoj fasadi, kao i ispušteni blokovi pročelja na južnoj strani, svjedoče o tome da je ova crkva nekada predstavljala dio složenijeg stambenog kompleksa. Kompleks se nalazio u okviru velikog imanja, okružen šumom kestena, maslinjacima i vinogradima. Izuzetnu vrijednost ovoj crkvi daje ipak njena unutrašnja obrada. Crkvu je najvjerovatnije iste godine kada je i sagrađena, oslikao Mihailo iz Kotora, učenik Jove zografa iz Debra.


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 91

Pogled sa zapada na crkvu Sv. Bazilija

Oslikana je čitava unutrašnjost, a slikarstvo predstavlja jedinstvenu kulturno-istorijsku i umjetničku pojavu. Ikonografska rješenja su kombinacija vizantijskih (pravoslavnih) i zapadnoevropskih (katoličkih) rješenja. Natpisi oko svetaca i iznad pojedinačnih scena su slovenski, grčki i latinski. Preplitanje istočnih i zapadnih uticaja na slikarstvu u crkvi sa specifičnim programskim, ikonografskim, stilskim i jezičkim osobinama ima izuzetan značaj za istoriju hrišćanstva u Boki, naročito imajući u vidu vrijeme gradnje crkve - ubrzo poslije Ferrarsko-firentinske unije 1440. godine. Veliki broj srednjovjekovnih crkava na području Vrmca pominje se u arhivskim izvorima, ali te crkve danas više ne postoje. Moguće je

83

Osnova, preseci i izgled crkve

da postoje ostaci crkava, ili da su na njihovim mjestima kasnije sagrađene mlađe crkve ili druge građevine. Za njihovo približno lociranje značajni su opisi iz arhivske građe, kao i današnji toponimi i nazivi pojedinih lokaliteta, pošto sistematska terenska istraživanja nijesu vršena. U Pasiglavu se pominju tri crkve, od XV do XVI vijeka. Crkva Sv. Ilije pominje se 1434, u Ljeskovcu ispod crkve Sv. Ilije, ali nije poznato kada je crkva bila srušena. Za crkvu Sv. Nikole, kao što je pomenuto, postoje kontradiktorni podaci. Pominje se 1420., 1443., a 1507. se pominje i crkveni vinograd. Crkva je prikazana na katastarskom planu iz 1838. godine. Crkva Sv.

Ivana nalazila se u blizini crkve Sv. Nikole, a pominje se 1474. i 1558. godine. Sudeći prema Koronelijevom planu, u XVIII vijeku je još uvijek postojala crkva Sv. Petke u Bogdašićima. Mještani Bogdašića pominju da je u zaseoku Đuraševići nađeno u zemlji crkveno zvono, što bi moglo upućivati da bi se i ostaci crkve mogli nalaziti u ovom zaseoku ili njegovoj blizini. Sava Nakićenović piše 1913.: Na Ljeskovcu, gori bogdašićkoj, vide se razvale prastarih crkava Sv. Petke i Sv. Ilije. Najveći broj srednjovjekovnih crkvica, čiji nekadašnji položaj nije utvrđen, nalazio se u Lepetanima, na području Plavde i u danajšnjoj Donjoj Lastvi.

 a Plavdi u blizini mora. Crkvica je vrlo stara: 1326 „... predjel Sv. Lovrinca...“; „... vinograd kod Sv. Lovrinca...“; 1331 „... voćnjak, koji N se nalazi u dolini Sv.Lovrinca...“, Stjepčević I., n.d. 18.


92 Studija kulturne baštine Vrmca

Prilaz crkvi Sv. Bazilija

Pogled na crkvu sa sjeveroistoka

Crkva Sv. Lovrinca se pominje 1326. godine.83 Već 1624. godine u dokumentima se navodi da je oltar porušen od strane Turaka, a 1667. godine crkvica je bila zapuštena i služila kao sklonište za stoku.84 Ruševine su bile vidljive do Prvog svjetskog rata. Pretpostavlja se da je

Sv. Tripun sa modelom Kotora

ova crkva bila posvećena bokeljskim mučenicima, Petilovrijencima. Ipak, postoji mogućnost da je crkva bila posvećena Sv. Lovrincu. Bokeljski mučenici su slavljeni samo u Boki Kotorskoj i u Dubrovniku, a osim vjerskog značaja, svjedoče i o istorijskim

vezama između Boke Kotorske i Dubrovnika u srednjem vijeku. Porijeklo, uzrok i način smrti bokeljskih mučenika nije poznat. Stjepčević pretpostavlja da su stradali i sahranjeni na Plavdi i odatle preneseni u Dubrovnik, najkasnije do 1251. godine.85

Prilikom kanonskog ophoda Oktavijana Garzadorus, zadarskog nadbiskupa i apostolskog vizitatora, 1624. godine navodi se da ... Crkvica u selu Lepetanima, pokraj mora, kotorske dijeceze, posvećena je Sv. Lovrincu, juspatronat kotorskog biskupa, ima neke prihode od polja, koja se nalaze oko crkvice, u iznosu od 4 dukata. Nadarbenik je dužan misiti na dan Sv. Lovrinca. Oltar su Turci porušili... Biskup Sborovazzi, prilikom pohoda 1662. godine nalazi crkvicu zapuštenu kao sklonište stoke., Stjepčević I., n.d. 18. 85 Nadgrobni rimski spomenici nađeni u neposrednoj blizini Plavde, ne isključuju mogućnost, prema Stjepčeviću, da se radi o hrišćanskim mučenicima iz doba rimskih progonstava. 84


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 93

Položaj crkve Sv. Nikole na planu iz 1872. godine

Groblje u Pasiglavu

Crkva Sv. Martina nalazila se negde na Plavdi iznad Sv. Lovrinca. U dokumentima se pominje 1331. godine.86 Crkva Sv. Bartolomeja nalazila se u predjelu Badnja, u Lepetanima, u vinogradima sa voćnjakom koji se pružao do obale. Pominje se 1332. godine.87 Na lokalitetu Rozgovčevo najverovatnije se nalazila crkvica Sv. Mihovila. U Tivtu se pominje i crkva Sv. Sofije. Na Prčanju, na lokalitetu Glavati nalazila se crkva sa manastirom Sv. Agate, na oko 200 m udaljenosti od obale. U blizini ove crkve, na udaljenosti od oko 100 m od obale nalazila se crkva Sv. Maksime. Ostaci ovih crkava označeni su na planu Prčanja iz 1802. godine. Nije poznato iz kog su perioda, a njihova tačna lokacija nije utvrđena.

Prikaz ostataka ckve Sv. Agate i crkve Sv. Maksime u uvali Glavati (plan Prčanja iz 1802. godine)

3.2.2.3. Period od sredine XV do kraja XVIII vijeka Tokom čitavog mletačkog perioda, od XV do kraja XVIII vijeka, u gornjim zonama Vrmca grade se

crkve sličnih karakteristika. To su relativno male građevine, jednobrodne, sa polukružnom i ponekad pravougaonom apsidom na istočnoj, i visokom preslicom za zvono na zapadnoj strani. Iznad jednostavnog

 rhiđakon Petar unajmljuje sinovima Saragni zemlju „u dolini Sv. Lovrinca, koja se s druge strane nalazi u predjelu sv. Lovrinca i koja A se zove Sv. Martin...“; 1445 „...zemljište u predjelu sv Lovrinca pokraj crkve Sv. Martina...“ 87 Kod procene zemalja, obavljene 1332. godine „... na predlog Tome Buonis i Marthola Platonis stoji „... I vinograd na rtu Angoše ispod vinograda Ostenova od kojeg vinograda s gornje strane šest kvadranjola po sto loza pripadaju nasledstvu, a ostatak rečenog vinograda do morske obale s voćnjakom pripada crkvi Sv. Bartolomeja, koja se nalazi u istim vinogradima“. Stjepćević I., n. d. 17. 86


94 Studija kulturne baštine Vrmca

ulaznog portala obično se nalazi rozeta ili okulus. U ovom periodu i neke starije crkve, koje su se nalazile u okviru vlasteoskih imanja dobijaju visoke preslice za zvono, kao što je

Crkva Sv. Ivana u Kavču

crkva Sv. Ane na Prčanju. Ove crkve su prepoznatljive kao tipične seoske crkve na Vrmcu. Visoke preslice za zvono građene su najvjerovatnije iz funkcionalnih razloga. U ovu grupu

Crkva Sv. Đorđa u Bograšićima

Osnova, presjek i izgled crkve Sv. Vrača u Bogdašićima

spadaju crkva Sv. Vrača i Sv. Đorđa u Bogdašićima (1773?), Sv. Ivana i Sv. Križa (XVII v) u Kavču, Sv. Ilije u Veće brdu (u donjoj zoni Sv. Ana u Lepetanima, Sv. Ana na Prčanju).

Crkva Sv. Križa u Kavču

Zapadna fasada crkve Sv. Vrača


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 95

Glavne seoske crkve nalaze se obično na dominantnim mjestima, ali u mletačkom periodu se i arhitekturom crkava ističe značaj mjesta. Kao izraz povećane ekonomske snage pojedinih sela, crkve se proširuju, nadvišuju, dobijaju visoke preslice za zvona ili zvonike. Od XVI do XVIII vijeka proširuju se srednjovjekovne ckrve Sv. Ilije u Gornjem Stolivu

(1556), stara Bogorodičina crkva na Prčanju (1672), crkva Rođenja Blažene djevice Marije (sagrađena 1410, proširena 1715) u Lastvi, crkva Sv. Đorđa u Bogdašićima (1773?), crkva Sv. Kuzme i Damjana na Mulu (1778). Crkve se obično produžavaju prema zapadu, dobijajući tako

Crkva Sv. Kuzme i Damjana, Muo

Crkva Sv. Kuzme i Damjana sa starom crkvom uklopljenom u novu, baroknu

veoma izdužene osnove, dok se stare srednjovjekovne crkve transformišu u oltarski prostor i postaju prezbiterijumi. Nadvišavanje podrazumijeva izradu novih svodova. Stare seoske crkvice, pokrivene kamenim pločama, pokrivaju se sada kanalicom. Crkve dobijaju razvijenije preslice za zvona. Za glavne seoske crkve nabavljaju se

Stara Župna crkva na Prčanju

Stara Župna crkva na Prčanju, stara crkva predstavlja vezni dio između broda i kapele


96 Studija kulturne baštine Vrmca

Crkva Sv. Šimuna

Kapela Sv. Antuna

Crkva Sv. Antuna u Tripovićima

Kapela Sv. Anuncijate

Prikaz na katastru iz 1838.

Kapela Sv. Nikole

Pogled na kapelu Sv. Nikole u Kavču

Natpis sa posvetom kapele

Reljef iznad ulaza

Motiv na portalu


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 97

Crkva Sv. Vida

skupocjeni drveni, a kasnije i mermerni oltari. Tokom XVIII vijeka razvijaju se priobalna naselja u kojima se grade reprezentativne kuće i palate. Ipak, sahranjivanje se i dalje vrši uglavnom na grobljima gornjih crkava. Crkve svjedoče i o postepenom spuštanju težišta naselja ka moru. Tako je do 1734. godine parohijska crkva za Tivat bila crkva Sv. Šimuna, sagrađena u XVII vijeku. Od 1720. do 1734. godine gradi se barokna crkva Sv. Antuna u Tripovićima. Kada je završena izgradnja, crkva Sv. Antuna je postala parohijska, a crkva Sv. Šimuna je postala lokalna grobljanska crkva. Kraj mletačkog perioda označava gradnja velikih crkava na obali. Sagrađena je crkva Sv. Antuna u Lepetanima (1760), crkva Imena Mari88

Osnova crkve Sv. Vida

jinog u Stolivu (1774), a započeta je i izgradnja monumentalnog Bogorodičinog hrama na Prčanju. Osim velikih sakralnih građevina, tokom XVII i XVIII vijeka veliki broj malih kapela gradi se na imanjima kotorske vlastele, a kasnije na kontijama Dobroćana, Prčanjana. Kapelice se grade uz reprezentativne građevine – ljetnjikovce, u okviru ogradnih zidova, u vrtovima s pergolama. Takve su kapele Sv. Mihovila u ljetnjikovcu Buća – Luković, kapela Sv. Anuncijate. Starije otvorene kapele se zatvaraju i dobijaju ulazne portale, obično sa malim rozetama, kao što je kapela Sv. Antona u letnjikovcu Pima – Paskvali. Kapele se grade i na imanjima na nešto višim terenima, kao što je kapela na imanju Rizzo u Kavču. Kapelica je posvećena Gospi od Karmela, Sv. Nikoli i Franji, a nalazila

se u okviru stambenog kompleksa. U arhitekturi kapele korišćeni su elementi kamene plastike sa neke starije gotičke građevine. Usled turskih upada tokom XVI i XVII vijeka, a zatim i zemljotresa 1667. godine, mnoge crkve su razrušene i napuštene.88 Neke crkve su kasnije obnovljene, dok su druge ponovo građene, na istim mjestima. Ipak, veliki broj crkava ostao je u ruševnom stanju i propadao. U XVII i XVIII vijeku obnovljene su crkve Sv. Vida, crkva Sv. Đorđa u Bogdašićima (1773), crkva Sv. Križa u Kavču.

3.2.2.4 Sakralna arhitektura u XIX vijeku I pored stagnacije i osiromašenja, u XIX vijeku se nastavlja gradnja crkava, a pojedine crkve se proširuju. Posljednjim snagama prčan-

 štećene su bile crkva Sv. Petra, crkva Sv. Petke i crkva Sv. Đorđa u Bogdašićima, crkva Sv. Križa u Kavču, crkva Sv. Vida u Lastvi. O Mnoge crkve, koje danas više ne postoje, a koje se pominju u dokumentima od XIII do XVII vijeka, najvjerovatnije su stradale u ovom periodu. Godine 1657. mnogi seljaci okolnih sela su boravili u crkvi Sv. Petra u Bogdašićima, a u vreme opsade Kotora u crkvi su boravili i Turci. Godine 1658. Turci polomili tabernakl na crkvi i odneli misnu albu. Vidi: Butorac P., Kulturna povijest grada Perasta, Perast 1999., 211.


98 Studija kulturne baštine Vrmca

jska opština gradi monumentalni Bogorodičin hram. Crkva Sv. Petra u Bogdašićima se produžava i dobija današnji oblik, a gradi se i monumentalno prilazno stepenište. Crkva Rođenja Blažene Djevice Marije u Gornjoj Lastvi se drugi put produžava i obnavlja sredinom XIX vijeka. Pročeljem dominira razvijena

preslica za zvono. Lastovljani su za crkvu otkupili od Peraštana oltar crkve Gospe od Škrpjela. U Gornjem Stolivu se obnavlja crkva Sv. Ilije i gradi visoki zvonik sa satom. Zvonik je sagrađen 1833. godine, a crkva je obnovljena 1846. Tako gornja sela na Vrmcu, kroz reprezentativne sakralne građevine dobijaju u XIX vijeku svoj konačni izgled.

Crkva Sv. Petra u Bogdašićima, zapadna fasada, pogled na južnu fasadu

Crkva Rođenja B. D. Marije u Donjoj Lastvi, zapadna fasada, enterijer

U XIX vijeku je sagrađena i crkva Sv. Petke u Kavču. Pravoslavno stanovništvo Kavča je još u XVIII vijeku tražilo da se izgradi oltar u crkvi Sv. Ivana za pravoslavnu službu ili da se sagradi pravoslavna crkva, ali su te molbe bile odbijene89. U XIX vijeku Vuk Ćuković je poklonio pravoslavnoj crkvi svoje imanje u Kavču. Prvo je formirano groblje, a zatim je sagrađena crkva.

Pogled prema oltaru

Osnova i presjek crkve


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 99

Crkva Sv. Ilije u Gornjem Stolivu, zapadna fasada, enterijer

Crkva Sv. Petke u Kavču

89

Detaljnije u: Butorac P., n.d. 215.

Osnove i presjeci crkve Sv. Ilije i kapele Sv. Antona


100 Studija kulturne baštine Vrmca

3.2.2.5 Sakralna arhitektura u XX vijeku U XX vijeku obnavljaju se crkva Sv. Srđa, Nikole i Dimitrija na Đurđevom brdu (najvjerovatnije krajem XIX i početkom XX vijeka), Sv. Agata u Mrčevcu (1926), Sv. Neđelja na Đurđevom brdu

(1927), Sv. Ana u Kavču (1938), a sagrađene su i neke nove crkve i kapele. Nije poznato kakve su intervencije vršene prilikom obnova. Poslije zemljotresa iz 1979. obnovljene su crkve Sv. Antuna u Tripovićima i crkva Sv. Šimuna.

3.2.3. Imanja i ljetnjikovci90 Na kopnu se otkriva lijepo i plodno selo Tivat, koje koriste ugledni ljudi, kako zbog ljekovitosti vazduha, tako zbog obilja potrebnih dobara. Vina koja se u njemu prave, kako smo to kazali, veoma su ukusna, a takav je slučaj i sa maslinovim uljem koje

Pogled na crkvu Sv. Ane u Kavču, obnovljena 1938. godine

Pogled na crkvu Sv. Srđa, Nikole i Dimitrija, fotografija s početka XX vijeka 90

Pogled na crkvu Sv. Agate u Mrčevcu, obnovljena 1903. godine

S udijom kulturne baštine obuhvaćene su gornje zone poluostrva Vrmca. Ljetnjikovci su obrađeni u mjeri koja omogućava sagledavanje složenog odnosa gornjih sela i donjih zona tokom istorije, kao i uticaja koji su doveli do formiranja određenih karakteristika gornjih sela.


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 101

Raspored ljetnjikovaca u Tivtu na katastarskom planu iz 1838. godine. Između ljetnjikovaca se nalaze obradiva imanja i sistem kanala; u gornjim zonama su male grupacije kuća; ostaci ove strukture se i danas prepoznaju u urbanoj matrici Tivta;

se ovdje pravi u izobilju. S obzirom na umerenu klimu, ovdje uspjeva izvrsno voće svake vrste i u velikim količinama. Svi vrtovi i posjedi samih kotorskih plemića nalaze se tu i oni ulažu najveće napore da tu ostvare svoje prihode. Mogu se vidjeti tri ili četiri veoma otmene palate sa svojim vrtovima poput onih u Italijji, sa stablima čempresa, jasmina, ruzmarina, ruža i ružinih pupoljaka različitih vrsta, uz nekoliko tvrđavica, kula ili, kako smo to kazali, utvrde (baluardi, napravljenih za odbranu). 91

Tu se, kod neprijateljskih upada naoružanih turskih barki, koje imaju običaj da plove uz obalu, povlače svi oni koji zbog razonode ljeti izlaze vani. 91 Duž obala Vrmca u srednjem vijeku su se nalazila imanja sa ljetnjkovcima kotorske vlastele. Od XVI vijeka, pojedina imanja prelaze u ruke Peraštana, a od XVIII vijeka u ruke Prčanjana i Dobroćana. Ljetnjikovci su se sastojali iz utvrđene palate i velikog imanja sa vinogradima,

voćnjacima i maslinjacima na podzidanim terasama. Imanja su se prostirala od obale do gornjih zona Vrmca, gdje su bila okružena grupacijama seoskih kuća. Ove kuće, zajedno sa dvorištima i malim parcelama obradivih površina, mogle su pripadati seljacima koji su obrađivali zemlju, ali su mogle biti i vlasništvo porodica na čijoj su zemlji ti seljaci radili. U donjim zonama, naročito na tivatskoj strani, imanja su bila is-

Ljetnjikovce u XVII vijeku opisuje Timotej Cizila, Цизила Т., Златни во, u: Аналисти, хроничари, биографи, priredio M. Milošević, Књижевност Црне Горе од XII до XIX вијека, Цетиње, 1996, 48 – 140


102 Studija kulturne baštine Vrmca

Ljetnjikovac Pima Pasquali, Tivat, primjer utvrđenog ljetnjikovca (aksonometrija, idealna rekonstrukcija G. Božović)

presjecana kanalima koji su služili za zaštitu obradivih površina od velikih voda. Sistem kanala je bio vjekovima razvijan, i krajem XIX vijeka predstavljao složen sistem. Na pogodnim mjestima, obično blizu obale, na imanjima su građene reprezentativne kuće − palate. Zbog zaštite, palate su bile ograđene zidovima i često osigurane odbrambenom kulom, a kasnije bastionom. Pored utvrđene palate, za ove stambene cjeline karakteristične su pristupne staze sa stubovima i lozom (odrina) u okviru utvrđenog vrta, porodične kapele i ekonomske zgrade. Iako su kuće na imanjima bile predviđene za nadgledanje ra92

dova (prvenstveno proizvodnje maslinovog ulja i vina, uglavnom za domaću upotrebu), postojala je i težnja povlačenja u prirodu radi odmora ili intelektualnog rada. Imanja sa kućom su bila pogodna i za priređivanje gozbi i zabava. U okviru imanja, na strateški značajnim položajima, građene su kule. Ovim, nekada samostalnim kulama na imanjima, udaljenim od mora, kasnije su pridruživane kuće sa terasama, često i sa porodičnim kapelama.92 Od najstarijih arhitektonskih cjelina sačuvali su se sa skoro svim svojim karakterističnim elementima kompleksi Pima – Paskvali (kat. parc. 4310/1. 4310/2 KO Tivat),

Buća-Luković (kat. parc 2269 2280 KO Tivat), Zmajević – Jakonja (kat. parc 593 KO Donja Lastva) i Vrakjen (Zmajević) (kat. parc 432, 433 KO Tivat). Do kraja XIX vijeka na brežuljku Župa nalazio se renesansni kompleks Bizanti koji je preoblikovan i dograđen za potrebe austrijske vojne komande. Od ljetnjikovca je očuvana karakteristična vegetacija – borova šuma, staze i šetnice, popločana staza do mora, kao i pristan za brodove. Neistraženi su i nedostupni, veoma zapušteni i u ruševnom stanju kompleksi Verona, Drago (Beskuća) i Lazari. Međutim, njihov položaj na obali zaliva, kao i sačuvani elementi arhitekture ukazuju na reprezentativni karakter cjelina kojima su pripadali.

 vom tipu pripadaju kompleksi Zmajević u Donjoj Lastvi i Buća u Tripovićima, a vjerovatno i imanje Rizzo u Kavču, od kojeg je O sačuvana mala kapela iz XVII vijeka.


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 103

Ostaci letnjikovca Pima Pasquali,obodni zid

Prilaz kapeli i palati (pogled prema ulazu u kompleks)

Grbovi kotorske vlastele na svodu kapele Sv. Antuna

Kapela Sv. Antuna u okviru ljetnjikovca

Ljetnjikovci su se nalazili duž obale, ali se jedan broj imanja sa kućama nalazio i na nešto višim terenima. U okviru nekadašnjeg imanja Buća Luković u Tripovićima (kat. parc. 2269 2280 KO Tivat), na maloj zaravni iznad padine koja se spušta do Kalimana, nalazi se stambeni 93

kompleks sa kućom, kulom i uskim popločanim dvorštem. Prvo je sagrađena kula, a kasnije je dograđena kuća. Ispred kuće se najvjerovatnije nalazila crkva Sv. Šimuna od koje je ostalo samo nekoliko ornamenata ugrađenih u kasnije formiran zid terase.93 Natpis pronađen na ruševinama crkve glasi: ANNO

Božović G., Naselja i kuće Tivatskog zaliva, Beograd 1980, 52

DOMINI MCCXVI EGO DOMINUS FILIUS SCLAONIS UNA CUM FRATRIBUS MEIS HEDIFICAVIMUS HANC ECLESIAM IN HONOREM DEI SANCTI SIMEONI APOSTOLI. Zapadno od ovog kompleksa, na obali, nalazi se ljetnjikovac Buća Luković, sa kulom. Nije poznato da li su ova dva imanja činila celinu.


104 Studija kulturne baštine Vrmca

Kompleks Buća na planu iz 1838. godine

Pogled na kompleks Buća u Tripovićima

Imanje Rizzo u Kavču i kapela Sv. Nikole na planu iz 1872.

Ostaci kompleksa Rizzo

U Seljanovu je očuvano i imanje Zmajević, vjerovatno nekada Vrakjen (kat. parc. 432, 433 KO Tivat). Od nekadašnjeg kompleksa porodice Vrakjen do danas se očuvala palata unutar ograđenog dvorišta sa kružnom kulom na sjeverozapadnom uglu. Palata je izgrađena u okviru prostranog dvorišta. Na prilazu od ulaznog portala do palate, kao i oko palate, postojala je kolonada sa odrinom. Prizemlje palate je u cjelini pod svodovima. Prvi sprat je bio osiguran puškarnicama. Palata Vrakjen je zidana krupnim kvaderima sivkastog kamena. Na ključnom kamenu ulaznog portala baroknih

karakteristika, bio je reljef sa grbom porodice i godinom izgradnje palate (1684) (Čuva se u muzejskoj zbirci u Tivtu). Palata je do danas pretrpjela niz promjena od kojih je najznačajnija podjela na zapadno i istočno krilo, koja se, sudeći po oblicima otvora, desila tokom XIX ili početkom XX vijeka. Na prednjoj fasadi dograđena je terasa na I spratu, što je u velikoj mjeri degradiralo izgled palate. Istočno krilo je sačuvano samo u nivou prizemlja i u ruševnom je stanju. Imanje porodice Rizzo u Kavču nalazilo se na izuzetnoj, dominant-

noj lokaciji, na zaravnjenom platou iznad stijene. U okviru imanja nalazila se kuća sa kapelom Sv. Nikole i pomoćne zgrade. Sa platoa ispred kuće se pruža pogled na donje zone Kavča, tivatski zaliv, solila, Vrmac i Bogdašiće. Nešto niže, na mjestu kasnije izgrađenog mlina, najvjerovatnije je bila kula na šta ukazuje današnji naziv potesa pod kulom. Kapela je sagrađena u XVII vijeku, a u izgradnji su korišćeni u sekundarnoj upotrebi elementi neke starije, gotičke građevine. Imanje je u XIX vijeku bilo u posjedu Vuka Ćukovića iz Baošića. Ćuković je imanje poklonio pravoslavnoj crkvi.


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 105

Današnji izgled letnjikovca Buća Luković u Tivtu (u okviru ljetnjikovca sagrađena je u XX vijeku ljetnja pozornica94)

Na Prčanju je sačuvana kuća ˝Tri sestre“, nekadašnji posjed kotorskih plemića Buća. Crkvica Sv. Ane, u uvali Glavati, najvjerovatnije se takođe nalazila u okviru većeg posjeda.

Ljetnjikovac Pima Pasquali danas, u okviru ogradnog zida sagrađene su stambene zgrade

Prvo je ispod stambenog kompleksa formirano pravoslavno groblje, a zatim je sagrađena crkva Sv. Petke. Kuća uz kapelu je u XX vijeku bila adaptirana za školu. Danas postoje samo ostaci kuće, a kapela Sv. Nikole je u veoma lošem stanju, sa velikim pukotinama, bez krovnog pokrivača i dijela svoda.

Postojeće stanje O imanjima i ljetnjikovcima kotorske vlastele, kasnije kontijama Peraštana, Prčanjana i Dobroćana, danas svjedoče samo ostaci ljetnjikovaca i sačuvane kapele u Tivtu, Stolivu, Prčanju i Mulu.

O nekadašnjem velikom imanju Stefana Kalođurđevića u Stolivu, na lokalitetu Mržep, svjedoči danas crkvica Sv. Bazilija (Sv. Gospođe). U Stolivu su velika imanja imali Peraštani − Viskovići, Bujovići, Martinovići, Andrići. Kapelica Sv. Trojstva u Stolivu, na Mržepu, na samoj obali, u XVIII vijeku se nalazlila u okviru imanja Burovića iz Perasta. Na Mulu je sačuvana kapelica Sv. Pavla na posjedu Mazarovića. Crkva je sagrađena u XV vijeku, a najvjerovatnije je bila dio složenijeg stambenog kompleksa.

Zbog proširenja arsenala srušen je zaštitni zid kompleksa Buća, kao i prilaz palati ukrašen sa 130 kamenih stubova. Prije toga je austrijska uprava srušila palatu da bi na njegovom mjestu sazidala kuću po svom ukusu. Poslije II svjetskog rata ispred ostataka kule i dvorca, podiže se ljetnja pozornica. 94


106 Studija kulturne baštine Vrmca

Ostaci kompleksa Verona

Patronat nad crkvicom Sv. Križa u Kavču imala je porodica Buća, pa je moguće da je ova porodica imala u blizini i imanje. 95 Od nekadašnjih letnjikovaca u Tivtu očuvane su poneke kuće, segmenti ogradnih zidova i kula, djelovi vrtova i pergola, djelimično terasasti vrtovi sa vinogradima i maslinjacima i ostaci ulica i kanala koji su povezivali djelove imanja. Ovi fragmenti, iako teško sagledivi i danas utopljeni u urbanu strukturu Tivta, ukazuju na dugu i bogatu istoriju Tivta i dragocjeno su svjedočanstvo nekadašnjeg izgleda Vrmca.

Kompleks Verona

3.2.4. Stambena arhitektura U selima na Vrmcu postoje dva osnovna tipa kuća: jednostavne, prizemne (prizemljuše, pločarice) i složenije, spratne.96 Prizemljuše su male kuće, debelih zidova zidanih u suvozidu, jednom stranom ukopane u zemlju, sa jednovodnim ili dovovdnim krovovima. Krovna konstrukcija je veoma jednostavna i sastoji se iz jedne masivne slemenjače, koja se na krajevima oslanja na kalkanske zidove, a na sredini je poduprta drvenim račvastim stubom – sohom. Krovni pokrivač su najčešće kamene tanke ploče, koje leže na gusto postavljenim rogovima. Zato se ove kuće nazi-

vaju pločaricama. U unutrašnjosti, ognjište je ili na sredini prostorije ili pored zida. Dimnjaka nema, već dim ide direktno kroz krov. Prozori, ukoliko ih ima, veoma su mali i nalaze se samo na onoj strani kuće, koja je okrenuta prema moru – padini. Počarice su mogle formirati nizove, a ispred kuća su se obično nalazile male terase i odrina sa lozom. Kuće su nekad bile grupisane u složenu strukturu od po nekoliko kuća sa zajedničkim, ograđenim dvorištem. Te kuće su pripadale obično istoj porodici, a jedna kuća je imala funkciju kuhinje. Ostaci ovih kuća nalaze se danas u Gornjem Prčanju i u Veće brdu. Mogle su biti jednodjelne ili dvodjelne, a kod dvodjelnih

Institucija patronata je u Kotoru imala veoma snažnu poziciju u srednjem vijeku. Patron je bio predlagač sveštenika na upražnjeno mjesto. Prilikom liturgije su imali pravo da sjede na istaknutom mjestu. Patronova obaveza bila je i da obnavlja i popravlja crkve. Patroni crkve bili su najčešće vlasteoske porodice, i tek poneka bogata pučka. 96  Zbog migracija stanovništva, iseljavanja starog i doseljavanja novog stanovništva u pojedina sela, veoma je teško uspostaviti hronologiju gradnje, odnosno pouzdano utvrditi transformacije i razvoj kuća na Vrmcu. Prizemljuša ne podrazumijeva uvijek najstariju kuću, budući da su posle iseljavanja starijeg stanovništva, doseljenici gradili često primirivnije kuće od postojećih starijih. Takođe, iako je veliki broj ovih kuća je služio za stanovanje, neke su unaprijed građene kao staje. 95 


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 107

Konstrukcija pločarice

Osnova, presjeci i izgled tipične pločarice (crtež B. Kojić)

je postojao kameni pregradni zid ili jednostavna drvena pregrada, dok su obimni zidovi uvijek bili od kamena. Pločarice u Veće brdu su bile dvodjelne, odnosno sastojale su se iz prednje i zadnje prostorije, s tim što je zadnja prostorija bila podignuta za nekoliko stepenika. Stare, usuvo zidane kuće, kasnije

su postajale pomoćne zgrade, a kako bi se prilagodile toj funkciji, mnoge su transformisane. Tako je u selu Veće brdo uklanjan krov iznad prednjeg djela kuća.

Drugi tip, razvijeniji, predstavljaju prizemne i spratne kuće u malteru, sa drvenom međuspratnom i krovnom konstrukcijom i dvovodnim krovom pokrivenim kanalicom.

Jednostavne kuće, osim kamenim pločama, bile su pokrivane i slamom.97

Konstrukcija kuće je jednostavna. Međuspratna konstrukcija je drvena: drvene poprečne grede se

Dvodjelne pločarice u Veće brdu (stambene do početka XX vijeka) 97

Božović G., Naselja i kuće Tivatskog zaliva, Beograd 1980, 52


108 Studija kulturne baštine Vrmca

Grupacija kuća na Prčanju, današnje stanje

oslanjaju na kamene konzole, a preko drvenih greda je pod od dasaka. Nekad postoji i središnja podvlaka koja se oslanja na drveni stub. Krovovi su najčešće dvovodni, mada ima i jednovodnih (Muo), i pokriveni kanalicom – tiglom. Spratne visine su prilično male 2,3–2,6 m. Veza između pojedinih etaža omoguće-

Spratna kuća u Bogdašićima (nadzidan sprat)

Grupacija kuća na Prčanju, situacija

na je strmim stepenicama. Zidovi su od pritesanih kamenih kvadera, a otvori vrata i prozora uokvireni bolje obrađenim kamenim okvirima, uglavnom od korčulanskog kamena, i zatvarani drvenim škurama. Ulazna vrata u kuću su se, zbog sigurnosti, sa unutrašnje strane

Pragovi prozora i vrata

zatvarala pomoću sistema reza, a često i grede − pata. Radi odbrane (od lopova) na zidovima su često postojale puškarnice. U spratnim kućama u prizemlju se nalazila konoba, na stpratu se živjelo, a u potkrovlju je občino bila smještena kuhinja (kužina).


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 109

Ulazna vrata

Prozor sa rešetkama

Spratna kuća u Gornjem Stolivu, osnova, presek i izgledi (crtež B. Kojić)

Tipična škura


110 Studija kulturne baštine Vrmca

Unutrašnjost ovih kuća je jednostavna i skromna. Zidovi su najčešće okrečeni u belo, tavanica drvena i potamnela od starosti i dima. Nameštaj je malobrojan i jednostavan: nekoliko kreveta, dve do tri škrinje kašuni u kojima se čuva odelo – roba i rublje, jedna ili dve stolice i nekoliko tronožaca. Svi prostori od konobe do kužine imaju niše u zidu – panjege različitih di-

menzija, od sasvim malih za ostavu luča ili lampe, do velikih (...). Od enterijera bokeške kuće svakako je najinteresantnija kužina koja svojim crnpurastim izgledom nahvatane čađi po vidljivoj krovnoj konstrukciji i kamenim zidovima, slikovitom izgledu ognjišta pretrpanog loncima, bronzinom, kamastrama i tripjeljem, a finom igrom svetla i senke kroz malene prozore („viđelice“)

dočarava pre utisak vešte pozorišne inscenacije nego prostora u kome se odvija jedan mukotrpan i oskudan seljački život.98 S prestankom opasnosti od turskih i gusarskih upada, krajem XVIII i početkom XIX vijeka, ovaj tip kuće se postepeno mijenja: kuhinja se spušta iz potkrovlja u prizemlje, u manju, naknadno dozidanu zgra-

Kuće u gornjim selima, orijentisane prema padini

Grupacija kuca u Gornjoj Lastvi

98

Petrović Z., n.d. 16.

Dvorište u Gornjoj Lastvi


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 111

dicu. Ovo je i period kada se stare prizemne kuće nadziđuju za jedan sprat. Dozidani spratovi su obično građeni pravilnijim slogom kamena, sa naglašenim ugaonim blokovima i okvirima (pragovima) od korčulanskog kamena. Bez obzira na period gradnje, kuće su uvijek glavnom fasadom okrenute ka dolini ili ka moru. Ukoliko su kuće u nizu, niz se formira duž izohipsi sa pogledom prema dolini. Ponekad su kuće grupisane u složenije cjeline. U Bogašićima, u zaseoku Janovići nizovi kuća su formirali ulicu, a terasa – svod premošćavala je ulicu i spajala dvije zgrade. Kako su kuće često građene na terenu u padu, konoba je obično zadnjom stranom ukopana, pa postoji i ulaz sa zadnje strane, na prvi sprat. Zato se nekad i sa zadnje strane formira terasa.

Terasa u Veće brdu

Ispred kuće je po pravilu kamenom popločan prostor dvorišta. Dvorište (taraca) je mala površina ispred kuće, širine od 5 do 10 m, natkrivena lozom − odrinom (ili nekom razgranatom murvom). Dvorište je ograđeno niskim kamenim zidom pižuom. Između pojedinih dvorišta – terasa, naročito kod kuća u nizu, nema ograda. U dvorištu se nalazi i cisterna (bistijerna) u koju se skupljala voda sa krova.

takvu zgradu (Lukovići, Biskupovići, Brkani i Ciki).

Poseban oblik kuća su kule (kašteli). To su veoma jednostavne građevine, veće visine od stambenih kuća, sa puškarnicama, i predstavljale su mjesto gde se porodica mogla skloniti u slučaju napada. Kule su imale male spratne visine i drvene međuspratne konstrucije. Kule su karakteristične za stambene grupacije u Bogdašićima. Skoro svako bratstvo u Bogdašićima imalo je po jednu

U XVIII i XIX vijeku u gornjim selima grade se velike kuće, sa konobom i dva sprata, središnjim naglašenim viđenicama, po ugledu na reprezentativne kuće na obali.

Kula bratstva Lukovića bila je izgrađena od kamena, zidana krečnim malterom i imala je prizemlje, sprat i potkrovlje. U osnovi je pravougaonog oblika sa spoljnim mjerama 7,5 x 4,5 m. Visina etaža je bila vrlo mala. Nad glavnim vratima i na uglovima zgrade nalazile su se puškarnice.99

Današnje stanje Kuće u gornjim selima na Vrmcu su u veoma lošem stanju. U Bogdašićima, Gornjoj Lastvi i Gornjem Stolivu

Terasa u Gornjoj Lastvi

Ovu kulu je snimio B. Kojić 1953. godine, pa su zahvaljujući tom arhitektonskom snimku sačuvana saznanja o arhitekturi kula. Kula je danas u ruševnom stanju.

99 


112 Studija kulturne baštine Vrmca

Kula Lukovića, snimio B. Kojić 1953. godine, danas u ruševnom stanju

struktura starih grupacija je očuvana, ali je većina kuća napuštena i u ruševnom stanju. Kuće su zarasle u šiblje i nepristupačne pa je teško i utvrditi stvarno stanje. Za istraživanje i analizu arhitekture seoskih kuća na Vrmcu zato su dragocjeni snimci koji su urađeni prilikom istraživanja Boke Kotorske pedesetih i osamdesetih godina XX vijeka. Nekoliko kuća

u Bogdašićima, Gornjoj Lastvi i Veće brdu održavaju vlasnici koji ih koriste kao kuće za odmor. Stare kuće pločarice, naročito u Gornjem Prčanju i Veće brdu, svjedoče o transformacijama i razvoju seoskih kuća na Vrmcu i predstavljaju izuzetnu vrijednost. Pločarice, danas napuštene za stanovanje,

trebalo bi pažljivo istražiti i snimiti, kako bi se utvrdila njihova autentična arhitektura, pošto su tokom vremena pregrađivane, dograđivane i trasnformisane, uglavnom pretvarane u štale i pomoćne zgrade. U ostalim selima, Muo, Mrčevac, Kavač veoma je malo starih grupacija očuvano.


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 113

Kuća u Gornjoj Lastvi

Kuća na Đurđevom brdu

Kuća u Bogdašićima

Kuća u Gornjem Stolivu

3.2.5. Škole Do osnivanja škola, u selima na Vrmcu bili su pismeni rijetki pojedinci koje je opismenjavao pop (župnik), ili pojedinci koji su bili na radu u inostranstvu ili se bavili pomorstvom. Pučke škole u selima 100

Biskupović K., n. d, 22

na Vrmcu otvaraju se sredinom XIX vijeka. Obično su bile vezane za crkve i nalazile su se u centru naselja. Odsustvovanje iz škole je bilo kažnjivo novčanom kaznom.100 Škola u Gornjoj Lastvi otvorena je 1845. godine i djelovala je do

1963. kada je zatvorena zbog malog broja učenika. Škola je radila do 1887. u prizemlju kanonike, kuće namijenjene za stan sveštenika, a od 1887. do zatvaranja 1963. godine, u novosagrađenoj kući, gdje se nalazio i stan za učitelja.


114 Studija kulturne baštine Vrmca

Škola u Gornjoj Lastvi

Škola u Bogdašićima

Stara škola u Gornjoj Lastvi

Škola u Gornjem Stolivu

Osnovna škola u selu Bogdašići otvorena je 1892–1893. godine. Zgrada u kojoj je radila škola nalazila se u neposrednoj blizini crkve Sv. Petra i, sa crkvom, crkvenim dvorištem i malim grobljem učestvovala u formiranju centra sela. Ova škola služila je za sela Bogdašići,

Mrčevac i Kavač. Zajednička škola je funkcionisala do 30-ih godina XX vijeka, kada je u Kavču otvorena osnovna škola, u kojoj su đaci iz Kavča nastavili školovanje. Škola u Kavču nalazila se na starom imanju porodice Rizzo, u blizini crkve Sv. Petke. Zgrada škole u Bogdašićima

Škola u Gornjem Stolivu

je srušena posle zemljotresa 1979. godine, a zgrada škole u Kavču je ruševina od koje je delimično očuvano prizemlje. U Gornjem Stolivu škola se nalazila iznad crkve Sv. Ilije, danas je u ruševnom stanju.


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 115

3.2.6. Ekonomski objekti – mlinovi Mlinovi na Vrmcu korišćeni su za mljevenje maslina ili za mljevenje žita. Mlinovi su se pokretali ljudskom, konjskom, a ponekad i volovskom snagom. Mlin za ulje obično se nalazio u jednoj većoj prostoriji i sastojao se iz dva glavna dijela: mlina i prese. Mlin se sastojao iz jednog okruglog

suda prečnika oko 1,5 m, dubine oko 70 cm, ozidanog od kamena, u čijoj sredini je stajala uspravna osovina drugim krajem učvršćena u gredu, a za koju je bila utvrđena horizontalna osovina kamena. Kroz gornji dio glavne osovine prolazile su horizontalne gredice pomoču kojih su ljudi pokretali osovinu, a sa njom i kamen. Samlevene masline prenošene su pod presu od drveta, gde se pod

Mlin za masline 101

U Gornjoj Lastvi svako domaćinstvo je imalo bar po dva takva pila.

pritiskom cijedilo ulje. Presu su činila dva vertikalna stuba od orahovog drveta sa urezanim hodovima zavrtnja, i zavrtnji koji su takođe bili izvedeni od orahovog drveta. Zavrtnji okretani ljudskom radnom snagom spuštali su prečku, koja je vršila pritisak na masu maslina. Ulje je hvatano u ukopani kameni sud. Maslinovo ulje se najčešće čuvalo u pilima za ulje uvezenim sa Korčule.101


116 Studija kulturne baštine Vrmca

Mlin za masline u Gornjoj Lastvi

U Gornjem Stolivu su postojala dva mlina, danas u ruševnom stanju. Osim mlinova, u Stolivu su postojale i 4 peći za hleb, koje su do danas očuvane. U Gornjoj Lastvi je bilo 8 mlinova za masline i jedan za žito. Očuvan mlin za masline, koji je i danas u funkciji, nalazi se u okviru crkvenog dvorišta i pripada crkvi. U Bogdašićima je bilo nekoliko mlinova za mljevenje maslina i dva za mljevenje žita. Mlinovi za masline nalazili su se u bratstvima Petkovići, Janovići, Marovići, Vajdovi i Maoče Brdo (u Kavču). Žitni mlinovi nalazili su se na Carinama, a pokretala ih je voda koja se akumilirala u jaže iz rijeke Gradiošnice. Slični milnovi nalazili su se i na rječici Barovini,

Mlinovi u Tivtu, na potoku Barovini, blizu zaseoka Petkovići

o čemu svjedoči katastarski plan iz 1838. godine. U Đurđevom brdu se nalazio jedan mlin, koji je danas u ruševnom stanju. Takođe, i u Jaklju su postojali milnovi. U Mrčevcu su mlin za masline imali Smodlake na dnu Tusova potoka između Maćina i Božinovića, a mlin za žito Maslovari, na tromeđi Kavač, Mrčevac, Bogdašići, uz Gradiošnicu. U Kavču je bilo nekoliko mlinova. U XIX vijeku je sagrađen i opremljen mlin Vučetića. Sa svojom, za to vrijeme savremenom opremom, predstavlja rijetkost i izuzetnu vrijednost. Mlin nije danas u funkciji, kuća je napuštena, a vrijedna oprema se nalazi nezaštićena, na otvorenom. Godine 1934. osnovan je miln Čelanovića.

Postojeće stanje Današnje stanje mlinova na Vrmcu je veoma loše i preti im potpuno nestajanje ukoliko se ne preduzmu hitne mjere zaštite. Mlinovi različitih vrsta, za masline i za žito, kao i mlinovi iz različitih perioda svjedoče o načinu života u Boki Kotorskoj, transformacijama, arhitekturi, i značajan su segment nasljeđa koji povezuje način života, graditeljstvo, obradive površine, odnosno predstavlja vezu nepokretnog, pokretnog nematerijalnog nasleđa i kulturnog pejzaža. Od brojnih starih mlinova, danas je aktivan samo jedan, dok su ostali u veoma lošem stanju. U Kavču je aktivan savremeni mlin Čelanovića, u kome se kao muzejski eksponat nalaze prese iz XIX vijeka.


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 117

Mlin Vučetića u Kavču, XIX vijek

Ruševine mlina u Bogdašićima, u zaseoku Marovići

Ruševine mlina na Đurđevom brdu

Mlin u Gornjem Stolivu, zaštićena presa


118 Studija kulturne baštine Vrmca

Zajednička bistijerna u Gornjem Stolivu

Bunar u grupaciji Brkani, Bogdašići

3.2.7. Bistijerne

Bunar u grupaciji Marovići, Bogdašići

U vrijeme austrijske vlasti kaptiran je veliki broj izvora na Vrmcu.

U selima na Vrmcu, pored kuća su se obično nalazile bistijerne u koje 3.2.8. Gumna se skupljala kišnica sa krova. Takođe, postojale su i zajedničke bistijerne U grupaciji jednog bratstva nalazilo za cijela sela, kao što je austrijska se i specijalno mjesto gde se vršilo bistijerna u Gornjem Stolivu. žito – gumno. To je kružna kamenom popločana površina, ograđena Voda se dobavljala i iz bunara − niskim kamenim zidom sa jednim počula. drvenim kocem u centru. Vršidba se

obavljala ili konjima ili specijalnim mlatilima, korišćenjem čovečije snage. Gumna su mogla biti velika, za cijelo selo i manja, za pojedine porodice. Osim vršidbe žita, na gumnu su se obavljali dogovori vezani za pojedine familije ili cijela sela, ispraćali i dočekivali svatovi.


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 119

Grupacija kuća i delimično ukopano gumno na Prčanju

Prema očuvanoj tradiciji, na gumnu u Veće brdu sastajali su se Peraštani.

kasnije bilo važno mjesto okupljanja mještana Bogdašića.

U Bogdašićima, svako bratstvo je imalo gumno, a poneko i dva. Petkovići su imali dva, Janovići, Maslovari, Marovići, tri, Lukovići, Biskupovići, Popovići, Brkani, dva i Đuraševići, dva. Gumna su postojala i u Gornjoj Lastvi, na Prčanju, na Đurđevom brdu do sredine XIX vijeka.

Sredinom iznad Petkovića nalazi se brdašce zvano Brdo, koje ima manju visoravan, gdje su se održavali poznati Miholjski zborovi. Tu se još nazire deblo starog duda pod kojim se nekad održavao Miholjski zbor. Takođe na brdu su ranije održavani zborovi seljana, zbog čega je poslije II svjetskog rata, 1945. godine bila izgrađena baraka Omladinski dom.102

U Bogdašićima postoji i gumno nazvano Miholjski zbor, zaravan na stijeni za koju se smatra da je bila mjesto gde se održavao Miholjski zbor. Ovo je i

102

Biskupović K., n.d. 12.

U Gornjoj Lastvi je bilo 12 gumna.

Postepeno, sa orijentacijom stanovništva na druge djelatnosti, a ne više poljoprivredu, gumna su gubila značaj i bila samo mjesto okupljanja. Tokom XIX vijeka, neka gumna su nestala, kao što je slučaj na Đurđevom brdu.

3.2.9. Međe i ostali elementi pejzaža Elemente pejzaža Vrmca čine međe, ogradni zidovi, staze, popločane terase sa odrinama. Ispred pojedinačnih kuća, ali i nizova i grupacija kuća, nalazile su se


120 Studija kulturne baštine Vrmca

popločane terase sa pižulima i odrine sa lozom. U neposrednoj blizini kuće bilo je dvorište, a zatim doci sa maslinama, lozom i voćem, poduprti međama. Kuće, terase i ogradni zidovi građeni od lokalnog kamena, zajedno sa krovovima od kamenih ploča stapali su se sa krševitim predjelom, dok su krovovi pokriveni kanalicom, visoke preslice za zvona i zvnici crkava predstavljali akcente.

Potporni zidovi – međe, građeni u tehnici suvozida, podupirali su terase sa obradivom zemljom (doce). Izgradnja terasa predstavljala je dugotrajan i težak posao. Međe, koje mogu biti visoke i do 2 m, razlikuju se u zavisnosti od karakteristika kamena koji je korišćen (lomljeni kamen, pločasti kamen). Na obradivim terenima pravilnog nagiba, formirane su pravilne terase. Budući da se koristilo svo raspoloživo obradivo zemljiše, ponekad su međe

izvođene i za samo jednu maslinu, kao što je slučaj u Gornjoj Lastvi. Značajan element pejzaža čine i ogradni zidovi, oko obradivih površina, imanja, duž ulica i kanala. Zidovi su niski, široki i građeni u suvozidu. Staze su na pojedinim mjestima bile popločane, a često i kanali potoka. Pojedine staze (i stepeništa) izvedene su minimalnim intervencijama, korišćenjem prirodnih karakteristika


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 121

Staza Lepetani − Veće brdo

Staze – ulice kroz Gornju Lastvu

Staza Gornja Lastva − Pasiglav

terena i u potpunosti se stapaju sa pejzažom.

3.2.10. Putevi i staze do sredine XIX vijeka Sela na Vrmcu bila su međusobno povezana seoskim putevima – stazama. U srednjem vijeku najverovat-

nije su već formirane glavne trase puteva koji su povezivali gornja sela sa obalom, kao i sela međusobno. Putevi i staze su bili trasirani najčešće po izohipsi i po najvećem padu, a u izvođenju su korišćene prirodne karaktersitike terena, pa se za pojedine staze teško uočava

da su građene. Širina staza bila je 1,5 do 2 m. Ukoliko su bile izvođene upravno na pad terena, staze su bile ograđene sa dvije strane zidovima u suvozidu. Ukoliko su pratile izohipse, duž staza su se izvodili potporni zidovi, takođe u suvozidu. Staze su ponekad izvođene u prirodnoj stijeni, a u formiranju trasa je racionalno


122 Studija kulturne baštine Vrmca

Segment puta kroz Bogdašiće Marovići − Sv. Vrača – Sv. Petar

korišćena konfiguracija terena. Na pojedinim mjestima putevi su bili kaldrmisani, kako ih voda ne bi oštetila. Tereti su se se prenosili samo na konjima ili ljudskom snagom.

U gornjoj zoni, glavni put je prolazio kroz Bogdašiće, prema Pasiglavu i Lastvi, a od Lastve se spuštao, preko Veće brda, ka Verigama i Plavdi. Putevi su prolazili kroz pojas obradive zemlje i naselja.

Put od obale do crkve Sv. Kuzme i Damjana na Mulu

Detalj „ulice“

Pojedini segmenti staza, posebno obrađeni i popločani, nazivali su se ulicama. U Bogdašićima su se ulice nazivale po grupacijama kuća kroz koje su prolazile − Bogdaška ulica, ulica Janovića, ulica Lukovića,


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 123

Segment plana Prčanja iz 1802. godine, sa ucrtanim stazama, crkvama i kućama 103

Put od obale do Gornjeg Prčanja

ulica Lakovića, ulica Biskupovića. Obično su to segmenti puteva koji su kaldrmisani zato što su bili strmi i istovremeno služili kao potočići i putevi, kakav je slučaj sa ulicama Lakovića i Lukovića. Na kotorskoj strani, putna mreža sastojala se od glavnog seoskog puta koji se pružao paralelno sa obalom (duž izohipse), na udaljenosti od oko 200m od obale, sa koga su se spuštale staze prema moru prateći konfiguraciju terena (kose i 103

Staza prema Staroj Župnoj crkvi

bujice). Tako čitavu sjeveroistočnu stranu Vrmca karakteriše put koji se nalazi na prelazu krševite strme gornje zone ka obradivim terenima donje zone Vrmca. Ovaj put je povezivao sva sela na kotorskoj strani međusobno, a zatim i Stoliv sa Lepetanima i Većebrdom. Put ima brojne upravne priključke u vidu staza − ulica sa stepeništima. Jedan broj staza je ocuvan u izvornom obliku do danas. Staze se sastoje iz stepenica i ravnih segmenata ili blagih rampi, a ograđene su

sa obe strane ogradnim zidovima u suvozidu, iza kojih se nalaze terasasti vrtovi. Jedna od takvih ulica je ulica koji vodi od Mula do crkve Sv. Kuzme i Damjana. Najznačajniji dio gornjeg puta bio je segment iznad Prčanja duž kojeg se nalazilo nekoliko kapelica, a približno na sredini i Stara župna crkva. Jedna od brojnih poprečnih ulica, koje su vodile od obale do gornjeg puta, očuvana je u velikoj mjeri i prolazi pored jedne manje grupaci-

 arta iz 1802 pod nazivom „Nacrt plana carske i kraljevske opštine Prčanja sa odgovarajućim granicama atara, od mene Antonija K Filipinija izmjeren nacrtan u Prčanju 2 jula 1802.“ Mjere na nacrtu ne odgovaraju mjerama na terenu.


124 Studija kulturne baštine Vrmca

Staza Markov rt – Vrdola

Ulice u Gornjem Stolivu

je kuća sa gumnom, i kapelice. Središnji segment staze kroz Gornji Prčanj, koji vodi do Stare župne crkve, kaldrmisan je.

je formirano na izrazito nagnutom terenu, mreža staza kroz Gornji Stoliv se sastoji uglavnom iz stepeništa. Čak su i ulice koje vode približno duž izohipsi, ispred ili iza nizova kuća, Od glavnog puta, na nekoliko stepeništa. Stepeništa su mogla da mjesta, odvajale su se i staze koje su budu blaga, kombinovana sa rampavodile prema gornjim selima, Gorn- ma malog nagiba, ili veoma strma, joj Lastvi i Bogdašićima. Jedan od tih sa visokim gazištima, obično duž puteva je i staza Markov rt – Vrdola, poprečnih ulica. kao i staza koja od Gornjeg Stoliva vodi ka Gornjoj Lastvi. Tokom mletačkog perioda sistem staza se razvija, kao i u prvom periU nastavku, put iznad Prčanja vodio odu austrijske vladavine. Pojedine je do Gornjeg Stoliva. Kako je nasel- staze se uređuju, kaldrmišu, ponekad

zaslugama pojedinaca. Takav je slučaj izvođenje staze koja je povezivala Gornji i Donji Stoliv čiju je izgradnju finansirao Gašpar Ivanović (1795–1878). Staza polazi od obale, pored groblja i kapele Sv. Mihovila, zatim pored terasatih imanja i, u najvećem dijelu, kroz šumu kestena, i savlađuje teren različitog nagiba. U trasiranju staze vješto je iskorišćena konfiguracija terena. Staza je širine oko 2m, na pojedinim mjestima sastoji se iz stepenika i blagih rampi. Staza čini značajan element arhitekture Gornjeg Stoliva.


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 125

Put od Donjeg do Gornjeg Stoliva

Put od Donjeg do Gornjeg Stoliva

Put od Donjeg do Gornjeg Stoliva

Put od Donjeg do Gornjeg Stoliva

Staza Gornji Soliv - Veće brdo


126 Studija kulturne baštine Vrmca

Na Tivatskoj strani, takođe je postojao put paralelan obali, ali zbog drugačije konfiguracije terena, njegova trasa nije bila tako jasno ocrtana, kao na kotorskoj strani. Jedan od najstarijih puteva na Tivatskoj strani bio je put koji je polazio od uvale između letnjikovca Buća Luković i rta Seljanovo, prolazio kroz Mrčevac, ispod crkve Sv. Petra i Kavča do Trojice, o čemu svjedoči Koronelijev plan. Postojeće stanje staza Putevi, staze i ulice na Vrmcu se djelimično održavaju. Pojedine staze se vode kao planinarske i uglavnom su sve takve staze markirane i prohodne. Osim markiranih staza, ostale uglavnom nisu označene i nemaju putokaze. Mnoge seoske staze su zbog nekorišćenja ne samo

Kuće u Bogdašićima 104

zapuštene i neprohodne, već je i njihova trasa tokom vremena promijenjena (usled obrušavanja stabala, propadanja kanala). Staze koje vode od obale do sela u kojima se i dalje živi, čak i ako je nastanjena samo jedna porodica, u dobrom su stanju. Mjesta gde mlađi, austrijski put preseca stare komunikacije nijesu označena. Novija pojava je ograđivanje staza od strane vlasnika kuća i imanja na obali, čime se onemogućava njihovo korišćenje (u Stolivu, na Prčanju).

3.2.11. Tradicionalne tehnike i materijali Najzastupljenija graditeljska tehnika na Vrmcu je suvozid. U ovoj tehnici zidane su kuće, pomoćne zgrade, ogradni zidovi, međe. Koristio se

lokalni, đurički kamen, a u zavisnosti od karakteristika kamena slog i izgled ovih zidova se mogao razlikovati. Stambene kuće su obično građene od kamena sa malterom kao vezivom. Za zidanje se koristio lokalni crvenkasti i bijeli pločasti kamen i krečni malter. Sela su najvjerovatnije imala svoje krečane, ali se kreč uglavnom nabavljao na Luštici.104 Za finije zidanje i malterisanje koristio sa pijesak sa Vrdole. Takođe, u Bogdašićima je postojao lokalitet gdje se nabavljala siga (tuf). Okviri prozora crkvenih i reprezentativnih kuća izrađivni su od korčulanskog kamena. Tokom XX vijeka na Vrmcu su uglavnom gradili kuće majstori iz Bogdašića i Lastve. Stare kuće i pomoćne zgrade pokrivane su kamenim pločama,

Kuće u Gornjoj Lastvi

 roizvodnjom kreča se bavilo iskljčivo seosko stanovništvo (jedna porodica ili prijatelji udruženi u družinu). Može se pretpostaviti da P je svako selo imalo svoju krečanu, ali se u dokumentima najviše navode luštičke krečane. Detaljnije o krečanama u Boki Kotorskoj v: Радојичић Д., Кречане/клачине – занат који је изумро, Гласник Етнографског института САНУ LIII, Београд, 2005


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 127

Krovni pokrivač od kamenih ploča

pa se zbog toga obično nazivaju pločaricama. Pojedine crkve su najvjerovatnije takođe bile pokrivene kamenim plačama. U XX vijeku je u Bogdašićima bilo i kuća pokrivenih slamom. Mlađe, spratne kuće, pokrivane su kanalicom − tiglom. Tigla se proizvodila u Tivtu, na Račici. Najstarije kanalice izrađivale su se ručno, preko koljena. Elementi međuspratne konstrukcije izvođeni su od drveta. Hrastovo i jasenovo drvo se upotrebljavalo za izradu međuspratnih konstrukcija ili za djelove brodova i barke. U selima gdje je bilo dosta kestena, koristila se drvena građa od kestena. O starim zidarskim tehnikama svjedoči danas klesarski alat koji se čuva u etnografskoj zbirci Anđelka Stjepčevića u Gornjoj Lastvi. Postojeće stanje U graničnom pojasu između gornjih i donjih zona Vrmca, nove kuće se grade u potpunosti u savremenim tehnikama, uz korišćenje neadekvat-

Pločarice sa odrinama

nih materijala. Kuće sa očuvanom originalnom tehnikom zidanja, sa autentičnim prozorima, vratima, terasama sa pižulima najčešće su napuštene i u ruševnom stanju. Pošto u gornjim zonama Vrmca kuće uglavnom nisu obnavljane, očuvalo se stanje iz vremena neposredno prije zemljotresa 1979. godine, odnosno autentični materijali i tehnike gradnje. Ipak, napuštene i zarasle u šiblje, kuće u gornjim selima ubrzano propadaju, pa nestaju originalni krovovi, drvene konstrukcije, oprema kuća i ekonomskih zgrada. Veliki broj objekata u suvozidu danas je u ruševnom stanju, a ulažu se napori da se očuva i ne zaboravi ova graditeljska tehnika. U Gornjoj Lastvi organizuju se radionice i obuka u građenju suvozida, a velki dio ogradnih zidova u Lastvi se na taj način održava. Takođe, postoje još uvijek mještani koji znaju da rade u ovoj tehnici. Krečni malter se rijetko koristi i teško nabavlja. U obnovama ob-

Kanalica

jekata, koje su u gornjim zonama Vrmca rijetke, koristi sa produžni ili cementni malter. Međe i ogradni zidovi se na pojedinim mjestima obnavljaju korišćenjem cementnog ili produžnog maltera (Gornji Stoliv). Na obnovljenim/restauriranim kućama često je originalni krovni pokrivač od kamenih ploča i kanalice zamijenjen za mediteran crep.

3.2.12. Odbrambena arhitektura – austrijski period Tokom dugogodišnje vladavine, za Austrougarsku monarhiju najvažniji zadatak bio je da obezbijedi Bokokotorski zaliv kao strateški položaj. Cjelokupna teritorija Boke Kotorske predstavljala je jedinstvenu tvrđavu – tvrđavu „Boka Kotorska“. Tvrđava je obuhvatala teritorijalno-administrativno područje − Kotorski okrug: teritoriju Boke Kotorske, Krivošijsko zaleđe, područje Budve i Spiča, sve do rijeke Željeznice u Baru. Uloga tvrđave bila je da zaštiti vojnu bazu i ratnu luku i, istovremeno, da zatvori


AUSTROUGARSKA UTVRĐENJA I PUTEVI


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 129

pravce s mora ka unutrašnjosti. Tokom više od sto godina austrijske (od 1867. austrougraske) vladavine, tvrđava je dograđivana i transformisana, u skladu s političkim prilikama i tehnikama ratovanja. Do polovine XIX vijeka Boka Kotorska je bila primorska zaprečna tvrđava, a sistem zaštite obalskog pojasa i granice prema Crnoj Gori putem nekoliko defanzivnih kasarni duž granice, zadovoljavao je potrebe odbrane. S razvojem nauke i tehnike, koja je dovela do napretka tehnika ratovanja, stare tvrđave postaju zastarele. Zbog velike visine tvrđave su bile uočljive i lak cilj za moderno brodsko naoružanje, a debljina zidova bila je suviše mala da izdrži dejstvo novih, brizantnih granata. Zato se kod gradnje novih tvrđava težilo smanjenju visina, povećanju debljina kazamatnih svodova, a tvrđave se sve više ukopavaju u zemlju (utvrđenja na Luštici, Kobili, Grabovac, Goražde, Vrmac). Na prelazu iz XIX u XX vijek, strateška uloga Boke Kotorske se izmijenila. Pretenzije Austrougarske prema Albaniji, nastojanje da omogući svojoj floti učešće u Sredozemlju, ali i potreba za jačim utvrđivanjem prema Crnoj Gori, uticali su na to da

1882. Boka postane pojasna tvrđava. Austrijanci utvrđuju svoj položaj na istoku i traže odgovarajuću lokaciju za gradnju ekspoziture pulskog brodogradilišta. Kako su utvrdili da najbolje uslove pruža Tivat, jedna od prvih mjera bila je premještanje ratne luke iz Kotorskog u Tivatski zaliv. Tivat tako postaje austrougarsko vojnopomorsko uporište i dobija Arsenal,105 što će snažno uticati na transformaciju i budući razvoj ovog naselja. Transformacija iz primorske zaprečne u pojasnu tvrđavu zahtijevala je dodatno utvrđivanje obalskog i kopnenog fronta. Radi zaštite Tivatskog zaliva i Arsenala sagrađen je tvrđavski prsten od šest zaprečnih utvrđenja, polukružno raspoređenih oko arsenala. Kao neposredna zaštita, oko arsenala je izgrađen i zid u dužini od 1000 metara.106 U Tivtu su bile locirane stalne posade i komande različitih sastava i brojnosti, a jedno vrijeme i komanda svih jedinica (pomorskih i kopnenih) pojasne tvrđave. Osamdesetih i devedesetih godina XIX vijeka, podignuta je i jaka grupa utvrđenja na liniji Vrmac – Trojica – Goražda. U okviru ove grupe, na Vrmcu je izgrađen oklopljeni for Vrmac, baterija Trojica, oklopljena baterija Škaljari i nekoliko manjih baterija (Kavač, Bogdašić I i II, Muo I

i II). U tjesnacu Verige izgrađena su dva fora (Bijeli pijesak i Verige). Početkom XX vijeka, blizina granice sa Crnom Gorom je predstavljala opasnost za Austrougarsku, naročito poslije balkanskih ratova, kad je crnogorska vojska već imala modernije naoružanje. Zbog toga su ojačavani postojeći objekti, a sjedište tvrđave prenijeto je iz Kotora u Herceg Novi. Najveća pažnja poklanjana je u tom periodu kopnenom frontu i izgradnji puteva. Boka Kotorska postaje kopnena tvrđava.

3.2.12.1. Utvrđenja - forovi For (latinski fortis, jak) je manje, stalno utvrđenje u sklopu pojasne tvrđave, sagrađeno tako da samostalno može da izvodi odbranu. Objedinjavao je na jednom mjestu ljudstvo, tehniku, municiju i sve ostale uslove za samostalan život, kao i za vođenje borbe. 107 Forovi su imali poligonalnu osnovu i bili su osposobljeni za samostalnu odbranu. Bili su naoružani svim vrstama oružja, ali najviše topovima. Unutrašnje uređenje bilo je slično kod većine forova. Svaki for je imao borbeni i neborbeni dio. Borbeni

 pštinsko vijeće opštine Tivat je 1889. godine donijelo odluku da se, u interesu razvoja Tivta, austrougarskoj mornarici pokloni O zemljište između rtova Seljanovo i Pakovo, za izgradnju Arsenala. Službeni naziv Arsenala bio je: „Arsenale, filiale Teodo“. Detaljnije v. Pavićević R., Werk: Austro-ugarske tvrđave u Crnoj Gori, Herceg Novi, 2012.,439 106 Zid je bio visok 4m, a debljina zida je iznosila 50 cm 107 Prvi forovi pojavili su se u XVIII vijeku kada je domet opsadne artiljerije postao toliki (oko 1000m) da je, osim dejstva po tvrđavskim objektima, omogućavao i dejstvo po civilnim objektima unutar tvrđave. Da bi se to sprečilo, počele su se utvrđivati pogodne tačke ispred tvrđavskih bedema. Od 1870. godine forovi se isturaju na 7,8–8 km, na međusobnom rastojanju od 2–5 km. Detaljnije u: Pavićević, R., n. d. 105


130 Studija kulturne baštine Vrmca

Plan tvrđava Bijeli pijesak i Verige i prilaznih serpentina

dio činili su položaji za artiljeriju i pješadiju. Artiljerija je bila smještena na otvorenim platformama ili u tvrđavskim kazamatima. Pješadija se za vrijeme bombardovanja sklanjala u kazamate, a dejstvovala je sa bedema, iz galerija i grkljanske kasarne. Osim priručnih skladišta municije za svaku bateriju, postojao je i centralni magacin. Neki forovi su imali munici-

Pogled na rov tvrđave Vrmac 108

jske dizalice (liftove). Borbeni dio činile su i artiljerijske osmatračnice, kao i reflektori. Neborbeni dio obuhvatao je kasarne, kuhinje, latrine, centralu za vezu, sanitet, prostorije za oficire, podoficire i posadu, sobu za komandanta i td. Prostorije su grejane naftom, drvetom ili ugljem.108 Za unutrašnju vezu korišćeni su telefoni, megafoni i cijevi za razgovor, a za spoljnu vezu ukopane TT linije i optička sredstva. Svaki for je imao cisternu sa dovoljnom količinom vode. Kako bi bili što manje uočljivi, forovi su maskirani. Maskiranje je vršeno sađenjem šiblja i drveća, a kao prepreke služile su eskarpe, kontraeskarpe, metalna ograda, žičana mreža (u dnu fora ili na glasiji), mine iz kontraminskih galerija i nagazne ili dirigovane fugase. Zemljište oko fora

osvetljavano je reflektorima, svetlećim bombama i raketama. Forovi Bijeli pijesak i Verige sagrađeni su u drugoj polovini XIX vijeka na krajnjem zapadu Vrmca, na nadmorskoj visini od oko 100 m. Trebalo je da kontrolišu i štite tjesnac Verige i dio Tivatskog zaliva. Forovi, skoro identični i građeni u isto vrijeme, bili su posljednja prepreka ulasku protivničkih brodova u Risanski i Kotorski zaliv. Do forova se dolazilo dvama serpentinskim putevima od priobalnog drumskog puta, a bili su i međusobno povezani gornjim putem. Sagrađeni su kao planinska utvrđenja, a svaki od forova je imao jedan bastion i dva kazamata za topove s platformom. U sklopu svakog fora bila je izgrađena kazamatna kasarna za manju posadu s cisternom. Ispred forova, prema moru, nalazila se po jedna dvospratna stražarsko – osmatračka kula kružne osnove.

Pogled na kazamatirane baterije

Kasnije, neki forovi su se grejali elektičnom energijom iz sopstvene centrale.


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 131

Unutrašnjost tvrđave Vrmac

Ulaz u tvrđavu

Oklopljeni forovi Oklopljeni for podrazumijeva for na čijem je ravnom krovu – terasi ugrađen veći broj oklopljenih kupo-

Kazamatirana baterija

la.109 Grade se nakon pojave brizantne granate110 (1882–1886). U Boki Kotorskoj se na krovu obično nalaze po 4 oklopljene kupole.

Tvrđava Vrmac predstavlja oklopljeni for. Sagrađena je na osnovu odluke Carske komisije, 1894. godine, na mjestu “privremene tvrđave Vrmac” iz 1887. godine. Na

Oklopljena kupola je gvozdena ili čelična kupola za zaštitu vatrenog položaja topa ili mitraljeza od neprijatelja, s mogućim okretanjem za kružno dejstvo, izvedena po uzoru na brodske oklopne kupole. Prvu kupolu na kopnenim fortifikacijama primenjuje 1863. godine u Antverpenu belgijski vojni inženjer H. A. Bialmont (1821 – 1903) koji u gradnju utvrđenja uvodi beton, pa se njegov sastav naziva betonsko oklopna fortifikacija. 110  Brizantna granata (od franc. brisant) – tempirana artiljerijska granata koja se, pri eksploziji, raspada u vazduhu u više parčadi i ona pogađaju cilj. 109 


132 Studija kulturne baštine Vrmca

Objekti funkcionalno vezani za tvrđavu Vrmac

tom mjestu je već postojala “prva tvrđava Vrmac” iz 1860. godine, koja je imala manju ulogu u ustancima 1869 i 1882. godine. Sagrađena na strateški izuzetno važnom mjestu, tvrđava je trebalo da spriječi, zajedno sa utvrđenjem Goražda i baterijom Škaljari, napad sa istoka na Kotor. Takođe, trebalo

je da spriječi neprijateljsko napredovanje prema ravnici Župa preko Budve i padina Trašte. Tvrđava je imala i zadatak da kontroliše Župu, uspon do Goražda i „leđa“ Vrmca. Tvrđava Vrmac ima osnovu poligonalnog oblika, poluukopana je i opasana rovom. U središtu se nalazi unutrašnje zatvoreno i nasuto

Pogled na tvrđavu Trojica na akvarelu Fedora Karačaja, prva pol. XIX vijeka

dvorište oko kojeg je hodnik koji povezuje sve prostorije. U prizemlju su se nalazili magacini i kuhinja. Na zapadnoj i istočnoj strani sagrađen je po jedan eskarpni kaponir. Na prvom spratu su bili smješteni kasarna, wc, kazamatirane oklopljene baterije i oklopne osmatračnice. Tvrđava je imala naoružanje od osam topova i četiri haubice. Svi

Tvrđava Trojica, današnje stanje


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 133

Pogled na bateriju Škaljari posle izgradnje

topovi su bili smješteni u oklopljene kazamate, a haubice u čelične kupole koje su se nalazile na gornjoj površini fora. Dodatno, postojale su i dvije kupole za osmatranje. Za prenošenje municije iz magacina korišćen je lift. U samom foru bila je jedna zasvedena cisterna, dok se druga nalazila kod oficirskih stanova, u blizini tvrđave. Rov je branjen pomoću tri kaponira. Izvan tvrđave, na glasiji, nalazili su se pešadijski položaji. Tvrđava je pažljivo zidana od pravilno tesanog kamena, sa vrlo uskim spojnicama. Ulazni portal je reprezentativno riješen, u bunjatu. Prozorski otvori su lučno završeni i izvedeni sa gvozdenim rešetkama i metalnim dvokrilnim kapcima. Gornje, zaobljene površi fora, sa kazamatiranim baterijama, izvedene su od betona. Prostorije u prizemlju zasvedene su svodovima od opeka, a na prvom spratu svodovima od betona i metalnih nosača. Pregrad-

Pogled na bateriju Škaljari, današnje stanje

ni zidovi su od kamena. Podovi u sobama za posadu su od dasaka. U kazamatiranim baterijama očuvane su pancirne kalote. Duž zidova južne kazamatirane baterije, izrađen je fiz sa likovima svetaca visine oko 1m. Rekonstrukcija fora izvedena je između 1906 i 1907. godine. Plafon je pojačan slojem betona debljine oko 1,5 m. Kasnije je, zbog zastarelosti, planirana zamjena ove tvrđave novom, modernom, otpornom na bombe, koja je trebalo da bude sagrađena na vrhu Sv. Ilija, ali njena gradnja nije realizovana.

i bila je teško oštećena. Ipak, posada je uspjela da popravi oštećenja. Poslije osvajanja Lovćena i okupacije Crne Gore, Austrijanci su u proleće 1916. godine tvrđavu ponovo obnovili, ali i djelimično razoružali. Poslije rata tvrđavu je preuzela i koristila Jugoslovenska vojska. Nije poznato koliko je bila u upotrebi. Baterije forovi Baterije forovi su objekti organizovani da prime artiljerijsko oružje, ljudstvo i municiju, da ih zaštite od protivnikove vatre i da olakšaju gađanje. U baterijama su bile smještene artiljerijske jedinice.

U blizini trvđave Vrmac sagrađeni su objekti funkcionalno vezani za tvrđavu – oficirski stanovi, skladišUtvrđenja Trojica, Kavač i Škaljari se ta i osmatračnice, kao i nekoliko mogu svrstati u tip baterija forova. odbrambenih punktova na putu prema Gornjoj Lastvi. Prevoj Trojica, koji spaja kotorski i tivatski zaliv, sa zapadnim lovćenskim U Prvom svjetskom ratu, tvrđava padinama na samom početku je bila u centru ratnih operacija poluostrva Vrmca, kao strateški između Austrougarske i Crne Gore veoma značajan punkt utvrđivan je


134 Studija kulturne baštine Vrmca

Donja Lastva

Ruljina

Potkuk

Nakuk

Mažina

Tripovići


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 135

kroz vjekove. U periodu mletačke vladavine sagrađena je tvrđava Trojica, značajan element mletačkog sistema utvrđenja koji se sastojao od utvđenih gradova i kaštela, i obalskih baterija. Dolaskom Austrije, stara tvrđava Trojica – trospratna kula – preuređena je, a u periodu 1878–1886. izgrađena je nova baterija Trojica. Ostaci trospratne kule očuvani su i uklopljeni u cjelinu sa novom baterijom. Zadatak baterije bio je da kontroliše prevoj i komunikacije koje vode ka Kotoru, Tivtu, Njegušima i Budvi i vodi borbu sa crnogorskom artiljerijom na lovćenskim padinama. Kontrolisala je i međuprostor između tvrđava Goražde i Vrmac i u sadejstvu sa njima činila zadnju liniju odbrane Kotora. Baterija je prizemna, lučne osnove, ima dvovodni krov pokriven kanalicom. Zidana je fino klesanim blokovima kamena. Baterija Škaljari predstavljaja početak izgradnje austrijskih oklopljenih

Ostaci objekata u Bogdašićima

tvrđava. Do Prvog svjetstkog rata baterija je preuređivana, preoružavana i ugrađene su joj oklopne kalote u kazamatima za topove. Kontrolisala je sepentinski put Kotor − Njeguši i sprečavala prodor kopnenih snaga iz tog pravca u Kotor. Baterija Kavač je sagrađena je u isto vrijeme kada i ostali fortifikacijski objekti grupe Vrmac (1878–1886). Zaprečna utvrđenja Zaprečna utvrđenja su specifični objekti u fortifikacionom sistemu, sagrađeni kao manje odbrambene kasarne, obično jednospratne i dvospratne. Zadatak ovakvih tvrđavica bio je da zatvaraju određene pravce, rejone ili značajnije objekte od šireg interesa. Ovakve tvrđave bile su naoružane pešadijskim naoružanjem i mitraljezima, a u nekim situacijama, pored utvrđenja postavljani su poljski topovi na otvorenim, privremeno izvedenim položajima.

Pred Prvi svjetski rat, svjesni značaja Tivta i tivatskog zaliva kao mjesta odakle se s brodova mogu podržavati kopnene snage, Austrijanci oko grada prave tvrđavski prsten, od šest zaprečnih utvrđenja − odbrambenih stražarskih kuća (wachhauza), kao poslednju liniju odbrane u slučaju osvajanja linije Vrmac – Goražda. Šest zaprečnih utvrđenja – Donja Lastva, Ruljina, Podkuk, Nakuk, Mažina i Tripovići, sagrađeno je oko Tivta, 1897. godine. Polukružno raspoređena oko Arsenala, na međusobnoj udaljenosti od 200−600 m, zaprečna utvrđenja su imala zadatak da neposredno štite Tivatski zaliv i Arsenal od prodora protivničkih snaga s Vrmca i iz pravca Budve. Utvrđenja su imala prizemlje i sprat, i pravougaonu osnovu s kružnim kaponirima na uglovima, na dijagonalama. Kaponiri su služili za neposrednu zaštitu tvrđava. U prizemlju se nalazio ulaz sa stražarom, kuhinja, magacini municije i


136 Studija kulturne baštine Vrmca

Objekti na Popovoj Glavi

Položaji na Sv. Iliji

hrane, a na spratu prostorije za smještaj ljudstva. Prostorije su bile povezane hodnicima i stepeništem. Tvrđave su zidane od kamena, s metalnom međuspratnom konstrukcijom i ravnom krovnom platformom. Prozorski otvori i puškarnice bili su zaštićeni metalnim kapcima. Unutar ili ispred utvrđenja nalazila se cisterna.

Ostali vojni objekti (polustalne baterije, kasarne, magacini, skladišta) Osim navedenih najvećih utvrđenja – forova i baterija, na Vrmcu se se nalazili i manji vojni objekti, kao što su baterije polustalnog tipa, kasarne, magacini, skladišta, stambene i pomoćne zgrade, ali i različiti odbrambeni punktovi i položaji. U blizini forova, obično su se nala-

zili i magacini municije, različita skladišta, zatim stambene zgrade, konjušnice, stražarske kuće i drugi objekti. Za baterije Bogdašić I i Bogdašić II poznato je da su sagrađene neposredno pred Prvi svjetski rat, 1913. Sagrađene su u rejonu Vrmca iznad sela Bogdašići po kojem su i dobile ime. Njihov zadatak bio je


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 137

vjerovatno zatvaranje međuprostora između brda Vrmca i tvrđava oko Tivta, zaštita Arsenala i pokrivanje komunikacije koja iz Budve, kroz Grbalj, vodi u Tivat. Baterije Mul I i Mul II nalazile su se u rejonu Mula. Osim baterija, u rejonu Mula postojala su i skladišta municije koja su i danas u dobrom stanju. Baterija Muo sagrađena je odmah po dolasku Austrijanaca 1814. i zajedno s adaptiranom baterijom Sv. Ivan i baterijom Trojica, bile su neposredna zaštita utvrđenog Kotora. Postoje dokumenta o izgradnji kasarne iz 1872. godine. Na završetku puta Markov rt – Vrdola, u šumi se nalazi grupacija od nekoliko prizemnih objekata u ruševnom stanju. Takođe, na prelazu iz Pasiglava u Bogdašiće, u blizini Kuka, nalazi se jedna veća grupacija objekata, takođe, u ruševnom stanju.

Pogled na put Muo - Vrmac

Na vrhu Sv. Ilija, na dijelu austrijskog puta koji se odvaja od glavnog puta prema vrhu Sv. Ilija nalazi se nekoliko ukopanih položaja i osmatračnica. Ukopani položaji se nalaze i na Popovoj glavi. Postojeće stanje Forovi Bijeli pijesak i Verige su u relativno dobrom stanju, iako napušteni i zarasli u vegetaciju. Pristupni putevi -serpentine -koji vode do ovih forova su neprohodni. For Vrmac je u relativno dobrom stanju. For je napušten, stabla i vegetacija ugrožavaju zidove fora. Prozorski kapci, rešetke i vrata su oštećeni, a pojedini nedostaju. Objekti koji su funkconalno bili vezani za for, na glasiji i na putu prema Gornjoj Lastvi (oficirski stanovi, magacini, osmatračnice,...) napušteni su i u ruševnom stanju.

Pogled na potporni zid

Baterija Trojica je danas van funkcije, napuštena i u lošem stanju. Stara tvrđava je oštećena – obrušen je segment zida prizemlja i sprata. Okolina tvrđave je neuređena. Baterije Kavač i Škaljari su u ruševnom stanju, nepristupačne. Baterija Škaljari je dugo bila izvor kamena za gradnju. Zaprečna utvrđenja su do danas očuvana u velikoj mjeri. Neka su napuštena, dok su neka adaptirana za stanovanje. Na pojedinim utvrđenjima oštećeni su ili nedostaju određeni značajni elementi arhitekture − metalni okovi, kapci, obrada zidova i tavanica. Ostali austrougarski vojni objekti, odbrambeni punktovi i manji kompleksi zgrada, napušteni su, u ruševnom su stanju i teško pristupačni.


138 Studija kulturne baštine Vrmca

Detalj puta

3.2.12.2. Putevi Na početku austrijske vladavne Bokom Kotorskom, Vrmac je bio ispresecan stazama, ali su to bile uglavnom seoske staze, namijenjene kretanju ljudi i konja. Utvrđivanje Boke Kotorske i izgradnja fortifikacija podrazumijevala je i potrebu izgradnje puteva. Razvitkom industrije u XIX vijeku omogućena je mehanizacija i brža izgradnja puteva, kao i gradnja puteva na nasipima, usjecima i kamenu. Putevi su građeni planski, u periodima mira. U početku, građeni su manji putevi, za prevoz tereta konjskom snagom. Ovi putevi korišćeni su za izgradnju utvrđenja uglavnom prije 1880. godine, zato što u to vreme nije postojala potreba za prenosom teških tereta, kao i za pristup manjim i isturenim objektima, ili na terenu sa velikim usponom. Ovakvi putevi 111

Detalj puta

građeni su i posle 1880. godine do pojedinih, manjih objekata. Uspon nije smio da bude veći od 15 stepeni kako bi se mogli kretati konji i mazge. Sa promjenom tehnike ratovanja i početkom izgradnje oklopljenih fortifikacija, počinje i izgradnja kolskih puteva, projektovanih za vozila, za potrebe izgradnje i povezivanja većih utvrđenja. Ovi putevi korišćeni su naročito za izgradnju utvrđenja posle 1880. godine, kada je u izgradnji utvrđenja počelo korišćenje gvozdenih elemenata, kupola, štitova, veće količine različitog materijala i mašina i morali su imati nagib manji od 10%, pa su imali veliki broj serpentina. Period najintenzivnije gradnje bio je od 1882 do 1914. godine, u vrijeme kada se u Boki grade oklopljena utvrđenja. Većinu još i danas postojećih puteva u Boki Kotorskoj izgradile su austrougarske

vojne snage isključivo za vojne potrebe. Serpentinski put Muo − Vrmac Godine 1860. sagrađen je serpentinski put koji je spajao tvrđavu Vrmac s Kotorom i s magacinima municije koji su se nalazili na Mulu. Serpentine su pažljivo zidane, u suvozidu, pravilno klesanim blokovima. Podzidi su izvedeni sa zakošenjem u odnosu na vertikalnu ravan zbog stabilnosti. Na odgovarajućim mjestima nalaze se kanali za odvođenje atmosferske vode, izvedeni dijagonalno u odnosu na pravac pružanja serpentina. Na pojedinim segmentime, zbog veće količine atmosferske vode u određenim periodima godine, put je kaldrmisan. Naknadno su, na pojedinim segmentima puta, izvedeni zidani ogradni zidovi. Osim tehnike gradnje, izuzetnu vrijednost serpentina čini promjena vegetacije i vizura tokom kretanja.

 akadamski putevi se sastoje od dva sloja tucanika debljine 15 – 25 cm (donji sloj debljine 9 – 14 cm od mekšeg i krupnijeg M tucanika i gornji sloj 6-10 cm od tvrđeg i sitnijeg tudanika) u uvaljanom stanju.


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 139

Pogled na put Vrmac Gornja Lastva

Makadamski put od tvrđave Vrmac do Gornje Lastve Makadamski putevi od Trojice do Vrmca, i od Vrmca do Gornje Lastve sagrađeni su posle 1882. godine, u vrijeme najintenzivnije gradnje puteva.111 Put od tvrđave Vrmac do Gornje Lastve vodi grebenom, pa se tokom kretanja naizmjenično otvaraju vizure na kotorski i tivatski dio zaliva. Idući od tvrđave Vrmac, duž puta se nalaze baterije, magacini, kasarne i različiti manji odbrambeni punktovi. Na centralnom dijelu

puta otvara se vizura na tivatski zaliv s jedne, i kotorski sa druge strane, što sa krševitim predjelom, mirisom pelina i vrijeska čini ovaj prostor izuzetnim. Nastavak puta vodi ka raskrsnici od koje se jedan krak odvaja ka vrhu Sv. Ilija. Na početku ovog kraka nalazi se velika austrijska cisterna, a nekoliko serpentina vodi do vrha. Duž krakova serpentina nalaze se brojni manji odbrambeni punktovi i topovski položaji i osmatračnice. S vrha se pruža pogled na kotorski dio zaliva s Lovćen-

om, Herceg Novi, Lušticu, Grbalj i otvoreno more. U nastavku puta prema Gornjoj Lastvi, otvara se pogled prema Bogdašićima, Pasiglavu i Gornjoj Lastvi. Na ovom dijelu teren je u padu, pa se put preko nekoliko serpentina spušta do Gornje Lastve. Put se završava u Gornjoj Lastvi. Serpentine koje su od Gornje Lastve vodile do Donje Lastve djelimično su očuvane i presječene savremenim asfaltnim kolskim putem. Segmenti


140 Studija kulturne baštine Vrmca

Slična oštećenja serpentina Muo – Vrmac i makadamskog puta Vrmac – Gornja Lastva

ovog puta su očuvani i mogu se koristiti. Sačuvane su i serpentine koje su vodile prema utvrđenjima Verige i Bijeli pijesak. Osim ovih glavnih puteva, austrijanci su gradili i kanale potoka, podzide i manje seoske putve, tamo gde nijesu mogli da iskoriste postojeće. Građeni su sličnom tehnikom kao i stariji putevi, ali malo pravilnijim slogom kamena i drugačijom obradom blokova, pa je danas je za neke staze teško utvrditi iz kog su perioda.

Cisterna ispod Sv. Ilije

Postojeće stanje Austrijski putevi na Vrmcu su u dobrom stanju. Na određenim manjim segmentima putevi su oštećeni, ali i dalje prohodni.

3.2.12.3. Cisterne, kaptirani izvori, regulacija voda Austrijanci su vodili računa o snabdijevanju vodom i regulaciji voda, budući da je za trvđave bilo neophodno obezbijediti dovoljne količine vode. Do Prvog svjetskog rata vršila se samo raspodjela vode, a od tada se vrši i obrada.

Za vojne potrebe građene su cisterne. Cisterne su građene unutar ili pored vojnih objekata. Snabdijevale su se vodom sakupljanjem kišnice s krova ili preko slivnika. Postojale su i samostalne cisterne, u koje se voda takođe skupljala preko posebno formiranih slivnika. Slivne površine su bile popločane kamenim pločama ili keramičkim pločicama. Sastavni dijelovi cistijerni, osim slivnka, bil su i komora za prljavu vodu, uređaj za taloženje, filter, rezervoar. Komora filtera bila je ispunjena slojevima tucanika, šljunka, pijeska i drvenog uglja. Jedna od najvećih je bila cisterna ispod vrha Sv. Ilija.

Sistem kaptaža iznad Markovog rta


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 141

3.2.13. Spomenici i spomen obilježja

Kaptirani izvor u Marovićima, Bogdašići

U blizini tvrđave Vrmac nalazi se i veliki kružni rezervoar za vodu. Cisterne su građene i u selima, kao što je velika cisterna u Gornjem Stolivu. Takođe, Austrijanci su regulisali tokove potoka i rječica izgradnjom kanala, ali i manjih brana i kaptiranih izvora. Tako se na stazi Markov rt – Vrdola nalazi sistem kaptaža. Kaptirani su brojni izvori u Mrčevcu, Bogdašićima, Gornjoj Lastvi. U Mrčevcu su kaptirana dva izvora

Spomenik u Mrčevcu

Kaptirani izvor u Mrčevcu

(voda Božinovića i Gradanja). U Bogdašićima je kaptirano više izvora među kojima Mužnica (blizu Maslovara) ispod kojeg je izgrađena bistijerna iz koje je konjima snabdijevana vojska u garnizonu Vrmac. Uz izvor Zvjerača sagrađen je rezervoar odakle su Austrijanci pumpama crpli vodu do kolskog puta i snabdijevali vojni garnizon Lokve – Sv. Ilija. Cisterne i kaptirani izvori su danas u dobrom stanju.

Spomen obilježja na padinama Vrmca mjesta su memorije na stradalništvo u toku Drugog svjetskog rata. Južne padine Vrmca i sela pružale su utočište učesnicima oslobodilačkog pokreta i zbog toga bila izložena čestim upadima neprijateljskih njemačkih okupatorskih snaga i četnika. Mjesta stradanja partizana, stanovnika koji su pomagali pokret obilježena su u poslijeratnom periodu skromnim spomenicima ili spomen pločama sa njihovim imenima. Ova spomen obilježja posijana po Vrmcu, svjedočanstva su iz kojih se iščitava burna i tragična istorija ovog kraja za vrijeme Drugog svjetskog rata. Urađena su u domaćem kamenu ili sivom granitu jednostavna oblicima i skromna dimenzijama (nepoznatih autora?) sa obaveznim simbolom petokrakom zvijezdom


142 Studija kulturne baštine Vrmca

sastanka Sreskog komiteta SKOJ-a za Kotor u pomenutoj kući. Pružajući otpor u pokušaju povlačenja stradali su narodni heroj Niko Anđus, sekretar sreskog komiteta Kotor i borci − Skojevci Mihailo Ivanović, Bose Zenović i Đuro Božinović. Na mjestu gdje se nad maslinjacima uzdižu strme litice Vrmca je spomen ploča je na stijeni, a spomenik od sivog granita, nešto niže na maloj zaravni. Ovo trojno obilježje podiže SUBNOR 1953, 1969 i 1984.

Spomenik u Mrčevcu

i imenima stradalnika, spomenici su srasli sa pejzažom na padinama Vrmca. Mrčevac U zaseoku Božinovića postoje tri spomen obilježja. Nadomak neprijateljskim snagama, selo je postalo centar iz koga su se planirale mnoge oslobodilačke akcije u toku Drugog svjetskog rata.

Kuća Iva A. Božinovića je bilo mjesto okupljanja Narodno oslobodilačkog pokreta od 1941. do druge polovine 1944. godine. Tu je djelovao Glavni biro NOP-a, Sreski komitetet KPJ za Kotor i Okružni komitet KPJ za Boku Kotorsku. Na danas napuštenoj kući nalazi se spomen ploča, koju postavlja SUBNOR 1953. Spomen ploča i spomenik sjećaju na 9. jul 1944. godine, kada su Njemci i Četnici su iznenadili učesnike

Na teritoriji Mrčevca (donja zona) dvije spomen ploče Poginulim borcima, žrtvama fašističkog terora, postavljene 1953. i 1988 na Domu kulture „Anto Počanić“ u naselju Gradiošnica. Gornji Bogdašići U blizini crkve Sv. Jurja u Gornjim Bogdašićima je spomenik. Četnici ozloglašene formacije „Crna ruka“ uhapsili su i zvjerski ubili članove SKOJ-a: Danicu Maslovar, Tripa Maslovara i Nika Petrovića iz Bogdašića. Pasiglav

Spomenik u Kavču

Na putu između Gornjih Bogdašića i Gornje Lastve (lupoglav) je spomenik ubijenim rodoljubima, žrtvama četničkog terora: Antu N. Ciku, Jozu M. Markoviću i Luki N. Brkanu. Spomenik je podignut 1979. od strane organizacije SUBNOR-a. Na visokoj stijeni spomenik ima postament u obliku kvadra na kojem se oslanja piramidalni oblik.


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 143

Spomenik u Kavču

Gornja Lastva Na platou, odakle vodi kamena skalinada prema centru sela nalazi se spomenik palim borcima. Spomenik je piramidalnog oblika od đuričkog kamena, uzdignut sa nekoliko stepenika na platformu, urađen po ideji arh Marije Nikolić. U Gornjoj Lastvi postoje spomen ploča Mjesnom komitetu KPJ za srez Kotor. Tivat Na lokalitetu Džorovo, na padinama Vrmca (iznad crkve Sv. Antona), postoji spomen ploča o formiranju Tivatskog partizanskog bataljona, postavio SUBNOR, 1979. Spomen ploča se nalazi na kući Radulovića (nekadašnja kontija Buća Luković) Na tivatskom groblju Sv. Šimun, nalazi se spomen grob spomen ploča iz 1982. borcima NOB-a Marku Mrk-

ović i Zvonimiru Brechleru, ubijenim 1944. Kavač Spomen obilležje u Kvču nalazi se na raskrsnici, na proširenju puta koji vodi prema Trojici. Spomen obilježje se nalazi na manjem platou. Spomenik se sastoji od ozidanog postamenta sa kamenom gromadom u obliku piramide od grubo tesanog domaćeg kamena. Posvećen je žrtvama, rodoljubima i borcima, palim u Drugom svjetskom ratu.

3.3. Pokretna kulturna baština Ekonomske, socijalne i kulturološke prilike u naseljima na Vrmcu uslovile su da se u ovom ambijentu sreće pokretno profano nasljeđe proisteklo iz načina života. Žitel-

ji seoskih sredina nijesu imali ni ekonomsku moć, a ni kulturnu potrebu da nabavljaju umjetnička djela, za razliku od plemića i građana, pomoraca i trgovaca koji su imali privilegiju uživati u salonima palata ispunjenim umjetninama i skupocjenim predmetima. Profana pokretna baština Vrmca je zato isključivo etnografskog karaktera i nudi čitav niz autentičnih tradicionalnih vrijednosti, kao što je nošnja, oruđe, oružje, skromno pokućstvo: škrinja za ostavljanje djevojačke prćije, bakreno, keramičko i porcelansko posuđe... Odumiranje sela u gornjim zonama Vrmca i prihvatanje novog načina života, nemaran odnos prema ruralnom nasljeđu, doprinio je njegovom zanemarivanju, zaboravu i uništenju. Nešto od tog dragocjenog nasljeđa danas je sačuvano u muzejskim zbirkama i privatnim etnografskim kolekcijama. Zato pokretnoj baštini gornjih zona poluostrva Vrmca pripada uglavnom


144 Studija kulturne baštine Vrmca

sakralno nasljeđe koje je sačuvano u crkvama i sačinjava njihov bogatiji ili skromniji inventar. Na području Vrmca postoje mnoge sakralne građevine znatnih arhitektonskih vrijadnosti i primjera tradicionalnog graditeljstva. Mnoge crkve su međutim, vremenom izgubile sakralnu funkciju, ostajale su prazne jer su se svi pokretni predmeti uključujući i oltare dislocirali u druge crkve na obali (na primjer stare župne crkve na Mulu i Prčanju). Manje seoske crkve rasute po južnim padinama Vrmca su gubljenjem stanovnika ostajale izvan kulta i bile izložene zubu vremena i prirodnim katastrofama, od kojih je najveću štetu nanio posljednji razarajući zemljotres 1979. godine. Inventar crkava čine slikarska i skulptorska djela, liturgijski predmeti u plemenitim metalima, ex vota – pločice u srebru, tekstil i vez (misna ruha), arhivska i bibliotečka građa. Mjesta na obali, Prčanj i Stoliv, koja se razvijaju kao pomorski centri u XVIII i XIX vijeku, imala su ekonomski potencijal da naručuju crkveni inventar zavidnih vrijednosti najviše u Veneciji, ali i drugim centrima (Rimu, Padovi, Veroni). Ipak manja mjesta Muo, Lepetane, Tivat, i stare seoske sredine iz kojih su se razvila naselja na obali, Gornji Stoliv, Gornja Lastva nabavljala su slike i predmete, često na visokom nivou. Slikarsko nasljeđe koje danas pripada crkvama na Vrmcu ili im je

izvorno pripadalo, uključuje primjere različitih provinijencija, venecijansko g slikarstva (XIV−XVIII vijeka), slike italijanskih i dalmatinskih umjetnika (XVIII i XIX vijek), ruske ikone iz XIX vijeka i radove domaćih slikara − diletanata iz epohe od XVIII do prvih decenija XX vijeka. Skulptorska djela stilski većinom pripadaju epohi baroka (XVII i XVIII vijek), iz venecijanskih kamenorezarskih i drvorezbarskih radionica. Djela primijenjene umjetnosti – liturgijski predmeti: križevi, ophodna raspela, kadionice, pokaznice, zatim relikvijari (moćnici) i zavjetne pločice, zlatarski su radovi nastali u venecijanskim, dubrovačkim i kotorskim radionicama (XVII−XIX vijek). Postoje i lijepi primjeri misnog ruha. Danas je pokretna sakralna baština Vrmca skoncentrisana u crkvama: Sv. Ilije u Gornjem Stolivu, crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije u Gornjoj Lastvi, župnoj crkvi Sv. Antuna u dijelu starog naselja Tivta i crkvi Sv. Petra u Bogdašićima. Iako ne postoji evidencija kompletnog pokretnog inventara, najznačajnije umjetničke vrijednosti sakralnog slikarstva u crkvama na Vrmcu uglavnom su istražene, neke su registrovane kao kulturna dobra, i na njima su sprovedeni konzervatorsko-restauratorski zahvati. Međutim o sadržaju koji je ispunjavao sakralne prostore mnogobrojnih crkava i kapela, rasutih po padinama Vrmca malo znamo, iako su one imale predmete bez kojih se ne može vršiti obred. Na žrtvenom

stolu/oltaru obavezno je postojala oltarska slika (pala) sa prikazom nebeskog zaštitnika – patrona crkve. Tragova o starijim slikama nema, nestale su u ratnim vremenima burne i dramatične prošlosti koja su ovom području donosila česta pustošenja, pljačke, požare... Među sačuvanim primjerima sakralnog slikarstva u crkvama na Vrmcu najviše su zastupljena ona urađena rukom slikara − diletanata, koji su bez naobrazbe, samo snagom svog talenta ostvarivali djela skromnih umjetničkih dometa. Njihova umjetnost je bila najdostupnija, pojedincima ili malim seoskim zajednicama, a s druge strane i prijemčiva ukusu vjernika. Tokom XVIII vijeka na području Boke Kotorske djeluju dva domaća slikara iz Dobrote Marko Radoničić i Petar Kosović, a u XIX vijeku Josip Kandelari (Giuseppe Candellari) iz Kotora kome je atribuiran jedan broj sakralnih slika za Dobrotu i crkvu Sv. Antuna u Tivtu, i Mihovil Florio (1791–1864) sa Prčanja koji je radio oltarsku sliku Sv. Roka za Donjolastovsku crkvu posvećenu ovom svecu, zaštitniku od kuge i kolere. Danas zatičemo, kao jedini inventar na oltarima seoskih crkvica i kapela najviše slika urađenih u tehnici oleografije, koje se postavljaju tokom XIX i početkom XX vijeka. Te reprodukcije su bile jako popularne, pa se, osim u crkvama nalaze i u kućama. Iako su u pitanju jeftine kopije, one imaju vrijednost svjedočanstva o pobožnosti vjernika i duhu vremena, pa iako lišene umjetničke kreativnosti one posjeduju


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 145

kulturološku vrijednost. Posljednjih decenija, nakon sanacija seoskih crkava postoji praksa da oleografije bivaju zamijenjene novim slikama (na primjer u crkvama Sv. Agate u Mrčevcu, Sv. Ivana u Kavču). Ukrašavanje prostora, i skromno i raskošno, činilo je da vjernik enterijer crkava doživljava kao božansko obitavalište na zemlji, sakralizovano mjesto gdje se iskazuje pobožnost i moli za milost. Za vjernika je slika na oltaru značila vezu sa Bogom, pred njom se mole bogati i siromašni, seljaci i pomorci, plemići i pučani. Ne mali broj ovih slika nabavljenih za župne crkve na Vrmcu su umjetnička djela, za čiju nabavku je trebalo izdvojiti pozamašne svote novca. Iznad ulaza crkve u Donjem Stolivu u kamenu je urezan zapis na latinskom Zidove ove crkve podigla je opština, a unutrašnjost dobrotvori. Pomeni dobrotvora − naručitelja − donatora, nalaze se zabilježeni u crkvenim arhivima, ili ostaju anonimni. Religiozne slike, liturgijske predmeti u crkvama Prčanja, Stoliva zavjetni su darovi pomorskih kapetana i trgovaca. Darovatelje nalazimo među crkvenim licima: biskupima i svećenicima, ali i laicima – uglednim žiteljima članovima crkovinarstava. Stanovnici Gornje Lastve, Stoliva, Prčanja i Mula zajedničkim prilozima kupovali su čak mermerne oltare. Plemićke porodice Kotora, Prčanja i Dobrote koje su posjedovale imanja i ljetnikovce na obali i južnim padinama Vrmca bile su dobrotvori tamošnjih crkava. Izraz religioznosti i potvrda vjere su srebrna ex vota,

zavjeti, kojima se zahvaljivalo za spas života od pogibelji razbiješnjelog mora, ratova, bolesti …. Pokretna sakralna baština na prostoru kojim se bavi ova studija pokazuje umjetnički fond raznovrstan po tehnikama izrade, različitim likovnim i estetskim vrijednosti i stilova. Kulturna baština ovog prostora ne može se mjeriti sa onom u bogatim pomorskim centrima na obalama zaliva, pa ipak pokretna sakralna kulturna baština na području Vrmca i ona koja joj je pripadala, a sada se nalazi na drugim mjestima, značajno participira u sveukupnom kulturnom nasljeđu Boke Kotorske i Crne Gore.

3.3.1. Pokretna sakralna baština Tivat Crkva Sv. Antuna u Tripovićima, u starom dijelu Tivta Župna crkva Sv. Antuna, građena od 1720 do 1734. godine, posjeduje umjetnički vrijednan crkveni inventar. U enterijeru crkve posebnu osobenost ima način dekoracije oltarskog prostora. Iznad mramornog oltara u apsidi je, u dubokom reljefu, izvedena štuko dekoracija sa četiri evangelista sa njihovim atributima, predstavom Boga Oca i dvije male glave anđela. Okvir u koji je smještena pala je u obliku draperije sa dvije figure anđela u dubokom reljefu. Ova dekoracija se pripisuje kasnobaroknim švajcar-

skim majstorima – štukaterima, koji su jedini u Boki radili na ukrašavanju enterijera crkava i palata u Dobroti i na Prčanju. Pokretni inventar crkve Sv. Antuna sastoji se od slikarskih, drvorezbarskih djela i radova u srebru. To su uglavnom djela koja su plemićke porodice posjednici ljetnikovaca i imanja, donirale crkvi kao zavjetne darove Sv. Antunu. Na glavnom oltaru je slika sa prikazom titulara crkve Sv. Antuna Padovanskog, rad kotorskog slikara, Josipa Kandelarija iz 1824. godine. Patron crkve, tivatski zaštitnik Sv. Antun je prikazan u franjevačkom habitu sa simbolom bijelim ljiljanom. Svetac lebdi na oblaku, sa dva anđela iznad padovanskog svetišta, čuvene bazilike, jedne od najposjećenijih hodočasničkih mjesta u svijetu. Na bočnom (sjevernom) oltaru je pala Sv. Petra i Pavla sa srcem Isusovim i anđelima, rad Frančeska Potence (Francesco Potenzza), iz 1818. Godine. Ovaj italijanski klasicistički slikar je radio u Splitu, a neko vrijeme boravio i radio u Boki. U crkvi Sv. Eustahija u Dobroti, nalazi se na oltaru posvećenom Sv. Andriji, pala Poklon mudraca (tri kralja) sa Sv. Andrijom, iz 1803., poklon kapetana Andrije Tripkovića. Isti autor je slikao i biblijske kompozicije za salon palate Florio-Luković sa Prčanja. Potencina pala u Tivtu je zaštićena kao k u l t u r n o d o b r o . Konzervatorsko-restauratorski radovi izvršeni


146 Studija kulturne baštine Vrmca

su u Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika u Kotoru. Na bočnom (južnom) oltaru je Bogorodica sa djetetom, ruskog ikonopisca iz XIX vijeka. Na zidovima crkve su slike manjih umjetničkih kvaliteta. Slika Krist (Srce Isusovo), u ovalu i pandam

Ikona Bogorodica sa djetetom

Sv. Antun Padovanski

Gospa (Srce Marijino), istog veronskog slikara Fillipija, prema zapisu na poleđini slike: «C. B. Filippi, Verona 1858.» Slika sa prikazom poprsja Sv. Nikole biskupa sa simbolima pastirskim štapom i tri kese zlatnika, u originalnom dekorativnom okviru rad je nepoznatog slikara iz XIX vijeka. Desno od ulaza u crkvu se nalazi oltarska pala sa prikazom Krista Svevladara (Pantokratora) u poprsju, koji desnom rukom blagosivlja, a u lijevoj ruci iznad kugle drži minijaturni križ. Slika pokazuje odlike istočne ikonografije, a rad je nepoznatog domađeg slikara iz XIX vijeka.

oltaru se nalaze dvije barokne skulpture iz mletačke radionice XVIII vijeka, a u zidnim nišama su smještene tri skulpture tirolske drvorezbarske radionice iz XIXvijeka, izvedene u bojanom drvetu: Sv. Antuna Padovanskog, Bogorodice i Sv.Tereze. Od umjetničkih radova u srebru treba pomenuti nekoliko baroknih svijećnjaka i dvije oltarne pale s kraja XVIII vijeka. U kući pored crkve, koja je nekada bila sjedište opštine starog Tivta, pohranjeno je nekoliko slika.

Crkva Sv. Antuna posjeduje i nekoliko vrijednih skulptorskih djela, urađenih u drvetu, importa iz Venecije i Austrije. Na glavnom

Pala Bogorodice kao nebeske kraljice, sa malim Isusom, Sv. Ivanom Krstiteljom i Sv. Josipom koja se ranije se nalazila na bočnom oltaru Gospe od Rozarija, a skinuta je vjerovatno poslije uklanjanja drvenog

Bogorodica

Sv. Tereza


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 147

Kapela Sv. Ane u Peanima

oltara, 90-ih godina prošlog vijeka, prilikom zadnje popravke crkve. Ovdje je i oltarna pala Gospe od Rozarija sa svecima Srđem i Šimunom, rad domaćeg slikara iz XVIII vijeka, koja je ranije stajala na oltaru urušene crkve Sv. Srđa u napuštenom zaseoku Đurđevo Brdo. Sv. Srđ u rukama ima otvorenu knjigu sa zapisom: SAN/TE SERG/ORA /PRO/ NOBIS, a Sv. Šimun je prikazan sa atributima pilom i zmijom. Pala je naslikana je na drvetu i skroman je rad domaćeg slikara iz XIX vijeka. Na obije pale su izvedeni restauratorsko-konzervatorski zahvati 90-ih godina prošlog vijeka, ali zbog neadekvatnih uslova danas su vidljiva nova oštećenja. U istom prostoru je slika Sv. Dominika, interesntna zbog tehnike slikanja, temperom na bakru. Pokretnoj kulturnoj baštini crkve Sv. Antuna u Tripovićima pripada arhivska građa koja svjedoči o prošlosti Tivta, sa najstarijim dokumentom iz 1603. godine i najstarijim Matičnim knjigama krštenih i vjenčanih iz 1612., kao i dokumentacijom o crkvi iz XIX i početka XX vijeka. Crkva Sv. Šimuna Postojeća crkva Sv. Šimuna je sagrađena u XVII vijeku kao jednobrodna građevina sa polukružnom apsidom. Brod je nadgrađen u XIX vijeku, iz tog razloga je oltarska apsida neproporcionalna prema povišenom brodu. Crkva Sv. Šimuna

Nova kapela koju su podigli Niko i Jozo Staničić, 1927. godine, nedaleko od srušene starije crkve Sv. Ane, ranije Sv. Venerande. Crkva je obnovljena inicijativom i sredstvima mještana 2010. godine. Na oltaru je doskoro bila slika Sv. Ana sa Marijom i prizorima iz života svetice, XIX vijek, urađena u tehnici oleografije. Zamijenjena je 2014. uljem na platnu Sv. Ana sa sveticom i malom Bogorodicom, koja je rad domaćeg slikara iz XIX vijeka. Sv. Šimun, F. Ziegler

bila je župna crkva do 1734. godine, kada je izgrađena crkva posvećena Sv. Antonu u centru starog tivatskog naselja. Od tog vremena crkva Sv. Šimuna je grobljanska kapela, na mjesnom groblju. Na mermernom oltaru je oltarska pala Sv. Šimuna, koju je naslikao 1906. František Cigler (Frantiscek Zigler), češki akademski slikar čije se slike religiozne tematike sreću u katoličkim i pravoslavnim crkvama Boke Kotorske, kao i portretno slikarstvo. Sveti apostol Šimun je prikazan u čitavoj figuri sa simbolom mučeništva − pilom, u pozadini je pejzaž na kome se prepoznaje Tivatski zaliv. Pala je zavjetni dar prčanjskog župnika Cezara Đurovića, kanonika Stolnog Kaptola u Kotoru od 1906 do 1910. godine.

Kapela Sv. Mihovila (donja zona) U sklopu kompleksa renesansnog utvrđenog ljetnjikovca Buća Luković, nalazi se kapela Sv. Mihovila. Na oltaru je Oltarska pala Sv. Mihovila, 2001. rad tivatskog slikara Antona Peana. Lastva Crkva Rođenja Blažene Djevice Marije u Gornjoj Lastvi Prvobitna crkva potiče iz 1410, proširena je 1715, a zatim i 1848 godine, kada je dobila današnji izgled. Crkva je jednobrodna sa zvonikom na preslicu i pravougaonom apsidom. Glavni oltar posvećen je Rođenju Bogorodice (Maloj Gospi), bočni, desni, posvećen je Gospi od Rozarija, a lijevi Sv. Josipu. Do druge polovine XIX vijeka enterijer crkve je bio drugačiji, imao je drvene oltare, kasetiranu tavanicu.


148 Studija kulturne baštine Vrmca

Pogled na glavni i bočne oltare u crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije u Gornjoj Lastvi

Crkveni inventar posjeduje umjetničke vrijednosti, koje daleko nadilaze ovu skromnu seosku sredinu, a sastoji se od slikarskih i kiparskih radova, i liturgijskih predmeta. Na području Tivta, a takođe među crkvama u gornjoj zoni poluostrva Vrmca, crkva u Gornjoj Lastvi danas posjeduje najbogatiju zbirku pokretne sakralne kulturne baštine. Gornja Lastva je imala značajne istorijske veze sa Perastom, što joj je omogućilo da, preko ovog najvećeg pomorskog i kulturnog centra Boke

Kotorske, za vrijeme Venecije, dođe u posjed nekoliko vrijednih baroknih ostvarenja. U enterijeru crkve dominira Glavni oltar od raznobojnog mramora. Oltar je sa početka XVIII vijeka, pripadao je crkvi Gospe od Škrpjela, kada je bio zamijenjen novim. Gornjolastovljani ga kupuju 1863. Na njemu je uz grb Perasta i zapis na latinskom: Pobožna opština podiže na jednodušnu želju godine 1719. Za oltar su naknadno izrađena dva

kipa: Sv. Nikole i Sv. Vlaha, jer su pripadajući kipovi ostali u crkvi u Perastu. Nastali su u poznatoj radionici Bilinića u Splitu, po narudžbi Lastovljana, 1878. godine, i poklonjeni crkvi kao zavjetni dar za spas od epidemije kolere. U potpunom skladu sa baroknim oltarom je pala sa prikazom Rođenja Bogorodice, iz XVIII vijeka, djelo Gaspara Diziania (1689−1767), ranije pripisana venecijanskom slikaru Angelu Trevisanu (1669−1753).


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 149

Oltar u crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije u Gornjoj Lastvi

Oltarna pala sa prikazom Rođenja Bogorodice

Pitanje na koji je način ovo djelo mletačkog kasnog baroka, koje je ujedno i najljepši prikaz Rođenja Bogorodice u Boki Kotorskoj, dospjelo u Gornju Lastvu nema konačnog odgovora. Treba ga naći među nekoliko prihvatljivih pretpostavki o načinu nabavke, koje je iznio dr. Vinicije Lupis, autor monografije o crkvi Male Gospe u Gornjoj Lastvi. Slika Rođenja Bogorodice je kulturno dobro, a konzervatorsko restauratorski radovi izvedeni su u Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika u Kotoru.

Iznad njih je, na oblacima, okružena anđelima, Gospa od Rozarija, a u donjem dijelu u tri manja polja nejednake veličine, su naslikane scene: Rođenje Bogorodice, Sv. Tripun sa palmom − simbolom mučeništva i modelom Kotora i Čistilište. Iako se njena likovna vrijednost ne može mjeriti sa prethodnom slikom, ovo djelo domaćeg slikara iz XVIII vijeka donosi zanimljiva ikonografska rješenja. Slika je konzervirana u Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika u Kotoru i upisana u Registar pokretnih kulturnih dobara

veden u ulju na platnu sa prikazom Sv. Vlaha, iz 1878. godine. Autor je čuveni pravnik i prvi austrijski namjesnik za Dalmaciju, Dubrovčanin Niko Nardelli (1857− ) poznat intelektualac, koji se uspješno bavio slikarstvom.

Na bočnom oltaru Gospe od Rozarija je oltarna pala, zavjetni dar poznate plemićke porodice Cizila (Cisilla) iz Kotora, na kojoj je prikazana Sv. Ana sa svecima (Sv. Josip, Sv.Nikola i Sv. Antun Paulski).

Na oltaru Sv. Josipa se nalazi slika istog sveca, rad E. Sartorija iz druge polovine XX vijeka. Od slikarskih djela u Gornjoj Lastvi treba svakako istaknuti dobar rad iz-

U crkvi se čuva i oltarna slika Sv. Vida, iz 1950. godine, rad poznatog slikara Mata Đuranovića iz Kamenara. Slika se nosi u crkvu Sv. Vid i postavlja na oltar na spomen dan patrona crkve. Najvrijednije skulptorsko djelo crkve je Gospa od Rozarija sa Isusom koja sjedi na bogato ukrašenom naslonjaču. Drvena skulptura je produkt venecijanskog baroknog drvorezbara iz XVIII vijeka, slična je kipu Bogorodice od Rozarija iz crkve Sv. Nikole u Perastu.


150 Studija kulturne baštine Vrmca

Oltar u crkvi Sv. Petra u Bogdašićima

U zastakljenim nišama, desno od oltara su skulpture: Srca Isusova i Sv. Josipa, zavjetni pokloni Lastovljana Crkvi. Postoji donatorski zapis sa 23 stanovnika Lastve koji nose ime Josip. Pokretna sakralna baština u Gornjoj Lastvi obuhvata i umjetničke srebrne i pozlaćene liturgijske predmete iz XVII i XVIII vijeka, nastale u mletačkim radionicama i Raspela koja se nose u procesijama. Pored nekoliko baroknih je i jedan izuzetno vrijedni primjerak renesansnog dubrovačkog zlatarstva. Pokretna baština crkve u Gornjoj Lastvi sadrži i kolekciju srebrnih ex vota, znakova zahvale ili molbe upućenih Gospi, zavjetnih kruna, medalja, zlatnog i srebrnog nakita i starog oružja.

Oltarska pala

Crkva Sv. Roka u Donjoj Lastvi (donja zona) Crkva Sv. Roka sagrađena je 1901. Godine na mjestu starije kapelice koju je na svom imanju sagradila plemićka porodica Bolica polovinom XVI vijeka. • Mihovil Florio, Pala Sv. Roka, prva polovina XIX vijeka • Ilija Moskos (grčki slikar sa ostrva Zente) Sv. Tripun, ikona iz 1658. Danas se čuva u Biskupskom ordinarijatu u Kotoru.

merna oltara nalazi se Oltarska pala Sv. Petra, iz 1846. godine, rad umjetnika iz Zadra Franje Salgeti Driolija (Franjo Salghetti Drioli) (1811−1877) koji je u Boki Kotorskoj radio i za druge crkve, ali se, uz ovu, sačuvala jedino oltarna pala Sv. Ivana Krstitelja, iz iste godine, za crkvu u napuštenom selu Glogovcu, koja se čuva u crkvi Sv. Nikole u Perastu. Godinu dana kasnije F. S. Drioli slika Sv. Mihovila za istoimenu crkvu u Risnu, koja je uništena u eksploziji 1943. godine. Dva rada zadarskog umjetnika, o čijem postojanju postoje pisana svjedočanstva, su oltarna pala sa prikazom Sv. Roka za kapelu lazareta u Meljinama i slika Madonna del dito iz kotorske katedrale. Pala iz Bogdašića, pokazuje patrona ove stare crkve, u punoj figuri, sa atributima u rukama: knjigom i ključevima. U pozadini je naslikan imaginarni pejzaž sa rijekom i mostom. Salgeti Drioli je uz religiozno slikarstvo autor uspjelih portretnih ostvarenja, a starački lik Sv. Petra sa pale u Bogdašićima ima izražene individualne karakteristike i vjerovatno je urađen prema modelu.

Crkva Sv. Petra u Bogdašićima

Na oltaru u sjevernoj kapeli, posvećenom Bezgrešnom začeću Blažene Djevice Marije, nalazi se grčka ikona Bogorodice Skopiotisa, iz XVIII vijeka. U crkvi se čuva drveno Raspeće iz XVIII vijeka.

Na glavnom oltaru crkve Sv. Petra u Bogdašićima, koji je nastao kombinovanjem djelova dva stara mer-

Na zidovima je četrnaest prikaza Križnog puta, urađenih u oleografiji iz XIX vijeka.

Bogdašići


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 151

Pogled na oltar u crkvi Sv. Vrače

U crkvi Sv. Petra u Bogdašićima čuvaju se Matične knjige krštenih, vjenčanih i umrlih XIX vijeka, a starija crkvena arhivska građa je stradala u požaru ranije župne crkve Svih Svetih u Gornjim Bogdašićima. U sakristiji crkve se čuva knjižni fond sa vrijednim starim izdanjima. Crkva Sv. Vrača (Svih Svetih) – Gornji Bogdašići U napuštenoj crkvi Svih Svetih, na oltaru još stoji oleografija sa prikazom Blažene Djevice Marije sa djetetom i dva anđela.

Bl. Djevica Marija sa djetetom

zaslugom Petra Sbutege, prčanjskog župnika. Godine 1740. sagrađena je osmougaona kapela sa kupolom. Umjetnička djela, koja su izvorno pripadala staroj župnoj Crkvi, prenesena su u novu crkvu poslije 1913. godine. Mramorni oltar, sa tri figure anđela rad su čuvenog baroknog skulptora Giovanni Maria Morlaitera (Venecija 1699−1781). Na glavnom oltaru se nalazila ikona Bogorodica sa djetetom i scenama rođenja Blažene Djevice Marije iz

druge polovine XIV vijeka, preslikana u XVI vijeku u duhu kritsko-venecijanskog slikarstva, a ponovo dva vijeka kasnije. Ikona je imala veliki uticaj na duhovni život Prčanja, pripisivala joj se čudesna moć u zaštiti od epidemija, donosila je ozdravljenje i kišu u sušnim godinama. O njenom nastanku i čudima postoje mnoge legende. Jedna je od najvećih svetinja Boke, zaslužna za širenje kulta Bogorodice. Crkva je zahvaljujući njoj postala mjesto hodočašća i bila obdarivana mnogim zavjetnim darovima vjernika. Dvije oltarne pale koje su krasile pozlaćene drvene oltare: Navještenje i Sv. Obitelj nastale su u Veneciji u XVII vijeku. Staroj župnoj crkvi, izvorno je pripadao najreprezentativniji rad venecijanske barokne drvene skulpture u Boki Kotorskoj. To je Raspelo koje je uradio 1728. Andrea Brustolon (1662−1732). Zavjetni je dar crkvi kapetana Antonija Florio, koji ga je nabavio direktno od umjetnika. Raspelo se čuvalo u staroj župnoj crkvi, u posebno

Prčanj Stara Župna crkva Rođenja Blažene Djevice Marije Stara župna crkva Prčanja posvećena Rođenju Blažene Djevice Marije nalazi se na padinama Vrmca u centru starog srednjevjekovnog Prčanja. Arhivski se spominje 1399. godine kao ecclesia Sctae Mariae de Perzana. Dograđena je 1672.

Anđeli na oltaru, detalj, Giovanni Maria Morlaiter

Bogorodica sa djetetom


152 Studija kulturne baštine Vrmca

izrađenoj staklenoj vitrini do početka XX vijeka kada je preneseno u novu župnu crkvu, kao i pripadajuća kruna od srebra (koja se danas nalazi iznad ikone Bogorodice). Iz crkve potiču i vrijedni primjerci misnog ruha iz XVII, XVIII i XIX vijeka dalmatika i misnica, od kojih je jednu poklonio slavni moreplovac Ivo Vizin sa Prčanja. Crkva Rođenja Blažene Djevice Marije (donja zona) Sa ekonomskim procvatom Prčanja, povećanjem broja stanovnika i njihovih potreba za glavnom crkvom koja će biti pristupačnija, uz obalu, započinje gradnja velike župne crkve, 1789. godine, po projektu venecijanskog arhitekte Bernardina Maccaruzzija. Uz prekide, gradnja crkve je završena 1913. godine. U crkvi se uz inventar, koji je pripadao starijoj crkvi istog titulara, u gornjoj zoni, nalazi zbirka izuzetnih umjetničkih vrijednosti iz epohe baroka (XVII i XVIII vijek) koja je najvećim dijelom poklon poznatih pomorskih porodica sa Prčanja ili su od njih kupljene. Antependij na oltaru od 173 zavjetne pločice prčanjskih pomoraca • Agostino Ridolfi (1646−1727) Poklonstvo kraljeva, XVIII vijek (iz kuće Verona) • Antonio Balestra, Žrtva Manoabova, početak XVIII vijeka (iz kuće Verona)

• Pierantonio Novelli (1729−1804), Bogorodica sa djetetom i svecima, druga polovina XVIII vijeka • Gianbattiista Piazzeta (1683−1754), Raspeće, prva polovina XVIII vijeka (iz kuće E. Buchwalda) • Bernardino Castelli (1750−1810) dva Portreta biskupa Antuna Lukovića • Tripo Kokolja, Bogorodica sa Sv. Ivanom krstiteljem, Sv. Josipom i Sv. Antunom, XVII vijek • Tripo Kokolja, Portret don Petra Sbutege (1623−1698), XVII vijek • Josip Tominc,Tajna večera, druga pol. XIX vijeka (iz kuće Gašpara Ivanovića) • Josip Tominc, Raspeće, druga pol. XIXvijeka (iz kuće Gašpara Ivanovića) Crkva je između dva svjetska rata ukrašena radovima jugoslavenskih umjetnika, zahvaljujući župniku don Niku Lukoviću: skulpturskim radovima Ivana Meštrovića, Sretena Stojanovića, Tome Rosandića, Luke Tomanovića, Vanje Radauša, i slikarskim radovima: Celestina Medovića, Mila Milunovića, Petra Lubarde, Vaska Lipovca. Kompletna zbirka crkve Rođenja Blažene Djevice Marije na Prčanju ima status kulturnog dobra. Crkva i Franjevački samostan Sv. Nikole Prčanj (donja zona) Crkva je građena od 1728. do 1735. godine na njestu starije crkve. U

blizini je Franjevački samostan, pri kome je djelovala škola (od 1739. godine) i apoteka, a za vrijeme Austrije radila je osnovna škola, utemeljena 1872. godine, i Slavjenska čitaonica, najstarija u Boki Kotorskoj, osnovana 1861. godine. Franjevci su samostan napustili 1908. godine. Franjevački samostan u sklopu kojeg je crkva Svetog Nikole je budući ekumenski centar „Don Branko Sbutega”. Međunarodni ekumenski centar će afirmirati saradnju, zajednički suživot, ravnopravani dijalog među pripadnicima različitih konfesija, te bogatstvo različitosti koji se oduvjek njegovao u Boki Kotorskoj. U samostasnu Sv. Nikole se čuva arhiv župske crkve i župska biblioteka. Arhiv župske crkve: Knjiga rođenih od 1622, Knjiga mrtvih od 1654, Knjiga vjenčanih od 1646. godine Zbirka starih dokumenata: dukala, povlastica Prčanju iz vremena Mletačke vladavine iz XVIII vijeka. Župska biblioteka Don Niko Luković je prikupljanjem ostataka stare Franjevačke biblioteke i Porodičnih biblioteka starih prčanjskih kuća od 1912−1914. formirao bibliotečki fond od oko 3000 knjiga tematski vezanih za teologiju, istoriju crkve, rimske klasike. Knjige potiču iz vremena od XVdo XX vijeka.


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 153

sveci, ulje na platnu. Na slici su izvršeni konzervatorsko-restauratorski radovi 2012. u ateljeu Centra za konzervaciju i arheologiju Crne Gore − područno odjeljenje Kotor • Josip Wagner, Četrnaest prikaza Križnog puta, 1779, bojeni bakrorezi Muo Crkva Sv. Kuzme i Damjana

Misnica iz crkve Sv. Kuzme i Damjana na Mulu

Stara župna crkva je sagrađena na padini Vrmca, 200 m iznad obale. Posvećena je Sv. Kuzmi i Damjanu, a spominje se arhivsk prvi put i 1262. godine.

Pokretni inventar crkve Sv. Nikole • dva barokna kipa Sv. Petra i Sv. Pavla, na glavnom oltaru • Tiepolova škola, Pala Bogorodica, Sveti Nikola i franjevački

Poslije izgradnje donje crkve Pomoćnice kršćana, crkva nije u sakralnoj funkciji. Oko crkve je sa jugozapadne strane staro muljansko groblje. Crkva je k u l t u r n o d o b r o

Oltarska pala bočnog, južnog oltara

Oltarska pala glavnog oltara

nije restaurirana poslije zemljotresa 1979. godine. U crkvu Kuzme i Damjana su 1810. iz Venecije donesene mošti Blaženog Gracije, koji je rođen u ovom ribarskom mjestu 1438, a umro u Veneciji 1508. Škrinja sa moštima je postavljena na oltar, ranije njemu posvećen. Staroj crkvi j crkvi su pripadala dva kipa Kuzme i Damjana (sada u crkvi Pomoćnice kršćana), škrinja u kojoj su pohranjene mošti blaženog Gracije, urađena u srebru, zbirka od preko 150 zavjetnih pločica posvećenih Blaženom Graciji. U crkvi su se izvorno nalazili relikvijari (moćnici) u srebru i drugim plemenitim materijalima, nastali od XVII do XIX vijeka u zlatarskim radionicama Venecije i Kotora. Među crkvenim tekstilom ističe se misnica

Oltarska pala sjevernog oltara


154 Studija kulturne baštine Vrmca

Bočni, južni oltar

(zlatovez na bijelom svilenom atlasu) iz druge polovine XIX vijeka. Stoliv Crkva Sv. Ilije, Gornji Stoliv U enterijeru crkve Sv. Ilije dominiraju oltarske pale koje je naslikao slovenački slikar Josip Tominc (1790–1866). Josip Tominac je studirao u Veneciji i Rimu, a živio i radio u Trstu i Gorici. Slikao je religiozne biblijske kompozicije, za tršćanske crkve, ali je poznatiji je po bidermajerskim portretima ljubljanskih i tršćanskih građanskih porodica, a kod nas posebno kao autor portreta vladike Petra II Petrovića Njegoša. Tominc je za glavi oltar, posvećen patronu crkve, 1852. godine

Crkva Sv. Ilije u Gornjem Stolivu

naslikao palu Sveti Ilija, Petar i Pavle. Slike Gospa od Rozarija sa Sv. Ivanom Krstiteljom i Sv. Dominikom, 1853. godine i pala Sveti Roko, koja je nabavljena 1857. godine, krase bočne oltare. Sve tri slike naručio je u Trstu kod uglednog slikara, bogati pomorski kapetan i trgovac Gašpar Ivanović i tako se ubilježio u najveće donatore XIX vijeka u Boki Kotorskoj. Slike su registrovane u popis pokretnih kulturnih dobara Crne Gore. Na oltaru posvećenom Gospi od anđela postoji slika Bogorodice, prema kojoj vjernici iskazuju veliko poštovanje. Pokretnom inventaru crkve pripada kolekcija radova u srebru: zavjetnih pločica I liturgijskih predmeta.

Bočni oltar na sjevernom zidu

Crkva Imena Marijina, Stoliv (donja zona) • Crkva je podignuta 1774. godine uz samu obalu, sa zvonikom iz 1833. godine. • Glavni oltar je zavjetni dar porodice Milatović iz 1784. godine • Oltar Gospe Lurdske, zavjetni dar porodice Milatović • Giovani Battista iz Udina, Imago pietatis, XV vijek (u katedrali Sv. Tripuna) • Josip Tominc, Prizori iz Kristova života, 1843. godine • Raspelo koje se nalazilo u crkvi Sv. Pavla u Kotoru • Uz ostale predmete pokretne sakralne baštine, u crkvi se čuvaju kvalitetna slikarska ostvarenja: Ecce Homo, poliptih sa prizorima iz Kristovog života i Raspeće. Ove tri slike, kao i Kadionica od srebra imaju status pokretnog kulturnog dobra. • Dvadeset ex-vota u srebru


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 155

3.3.2. Pokretna profana baština Tivat Sačuvano pokretno nasljeđe Tivta je uglavnom etnografskog karaktera i pruža sliku o ruralnoj, ribarskoj, pomorskoj brodograditeljskoj i industrijskoj tradiciji. Institucionalno prezentirano u dvije postavke: muzejsko-zavičajne zbirke u prostoru kule Lukovića (galerijsko-muzejski prostor Buća-Luković u sastavu Centra za Kulturu, Tivat) i Zbirci pomorskog nasljeđa u sastavu Porto Montenegra, nekadašnjem Pomorskom Arsenalu. Lastva Škola u Gornjoj Lastvi U Gornjoj Lastvi je osnovna škola otvorena 1845. godine i djelovala je do 1963. kada je zatvorena zbog malog broja učenika, kao posljedice iseljavanja stanovnika. Škola je radila do 1887. u prizemlju kanonike, kuće namijenjene za stan svećenika, a od

1887. do zatvaranja 1963. u novosagrađenoj kući, gdje se nalazio i stan za učitelja. Postoji dragocjena dokumentacija o radu ove stare seoske škole: hronike po školskim godinama, izvještaji, dnevnici. Sačuvan je školski pribor: geografske karte, globus, staro računalo, pribor za geometriju. Gornja Lastva je prednjačila u organizovanom kulturnom životu, čiji su nosioci bila muzička i kulturno-prosvjetna društva o čijem djelovanju postoji iscrpna arhivska građa. Etnološka zbirka Anđelka Stjepčevića u Gornjoj Lastvi Kuća porodice Stjepćević u Gornjoj Lastvi sastoji se od konobe sa kužinom i magacinom, sprata sa prostorijama za spavanje i boravak i potkrovlja – šufita sa ognjištem. Uz kuću je radionica i magacina za razne alate. Dvorište je popločano i ograđeno kamenim pižulima, natkriveno odrinom s lozom. Uređenjem kuće i postavkom male etnografske zbirke u konobi, želja

vlasnika je bila da sačuva stare stvari koje oslikavaju zanimanja i život lastovske porodice u prošlosti. Zbirka sadrži oko 100 eksponata po oblastima zanimanja: maslinarstvo, vinogradarstvo, povrtlarstvo, pčelarstvo, razni zanati, zatim pribor u kući za kuhanje, jelo, piće, kućne potrepštine, razni djelovi narodne nošnje, oružje i predmete za ličnu upotrebu i zabavu. Postojeće stanje Na temelju istraživanja provedenih kroz dostupnu građu i terenskim obilaskom utvrđeno je da je dio kulturne pokretne baština sakralnog i profanog karaktera nedovoljno istražen, valorizovan i neadekvatno čuvan. Na mnogim slikarskim djelima nijesu provedene ni preventivne mjere zaštite. Postoje slučajevi kada se slike na kojima su izvršeni konzervatorsko-restauratorski zahvati, vraćaju u potpuno neuslovne prostore (Sv. Anton u Tivtu) pa su iznova izložene oštećenjima. Djela Josipa Tominca u


156 Studija kulturne baštine Vrmca

Gornjem Stolivu su ugrožena zbog vlage. S obzirom da do sada ne postoji evidencija pokretne sakralne baštine, vjerujemo da će tek završena Revalorizacija kulturnih dobara Crne Gore doprinijeti sačinjavanju crkvenih inventara, kao i prijedloga da pojedina djela dobiju status kulturnog dobra. Na području Vrmca zaštićena pokretna kulturna dobra su: • Župska crkva Sv. Marije, Gornja Lastva – Slike na platnu: Rođenje Bogorodice i Sveti Josip • Župska crkva Sv. Roka, Donja Lastva – Slika na dasci Sveti Tripun i slika na platnu Sveti Roko • Župska crkva Sv. Ilije, Gornji Stoliv − Oltarske slike: Sveti Ilija, Gospa od Rozarija i Sveti Roko. • Kapelanska crkva Sv. Marije, Donji Stoliv − Slike na platnu: Ecce Homo i Poliptih sa prizorima iz života Hristova, Raspeće i Kadionica od srebra • Zbirka crkve Rođenja Blažene Djevice Marije • Sigmund Sbutega, Prčanj – salon

3.4. Nematerijalna baština U okviru istraživanja nematerijalne baštine112 obrađeni su svadbeni, posmrtni, porodični i kolektivni običaji, tradicionalna znanja i veštine, kao i narodna vjerovanja i legende o selima na Vrmcu.113

3.4.1. Običaji Običaji predstavljaju dio svakodnevnog i prazničnog života u kojima učestvuju pojedinci i kolektiv, a temelje se na tradiciji prenesenoj sa generacije na generaciju. Obrađeni običaji na poluostrvu Vrmac su društvenog i religijskog karaktera i imali su za cilj unaprjeđenje zdravlja i kvaliteta života. Razni privredni i ekonomski faktori uticali su na iseljavanje stanovnika što je doprinjelo postepenom izumiranju sela i običaja.

3.4.1.1. Svadba Prosidba je prvi element svadbenog običaja. Otac ili brat mladoženje

odlazi u kuću mlade da je prosi od roditelja. Nakon dogovora se puca iz puške da ostatak sela zna da je djevojka obećana. Prilikom vjeridbe, mlada je dobijala prsten od mladoženje i komad zlatnog nakita od svekrve. Ovaj događaj je propraćen ljubavnim narodnim pjesmama i određivanjem datuma svadbe. Javno oglašavanje se dešavalo u četvrtak kada porodice na svojim kućama ističu barjak, igraju kolo ispred kuće, a muškarci pucaju. Mladoženja, stari svat i štimadurica114 u nedelju odlaze kod djevojke da preuzmu i procjene njeno ruho.115 Ruho se u starije vreme odlagalo u drvene sanduke – škrinje, a od sredine XVIII vijeka u male drvene ormane sa policama − komo. Prije nego se ruho složi, ono se moralo “pozlatiti” tako što bi nevjestin djever bacao novčić u prvu ladicu koma, a zatim mladoženjin.116 Nakon zatvaranja koma, stari svat bi ga opasao crvenim platnom, zaključao sve ladice i odnio ključ. Djeveri su lomili tortu štimaduricu preko koma i vodili

Na osnovu člana 2 Konvencije o nematerijalnoj kulturnoj baštini, nematerijalna kulturna baština znači vještine, predstavljanje, izraze, znanja, umijeća kao i instrumente, predmete, rukotvorine i kulturne prostore koji su povezani sa tim, koje zajednice, grupe i u nekim slučajevima, pojedinci prihvataju kao dio svoje kulturne baštine. 113  Težište istraživanja u ovoj studiji bilo je na elementima koja se mogu mapirati. Ostali elementi nematerijalne baštine − narodno kolo, muzika, govor – predmet su istraživanja koja sprovodi Filozofski fakultet iz Zagreba i koja su u toku. 114  Žene koje su procjenjivale ruho. Riječ štimadurice vodi porijeklo od italijanske riječi stimatore što u našem jeziku znači procjenitelj ili procjeniteljka. 115 U arhivskoj građi se nalaze podaci da se kod starog katoličkog stanovništva prilikom procjene djevojačkog ruha vodio zapisnik. Tako je u Lastvi vođen zapisnik sa popisom svih predmeta koje djevojka donosi u kuću budućeg muža. Zapisnnik su potpisivali vjerenici, štimadurica i dva svjedoka. Ne postoji podatak koji potvrđuje da je vođen zapisnik djevojačkog ruha kod pravoslavnog i novog katoličkog stanovništva. 116  Na Mulu se događalo da mladoženja prvo baci novčić, pa njegov stari svat i konačno roditelji od nevjeste. Nakon toga, srebrne novcice bi bacala rodbina, a bademe prijatelji. 112


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 157

NEMATERIJALNA KULTURNA BAŠTINA


158 Studija kulturne baštine Vrmca

računa da najveće parče dobije mladoženja.117 U primorskim selima komo se prevozilo u ukrašenoj barki sa četiri veslača, a u brdskim selima, kao u Gornjem Stolivu, mlada je darivala faculet i čarape onima koji su nosili komo. Djevojke su prilikom udaje nosile opremu, nakit i poklone, a često su im očevi prepisivali zemlju.118 Na dan svadbe, održava se Dobra molitva, zasebno u kućama mladenaca. Nakon molitve, svatovi odvojeno odlaze u crkvu – mladoženjini prvi stižu da bi dočekali mladine svatove. Ono što je karakteristično za ovaj kraj je da svatovi zasebno učestvuju u svadbenim običajima. Nakon ceremonije vjenčanja u crkvi, zvanično bi se obavila predaja mlade mladoženji u kojoj bi učestvovali stari svati mladoženje i nevjeste119. Posebno je karakterističan običaj davanja mlade kada stari svat, koji djeluje kao predstavnik sela, predaje mladu otkupom. Nevjesta se ispraćala uz kolo i pucanj i isto tako dočekivala pred mladoženjinim domom120. Svekrva bi nevjesti prosula pšenicu po kosi, a nevjesta bi preko kuće bacila narandžu ili nar. Poznat je običaj da pri prvom ulasku u kuću nevjesta

nosi muško dijete u sobu i stavlja ga na krevet.121 Ovaj običaj je vođen u cilju plodnosti nevjeste.

3.4.1.2. Sahrana Na dan smrti, spuštaju se kapci na jednom prozoru kako bi se znalo da je pokojnik/ca u kući. U ranijim vremenima su pokojnika oblačili u bokešku nošnju, a kasnije u građansko odjelo sa bokeškom kapom. Pokojnicu su oblačili u vjenčanicu sa crnim velom na glavi, dok su mlađoj djevojci stavljali bijeli. Pokojniku/ci vežu ruke i noge, a oslobađaju ga/je neposredno prije spuštanja u raku. Prilikom sprovoda se zatvaraju svi prozori i vrata od kuća. U Stolivu se pokojniku/ci stavlja crno platno preko lica koje se nakon sahrane poklanjalo crkvi. Na Mulu se pored groba postavljala blagoslovena voda i grančica masline sa kojom bi svi ožalošćeni prekrstili pokojnika/cu. U Stolivu i Prčanju je važilo pravilo da se poslije sahrane ne smije niko vratiti u svoju ili tuđu kuću bez zelene grančice.

3.4.1.3. Proslava krsnog imena Proslava krsnog imena − slave je praznik koji se slavi sa porodicom,

najbližom rodbinom i prijateljima, a sam obred se ne razlikuje od današnjeg načina obilježavanja. Proslava se vezuje za sveca koji je odabran i nasljeđen tradicijom. Zadatak domaćina je da na dan slave razvije barjak na kuću i da ga skloni sutradan predveče. Domaćica je veče uoči slave pripremala kršnjak sa svijećom i pozivala zvanice. U Gornjem i Donjem Stolivu bi se u sumrak palila vatra ispred kuće, a članovi porodice bi je preskakali. Ovaj obred se vezuje sa arhaičnim magijskim običajima.122 U predvečerje su dolazili rođaci i bliski prijatelji na večeru nakon čega bi domaćin pridavao žrtvu kultu predaka tako što bi hlebom, koji je prethodno natopljen vinom, gasio svijeću na kršnjaku. Pored proslava krsnog imena, obilježavale su se sporedne slave, prislužbice ili prislužbine.

3.4.1.4. Kolektivni seoski običaji Kolektivni seoski običaji i slavlja se organizuju u cilju zdravlja stanovnika i zaštite i obezbjeđivanja roda. Najpoznatiji je običaj proslava Spasovdana koji je zajednički za sva sela na poluostrvu Vrmac.

Postojali su običaji lomljenja caša i flaša vina o komo. Tako je na Mulu mladoženja ispijao čašu vina, a potom je lomio o jedan ugao koma, dok se u Stolivu i Prčanju lomila flaša vina. 118  Djevojački miraz je jedan od najznačajnijih elemenata svadbe jer omogućava ženi ostvarivanja prava u braku. Procjena djevojačke prćije se radila u svrhu odlučivanja o pravu nasljedstva. Pravo na nasljedstvo prćije nakon ženine smrti imala su djeca, a u slučaju da nije imala djece, prćiju vraća muž njenom rodu. 119 Neki svatovi su imali funkcije kao što su stari svat, vojvoda, buklijaš i barjaktar. 120 U Bogdašićima se nevjestin doček organizovao na gumnu. 121 Biskupović K., n.d. 30. 122 Detaljnije vidjeti u Vlahović Petar, Prilog proučavanju krsne slave, Beograd, 1985. 117 


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 159

Procesija na Spasovdan je narodni običaj koji se do početka Prvog svjetskog rata održavao u svim selima na poluostrvu Vrmac.123 Običaj je kolektivnog karaktera jer u njemu učestvuje većina stanovnika sela, a temelji se na starijim zemljoradničkim običajima koje je stanovništvo praktikovalo u periodima suše ili preventivno za plodnost zemlje i usjeva. Sama struktura procesije na Spasovdan ukazuje na više aspekata običaja. Činjenica da je ovaj običaj u osnovi zemljoradnički ukazuje na religijski aspekt koji se temelji na staroslovenskom običaju i vjerovanju u kult Majke Zemlje koji je bio prisutan među zemljoradnicima. Običaj se slavi i kao Krsna slava, ali i kao zavjet sela. Procesija je predvođena svještenim licem koje je nosilo krst, a kretala se određenom putanjom i završavala kod seoske crkve. Elementi zemljoradničkog običaja su se dešavali u toku procesije kada svještenik blagosilja zemlju, bunare i bistjerne. U slučaju ribarskog sela Muo, svještenik je prvo blagosiljao zemlju u gornjoj zoni, potom na obali ribarsku mrežu, barke i more. Drugi aspekt ovog običaja je teritorijalnog karaktera. Prisutnost zemljoradničkih

i rodovsko plemenskih običaja u selima na Vrmcu potvrđuje funkcionisanje sela po principu teritorijalne endogamiije124. Utvrđivanje i čuvanje teritorije se odvijalo u toku procesije – na krajnjoj granici sela bi se opalilo nekoliko metaka iz puške. Tokom procesije su se ponekad dešavali sukobi među stanovnicima susjednih sela, pa je u nekim slučajevima reagovala mletačka vlast125. Kretanje procesija U Bogdašićima, poseban značaj se pridavao proslavi seoske slave Petrovdan. Proslava je organizovana u centru sela sa muzikom, hranom i pićem. Ovom prilikom bi se montirala privremena kockarnica kako bi stanovnici mogli da okušaju toga dana sreću. Proslava bi trajala okom cijelog dana u igri i veselju126. U Gornjoj Lastvi se proslavljao Ivanjdanski praznik, a vjerovalo se da obred koji prati slavlje ima magijsku moć. Djevojke su se okupljale u gumnu, gdje su plele i pjevale melodije karakteristične za ovaj praznik.127 U zaseoku Veće Brdo, obilježavanje slave Sveti Ilija je počinjalo u seoskoj crkvi, potom bi stanovnici predvođeni svješteni-

kom odlazili na proslavu Svetog Ilije u Gornjem Stolivu gdje se nastavlja proslava ovog praznika sa mještanima Stoliva.128 U periodu posle drugog svetskog rata, na konjima su, u korpama donošene krempite iz Kotora, kao i drugi kolači, koji su se prodavali ispred crkve. Običaj zajedničke večere uoči Svete Ane je u Gornjem Stolivu praktikovan sve do početka Prvog svjetskog rata. Domaćini gornjeg i donjeg sela su pripremali zajedničku večeru ispred crkve Svete Ane i ostajali su dugo u noć, a u starije vrijeme su pucali uz veselje.129 Stanovnici Mula su proslavljali blagdan Pomoćnice hrišćana (24. maja) tako što su nakon tri dana duhovne pripreme, na glavnu ulicu iznosili lik Gospe, šetali rivom i pjevali himnu u čast Pomoćnice hrišćana.130 Proslava Svetog Vida (16. jun) je jedna od rijetkih procesija koja se praktikuje danas. Procesija je predvođena svještenim licem i kreće se od Gornje Lastve do crkve Svetog Vida na istoimenom brdu. Nakon procesije i crkvene službe, prisutnima je organizovano druženje uz piće i hranu.

Proslava Spasovdana nije karakteristična samo za Vrmac, već i za druga sela u Boki Kotorskoj. U nekim mjestima proslava se održavala i nakon Prvog svjetskog rata, kao na primjer u Tivtu. 124  Poznato je da su bratstva najveću važnost pridavala porodici, moralu i svojoj zemlji, da su se u svakom selu isticala ona najstarija i najuglednija bratstva i bogatsvo zemlje koju posjeduju. 125 Detaljnije vidjeti u Špiro Kulišić, Etnološka ispitivanja u Boki Kotorskoj, Spomenik, CIII, SANU 1953 126 Slična proslava se održavala u nedelju nakon Petrovdana kod crkve Svete Vrače. 127 Proslava ljetnje dugodnevnice je prisutana i u drugim krajevima, vidjeti Dž. Dž. Frejzer, Zlatna grana, IP Ivanišević, 2003, Beograd 128 Prema kazivanju Nika Peraka iz Većeg Brda 129 Detaljnije vidjeti u: Špiro Kullišić, n.d. 130 Detaljnije vidjeti u: Špiro Kullišić, n.d. 123 


160 Studija kulturne baštine Vrmca

Kretanje procesija na Spasovdan

Muo

Prčanj

Stoliv

Bogdašići

Procesija je polazila od crkve Sv. Kuzme i Damjana brdom duž granica sela, a završavala se na obali. Poslije procesije, ribari su vezivali pijetla za patos ribarske barke i postavljali ga na more. Muškarci su ga gađali, a potom nosili na kraj sela kod Rijeke gdje su ga pekli sa zajedničkim jagnjetom. Kretalo se u ponedeljak od kapele Sv. Ane (Sv. Petka u narodu) u gornjoj zoni, duž granice prema Mulu spuštajući se do mora, a odatle do crkve Gospe od Karmena. U utorak se kretalo od kapele Sv. Antuna do granice sa Stolivom, a odatle do crkve Sv. Ivana. U srijedu se polazilo od stare Župske crkve i išlo se gornjim putem do mjesta Pobratovice, zatim niz Grasovo do mora, a procesija se završavala kod crkve Gospe od Karmena.

Procesija je prolazila u ponedeljak od crkve Sv. Ilije u gornjem selu do mora, duž granice prema Prčanju. U utorak se polazilo od crkve Sv. Ilije do mora, duž granice prema Lepetanima. U srijedu, procesija je kretala od crkve Sv. Ilije i obilazila Gornji i Donji Stoliv. Procesija se kretala od crkve Sv. Petra, preko Dražine, Maćina, Mrčevca, uz Mrčevske strane do Popove glave, pored Kuka, ispod Pasiglava i Zvjerača do izvora Ubo. Pravila se pauza za ručak, a potom se nastavljalo ka Čistom vrhu, do srednjeg Vrmca i Živkova, preko Korića, Kremena, Međukuća, niz ulicu Lakovića do crkve Svete Vrače gdje se procesija završavala.

Lastva

Procesija se kretala od Gornje Lastve do Donje Lastve (tu bi se obavila Sveta misa), zatim do Plavde (Lepetane), pa preko Orašja do Gornje Lastve (crkva). Predaja kaže da je na kraju procesije, crkva plaćala bario (cca 50 l) vina, ispod murve kod crkve, da se narod počasti.

Tivat

Procesija je polazila od crkve Sv. Antuna, gdje bi se ujutru održala Sveta misa. Poslije mise krenula bi procesija kroz mjesto iskićeno sagovima i zastavama i po cestama posutim cvijećem131, s muzikom na čelu, u obilazak „granica“. Poslije podne bi se proslava nastavila na mjestu Brackovo, iza crkve Sv. Antuna.

3.4.1.5. Božić i Nova godina Običaj loženja badnjaka je praktikovan u svim selima na Vrmcu. Badnjaci su se ložili na Badnje veče, Novu godinu i Tri kralja, a za ove tri

prilike badnjaci su se brali na Tomindan. Prije loženja, badnjak se kitio lovorikom i maslinovom granom. U ognjište se prvo stavljao stari bad-

njak,132 a zatim se unakrsno ređalo onoliko badnjaka koliko ima muških članova porodice. Praktikovali su polivanje badnjaka vinom i pšen-

 uškarci oboružani s šaralijama, mušketima, kuburama i modernim oružjem, palili su na 15 vidljivih pozicija tako zvane “baterije”. M Momci, obučeni u narodnu nošnju, nosili su zastave. Opis procesije na Spasovdan 1937. godine, Glas Boke, br. 225, 1937, 2. 132 Običaj je da se svake godine izdvoji jedan badnjak koji je simbolički predstavljao napredak. 131


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 161

icom u cilju zdravlja i sreće porodice. Na Badnji dan se pripremala posna hrana i priganice. Za Božič se mjesila pogača − božićnjak, ukrašena lovorikom. Polaznik je najavljivao svoj dolazak pucnjem, a za poklon je nosio narandžu ili šipak. Domaćini su ga čašćavali rakijom, priganicama i voćem. Proslavu Nove godine je pratilo loženje badnjaka, a odvijalo se na isti način kao i na Badnje veče. Djeca su odlazila kod rodbine da čestitaju praznik, a sa sobom su nosili narandžu koju su punili dobijenim novčićima. U Gornjem Stolivu su se okupljali domaćini iz gornjeg i donjeg sela kod kamenog krsta, blizu starog kestena i odatle gađali vezanog pijetla.133 Onaj ko bi pogodio pijetla morao bi častiti pola „barila“ vina.

3.4.1.6. Uskrs Na Cvijetnu nedelju stanovništvo je pravilo krstiće od loze koji su se ukrašavali ruzmarinom i grančicom masline. Nakon ukrašavanja, krstići su se nosili i odlagali u baštinu. Običaj je poljoprivrednog karaktera a praktikovao se i u ribolovu.

Mještani Mula su okićene krstiće stavljali na barke i mreže a potom ih nosili u baštinu.134 Uoči Uskrsa, praktikovao se opšti običaj šaranja jaja. Uoči Uskrsa su se bojila jaja i mjesila pogača. Na dan Uskrsa, oguljena jaja su se nosila u crkvu na blagoslov, a stanovnici Mula su pored jaja nosili komad pogače, sira, luk i so135.

3.4.2. Tradicionalna znanja i vještine Za sela na Vrmcu karakteristična su znanja i vještine vezane za stare tehnike gradnje, posebno građenje u suvozidu, i za poljoprivredne djelatnosti, naročito maslinarstvo i vinogradarstvo. Stare tehnike gradnje obrađene su u poglavlju o nepokretnoj kulturnom baštini (tradicionalne tehnike i materijali). Ishrana predstavlja osnovnu potrebu svakog čovjeka, a određena je nizom faktora koji utiču na izbor i način pripremanja hrane. Međusobna povezanost prirodnih resursa i ljudskih potreba na poluostrvu Vrmac odredila je način ishrane stanovnika sela koji predstavlja Mediteranski model i obuhvata

poljoprivredu136 i ribolov. Namirnice su korišćene u pripremanju proizvoda za svakodnevne i praznične prilike, koje su pored konzumiranja predstavljale kulturni identitet stanovnika sela. Od poljoprivrednih djelatnosti, posebno se ističe maslinarstvo i vinogradarstvo koje je bilo prisutno gotovo u svim selima, zatim uzgoj svilene bube u Prčnju i ribolov na Mulu.

3.4.2.1. Vinogradarstvo Uzgoj vinove loze od davnina je prisutan na prostoru kotorske i tivatske opštine. Gajila se u dvorištu, polju i na okućnici. Svake godine je rađala grožđe koje je bilo korišćeno u domaćoj upotrebi i trgovini. Uzgoj vinove loze je zavisio od načina pripreme zemlje i količine sunca. Sađenje vinove loze je uslovljavao položaj sunca u odnosu na potencijalno mjesto uzgoja. Kada se mjesto odabere, zemlja se kopala duboko, a sa radovima se počinjalo skoro godinu dana prije sađenja. Uzgajala se Kratošija137, autohtona crnogorska sorta koja je nastala spontanim ukrštanjem ili spontanom mutacijom. U periodu mletačke vladavine počinje se gajiti Marzamin, italijans-

Na osnovu činjenice da su Stolivljani dugo bili kmetovi Peraštana, može se predpostaviti da je pomenuti običaj u bliskoj vezi sa peraškim običajem „gađanje kokota“. 134 Špiro Kulišić, n.d. 209. 135 U Bogdašićima i Mrčevcu su nošena neoguljena jaja, pinca i so. 136  Rezultati ranijih etnoloških istraživanja potvrđuju prisutnost agrarnih obreda u selima u srednjem vijeku što dovodi do zaključka da je poljoprivreda bila primarna djelatnost stanovništva u ovim selima. 137  Kratošija je sorta koja se gajila sve do kraja XIX vijeka koja nestaje zbog procesa industrijalizacije i prestanka bavljenja poljoprivrednom djelatnošću. 138  Smatra se da je u Tivatskom polju rađala posebna sorta Marzamina, Tivatski Marzamin, koji je nastao ukrštanjem crnogorske Kratošije i italijanskog Marzamina. 133 


162 Studija kulturne baštine Vrmca

3.4.2.3. Kesten (kostanje)

ka sorta. Gajila se u Tivatskom polju138 koje je ispunjavalo sve uslove za dobar rod ove vrste vinove loze139. Smatra se da je u Tivatskom polju rađala posebna sorta Marzamina, Tivatski Marzamin, koji je nastao ukrštanjem crnogorske Kratošije i italijanskog Marzamina. Osim privrednih djelatnosti i religijske upotrebe, vinova loza ima funkciju zaštite od sunca u toplim ljetnjim danima i čini dio skladne ambijentalne cijeline sela na poluostrvu Vrmac.

sjekle suvišne grane. Stablo počinje cvijetati u aprilu ili maju i tada plod masline dobija bijelu boju. Kada cvijet nestane, maslina je zelene boje sve do oktobra kada sazri, pocrni i opadne. U tom periodu, domaćinstva su čistila zemlju oko stabala maslina u cilju prevencije od crva i štetočina. Za prevenciju, zaštitu stabala maslina koristio se buhač, rasprostranjen na prostoru Stoliva. Buhač je jednogodišnja žbunasta biljka koja formira oko 400 cvijetova i predstavlja prirodni insekticid.

3.4.2.2. Maslinarstvo

U domaćoj upotrebi su se koristile tučene masline koje su se pravile od zelenih ubranih maslina. Tukle su se manolom,143 potom nekoliko puta prelivale vrelom vodom, cijedile i kasnije začinile solju, bijelim lukom, petrusinom i maslinovim uljem.

Kesten se skuplja u jesen, od početka oktobra do početka novembra. Postojalo je pravilo da do 1. novembra, na Dan Mrtvih i Sve Svete, niko ne smije kupiti tuđ kesten. Da bi se izbjeglo propadanje kestena, posle 1. novembra sirotinja ih je mogla kupiti po svim posjedima. Tada su se kostanji šljeckali − tražili ispod zatrpanog lišća.146

Proces pravljenja maslinovog ulja je zahtijevao dobru organizaciju i angažovanje domaćinstva. Gotovo čitavo domaćinstvo je učestvovalo u prikupljanju zrelih maslina koje su se skupljale u kofama144 i na konju ili magarcu prenosile do prostorije sa mlinom gdje su se odmah mljele.145 Prerađeno ulje se koristilo u domaćoj upotrebi i/ili prodavalo u Kotoru i Tivtu.

Pored konzumiranja kuvanog i pečenog, kesten se koristio i za proizvodnju hleba i meda. Med, tamne boje i gorak, ima ljekovita svojstva osobito za astmatičare. Kada nije bilo šećera, mljeveni kesten se konzumirao uz kafu. U periodu teških ratnih vremena kesten je predstavljao osnovni izvor ishrane stanovnika Stoliva, ali i čitavog Vrmca.

Najzastupljenija privredna djelatnost u selima na Vrmcu je maslinarstvo koje je vjekovima prisutno na ovom prostoru.140 Uzgoj maslina je zahtijevao pripremu, a na plodove se čekalo nekoliko godina.141 Priprema podrazumjeva kopanje zemlje do dubine rupe od 1 m i širine oko 80 cm. U iskopanu rupu se stavljalo đubrivo, potom se prekrivalo zemljom od koje se na površini pravila mala kupola i ostavljala da prezimi. U proljeće se kupola otkopavala, sadila se sadnica masline koja se s vremena na vrijeme okopavala i po potrebi zalivala.142 Kada maslina poraste, nožicama bi se

Na sjeverozapadnim padinama Vrmca nalazi se šuma kostanja koja je vjekovima služila kao izvor ishrane stanovnika Gornjeg Stoliva i Vrmca. Šuma je plantažno sađena i pripradala je kotorskoj vlasteli. Neka stabla u Stolivu su i do 400 godina stara, a kestenici se u notarskim spisima javljaju u prvoj polovini XIV vijeka.

Marzamin je otporna sorta koja redovno i kasno rađa te je bila pogodna za proizvodnju dezertnih vina. To potvrđuje činjenica o postojanju stabala maslina širom Boke koja su stara nekoliko stotina godina 141 Poznato je da maslina daje rod poslije 5 do 10 godina 142 Detaljnije vidjeti u: Mažibrada D., Maslinarstvo u Boki Kotorskoj, Boka br. 12, 1980., 121 - 167 143 Mali drveni malj poput čekića 144 Vreće opletene od mrča, posebne vrste žbunastog stabla 145  Na Prčanju je proces prikupljanja maslina trajao nekoliko dana. Masline su se solile i prebacivale iz jedne bačve u drugu, a potom mljele. Detaljnije vidjeti u: Mažibrada D., n.d. 121. - 167. 146 Na osnovu kazivanja Romea Mihovića iz Stoliva. 139 140


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 163

Kesten je korišćen i u druge svrhe − kestenovo drvo bilo je korišćeno kao građevinski materijal (kostanjovina) za izradu greda i vrata, a humus za gajenje kamelija. Od 2006. godine, Mjesna zajednica Stoliv i Nevladina organizacija Kamelija, organizuju manifestaciju u čast kostanja. Prisutni su u mogućnosti da probaju razne delicije spremljene od kostanja ali i da učestvuju u okruglim stolovima na temama vezanim za očuvanje kostanja i ambijentalnih vrijednosti na padinama Vrmca.

3.4.2.4. Uzgoj svilene bube Tokom XIII vijeka u Kotoru je postojala radionica za gajenje i proizvodnju svile koja je prekinula sa radom kada su Mlečani, došavši na vlast, zbog zaštite monopola proizvodnje svile u Veneciji, naredili da se posjeku sva stabla murve. U XVII vijeku proizvodnja svile se obnavlja, a murve se ponovo sade. Sredinom XIX vijeka svilarstvo se intenzivnije razvija na području čitave Dalmacije, budući da je svilarstvo Italije i Zapane Evrope bilo zahvaćeno bolešću. U Boki Kotorskoj je 1870. godine zasađeno 7000 stabala murvi, a samo na Prčanju je 1875.

godine zasađeno je 1000 stabala. Sredinom XIX vijeka na Prčanju su otvorene dvije fabrike za proizvodnju svile, u vlasništvu braće Sbutega i braće Milin.147 U fabrikama je radilo pedeset eksperata iz Italije i lokalni pomoćni radnici.148 Fabrike su imale ukupno 26 peći i za to vrijeme najsavremeniju italijansku opremu za proizvodnju svile koja se izvozila u Milan i Lion.

3.4.2.5. Ribolov Iako nastanjeni u gornjim zonama Vrmca, stanovnici pojedinih gornjih sela bavili su se i ribolovom. Ribolov je najstarije zanimanje stanovnika Boke Kotorske, a posebno je karakteristično za naselje Muo. Osnovna sredstva koja se koriste za ribolov su barka i pribor. Barke − gajeta, leut, guč i svićarica.149 Razlike u vrstama barki se ogledaju u njihovoj veličini. Svaka barka je imala pokriveni dio koji je služio za smještanje pribora ili kao zastita ribara od nevrijemena. Barku je pokretala ljudska snaga pomoću vesala sve do pojave motora. Uglavnom su se kupovale na Korčuli, a rijetko su ih pravili domaći majstori − uglavnom su vršili popravke. Barka se prala po dolasku sa ribolova i s

vremena na vrijeme premazivala istopljenim katranom da bi se zaštitila od propadanja. Ribarski pribor − mreže, parangali, vrše i osti. Mreža se plela od bijelog pamučnog konca, a danas od sintetičkih materijala. Činjenica da bijela boja plaši ribe, navela je ribare da maste tj. boje mrežu. Mreža se bojila u borovoj kori koja se mogla naći u šumi na Vrmcu. Procesu bojenja je prethodilo sušenje borove kore, koja se odlagala u vreću i tukla manolom dok se ne dobije prah. Prah se prosipao u vodu da odstoji, a potom kuvao par sati. Nakon kuvanja, rano ujutru, voda se presipala u nekoliko sudova u kojima se raspoređivala mreža. Bojenjem, mreža je mogla trajati i do 18 godina. Parangal je dopuna ribarenja sa mrežama, a sastoji se iz strune sa 80–120 udica. Parangal se uglavnom koristio pred zoru za lov bijele ribe. Ribari su bacali parangal i čekali nekoliko sati, potom ga vadili iz mora zajedno sa ulovom. Za lov sa ostima150 je karakterisično da učestvuju dva ribolovca. Obično se lovilo u večernjim satima, ljeti, kada je voda bistra. Dok feral − brodska svjetiljka osvjetljava more, jedan ribar vesla, a drugi osmatra i lovi ostima. Prilično zastupljeni pribor

U fabrikama su radili eksperti iz Italije i lokalni pomoćni radnici. Fabrike su imale ukupno 26 peći i tada najsavremeniju italijansku opremu 148 Detaljnije vidjeti u Don Niko Luković, Prčanj, Bokeška štamparija, Kotor 1937, str. 126 149  Detaljnije o vrstama barki v: Dragana Radojičić, Ribarstvo u Boki Kotorskoj od XIX vijeka do naših dana, Boka 15/16, Herceg Novi 1984, 193 - 235 150 Osti su u obliku viljuške sa oštrim šiljkom u obliku strijelice koja je nataknuta na motku dugu oko 5 metara 147 


164 Studija kulturne baštine Vrmca

su vrše151 i udice koje uglavnom koriste neprofesionalni ribari. Ribari su lovili pojedinačno ili su osnivali družine. Na čelu družine je bio patrun koji je ekonomski prednjačio u odnosu na ostale i bio vlasnik barke i ribarske opreme. Družinu je činio patrun i grupa od 6 do 20 ribara152. Najpoznatiji riblji proizvod su bile slane sardele, pripremale su ih žene dok su muškarci odlazili u ribolov.153 Sardele su se odlagale u barila154, jedna pored druge, da ne budu okrenute stomakom jedna prema drugoj dok se drugi red slagao suprotno od prethodnog. Nakon svakog reda riba se solila, a na kraju se stavljao drveni poklopac i kamen u zavisnosti od težine i količine ribe. Poslije par dana, skidalo se ulje koje riba pusti, a nakon 3 mjeseca,riba je bila spremna za jelo. Pored soljene ribe, pripremana je lešo, prigana i riba na gradele. Nakon Prvog svjetskog rata, francusko društvo iz Trsta je na Mulu osnovalo fabriku za konzerviranje ribe. Fabrika je otkupljivala ribu od ribara sa Mula, a konzervirana riba

je prodavana u Francuskoj i Italiji. Fabrika je radila do Drugog svjetskog rata.

3.4.3. Narodna vjerovanja i legende Legenda o Kostajničkoj jami Kostajnička jama nalazi se u sjevernom djelu Vrmca, na teško prisupačnom mjestu, u kestenovoj šumi. O jami 1907. godine piše Vjekoslav Novotni:155 Kao kakovo strašilo razvikana je u okolici jama Kostajnica u šumi kestenovoj, nazvanoj Kostajnica. To je veliki kestenik, koji se spušta pod vrhom Sv. Nedjelje, što se uzdiže sučelice Gornjoj Lastvi dijeleć opštinu tivatsku od Lastve... Usred toga kestenika u visini od 300 metara zijevnula je kraj nekoga kestena od 4 metra objama crna jama, gola, neobrasla. Rub joj je nalik jajetu, od 4 metra duljine i 2 i pol metara širine. Prodor je osovan, nu u dubini od kakvih 15 metara izbočio se u prodor nagnut kameni sloj, koji će malone sav gornji dio prodora prikrit, a drugi otvorit.

Na toj drugoj – rekli bi – etaži prodora pukla nešto uža položita jazina u bezdno. Bacah kamenje – i većega – u ždrijelo, ali ne mogoh čuti pada na dno.... Dašto da i oko te jame ima priča. Tako n. pr. narod tuj pripovijeda, da se je bacila starica neka u tu jamu i od onda da se zli dusi oko nje vrzaju, koji pod zemljom zalaze u more grlom jednim, što ga ta jama ima.156 Jama je dugo bila neistražena, a legenda se očuvala do danas: Ima dosta jama i pećina na Vrmcu. Ni broja im se ne zna, ali je samo Kostajnica na glasu. … I u samoj jami je bilo duhova odakle su, jednim podzemnim grlom, silazili u more, kraj Ponte Seljanovo. I dolje su činili zlo, pa se istim putem vraćali u jamu. Zavladao je strah, stoka je češće nestajala, a pastiri su zaobilazili šumu Kostajnicu. Da provjere glasine, seljani su u jamu spustili kokota. Drugoga dana kokot se pojavio u moru, nedaleko od Ponte Seljanovo.157

Vrša je ispletena od pruća ili tanke metalne žice i koristila u priljeće i ljeto. Polovina ulova je pripadala patrunu, dok je druga polovina djeljena među družinom. Prije odlaska u ribolov, ribari sa Mula molili su se Blaženom Graciji za uspjeh u lovu. 153 So se nabavljala iz Dalmacije i Albanije, a kasnije iz Ulcinja. Smatralo se da su se najkvalitetnike sardele lovile u julu i avgustu. 154 Barila su drveni sudovi za soljenje ribe zapremine do 60 kg 155 Vjekoslav Novotni ( 1843 - 1928.) je bio hrvatski planinar, planinarski publicista, putopisac i pedagog. Napisao je prve planinarske vodiče na hrvatskom jeziku. Bio je glavni urednik časopisa Planinar (1904. – 1909) u kojem je objavio brojne putopise. Autor je biciklističkog putopisa Iz Zagreba preko Orjena do Kotora. Bio je prvi biciklista na vrhu Orjena. 156 Novotni Vj., Lastva u: Planinar: Vjesnik „Hrvatskog planinarskog društva“ u Zagrebu, br. 1 (1908), 9 – 14), 9-10. 157 Čekić M., Priča o čudesnoj jami, Radio Tivat, 18. 1vgust 2014. http://radiotivat.com/index.php/antiki-fagot/10467-pricaocudesnojjami.html 151 152


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 165

Legende vezane za Pasiglav O Pasiglavu − tajanstvenom napuštenom selu, zaraslom u draču i šiblje, sa neobičnim imenom, grobljem sa velikim amorfnim pločama bez oznaka, gomilom i ostacima kuća, sačuvano je nekoliko legendi: o Pasiglavcima, zakopanom blagu, razlozima nestanka ovog naselja. Još živi priča, da su tuj bile i dvije kapele pod imenom Sv. Nikola i Sv. Ivan, da je veliko blago tuda zakopano, što ga čuva đavo dotle, dok ne stane na mjesto ukopana blaga crna ovca bez ikakve biljege, pa da po tom blago samo ispod zemlje skočiti na polje.158 Obzirom da se u grobovima nalazi ojačih kosti, narodna je mašta stvorila predaju, da grobovi pripadaju nekim gorostasnim ljudima, čije su žene, predući kudelju, nosile na glavi ploče pokrova 159 Izumiranje sela Iako je nestanak pojedinih sela u gornjoj zoni Vrmca rezutat prirodnih migracija, narodna mašta je za

nestanak sela koja su pre XIX vijeka izumrla, objašnjenja tražila u sukobima sa Turcima ili međusobnim sukobima seljana. O izumiranju Pasiglava i zaseoka Rozgovac kod Gornje Lastve, don Ivo Stjepčević navodi legende: O istrazi Pasiglavaca narod pripovijeda: u neki rat s Turcima pođoše svi muškarci iz sela, 700 na broju (?). Sluteći, da se nijedan neće živ povratiti, zamoli susjed susjeda, da poubija njegovu obitelj.160 Pripovijeda se, da je neki Rozgovac, na putu u posjet svojoj zaručnici, naišao na stado ovaca. Ubije jednog ovna namjerom da ga noću potajno odnese. Stado je pripadalo stadu oca zaručnice, što mladiću nije bilo poznato. Otac zaručnice, ne znajući također za zločinca, postavi zasjedu. Vraćajući se s posjeta mladić svrati da prihvati ovna, ali ga otac zaručnice ubije. Sutradan se pred crkvom Sv. Vida okupi bratstvo da raspravi događaj. Pristaše jednih drugih dođoše u sukob, u kojem izginuše svi, osm jedne djevojke.161

Bokeljski mučenici Bokeljski mučenici, Petilovrijenci, sveci su koji se slave samo u Dubrovniku i u Kotoru. Nema pouzdanih saznanja o njihovom životu i stradanju. Ne zna se kada su živjeli, ni gdje tačno. Takođe, ne zna se ni da li je stara, srušena crkva Sv. Lovra, bila posvijećena ovim svecima ili Sv. Lovru. Ipak, ova legenda daje naznake nekadašnjih odnosa Kotora i Dubrovnika, i upućuje na simboličku vrijednost i poseban značaj koji je područje Plavde imalo za Boku tokom srednjeg vijeka.162 Sveta braća, za čiji grob nitko nije znao, prikazaše se u snu nekoj starici u Kotoru i narediše joj, da otiđe kod gradskog glavara i da od istog zatraži, da se njihova tjelesa prenesu na časnije mjesto. Odbijena od ovoga prvi i drugi put, po naputku svete braće, obrati se dubrovačkim vlastima. Dubrovčani, saslušavši pomnjivo staricu, spremiše brod i u većer s nekoliko svećenika otploviše u kotorski zalijev. Svijeće, koje su gorile nad grobovima, pokazaše mjesto, gdje se tjelesa nalaze. Iskopaše ostatke i prenesoše na brod.

Novotni Vj., Lastva u: Planinar: Vjesnik „Hrvatskog planinarskog društva“ u Zagrebu, br. 1 (1908), 9 – 14, 9 Stjepčević I., n. d, 38 160 Stjepčević I., n.d, 30 161 Stjepčević I., n.d, 28 162  Na sajtu Kotorske biskupije nalazi se informacija: Štuju se u kotorskoj i dubrovačkoj biskupiji. Vjerojatno mučenici iz rimskih vremena. Prema nekim izvorima iz 1249. godine bili su mučeni od strane inovjeraca. Zemni ostatci su im nađeni u Lepetanima (Plavda), gdje im je na čast podignuta crkva u XIII. stoljeću. Moći su im prenesene u Dubrovnik oko 1250. godine. U Dubrovniku njima u čast bila je podignuta, kako kaže nadbiskup Andrija Zmajević, veličanstvena crkva (magnificum templum). Stradala je u potresu 1667. godine. Nova, sagrađena na njenom mjestu, srušena je 1801. godine. Danas njima u čast postoji oltar u dubrovačkoj katedrali. Također se i u kotorskoj katedrali čuvaju njihove relikvije. Kotorani su im oko 1250. godine sagradili crkvu koja se u arhivskim spisima spominje 1324. godine. U Krašićima je podignuta nova crkva njima u čast 1901. godine. Liturgijski se slave 07. srpnja. 158 159


NASELJA

166 Studija kulturne baštine Vrmca

naselje u gornjoj zoni naselje u donjoj zoni

pješačke staze

mlin škola gumno

prodavnica centar sela groblje

lokalni putevi magistrala

imanja, ljetnjikovici palate Brod međutim osta nepomičan, jer je još nešto od tjelesa bilo ostalo u zemlji. Sakupivši i ovo, oko pol noći stigoše u Dubrovnik. Sveti ostaci bijahu jutrom svečano preneseni u Stolnu crkvu i tu pohranjeni. Kotorani, doznavši za prijenos, poslaše neke, koji ispitaše, da na mjestu, gdje se tjelesa nalažahu, sad teče obilna voda. Da okaju svoj grijeh, podigoše pokraj izvora crkvu Mučenicima na slavu.163 Osim poštovanja u dubrovačkoj i kotorskoj biskupiji, Mučenici su uopšte nepoznati. Ništa se ne zna o njihovom porijeklu, uzroku i načinu smrti. Ostaci su preneseni u Dubrovnik najkasnije do godine 1251. Kamelija Kamelija je cvijet japanskog porijekla koji se već 150 godina uzgaja u Stolivu. Prema narodnom vjerovanju, sadnicu kamelije je sa dugog putovanja donio kapetan iz Boke 1870. godine svojoj nevjesti iz Stoliva. Poslednjih 22 godine u Stolivu se održava prosalava „Dani kamelije“ u čast ovog cvijeta i bogate tradicije ovog kraja. Postojeće stanje Na osnovu rezultata istraživanja zaključuje se su običaji u selima na poluostrvu Vrmac uglavnom izumrli, pošto su sela, izuzev Gornje Lastve, ugašena. Ipak, još uvijek se održavaju pojedini kolek163

Stjepčević I., n. d, 15

tivni običaji, procesije i proslave povodom crkvenih praznika (Sv. Ilija u Stolivu, Sv. Vid u Gornjoj Lastvi). Za razliku od običaja, tradicionalna ishrana i priprema hrane je još uvijek prisutna. Proizvodi od maslina i vinove loze se proizvode u nekim domaćinstvima u naselju Kavač, ali se koriste isključivo u domaćoj upotrebi. Riba je i dalje jedna od glavnih namirnica u ishrani dok je ribolov postao sekundarna djelatnost, a prerada ribe gotovo nestala. Izuzetak su bokeške fešte u okviru kojih se organizuju papalade, kada mještani serviraju tradicionalna jela od ribe, uz domaće vino i muziku. Poslednjih decenija u Stolivu se održavaju fešte u čast kostanja i kamelije i imaju za cilj očuvanje tradicije i kulturnog identiteta ovog mjesta. Za razliku od prethodno navedenih, uzgoj svilene bube i tehnika izrade svile je potpuno nestala. Od tradicionalnih tehnika gradnje sačuvala se tehnika gradnje u suvozidu, zahvaljujući stalnom podizanju svijesti o značaju suvozida, ali i brojnim radionicama koje se u poslednjih 10 godina održavaju u Gornjoj Lastvi i u drugim mjestima u Boki Kotorskoj. Iako su se legende i narodna vjerovanja o posebnim, istorijski značajanim, ili tajanstvenim mjestima očuvale do danas, mali broj stanovnika Vrmca zna gdje se ta mjesta nalaze (kostajnička jama, groblje u Pasiglavu, „miholjski zbor“).

ARHEOLOGIJA praistorijski lokalitet -tumul praistorijski lokalitet -gradina nalazi grnčarije nalazi helenističke grnčarije antički i kasnoantički lokaliteti antička vila (villa rustica) nadgrobno obilježje nekropola sakralni objekti kasnoantički sakralni objekti SAKRALNA ARHITEKTURA crkva

kapela

srušene srednjovjekovne crkve, nije poznata lokacija AUSTROUGARSKA UTVRĐENJA I PUTEVI for oklopljeni for baterija zaprečno utvrđenje stražarsko osmatračka kula železnička pruga most kasarne, magacini i pomoćni objekti austrijski putevi serpentine Muo -Vrmac put Vrmac -Gornja Lastva cisterna regulacija vodenih tokova kaptirani izvori SPOMENICI I SPOMEN OBILJEŽJA spomenici i spomen obilježja NEMATERIJALNA KULTURNA BAŠTINA kretanje procesije na Spasovdan mjesto proslave slave, proslave (Sv.Ilija, Petrovdan...) mjesta legendi i vjerovanja centar, mjesto okupljanja


Sintezna karta kulturne baštine Vrmca


168 Studija kulturne baštine Vrmca

4. Vrednovanje kulturne baštine Arheologija Kameni tumuli govore o najstarijoj sakralnoj arhitekturi i naseljavanju najviših zona Vrmca još od praistorije. Značajno je istaći da je u poslednjim vijekovima p. n. e. evidentiran lokalitet u srednjoj zoni, a u prvim vijekovima n. e. počelo je naseljavanje priobalne oblasti. Izgradnja pojedinih objekata na poljoprivrednim imanjima u plodnim oblastima, koje stvaraju rječice u nižim zonama poluostrva, predstavlja začetak kontinuirane izgradnje i naseljavanja obale sve do danas. Mapirani slučajni nalazi iz antičkog i kasnoantičkog perioda imaju posebnu vrijednost u kontekstu sagledavanja kulturnog nasleđa pojedinih epoha u široj regiji.

Nepokretna kulturna baština Sela Gornja sela na Vrmcu, danas napuštena, predstavljaju cjeline izuzetnih arhitektonskih, ambijentalnih i pejzažnih vrijednosti. Razbacane grupacije kuća, sa terasama, pižulima, odrinama i gumnima, između pojaseva nekada obrađivanih terasastih imanja i šuma, čine jedan od najznačajnijih elemenata kulturnog pejzaža Vrmca. Grupacije kuća od kamena formirane duž izohipsi, kao i podzidi terasastih imanja građeni lokalnim kamenom, stapaju se sa predjelom u kojem se obradive i šumske površine smjenjuju sa krševitim zonama.

Sela sa zaseocima i seoskim crkvama predstavljaju ambijentalne cjeline koje se sagledavaju iz različitih djelova Vrmca. Istovremeno, iz samih sela pružaju se vidici i panorame na okolna imanja, zaseoke, crkve, bokokotorski zaliv, udaljena brda i otvoreno more. Iako korišćenje sličnih arhitektonskih elemenata, istog građevinskog materijala i tehnika gradnje, daje slične oblike i tipove kuća, različite istorijske okolnosti u kojima su se pojedina sela razvijala, različita konfiguracija terena, osunčanost i nadmorska visina, čine svako od sela i zaseoka specifičnim i jedinstvenim. U ovim napuštenim selima, sa kućama u ruševnom stanju, očuvana je još uvijek struktura grupacija i malih ansambala kuća, a očuvani mlinovi i gumna, segmenti seoskih staza, popločana dvorišta, terase, ogradni zidovi i podzidi svjedoče o istoriji, tehnikama gradnje i načinu života u selima na Vrmcu. Pažljiv i racionalan odnos prema prostoru, koji je podrazumijevao korišćenje sveg iskoristivog zemljišta i viševjekovno podziđivanje i formiranje terasa svuda gdje je to bilo moguće (čak i za samo jednu maslinu), kao i uobičajeno uzgajanje na istim terenima više različitih kultura, čini izuzetnu vrijednost sela na Vrmcu. Sakralna arhitektura Crkve na Vrmcu svjedoče o istoriji, transformacijama, društvenim,

kulturnim i političkim uslovima u Boki Kotorskoj tokom istorije. Crkve u gornjim selima, malih dimenzija, sa visokim preslicama za zvona, sagrađene na dominantnim mjestima i sagledive iz različitih djelova Vrmca i bokokotorskog zaliva, učestvuju u formiranju kulturnog pejzaža Vrmca. Reprezentativne, glavne seoske crkve, predstavljaju značajne prostorne akcente za Boku Kotorsku, čine važan element arhitekture sela i svjedoče o kulturnom i ekonomskom usponu sela i povezanosti seoskih sredina sa naseljima na obali. Male kapele koje su se nalazile na vlasteoskim imanjima svjedoče o nekadašnjim složenim stambenim cjelinama – ljetnjikovcima. Ljetnjikovci Današnji ostaci reprezentativnih kompleksa sa palatama, kapelama, ekonomskim zgradama i obradivim imanjima, koji svoje porijeklo vode iz rimskog perioda, reprezentuju nekadašnju prostornu organizaciju i način života na Vrmcu. Svjedoče o istoriji i arhitekturi Boke Kotorske, razvijenoj kulturi uređivanja prostora izgradnjom terasastih imanja i sistema kanala za navodnjavanje i odbranu u slučaju velikih voda. Od nekadašnjih letnjikovaca u Tivtu očuvane su poneke kuće, segmenti ogradnih zidova i kula, djelovi vrtova i pergola, djelimično terasasti vrtovi sa vinogradima i maslinjacima i ostaci ulica i kanala koji su povezivali djelove imanja. Ovi fragmenti, iako teško sagledivi i danas utopljeni u


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 169

urbanu strukturu Tivta, ukazuju na dugu i bogatu istoriju Tivta i dragocjeno su svjedočanstvo nekadašnjeg izgleda Vrmca. Putevi Sistem staza i puteva sagrađenih do sredine XIX vijeka povezivao je sva sela na Vrmcu međusobno, zaseoke u okviru pojedinih sela, kao i značajna mjesta na Vrmcu. Staze su formirane vještim i racionalnim korišćenjem konfiguracije terena, izvođene po izohipsama ili po najvećem padu, a ponekad u obliku serpentina. Izuzetnu vrijednost staza predstavljaju prirodne karakteristike – smjene klimatskih zona, smjene šumskih pojaseva i krševitih predjela, kao i ambijenti kroz koje se prolazi tokom kretanja - zaseoci i grupacije kuća, usamljene crkve, austrougarska utvrđenja. Istovremeno, tokom kretanja se otvaraju vizure na bokokotorski zaliv, donje zone Vrmca, otvoreno more. Pojedine staze, vještim korišćenjem konfiguracije terena i kamena koji se nalazio na licu mjesta, izvedene su tako da ostavljaju utisak prirodnog pejzaža, i to potpuno stapanje s prirodom čini njihovu izuzetnu vrijednost. Staze svjedoče o kontinuitetu naseljavanja Vrmca. Austrougarsko nasljeđe Austrougarski vojni objekti na Vrmcu predstavljaju svjedočanstvo vojnog graditeljstva XIX i početka XX vijeka. Sistem forova, baterija,

magacina, kasarni, osmatračnica i odbrambenih punktova, povezanih međusobno vizuelno i funkcionalno, i izgrađenih na strateški važnim i istovremeno istaknutim položajima sa kojih se otvaraju široke vizure, formira „fortifikacijski“ pejzaž izuzetnih vrijednosti. Utvrđenja na Vrmcu dio su nekada složenog fortifikacionog sistema koji je obuhvatao teritoriju čitave Boke Kotorske. Složen sitem se sastoji iz pojedinačnih objekata, kompleksa zgrada i punktova, međusobno funkcionalno povezanih. Vojni objekti i kompleksi zgrada povezani su međusobno, ali i sa obalom pješačkim i kolskim putevima – serpentinama. Iako su vojni objekti predstavljali u osnovi tipske građevine, standardnog prostornog rasporeda i tehnike gradnje (kameni zidovi, svodovi od opeke, betonske ravne krovne platforme), određena utvrđenja prilagođavana su lokalnim uslovima što je dovelo do stvaranja jedinstvenih rješenja (baterija Škaljari). Posebnu vrijednost predstavljaju kompleksi koje čine dva ili više objekata (kao što su forovi Bijeli pijesak i Verige, sistem zaprečnih utvrđenja oko Tivta, for Vrmac sa glasijom i pomoćnim zgradama i stanovima) koji, iako standardne građevine, svojom dispozicijom, međusobnim putnim, funkcionalnom i vizuelnim povezivanjem čine jedinstvena rješenja vojne arhitekture na prelazu XIX u XX vijek.

Kako su građeni na izuzetnim, strateški važnim lokacijama, sa kojih je pregled područja dobar, posebnu ambijentalnu i pejzažnu vrijednost austrougarskih vojnih objekata čine vizure koje se iz forova, baterija, odbrambenih punktova i osmatračnica otvaraju na Vrmac, Lušticu, veliki dio bokokotorskog zaliva, Lovćen i otvoreno more. Vrijednost vojnog graditeljskog nasleđa austrougarskog perioda ogleda se i u karakteristikama arhitekture objekata koji omogućavaju revitalizaciju i različite načine savremenog koršćenja. Austrougarski putevi Austrougarski vojni putevi na Vrmcu predstavljaju izuzetna djela vojnog graditeljstva. Sarpentine koje spajaju Muo i tvrđavu Vrmac vješto trasisrane, sa ujednačenim nagibom i pravilnim, pravolinijskim kracima puta, zakošenim podzidima izvedenim u suvozidu sa minimalnim spojnicama, predstavljaju izuzetno tehničko rješenje. Svojom pravilnom geometrijom, serpentine čine kontrast nepravilnom, strmom, krševitom terenu s različitim tipovima vegetacije, dok, istovremeno, korišćenje lokalnog kamena i tehnike zidanja u suvozidu čini da se stapaju sa pejzažom. Ove karakteristike daju serpentinama Muo – Vrmac izuzetnu arhitektonsku, ambijentalnu i pejzažnu vrijednost. Serpentine Muo – Vrmac predstavljaju važnu


170 Studija kulturne baštine Vrmca

pješaku vezu obale sa gornjim zonama Vrmca. Makadamski kolski put Vrmac Gornja Lastva predstavlja izuzetno tehničko rješenje, izuzetno djelo vojnog graditeljstva. Trasiran duž grebena Vrmca, predstavlja određenu vrstu linijskog kontinualnog vidikovca sa kojeg se otvaraju najznačajnije i najimpresivnije vizure na Bokokotorski zaliv.

Nematerijalna baština Običaji, tradicionalna znanja i vještine, narodna vjerovanja i legende svjedoče o načinu života, religioznosti, praznicima i migracijama stanovništva i učestvuju u formiranju kulturnog identiteta Vrmca

Pokretna kulturna baština Vrmca svjedoči i o prihvatanju i širenju religioznih kultova, daje saznanja o kulturnim, istorijskim, društvenim tokovima i mijenama u prošlosti i značajno participira u cjelokupnom kulturno – istorijskom nasljeđu Boke Kotorske i Crne Gore. Pokretna kulturna baština pokazuje različitost stilskih karakteristika, vremena nastanka, izrade i materijala i inkorporira slikarska, kiparska i djela primjenjene umjetnosti ostvarenja visokih umjetničkih dometa.

Kolektivni običaji, kao važan element duhovne baštine Vrmca, povezuju nematerijalnu baštinu sa pokretnom, nepokretnom i pejzažom. Proslava Spasovdana je jedan od najstarijih običaja, karakterističan za čitavo područje Boke Kotorske. Procesije za Spasovdan, održavane u svim selima na Vrmcu u isto vrijeme, svjedoče o nekadašnjim granicama sela, kao i o vezama koje su postojale između gornjih i donjih zona nekada jedinstvenog prostora Vrmca. Iako se više ne održavaju, postoje očuvana saznanja o trasama kretanja, mjestima gdje su se procesije zadržavale i proslavama na kraju procesije. Procesije su značajne za očuvanje starih puteva, staza i toponima.

Iako manje poznata, popularizirana, skrenuta sa uobičajenih turističkih ruta, ona zajedno sa arhitektonskim, prebogatim duhovnim nasljeđem i prirodnim ambijentom predstavlja značajan potencijal i nudi mnogobrojne mogućnosti. Zato danas u vrijeme opšte globalizacije, brinuti o pokretnoj baštini i uopšte o kulturnom nasljeđu na Vrmcu znači sačuvati dio vlastitog kulturnog identiteta.

Tradicionalne tehnike i vještine, vjekovima usavršavane, danas imaju izuzetan značaj kao odraz kontinuiteta života na Vrmcu, ali i kao značajan element obnove napuštenih i razrušenih sela, i zapostavljenih i zapuštenih maslinjaka, vinograda i obradivih površina. Tehnika gradnje u suvozidu, najzastupljenija graditeljska tehnika na Vrmcu, korišćena u izgradnji kuća, pomoćnih zgrada, ogradnih

Pokretna baština

zidova, stepeništa i međa, kroz sve istorijske epohe, objedinjuje područje Vrmca. Maslinarstvo, jedna od najstarijih i najzastupljenijih privrednih grana na Vrmcu koja je i danas prisutna, stanovnicima Vrmca je pružala osnovne namirnice za život, a prodaja proizvoda od maslina predstavljala je značajan izvor prihoda. Gajenje maslina je karakteristično za prostor Mediterana, ali se tehnike gajenja razlikuju od mjesta do mjesta što poluostrvo Vrmac čini jedinstvenim u pogledu ove tehnike. Gumna reprezentuju, osim mjesta za vršidbu, i mjesta okupljanja, mjesta gde su mještani sela razgovarali, mirili se, gdje su se ispraćali svatovi, pa tako imaju i značaj nematerijalne baštine. Osim malih gumna za pojedine familije, i većih za seoske zajednice, gumno Miholjski zbor je imalo značaj budući da je okupljalo seljake iz više različitih sela. Legende i narodna vjerovanja čuvaju u memoriji lokalnog stanovništva svijest o značaju pojedinih lokaliteta, prirodnih ili građenih, koji danas više ne postoje ili su zaboravljeni, a koji su tokom istorije bili značajni za život na Vrmcu. Elementi kulturne baštine nepokretna, pokretna i nematerijalna, međusobno su povezani i u sadejstvu sa izuzetnim prirodnim karakteristikama čine područje Vrmca jedinstvenim i vrijednim.


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 171

5. S mjernice za zaštitu i unapređenje kulturne baštine Arheologija Kameni tumuli predstavljaju najstarije arheološke lokalitete zabilježene na jugozapadnim uzvišenjima Vrmca, čije tačno pozicioniranje s neophodnim mjerenjima i snimanjem, treba unijeti u arheološku kartu praistorijskih lokaliteta na području Boke Kotorske. Na taj način doprinijeće se upotpunjavanju arheološke mape Crne Gore, čija je izrada u toku. U planiranju daljih sveobuhvatnih istraživanja praistorijskih lokaliteta Boke Kotorske, potrebno je da nadležne lokalne i nacionalne institucije kulture organizuju mikrorekognosciranja oblasti koja je u studiji navedena kao mogući prostor na kojem treba tražiti praistorijsku naseobinu i gradinu − refugij. Kada su u pitanju lokaliteti iz antičkog i kasnoantičkog perioda potrebno je, takođe, unijeti sve prikupljene podatke do kojih smo došli prilikom izrade studije, među njima se nalazi i jedan novootkriveni lokalitet (Kavač), u arheološke mape Boke Kotorske i Crne Gore. Potrebno je da lokalne i nacionalne institucije organizuju mokrorekognosciranja oblasti u kojima su evidentirani arheološki ostaci ili nalazi. Osim navedenog, potrebno je podsticati izradu stručnih i naučnih publikacija koje se bave proučavanjem kulturnog nasljeđa radi planiranja daljih sveobuhvatnih istraživanja, ali i radi razvoja turizma.

Sela, stambena arhitektura, ekonomske zgrade Na Vrmcu je prepoznato 5 ambijentalnih cjelina, a u okviu gornjih zona Vrmca 3 cjeline - Petkovići, Gornja Lastva i Đurđevo brdo. Predlaže se da se prošire granice zaštite ambijentalnih cjelina kako bi se sačuvala okolina i vizure. Takođe, predlaže se da se kao ambijentalne cjeline zaštite i Gornji Stoliv, Veće brdo, cijeli Bogdašići (bili bi obuhvaćeni i Petkovići). Ambijentalna cjelina Gornji Stoliv treba da obuhvati i prilazni put od Donjeg Stoliva. Za pojedina sela predlaže se: • Raščistiti pristupni put i utvrditi stanje kuća u Pasiglavu. Izvršiti arhitektonsko snimanje i istraživanje ostataka kuća, međa, ogradnih zidova, staza; • Izvršiti raščišćavanje i prezentovanje stambenih grupacija u Bogdadšićima; na objektima kojima prijeti rušenje sprovesti hitne mjere zaštite (podupiranje, nadstrešnice). Izvršiti arhitektonsko istraživanje kojim bi bila obuhvaćena analiza arhitektonskih karakteristika, sklopova sa kulama, hronologija gradnje, kao i upotrebljenih tehnika i materijala i utvrđivanje broja kuća i postojećeg stanja. • Izvršiti arhitektonsko istraživanje i detaljno arhitektonsko snimanje Gornjeg Stoliva; utvrditi

konzervatorske uslove, kako bi se spriječile već započete, neadekvatne, intervencije na objektima, popločavanju, ogradama • Istražiti ostatke Gornjeg Prčanja; za istraživanje i snimanje je potrebno prethodno raščišćavanje terena od samonikle vegetacije i šiblja. • Izvršiti arhitektonsko istraživanje sela Veće brdo i arhitektonsko snimanje kako bi se utvrdili autentični elementi arhitekture i dale smjernice za zaštitu • Izvršiti arhitektonsko istraživanje napuštenih zaseoka u okolini Gornje Lastve • Na prelazu iz donjih zona u gornje zone Vrmca, očuvati sve starije grupacije kuća, bez obzira što je njihova okolina u velikoj meri devastirana neadekvatnom gradnjom; Za svako selo/zaseok potrebno je formirati precizne smjernice vezane za obnovu. U Gornjim zonama Vrmca se isključuje nova gradnja. Predlaže se: • Restauracija/rekonstrukcija postojećih kuća, pomoćnih objekata, elemenata infrastrukture, korišćenjem tradicionalnih konstruktivnih rješenja i tehnika gradnje, u svemu prema postojećim, očuvanim elementima i tehnikama.


172 Studija kulturne baštine Vrmca

• Održavanje odrina za dobijanje hladovine, restauracija pižula, • Obnova obrušenih i održavanje svih međa, gajenje tradicionalnih kultura, odnosno više različitih kultura na istim terasama • Održavanje i restauracija svih gumna • Revitalizacija svih mlinova na Vrmcu; najbolje bi bilo da mlinovi zadrže svoju prvobitnu namjenu; potrebno je sprovesti hitne mjere zaštite (privremeno natkrivanje, podupiranje zidova) kako bi se sačuvali pokretni predmeti i oprema mlinova koji su usled urušavanja međuspratnih konstrukcija i krovova većine mlinova skloni propadanju; ove mjere se odnose i na mlin u Kavču, koji svjedoči o modernizaciji mlinova u XIX vijeku • Očuvanje zajedničkih površina koje su pripadale cijelom selu U slučaju revitalizacije sela voditi računa o starim centrima, mjestima gde su postojale škole, prodavnice, kafane (u kompaktnijim selima centar je kod crkve, u Bogdašićima kod crkve Sv. Petra, zaseoka Petkovići, zaseoka Brkani)

Sakralna arhitektura Sakralna arhitektura na Vrmcu nedovoljno je proučena. Potrebno je izvršiti dodatna arhivska i arhitektonska istraživanja kao bi se došlo

do potpunijih saznanja o periodu gradnje, hronologiji gradnje, transformacijama, tehnikama gradnje i primenjenim materijalima. Ova saznanja bi bila značajna za razumevanje istorije i arhitekture Vrmca, kao i za planiranje restauratorskih radova. Istraživanja treba planirati prilikom izvođenja restauratorskih radova, ili radova na održavanju sakralnih objekata.

Planirati restauraciju crkava koje su u ruševnom stanju, i koje mogu potpuno nestati daljim propadanjem (crkva Sv. Neđelje, crkva Sv. Ilije u Veće brdu).

Potrebno je sprovesti hitne mjere zaštite na crkvama koje su pred rušenjem, kako bi se spriječilo potpuno urušavanje. Ove mjere se mogu sprovesti privremenim podupiranjem, postavljanjem nadstrešnica, i ne bi zahtijevale velika ulaganja, a omogućile bi da se dobije vrijeme za prikupljanje finansijskih sredstava, dodatno istraživanje i izradu projekata.

• Crkva Sv. Ilije u Veće brdu – prethodno je potrebno izvršiti arhivska, arheološka i arhitektonska istraživanja, naročito vodeći računa o konstrukciji poda (sa grobnicama?) crkve

• Stara Župna crkva na Prčanju • Crkva Sv. Vrača u Bogdašićima • Crkve Sv. Srđa, Nikole i Dimitrija na Đurđevom brdu • Kapela Sv. Nikole u Kavču Po postavljanju zaštite, treba izvršiti arhivska, arheološka i arhitektonska istraživanja, kako bi se došlo da potrebnih saznanja neophodnih za izradu projekata restauracije. Radove izvoditi na osnovu projekta, koji bi obuhvatio cijele komplekse (crkva sa dvorištem, grobljem, ogradnim zidovima).

• Crkva Sv. Neđelje – prethodno je potrebno izvršiti istraživanje crkve i njene neposredne okoline koja je danas zarasla u šiblje i nepristupačna

• Crkva i staro groblje Sv. Nikole u Pasiglavu – potrebno je izvršiti arheološka i arhitektonska istraživanja građevine za koju se danas smatra da predstavlja ostatke crkve, zatim podnožja stijene na kojoj se građevina nalazi i groblja u Pasiglavu, kao i neposrednog okruženja kako bi se došlo do saznanja o najstarijem slovenskom naselju na Vrmcu; u skladu sa rezultatima istraživanja utvrdiće se dalje smernice; Izvršiti arhivsko i terensko istraživanje – rekognosciranje terena kako bi se utvrdile lokacije crkava koje se pominju u arhivskim dokumentima, ali za koje danas nije poznato gdje su se nalazile. Ovo istraživanje bi omogućilo da se lokacije potencijalnih ostataka preciznije odrede (u studiji su date na


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 173

osnovu literature) i da se preciznije utvrde zone za koje bi bilo obavezno prethodno istraživanje prilikom eventualnog planiranja nove gradnje, kako ne bi došlo do trajnog uništenja. To se naročito odnosi na srednjovjekovne crkve u Donjoj Lastvi, u Lepetanima, na Plavdi, na Prčanju (Glavati). Crkve je neophodno redovno održavati. Za crkve koje su van funkcije, ukoliko nema mogućnosti obnove funkcije, potrebno je osmisliti novu namjenu ili bar povremeno korišćenje, koje će omogućiti održavanje. Nova funkcija treba da doprinese prezentovanju i promovisanju ovog vrijednog nasljeđa.

Ljetnjikovci i stambeni kompleksi Potrebno je izvršti dodatno arhivsko i terensko istraživanje ljetnjikovaca na tivatskoj strani Vrmca, kako bi se upotpunila saznanja o njihovim graditeljima i vlasnicima, arhitekonskim karakteristikama, hronologiji građenja, organizaciji i načinu korišćenja. Potrebno je utvrditi šta je od nekadašnjih ulica i kanala očuvano i, ukoliko je moguće, ove segmente prezentovati i povezati sa ostacima letnjikovaca. Budući da je postojala snažna vizuelna i funkcionalna veza između gornjih sela na Vrmcu i imanja i ljetnjikovaca koji su se nalazili u podnožju, i da su mnoga sela i zaseoci, naročito na tivatskoj strani Vrmca bili u kmetskom odnosu prema ovim imanjima, kao i da su sela danas

uglavnom napuštena, a ljetnjikovci skoro potpuno nestali urbanizacijom, značajno je da se pažljivo ispitaju veze između letnjikovaca i gornjih sela. Istraživanje letnjikovaca će pomoći i u razumijevanju određenih pojava u gornjim zonama Vrmca i veza određenih zaselaka sa imanjima i doprinijeti shvatanju cjelovitosti prostora Vrmca.

mogu dočarati donekle ambijent, atmosferu i izgled nekadašnjeg Tivta. Povezivanje, makar kroz plan, pisanu brošuru, svih mjesta na kojima su se nalazili letnjikovci, bilo bi značajno za upoznavanje građana Tivta i Boke Kotorske sa bogatom istorijom Vrmca.

Potrebno je izvršiti arhivsko i arhitektonsko istraživanje kompleksa porodice Rizzo u Kavču. Utvrditi veličinu nekadašnjeg imanja, ostatke zgrada i period gradnje. Na osnovu rezultata istraživanje utvrdiće se mogućnosti prezentacije ovog kompleksa.

Na osnovu istraživanja sprovedenih u ovoj studiji može se zaključiti da je moguće, na osnovu planova iz XIX vijeka (1838, 1872), na kojima je prikazano stanje prije velikih infrastrukturnih intervancija koje je sprovela Austrougarska, utvrditi nekadašnji izgled saobraćajne mreža puteva i staza na Vrmcu. Budući da je Vrmac ispresijecan stazama, da su mnoge staze zbog nekorišćenja ne samo zapuštene i neprohodne, već su i njihove trase tokom vremena promijenjene, potrebno je izvršiti detaljno terensko istraživanje, geodetsko snimanje i pažljivu analizu i upoređivanje (za pojedine staze) starih planova i stanja na terenu, kako bi se uspostavile autentične trase.

Izvršiti istraživanje kompleksa Buća – Luković u Tripovićima, kompleksa Zmajević (Vrakjen) u Gornjem Seljanovu i kompleksa Tre sorelle Predlaže se da se stave pod prethodnu zaštitu letnjikovci identifikovani u Elaboratu Stambena arhitektura tivatskog zaliva – predlog za stavljanje pod prethodnu zaštitu koju je izradio Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture Kotor 1998. godine. Elaborat treba dopuniti novim saznanjima, kao i današnjim stanjem. Ljetnjikovci predstavljaju važan element istoriije, arhitekture i pejzaža Vrmca i ukazuju na izuzetnu slojevitost i bogatu istoriju grada. Elementi koji su očuvani (ogradni zidovi, pergole, kule, palate) bez obzira što čine samo fragmente,

Putevi i staze

Veliki broj puteva i staza se ne može odjednom urediti, ali se može raditi po segmentima, od najprometnijih i najugroženijih do sporednih. Potrebno je osposobiti prvo glavne staze duž Vrmca, od Gradiošnice do Lepetana, zatim staze koje predstavljaju granicu između donjih i gornjih zona Vrmca (od Mula do Lepetana). Veoma su značajne staze koje od obale vode do gornjih zona


174 Studija kulturne baštine Vrmca

Vrmca. Te staze su prohodne, a po- Predlaže se da se kao kulturno trebno je zaštititi ih od nove gradnje dobro zaštite: i neadekvatnih intervencija (staza • staza (ulica) od obale do crkve od Donjeg do Gornjeg Stoliva, od Sv. Kuzme i Damjana (ukoliko obale do crkve Sv. Kuzme i Damjana, nije projektom revalorizacije staza prema gornjem Prčanju, staza predloženo da ulica bude u prema Veće brdu,...). okviru zaštićene okoline crkve Sv. Kuzme i Damjana) Staze nijesu u cijeloj dužini na isti način izvođene, što je zavisilo • staza (ulica) od obale do puta od konfiguracije terena. Samo su kroz Gornji Prčanj, pored stare određeni segmenti građeni, dok je grupacije kuća i kapele; na ostalim korišćen prirodan teren. Potrebno je zato utvrditi i mapirati • staza kroz Gornji Prčanj (od segmente staza koji su građeni, i Mula do Gornjeg Stoliva) izvršiti analizu postojećeg stanja. Prilikom uspostavljanja autentičnih • staza od Donjeg Stoliva do starih ulica i staza, sve oštećene Gornjeg Stoliva (u okviru ambielemente staza (kaldrma, ogradni jentalne cjeline Gornji Stoliv) zidovi, potporni zidovi, stepeništa, obrada kanala potoka) restaurirati u • staza od Lepetana do Veće skladu sa originalnom tehnikom. brda (u okviru ambijentalne cjeline Veće brdo) Puteve i staze je potrebno označiti i napraviti putokaze. Ukoliko staze • staza od Markovog rta do Vrdonijesu markirane i ne predstavljaju la (zajedno sa austrougarskim planinarske staze, mogu se označiti infrastrukturnim objektima) kao seoske. Na mjestima gdje austrijski put presjeca stariji put (iz srednjovjekovnog ili mletačkog perioda) Revitalizacija sela i restauracija crkava na Vrmcu doprinijeli bi potrebno je označiti putokazom uspostavljanju, korišćenju i održamjesta skretanja na stare puteve i vanju staza. ukazati na veze. Potrebno je organizovano održavanje i označavanje svih prohodnih i bezbijednih puteva na Vrmcu. Za ovo je potrebno da se neko stalno, tokom cijele godine angažuje (planinari, mještani). Informacije o prohodnosi staza trebalo bi da budu redovno ažurirane i dostupna lokalnom stanovništvu (i turistima).

Odbrambena arhitektura – austrougarski period Austrougarske vojne objekte bi trebalo revitalizovati, imajući u vidu da su svi objekti na Vrmcu bili međusobno funkcionalno i često vizuelno povezani i da su činili dio složenog fortifikacionog sistema.

For Vrmac Predlaže se da se for Vrmac proglasi za kulturno dobro zbog izuzetnih arhitektonskih, graditeljskih i pejzažnih vrijednosti. Neophodno je voditi računa da se u budućoj namjeni obezbijediti očuvanje arhitektonskih karakteristika tvrđave, što podrazumijeva, osim očuvanja arhitekture, i očuvanje prilaza, okoline, vizura iz tvrđave ka ostalim elementima fortifikacione arhitekture Boke Kotorske i Vrmca, kao i očuvanje glasije i neizgrađene zone oko tvrđave. Potrebno je preispitati odluku o gradnji hotelskog kompleksa u okolini tvrđave. Prilikom revitalizacije je potrebno voditi računa da se očuvaju svi bitni arhitektonski elemeni fora, gabarit i volumen, obrada fasadnih zidova i krovnih površina, konstruktivni elementi, metalni kapci, okovi i rešetke, a u unutrašnjosti prostorni raspored, oklopljene baterije, pancirne kalote i drugi značajni elementi naoružanja koji čine arhitekturu fora. Forovi Bijeli Pijesak i Verige Dva relativno mala fora u velikoj mjeri su očuvana. Forove je potrebno arhitektonski i arhivski istražiti i arhitektonski snimiti. Pre snimanja i istraživanja potrebno je izvršti raščišćavanje prilaznih serpentinskih puteva (za koje postoje informacije da su minirani) i okoline fora kako bi se mogao izvršiti uvid u stanje. Na osnovu istraživanja i arhitektonskog


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 175

snimka izraditi analizu mogućnosti budućeg korišćenja objekta. Predlaže se da se ovi forovi zaštite kao kompleks, sa prilaznim serpentinama, osmatračnicama, putem koji ih međusobno spaja i neizgrađenom okolinom. Buduća namjena treba da bude takva da odgovara mogućnostima forova, bez bilo kakvih dogradnji. Zaprečna utvrđenja oko Tivta Šest zaprečnih utvrđenja činilo je cjelovit sistem malih tvrđava koje su štitile arsenal. Predlaže se da se zaprečna utvrđenja zaštite kao sistem utvrđenja. Treba očuvati sve značajne arhitektonske elemente forova volumen, gabarit, unutrašnji prostorni raspored, konstruktivni sklop, obradu zidova i krova, fasade, okove, rešetke, metalne kapke. Baterije Kavač i Škaljari Ovi forovi, sagrađeni na izuzetno značajnim lokacijama, danas su u ruševnom stanju, ali sa očuvanim elementima na osnovu kojih se utvrđuje njihov nekadašnji izgled i arhitektonske i vojne karakteristike. Potrebno je izvršiti arhivsko istraživanje, snimanje postojećeg stanja, analizu statičke stabilnosti i mogućnosti restauracije. Izraditi analizu mogućnosti revitalizacije, vodeći računa o arhitektonskim, ambijentalnim, tehničkim, istorijskim i pejzažnim vrijednostima, odnosno o karakteru ovih objekata i vezama sa ostalim utvrđenjima. Okolinu

tvrđave Škaljari i samu tvrđavu potrebno je očistiti od preostalog smeća. Baterija Trojica Kako bi se sagledala složena arhitektura utvrđenja, sa brojnim pregradnjama, potrebno je izvršiti arhivsko i arhitektonsko istraživanje i arhitektonsko snimanje čitavog kompleksa. Buduću namenu utvrditi u skladu sa karakterom, značajem i prostornim mogućnostima utvrđenja. Pomoćni objekti, magacini, kasarne Grupacije pomoćnih zgrada i kasarni na Vrdoli i u Bogdašićima nalaze se u šumi i nije poznata njihova prvobitna funkcija. Trebalo bi izvršiti dodatna arhivska istraživanja kako bi se utvrdila namena ovih objekata i da li su funkcionalno bili vezani za određena veća utvrđenja. Na osnovu tih istraživanja mogu se utvrditi smjernice za zaštitu. Austrijski putevi i infrastrukturni objekti Predlaže se da se zaštitite kao kulturno dobro serpentine Muo – Vrmac. Potrebno je izvršiti detaljno geodetsko i arhitektonsko snimanje serpentina i restaurirati oštećene segmente u svemu prema originalnoj tehnici gradnje. Serpentine treba redovno održavati. Predlaže se da se zaštiti kao kulturno dobro austrougarski put od

tvrđave Vrmac do Gornje Lastve. Oštećene segmente puta treba restaurirati u svemu prema originalnoj tehnici gradnje. Potrebno je održavati austrijske staze kroz sela, kao i korita kanala, cisterne, kaptirane izvore, sistem regulacije vode na segmentu staze koja vodi od Markovog rta do Vrdola.

Pokretna baština U cilju unapređenja stanja pokretnih kulturnih dobara predlaže se: • Evidentiranje i kataloška obrada pokretne sakralne baštine u crkvama (Gornji Stoliv, Bogdašići i Tivat) • Provesti istraživanje postojećih Župnih arhiva i Arhiva Biskupskog ordinarijata o nekadašnjim inventarima u crkvama koje nemaju sakralnu funkciju. • Sprovesti mjere preventivne zaštite na slikama i skulpturama u drvetu • Izraditi plan prioriteta za provođenje konzervatorsko-restauratorskih zahvata • Obezbijediti adekvatno čuvanje umjetnina kole su prošle postupak konzervacije i restauracije Umjetničko sakralno nasljeđe sa arhitektonskim vrijednostima prostora koji ukrašava i prirodnim osoben-


176 Studija kulturne baštine Vrmca

ostima ambijenta Vrmca je gotovo neiskorišten turistički potencijal, koji bi trebalo da obogati kulturno-turističku ponudu ovog dijela Boke Kotorske. Etnografska zbirka u kući Anđelka Stjepčevića Etnografska zbirka koja se nalazi u kući Anđelka Stjepčevića u Gornjoj Lastvi predstavlja jedinstvenu zbirku upotrebnih predmeta koja obuhvata razne vrste alata, kućanskih i baštenskih predmeta čime su se stanovnici Gornje Lastve svakodnevno služili. Predmeti datiraju iz različitih istorijskih perioda i predstavljaju rijetkost na poluostrvu Vrmac. Na osnovu činjenice da je zbirka autentična, da posjeduje istorijski, kulturni, turistički i obrazovni značaj predlažemo da se uzme u razmatranje njeno proglašenje kao pokretno kulturno dobro. Zbirka škole u Gornjoj Lastvi Zbirka koja se nalazi u prostorijama škole u Gornjoj Lastvi obuhvata predmete koji prate istorijski i kulturni razvoj sela Gornja Lastva. Kao takva, zbirka ima nesumnjivo veliki značaj u informisanju i edukaciji.

Nematerijalna baština U cilju revitalizacije kulturnog identiteta i promocije poštovanja kulturne raznolikosti i ljudske kreativnosti neophodno je primijeniti instrumente zaštite na očuvanim elementima nematerijalne kulturne

baštine. Nepostojeće elemente je moguće oživjeti i prilagoditi savremenim civilizacijskim tokovima. Zaštita nematerijalne baštine treba da bude povezana sa zaštitom nepokretne i pokretne baštine, kao i sa zaštitom prirodnih vrijednosti. Očuvanje tradicije proslavljanja seoskih slava i drugih kolektivnih običaja, sa svim pratećim elementima koji odražavaju nekadašnji način života u selima na Vrmcu - zajednički ručak, zajednička večera, donošenje krempita iz Kotora/Tivta u korpama na konjima - doprinosi očuvanju kulturnog identiteta sela na Vrmcu. Revitalizacija kolektivnog običaja procesije na Spasovdan, koja bi se održavala istovremeno u svim selima na Vrmcu, doprinijela bi upoznavanju lokalnog stanovništva (i turista) sa istorijom i nekadašnjim granicama sela na Vrmcu, bogatom kulturnom baštinom i prirodnim vrijednostima Vrmca, kao i održavanju teško prohodnih, zapuštenih staza u gornjim zonama Vrmca. Putanje kojima se kretalo stanovništvo se mogu uvrstiti u planinarske ture. Potrebno je istražiti i označiti mjesto održavanja Miholjskog zbora. Tradicionalna znanja i vještine povezane su s materijalnim aspektima kulture, alatima i objektima. Očuvanje tradicionalnih znanja i tehnika vezanih za maslinarstvo – gajenje i prikupljanje maslina, mljevenje i presovanje, povezano

je sa revitalizacijom i restauracijom starih mlinova - presa, mlinova i ostalih elemenata arhitekure mlinova, kao i sa uzgojem maslina. Potrebno je unapređivati poznavanje tradicionalnih tehnika gradnje - zidanje u suvozidu, pokrivanje krovova kamenim pločama, proizvodnja kreča i zidanje u krečnom malteru, izrada odrina, drvenih prozora i vrata, koje su do danas očuvane, ali i revitalizovati tehnike koje su zaboravljene i zanemarene. Kroz radionice i obuke majstora, mještana, arhitekata, u okviru šireg područja Boke Kotorske, mogu se povećati znanja i unaprijediti tehnike. Obaveza angažovanja majstora koji poznaju stare tehnike gradnje, prilikom izvođenja konzervatorskih radova, doprinijela bi većoj zainteresovanosti za učenje ovih tehnika. Raznovrsnost pripremanja hrane potrebno je očuvati i prenijeti budućim generacijama kako se ne bi izgubilo usljed savremenog načina života. Očuvanje i revitalizacija tradicionalnih recepata kao što su proizvodi od kestena, grožđa, maslinovo ulje, tučene masline, slane sardele, čuva kontinuitet i vezu današnjih stanovnika Boke Kotorske i Vrmca sa nekadašnjim i može doprinijeti ukupnom ekonomskom razvoju Vrmca. Kako bi se očuvale vrijednosti i identitet sela na Vrmcu važno je, pored eknomskih podsticaja, da u selima ima stanovnika koji će tradicionalna znanja i tehnike prenositi na buduće generacije.


Studija realizovana u okviru projekta „Baština - pokretač razvoja” 177

6. A neks – sakralna arhitektura CRKVE U GORNJOJ ZONI 1 Crkva Sv. Kuzme i Damjana, Muo 2 Crkva Sv. Ane, Prčanj 3 Crkva Sv. Petra, Prčanj* 4 Stara župna crkva, Prčanj 5 Kapela Sv. Pavla, Prčanj* 6 Kapela Majke od Pomoći, Prčanj* 7 Crkva Sv. Tome , Prčanj 8 Crkva Sv. Bazilija, Stoliv 9 Crkva Sv. Ane, Stoliv 10 Crkva Sv. Ilije, Stoliv 11 Crkva Sv. Antuna, Stoliv 12 Crkva Sv. Ilije, Veće brdo 13 Crkva Sv. Vida, Gornja Lastva 14 Crkva Rođenja Marijinog, Gornja Lastva 15 Crkva Sv. Nikole, Pasiglav 16 Kapela Sv. Jakova, Donja Lastva* 17 Crkva Sv. Neđelje 18 Crkva Sv. Srđa, Dimitrija i Nikole, Đurđevo brdo, Tivat 19 Crkva Sv. Šimuna, Tivat 20 Crkva Sv. Antuna, Tripovići,Tivat 21 Kapela Sv. Ane, Peani, Tivat* 22 Crkva Sv. Agate, Mrčevac 23 Crkva Sv. Petra, Bogdašići 24 Crkva Sv. Vrača, Bogdašići 25 Crkva Sv. Đorđa (Jurja), Bogdašići 26 Crkva Sv. Ane, Kavač 27 Crkva Sv. Križa, Kavač 28 Crkva Sv. Ivana, Kavač 29 Kapela Sv. Nikole, Kavač 30 Crkva Sv. Petke, Kavač * Objekti označeni zvjezdicom nisu obuhvaćeni studijom.


GRADITELJSKA BAŠTINA VRMCA – SAKRALNA ARHITEKTURA 

MJESTO – LOKALITET  OBJEKAT Kotor, Muo  Crkva Sv. Kuzme i Damjana  ADRESA, LOKACIJA  NAMJENA,TIP Muo  sakralna  KATASTARSKA PARCELA  VLASNIŠTVO KO Muo II KP 11  nos. prava kor. Opština Kotor  ISTORIJAT  Crkva Sv. Kuzme i Damjana sagrađena je 1778. godine uz ostatke crkve  istih titulara iz 1261. godine. Prilikom izgradnje nove crkve, stara crkva  je pretvorena u sakristiju, a nekropola ispred crkve uklopljena je u pod  mlađe građevine gdje je nastavljeno sahranjivanje. U crkvi se čuvao  sarokofag s moštima Blaženog Gracije (1810−1864).   OPIS   Crkva Sv. Kuzme i Damjana s ostacima crkvene kuće i mjesnim grobljem  nalazi se na padini Vrmca, na udaljenosti do oko 200 m od obale, u  središtu srednjovjekovne lokacije naselja Muo. Od obale do crkve dolazi  se pješačkom ulicom – stepeništem. Ulica je oivičena ogradnim  zidovima i međama u suvozidu.  Crkva je izdužene pravougaone osnove, orijentisana u pravcu sjever jug,  s ulazom i preslicom za zvono na sjevernoj strani i sakristijom na južnoj.  Zvonik na preslicu ima otvore za tri zvona.  Postoji i ulaz na istočnoj fasadi, kamenim stepeništem povezan s  crkvenim dvorištem. Iznad portala s kamenim okvirom i profilisanim  vijencem je rozeta s rešetkom od kovanog gvožđa, a bočno po jedan  polukružno završen prozor. Crkva je građena od lokalnog kamena, a  dvovodni krov je pokriven kanalicom.  U unutrašnjosti, crkva je zasvedena plitikim lučnim svodom. Sakristija je  preko uskog zasvedenog prolaza povezana sa naosom. U okviru poda,  izvedenog od velikih kamenih ploča grube obrade, nalazi se nekoliko  starih grobova. U crkvi se nalazi drveni marmorizirani oltar bez oltarske  pale i nekoliko drvenih klupa. 

EVIDENCIJA – OZNAKA  REGISTAR – KATEGORIJA kulturno dobro – III kategorija OBRAĐIVAČ – DATUM  K. Lisavac, septembar 2014.

br.

1

Pogled na ulicu − stepenište

Detalj prilazne ulice 

Osnova i presjek  Ulaz u kompleks crkve  GENEZA – IZVORNI OBLICI, PREGRADNJE, FAZE GRADNJE, HRONOLOGIJA   Mala jednobrodna crkva Sv. Kuzme i Damjana, sagrađena 1261. godine, pretvorena je u sakristiju znatno veće  crkve, podignute 1778. godine, na prostoru ispred ulaza u srednjovjekovnu crkvicu. Uz stariju crkvu dodat je s  bočne strane zasvedeni prolaz koji povezuje mlađu crkvu sa prostorom srednjovjekovne građevine. Tom prilikom  prvobitni podužni zid starije ckve probijen je sa dva lučna otvora. Oblik prvobitne apside starije crkve nije ispitan.  Na površinama zidova i svoda sakristije uočavaju se tragovi slikarstva za koje se pretpostavlja da potiče iz  vremena gradnje mlađe crkve.  178 Studija kulturne baštine Vrmca - ANEKSI


Pogled na istočnu fasadu crkve Pogled na podzid sa grobljem Ulaz u kompleks POKRETNI PREDMETI FUNKCIONALNO VEZANI ZA OBJEKAT  Na marmoriziranom drvenom oltaru, na kome nema oltarske pale, nalaze se dva visoka svijednjaka  Na bočnom zidu nalazi se slika rađena u tehnici ulja na platnu s predstavom Blaženog Gracije i drveni krst s raspedem  U sakristiji se nalazi nekoliko liturgijskih predmeta i svijednjaka Crkvi su izvorno pripadali predmeti:  Drveni kipovi svetaca Kuzme i Damjana  Srebrna škrinja s moštima Blaženog Gracije  Kolekcija zavjetnih srebrnih pločica, zavjeta muljanskom Blaženiku NAPOMENE Za crkvu Sv. Kuzme i Damjana 2014. godine je izrađen Elaborat o revalorizaciji nepokretnog kulturnog dobra. INTERVENCIJE NA OBJEKTU, RESTAURATORSKI RADOVI Na crkvi su vršeni sanacioni radovi (svod i krovna konstrukcija). ZATEČENO STANJE  Crkva je ugrožena vlagom: prodor vlage kroz prozore uočava se na zapadnoj fasadi i u podnožju istočnog zida  Sačuvan je samo jedan od tri oltara (nijesu sačuvani oltari na bočnim zidovima).  Na preslici za zvono nedostaje jedno zvono.  Crkvena zgrada na jugozapadnoj strani je u ruševnom stanju, obrasla samoniklom vegetacijom. VALORIZACIJA Kompleks crkve Sv. Kuzme i Damjana, formiran od XIII do kraja XVIII vijeka svjedoči o načinu života i istoriji Mula i Boke Kotorske. Složen kompleks koji čini barokna crkva sa starijom srednjovjekovnom, grobljem, crkvenim dvorištem, stepeništima, terasama i podzidima, nastao vještim korišdenjem konfiguracije terena svjedoči o graditeljskom umijedu lokalnih graditelja i predstavlja izuzetnu arhitektonsku vrijednost. Svojim položajem nad morem, u očuvanom okruženju, s prilaznom ulicom, kompleks crkve Sv. Kuzma i Damjan čini vrijednu ambijentalnu cjelinu i učestvuje u formiranju kulturnog pejzaža Vrmca i kotorskog zaliva. MJERE ZAŠTITE  Isključiti novu gradnju u okolini crkve; očuvati prilaznu ulicu i redovno je održavati.  Ispitati mogudnosti revitalizacije crkvene kude i izraditi konzervatorski projekat restauracije.  Izvesti arhitektonska istraživanja kompleksa kako bi se utvrdila hronologija gradnje, stanje crkve, stanje statičke stabilnosti, uzroci nastanka vlage u zidovima; istražiti sve autentične elemente obrade enterijera (malteri, ostaci zidnog slikarstva).  izraditi konzervatorski projekat kojim bi bila obuhvadena statička sanacija, sanacija od vlage, restauratorski radovi na fasadama, krovu i u enterijeru. Ispitati mogudnosti vradanja dva orginalna drvena oltara koji su prilikom radova na statičkoj sanaciji objekta demontirani. LITERATURA, IZVORI, ISTRAŽIVANJA, DOKUMENTACIJA, FOTOGRAFIJE, CRTEŽI, PROJEKTI  Mijovid P., Tipologija crkvenih spomenika u Crnoj Gori, CANU Posebna izdanja, knj. 30, Podgorica, 1996, 196, 300.  Lukovid N., Boka Kotorska, Cetinje, 1951.  Medač P., Blaženi Gracija iz Mula, Kotor, 2008.

179


GRADITELJSKA BAŠTINA VRMCA – SAKRALNA ARHITEKTURA 

MJESTO – LOKALITET  OBJEKAT Prčanj, Glavati  Crkva Sv. Ane  ADRESA, LOKACIJA  NAMJENA,TIP Prčanj, Kotor  sakralna  KATASTARSKA PARCELA  VLASNIŠTVO KO Prčanj I KP 1161  privatno vlasništvo  ISTORIJAT  Nije poznato tačno vrijeme izgradnje crkve Sv. Ane na Prčanju, ali  se na osnovu arhitektonskih karakteristika pretpostavlja se da je  sagrađena u drugoj polovini XIV vijeka. U dokumentaciji  biskupskog arhiva u Kotoru spominje se i kao eccelesia S. Mariae  i S. Venerandae. Crkva je pripadala porodici Sbutega. Pred  crkvom se nekada nalazilo staro groblje, od kojeg danas nema  vidnih tragova. Oltarska pala s likom Bogorodice i Sv. Ane  nevješto je restaurirana krajem XVIII vijeka. Po natpisu koji stoji  ispod slike, zaključuje se da je naslikana 1725., a restaurirana  1796. godine. 

EVIDENCIJA – OZNAKA  REGISTAR – KATEGORIJA kulturno dobro – III kategorija OBRAĐIVAČ – DATUM  K. Lisavac, septembar 2014.

Katastarski plan iz 1838. godine OPIS   Crkva Sv. Ane nalazi se u okviru nekadašnjeg posjeda Sbutega, u  uvali Glavati, na Prčanju. Okružena je hrastovom šumom i  maslinjacima. Do crkve se dolazi uskom stazom, koja je uz samu  crkvu djelimično popločana. Jugoistočno od crkve uočavaju se  ostaci stambenih građevina za koje se može pretpostaviti da  potiču iz vremena gradnje crkve.  Crkva je jednobrodna, pravougaone osnove, s polukružnom  apsidom na istočnoj, i ulazom i visokim zvonikom na preslicu na  zapadnoj strani. Ulazni portal je jednostavan, s kamenim  okvirima, a iznad portala je izdužen gotički prozor s prelomljenim  lukom i okvirom gotičke profilacije. Krov je dvovodan, pokriven  novijim pokrivačem od kanalice, dok je na apsidi očuvan  originalni krovni pokrivač od kamenih ploča. Na istočnom zidu  crkve sačuvan je niz kamenih konzola. Uz pročelje, izgrađeni su  pižuli. Južni zid i apsida crkve su omalterisani.  U unutrašnjosti, crkva je zasvedena prelomljenim svodom, a       Osnova, preseci i zapadna fasada  poprečnim lukom oslonjenim na profilisane vijence podijeljena je    na dva traveja. Na istočnom zidu nalaze se dvije male niše, koje  su mogle, u određenom periodu, predstavljati proskomidiju i  đakonikon. 

Pogled na glavnu fasadu  180 Studija kulturne baštine Vrmca - ANEKSI

Pogled na apsidu

Detalj prozora 

br.

2


GENEZA – IZVORNI OBLICI, PREGRADNJE, FAZE GRADNJE, HRONOLOGIJA Visoka preslica za zvono, sudedi po tehnici zidanja, dograđena je najvjerovatnije naknadno, u nekoj obnovi crkve. POKRETNI PREDMETI FUNKCIONALNO VEZANI ZA OBJEKAT Na oltaru se nalazi slika na dasci koja predstavlja Bogorodicu i Sv. Anu. Slika je restaurirana. Ispod slike je natpis: „Fu fatto l’anno 1725. Restaurata l’anno 1796. Gerolamo Mioti fecce“. NAPOMENE Za crkvu Sv. Ane izrađen je Elaborat o revalorizaciji nepokretnog kulturnog dobra 2014. godine. INTERVENCIJENAOBJEKTU Krovni pokrivač je zamijenjen novim, od kanalice (nema podataka kada su izvedeni radovi). ZATEČENO STANJE  Prilaz crkvi je teško prohodan i zarastao u šiblje; iako nije mnogo udaljena i vidi se s puta, crkva je skoro nepristupačna; pristup stazi nije obilježen.  Na zapadnom i istočnom zidu crkve se uočavaju pukotine, a podzidi su nakrivljeni, s oštedenjima.  Krov je u lošem stanju, djelimično je obrastao u vegetaciju.  Nepoznato je stanje unutar objekta. VALORIZACIJA Crkva ima istorijsku, arhitektonsku, ambijentalnu i pejzažnu vrijednost. MJERE ZAŠTITE  Potrebno je redovno održavati stazu koja vodi do crkve, obilježiti skretanje ka crkvi.  Izvršiti uvid u stanje u unutrašnjosti crkve, utvrditi uzrok pojave pukotina i izraditi projekat sanacije.  Ispitati stanje krovnog pokrivača i, ukoliko je potrebno, izvršiti zamenu krovnog pokrivača. LITERATURA, IZVORI, ISTRAŽIVANJA, DOKUMENTACIJA, FOTOGRAFIJE, CRTEŽI, PROJEKTI  Brajkovid G., Tomid A., Miloševid M., Radimir Z., Neki manje proučavani primjeri građanske i crkvene arhitekture spomeničkog karaktera u Kotorskoj opštini, Godišnjak Pomorskog muzeja XXXV – XXXVI (1987–1988), Kotor, 1989, 91–124.  Кпраћ В., Сппменици средопвекпвне архитектуре у Бпки Кптпрскпј, Сппменик САН CIII, Одељеое друштвених наука, Нпва серија 5, Збпрник извештаја п истраживаоима Бпке Кптпрске I, Бепград, 1953, 124−125.  Markovid Č., Vujičid R., Spomenici kulture Crne Gore, Beograd, 1995.  Đurid J., Istorija Crne Gore, II/2, Titograd, 1970, 511.

181


GRADITELJSKA BAŠTINA VRMCA – SAKRALNA ARHITEKTURA 

MJESTO – LOKALITET  Kotor, Prčanj 

OBJEKAT Stara župna crkva (Crkva Rođenja  Blažene Djevice Marije)  NAMJENA,TIP sakralna  VLASNIŠTVO Biskupski ordinarijat Kotor 

EVIDENCIJA – OZNAKA 

br.

4

ADRESA, LOKACIJA  REGISTAR – KATEGORIJA Prčanj, Glavati  kulturno dobro – III kategorija KATASTARSKA PARCELA  OBRAĐIVAČ – DATUM  KO Prčanj II KP 17  K. Lisavac, septembar 2014. ISTORIJAT  Nije poznato kada je sagrađena prvobitna Crkva Rođenja Blažene  Djevice Marije, a u pisanim izvorima prvi put se pominje 1399. godine  kao Santa Maria de Parzana. Crkva je rekonstruisana i proširena 1672.  godine, kada je prčanjski župnik don Petar Sbutega postavio natpis nad  glavnim ulazom Templum istud tu Virgo custodi precesque orantium  exaudi (Djevice čuvaj ovaj hram i usliši molitve vjernih). Prilikom te  rekonstrukcije sačuvana je starija crkva, koja danas predstavlja spoj  izmedju crkvenog broda i kapele. Oko 1740. godine dograđena je  osmougaona kapela. U crkvi se nalaze grobnice znamenitih prčanjskih  porodica (Mihnić, Florio, Luković), koje su obnovljene 1744. godine.  Oko crkve je groblje u kojem su sahranjene mnoge prčanjske ugledne  ličnosti, sveštenici i pomorski kapetani, među kojima je najpoznatiji Ivo  Vizin. Zid oko crkve sa sjeverne i južne strane sadrži puškarnice za  Prikaz Stare župske crkve na  odbranu, tako da su crkvu u burnim vremenima čuvali naoružani ljudi.  katastarskom planu iz 1838. godine OPIS   Stara župna crkva s grobljem nalazi se na lokalietu nekadašnjeg Starog Prčanja, odakle se pruža pogled na  Kotorski zaliv, Prčanj, Dobrotu i grad Kotor. Do crkve se dolazi stazom – starom glavnom prčanjskom ulicom. U  neposrednom okruženju crkve nalaze se ruševine stare crkvene kuće, a cijeli kompleks crkve sa starinskim  grobljem poduprt je potpornim zidom i ograđen zidom s puškarnicama. Groblje je jednostavno, a od nadgrobnih  ploča izdvaja se grobnica junaka Jeronima Muzače s početka XVIII vijeka, s bareljefom i natpisom Gerolamo  Musachia, aetatis suae annorum XXXII.  Crkvu sačinjava više povezanih stilski različitih cjelina: crkveni brod, osmougaona kapela s kupolom, i sačuvana  prvobitna zasvedena crkva, koja predstavlja ujedno sponu između ove dvije cjeline. Uz crkvu se nalazi zvonik sa  satom.  Crkva je orijentisana u pravcu sjever jug, s ulazom na sjevernoj strani i kapelom na južnoj. Ulazni portal ima  kameni okvir barokne profilacije, s polukružnom lunetom iznad nadvratne grede, a iznad portala je šestolisna  rozeta. Kapela je osmougaona, s baroknim ovalnim prozorima u donjoj zoni. Zvonik ima kvadratnu osnovu, a  završava se lođom za zvona i visokim piramidalnim krovom. Crkva je zidana od kamena i opeke. Krovovi su  pokriveni kanalicom.  U unutrašnjosti, nad brodom je bio poluobičasti svod, a nad kapelom kupola od opeke. Na zidovima crkve vidni  su tragovi zidnih dekoracija. Pod u crkvi je od roze i bijelih kamenih ploča dimenzija 20x20 cm. Ispred glavnog  oltara nalaze se tri grobnice s nadgrobnim pločama od crvenog mermera. U središtu osmougaone kapele, nalazi  se drveni barokni oltar bez oltarske pale, nekoliko drvenih klupa i ostaci (postolja) nekadašnja dva drvena oltara  koji su prenijeti u novu crkvu.  

Pogled na Staru župnu crkvu 

182 Studija kulturne baštine Vrmca - ANEKSI

Sjeverna fasada

Pogled na kapelu 


Pogled na kapelu            Osnova i podužni presek  GENEZA – IZVORNI OBLICI, PREGRADNJE, FAZE GRADNJE, HRONOLOGIJA  Prvobitna srednjovjekovna crkva je u XVII vijeku proširena dogradnjom velikog broda, tako da je stara crkva  postala oltarski prostor. Godine 1740. dograđena je osmougaona kapela. POKRETNI PREDMETI FUNKCIONALNO VEZANI ZA OBJEKAT Pokretni predmeti koji su pripadali crkvi, bogati i umjetnički vrijedni primjeri plastike i slikarstva prenijeti su u  periodu od 1909. do 1917. u novu župnu crkvu na obali. Staroj crkvi izvorno pripadaju: barokni oltari ‐ glavni od  mermera baroknog skulptora G. M. Morlaitera, i dva drvena pozlaćena oltara, zatim Raspeće, rad A. Brustalona,  kao i kultna slika Bogorodice prčanjske (venecijanska na kojoj postoje dva preslika, prvobitna ikona potiče iz XIV  vijeka).  NAPOMENE    Crkva je služila kao hodočasničko mjesto dok se u njoj čuvala ikona Bogorodice Prčanjske, koja je po  predanju posjedovala čudotvorne moći.    Ostalo je predanje da je kapetan Ivo Vizin, kada se vratio s putovanja oko svijeta, prvo s broda otišao  bos do crkve da bi se poklonio prčanjskoj Bogorodici, a tek poslije toga je otišao svojoj kući.   Za Staru župnu crkvu izrađen je Elaborat o revalorizaciji nepokretnog kulturnog dobra 2014. godine. INTERVENCIJE  NA OBJEKTU   Na crkvi nisu vršeni konzervatorsko restauratorski radovi.  ZATEČENO STANJE    Crkveni kompleks je obrastao u korov i samoniklu vegetaciju.   Crkvena zgrada na sjevernoj strani kompleksa je u ruševnom stanju.   Veći broj nadgrobnih ploča van i unutar crkve je mehanički oštećen.   Crkva je u izuzetno lošem stanju i prijeti joj rušenje; usled sleganja terena i dugotrajnog prodora vode  na sjevernoj i istočnoj fasadi uočavaju se velike statičke pukotine, duž cijelog zida; Svod i krovna  konstrukcija nad crkvenim brodom su potpuno urušeni.   VALORIZACIJA   Stara župna crkva na Prčanju svojim sukcesivnim dogradnjama i transformacijama, s grobljem i ogradnim  zidovima s puškarnicama, svjedoči o istoriji i načinu života Prčanja i Boke Kotorske, o nekadašnjem položaju  Prčanja i o usponu ovog naselja tokom XVII i XVIII vijeka. Crkva ima izuzetan istorijski i memorijalni značaj budući  da su na njenom groblju sahranjene mnoge značjane ličnosti za istoriju i kulturu Boke Kotorske. Arhitektonska  vrijednost odražava se u jedinstvenom arhitektonskom sklopu, nastalom vještim uklapanjem sukcesivno  dograđivanih elemenata u skladnu cjelinu. Kompleks crkve sa kapelom, zvonikom, crkvenim dvorištem i  grobljem predstavlja ambijenatlnu cjelinu. Svojom osobenom arhitekturom sa visokim zvonikom, i izuzetnom  lokacijom predstavlja prostornu dominantu i vizuelni reper i snažno učestvuje u formiranju kulturnog pejzaža  Boke Kotorske.        183    


MJERE ZAŠTITE    Sprovesti hitne mjere zaštite (podupiranje zidova i svodova, privremena nadstrešnica) kako bi se  spriječilo dalje urušavanje crkve i svih elemenata kompleksa   Izvršiti arhivska, arheološka, arhitektonska i konzervatorska istraživanja, i detaljno arhitektonsko  snimanje crkve, kako bi se utvrdila hronologija gradnje, stanje statičke stabilnosti i dobile informacije o  primijenjenim materijalima i konstruktivnim elementima korišćenim u gradnji.   Izraditi Konzervatorski projekat restauracije čitavog kompleksa, koji bi obuhvatio crkvu sa zvonikom i  kapelom, groblje i crkveno dvorište sa ogradnim i potpornim zidovima.   Očistiti ruševine stare crkvene kuće obrasle u vegetaciju, istražiti mogućnosti revitalizacije i izraditi  projekat restauracije.   Ispitati mogućnosti korišćenja crkve, koje bi bilo u skladu sa njenom sakralnom funkcijom, istorijskim i  kulturnim značajem.  LITERATURA, IZVORI, ISTRAŽIVANJA, DOKUMENTACIJA,  FOTOGRAFIJE, CRTEŽI, PROJEKTI   Luković N., Prčanj, (prvo izdanje: Prčanj: historijsko – estetski prikaz, Kotor, 1934), Kotor, 2010   Luković N., Boka Kotorska, Cetinje, 1951.    Brajković G., Tomić A., Milošević M., Radimir Z., Neki manje proučavani primjeri građanske i crkvene  arhitekture spomeničkog karaktera u Kotorskoj opštini, Godišnjak Pomorskog muzeja XXXV–XXXVI  (1987–1988), Kotor, 1989, 91–124.   Кораћ В., Споменици средњовековне архитектуре у Боки Которској, Споменик САН CIII,  Одељење друштвених наука, Нова серија 5, Зборник извештаја о истраживањима Боке Которске I,  Београд, 1953, 124−125.   Marković Č., Vujičić R., Spomenici kulture Crne Gore, Beograd, 1995.  Đurić V., Istorija Crne Gore, II/2, Titograd, 1970, 511. 

184 Studija kulturne baštine Vrmca - ANEKSI


GRADITELJSKA BAŠTINA VRMCA – SAKRALNA ARHITEKTURA 

MJESTO – LOKALITET  OBJEKAT EVIDENCIJA – OZNAKA  br. Kotor, Prčanj  Crkva Sv. Tome  7  ADRESA, LOKACIJA  NAMJENA,TIP REGISTAR – KATEGORIJA  Prčanj  sakralna  kulturno dobro – II kategorija KATASTARSKA PARCELA  VLASNIŠTVO OBRAĐIVAČ – DATUM  KO Prčanj I KP 173  Biskupski ordinarijat Kotor  K. Lisavac, septembar 2014. ISTORIJAT  U sjevernom dijelu Prčanja, nedaleko od morske obale nalaze se ruševine crkve Sv. Tome Apostola za koju se,  na osnovu preromaničkog reljefnog ukrasa i karakteristika plana, smatra da potiče iz IX vijeka.  OPIS   Ostaci crkve Sv. Tome nalaze se u gusto izgrađenoj zoni priobalnog naselja i zarasli su u vegetaciju. Od ostataka  crkve vidljivi su segmenti zidova visine do 2 m, istočni zid s apsidom, stub s kapitelom i kamena ploča s  ornamentikom tročlanog prepleta.  Crkva Sv. Tome predstavlja primjer centalne građevine kvadratne osnove upisanog krsta. Prema istoku, sjeveru  i jugu izvedene su tri, spolja pravougaone, a u unutrašnjosti polukružne konhe. Četiri stuba kružne osnove  nosila su kupolu koja se oslanjala na nadvišene srednje svodove. Sačuvana su tri kapitela stubova koji su nosili  kupolu.   Crkva je bila orijentisana u pravcu istok zapad, s oltarskim prostorom na istočnoj, i glavnim ulazom na zapadnoj  strani. Postojao je i bočni ulaz na sjevernoj strani. Oltarska pregrada se, sudeći po udubljenjima u podu, nalazila  u ravni istočnog para stubova. Od pregrade se sačuvao ulomak pluteja (segment polja sa horizontalnom  gredom) ukrašen prepletom. 

  Izgled stuba  Osnova  GENEZA – IZVORNI OBLICI, PREGRADNJE, FAZE GRADNJE, HRONOLOGIJA  POKRETNI PREDMETI FUNKCIONALNO VEZANI ZA OBJEKAT NAPOMENE   Za crkvu Sv. Tome izrađen je Elaborat o revalorizaciji nepokretnog kulturnog dobra 2014. godine.  INTERVENCIJENAOBJEKTU  Tokom 1964. godine obavljena su arheološka istraživanja i tom prilikom su ostaci građevine konzervirani.  ZATEČENO STANJE    Konzervirani arheološki ostaci objekta (istočni zid s apsidom, djelovi sjevernog i južnog zida, fragmenti  stubova) zapušteni su, obrasli u samoniklo rastinje i teško pristupačni   Ostaci zidova i kameni elementi ubrzano propadanju usljed djelovanja vegetacije  VALORIZACIJA   Crkva Sv. Tome spada u najstarije sakralne građevine u Boki Kotorskoj. Arhitektonsku osobenost i vrijednost  predstavlja plan i prostorno rješenje crkve, kao i očuvani elementi dekorativne plastike.          185


MJERE ZAŠTITE    Završiti započeta konzervatorska istraživanja lokaliteta i objekta   Na osnovu rezultata istraživanja izraditi projekat konzervacije, djelimične restauracije i prezentacije  crkve Sv. Tome   Riješiti, urediti i označiti pristupni put do crkve  LITERATURA, IZVORI, ISTRAŽIVANJA, DOKUMENTACIJA,  FOTOGRAFIJE, CRTEŽI, PROJEKTI   Luković N., Prčanj, (prvo izdanje: Prčanj: historijsko – estetski prikaz, Kotor, 1934), Kotor, 2010.   Кораћ В., Споменици средњовековне архитектуре у Боки Которској, Споменик САН CIII,  Одељење друштвених наука, Нова серија 5, Зборник извештаја о истраживањима Боке Которске  I, Београд, 1953, 124−125.   Marković Č., Vujičić R., Spomenici kulture Crne Gore, Beograd, 1995.   Đurić V., Istorija Crne Gore, II/2, Titograd, 1970, 511.   Кораћ В., Ковачевић Ј., Црква Св. Томе на Прчању у Боки Которској, Зборник Филозофског  факултета XI/1, Београд, 1970, 107−117.   Кораћ В., Шупут М., Архитектура византијског света, Београд, 2005, 112–115. 

186 Studija kulturne baštine Vrmca - ANEKSI


GRADITELJSKA BAŠTINA VRMCA – SAKRALNA ARHITEKTURA 

MJESTO – LOKALITET  OBJEKAT EVIDENCIJA – OZNAKA  br. stoliv, Mržep  Crkva Sv. Bazilija  8  ADRESA, LOKACIJA  NAMJENA,TIP REGISTAR – KATEGORIJA Stoliv, Kotor  sakralna  kulturno dobro  − II kategorija KATASTARSKA PARCELA  VLASNIŠTVO OBRAĐIVAČ – DATUM  KO Stoliv I KP 479  Crkva Sv. Bazilija  K. Lisavac, septembar 2014. ISTORIJAT  Crkvu Sv. Bazilija podigao je 1451. godine na svom imanju u  Stolivu, nedaleko od morske obale, Stefan Kalođurđević,  slovenski kancelar i prevodilac u opštinskoj upravi Kotora,  brodovlasnik, posjednik i trgovac, poznata ličnost kotorskog  javnog života sredine XV vijeka.  Iz ktitorskog natpisa koji se nalazi u unutrašnjosti crkve (iznad  južnog ulaza u crkvu), ispisanog fresko tehnikom, dvojezično  italijanskim i staroslovenskim jezikom, saznaje se (iz italijanskog  dijela natpisa) da je hram bio posvećen Sv. Gospođi. Crkva je bila  završena u novembru 1451. godine, a crkvu je oslikao (iz  slovenskog dijela zapisa), Mihailo iz Kotora, učenik Jove zografa iz  Pogled na crkvu  Debra, iste te 1451. godine.   OPIS   Crkva Sv. Bazilija nalazi se u Stolivu, na lokalitetu Mržep, u šumi  kestena, na terenu gdje su se nekada nalazili maslinjaci i  vinogradi, na udaljenosti od oko sto metara od obale.  Crkva Sv. Bazilija je gotičko‐renesansna jednobrodna građevina,  orijentisana u pravcu jugoistok sjeverozapad, s ulazom na  sjeverozapadnoj strani i polukružnom apsidom na jugoistočnoj.  Ulazni portal je izveden s jednostavnim kamenim okvirom i  polukružnom lunetom. Iznad portala je izdužen prozor s  prelomljenim gotičkim lukom. Crkva ima dvovodan krov, a krovni  pokrivač je kanalica. Na sjevernoj fasadi se nalazi jedan  polukružno završen prozor, a na južnoj, bočnoj, jedna zazidana  Prilaz crkvi  vrata. Sa sjeverne strane, i na dijelu južne, izveden je pižuo. Uz  crkvu je u jednom vremenskom periodu vršeno sahranjivanje.  Crkva je sagrađena od grubo tesanih kvadera lokalnog krečnjaka.  U unutrašnjosti, naos je zasveden prelomljenim svodom. Pod je izveden od kamenih ploča.   Unutrašnjost crkve je živopisana. Živopis predstavlja mješavinu ikonografskih i stilskih elemenata istočne i  zapadne umjetnosti. Na zidnim slikama, izvedenim u fresco tehnici, prikazani su svetitelji i svetiteljke istočne i  zapadne provenijencije s grčkim, latinskim i staroslovenskim natpisima. Na južnom zidu su predstavljeni: Sv.  Nikola, Sv. Franjo, Sv. Paraskeva, Sv. Neđelja, na sjevernom: Sv. Tripun s modelom grada Kotora u rukama, Sv.  Georgije, Sv. Dimitrije, Sv. Teodor i Sv. Katarina; na zapadnom zidu arhanđel Mihailo (sjeverno) i Sv. Sebastijan. U  oltaru, u vrhu istočnog zida je prikazano Vaznesenje Hristovo, ispod su Blagovjesti, dok su u nižoj zoni arhiđakoni  Stefan i Roman. U oltaru na južnom zidu crkve su prikazani sveti ljekari Kuzma i Damjan, a u apsidi Služba  episkopa i Deizis. U tjemenu svoda su predstave Hrista, ispod njih, na južnom zidu friz anđela, a na sjevernom  zidu proroci. Ciklus Velikih praznika raspoređen je u zoni iznad vijenca. Ktitorski natpis iznad južnog ulaza u crkvu  je ispisan italijanskim i staroslovenskim jezikom.   GENEZA – IZVORNI OBLICI, PREGRADNJE, FAZE GRADNJE, HRONOLOGIJA  Kada je sagrađena crkva je bila dio stambenog kompleksa, o čemu svjedoče vrata na južnom zidu crkve, koja su  predstavljala vezu između crkve i drugih djelova kompleksa. Takođe, zapadni zid crkve je bio produžen prema  jugu (ili je ovo produženje bilo planirano). Vrata na južnom zidu, koja su crkvu povezivala s nekom drugom  građevinom, zazidana su prije nego što je crkva živopisana. POKRETNI PREDMETI FUNKCIONALNO VEZANI ZA OBJEKAT  NAPOMENE   Nije poznato zašto crkva nosi naziv Sv. Bazilija, budući da se iz natpisa saznaje da je prvobitno bila posvećena Sv.  Gospođi. Crkva je praznovala Vaznesenje Bogorodice 15. avgusta.  Za crkvu Sv. Bazilija izrađen je Elaborat o revalorizaciji nepokretnog kulturnog dobra 2014. godine.  187


Osnova, podužni i poprečni presek i izgled glavne  Sv. Tripun sa modelom    fasade crkve  grada Kotora INTERVENCIJENAOBJEKTU, RESTAURATORSKIRADOVI  Preventivnu zaštitu zidnih slika izvela je 1983. godine, ekipa Restauratorskog centra Slovenije. Radovima je  rukovodio Ivan Bogovčić, spec. konz. Crkva je statički sanirana iste godine.  ZATEČENO STANJE    Okolina crkve (prilazna zona, neposredno uz obalu) je devastirana gradnjom objekata neadekvatnog  volumena i materijalizacije;   Prilaz crkvi je otežan zbog neodržavanja; neke prilazne staze su ograđene žičanim i betonskim  ogradama, što onemogućava prilaz i korišćenje istorijskih staza;   Crkva je u dobrom stanju; ključeve crkve drže mještani.   Ulazna vrata su neodržavana i u lošem stanju. VALORIZACIJA  Crkva Sv. Bazilija vezuje se za značajnu istorijsku ličnost Stefana Kalođurđevića, slovenskog kancelara.  Izuzetan značaj crkve ogleda se u bikonfesionalnosti ikonografije zidnih slika i trojezičnosti natpisa. Preplitanje  istočnih i zapadnih uticaja na slikarstvu u crkvi sa specifičnim programskim, ikonografskim, stilskim i jezičkim  osobinama, vjerovatno je posljedica slobodnijeg služenja na grčkom, latinskom i slovenskom jeziku u crkvama  kotorskog distrikta u periodu gradnje crkve, što crkvi daje poseban značaj sa aspekta istorije hrišćanstva u Boki  Kotorskoj poslije sklapanja Ferarsko‐Firentinske unije 1440. godine. Zidne slike u unutrašnjosti crkve ne ističu se  velikom umjetničkom vrijednošću u odnosu na vrijeme u kojem su nastale, ali su osobene zbog uporedne  zastupljenosti pravoslavnih i katoličkih ikonografskih rješenja, istovremene upotrebe slovenskih, grčkih i latinskih  natpisa, kao i vizantijsko‐gotičke udruženosti što im daje poseban umjetnički značaj.  Crkva predstavlja dio nekadašnjeg većeg stambenog kompleksa na imanju sa maslinjakom i vinogradom, i  reprezentuje arhitekturu malih crkava građenih na imanjima Kotorana. Sagrađena na terasastim padinama  Vrmca, u šumi kestena, crkva sa svojim neposrednim okruženjem posjeduje veliki ambijentalni značaj.  MJERE ZAŠTITE   Izvršiti dodatna arhivska i arhitektonska istraživanja kompleksa, kao i same crkve.    Ispitati stanje fresko slikarstva i, ukoliko je potrebno, sprovesti neophodne konzervatorske mjere. LITERATURA, IZVORI, ISTRAŽIVANJA, DOKUMENTACIJA,  FOTOGRAFIJE, CRTEŽI, PROJEKTI   Кораћ В., Споменици средњовековне архитектуре у Боки Которској, Споменик САН CIII,  Одељење друштвених наука, Нова серија 5, Зборник извештаја о истраживањима Боке Которске I,  Београд, 1953, 124−125.   Ђурић В., У сенци фирентинске уније – Црква св. Госпође у Мржепу – Бока Которска, Зборник  радова Византолошког института 35, Београд, 1996, 9–56.   Marković Č., Vujičić R., Spomenici kulture Crne Gore, Beograd, 1995; Vojislav J. Đurić, Istorija Crne Gore,  II/2, Titograd, 1970, 511.   Радојчић С., О сликарству у Боки Которској, Споменик САН CIII, Одељење друштвених наука,  Нова серија 5, Зборник извештаја о истраживањима Боке Которске I, Београд, 1953, 59−66.   Prijatelj‐Pavičić I., U potrazi za izgubljenim slikarstvom, Matica Hrvatska‐Ogranak Dubrovnik, Dubrovnik,  2013, 212−214. 

188 Studija kulturne baštine Vrmca - ANEKSI


GRADITELJSKA BAŠTINA VRMCA – SAKRALNA ARHITEKTURA 

MJESTO – LOKALITET  OBJEKAT Gornji Stoliv  Crkva Sv. Ane  ADRESA, LOKACIJA  NAMJENA,TIP Stoliv  sakralna  KATASTARSKA PARCELA  VLASNIŠTVO  KO Stoliv II KP 115  Crkva Sv. Ilije  ISTORIJAT  Crkva Sv. Ane je najstarija crkva u Stolivu. Ne zna se tačno  vrijeme gradnje, ali se na osnovu dosadašnjih istraživanja  pretpostavlja da je sagrađena u XIII vijeku.  OPIS  Crkva se nalazi u Gornjem Stolivu, na sjeveroistočnom kraju  naselja. Ispred crkve je plato poduprt visokim potpornim  zidom. S platoa se otvaraju široke vizure na Bokokotorski  zaliv, Perast sa ostrvima, Gornji i Donji Stoliv. Duž niskog  ogradnog zida platoa izvedena je kamena zidana klupa  (pižuo).  Do crkve se dolazi ulicom kroz Gornji Stoliv, a sudeći po  planu iz 1838. godine, crkva se nalazila na raskrsnici  nekoliko seoskih puteva koji su vodili ka Donjem Stolivu,  Prčanju, obali, crkvi Sv. Ilije i obradivim imanjima.  Visoko, iza crkve, nalazi se crkva Sv. Ilije sa zvonikom.   Crkva se nalazi na istočnom djelu platoa, izdignuta za  nekoliko stepenika iznad platoa. Malih je dimenzija,  orijentisana u pravcu sjeverozapad jugoistok, sa  jugoistočnom stranom, na kojoj je oltarski prostor,  djelimično uklesanom u stijenu. Na sjeverozapadnoj strani  je jednostavan ulazni portal i preslica za zvono.  Crkva je završena dvovodnim krovom i pokrivena kanalicom. Na spoljašnjim zidovima uočavaju se tragovi maltera, pa se  pretpostavlja da je u nekom periodu bila malterisana. 

EVIDENCIJA – OZNAKA  REGISTAR – KATEGORIJA  kulturno dobro – III kategorija OBRAĐIVAČ – DATUM  K. Lisavac, septembar 2014.

br.

9

Pogled na crkvu Sv. Ana i crkvu Sv. Ilije

Crkva Sv. Ane na kat. planu iz 1838. 

Pogled na plato ispred crkve i zaliv  Pogled sa zapada Osnova, presek i izgled crkve GENEZA – IZVORNI OBLICI, PREGRADNJE, FAZE GRADNJE, HRONOLOGIJA  POKRETNI PREDMETI FUNKCIONALNO VEZANI ZA OBJEKAT NAPOMENE   Za crkvu Sv. Ana izrađen je Elaborat revalorizacije kulturnih vrijednosti 2014. godine.  INTERVENCIJE  NA OBJEKTU   Na crkvi nijesu vršeni restauratorski radovi. ZATEČENO STANJE   Crkva Sv. Ane je u veoma lošem stanju. Krovni pokrivač je veoma oštećen, tako da je crkva ugrožena vlagom.  Prilazno stepenište je oštećeno i zaraslo u vegetaciju. Ogradni zid platoa ispred crkve je djelimično urušen.   189  


VALORIZACIJA   Crkva Sv. Ane reprezentuje male seoske crkve građene u Boki Kotorskoj od srednjeg do kraja XVIII vijeka. Crkva  je sačuvala je autentičnu arhitekturu, i u velikoj mjeri materijale i tehnike gradnje. S prostranim platoom s  pižulima, s kojeg se pruža pogled na Stoliv, Bokokotoski zaliv, Perast i okolna brda, i visokim zvonikom crkve Sv.  Ilije u pozadini, crkva ima izuzetnu ambijentalnu vrijednost. Kao značajan element arhitekture Gornjeg Stoliva,  učestvuje u formiranju kulturnog pejzaža Vrmca i Boke Kotorske i ima pejzažnu vrijednost.  MJERE ZAŠTITE    Izvršiti istraživanja arhivske građe kako bi se utvrdilo vrijeme gradnje crkve.    Detaljno tehnički snimiti crkvu.   Izraditi projekat restauracije kojim će biti obuhvaćena i restauracija krovnog pokrivača.  LITERATURA, IZVORI, ISTRAŽIVANJA, DOKUMENTACIJA,  FOTOGRAFIJE, CRTEŽI, PROJEKTI       

                     

190 Studija kulturne baštine Vrmca - ANEKSI


GRADITELJSKA BAŠTINA VRMCA – SAKRALNA ARHITEKTURA 

MJESTO – LOKALITET  OBJEKAT EVIDENCIJA – OZNAKA  br. Gornji Stoliv  Crkva Sv. Ilije  10, 11  ADRESA, LOKACIJA  NAMJENA,TIP REGISTAR – KATEGORIJA Stoliv  sakralna  kulturno dobro – III kategorija KATASTARSKA PARCELA  VLASNIŠTVO OBRAĐIVAČ – DATUM  KO Stoliv II KP 121  Crkva Sv. Ilije  K. Lisavac, septembar 2014. ISTORIJAT  Nije poznato kada je sagrađena crkva Sv. Ilije u Gornjem Stolivu, ali se, sudeći po natpisu nad ulaznim portalom,  zakljčuje da je proširena 1556. godine. Crkva je osvećena 1748. godine i imala je pet oltara. Kasnije, 1833.  godine, sagrađen je zvonik. Ipak, na jednoj karti Stoliva iz XVIII vijeka, uočava se i zvonik. Crkva je obnovljena  1846. godine prilozima Stolivljanina Gašpara Ivanovića. Godine 1905. crkva je živopisana.   U neposrednoj blizini crkve nalazi se kapela Sv. Antuna. U okviru crkvenog dvorišta nalazila se i škola.  

Karta Stoliva, XVIII vijek, detalj    Plan Stoliva iz 1838, detalj Pogled na Crkvu Sv. Ilije sa pril. puta OPIS  Crkva Sv. Ilije nalazi se na istaknutom mjestu kao dominanta i završni motiv Gornjeg Stoliva. Crkvi se prilazi  stepeništem – ulicom iz Gornjeg Stoliva. U okviru crkvenog dvorišta nalazi se crkva sa zvonikom, ruševine stare  škole i kapela Sv. Antuna. U neposrednoj blizini je crkvena kuća. Crkva i zvonik se nalaze u okviru ravnog platoa,  okruženog niskim ogradnim zidom sa pižulima, sa kojeg se pruža pogled na Perast, kotorski i risanski dio zaliva,  kao i na terasasta imanja, Gornji i Donji Stoliv. Zgrada škole i kapela Sv. Antuna, izdignuti su iznad ovog platoa i  čine njegov vizuelni okvir. Ispod platoa je crkvena zgrada.   Crkva je jednobrodna, orijentisana u pravcu istok zapad, sa ulaznim portalom na zapadnoj, i pravougaonom  prezbiterijumom na istočnoj strani. Iznad ulaznog portala sa profilisanim okvirom, nalazi se osmolisna kamena  rozeta. Visoki vonik je sagrađen sa sjeverne strane. Uz prezbiterijum je dograđena, takođe sa sjeverne strane,  sakristija. Crkva je sagrađena od tesanih kamenih blokova. Krov je dvovodni, pokriven kanalicom.  U unutrašnjosti, naos je zasveden poluobličastim svodom i podeljen pilastrima i polukružnim lucima na tri  traveja. Prezbiterijum je izdignut u odnosu na nivo naosa i takođe zasveden. Kameni luk između naosa i  prezbiterijuma je prelomljen u temenu. Crkva je osvetljena preko bočnih, polukružno završenih, visoko  postavljenih prozora i dva manja prozora na glavnoj fasadi. Na zapadnoj strani je drvena horska galerija.  U crkvi se nalaze tri mermerna oltara (glavni u prezbiterijumu i dva bočno na istočnom zidu) i po jedan drveni  oltar na sjevernom i južnom zidu, kao i stari drveni mobilijar. Obrada zidova je autentična sa ostacima malterne  dekoracije. Pod u crkvi je od kamenih ploča u dvije boje, slaganih u ortogonalnom poretku. 

Pogled na zapadnu fasadu  

Pogled prema oltaru

Kapela Sv. Antuna  191


Crkva Av. Antuna           Crkva Sv. Ilije  GENEZA – IZVORNI OBLICI, PREGRADNJE, FAZE GRADNJE, HRONOLOGIJA  Nije poznato kad je crkva sagrađena, a proširena je 1556. godine. Godine 1833. uz crkvu je dozidan zvonik, a u to  vrijeme je vjerovatno dozidana i sakristija (pošto se i zvonik i sakristija uočavaju na planu iz 1838. godine). POKRETNI PREDMETI FUNKCIONALNO VEZANI ZA OBJEKAT U crkvi se nalaze tri mermerna i dva drvena oltara. Oltarske slike slovenačkog slikara Josipa Tominca − Sveti Ilija,  Gospa od Rozarija i Sveti Roko predstavljaju kulturno dobro. Inventar crkve čini i zbirka srebrnih svećnjaka i devet  bogato ukrašenih kandila.  NAPOMENE   Na dan Sv. Ilije, ujutru se kreće iz Donjeg Stoliva na svetu Misu. Posle mise se organizuje posluženje za mještane i  goste.   Za crkvu Sv. Ilije izrađen je Elaborat o revalorizaciji nepokretnog kulturnog dobra 2014. godine.  INTERVENCIJE  NA OBJEKTU   Na crkvi nisu vršeni restauratorski radovi. ZATEČENO STANJE    Kompleks je u veoma lošem stanju.    Stara zgrada škole je u ruševnom stanju.    Kapela Sv. Antuna je u lošem stanju, s oštećenim krovnim pokrivačem.    Crkva Sv. Ilije je ugrožena vlagom. Usljed vlage malter u unutrašnjosti crkve i slikana dekoracija su  oštećeni.   VALORIZACIJA   Kompleks crkve Sv. Ilije, formiran tokom dugog vremenskog perioda, kroz više faza gradnje, svjedoči o  transformacijama, razvoju i načinu života Stoliva. Groblje na kojem su sahranjeni ugledni stanovnici Stoliva daje  kompleksu memorijalni značaj.   Arhitektonsku vrijednost kompleksa predstavlja skladna kompozicija koju čine crkva sa zvonikom, plato ispred  crkve sa kapelom Sv. Antuna, starom zgradom škole i crkvenom zgradom, formirana vještim korišćenjem složene  konfiguracije terena. Graditeljska vrijednost odražava se u poduhvatu koji je predstavljalo građenje kompleksa, a  naročito visokog zvonika, na nepristupačnom mjestu.   Prostor kompleksa, u okviru autentičnog očuvanog ruralnog naselja, sa terasom sa koje se pruža vidik na Gornji i  Donji Stoliv, Perast, ostrva, kotorski i dio risanskog zaliva, kao i okvirom koji čine kapelica Sv. Antuna i zgrada  stare škole, predstavlja izuzetan ambijent. Posebnu arhitektonsku i ambijentalnu vrijednost ima očuvan  autentični enterijer crkve s baroknim mermernim i drvenim oltarima, slikanom dekoracijom zidova, drvenim  klupama i svijećama. Umjetnička vrijednost crkve se ogleda u skladnoj kompoziciji, rješenju visokog zvonika,  obradi enterijera, mermernim i drvenim oltarima i slikama. Crkva Sv. Ilije sa zvonikom predstavlja završni  element i daje prepoznatljivost Gornjem Stolivu kao izuzetnoj ambijentalnoj cjelini. Istovremeno, crkva je  vizuelni reper i učestvuje u formiranju kulturnog pejzaža Boke Kotorske kao jedna od najzanačjnijih dominanti.   MJERE ZAŠTITE    Izvršiti istraživanja arhivske građe kako bi se utvrdila hronologija građenja kompleksa.   Izvršiti hitne mjere zaštite kako bi se spriječilo dajlje urušavanje djelova kompleksa, škole, stepeništa,  zidova. Ispitati mogućnosti revitalizacije zgrade škole   Resturirati krovni pokrivač kapele Sv. Antuna.    Izvršiti restauraciju krovnog pokrivača crkve Sv. Ilije kako bi se spriječilo dalje vlaženje crkve.  LITERATURA, IZVORI, ISTRAŽIVANJA, DOKUMENTACIJA,  FOTOGRAFIJE, CRTEŽI, PROJEKTI   

192 Studija kulturne baštine Vrmca - ANEKSI


GRADITELJSKA BAŠTINA VRMCA – SAKRALNA ARHITEKTURA 

MJESTO – LOKALITET  OBJEKAT EVIDENCIJA – OZNAKA  br. Veće brdo, Lepetane  Crkva Sv. Ilije  12  ADRESA, LOKACIJA  NAMJENA,TIP REGISTAR – KATEGORIJA  Lepetne, Tivat  sakralna    KATASTARSKA PARCELA  VLASNIŠTVO OBRAĐIVAČ – DATUM  KO Lepetane KP 627  Biskupski ordinarijat Kotor  K. Lisavac, septembar 2014.  ISTORIJAT  O gradnji crkve Sv. Ilije u selu Veće brdo nema arhivskih podataka, a pretpostavlja se da potiče iz IX vijeka. Crkva,  kao i selo Veće brdo, pripadala je u srednjem vijeku opatiji Sv. Đorđa kod Perasta. Sudeći po tehnici zidanja,  prvobitna crkva je nadzidana u nekoj obnovi, a naknadno su formirane i grobnice u podu. Moguće je da je visina  crkve povećana kako bi se smjestile grobnice. To se može povezati sa usmenim predanjem da su se u crkvi  sahranjivali stanovnici Luštice, prilikom epidemije kuge. OPIS   Crkva Sv. Ilije nalazi se na dominantnom mjestu  u selu Veće brdo. Do crkve i sela dolazi se  pješačkom stazom – stepeništem, od Lepetana.  Crkva je sagrađena na padini, pa je dvorište s  južne strane oslonjeno na visok potporni zid –  među, a sa sjeverne je ograđeno potpornim  zidom.  Crkva ima izduženu osnovu, orijentisana je u  pravcu istok zapad, s polukružnom apsidom na  istočnoj, i ulazom i preslicom za zvono na  zapadnoj strani. Na sjevernoj strani crkva je  djelimično ukopana u teren. Ulaz je  jednostavan, s kamenom nadvratnom gredom.  Pored ulaza, s bočnih strana nalaze se dva mala  Pogled na crkvu sa zapada prozora – puškarnice. Iznad ulaza je, u odnosu  na dimenzije crkve, velika preslica za zvono.  Crkva je zidana pritesanim lokalnim kamenom,  a u nekoj kasnijoj fazi je malterisana.  U unutrašnjosti, oltarski prostor je pravougaon.  Oltar je izveden s pilastrima i arhitravnom  gredom, u kamenu. Nije poznato da li je crkva  imala svod. Sudeći po ostacima drvene  vjenčanice, moguće je da je u posljednjoj fazi  imala drvenu krovnu konstrukciju. Pod crkve  popločan je velkim kamenim pločama. Moguće  je da se u podu nalaze grobnice.  Osnova

Zapadna fasada  Pogled na krovni pokrivač i zap. zid Pogled na oltar  GENEZA – IZVORNI OBLICI, PREGRADNJE, FAZE GRADNJE, HRONOLOGIJA U odnosu na prvobitnu crkvu, u nekoj kasnijoj fazi je najvjerovanije crkva produžena prema zapadu, a visina  crkve povećana.      193


POKRETNI PREDMETI FUNKCIONALNO VEZANI ZA OBJEKAT NAPOMENE   U selu se sačuvalo predanje da su u crkvi sahranjivani Luštičani, u vrijeme neke bolesti koja je vladala tim  područjem.  INTERVENCIJE  NA OBJEKTU   ZATEČENO STANJE    Crkva je u ruševnom stanju i van funkcije.   Zidovi su sačuvani u cijeloj visini, a na zapadnoj fasadi očuvana je sjeverna polovina preslice za zvono,  što omogućava pouzdanu restauraciju.   Pod od kamenih ploča je provaljen u dijelu kod ulaza (uočava se podužna konstrukcija ‐ zid od opeke  širine oko 40 cm, dubine oko 1m na koji se oslanjaju podne ploče). Nije poznato da li su se grobnice  nalazile na čitavoj površini poda, ili samo kod ulaza.    originalna vrata su zamijenjena metalnim. VALORIZACIJA   Crkva Sv. Ilije u selu Veće brdo svjedoči o transformacijama, razvoju i istoriji naselja u gornjim zonama Vrmca.  Crkva čini značajan element identiteta i ambijenta sela Veće brdo. Svojim položajem, saglediva sa obale, ali i sa  platoa ispred crkve Sv. Vida, crkva predstavlja vizuelni reper i učestvuje u formiranju kulturnog pejzaža Vrmca. MJERE ZAŠTITE   Izvršiti arhivska, arheološka i arhitektonska istraživanja crkve i crkvenog dvorišta, kako bi se utvrdila hronologija  gradnje. Sprovesti hitne mjere zaštite kako bi se sprečilo dalje urušavanje crkve (privremeno pokrivanje,  podupiranje elemenata konstrukcije). Izraditi projekat restauracije crkve.  Predlaže se zaštita crkve Sv. Ilije  kao kulturnog dobra. LITERATURA, IZVORI, ISTRAŽIVANJA, DOKUMENTACIJA,  FOTOGRAFIJE, CRTEŽI, PROJEKTI   Adžić R., Gardašević D., Sakralna baština Tivta − Katalog izložbe, Centar za kulturu Tivat, Tivat, 2014. 

194 Studija kulturne baštine Vrmca - ANEKSI


GRADITELJSKA BAŠTINA VRMCA – SAKRALNA ARHITEKTURA 

MJESTO – LOKALITET  Gornja Lastva  ADRESA, LOKACIJA  Gornja Lastva, Tivat 

OBJEKAT Crkva Sv. Vida  NAMJENA,TIP sakralna 

EVIDENCIJA – OZNAKA REGISTAR – KATEGORIJA kulturno dobro – III kategorija  (zaštićena 1957. godine) OBRAĐIVAČ – DATUM K. Lisavac, septembar 2014.

br.

13

KATASTARSKA PARCELA  VLASNIŠTVO KO Gornja Lastva KP 988  Biskupski ordinarijat Kotor  ISTORIJAT  Crkva Sv. Vida prvi put se pominje 1327. godine u  kotorskim notarskim knjigama. Crkva Sv. Vida bila je  župna crkva Gornje Lastve, a oko crkve su se  sahranjivali mještani ovog kraja. Srednjovjekovna crkva  je stradala i opljačkana u vreme turskih napada na sela  na Vrmcu, u XVI i XVII vijeku. Smatra se da je današnja  crkva sagrađena na mjestu starije srednjovjekovne  građevine od koje potiču preromaničke spolije  ugrađene u fasadu crkve. Crkva je oštećena u  zemljotresu 1979. godine.  OPIS  Crkva Sv. Vida nalazi se na istoimenom brdu, koje  predstavlja najvišu tačku na istočnoj strani tjesnaca  Pogled na crkvu Sv. Vida sa zapada  Verige. Do crkve se dolazi stazom koja vodi od Gornje  Lastve i zaseoka Orašje. Ispred crkve je plato, a nekada  se nalazilo groblje. Duž zidova crkve je pižuo. Sa platoa  ispred crkve pruža se pogled na vrmačke padine, šume,  sela i maslinjake, na Verige,Tivatski i Hercegnovski zaliv  i otvoreno more.  Crkva je orjentisana je u pravcu istok‐zapad, sa  polukružnom apsidom na istočnoj i ulazom i zvonikom  na preslicu za zapadnoj strani. Iznad ulaza se nalazi mali  okulus. U zapadnu fasadu ugrađeno je nekoliko  preromaničkih spolija. Crkva je pokrivena kanalicom, a  apsida kamenim pločama.  Unutrašnjost crkve je pilastrima podijeljena na dva  traveja i zasvedena nepravilnim blago prelomljenim  Pogled prema Verigama sa platoa ispred crkve svodom. Apsida je zasvedena polukalotom.

Prikaz crkve na planu Gornje Lastve iz 1872.

Osnova crkve

195


Pogled na zapadnu fasadu  Pogled prema oltaru GENEZA – IZVORNI OBLICI, PREGRADNJE, FAZE GRADNJE, HRONOLOGIJA  POKRETNI PREDMETI FUNKCIONALNO VEZANI ZA OBJEKAT U crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije u Gornjoj Lastvi čuva se oltarna slika Sv. Vida, ulje na platnu, rad Mata  Đuranovića iz 1950. godine. Slika se na Dan Sv. Vida nosi u crkvu. NAPOMENE   Crkva praznuje dan Sv. Vida, 15. juna, kada se u crkvi održava misa. Tom prilikom donosi se u crkvu oltarna slika  Sv. Vida iz crve Rođenja Blažene Djevice Marije.  U vrijeme zalaska sunca, poslednji zraci padaju na oltar. INTERVENCIJE  NA OBJEKTU   Na crkvi su izvedeni sanacioni radovi posle zemljotresa 1979. godine. ZATEČENO STANJE    Crkva je ugrožena vlagom.   Preslica za zvono je oštećena.   Crkva je u unutrašnjosti neadekvatno fugovana cementnim malterom. VALORIZACIJA   Crkva Sv. Vida, sagrađena na istaknutom i dominantnom mjestu, saglediva iz najvećeg dijela Boke Kotorske,  predstavlja jedan od najznačajnijih repera Vrmca usčestvuje u formiranju kulturnog pejzaža Vrmca i Boke  Kotorske. Mjesto na kojem je sagrađena crkva predstavlja kontinuitet kultnog mjesta od praistorije do danas. MJERE ZAŠTITE    Izvršiti arhivska, arheološka i arhitektonska istraživanja kako bi se dobila saznanja o vremenu gradnje,  izvornoj arhitekturi crkve, eventualnoj pripadnosti spolija ugrađenih u crkvu starijoj građevini, kao i o  groblju ispred crkve.   Na osnovu istraživačkih radova utvrdiće se potreba izrade konzervatorskog projekta.  LITERATURA, IZVORI, ISTRAŽIVANJA, DOKUMENTACIJA,  FOTOGRAFIJE, CRTEŽI, PROJEKTI   Stjepčević I., Arhivska istraživanja Boke Kotorske, Perast – Gospa od Škrpjela, 2003, 329. 

196 Studija kulturne baštine Vrmca - ANEKSI


GRADITELJSKA BAŠTINA VRMCA – SAKRALNA ARHITEKTURA 

MJESTO – LOKALITET  Gornja Lastva   

OBJEKAT Crkva Rođenja Blažene Djevice Marije  (Male Gospe)  NAMJENA,TIP sakralna  VLASNIŠTVO Biskupski ordinarijat Kotor 

EVIDENCIJA – OZNAKA 

br.

14

ADRESA, LOKACIJA  REGISTAR – KATEGORIJA  Gornja Lastva, Tivat  crkva nije zaštićena kao kulturno dobro KATASTARSKA PARCELA  OBRAĐIVAČ – DATUM  KO Gornja Lastva KP 633  K. Lisavac, septembar 2014. ISTORIJAT  Prvobitna crkva Rođenja Blažene Djevice Marije (crkva Male  Gospe) sagrađena je 1410. godine, o čemu svjedoči sačuvani  natpis uklesan u kamenu, koji potiče sa srednjovjekovne crkve.  Crkva je produžena 1715. godine. U obnovi 1848. godine crkva je  ponovo produžena, izveden je nov ulazni portal i preslica za  zvono, restauriran je enterijer. Prilikom restauracije crkve Gospe  od Škrpjela, sredinom XIX vijeka, vjernici Gornje Lastve otkupili su  1863. stari oltar iz peraške crkve za crkvu Male Gospe.  OPIS  Župna crkva Male Gospe nalazi se u centralnom dijelu Gornje  Lastve na dominantnom položaju s kojeg se pruža pogled na  Gornju i Donju Lastvu, Tivat, Lušticu i tivatski zaliv.   Crkva se nalazi u sklopu kompleksa koji, osim crkve sa sakrisijom,  čine crkvena kuća, mlin i ograđeno dvorište. Dvorište je  popločano, a uz ogradni zid izvedeni su pižuli. Crkva je veoma  izdužene osnove, orijentisana u pravcu sjeveroistok – jugozapad,  s pravougaonim apsidom na sjeveroistočnoj i ulazom i preslicom  za zvono na jugozapadnoj strani. Na sjeverozapadnoj strani je  Pogled prema zapadnoj fasadi crkve dograđena sakristija.  Ulazni portal na pročelju crkve ima barokni prelomljeni timpanon. Iznad portala je bogato dekorisana osmolisna  rozeta. Preslica za zvono ima tri otvora, završava se baroknim elementima u obliku lotosovog cveta, a sa strana  manjim volutama.  U unutašnjosti, brod crkve je podijeljen pilastrima i lukovima na traveje. Prezbiterij je izdignut iznad nivoa broda  crkve za dva stepenika i odvojen mermernom balustradom. U obnovi sredinom XIX vijeka svod je oslikan svijetlo  plavim i oker kasetama, stvarajući iluziju bogatije unutrašnjosti. Ostaci dekoracije vidljivi su iznad horske galerije.  U crkvi se nalaze tri oltara. Centralni barokni oltar, bogato dekorisan polihromnim kararskim mermerom, djelo je  venecijanskih majstora. Rađen je 1720. godine za crkvu Gospe od Škrpjela kod Perasta. Na oltaru je uz grb  Perasta i zapis na latinskom „Pobožna opština podiže na jednodušnu želju...“. Na oltaru su dva kipa: Sv. Nikola i  Sv. Vlaho. Bočni, južni oltar je posvećen Gospi od Rozarija, a sjeverni Sv. Josipu. 

Pogled prema oltaru 

Pogled prema horskoj galeriji 

197


Osnova i presek crkve Rođenja Marijinog GENEZA – IZVORNI OBLICI, PREGRADNJE, FAZE GRADNJE, HRONOLOGIJA  Najstarija crkva je vjerovatno imala dva traveja i pravougaonu apsidu. Današnji oblik dobila je dograđivanjem  1715. i 1848. godine.  POKRETNI PREDMETI FUNKCIONALNO VEZANI ZAOBJEKAT  Na glavnom oltaru se nalazi Pala s prikazom Rođenja Bogorodice, ulje na platnu, iz XVIII vijeka, slikara  Gaspara Dizianija (1689−1767) − jedna od najboljih baroknih slika s prikazom Bogorodice u Boki  Kotorskoj. Slika je k u l t u r n o   d o b r o , konzervatorsko restauratorski radovi izvedeni su u Regionalnom  zavodu za zaštitu spomenika u Kotoru.   Na južnom oltaru Gospe od Rozarija nalazi se oltarna slika Svete Ane sa svecima s kraja XVIII ili početka  XIX vijeka, pri dnu slike su tri manja polja u kojima su naslikane scene: Rođenje Bogorodice, Sv. Tripun s  modelom Kotora i Čistilište.   Na sjevernom oltaru Sv. Josipa, nalazi se svetiteljeva slika i Srce Isusovo, veronskog slikara E. Sartorija iz  XIX vijeka.   U zastakljenim nišama su kipovi: Srca Isusova i Sv. Josipa, zavjetni pokloni Lastovljana Crkvi. Postoji  donatorski zapis 23 stanovnika Lastve koji nose ime Josip.   U crkvi se čuva i oltarna slika Sv. Vida, ulje na platnu, rad Mata Đuranovića iz 1950. godine. Slika se na  dan Sv. Vida nosi u crkvu.  NAPOMENE   INTERVENCIJE NA OBJEKTU   ZATEČENO STANJE    Na svodu crkve uočava se vlaga.  VALORIZACIJA   Crkva Rođenja Blažene Djevice Marije, sa transformacijama i dogradnjama od XV do XIX vijeka, predstavlja  duhovni i kulturni centar Gornje Lastve i svjedoči o istorij, načinu života i razvoju naselja. Ova cjelina, crkva s  okolnim zgradama, popločanim platoom s pižulima i širokim pogledom koji se s platoa pruža na Gornju Lastvu,  maslinjake, terasasta imanja i šume, Tivat i Tivatski zaliv, čini izuzetno vrijednu ambijentalnu cjelinu. Kompleks  predstavlja značajan element slike naselja Gornja Lastva, prostornu dominantu, i snažno utiče na formiranje  kulturnog pejzaža Vrmca i Boke Kotorske. Mermerni oltar i oltarska pala Gaspara Dizianija imaju izuzetnu  umjetničku vrijednost. MJERE ZAŠTITE   Utvrditi uzroke vlaženja crkve i, ukoliko je potrebno izvršiti restauraciju krvonog pokrivača.  Predlaže se zaštita kompleksa crkve Rođenja Blažene Djevice Marije kao kulturnog dobra.  LITERATURA, IZVORI, ISTRAŽIVANJA, DOKUMENTACIJA, FOTOGRAFIJE, CRTEŽI, PROJEKTI   Stjepčević I., Lastva: Historijski pregled, (Prvo izdanje Kotor, 1934), revidirano izdanje, Perast, 1997.   Lupis V. ur., Spomenica 600. obljetnice Crkve Male Gospe u Gornjoj Lastvi (1410 –2010), Gornja Lastva –  Crna Gora, Zagreb, 2010.   198 Studija kulturne baštine Vrmca - ANEKSI


GRADITELJSKA BAŠTINA VRMCA – SAKRALNA ARHITEKTURA 

MJESTO – LOKALITET  OBJEKAT GornjaLastva, Pasiglav  Crkva Sv. Nikole  ADRESA, LOKACIJA  NAMJENA,TIP Gornja Lastva, Tivat  sakralna  KATASTARSKA PARCELA  VLASNIŠTVO     ISTORIJAT  O gradnji crkve Sv. Nikole u Pasiglavu nema sačuvanih  podataka. Crkva se pominje u XIV vijeku. Sudeći po  katastarskim planovima iz 1838 i 1872. godine u XIX  vijeku crkva je još uvijek postojala, a od početka XX  vijeka postoje kontradiktorni podaci o ostacima i  položaju crkve. U najnovijoj literuturi smatra se da  ostaci zgrade usuvo zidane na stijeni u Pasiglavu,  predstavljaju ostatke ove crkve. U neposrednoj blizini  crkve nalazi se staro groblje. Pretpostavlja se da su se  na groblju sahranjivali stanovnici Pasiglava, a da je  crkva Sv. Nikole bila seoska crkva. 

EVIDENCIJA – OZNAKA  REGISTAR – KATEGORIJA    OBRAĐIVAČ – DATUM  K. Lisavac, septembar 2014.

br.

15

Crkva Sv. Nikole na katastarskom planu iz 1872.

Groblje u Pasiglavu 

Ostaci crkve Sv. Nikole (?)

Groblje u Pasiglavu 

Pogled sa uzvišenja Sv. Nikola 

199


OPIS Crkva Sv. Nikole nalazila se u Pasiglavu, selu koje danas više ne postoji, ali se tako još uvijek naziva jedna  visoravan između Bogdašića i Gornje Lastve. Do Pasiglava se dolazi stazom koja vodi od Gornje Lastve, preko  zaseoka Gornje Vode, prema Bogdašićima. Sveti Nikola je i naziv uzvišenja – stijene u Pasiglavu, oko koje se  nalazi staro seosko groblje. Na groblju se nalazi veći broj velikih kamenih nadgrobnih ploča položenih na zemlju.  Ploče su nepravilnog pravougaonog oblika debljine oko 25–30 cm, dužine oko 2 m i širine 1m. Ploče se oslanjaju  na vertikalne tanje ploče, a grobovi su plitki. Groblje je oštećeno, a mnoge nadgrobne ploče su izmještene sa  svog originalnog mjesta. U blizini groblja, vidni su ruševni i zarasli u šiblje ostaci ogradnih zidova i međa  nekadašnjeg sela.  Na uzvišenju se nalazi stijena u čijem se podnožju, ali i u gornjem dijelu uočavaju ostaci suvozida. Na najvišem  mjestu, s koga se pruža pogled na vrhove Vrmca, Sv. Vid, i u daljini, na more, nalaze se ostaci objekta usuvo  zidanog za koji se smatra da je nekadašnja crkva Sv. Nikole. Iako položaj crkve približno odgovara opisima,  istraživači koji su o Pasiglavu pisali početkom XX vijeka navodili su da već tada nije više bilo vidljivih ostataka  crkve. Zato se bez arheoloških i arhitektonskih istraživanja, ne može sa sigurnošću tvrditi da objekat na stijeni  predstavlja ostatke crkve Sv. Nikole. Ipak, crkva se svakako nalazila, ako ne na tom mjestu, u neposrednoj blizini,  o čemu svjedoče i katastarski planovi iz 1838 i 1872. godine. U blizini se nalazila i crkva Sv. Ivana. Na oko 300 m  zapadno od groblja i crkve, nalazi se kameni tumul. GENEZA – IZVORNI OBLICI, PREGRADNJE, FAZE GRADNJE, HRONOLOGIJA POKRETNI PREDMETI FUNKCIONALNO VEZANI ZA OBJEKAT NAPOMENE  Početkom XX vijeka, u blizini groblja postojala je i stražarska kuća zidana u suvozidu.  INTERVENCIJE  NA OBJEKTU  ZATEČENO STANJE  Staro groblje je u veoma lošem stanju. Pojedine grobne ploče su izmještene sa svog prvobitnog mjesta. Groblje  je zaraslo u šiblje, i danas je u šumi. Ostaci objekta na stijeni su u ruševnom stanju. VALORIZACIJA  Staro srednjovjekovno seosko groblje, s visokom stijenom i ostacima crkve Sv. Nikole, svjedoče o najstarijem  slovenskom naselju na Vrmcu. Tumul u neposrednoj blizini svjeodoči najstarijim slojevima naseljavanja Vrmca i o  kontinuitetu i poštovanju kultnog mjesta. Osim vidljivih ostataka groblja, tumula, crkve, i stijene koja je imala  simbolički značaj, brojne legende vezane za ovaj prostor, za prve stanovnike Pasiglava i za „tajanstveni“ nestanak  ovog sela daju ovom prostoru i izuzetan značaj nematerijalnog nasleđa. SMJERNICE ZA ZAŠTITU   Izvršiti arhivska, arheološka i arhitektonska istraživanja arhitektonskih ostataka u blizini lokaliteta,  groblja, neposredne okoline groblja i ostataka objekta na stijeni kako bi se dobila saznanja o vremenu  gradnje crkve i formiranja groblja, položaju crkve Sv. Nikole i crkve Sv. Ivana. Na osnovu rezultata  istraživanja, utvrdiće se smjernice za zaštitu cijelog kompleksa.  LITERATURA, IZVORI, ISTRAŽIVANJA, DOKUMENTACIJA,  FOTOGRAFIJE, CRTEŽI, PROJEKTI   Adžić R., Gardašević D., Sakralna baština Tivta − Katalog izložbe, Centar za kulturu Tivat, Tivat, 2014.

200 Studija kulturne baštine Vrmca - ANEKSI


GRADITELJSKA BAŠTINA VRMCA – SAKRALNA ARHITEKTURA 

MJESTO – LOKALITET  OBJEKAT EVIDENCIJA – OZNAKA  br. Kostanjica, Tivat  Crkva Sv. Neđelje  17  ADRESA, LOKACIJA  NAMJENA,TIP REGISTAR – KATEGORIJA Kostanjica  sakralna    KATASTARSKA PARCELA  VLASNIŠTVO OBRAĐIVAČ – DATUM  KO Tivat KP 4895/1    K. Lisavac, septembar 2014. ISTORIJAT   O gradnji crkve Sv. Neđelje u Kostanjici nema sačuvanih pisanih podataka. Pretpostavlja se da potiče iz srednjeg  vijeka, a u XVII vijeku je sigurno postojala, budući da je prikazana na Koronelijevoj karti Boke Kotorske. Na jednom  ugaonom bloku, na desnoj strani zapadne fasade nalazi se natpis 18/7 1926 koji se vjerovatno odnosi na obnovu  crkve 1926. godine. Crkva je stradala u zemljotresu 1979. godine, kada joj je urušen krov i od tada je napuštena i  van funkcije.  

Prikaz crkve Sv. Neđelje na  Položaj crkve Prilaz sa istočne strane  Koronelijevoj karti Boke Kotorske  OPIS  Crkva Sv. Neđelje nalazi se na Đurđevom brdu, iznad Kostanjice, visoko u zaleđu Tivta (~310 mnv). Sagrađena je  na osami, na teško pristupačnom mjestu. Do crkve se dolazi stazom koja vodi od Đurđevog brda, prvo po izohipsi,  a zatim usponom uzbrdo, relativno širokom stazom. Takođe, do crkve se može doći i stazom od zaprečnog  utvrđenja Podkuk. Put koji vodi do crkve u gornjoj zoni je trasiran duž grebena i nastavlja, prolazeći neposredno  ispod vrha Kalac, prema Kuku, i dalje Pasiglavu i Bogdašićima.  Crkva je sagrađena na maloj zaravni sa pogledom na Tivatski zaliv i ostrvo Sveti Marko. Sagrađena je na stijeni, na  istočnom djelu platoa, a oko crkve nema groblja.  Crkva je jednobrodna, orijentisana u pravcu sjeverozapad jugoistok, s ulazom i preslicom za zvono na  sjeverozapadnoj i apsidom na jugoistočnoj strani. Polukružna apsida u širini broda crkve, djelimično je izvedena  na stijeni. Ulaz je jednostavno riješen, bez okvira, s kamenim nadvratnikom. Bočno od ulaza, s lijeve i desne  strane su manji prozori, s lijeve strane vertikalni, a s desne horizontalni. Iznad ulaza je preslica za zvono s  prelomljenim lukom izvedenim od dva bloka pločastog kamena. Zidovi se završavaju kotalima. Na osnovu  ostataka krovnog pokrivača, zaključuje se da je bila pokrivena kamenim pločama.   Crkva je zidana pritesanim kamenom, debljine bočnih zidova 65 cm, a sjeverozapadnog 68 cm i bila je  malterisana. Pod je popločan kamenim pločama. 

201


Osnova Pogled prema oltarskom prostoru  GENEZA – IZVORNI OBLICI, PREGRADNJE, FAZE GRADNJE, HRONOLOGIJA POKRETNI PREDMETI FUNKCIONALNO VEZANI ZA OBJEKAT NAPOMENE  INTERVENCIJE  NA OBJEKTU  Crkva Sv. Neđelje obnovljena je 1926. godine. Sudeći po pripremljenom i složenom građevinskom materijalu koji  se nalazi u crkvi, obnova je bila planirana i početkom XXI vijeka, ali nije izvedena. ZATEČENO STANJE  Crkva Sv. Neđelje je u ruševnom stanju. Plato ispred crkve je zarastao u vegetaciju. Na zidovima, koji su očuvani  do krovnog pokrivača, uočavaju se velike pukotine. Nadvratnik je pukao. Od krovnog pokrivača ostali su samo  kotali. Očuvano je nekoliko greda krovne konstrukcije (moguće je da su grede postavljene u novije vreme, kada je  planirana restauracija crkve, budući da se u crkvi nalaze noviji crepovi i građevinski materijal).   VALORIZACIJA  Sagrađena na izuzetnoj lokaciji, na uzvišenju sa kojeg se pruža pogled na Tivatski zaliv, crkva Sv. Neđelje  predstavlja značajan element kulturnog pejzaža Vrmca. Jedna je od crkava na Vrmcu sagrađenih na najvećoj  nadmorskoj visini (zajedno sa crkvama Sv. Vid i Sv. Đorđe u Bogdašićima). Osobenost arhitekture crkve čini apsida  u čitavoj širini broda. Svojim izolovanim položajem čini vizuelni reper za Đurđevo brdo i Kostanjicu, kao i repernu  tačku na putu od Đurđevog brda prema Pasiglavu. Crkva je saglediva iz donjih zona Vrmca.  SMJERNICE ZA ZAŠTITU   Sprovesti hitne mjere zaštite kako bi se spriječilo potpuno urušavanje crkve   Izvršiti arhivska, arheološka i arhitektonska istraživanja kako bi se dobila saznanja o vremenu gradnje i  arhitektkonskim karakteristikama crkve i kako bi se utvrdio stanje crkve.    Na osnovu rezultata istraživanja, izraditi projekat restauracije i obnoviti crkvu.   LITERATURA, IZVORI, ISTRAŽIVANJA, DOKUMENTACIJA,  FOTOGRAFIJE, CRTEŽI, PROJEKTI   Adžić R., Gardašević D., Sakralna baštinaTivta – Katalog izložbe, Centar za kulturu Tivat, Tivat, 2014.

 

202 Studija kulturne baštine Vrmca - ANEKSI


GRADITELJSKA BAŠTINA VRMCA – SAKRALNA ARHITEKTURA 

MJESTO – LOKALITET  OBJEKAT EVIDENCIJA – OZNAKA  br. Tivat, Đurđevo brdo  Crkva Sv. Srđa, Nikole i Dimitrija  18  ADRESA, LOKACIJA  NAMJENA,TIP REGISTAR − KATEGORIJA  Tivat  sakralna  KATASTARSKA PARCELA  VLASNIŠTVO OBRAĐIVAČ – DATUM  KO Tivat KP 1256  Biskupski ordinarijat Kotor  M. Mihaliček, K. Lisavac, septembar 2014.  ISTORIJAT  Nije poznato kada je sagrađena crkva Sv. Srđa, Nikole i  Dimitrija, a može se pretpostaviti da je na mjestu današnje  crvke postojala starija istih titulara. Sudeći po natpisu  ugrađenom iznad ulaza, pretpostavlja se da je starija crkva  sagrađena u drugoj polovini IX vijeka. Natpis donatora  đakona Abelina, sina Bergolina, koji se odnosi se na crkvu  posvećenu svecima Svetom Srđu, Svetom Nikoli i Svetom  Dimitriju glasi:  „JA ABELINUS, ĐAKON, SIN BERGOLINA I BRAĆA MOJA  IZGRADILI SMO OVAJ HRAM U ČAST SVETOG SRĐA,  SVETOG NIKOLE I SVETOG DIMITRIJA“.  Oko crkve se nalazilo groblje.  Crkva je je obnovljena krajem XIX ili početkom XX vijeka,    kada je izvedena i malterska obloga fasade sa lezenama.  Fotografija crkve s početka XX vijeka  OPIS   Crkva Sv. Srđa, Nikole i Dimitrija nalazi se u sklopu  grupacije od desetak kuća na Đurđevom brdu iznad Tivta,  iznad savremenog naselja Mažina. Crkva ima dominantan  položaj, na izdignutom platou koji se nalazi neposredno  iznad kuća.   Oko crkve nalazilo se groblje, danas ispod sloja nasute  zemlje.  Arhitekturu crkve karateriše naglašena vertikalnost. Crkva  je malih dimenzija, jednobrodna, pravougaone osnove,  orijentisana u pravcu istok zapad, s pravougaonom  apsidom na istočnoj, i ulazom i preslicom za zvono na  zapadnoj strani. Na zapadnoj fasadi, iznad jednostavno  riješenog ulaza s ravnom nadvratnom gredom, ugrađena  Pogled na crkvu  je spolija – natpis iz druge polovine IX vijeka s reljefnom  predstavom krsta. U središtu pročelja nalazi se  dvanaestolisna rozeta na kvadratnoj kamenoj ploči s  floralnim motivima u uglovima. Crkva je imala jednodjelni  zvonik na preslicu čiji ostaci se nalaze urušeni pored  ulaznih vrata. Zidana je od pritesanog kamena, a na  pojedinim mjestima i s ulomcima crepa i opeke.  Bočno se nalaze manji prozori, a u gornjoj zoni je jedan  zazidan prozor. Svod crkve je bio izveden od tankih letvica  i malterisan, a krovna konstrukcija je bila drvena.  Krov je pokriven kanalicom. Oltarski prostor je zasveden  poluobličastim svodom od opeke. Pored oltara, na  istočnom zidu je mala niša. Svi nadvratni i natprozorni luci  Osnova crkve izvedeni su od opeke.   GENEZA – IZVORNI OBLICI, PREGRADNJE, FAZE GRADNJE, HRONOLOGIJA  Današnja arhitektura crkve najvjerovatnije je rezultat obnove starije crkve, izvedene u teškim uslovima.   POKRETNI PREDMETI FUNKCIONALNO VEZANI ZA OBJEKAT U kući pored crkve Sv. Antuna u Tivtu nalazi se oltarna pala s prikazom Bogorodice, Sv. Srđa i Sv. Šimuna, rad  domaćeg slikara iz XIX vijeka. Slika je vjerovatno naručena da bi bila postavljena na oltar poslije rekonstrukcije  crkve krajem XIX vijeka.  203


Zapadna fasada crkve  Pogled prema oltarskom prostoru Pogled prema zapadnom zidu NAPOMENE  Trojno patronstvo, posvećeno Sv. Srđu, Nikoli i Dimitriju, jedinstveno je na ovim prostorima i uopšte u Crnoj  Gori.   INTERVENCIJE  NA OBJEKTU   U zemljotresu 1979. godine crkva je teže oštećena i do danas nije sanirana.  ZATEČENO STANJE   Crkva je u ruševnom stanju. Krov je urušen, kao i svodna konstrukcija. Na zidovima se uočavaju pukotine,  preslica za zvono je srušena.   U neposrednoj blizini crkve sagrađena je stambena kuća koja svojim položajem, dispozicijom, volumenom i  materijalizacijom narušava arhitektonske, urbanističke, ambijentalne i pejzažne vrijednosti crkve Sv. Srđa.  VALORIZACIJA   Crkva Sv. Srđa, Nikole i Dimitrija zajedno s naseljem u njenoj neposrednoj blizini čini vrijednu urbanističku  cjelinu. Svojim položajem dominanantnom mjestu, iznad grupacije kuća, sa platoom sa kojeg se pruža pogled na  Tivat i Tivatski zaliv, crkva ima ambijentalne i pejzažne vrijednosti.  MJERE ZAŠTITE    Potrebno je sprovesti hitne mjere zaštite na sprečavanju rušenja crkve što podrazumeva izradu  privremene nadstrešnice ili krova, podupiranje svih rastrešenih i oštećenih djelova kako se ne bi dalje  urušavali. Potrebno je unijeti u crkvu sve arhitektonske elemente koji se nalaze van crkve    Sprovesti arhivsko, arheološko i arhitektonsko istraživanje kako bi se dobila saznanja o hronologiji  gradnje, groblju ispred crkve i stanju i stepenu oštećenja temelja i zidova    Na osnovu rezultata istraživanja i konzervatorskih uslova uprave za zaštitu kulutrnih dobara, izraditi  konzervatorksi projekat restauracije crkve.   Utvrditi da li je zgrada sagrađena u neposrednoj blizini crkve sagrađena u skladu sa konzervatorskim  uslovima i projektom ambijentalne cjeline Đurđevo brdo, odnosno važećim planskim dokumentima  LITERATURA, IZVORI, ISTRAŽIVANJA, DOKUMENTACIJA,  FOTOGRAFIJE, CRTEŽI, PROJEKTI   Ковачевић J., Средњовјековни епиграфски споменици Боке Которске II, Spomenik SANU CV,  Одељење друштвених наука НС 7, Зборник извештаја о истраживањима Боке Которске II, Београд,  19568‐9; sk. 9/1 i 9/2.   Adžić R., Gardašević D., Sakralna baštinaTivta – Katalog izložbe, Centar za kulturu Tivat, Tivat, 2014. 

204 Studija kulturne baštine Vrmca - ANEKSI


GRADITELJSKA BAŠTINA VRMCA – SAKRALNA ARHITEKTURA MJESTO – LOKALITET  OBJEKAT EVIDENCIJA – OZNAKA  br. Tivat, Đurđevo brdo  Crkva sv. Šimuna  19  ADRESA, LOKACIJA  NAMJENA,TIP  REGISTAR ‐ KATEGORIJA  Tivat  sakralna  KATASTARSKA PARCELA  VLASNIŠTVO OBRAĐIVAČ – DATUM  KO Tivat KP 1314  Biskupski ordinarijat Kotor  M.Mihaliček, septembar 2014.  ISTORIJAT  Prema arhivskim izvorima crkva posvećena Sv. Šimunu  u  Tivtu postojala je u XIV vijeku. Pretpostavlja se da je  postojeća crkva sv. Šimuna sagrađena u XVII vijeku kao  jednobrodna građevina sa polukružnom apsidom. Brod je  nadgrađen u XIX vijeku. Crkva Sv. Šimuna je bila  parohijalna crkva sve do 1734. godine, kada je izgrađena  crkva posvećena Sv. Antonu u centru starog tivatskog  naselja. Od tog vremena crkva Sv. Šimuna je grobljanska   kapela, na mjesnom groblju.  Patron Sveti Šimun bio je jedan od dvanaestorice  apostola. Propovjedao je evanđelje zajedno sa Sv.  apostolom Judom Tadejem u Edessi u Perziji. Sveti Šimun  je umro mučeničkom smrću, a blagdan mu je 28. oktobra.   Crkva Sv. Šimuna na kat. planu iz 1838. godine OPIS   Crkva Sv. Šimuna se nalazi na Đurđevom brdu, blizu  naselja Radoševići, iznad Tivta. Do crkve vodi lokalni kolski  put.  Crkva Sv. Šimuna je jednostavna građevina sa niskom  polukružnom apsidom i preslicom za zvono sa jednim  otvorom na pročelju. Oko hrama je vremenom formirano  veliko gradsko groblje. Prilikom intervencija u XVII i XVIII  vijeku crkva je nadvišena, prošireni su prozori, a na  pročelju i istočnoj fasadi formirani su jednostavni reljefni  pervazi. Prilikom posljednje obnove 2009. godine, trošni  kameni zvonik sa piramidalnim ukrasom zamijenjen je  novim.  Crkvu krasi skladni oltar od bijelog i crvenog „kararskog“  Pogled na crkvu Sv. Šimuna sa sjeveroistoka mramora, koji potiče iz vremena gradnje crkve.  

Zapdna fasada crkve  Pogled na apsidu  Pogled sa sjeverozapada  GENEZA – IZVORNI OBLICI, PREGRADNJE, FAZE GRADNJE, HRONOLOGIJA   POKRETNI PREDMETI FUNKCIONALNO VEZANI ZA OBJEKAT Na oltaru se nalazi oltarska pala patrona Sv. Šimuna, u čijoj pozadini je naslikan Tivat. Autor je češki akademski  slikar František Cigler (Zigler), a slika je urađena 1906. kao zavjetni dar prčanjskog župnika Cezara Đurovića,  kanonika Stolnog Kaptola u Kotoru od 1906‐1910. godine.           205


NAPOMENE Sv. Šimuna brojni katolički vernici u Tivtu poštuju kao svog zaštitnika.  Tri praznika se proslavljaju u crkvi sv. Šimuna. Kalendarski prvi je blagdan 28. oktobra, kada se slavi dan patrona  crkve sv. apostola Šimuna. Za većinu tivatskih starosjedilačkih obitelji taj datum ima posebno značenje jer se  blagdan patrona crkve slavi kao Krsno ime.   O danu Svih svetih  i danu mrtvih (Dušni dan) 1. i  2. decembra,  groblje svetog Šimuna pohode Tivćani –  ovdašnji,  ali i oni koji  se  tih dana vraćaju zavičaju.  INTERVENCIJE  NA OBJEKTU   Crkva je pretrpjela velika oštećenja u zemljotresu 1979. godine (popucali zidivi, djelimično se urušio  poluobličasti svod).  Osamdesetih godina XX vijeka izrađen je projekat sanacije koji nije izveden.  Radovi na sanaciji i obnovi crkve izvedeni su 2008–2009, po projektu ing. Sava Odalovića. Konzervatorski nadzor  nad izvođenjem radova vršio je Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture iz Kotora.   Izvršeno je statičko ojačanje, južni zid je prezidan, ojačan je zvonik „na preslicu“, izvedena je betonska krovna  konstrukcija i nov krovni pokrivač, sa spoljašnjih zidnih površina  obijen je malter i izvršeno fugovanje.   U unutrašnjosti su izvedene nove električne instalacije, malterisanje i krečenje zidova. Zbog oštećenja podnih  ploča, izveden je nov pod od đuričkog kamena, a stare  podne ploče su upotrebljene za popločavanje površine  ispred ulaza u crkvu. Najstariji grobovi, koji su bili označeni brojevima, ovom intervencijom su prekriveni.  U unutrašnjosti crkve izvedeno je plafonsko zidno osvjetljenje, a iz crkve sv. Antona su donete  klupe za  vjernike.  ZATEČENO STANJE   Crkva je u dobrom stanju, a poslatednjim intervencijama je izgubila u velkoj mjeri autentičnost.  VALORIZACIJA   Crkva ima istorijski značaj i svjedoči o razvoju, transforamcijama i postepenom spuštanju težišta naselja bliže  obali. Sagrađena na izuzetnoj lokaciji, na platou sa kojeg se pruža pogled na Tivat, tivatski zaliv, Lušticu i  otvorenom more, crkva ima ambijentalni i pejzažni značaj.  MJERE ZAŠTITE   LITERATURA, IZVORI, ISTRAŽIVANJA, DOKUMENTACIJA,  FOTOGRAFIJE, CRTEŽI, PROJEKTI   Adžić R., Gardašević D., Sakralna baštinaTivta – Katalog izložbe, Centar za kulturu Tivat, Tivat, 2014.  

     

206 Studija kulturne baštine Vrmca - ANEKSI


GRADITELJSKA BAŠTINA VRMCA – SAKRALNA ARHITEKTURA 

MJESTO – LOKALITET  OBJEKAT EVIDENCIJA –OZNAKA  br. Tivat,Tripovići  Crkva Sv.Antuna  20  ADRESA, LOKACIJA  NAMJENA,TIP REGISTAR ‐ KATEGORIJA  Tripovići  sakralna  KATASTARSKA PARCELA  VLASNIŠTVO OBRAĐIVAČ – DATUM  KO Tivat KP 2139  Biskupski ordinarijat Kotor  M. Mihaliček, septembar2014.  ISTORIJAT  Gradnja crkve Sv. Antuna u Tivtu započeta je 1720. godine  na temeljima starije građevine, a završena 1734. godine. Po  završetku gradnje, crkva Sv. Antuna postala je župna crkva.  U neposrednoj blizini crkve su dvije jednospratne kamene  kuće. Jedna prema sjeverozapadu kaniželom odvojena od  crkve, u kojoj je prema kazivanju, za vrijeme Austrije bilo  sjedište općina, a od utemeljenja 1845. godine, nakratko  djelovala škola na italijanskom jeziku. Nešto prostranija  kuća, jugoistočno od crkve je župna kuća, sa malim  dvorištem, koja je prema tradiciji, sagrađena istovremeno  kada i crkva Sv. Antuna.  Crkva Sv. Antuna na kat. planu iz 1838. godine  Krajem XIX i početkom XX vijeka crkva je obnovljena.  Radove je izvodio preduzimač Marko Krstović, a nije  poznato koje su građevinske intervencije izvršene na crkvi.  Popravke su vršene i na župnoj kući, 1908. godine. Tri zvona  crkvi je poklonio 1922. godine Tivćanin Tripo Krstović, pred  odlazak u Ameriku, kao zavjetni dar zaštitniku Sv. Antunu.  Zvona su izlivena u poznatoj ljevaonici crkvenih zvona  Jakova Cukrova u Splitu. Sledeća obnova crkve bila je za  vrijeme kraljevine Jugoslavije, 1931. godine.   OPIS  Crkva Sv. Antona Padovanskog nalazi se u naselju Tripovići u  Tivtu, u okviru kompleksa koji čine, osim crkve, i župnikova  kuća i ekonomska zgrada. Crkva, župnikova kuća i  ekonomska zgrada, sa glavnim fasadama u istoj liniji,  Pogled na zapadnu fasadu crkve  formiraju centralnu baroknu kompoziciju sa crkvom u  središtu kao akcentom. Ispred ove cjeline nalazi se plato sa  kojeg se pružaju široke vizure na Tivat i tivatski zaliv.  Prostranim platoom ispred crkve, koji čini popločano  tamborje, omeđeno pidžulima, ostvaruje se utisak  produženog sakralnog prostora.  Crkva Sv. Antuna je jednobrodna, orijentisana u pravcu  istok zapad, sa pravougaonom apsidom na istočnoj, i  ulaznom i preslicom za zvono na zapadnoj strani. Preslica za  zvono je trodjelna, sa stupcima i bočnim volutama. Bočno  od jednostavnog ulaznog portala nalazi se po jedan  polukružno završen prozor. Iznad portala je osmolisna  rozeta, bogato dekorisana.   Pogled na crkvu i župnu kuću sa istoka Iako crkva vremenski pripada stilskom razdoblju baroka, vanjskim izgledom je skromna, jedini ukras čini u  kamenu klesana mala rozeta.   Crkva je građena je od fino klesanog kamena. U unutrašnjosti, apsida je polukružna, a brod je zaveden  poluobičastim svodom. Spoj podužnih zidova sa svodom istaknut je profilisanim malternim vijencem, kao i  niše za slike i kipove. Oltarski prostor iznad nove menze je dekorisan u kasnobaroknom maniru.           

207


GENEZA – IZVORNIOBLICI, PREGRADNJE, FAZEGRADNJE, HRONOLOGIJA POKRETNI PREDMETI FUNKCIONALNO VEZANI ZA OBJEKAT   Na glavnom oltaru je slika sa prikazom Sv. Antuna Padovanskog, rad kotorskog slikara, Giuseppe  Candellarija iz 1824.    Na bočnom (sjevernom) oltaru je pala Sv. Petra i Pavla sa srcem Isusovim i anđelima, rad Francesca  Potenzze, iz 1818. Pala je zaštićena kao k u l t u r n o   d o b r o , a konzervatorsko‐restauratorski radovi  izvršeni su u Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika u Kotoru.    Na bočnom (južnom) oltaru je Bogorodica sa djetetom, ruskog ikonopisca iz XIX vijeka    slike manjih umjetničkih kvaliteta: Krist (SrceIsusovo) i Gospa (SrceMarijino), istog nepoznatog  italijanskog slikara; slika sa prikazom poprsja Sv. Nikole biskupa, C. B. Filippija iz 1858. godine; desno  od ulaza u crkvu, oltarska pala sa prikazom Krista Svevladara u poprsju, rad nepoznatog domaćeg  slikara iz XIX vijeka;   Na glavnom oltaru se nalaze dvije barokne skulpture iz mletačke radionice XVIII vijeka, a u zidnim  nišama su smještene tri skulpture tirolske drvorezbarske radionice iz XIX vijeka, izvedene u bojanom  drvetu: Sv. Antuna Padovanskog, Bogorodice i Sv.Tereze.   nekoliko baroknih svijećnjaka i dvije oltarne pale iz kraja XVIII vijeka.    U kući pored crkve pohranjeno je nekoliko slika: Pala Bogorodice kao nebeske kraljice, sa malim  Isusom, Sv. Ivanom Krstiteljom i Sv. Josipom koja se ranije se nalazila na bočnom oltaru Gospe od  Rozarija, a skinuta je vjerovatno poslije uklanjanja drvenog oltara, 90‐ih godina prošlog vijeka,  prilikom zadnje popravke crkve; oltarna pala Gospe od Rozarija sa svecima Srđem i Šimunom, rad na  drvetu domaćeg slikara iz XIX vijeka, koja je ranije stajala na oltaru urušene crkve Sv. Srđa u zaseoku  Đurđevo Brdo. Na obije pale su izvedeni restauratorsko‐konzervatorski zahvati 90‐ih godina XX vijeka,  ali zbog neadekvatnih uslova danas su vidljiva nova oštećenja. U istom prostoru je slika Sv. Dominika,  (tempera na bakru)    Arhivska građa, sa najstarijim dokumentom iz 1603. godine i najstarijim Matičnim knjigama krštenih i  vjenčanih iz 1612., kao i dokumentacija o crkvi iz XIX i početka XX vijeka   NAPOMENE   Prilikom posljednje rekonstrukcije crkve, sa platoa je uklonjena metalna konstrukcija koja je imala funkciju  zvonika.   Proslava Spasovdana u Tivtu počinjala je Svetom misom koja se održavala u crkvi, a završavala se proslavom  na prostoru iza crkve, Brackovu.  INTERVENCIJE  NA OBJEKTU   Crkva je pretrpjela velika oštećenja u zemljotresu 1979. godine. Radovi na sanaciji počeli su 1996. godine.  Radove je izvodio Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture Kotor. Izvedena je statička sanacija crkve,  radovi na fasadama, restauracija bočnih oltara, štukature u kaloti oltarne apside.  ZATEČENO STANJE   Crkva je u dobrom stanju.  Prostor iza crkve je zarastao u šiblje i neuređen.  VALORIZACIJA  Crkva Sv. Antuna svjedoči o načinu života, istoriji i tranformacijama Tivta. Barokona kompozocija crkve i dvije  zgrade bočno, sa prostranim platoom sa koga se pružaju vizure na bokokotorski zaliv, čine vrijednu  arhitektonsku i ambijenalnu cjelinu. Slikarska djela, kipovi i zbirke daju crkvi umjetniči znčaj. Svojom  izuzetnom dispozicijom crkva učestvjue u formiranju kulturnog pejaža Vrmca.  MJERE ZAŠTITE    Predlaže se zaštita kompleksa crkve Sv. Antuna kao kulturnog dobra.  LITERATURA, IZVORI, ISTRAŽIVANJA, DOKUMENTACIJA,  FOTOGRAFIJE, CRTEŽI, PROJEKTI   Mihaliček M., Hrvatski galsnik    Adžić R., Gardašević D., Sakralna baština Tivta – Katalog izložbe, Centar za kulturu Tivat, Tivat, 2014. 

208 Studija kulturne baštine Vrmca - ANEKSI


GRADITELJSKA BAŠTINA VRMCA – SAKRALNA ARHITEKTURA  MJESTO – LOKALITET  OBJEKAT Tivat, Mrčevac  Crkva Sv. Agate  ADRESA, LOKACIJA  NAMJENA,TIP Mrčevac  sakralna  KATASTARSKA PARCELA  VLASNIŠTVO KO Mrčevac KP 1313  Biskupski ordinarijat Kotor  ISTORIJAT  Nije poznato kada je sagrađena srednjovjekovna crkva Sv.  Agate, a arhivski se pominje 1333. godine. Sačuvan je  podatak da je kotorski ugledni građanin Antun Druško bio  upravitelj crkve 1435. godine. Sudeći po natpisu iznad ulaza,  obnova crkve je izvedena 1903. godine.  Titular crkve je Sveta Agata, ranohrišćanska mučenica (III  vijek) sa Sicilije. Njen kult rasprostranjen je na Siciliji i Južnoj  Italiji.   Ne može se sa sigurnošću tvrditi da današnja crkva potiče iz  XIV vijeka.  OPIS  Crkva Sv. Agate nalazi se na istaknutom mjestu, na uzvišenju  sa kojeg se pruža široka vizura na Tivatski zaliv, Lušticu,  Grbalj, Lovćen, kao i na Tivat i okolinu. Do crkve se dolazi  lokalnim kolskim putem, prolazeći kroz zaseoke sela Mrčevca.  Oko crkve sa južne, sjeverne i istočne strane je groblje dva  bratstva Božinovića, Matijevića.  Crkva je jednobrodna, orijentisana u pravcu istok zapad, sa  polukružnom apsidom na istočnoj i zvonikom „na preslicu“na  zapadnoj strani. Pored ulaza sa obije strane su ozidani kameni  pižuli, a plato ispred crkve je popločan. Na podužnim  zidovima, sa južne i sjeverne strane su dva zasvedena  prozora. Iznad ulaza je ugrađena kamena ploča sa zapisom o  popravci crkve 1903. godine. Krovni pokrivač je od kanalice.   Unutrašnjost crkve je zasvedena, a pod je od kamenih ploča.  U oltarskom prostoru, izdignutom za jedan stepenik od broda  crkve, nalazi se kameni oltarska menza na četiri kamena  stuba. Iznad menze je drveni profilirani okvir u kome se  nalazila slika Sv. Agate (oleografija iz XIX vijeka), zamijenjena  prije nekoliko godina novom slikom, koju je tehnikom ulja na  platnu uradio Drago Radimir. Desno od ulaza je uzidana  okrugla kamenica za svetu vodu.   

EVIDENCIJA – OZNAKA 

REGISTAR − KATEGORIJA 

br.

22

OBRAĐIVAČ – DATUM  M.Mihaliček, septembar 2014. 

Pogled na zapadnu fasadu 

Pogled na sjevernu fasadu

Pogled prema oltaru  209


GENEZA – IZVORNI OBLICI, PREGRADNJE, FAZE GRADNJE, HRONOLOGIJA  POKRETNI PREDMETI FUNKCIONALNO VEZANI ZA OBJEKAT NAPOMENE   U crkvi se Svete Mise održavaju tokom godine dva puta, na spomen dan 5. februara i na Dan mrtvih 2.  novembra.  INTERVENCIJE  NA OBJEKTU   Popravke su rađene poslije zemljotresa, kada je uređeno pristupno stepenište u betonu.  ZATEČENO STANJE    Crkva je u relativno dobrom stanju i održavana. Na zapadnom i istočnom zidu, u zonama ispod krova  malter je oštećen usled prodora vlage u zidove. Takođe, vlaga je prisutna i u donjim zonama zidova.    Betonska ograda dvorišta sa mrežom je neadekvatna kao trajno rješenje.  VALORIZACIJA   Crkva Sv. Agate svjedoči o istoriji Mrčevca i Boke Kotorske i predstavlja jednu od crkava malih dimenzija koje  svojim izuzetnim položajem predstavljaju vizuelne akcente i repere za gornje zone Vrmca.  MJERE ZAŠTITE    Ispitati stanje krovnog pokrivača i, ukoliko je potrebno izvršiti zamenu oštećenih kanalica.    Isptati uzroke vlaženja donjih zona zidova i riješiti padove trotoara od crkve.    Izraditi projekat ograde crkvenog dvorišta u skladu sa ambijentalnim i arhitektonskim vrijednostima  crkve i ruralne cjeline Mrčevca.  LITERATURA, IZVORI, ISTRAŽIVANJA, DOKUMENTACIJA,  FOTOGRAFIJE, CRTEŽI, PROJEKTI   Adžić R., Gardašević D., Sakralna baštinaTivta – Katalog izložbe, Centar za kulturu Tivat, Tivat, 2014. 

210 Studija kulturne baštine Vrmca - ANEKSI


GRADITELJSKA BAŠTINA VRMCA – SAKRALNA ARHITEKTURA 

MJESTO – LOKALITET  OBJEKAT EVIDENCIJA – OZNAKA  br. Bogdašići, Gradac, Gradiošnica  Crkva Sv. Petra  23  ADRESA, LOKACIJA  NAMJENA,TIP REGISTAR – KATEGORIJA  Bogdašići, Tivat  sakralna  Kulturno dobro (zaštićena 1958. Godine) KATASTARSKA PARCELA  VLASNIŠTVO OBRAĐIVAČ – DATUM  KO Bogdašići KP 955  Biskupski ordinarijat Kotor  K. Lisavac, M. Mihaliček, septembar 2014. ISTORIJAT  Crkva Sv. Petra podignuta je u XIII vijeku, najvjerovatnije na mjestu  starije crkve nekadašnjeg benediktinskog manastira Sv. Petar „de  Gradec“. Ranosrednjovjekovna crkva imala je klaustar o čemu  svedoči natpis o majstoru Regolusu koji je zidao klaustar: In nomine  christi. claustrum istum (!) co(n)struxit Regolusu magis(t)ru. Natpis  je na latinskom, nedatiran, a najverovatnije je iz XI vijeka.  Poslije gašenja benedtiktinskih zajednica, došlo je do preuzimanja  nekih njihovih sakralnih prostora od strane pravoslavne crkve.  Ćirilični natpis na fasadi, postavljen pored ulaznih vrata, pisan  staroslovenskim jezikom, svjedoči da je hram podignut u vrijeme  zetskog episkopa Neofita 1268 –1269 godine. Od te građevine  Prikaz crkve na planu iz 1872. godine sačuvana je južna pjevnica u kojoj su otkrivene freske, koje po  karakteristikama pripadaju sprskom monumentalnom slikarstvu XIII  vijeka. Tekst glasi V ime otca i sina i svetago duha i svetie Bogorodice  i svetih i vrhovnih apostola, ja milostju božijov jepiskop zetski Neofit  sazdah hram sij v oblast svetago Mihaila v dni bogočastivago i  Bogom državnago i svtorodnago gospodina kralja Stefana Uroša,  sina Prvovjenčanago kralja Stefana, unuka svetago Simeona  Nemanje, v ljeto 1269, indiktion 12 (BI).  Sredinom XV vijeka crkva je, kao i ostale pravoslavne crkve koje su  pripadale prevlačkoj metohiji, dodijeljena Kotorskoj biskupiji i  postala katolička. Nije poznato da li su tada vršene građevinske  intervencije na crkvi. Crkva je stradala u kasnijim upadima Turaka u  Bogdašiće. Oko 1860. godine je produžena, kada je natpis sa  Pogled na uzvišenje sa crkvom Sv. Petra pročelja prebačen na novu poziciju. 

Natpis o gradnji klaustra, XI vijek 

Pogled na pevnicu 

Natpis episkopa Neofita o gradnji crkve, XIII vijek 

Detalj freskeu južnoj pevnici

Detalj freske u južnoj pevnici

211


OPIS   Crkva Sv. Petra nalazi se na brdu koje nije visoko, ali dominira dolinom Gradiošnice. Oko crkve je plato do kojeg  se dolazi monumentalnim kamenim stepeništem sa sjeverne strane. Plato je poduprt visokim podzidom i  ograđen zidom uz koji su izvedeni pižuli. Uz stepenište, zapadno od platoa nalazi se malo, aktivno groblje. Pored  crkve je parohijska zgrada.   Crkva je jednobrodna, s kvadratnom apsidom i dva niska pjevnička transepta raškog tipa. Orijentisana je u  pravcu istok zapad, s apsidom na istočnoj i ulazom i trodjelnom preslicom za zvono na zapadnoj strani. Izdužena  osnova crkve rezultat je doziđivanja u XIX vijeku, kada je naos produžen. Na zapadnoj fasadi iznad ulaza s  kamenim okvirom i profilisanim vijencem, nalazi se okulus. Bočno od ulaza, s desne strane, uzidana je kamena  ploča s natpisom episkopa Neofita. Današnja južna kapela (nekadašnja pjevnica) potiče iz vremena gradnje, a  sjeverna je kasnije dograđena.  U unutrašnjosti, oltarski prostor se direktno nastavlja na naos i iste je širine kao naos. I naos i oltarski prostor  zasvedeni su svodovima, prelomljenim u temenu, samo što je svod oltara niži od svoda naosa. Južna kapela  (nekadašnja pjevnica) zasvedena je prelomljenim svodom, a sjeverna poluobličastim. Na zapadnoj strani nalazi  se mala horska galerija.   U južnoj kapeli su sačuvani ostaci fresko slikarstva iz XIII vijeka. Na zidovima su prikazani sveti ratnici, sveti  mučenici (Sv. Sergije i Vakh) i episkopi, a na svodu figure iz kompozicije silaska Sv. Duha na apostole. Freske su  datovane u osmu deceniju XIII vijeka, ikonografski i stilski odgovaraju slikarstvu srpskih kraljevskih zadužbina XIII  vijeka (Sopoćani, Gradac) i spadaju u izuzetno vrijedna djela srednjovjekovnog fresko slikarstva. 

Pogled na prilazno stepenište 

Pogled na južnu fasadu i pjevnicu 

Zapadna fasada crkve  Pogled prema oltarskom prostoru Glavni oltar crkve  GENEZA – IZVORNI OBLICI, PREGRADNJE, FAZE GRADNJE, HRONOLOGIJA  Na osnovu dosadašnjih istraživanja, smatra se da su na mjestu nekadašnje gradine, u periodu od IX do XI vijeka  Benediktinci sagradili crkvu i manastir s klaustrom. Na mjestu napuštenog manastira sagrađena je 1269. godine  crkva koja je, sudeći po ostacima arhitekture, najverovatnije nastala pod uticajem raških crkava, s bočnim  pjevnicama i prelomljenim svodovima. Crkva je bila živopisana. Moguće je da su prilikom gradnje djelovi starije  crkve i klaustra uklopljeni u novu građevinu. Crkva je stradala sredinom XVII vijeka, ali nije poznato u kojoj mjeri i  kada je bila obnovljena. Godine 1860. crkva je obnovljena, kada je brod crkve produžen ka zapadu.        212 Studija kulturne baštine Vrmca - ANEKSI


POKRETNI PREDMETI FUNKCIONALNO VEZANI ZA OBJEKAT Glavni oltar od mramora u baroknom stilu sastavljen je od dva oltara koja su bila namijenjena crkvi Sv. Ivana u  Dobroti, koja nikad nije završena. Don Pavao Butorac, župnik crlve Sv. Mateja, i don Niko Luković iz Prčanja  sklopili su ovaj oltar i darovali ga crkvi Sv. Petra u Bogdašićima 1912. godine. Do tada je u crkvi bio drveni oltar.  Na velikom oltaru nalazi se slika Sv. Petra na platnu. U sjevernoj kapeli nalazi se oltar Marijina Bezgrješnog  Začeća, nad kojim se nalazi Bogorodičina slika na dasci. U desnoj bočnoj kapeli nalaze se oltar Sv. Josipa sa  slikom novijeg vremena na papiru.   NAPOMENE   Za crkvu je izrađen Elaborat o revalorizaciji nepokretnog kulturnog dobra 2014. godine.  INTERVENCIJE  NA OBJEKTU  Crkvu je omalterisao i okrečio je Jeronim Brajković, zidar iz Perasta 1912. godine. Tada je popravio cijeli svod  crkve i postavio nov krovni pokrivač. Crkva je restaurirana poslije zemljotresa iz 1979. godine.  ZATEČENO STANJE   Crkva je restaurirana i u relativno dobrom stanju. Freske nisu konzervirane. VALORIZACIJA   Na osnovu dosadašnjih istraživanja pretpostavlja se da crkva Sv. Petra predstavlja građevinu koja je u sebi  povezala tri sakralna objekta − ranosrednjovjekovnu crkvu s klaustrom i samostanom benedik�naca Sv. Petar  “de Gradec”, zatim djelimično ili potpuno, na istim temeljima Neofitovu pravoslavnu crkvu s pjevnicama i, od XV  vijeka, katoličku crkvu s kapelama. Ti sačuvani slojevi i očuvani natpisi iz različith faza građevine daju izuzetnu  istorijsku vrijednost crkvi. Izuzetnu umjetničku i istorijsku vrednost ima fresko slikarstvo čiji su fragmenti očuvani  u južnoj pjevnici. Arhitektonska vrijednost odražava se u neobičnom arhitektonskom sklopu koji je rezultat duge  istorije kultnog mjesta i brojnih pregradnji. Crkva Sv. Petra ima ambijentalnu i pejzažnu vrijednost i učestvuje u  formiranju kulturnog pejzaža Vrmca i Boke Kotorske.  MJERE ZAŠTITE    Izvršiti zaštitu i neophodne konzervatorske mjere na fresko slikarstvu u južnoj pjevnici.  LITERATURA, IZVORI, ISTRAŽIVANJA, DOKUMENTACIJA,  FOTOGRAFIJE, CRTEŽI, PROJEKTI   Кораћ В., Споменици средњовековне архитектуре у Боки Которској, Споменик САН CIII,  Одељење друштвених наука, Нова серија 5, Зборник извештаја о истраживањима Боке Которске I,  Београд, 1953, 126.   Којић Б., Горња села на полуострву Врмцу: Опште карактеристике сеоске архитектуре и  развој насеља, Споменик САН CIII, Одељење друштвених наука, Нова серија 5, Зборник извештаја  о истраживањима Боке Которске I, Београду, 1953, 179–193.   Marković Č., Vujičić R., Spomenici kulture Crne Gore, Beograd, 1995.    Ђурић В., Црква Св. Петра у Богдашићу и њене фреске, Зограф 16, Београд, 1985, 26–38.   Milošević M., Oko sukcesije sakralnih objekata na istoj građevini u Bogdašićima u Boki Kotorskoj, Prilozi  povijesti umjetnosti u Dalmaciji, Vol. 32 No. 1., Split, 1992, 301−314.   Божић И., Немирно поморје XV века, Бегорад, 1979.    Projekti   P‐316/1; Projekat geoloških i seizmoloških istraživanja za potrebe sanacije kulturno‐istorijskog  spomenika crkva Sv. Petra u Bogdašićima; Zavod za geološka istraživanja Crne Gore – Titograd;  Republički seizmološki zavod – Titograd; Geozavod – Beograd, 1980.    P‐316/2; Postojeće stanje, rekonstrukcija, statika, detalji; Pokrajinski zavod za zaštitu spomenika kulture  Novi Sad.    Crkva i konak crkve Sv. Petra – (1980. god.), postojeće stanje sig. 1212‐1218.   Postojeće stanje, rekonstrukcija, statika, detalji.   Izvještaj o tehničkoj kontroli građevinsko konstruktivnog djela.   Izvještaj o geološkim i seizmološkim istraživanjima.    Gromobranska i elektro instalacija.   Novoprojektovano stanje – knjiga II. god.   Glavni projekat restauracije crkve i konaka, Kotor 1982. 

213


GRADITELJSKA BAŠTINA VRMCA – SAKRALNA ARHITEKTURA 

MJESTO – LOKALITET  OBJEKAT  EVIDENCIJA – OZNAKA br. Tivat, Gornji Bogdašići  Crkva Sv. Vrači (Svi Sveti)  24  ADRESA, LOKACIJA  NAMJENA,TIP REGISTAR – KATEGORIJA  Gornji Bogdašići  sakralna  Crkva Sv. Vrače nije zaštićena kao kulturno dobro KATASTARSKA PARCELA  VLASNIŠTVO OBRAĐIVAČ – DATUM KO Bogdašići KP 644  Biskupski ordinarijat Kotor  M.Mihaliček, K. Lisavac, septembar 2014. ISTORIJAT  O gradnji crkve Sv. Vrača ne postoje arhivski podaci, a sudeći po  karakteristikama arhhitekture pretpostavlja se da je sagrađena krajem XV  vijeka. Po predanju zadužbina je nekog plemića. Crkva je posvećena Sv.  Vračima braći Kuzmi i Damjanu, zaštitnicima ljekarske profesije. Bila je  nekada župna crkva za sela Bogdašić, Mrčevac i Kavač. Polovinom XIX  vijeka, u zgradi pored crkve u požaru je izgorela arhiva i matične knjige.  OPIS   Crkva Sv. Vrača nalazi se na južnim padinama Vrmca, u središtu  Bogdašića, u zaseoku Marovići. Crkva je sagrađena na istaknutom mjestu,  na stijeni, na malom ograđenom platou kojem se prilazi sa sjeverne  Prikaz crkve u Bogdašićima na  strane. Južna strana platoa, na kojem je formirano groblje, poduprta je  Koronelijevoj karti Boke Kotorske visokim podzidom. Istočno od crkve, uz crkveno dvorište nalazila se kula.  Crkva je orijentisana u pravcu jugoistok sjeverozapad, sa polukružnom  apsidom na jugoistočnoj i jednostavnim ulaznim portalom i visokom  preslicom za zvono na sjeverozapadnoj strani. Zvonik „na preslicu“ je  velike visine, što čini da izgleda neproporcionalno. Iznad ulaznih vrata je  okulus, a na južnoj fasadi, asimetrično su postavljena dva prozora. Crkva  ima dvovodan krov i pokrivena je kanalicom.  Svod u unutrašnjosti crkve je u tjemenu blago prelomljen, što ukazuje na  kasnosrednjevjekovni nastanak crkve s uticajem gotskog stila.  Unutrašnjost je pilastrima i poprečnim lukom podijeljena na dva traveja.  Na zapadnoj strani nalazi se mala horska galerija. Pod je od kamenih  ploča. Zidovi su malterisani, a postoje ostaci dekoracije.  Prikaz crkve Sv. Vrači na planu iz  U oltarskom prostoru se nalazi kamena menza sa molerskom imitacijom  1872. godine  polihromnog mermera i krstom na sredini. Oltar je posvijećen Bogorodici.

Pogled na zapadnu fasadu  Pogled na crkvu sa istoka GENEZA – IZVORNI OBLICI, PREGRADNJE, FAZE GRADNJE, HRONOLOGIJA  Crkva je pretrpjela određene transformacije, ali se bez arhivskih i arhitektonskih istraživanja ne može sa  sigurnošću utvrditi hronologija gradnje. Na osnovu tehnike zidanja, zaključuje se da je visina crkve u nekoj  obnovi povećana. Nije sigurno da li je tada crkva i produžena.

214 Studija kulturne baštine Vrmca - ANEKSI


Pogled na crkvu sa istoka 

Osnova, presjek i izgled crkve Sv. Vrače u Bogdašićima Poged na oltarski protor  POKRETNI PREDMETI FUNKCIONALNO VEZANI ZA OBJEKAT U drvenom oltarskom ramu između dva kanelirana stuba s kapitelima je oleografija Gospe sa djetetom i  anđelima.  NAPOMENE   Postoji podatak (N. Luković) da je pored crkve bio najveći kaštio (kula) u Gornjim Bogdašićima.  Na Spasovdan koji se slavio u Bogdašičima, procesija se završavala kod crkve Sv. Vrača.  INTERVENCIJE  NA OBJEKTU   ZATEČENO STANJE   Crkva Sv. Vrača danas je zapuštena, s vidnim oštećenjima i dotrajalim mobilijarom. Na zidovima crkve uočavaju  se velike pukotine. Krovni pokrivač je oštećen. U unutrašnjosti su usled vlage vidna oštećenja zidova i malterskog  sloja. Zatege koje su postavljene su ogoljene, korodirale i izgubile svoju funkciju. Groblje je u lošem stanju,  pojedine ploče su polomljene. Na južnoj strani, uz potporni zid, nalaze se ostaci zgrade, možda nekadašnje kule.  Prilaz crkvi je teško pristupačan, zbog vode koja je dovela do propadanja staze na određenim djelovima. Stabla  obrušena na stazu dovela su do promjene autentične trase. VALORIZACIJA   Stara bogdašićka župna crkva, iz XV vijeka, svjedoči o istoriji sela Bogdašići i Vrmca. Crkva reprezentuje tip crkve  sa polukružnom apsidom i visokom preslicom za zvono, karakterističan za sela na Vrmcu. Sagrađena na  domnantom mjestu, na stijeni, sa visokim podzidom i visokom preslicom za zvono, crkva predstavlja vizuelni  reper za ovaj dio Vrmca i utiče na formiranje kulturnog pejzaža Vrmca.  MJERE ZAŠTITE    Izvršiti hitne mjere zaštite kako bi se crkva zaštitila od daljeg propadanja   Izvršiti arheološka i arhitektonska istraživanja crkve, platoa ispred crkve i groblja, kao i zgrade u  neposrednoj blizini kako bi se došlo do saznanja o vremenu gradnje, hronologiji gradnje i stanju crkve    Na osnovu rezultata istraživanja izraditi konzervatorski projekat    Predlaže se zaštita crkve Sv. Vrača kao kulturnog dobra  LITERATURA, IZVORI, ISTRAŽIVANJA, DOKUMENTACIJA,  FOTOGRAFIJE, CRTEŽI, PROJEKTI   Кораћ В., Споменици средњовековне архитектуре у Боки Которској, Споменик САН CIII,  Одељење друштвених наука, Нова серија 5, Зборник извештаја о истраживањима Боке Которске I,  Београд, 1953, 126.   Којић Б., Горња села на полуострву Врмцу: Опште карактеристике сеоске архитектуре и  развој насеља, Споменик САН CIII, Одељење друштвених наука, Нова серија 5, Зборник извештаја  о истраживањима Боке Которске I, Београд, 1953, 179–193. 

215


GRADITELJSKA BAŠTINA VRMCA – SAKRALNA ARHITEKTURA 

MJESTO – LOKALITET  OBJEKAT EVIDENCIJA – OZNAKA  br. Tivat, Bogdašići  Crkva Sv. Đorđa (Jurja)  25  ADRESA, LOKACIJA  NAMJENA,TIP REGISTAR − KATEGORIJA  Gornji Bogdašići  sakralna  KATASTARSKA PARCELA  VLASNIŠTVO OBRAĐIVAČ – DATUM  KO Bogdašići KP 475  Biskupski ordinarijat Kotor  M.Mihaliček, K. Lisavac, septembar 2014. ISTORIJAT  O gradnji crkve Sv. Đorđa (Jurja) u Bogdašićima nema  arhivskih podataka, a na osnovu sačuvanog natpisa na rozeti  na zapadnoj fasadi pretpostavlja se da je sagrađena 1773.  godine. Crkva je najverovatnije sagrađena na starijem  kultnom mjestu što potvrđuju pronađeni ostaci temelja i  dijela zida koji se pruža ispod i iza današnje apside. Crkva je  bila grobna crkva za bratstava: Biskupović, Bajo, Ciko, Luković,  Marković i izumrle porodice Đurađšević, Radusinović,  Tripinović i Šimunović. Zbog raseljavanja stanovnika i groblje  je napušteno. Posljednji put sahranjivanje je obavljeno  Bogdašići na Koronelijevoj karti Boke Kotorske sredinom XX vijeka.   OPIS  Crkva Sv. Đorđa nalazi se u u gornjoj zoni sela Bogdašići, na  oko 360 mnv. Do crkve se dolazi stazom koja vodi od  grupacije kuća Brkani, do grupacije Popovići koja se nalazi u  neposrednoj blizini crkve. Crkva je sagrađena na platou  ograđenom ogradnim zidom u suvozidu. U dvorište se ulazi sa  sjeverne strane. U okvriu dvorišta crkve nalazi se groblje, na  južnoj strani. Stari grobovi imaju kamene ploče sa brojevima  od 1−30. Postoje samo dva groba s natpisima (Biskupović i  Luković).   Crkva Sv. Đorđa u Bogdašićima je jednobrodna zasvedena  građevina s pravougaonom apsidom na istčnoj i zvonikom na  Prikaz crkve Sv. Đorđa na planu iz 1872. godine preslicu sa jednim zvonom, na zapadnoj strani. Na istočnoj  strani crkve, iza apside, nalaze se niski ruševni ostaci zidova za  koje se može pretpostaviti da predstavljaju ostatke starije  kapele koja je prije izgradnje crkve postojala na mjestu crkve  Sv. Đorđa. Zvono na zvoniku ima natpis iz XV vijeka (što  ukazuje na postojanje starije crkve ili da je pripadalo nekoj  drugoj sakralnoj građevini). Iznad ulaznih vrata je rozeta, koja  na okviru ima uklesanu godinu 1773. Crkva je građena  tesanicima od lokalnog kamena i pokrivena kanalicom.  Unutrašnjost je zasvedena poluobličastim svodom. Crkva ima  dva oltara, glavni je posvećen titularu Sv. Đorđu (Jurju), a  drugi, na sjevernoj strani, Maloj Gospi (Rođenju Bogorodice).  Pogled na crkvu Sv. Đorđa  GENEZA – IZVORNI OBLICI, PREGRADNJE, FAZE GRADNJE, HRONOLOGIJA  Sadašnja crkva nastala je na mjestu starije, srednjovjekovne, koja se nalazila na mjestu današnje apside. POKRETNI PREDMETI FUNKCIONALNO VEZANI ZA OBJEKAT Danas ne postoje u crkvi.  NAPOMENE   Nekada su crkvene svečanosti bile na Dan Sv. Đorđa (Jurja) i Male Gospe, ali se u novije vrijeme samo  povremeno okupljaju potomci nekadašnjih stanovnika na bogosluženje (posljednji put 1998.godine). Unazad 6−7  godina mladi Kotorske biskupije organizuju procesiju Križni put (posljednju subotu u vrijeme korizme) pred  Uskrs, koja polazi iz crkve u Gornjoj Lastvi, do Gornjih Bogdašića (crkve Sv. Đorđa (Jurja) i Svih Svetih), a završava  se u crkvi Sv. Petra u Bogdašićima. 

216 Studija kulturne baštine Vrmca - ANEKSI


Pogled prema oltaru 

Osnova crkve 

Pogled sa jugozapada  Pogled prema oltaru  Pogled prema ulazu  INTERVENCIJE  NA OBJEKTU   Crkva Sv. Đorđa pretrpjela je oštećenja u zemljotresu 1979. godine. Od tog vremena bila je napuštena i zarasla u  vegetaciju do 2011. godine, kada je, na inicijativu župljana Bogdašića, Regionalni zavod za zaštitu spomenika  Kotor izdao konzervatorske uslove za sanaciju crkve. Sanacija se izvodila tokom 2013 i 2014. godine prilozima  mještana Bogdašića.  ZATEČENO STANJE   U zemljotresu 1979. godine oštećen je zvonik, a nastala je i pukotina na spoju apside sa podužnim zidovima.   U okviru radova izvedenih tokom 2013/2014 godine zamijenjen je krovni pokrivač, a izvedena je i neadekvatna  metalna ograda crkvenog dvorišta  Grobnice u okviru dvorišta su u lošem stanju, polomljene. Pukotine između apside i broda crkve nije sanirana. VALORIZACIJA   Crkva Sv. Đorđa, jedna od crkava u najvišim zonama Vrmca, sagrađena na mjestu starije crkve, predstavlja jednu  od najznačajnijih arhitektonskih i ambijentalnih cjelina sela Bogdašići. Crkva reprezentuje arhitekturu crkava  gornjih sela na Vrmcu, sa polukružnom ili pravougaonom apsidom i visokom preslicom za zvono, građenih u  periodu meltačke vladavine. Crkva se sagledava s austrijskog puta duž grebena Vrmca, čini vizuelni reper za selo  Bogdašići i značajan element kulturnog pejzaža Vrmca.  MJERE ZAŠTITE   Izvršiti arheološka i arhitektonska ispitivanja ruševnog prostora na istočnoj strani crkve, iza apside,  nakon čega će se odrediti uslovi za prezentaciju istog u sklopu uređenja prostora dvorišta   Konzervatorsko restauratorske radove izvoditi u skladu sa izdatim konzervatorskim uslovima   Restaurirati ogradu dvorišta prema konzervatorskim uslovima.   Predlaže se zaštita crkve Sv. Đorđa (Jurja) kao kulturnog dobra LITERATURA, IZVORI, ISTRAŽIVANJA, DOKUMENTACIJA,  FOTOGRAFIJE, CRTEŽI, PROJEKTI   Kovačević J., Srednjevjekovni latinski natpisi u Boki Kotorskoj, BOKA 5, Herceg Novi, 1973, 19.   Konzervatorski uslovi Zavoda za zaštitu spomenika od 6. septembra 2011. godine 

217


GRADITELJSKA BAŠTINA VRMCA – SAKRALNA ARHITEKTURA 

MJESTO – LOKALITET  OBJEKAT Kavač, Kotor  Crkva Sv. Ane  ADRESA, LOKACIJA  NAMJENA,TIP Kavač  sakralna  KATASTARSKA PARCELA  VLASNIŠTVO KO Kavač KP 138  Biskupski ordinarijat Kotor  ISTORIJAT  Nema podataka o vremenu gradnje crkve Sv. Ane u Kavču, a  pretpostavlja se da je sagrađena u XV vijeku. Crkva je teško oštećena  od bombe u Prvom svjetskom ratu, a obnovljena je 1938. godine.  Postoje mišljenja da je crkva u nekom periodu pripadala Bogdašićima.  OPIS  Crkva Sv. Ana nalazi se na okuci puta koji iz Kavča vodi prema  Bogdašićima, u predjelu Čikoje, blizu Počanića, na nadmorskoj visini  od 170 m. Sa malo izdignutog platoa ispred crkve, pruža se pogled na  Bokokotorski zaliv i donje zone Vrmca. 

EVIDENCIJA – OZNAKA  REGISTAR − KATEGORIJA

br.

26

OBRAĐIVAČ – DATUM  M.Mihaliček, K. Lisavac, sept. 2014.

Prikaz crkve na planu iz 1872. godine Crkva je malih dimenzija, orijentisana u pravcu približno istok zapad, s polukružnom apsidom na istočnoj, ulazom  i niskom preslicom za zvono na zapadnoj strani. Crkva ima dvovodni krov, pokrivena je kanalicom. Zidana je od  pritesanih blokova lokalnog kamena. Veoma mali nagib krova moguće da je rezultat povećanja visine bočnih  zidova prilikom obnove crkve. U neposrednoj blizini crkve nalaze se ostaci nekoliko objekata. 

Pogled na crkvu sa sjeverozapada  Pogled na crkvu sa istoka GENEZA – IZVORNI OBLICI, PREGRADNJE, FAZE GRADNJE, HRONOLOGIJA  POKRETNI PREDMETI FUNKCIONALNO VEZANI ZA OBJEKAT NAPOMENE   INTERVENCIJE  NA OBJEKTU   Crkva je obnovljena 1938. godine, a u novije vrijeme izvršena je sanacija krova. Tom prilikom postavljen je nov  krovni pokrivač preko sloja cementnog maltera, a fasade su prefugovane cementnim malterom.  ZATEČENO STANJE   Crkva je u relativno dobrom stanju, ali su intervencije izvedene prilikom poslednjih građevinskih radova na crkvi  neadekvatne. Fasade su prefugovane cementnim malterom. Izvedena je podloga za kanalicu od debelog sloja  cementa. Takođe, izrađena je neodgovarajuća metalna ograda oko crkve. VALORIZACIJA   Jedna od crkava manjih dimezija, izgrađenih na izuzetnim lokacijama, čini prostorni akcenat i učestvuje u  formiranju kulturnog pejzaža Vrmca. Crkva ima istorijske, ambijentalne i pejzažne vrijednosti.  MJERE ZAŠTITE    Izvršiti arhivska i arhitektonska istraživanja crkve i okolnih objekata koji su u ruševnom stanju, kako bi se  utvrdilo vrijeme izgradnje crkve, kao i transformacije koje su tokom vremena nastale. Na osnovu  rezultata istraživanja utvrdiće se smjernice za zaštitu   Predlaže se da se crkva Sv. Ane zaštiti kao kulturno dobro. LITERATURA, IZVORI, ISTRAŽIVANJA, DOKUMENTACIJA,  FOTOGRAFIJE, CRTEŽI, PROJEKTI   Biskupovic K., Monografski zapisi sela Bogdašići, Kotor 1999. 218 Studija kulturne baštine Vrmca - ANEKSI


GRADITELJSKA BAŠTINA VRMCA – SAKRALNA ARHITEKTURA 

MJESTO – LOKALITET  OBJEKAT Kavač, Kotor  Crkva Sv. Križa  ADRESA, LOKACIJA  NAMJENA,TIP Kavač  sakralna  KATASTARSKA PARCELA  VLASNIŠTVO KO Kavač KP 212  Biskupski ordinarijat Kotor  ISTORIJAT  Pretpostavlja se da je crkva Sv. Križa u Kavču sagrađena u XVII  vijeku. Crkva je sagađena u okviru temelja starije, srednjovjekovne  crkve iz XIV vijeka čiji je patron bila porodica Buća.  Srednjovjekovna crkva je pretrpjela oštećenja u Turskim napadima  sredinom XVII vijeka, a zatim  i u zemljotresu 1667. godine.  OPIS  Crkva Sv. Križa nalazi se u Kavču, u Gornjim Počanićima, na  nadmorskoj visini od oko 120 m. Do crkve se dolazi pješačkom  stazom koja vodi od donjeg do gornjeg puta i koju seljani zovu  ulica Sv. Križa. Staza je djelimično kaldrmisana. Crkva se nalazi u  šumi, na platou poduprtom podzidom sa zapadne strane. Sudeći  po tehnici zidanja, podzid je izveden u XIX vijeku. U ograđeno  crkveno dvorište ulazi se sa sjeveroistočne strane, kroz malu kapiju  od kovanog gvožđa. Ispred crkve je groblje.   Crkva je orijentisana približno u pravcu istok zapad. Na zapadnoj  srani je ulaz i visoka preslica za zvono, a na istočnoj polukružna  apsida. Ulazni portal je izveden sa profilisanim okvirom  sastavljenim od spolija. Iznad portala je mali okulus. Na južnom  zidu uočava se mali polukružno završen zazidan prozor. Crkva je  pokrivena kanalicom. Ispred crkve, na zapadnoj strani je prostor  nekadašnje veće srednjovjekovne crkve od koje su vidljivi niski  ostaci zidova.   

EVIDENCIJA – OZNAKA  REGISTAR − KATEGORIJA 

br.

27

OBRAĐIVAČ – DATUM  M. Mihaliček, K. LIsavac, septembar 2014. 

Prikaz crkve na planu iz 1872. godine

Prilazni put do crkve 

Zapadna fasada crkve  Pogled na crkvu sa sjeveroistoka  GENEZA – IZVORNI OBLICI, PREGRADNJE, FAZE GRADNJE, HRONOLOGIJA  POKRETNI PREDMETI FUNKCIONALNO VEZANI ZA OBJEKAT Zvnono na crkvi Sv. Križa nekada se nalazilo na trodelnom zvoniku (najmanje zvono) crkve Sv. Petra u  Bogdašićima.  NAPOMENE   INTERVENCIJE  NA OBJEKTU   Sudeći po izgledu krovnog vijenca i krovnog pokrivača, krovna konstrukcija nad naosom je sanirana izvođenjem  betonskog sloja preko krovne konstrukcije, a izveden je nov krovni pokrivač. Na crkvi su izvedene nove zatege.  Pukotine na apsidi su popunjene cementnim malterom.   

219


ZATEČENO STANJE   Crkva je u relativno dobrom stanju.  Na apsidi se uočavaju pukotine.  Na pojedinim mjestima na fasadi i na krovnom pokrivaču uočava se samonikla vegetacija.  VALORIZACIJA   Crkva Sv. Križa, relativno malih dimenzija, sa polukružnom apsidom i visokom preslicom za zvono, reprezentuje  arhitekturu crkava gornjih sela na Vrmcu i svjedoči o istorijskim prilikama na Vrmcu. Sa prilaznom stazom, malim  ograđenim dvorišem čini izuzetnu ambijentalnu cjelinu.  MJERE ZAŠTITE    Izvršiti arhitektonska istraživanja i istraživanje arhivske građe kako bi se došlo do saznanja o vremenu  gradnje, istorijatu, transformacijama, kao i o radovima izveenim tokom XX vijeka i postojećem stanju  crkve.   Predlaže se da se crkvaSv. Križa zaštiti kao kulturno dobro.  LITERATURA, IZVORI, ISTRAŽIVANJA, DOKUMENTACIJA,  FOTOGRAFIJE, CRTEŽI, PROJEKTI   Butorac P., Kulturna povijest grada Perasta, Perast, 1999. 

220 Studija kulturne baštine Vrmca - ANEKSI


GRADITELJSKA BAŠTINA VRMCA – SAKRALNA ARHITEKTURA 

MJESTO – LOKALITET  OBJEKAT EVIDENCIJA – OZNAKA  Kavač, Kotor  Crkva Sv. Ivana  ADRESA, LOKACIJA  NAMJENA,TIP REGISTAR − KATEGORIJA  Kavač  sakralna  KATASTARSKA PARCELA  VLASNIŠTVO OBRAĐIVAČ – DATUM  KO Kavač KP 501  Biskupski ordinarijat Kotor  K. Lisavac, septembar 2014.  ISTORIJAT  Nema podataka o vremenu gradnje crkve Sv. Ivana u    Kavču, a pretpostavlja se da je sagrađena u XV vijeku.  Crkva je najverovatnije obnovljena u XVII vijeku.  Oko crkve je groblje, gdje se danas sahranjuju  Kavčani katoličke vjere Matijevići, Petrovići, Tripovići,  Matkovići.  OPIS  Crkva Sv. Ivana nalazi se u Kavču, u predjelu zaseoka  Matijevići, ispod kolskog puta Gradiošnica – Trojica.  Crkva je jednobrodna, pravougaone osnove,  orijentisana u pravcu istok zapad, sa polukružnom  apsidom na istočnoj i ulaznim portalom i visokom  preslicom za zvono na zapadnoj strani. Ulazni portal  je polukružno završen, sa kamenim okvirom sa  dovratnicima sa kapitelima na koje se oslanja luk.  Iznad portala je mala rozeta.  Na sjeveronoj i južnoj fasadi nalazi se po jedan  Pogled na crkvu Sv. Ivana polukružno završen prozora. 

br.

28

Pogled na crkvu s jugoistoka  Zapadna fasada crkve GENEZA – IZVORNI OBLICI, PREGRADNJE, FAZE GRADNJE, HRONOLOGIJA  POKRETNI PREDMETI FUNKCIONALNO VEZANI ZA OBJEKAT NAPOMENE   INTERVENCIJE  NA OBJEKTU   Na crkvi je zamijenjen krovni pokrivač, izvedeni su novi oluci, a apsida je malterisana.  ZATEČENO STANJE   Crkva je u relativno dobrom stanju.   VALORIZACIJA   Crkva Sv. Ivana, jednobrodna, relativno malih dimenzija, sa polukružnom apsidom i visokom preslicom za zvono,  reprezentuje arhitekturu crkava na Vrmcu. Sagrađena na istaknutom mjestu, sa dvorištem i grobljem prestavlja  ambijentalnu cjelinu. Crkva čini prostornu dominantu, učestvuje u formiranju identiteta sela Kavač i u formiranju  kulturnog pejzaža Vrmca.    MJERE ZAŠTITE   LITERATURA, IZVORI, ISTRAŽIVANJA, DOKUMENTACIJA,  FOTOGRAFIJE, CRTEŽI, PROJEKTI   Neobjavljena istraživanja M. Mihaliček 

221


GRADITELJSKA BAŠTINA VRMCA – SAKRALNA ARHITEKTURA

MJESTO – LOKALITET  OBJEKAT EVIDENCIJA – OZNAKA br. Kotor, Kavač  Kapela Sv. Nikole  29  ADRESA, LOKACIJA  NAMJENA,TIP REGISTAR − KATEGORIJA Kavač, Ricovina  sakralna  KATASTARSKA PARCELA  VLASNIŠTVO OBRAĐIVAČ – DATUM KO Kavač KP 192   SPC Sv. Petka  K. Lisavac, septembar 2014. ISTORIJAT  Kapelu u Kavču, posvećenu Gospi od Karmela, Sv. Nikoli i Sv.  Franji (poznata kao kapela Sv. Nikole) sagradila su braća Rico  (Rizzo) 1676. godine, o čemu svjedoči natpis na zapadnoj  fasadi. Arhivska građa o kapeli nije do sada istraživana. Rico je  bila trgovačka porodica nastanjena u Kotoru i vjerovatno su  kupili imanje u Kavču. Sudeći po današnjem katastru, potes koji  čini nekoliko parcela u okolini kapele, koji se naziva Ricovina,  pripadao je istoj porodici. U okviru imanja nalazio se stambeni  kompleks sa kapelom, kula (kasnije je na tom mjestu sagrađen  mlin) i terasasti vrtovi sa obradivim površinama.   Godine 1890. Vuk Ćuković iz Baošića, tadašnji vlasnik zemljišta  na kojem se nalazila kapela, poklonio je zemljište pravoslavnoj  crkvi Sv. Petke u Kavču. Zgrada u neopsrednoj blizini kapele je u  Prikaz nekadašnjeg imanja Rizzo i kapele Sv.  XX vijeku bila adaptirana za potrebe škole.  Nikole

Osnova kapele  Pogled na kapelu Sv. Nikole i Franje  OPIS  Kapela Gospe od Karmela, Sv. Nikole i Sv. Franje (u narodu Sv. Nikola) nalazi se u Kavču, na prostranoj zaravni  iznad crkve Sv. Petke. Do kapele se dolazi kolskim putem, koji vodi od Trojice, preko raskrsnice kod crkve Sv.  Ivana, prema Bogdašićima.  U neposrednoj blizini kapele je stambena kuća u ruševnom stanju, pa se može pretpostaviti da je kapela bila dio  stambenog kompleksa. Oko kapele, neposredno uz zidove nalazi se nekoliko visokih stabala čempresa.   Kapela je malih dimenzija 3,5 x 5,6 m, orijentisana u pravcu sjeveroistok jugozapad, sa ulazom i preslicom za  zvono na jugozapadnoj i polukružnom apsidom na sjeveroistočnoj strani. U arhitekturi kapele korišćeni su  elementi kamene plastike sa neke starije gotičke građevine. Portal je izveden sa gotičkim prelomljenim lukom sa  motivom žioke na raboš. Dovratinici portala takođe su od spolija. Iznad portala u reljefu je izrađen anđeo koji  nosi svitak. Iznad anđela je rozeta. Bočno od ulaznih vrata nalaze se horizontalno orijentisani mali prozori sa  kamenim pragovima. Iznad desnog prozora na kamenoj kvadratnoj ploči uklesan je natpis o posveti, graditeljima  i godini gradnje koji glasi: SACELLUM HOC/DEIPARAE CARMELIT/ ACSS/ NICOLAO ET/ FRANCISCO/ SACRUM/  FRATRUM RIZZO PIETAS/ EREXIT AD 1676. Iznad lijevog prozora je kamena kvadratna ploča sa baroknim grbom  porodice Rico, sa prikazom ježa u reljefu. U gornjoj zoni pročelja nalaze se dvije kamene konzole u obliku šake.  Ista konzola nalazi se i na sjeveroistočnoj, bočnoj fasadi. Pročelje se završavalo preslicom za zvono koja je samo  djelimično sačuvana. Na bočnim zidovima je po jedan horozontalni prozor.   Crkva je zidana tesanim kamenom, kontinualnim redovima različite visine. Zidovi se završavaju kotalima, a krov  je dvovodni i bio je najvjerovatnije pokriven kanalicom. U unutrašnjosti, kapela je jednobrodna, sa  pravougaonim oltarskim prostorom. Zsvedena je poluobličastim svodom sa nadvišenim temenom. Svod se  oslanja na jednostavan vijenac od kamena i izveden je od kamena i sige. U temenu svoda je kamena rozeta.  222 Studija kulturne baštine Vrmca - ANEKSI


Natpis o posveti kapele  Anđeo iznad ulaza u crkvu Detalj ulaznog portala GENEZA – IZVORNI OBLICI, PREGRADNJE, FAZE GRADNJE, HRONOLOGIJA  U gradnji kapele korišćeni su elementi dekorativne plastike sa neke starije gotičke građevine.  POKRETNI PREDMETI FUNKCIONALNO VEZANI ZA OBJEKAT NAPOMENE   U kapeli se nalazi nekoliko fragmenata lučnog otvora, koji se vjerovatno nalazio između naosa i oltarskog  prostora.  INTERVENCIJE  NA OBJEKTU  Krovni pokrivač je uklonjen, najverovatnije su bili planirani radovi na zameni pokrivača koji nisu izvedeni.  ZATEČENO STANJE   Kapela nije u funkciji, u veoma lošem je stanju i preti joj rušenje.   Apsida je u potpunosti odvojena od broda crkve. Na zidovima i svodu se uočavaju pukotine. Krovni pokrivač je  uklonjen, što doprinosi ubrzanom propadanju svoda.  Stabla čempresa u neposrednoj blizini, uz zidove, ugrožavaju temelje kapele. Ulaz u kapelu je zarastao u šiblje.  VALORIZACIJA   Kapelica svjedoči o načinu života u Boki Kotorskoj u XVII vijeku, kada su bogate trgovačke porodice stalno  nastanjene u Kotoru, imale imanja i ljetnjikovce u drugim djelovima zaliva, naročito u nižim zonama Vrmca.  Kapela, zajedno sa ostacima zgrada i okolnim obradivim terasastim imanjima reprezentuje tipičnu organizaciju  imanja kotorske vlastele i bogatih građana.   Skladna arhitektura kapele, sastavljene skoro u potpunosti od spolija, sa elementima umjetničke vrijednosti i  fine zanatske izrade, kao što je grb porodice Rico, natpis i anđeo iznad ulaza, daju kapeli izuzetnu arhitektonsku i  umjetničku vrijednost.   MJERE ZAŠTITE     Sprovesti hitne mjere zaštite kapele kako bi se spriječilo dalje rušenje i sačuvali od raznošenja elementi  kamene plastike koji se nalaze u crkvi.   Izvršiti arhitektonsko istraživanje kapele i kompleksa zgrada u neposrednoj okolini kako bi se utvrdio  period i hronologija gradnje, funkcionalna i arhitektonska veza koja je postojala između ovih zgrada.   Izraditi projekat uređenja i prezentacije kompleksa i projekat restauracije kapele.  LITERATURA, IZVORI, ISTRAŽIVANJA, DOKUMENTACIJA,  FOTOGRAFIJE, CRTEŽI, PROJEKTI   Arhitektkonski snimak postojećeg stanja izradila je arh. Aleksandra Kapetanović   Шематизам православне епархије бококоторске, дубровачке и спичанске за годину 1891, 40. 

223


GRADITELJSKA BAŠTINA VRMCA – SAKRALNA ARHITEKTURA  MJESTO – LOKALITET  OBJEKAT Kavač, Kotor  Crkva Sv. Petke  ADRESA, LOKACIJA  NAMJENA,TIP Kavač  sakralna  KATASTARSKA PARCELA  VLASNIŠTVO KO Kavač KP 212  Srpska pravoslavna crkva  ISTORIJAT  Pravoslavno stanovništvo sela Mrčevac, Bogdašići i Kavač do sredine  XIX vijeka nije imalo pravoslavnu crkvu i groblje. Zahvaljujući  angažmanu kotorskog paroha I. Popovića, sagrađena je pravoslavna  crkva u Kavuču, na imanju koje je Vuk Ćuković poklonio 1890.  godine pravoslavnoj crkvi.  Gradnja crkve Sv. Petke započeta je postavljanjem kamena temeljca  28. jula 1849. godine, a posvećena je 1. maja 1855. godine. Prema  opisu iz 1864, crkva je bila dužine 13, širine 7 i visine 7 lakata. Trošak  za izgradnju crkve iznosio je 2000 florina, a novac je prikupljen  prilozima kotorana pravoslavne vjeroispovijesti i pravoslavnih žitelja  sela Bogdašići, Kavač i Mrčevac za čije potrebe je crkva građena.  

EVIDENCIJA – OZNAKA  REGISTAR − KATEGORIJA 

br.

30

OBRAĐIVAČ – DATUM  K. Lisavac, septembar 2014. 

Prikaz crkve na planu iz 1872. godine OPIS  Crkva se nalazi u Kavču, na izuzetnom, istaknutom mjestu, sa kojeg se pruža vidik na solila, Vrmac, Tivat, Lušticu,  tivatski zaliv i otvoreno more. Crkva se nalazi u okviru nekadašnjeg imanja Rizzo. Ispred crkve je groblje.  Crkva je orijentisana u pravcu istok zapad, sa polukružnom apsidom na istočnoj i ulaznim portalom i preslicom za  zvono na zapadnoj strani. Iznad ulaza je rozeta. Preslica za zvono je trodjelna. Na južnoj i zapadnoj fasadi nalazi  se po jedan polukružno završen prozor sa jednostavnim kamenim okvirom.  Crkva je građena od kamena, spolja malterisana i pokrivena kanalicom.   U spoljašnjoj malterskoj obradi na uglovima crkve izvedeni su u malteru ugaoni kvaderi. Zidovi se završavaju  profilisanim vijencem.  

Pogled na glavnu fasadu  Pogled sa jugoistoka  GENEZA – IZVORNI OBLICI, PREGRADNJE, FAZE GRADNJE, HRONOLOGIJA  POKRETNI PREDMETI FUNKCIONALNO VEZANI ZA OBJEKAT  NAPOMENE   INTERVENCIJE  NA OBJEKTU   ZATEČENO STANJE   Crkva je u relativno dobrom stanju. Na fasadama se uočava ljuspanje površinskog malterskog sloja. Nije  utvrđeno stanje u unutrašnjosti.      224 Studija kulturne baštine Vrmca - ANEKSI


VALORIZACIJA   Jedna od crkava malih dimezija, izgrađenih na izuzetnim lokacijama, čini akcenat i učestvuje u formiranju  kulturnog pejzaža Vrmca. Crkva ima istorijske, ambijentalne i pejzažne vrijednosti.  MJERE ZAŠTITE   Izvršiti arhivska i arhitektonska istraživanja crkve i okolnih objekata koji su u ruševnom stanju, kako bi se došlo  do potpunijih saznanja o arhitekturi, hronologiji gradnje, kao i transformacija koje su tokom vremena nastale.   U skladu sa rezltatima istraživanja, utvrdiće se potreba eventualnih konzervatorskih radova.  LITERATURA, IZVORI, ISTRAŽIVANJA, DOKUMENTACIJA,  FOTOGRAFIJE, CRTEŽI, PROJEKTI   Магазин Далматинско Сербски, Задар, 1864. 

   

225


7. Aneks – vojna arhitektura ODBRAMBENA ARHITEKTURA Oklopljeni for Vrmac, Kavač, Kotor Baterija Škaljari, Škaljari, Kotor Baterija Kavač, Škaljari, Kotor Utvđenje Trojica, Prevoj Trojica, Škaljari, Kotor Forovi Bijeli pijesak i Verige, Lepetani, Tivat Sistem od šest zaprečnih utvrđenja oko Tivta (Donja Lastva, Ruljina, Podkuk, Nakuk, Mažina, Tripovići)

AUSTROUGARSKI PUTEVI Serpentinski put Muo − Vrmac Makadamski austrougarski vojni put Vrmac Gornja Lastva

226 Studija kulturne baštine Vrmca - ANEKSI


GRADITELJSKA BAŠTINA VRMCA – ODBRAMBENA ARHITEKTURA – AUSTROUGRARSKI PERIOD 

MJESTO – LOKALITET  OBJEKAT OZNAKA  Kavač, Kotor  Oklopljeni for Vrmac  OklForV  ADRESA, LOKACIJA  NAMJENA, tip objekta REGISTAR – KATEGORIJA 485 nmv, poluostrvo Vrmac  oklopljeni for  Objekat nije pod zaštitom  KATASTARSKA PARCELA  VLASNIŠTVO OBRAĐIVAČ – DATUM  KO Kavač KP 4  M. Vrzić, K. Lisavac, oktobar 2014.  ISTORIJAT   Tvrđava Vrmac sagrađena je na osnovu odluke Carske komisije, 1894. godine, na mjestu “privremene tvrđave  Vrmac” iz 1887. godine. Na toj lokaciji je već postojala “prva tvrđava Vrmac” iz 1860. godine, koja je imala manju  ulogu u ustancima 1869 i 1882. godine.  Sagrađena na strateški izuzetno važnom mjestu, tvrđava je trebalo da spriječi, zajedno sa utvrđenjem Goražda i  baterijom Škaljari, napad sa istoka na Kotor, neprijateljsko napredovanje prema Župi preko Budve i padina  Trašte, kao i da kontroliše uspon do Goražda i leđa Vrmca.  Tvrđava Vrmac sagrađena je kao planinska tvrđava koja sjedinjuje sav potreban prostor za trupe, operativni dio i  odbranu u jednom objektu sa najmanjom mogućom osnovom. Imala je naoružanje od osam topova i četiri  haubice. Svi topovi su bili smješteni u oklopljene kazamate, a haubice u čelične kupole. Dodatno, imala je dve  kupole za posmatranje. Između 1906 i 1907 godine izvedena je rekonstrukcija tvrđave kada je plafon  kazamatiranih baterija pojačan betonskim slojem. Kasnije je, zbog zastarelosti, planirana zamena ove tvrđave  novom, modernom, otpornom na bombe. Nova tvrđava je trebalo da bude sagrađena na vrhu Sv. Ilija, ali njena  gradnja nije realizovana.  U Prvom svjetskom ratu, tvrđava je bila u centru ratnih operacija između Austrougarske i Crne Gore i bila je jako  oštećena. Poslije osvajanja Lovćena od strane Austrijanaca i okupacije Crne Gore, u proleće 1916. godine,  tvrđava je bila u potpunosti obnovljena, ali djelimično razoružana. Poslije rata tvrđava je preuzeta i korišćena od  strane Jugoslovenske vojske. Nije poznato koliko je bila u upotrebi. 

Osnova prizemlja (iz: Pavićević R., Werk) Pogled na tvrđavu OPIS  Kopneno utvrđenje − Oklopljeni for −Tvrđava Vrmac nalazi se na 485 mnv, na malom grebenu između Sv. Ilije  (768 mnv) i prevoja Trojica. Do utvrđenja se dolazi austrougarskim putem od Trojice. Do utvrđenja se može doći  i starim serpentinskim putem koji je izgrađen 1860. godine, a služio je da poveže tvrđavu Vrmac sa Kotorom i sa  magacinom municije koji se nalazio u naselju Muo.  Oklopljeni for Vrmac ima osnovu poligonalnog oblika, poluukopan je i opasan rovom širine 7m, a dubine 5m. For  ima prizemlje i sprat. U for se ulazi kroz rov koji je na ulaznoj strani ograđen visokom ogradom od kovanog  gvožđa. Ulaz je dvostruko obezbijeđen, prvo rešetkom od kovanog gvožđa, a na kraju ulaznog hodnika punim  metalnim dvokrilnim vratima. U središtu fora nalazi se unutrašnje zatvoreno i nasuto dvorište oko kojeg je  hodnik duž kojeg se nižu prostorije. U prizemlju su se nalazili magacini municije i hrane, kuhinja, latrine. Na  zapadnoj i na istočnoj strani izgrađen je po jedan eskarpni kaponir. Na prvom spratu se nalazila kasarna,  kazamatirane oklopljene baterije, oklopne osmatračnice. Na gornjoj površini fora su kupole haubica. Za  prenošenje municije iz magacina korišćen je lift.  

227


Tvrđava je zidana od pravilno tesanog kamena, u pravlinim redovima sa vrlo uskim spojnicama. Debljine zidova  su 1,83 m, odnosno 1 klafter. Dimenzije kamenih blokova su 42–65 cm x 31 cm. Ulazni portal je lučno završen i  reprezentativno obrađen, u bunjatu. Prozorski otvori su lučno završeni i zaštićeni gvozdenim rešetkama i  metalnim dvokrilnim kapcima. Gornje, zaobljene površi fora, sa kazamatiranim baterijama, izvedene su od  betona.  Svodovi u svim prostorijama u prizemlju izvedeni su od opeka, a na prvom spratu od betona i metalnih profila.  Pregradni zidovi su od kamena. Podovi u prostorijama za posadu su od dasaka postavljenih preko metalnih  nosača. U kazamatiranim baterijama očuvane su pancirne kalote. Na unutrašnjoj strani, duž zidova južne  kazamatirane baterije, izrađen je fiz visine oko 1m, sa likovima svetaca. Ova, reprezentativna prostorija, bila je  odvojena pregradnim zidom i vratima od hodnika. Pregradni zid je izveden od daščane potkonstrukcije i maltera,  u imitaciji kamenih blokova. Sudeći po ostacima, parapetna zona zidova bila je bojena i završena bordurom.  Ispred fora, na glasiji, nalazi se osmatračnica. U neposrednoj okolini tvrđave, sagrađeni su oficirski stanovi,  skladišta, magacini i osmatračka mjesta. U samom foru bila je jedna zasvedena cisterna, dok se druga nalazila  kod oficirskih stanova. 

Pogled na hodnik u prozemlju 

Oklopljena kupola

Ulaz u for 

Friz u kazamatiranoj bateriji  Prostorija kasarne u prizemlju  FAZE GRADNJE   1858. godine – sagrađena je tvrđava privremenog tipa (s prilaznim putem iz Mula gdje su se nalazile  baterije i magazini oružja);    1887. godine – sagrađena je privremena tvrđava Vrmac na mjestu prve tvrđave Vrmac   1894 do 1897. godine − na mjestu tvrđave iz 1887. godine sagrađena je nova, oklopljena tvrđave   1906 i 1907. godine – rekonstrukcija tvrđave − uklonjeni slobodnostojeći zidovi na kazamatiranim  baterijama, plafon pojačan betonskim slojem debljine oko 1,5 m.  TIP  Tvrđava Vrmac je po tipu oklopljeni for.  POVEZANOST SA OSTALIM ELEMENTIMA FORTIFIKACIONE ARHITEKTURE U BOKI KOTORSKOJ  Tvrđava je bila povezana sa baterijom Škaljari, do koje su, zbog prevoza oružja i drugog materijala, bile  postavljene šine. Vagone su vukli vojnici ili kolska zaprega.  U blizini fora Vrmac, ispod puta koji vodi ka zapadu, nalazili se polustalni artiljerijski položaji za 3 baterije:  Baterija Bogdašić I i II, i Brajel. Ispred ovih baterija, na putu za Bogdašiće, bio je izgrađen veliki municioni  228 Studija kulturne baštine Vrmca - ANEKSI


Magazin za okolna utvrđenja i baterije. Tvrđava Vrmac bila je povezana sa ostalim objektima pomoću telefonsko‐telegrafske, ali i signalne veze, tako da  su se informacije prenosile danju zastavom, a noću lampom. Vizuelna komunikacija postojala je s oklopljenim  forom Goražda na Mircu (na istoku), Grabovac u Donjem Grblju (na jugu), baterijama Radiševići u Krtolima (na  jugozapadu), Vranovim brdom iznad Perasta (na sjeveru).  OPREMA, NAORUŽANJE, MAŠINE  Naoružanje u tvrđavi je bilo austrijskog porijekla (Škoda):   8 haubica 120mm MKS M 80/85   4 oklopne haubice 100mm PHM 05  U foru se nalazio reflektor, prečnika 90cm, s dometom od 3km.  Ratni garnizon bio je predviđen za 5 oficira i 177 vojnika.   Pred Prvi svjetski rat rov je bio zaštićen bodljikavim žicama, a na udaljenosti od 30 m na prilazu s istoka, nalazila  se zapreka od nekoliko redova žice i gvozdenih kočeva. Zapreke od žice protezale su se od baterije Škaljari i bile  su prevučene su preko grebena Vrmca.  INTERVENCIJE NA OBJEKTU PO PRESTANKU ORIGINALNE FUNKCIJE  ZATEČENO STANJE   Opšte stanje fora Vrmac je loše. Tvrđava je napuštena.   Rov je neprohodan i zarastao u travu. U rovu se nalaze visoka stabla čije korenje ugrožava objekat.  Zidovi fora, kao i kontraeskarpa, zarasli su u vegetaciju i obloženi mahovinom usled velike vlage    U gornjim zonama zidova uočava se vegetacija zbog pukotina u betonu i malteru.   Metalni šaloni su oštećeni, a određen broj nedostaje; nedostaju metalne rešetke na određenom broju  prozora; metalna ograda rova je iskrivljena i polomljena   U unutrašnjosti prostor je raščišćen; podovi od dasaka su delimično truli; pojedine prostorije su  ugrožene vlagom    Prostorija na spratu, sa oslikanim likovima svetaca, u lošem je stanju; zidne slike su izbldele i oštećene;  pregradni zid sa imitacijom kamena je veoma oštećen  VALORIZACIJA   Oklopljeni for Vrmac, jedan od strateški najznačajnijih objekata tvrđave “Boka Kotorska”, reprezentuje  austrougarsku vojnu arhitekturu, tehnologiju i inženjerska dostignuća druge polovine XIX vijeka. For svojim  prostornim rješenjem, graditeljskom tehnikom i elementima naoružanja i opreme, predstavlja izuzetno delo  vojne arhitekture. Sagrađen na početnoj tački grebena Vrmca, sa koje se otvaraju vizure na dvije strane  Bokokotorskog zaliva, funkcionalno i vizuelno povezan sa drugim vojnim objektima na Vrmcu i u bokokotorskom  zalivu, for Vrmac ima izuzetne arhitektonske, ambijentalne i pejzažne vrijednosti.  SMJERNICE    Očistiti rov od samonikle vegetacije koja ugrožava zidove tvrđave   Restaurirati sve oštećene i nedostajuće elemente arhitekture tvrđave − metalne okove, kapke, rešetke,  ograde. Konzervirati metalne elemente u unutrašnjosti tvrđave – oklopljene kazamate, čelične kupole.  Konzervirati prostoriju na prvom spratu sa oslikanim zidovima   Voditi računa da se u okviru revitalizacije obezbijediti očuvanje arhitektonskih karakteristika tvrđave, što  podrazumijeva, osim očuvanja arhitekture, i očuvanje prilaza, okoline, vizura iz tvrđave ka ostalim  elementima fortifikacione arhitekture Boke Kotorske i Vrmca, kao i očuvanje glasije i neizgrađene zone  oko tvrđave; potrebno je preispitati odluku o gradnji hotelskog kompleksa u okolini tvrđave;   Predlaže se zaštita tvrđave kao kulturnog dobra  NAPOMENE  Po svojoj koncepciji tvrđava Vrmac je vrlo slična tvrđavama „perioda Vogl“ u južnom Tirolu. Iskustvo u  bombardovanju ove tvrđave tokom Prvog svjetskog rata, uticalo je na razouružavanje starih tvrđava u Južnom  Tirolu.  LITERATURA, IZVORI,  ISTRAŽIVANJA, DOKUMENTACIJA, FOTOGRAFIJE, CRTEŽI, PROJEKTI   Pavićević R., WERK − Austrougarske tvrđave u Crnoj Gori, Herceg Novi 2012.   Нешић Б., Утврђења у Боки Которској и Кривошијама, Краљевска Црногорска Врховна команда,  Цетиње 1914.   Sullivan B., The Austro‐Hungarian Fortresses of Montenegro, Hiker’s Guide, Herceg Novi, 2014, 23−35.    Pachauer V., Werk Vermac, Österreichische Gesellschaft für Festungsforschung/Austrian society for  Fortification Reseach, http://www.kuk‐fortification.net/werk‐vermac/  Arhivska građa  (KA (Ratni arhiv u Beču) Bibliothek Fd15 1/8 Stattscher Baubericht Nr8 uber den bau des forts Vermac bei  Cattaro)  229


GRADITELJSKA BAŠTINA VRMCA – ODBRAMBENA ARHITEKTURA – AUSTROUGRARSKI PERIOD

MJESTO – LOKALITET  OBJEKAT OZNAKA  Škaljari, Kotor  Baterija Škaljari  BatŠ  ADRESA, LOKACIJA  NAMJENA, tip objekta REGISTAR – KATEGORIJA 410 mnv  Baterija for  Objekat nije pod zaštitom  394   42 24 31.13   18 45 38.83  KATASTARSKA PARCELA  VLASNIŠTVO OBRAĐIVAČ – DATUM  KO Škaljari KP 406  Pravo korišćenja  ‐ Opština Kotor  K. Lisavac, septembar 2014.  ISTORIJAT  Prvobitna baterija Škaljari sagrađena je 1859/60  godine i nosila je naziv Batterie B. Na tom  mjestu je kasnije, u periodu 1884−1886,  sagrađena sadašnja baterija. Projekat za bateriju  nastao je kao rezultat uvođenja eksplozivne  municije, pa baterija predstavljaja početak  izgradnje austrijskih oklopljenih tvrđava u Boki  Kotorskoj.   Baterija je imala zadatak da u sadejstvu sa  forovima Vrmac i Goražda vodi artiljerijsku  borbu sa crnogorskom artiljerijom na položajima  Kuk i Krstac. Kontrolisala je sepentinski put  Kotor − Nejguši i sprečavala prodor kopnenih  snaga sa tog pravca u Kotor.  Pogled na bateriu Škaljari posle izgradnje  Do Prvog svjetstkog rata baterija je preuređivana, preoružavana i ugrađene su joj okopne kalote u kazamatima  za topove. Godine 1897. izvedena su dva protiveksplozivna osmatračka položaja, a 1907. godine postavljena je  stalna žičana zapreka u delu prednjeg rova. Godine 1914. naoružana je sa 4 topa 120 mm M‐80.   Prilikom bombardovanja 1914. godine, kada je baterija oštećena, pokazalo se da rješenje fora zamišljeno za  pružanje pasivnog otpora više nije bilo odgovarajuće. Baterija je bila razoružana 1915. godine i služila samo kao  baza pešadije. Kasnije je korišćena kao izvor građevinskog kamena.  OPIS  Oklopljena baterija Škaljari nalazi se na krajnjem istoku poluostrva, na okomitoj stijeni koja dominira prevojem  Trojica i rejonom Škaljara. Do baterije se dolazi od prevoja Trojice i raskrsnice puteva, drumskim putem ka  Vrmcu. Od glavnog puta za tvrđavu Vrmac (izgrađen 1882. godine) odvaja se put u dužini od 500 m koji vodi do  baterije.  Baterija je poligonalne osnove sa središnjim djelom i dva bočna krila. Krila su izvedena na nižoj koti od središnjeg  djela, a ova visinska razlika se savlađuje stepeništem unutar objekta. Baterija je imala prizemlje i sprat, a  prizemlje je većeg gabarita, sa kaponirima na krajevima krila. Prostorije u unutrašnjosti, na prvom stpratu,  povezane su hodnikom. Oko objekta je bio izveden rov. U okviru baterije se nalazila velika cisterna.  Baterija je zidana od kamena. U unutrašnjosti, sve prostorije su bile zasvedene svodovima od opeke. 

Pogled na položaj baterije Škaljari      230 Studija kulturne baštine Vrmca - ANEKSI

Pogled na bateriju Škaljari


GENEZA    Na mjestu gdje je sagrađena baterija Škaljari, već 1860‐ih sagrađen je jedan polustalni objekat, a zatim je 1878.  godine sagrađena polustalna baterija, Baterija B. Baterija Škaljari sagrađena je u periodu od 1884. do 1886.  godine i prvo je nosila naziv baterija Vrmac. Kasnije je preimenovana u bateriju Škaljari kako bi se izbjegla  zabuna s baterijom Vrmac lociranom oko 1,5 km sjeverno.  TIP   baterija for  POVEZANOST SA OSTALIM ELEMENTIMA FORTIFIKACIONE ARHITEKTURE NA VRMCU I U BOKI KOTORSKOJ  Vizuelna komunikacija postojala je s oklopljenim forom Goražda na Mircu (na istoku), Grabovac u Donjem  Grblju (na jugu), baterijama Radiševići u Krtolima (na jugozapadu), Vranovim brdom iznad Perasta (na sjeveru) i  serpentinskim putem Kotor – Njeguši.  Drumski saobraćaj − Put od prevoja Trojica vodio je do tvrđave Vrmac, a zatim grebenom (povezujući vojne  objekte) do vrha Sv. Ilija i dalje do Gornje Lastve.   Poljska željeznica Radi prevoza oružja i drugog materijala, postavljene su šine od baterija Škaljari i Kavač do  tvrđave Vrmac. Vagone su vukli vojnici ili konjska zaprega.  NAORUŽANJE, MAŠINE  Naoružanje  4 topa 120mm M‐80 u pancirnim kazamatima   Oklopne kalote su proizvedene u austrijskoj firmi Schukowitzgasse.  Ratni garnizon bio je predviđen za 5 oficira i 127 vojnika.   INTERVENCIJE NA OBJEKTU PO PRESTANKU ORIGINALNE FUNKCIJE  Posle rata Škaljari su služili kao “kamenolom”. Spoljašnji zidovi okrenuti padini i delom zidovi flanki su uklonjeni.  Kasnije je u okolini tvrđave bila deponija smeća.  ZATEČENO STANJE   Objekat je u ruševnom stanju, nepristupačan i zarastao u vegetaciju. Deponija otpada, koja se nalazila u okolini  objekta uklonjena je 2012  godine.   I pored ruševnog stanja, sačuvani djelovi baterije omogućavaju da se utvrdi u potpunosti nekadašnja arhitektura  utvrđenja.  VALORIZACIJA  For Skaljari predstavlja izuzetno delo austrougarske vojne arhitekture XIX vijeka. Reprezentuje prve forove sa  oklopljenim kazamatiranim baterijama. Baterija Škaljari je najveća baterija u ukupnom fortifikacijskom uređenju  tvrđave Boka Kotorska i jedina je koja ima oklopne kalote za topove. Izuzetna arhitektonska i tehnička vrijednost  ove baterije ogleda se u prostornom rješenju i formi utvrđenja, izvedenoj u skladu sa strateškim zahtevima i  konfiguracijom terena. Osim arhitektonske, tehničke i graditeljske vrijednosti, for svojim položajem učestvuje u  formiranju “vojnog pejzaža” Vrmca, čineći vezu sa ostalim elementima austrijske vojne arhitekture XIX vijeka –  serpentinama Kotor Njeguši, tvrđavama Goražda i Vrmac.  SMJERNICE   Očistiti okolinu tvrđave i samu tvrđavu od preostalog smeća.    Izvršiti arhivsko istraživanje, snimanje postojećeg stanja, analizu statičke stabilnosti i mogućnosti  restauracije.    Izraditi analizu mogućnosti revitalizacije objekta, vodeći računa o arhitektonskim, ambijentalnim,  tehničkim, istorijskim i pejzažnim vrijednostima.  NAPOMENE  LITERATURA, IZVORI,  ISTRAŽIVANJA, DOKUMENTACIJA, FOTOGRAFIJE, CRTEŽI, PROJEKTI   Pavićević R., WERK − Austrougarske tvrđave u Crnoj Gori, Herceg Novi 2012.   Нешић Б, Утврђења у Боки Которској и Кривошијама, Краљевска Црногорска   Pachauer V., Batterie Skaljari, Österreichische Gesellschaft für Festungsforschung/Austrian society for  Fortification Reseach, http://www.kuk‐fortification.net/batterie‐skaljari/   

231


GRADITELJSKA BAŠTINA VRMCA – ODBRAMBENA ARHITEKTURA – AUSTROUGRARSKI PERIOD 

MJESTO – LOKALITET  OBJEKAT OZNAKA Škaljari, Kotor  Baterija Kavač  BatK  ADRESA, LOKACIJA  NAMJENA, tip objekta REGISTAR – KATEGORIJA  400 mnv  Baterija for  Objekat nije pod zaštitom  KATASTARSKA PARCELA  VLASNIŠTVO OBRAĐIVAČ – DATUM  KO Kavač KP 767  Državna svojina  K. Lisavac, septembar 2014.  ISTORIJAT  Baterija for Kavač sagrađena je u isto vrijeme kada i ostali fortifikacijski objekti grupe Vrmac (1884 – 1886).  Zadatak baterije bio je da u sadejstvu sa tvrđavom Goražda i ostalim utvrđenjima na Vrmcu zatvori pravce koji iz  Crne Gore vode u Bokokotorski zaliv. Imala je i zadatak da kontroliše pravce koji iz Budve vode ka tivatskom  polju.   OPIS  Baterija Kavač nalazi se na poluostrvu Vrmac, na 400  mnv, na visu koji dominira rejonom Kavač – Trojica –  Goražda i čitavim tivatskim poljem. Do baterije se  dolazi sa prevoja Trojica, putem prema tvrđavi  Vrmac. Na udaljenosti od oko 3km, od okuke druge  serpentine, vodi austrougarski put do tvrđave.   Od baterije je ostao samo zid borbenog dela u kome  su sačuvani kazamatni otvori za dejstvo topova.   

Pogled na lokaciju baterije Kavač sa puta Vrmac Trojica FAZE GRADNJE  TIP   Predstavlja bateriju for.  POVEZANOST SA OSTALIM ELEMENTIMA FORTIFIKACIONE ARHITEKTURE NA VRMCU I U BOKI KOTORSKOJ  Baterija Kavač je bila povezana kolskim putem sa baterijama Trojica, Škaljari i forom Vrmac, a poljskom  železnicom sa baterijom Škaljari i oklopljenim forom Vrmac. Šine su bile postavljene radi prevoza oružja i drugog  materijala. Vagone su vukli vojnici ili konjska zaprega.  NAORUŽANJE, MAŠINE  Baterija je bila naoružana sa četiri topa 120 mm M‐04.  INTERVENCIJE NA OBJEKTU PO PRESTANKU ORIGINALNE FUNKCIJE   ZATEČENO STANJE   Baterija Kavač je u ruševnom stanju.   VALORIZACIJA   Baterija Kavač reprezentuje austrougarsku vojnu arhitekturu druge polovine XIX vijeka kao značajan dio složenog  sistema fortifikacionih objekata tvrđave Boka Kotorska. Baterija ima arhitektonsku, tehničku, građevinsku,  ambijentalnu i pejzažnu vrijednost.  SMJERNICE  Potrebno je izvršiti arhivsko i arhitektonsko istraživanje i utvrditi stanje i stepen očuvanosti objekta. Na osnovu  rezultata istraživanja odrediće se smjernice za zaštitu.   NAPOMENE  LITERATURA, IZVORI,  ISTRAŽIVANJA, DOKUMENTACIJA, FOTOGRAFIJE, CRTEŽI, PROJEKTI   Pavićević R., WERK − Austrougarske tvrđave u Crnoj Gori, Herceg Novi 2012.   Нешић Б., Утврђења у Боки Которској и Кривошијама, Краљевска Црногорска 

232 Studija kulturne baštine Vrmca - ANEKSI


GRADITELJSKA BAŠTINA VRMCA – ODBRAMBENA ARHITEKTURA – AUSTROUGRARSKI PERIOD 

MJESTO – LOKALITET  OBJEKAT OZNAKA Prevoj Trojica, Škaljari  Utvđenje Trojica  BatT  248   42 24 04.14   18 45 38.91231  ADRESA, LOKACIJA  NAMJENA, tip objekta REGISTAR – KATEGORIJA  Škaljari, Kotor  Baterija−for  Objekat nije pod zaštitom  KATASTARSKA PARCELA  VLASNIŠTVO OBRAĐIVAČ – DATUM  KO Škaljari KP 71  Državna svojina  M. Vrzić, K. Lisavac, avgust 2014.  ISTORIJAT  Prevoj Trojica, kao značajan strateški punkt, utvrđivan je  kroz vjekove. Tokom Mletačke vladavine na prevoju i  raskrsnici puteva izgrađena je tvrđava sa trospratnom  kulom. Tvrđava je u više navrata rušena i preuređivana.  Godine 1813. vođene su borbe oko ove tvrđave između  Francuza i Crnogoraca. U toku borbe, došlo je do požara u  skladištu baruta, pa je tvrđava razorena eksplozijom.  Dolaskom Austrije, tvrđava Trojica je preuređena. Sudeći  po planu tvrđave iz 1861. godine, oko kule je postojao  bedem, a prostor između bedema i kule bio je zatvoren do  nivoa drugog sprata kule.   U periodu 1875–1876. sagrađena je nova baterija Trojica.  Pogled na kulu Ostaci stare trospratne kule očuvani su i uklopljeni u  cjelinu sa novom baterijom. Nova baterija Trojica  sagrađena je kao prizemna polukružna utvrda, sa svim  elementima fora. Baterija nije imala spoljašnji rov, već je  bila ograđena žičanim pojasom, neposredno uz zgradu.   Zadatak baterije bio je da kontroliše prevoj i komunikacije  koje vode ka Kotoru, Tivtu, Njegušima, Budvi i vodi borbu  sa crnogorskom artiljerijom na lovćenskim padinama.  Kontrolisala je i međuprostor između tvrđava Goražda i  Vrmac i u sadjestvu sa njima činila zadnju liniju odbrane  Kotora.  Godine 1914. utvrđenje je bilo gotovo napušteno, u  tvrđavi se nalazila samo pješadija.   Pogled na kompleks OPIS  Utvrđenje se nalazi na prevoju koji spaja Kotorski i Tivatski zaliv, na krajnjem istoku poluostrva Vrmac. Do  prevoja se stiže iz pravca Kotora, Tivta, Budve i Njeguša.   Tvrđava danas predstavlja kompleks koji se sastoji iz elemenata koji potiču iz različitih perioda.   U središtu je starija mletačka kula. Kula ima prizemlje, dva sprata i topovsku paltformu. Spolja, kula u donjoj  zoni ima eskarpu zidanu kamenom, koja se završava polukružnim vijencem. Iznad vijenca, zidovi su malterisani  crkvenkatim malterom. Međuspratne konstrukcije iznad prizemlja i prvog sprata su bile drvene. Drugi sprat je  znatno viši od donjih spratova. Topovsku platformu iznad drugog sprata nosila su dva poluobličasta svoda koji  su se oslanjali na središnji konstruktivni zid unutar kule i na bočne zidove.  Oko starije kule sagrađena je mlađa baterija. Baterija je prizemna građevina lučne osnove. Zidana je fino  klesanim tesanicima, sa veoma uskim spojnicama. Otvori kazamata (toparnice) izvedeni su sa pažljivo  obrađenim okvirima i lučno završeni. Iznad toparnica, na fasadi su vidni rasteretni luci. Iznad svakog topovskog  otvora nalazi se i po jedan mali kvadratni otvor. Bočno od topovskih otvora, sa svake strane, nalazi se po jedna  puškarnica. Baterija ima dvovodni krov, a pokrivena je kanalicom.  FAZE GRADNJE   U periodu mletačke vladavine sagrađena je tvrđava Trinità, sa trospratnom kulom. Tvrđava je preuređena  1814. U periodu 1878–1886 ispred kule je dograđena baterija. Pretpostavlja se da je baterija obnovljena 1907.  godine.  TIP  Utvrđenje predstavlja bateriju for.     233  


POVEZANOST SA OSTALIM ELEMENTIMA FORTIFIKACIONE ARHITEKTURE U BOKI KOTORSKOJ   Budući da se nalazi na prevoju, tvrđava je bila povezana sa mnogim utvrđenjima u Boki.  Vizuelna komunikacija postojala je s vojnim objektima Goražda na Mircu, Grabovac u Donjem Grblju,  baterijama Radiševići u Krtolima, Svetim Ivanom i Škaljarima, Vranovim brdom iznad Perasta i gradom Kotorom. Drumski saobraćaj na prevoju Trojica račvao se prema Kotoru, Lovćenu, Budvi, Tivtu i Vrmcu.   POSADA, NAORUŽANJE, MAŠINE  Baterija je bila naoružana s 4 topa od 120mm M‐04  INTERVENCIJE NA OBJEKTU PO PRESTANKU ORIGINALNE FUNKCIJE  ZATEČENO STANJE   Tvrđava je napuštena i u ruševnom stanju. Tokom vremena su nestale drvene tavanice iznad prizemlja i prvog  sprata, kao i srednji konstruktivni zid koji je nosio svodove iznad drugog sprata. Na sjevernoj strani obrušen je  veći dio zida. Krovni pokrivač baterije je oštećen, što dovodi do prodora vlage. Baterija služi kao magacin.  Okolni prostor je zapušten i neuređen.  VALORIZACIJA  Tvrđava Trojica predstavlja složen fortifikacioni kompleks nastao transformacijama i dogradnjama mletačkog  utvrđenja. Nalazi se na strateški izuzetno značajnom mjestu. Tvrđava ima arhitektonske, građevinske, istorijske  i pejzažne vrijednosti.  SMJERNICE   Izvršiti arhivsko, arheološko i arhitektonsko istraživanje, i arhitektonsko snimanje utvrđenja, kako bi se  utvrdile faze gradnje, transformacije i sagledala arhitektura utvrđenja   Predvidjeti restauraciju sjevernog spoljašnjeg zida, rekonstrukciju konstruktivnog zida u unutrašnjosti  kule, parapetnih zidova na terasi, kao i drvenih tavanica iznad prizemlja i prvog sprata kule    Očuvati stablo bora sa jugoistočne strane    Uređenje terena oko utvrđenja predvidjeti u skladu sa rezultatima proučavanja    Buduću namenu utvrditi u skladu sa karakterom, značajem i prostornim mogućnostima utvrđenja.   Predlaže se zaštita tvrđave Trojica kao kulturnog dobra  NAPOMENE  LITERATURA, IZVORI,  ISTRAŽIVANJA, DOKUMENTACIJA, FOTOGRAFIJE, CRTEŽI, PROJEKTI   Lalošević, R. Pavićević, Fortifikacioni sistem Boke Kotorske austrougarskog peroda, БОКА 33/2013,  7−54.   Pavićević R., WERK − Austrougarske tvrđave u Crnoj Gori, Herceg Novi 2012.   Нешић Б., Утврђења у Боки Которској и Кривошијама, Краљевска Црногорска Врховна команда,  Цетиње 1914. 

       

234 Studija kulturne baštine Vrmca - ANEKSI


GRADITELJSKA BAŠTINA VRMCA – ODBRAMBENA ARHITEKTURA – AUSTROUGRARSKI PERIOD  MJESTO – LOKALITET  Lepetani, Tivat 

OBJEKAT Forovi Bijeli pijesak i Verige 

OZNAKA ForV  For BP  REGISTAR – KATEGORIJA    Objekti se ne nalaze pod zaštitom 

ADRESA, LOKACIJA  NAMJENA, tip objekta For Verige 110mnv    93    42 28 32.73   18 41 29.49  Kopnena utvrđenja – forovi  Stražarnica Verige  57  42 28 33.23   18 41 25.36    For Bijeli pijesak 110mnv  128   42 28 24.08   18 41 23.48  Stražarnica Bijeli pijesak  57  42 28 33.23  18 41 25.36  KATASTARSKA PARCELA  VLASNIŠTVO OBRAĐIVAČ − DATUM  KO Lepetani KP 521, 527, 528  Opština Tivat  ISTORIJAT   Forovi Bijeli pijesak i Verige sagrađeni su u drugoj polovini XIX vijeka.  Namena forova je bila da kontrolišu tjesnac Verige, kao i dio  Risanskog i Kotorskog zaliva. Dva fora, skoro identična i građena u isto  vrijeme, bila su posljednja prepreka za ulazak protivničkih brodova u  Risanski i Kotorski zaliv.   Ispred svakog od forova, prema moru, sagrađena je po jedna  dvospratna stražarsko – osmatračka kula sa mitraljezom na drugom  spratu. Ove stražarske kule obezbeđivale su, između ostalog, i tri  velika magacina municije koji su se nalazili uz obalu. Magacini su  služili za snabdijevanje pomorske i kopnene vojske. Jedan od  magacina bio je nad vodom, na šipovima. Pred Prvi svjetski rat, pored  osmatračkih kula nalazile su se i kasarne opasane žicom u kojima je  Projekat serpentina ispred forova  bila smještena pješadija.  OPIS   Kopnena utvrđenja – forovi Bijeli pijesak i Verige nalaze se na krajnjem zapadu poluostrva Vrmac, iznad tesnaca  Verige, na 110 mnv. For Bijeli pijesak nalazi se na južnom, a for Verige na susjednom, sjevernom grebenu. Ispod  forova, na udaljenosti od oko 50 metara, nalazi se po jedna stražarnica (vahhaus) Verige −Katene.   Do svakog od forova stiže se zasebnim serpentinskim putem koji vodi od priobalnog puta. Forovi su takođe i  međusobno povezani gornjim putem. U same forove se ulazi sa istočne, bočne strane.   Svaki od forova je sagrađen kao planinsko utvrđenje sa bastionom, dva kazamata za topove i platformom. U  sklopu fora je i kazamatna kasarna za manju posadu, kao i cisterna. Forovi su sagrađeni od kamena.  Stražarsko osmatračke kule izvedene jsu od betona i malterisane. Kule su kružne osnove i imju dva sprata. Osim  ulaznih vrata, u prizemlju nema otvora. Na spratu se nalazi osam izduženih otvora – puškarnica u pravilnom  rasporedu.  FAZE GRADNJE  TIP   Utvrđenja su po tipu forovi.  POVEZANOST SA OSTALIM ELEMENTIMA FORTIFIKACIONE ARHITEKTURE U BOKI KOTORSKOJ   Forovi su međusobno povezani putem i građeni u isto vrijeme. Forovi su preko serpentinskog puta bili povezani  s drumskimi saobraćajem − priobalnim putem iz Kotora vodi do Tivta.  NAORUŽANJE, POSADA, MAŠINE  Osmatračka kula je bila naoružana mitraljezom, koji se nalazio na drugom spratu.  INTERVENCIJE NA OBJEKTU PO PRESTANKU ORIGINALNE FUNKCIJE  ZATEČENO STANJE   Forovi su napušteni, bez funkcije. Zarasli su u vegetaciju i teško pristupačni. U građevinskom smislu, forovi su u  relativno dobrom stanju.        235


VALORIZACIJA   Forovi Bijeli pijesak i Verige reprezentuju austrougarsku vojnu arhitekturu druge polovine XIX vijeka. Građeni u  isto vrijeme, sa skoro identičnim arhitektonskoim rješenjem, osmatračkim kulama, prilaznim serpentinama i  putem koji ih međusobno povezuje, predstavljaju složen kompleks fortifikacione arhitekture, izuzetnih  arhitektonskih, građevinskih, ambijentalnih i pejzažnih vrijednosti.   SMJERNICE   Izvršti raščišćavanje prilaza i okoline fora kako bi se mogao izvršiti uvid u postojeće stanje. Obavezno  izvršiti pregled pristupnog puta i okoline fora, budući da postoje informacije da je teren miniran.    Arhitektonski snimiti ceo kompleks i izraditi analizu mogućnosti budućeg korišćenja objekta u skladu sa  prostornim mogućnostima i karakteristikama arhitekture   Predlaže se zaštita kompleksa forova Bijeli pijesak i Verige kao kulturnog dobra  NAPOMENE  LITERATURA, IZVORI, ISTRAŽIVANJA, DOKUMENTACIJA, FOTOGRAFIJE, CRTEŽI, PROJEKTI   Pavićević R., WERK − Austrougarske tvrđave u Crnoj Gori, Herceg Novi 2012.   Нешић Б., Утврђења у Боки Которској и Кривошијама, Краљевска Црногорска Врховна команда,  Цетиње 1914.    Nacrt prilaznih serpentina i forova verige i Bijeli pijesak (Državni arhiv u Splitu, Arhiva mapa za Istru i Dalmaciju,  Lepetane, 311) 

236 Studija kulturne baštine Vrmca - ANEKSI


GRADITELJSKA BAŠTINA VRMCA – ODBRAMBENA ARHITEKTURA – AUSTROUGRARSKI PERIOD  MJESTO – LOKALITET  Donja Lastva  7   42 26 30.95   18 41  23.43   Ruljina  16   42 26 38.08   18 41 34.56  Podkuk 53   42 26 23.45   18 41 56.91  Nakuk 74   42 26 18.72   18 42 03.99  Mažina   33   42 26 04.23   18 42 03.88  Tripovići  25   42 25 56.58   18 42 07.22  ADRESA, LOKACIJA  Donja Lastva, Ruljina − Donja Lastva,  Podkuk, Nakuk, Mažina, Tripovići −  Tivat  KATASTARSKA PARCELA    Donja Lastva, KO Donja Lastva KP 651  Ruljina, KO Donja Lastva KP 696  Podkuk, KO Tivat KP 688  Nakuk, KO Tivat KP 835  Mažina, KO Tivat KP 1020, 1021  (1020/5, 8, 10, 12, 13)  Tripovići, KO Tivat KP 2409 

OBJEKAT Sistem od šest zaprečnih utvrđenja oko  Tivta   (Donja Lastva, Ruljina, Podkuk, Nakuk,  Mažina, Tripovići) 

OZNAKA  

NAMJENA, tip objekta Zaprečna utvrđenja 

REGISTAR – KATEGORIJA Objekti nisu pod zaštitom 

VLASNIŠTVO   Donja Lastva – Opština Tivat (korišćenje  priv. lice)  Ruljina – priv.  svojina  Podkuk – Opština Tivat (pravo  korišćenja Izviđački odred Nikola  Đurković)  Nakuk – državna svojina (raspolaganje  Opština Tivat)  Mažina – državna svojina (raspolaganje  Opština Tivat) (1020/5 vlasn. opšt. Tivat)  Tripovići – državna svojina (raspolaganje  Opština Tivat) 

OBRAĐIVAČ – DATUM    M. Vrzić, K. Lisavac  oktobar 2014. 

ISTORIJAT Austrougarska je 1897. godine sagradila zaštitni tvrđavski prsten oko Tivta od šest zaprečnih utvrđenja −  odbrambenih stražarskih kuća (wachhauza), kao posljednju liniju odbrane u slučaju osvajanja linije Vrmac –  Goražda. Utvrđenja su bila polukružno raspoređena oko Arsenala, na približnoj međusobnoj udaljenosti od 200  do 600 metara. Njihova uloga je bila da neposredno štite Tivatski zaliv i Arsenal od prodora protivničkih snaga iz  pravca koji sa Vrmca vodi ka Tivtu i iz pravca koji od Budve, preko tivatskog polja, vodi ka Tivtu. Uzajamna  povezanost sistema vatre ovih šest utvrđenja stvarala je polukružni pojas koji bi, eventualnom protivniku,  onemogućio ugrožavanje vitalnih elemenata tvrđave Boka Kotorska koji su se nalazili u Tivtu i tivatskom zalivu.  Uz zaštitini zid koji je bio postavljen oko arsenala, sistem zaprečnih utvrđenja predstavljao je posljednju liniju  odbrane arsenala i ostalih važnih infrastrukturnih objekata u Tivtu.  OPIS  Zaprečna utvrđenja su raspoređena oko Arsenala, na međusobnoj udaljenosti od 200 do 600 metara i građena  na strateški značajnim mjestima. Kao tipski vojni objekti, utvrđenja su međusobno veoma slična, a određene  razlike su posljedica konfiguracije terena na kojem su građene, ali i značaja koji su imale.    Zaprečno utvrđenje ima kvadratnu osnovu, prizemlje i sprat, i završeno je ravnom krovnom platformom. Na  uglovima, na dijagonalama, nalaze se kaponiri kružne osnove čiji je zadatak bio da neposredno štite utvrđenje. U  unutrašnjosti, u prizemlju se nalazio ulaz sa prostorijom za stražu, cisterna, kuhinja, magacini municije i hrane i  sanitarni čvor. Na spratu su bile prostorije za ljudstvo. Sve prostorije bile su povezane hodnikom i stepeništima i  izvedene tako da mogu da se koriste i kao borbene cjeline s puškarnicama. Zidovi zaprečnih utvrđenja građeni su  od fino tesanog kamena, a međuspratne konstrukcije su metalne. Ravne krovne platforme su od betona.  Prozorski otvori i puškarnice obezbeđivali su se metalnim kapcima.    Utvrđenje Donja Lastva nalazi se neposredno uz hotel Tivat, na lijevoj obali potoka Seljanovo, blizu  ušća. Do utvrđenja se dolazi sa magistralnog puta kroz Seljanovo, na udaljenosti od oko 30 metara od  puta. Zadatak ovog zaprečnog utvrđenja bio je da štiti Arsenal sa sjevera i u sadejstvu sa utvrđenjem  Ruljina, zatvara pravce koji iz Opatova i Gornje Lastve vode ka Arsenalu. Ova tvrđava ima prizemlje i dva  sprata, za razliku od ostalih koje imaju prizemlje i sprat, što ukazuje na njenu važnost i značaj u sistemu  odbrane Tivta.   Utvrđenje Ruljina nalazi se istočno od zaprečnog utvrđenja Donja Lastva, na udaljenosti od oko 500 m,  uz desnu obalu potoka Seljanovo. Do utvrđenja se dolazi makadamskim putem koji od magistrale vodi  do samog utvrđenja. Namena utvrđenja je bila slična kao i za utvrđenje Donja Lastva, s tim što je sistem  237


 

vatre povezan i sa utvrđenjem Podkuk, kako bi se zatvorili pravci napada iz rejona Gornja Lastva – Nikolići. Do ulaza se dolazi mostom preko potoka Seljanovo.   Utvrđenje Podkuk nalazi se na istoimenom visu i svojim položajem, zajedno sa tvrđavom Nakuk,  dominira prostorom iznad Arsenala, pa je njegova uloga bila da u sadejstvu sa utvrđenjima Ruljina i  Nakuk, vatrom zatvara pravce koji iz rejona Vrmca vode prema Arsenalu. Utvrđenje ima dva sprata sa  ravnom krovnom platformom. Pored utvrđenja se nalazila cisterna.   Utvrđenje Nakuk nalazi se na uzvišenju Kuk, nad okomitom stijenom visine oko oko 20 m. Utvrđenje je  na 74 mnv i ima vrlo dobru preglednost. Povezano je stazom sa utvrđenjem Podkuk. Pošto se nalazi na  najvećoj visini od svih šest utvrđenja, a ima i centralno mjesto u ovom sistemu, ovo utvrđenje imalo je  zadatak da zatvori pravce (u sadejstvu sa Podkukom i Mažinom) koji sa Vrmca preko Gornjih Bogdašića  vode ka zalivu.  Utvrđenje Mažina nalazi se u istoimenom naselju, u urbanom djelu Tivta. Do utvrđenja se dolazi  asfaltnim putem. Utvrđenje je nešto manjih dimenzija od ostalih. Zidovi su malterisani.  Utvrđenje Tripovići nalazi se u naselju Tripovići, a do utvrđenja se dolazi asfaltnim putem. Utvrđenje je  nešto manjih dimenzija od ostalih. Utvrđenje je sa spoljašnje strane malterisano i ima manje otvora za  dejstvo od ostalih utvrđenja ove grupe. 

Utvrđenje Donja Lastva 

Utvrđenje Ruljina

Utvrđenje Potkuk 

Utvrđenje Nakuk  Utvrđenje Mažina Utvrđenje Tripovići  GENEZA   TIP  Zaprečno utvrđenje  POVEZANOST SA OSTALIM ELEMENTIMA FORTIFIKACIONE ARHITEKTURE U BOKI KOTORSKOJ   Šest zaprečnih utvrđenja sagrađenih oko Tivta (Donja Lastva, Rurljina, Podkuk, Nakuk, Tripovići, Mažina) čine  jedinstven fortifikacioni sistem. Tvrđave su vizuelno i funkcionalno bile povezane.  POSADA, NAORUŽANJE, MAŠINE  Utvrđenja su bila naoružana pešadijskim naoružanjem i mitraljezima, a nekada i topovima na otvorenim i  privremeno uređenim položajima.                          

238 Studija kulturne baštine Vrmca - ANEKSI


INTERVENCIJE NA OBJEKTU PO PRESTANKU ORIGINALNE FUNKCIJE  ZATEČENO STANJE    Utvrđenje Donja Lastva je useljeno, ali u lošem stanju. Veći broj prozorskih otvora je zazidan, a okolina  utvrđenja je neuređena.   Utvrđenje Ruljina je u lošem stanju, ali su svi najznačajniji elementi arhitekture očuvani. Gornji sprat  utvrđenja je useljen. Na prozorima nedostaju metalni kapci. Prilazni most je očuvan sa autentičnom  ogradom. Utvrđenje je pristupačno s gornje strane, preko mosta, dok je sa druge strane u okviru  ograđenog dvorišta u kojem se skladišti građevinski materijal. Fasade utvrđenja su obrasle u vegetaciju.   Utvrđenje Podkuk je useljeno i u relativno dobrom stanju; sačuvani su svi metalni elementi (metalni  kapci prozora, metalna vrata sa bravom, klapne na puškarnicama, zasuni, gvozdeni krov sa nosačima);  Okviri vrata i prozora su obojeni u bijelo čime je promenjen karakter građevine   Utvrđenje Nakuk je u relativno dobrom stanju, ali su metalni elementi počeli da propadaju. Utvrđenje je  useljeno.   Utvrđenje Mažina je u relativno dobrom stanju   Utvrđenje Tripovići je u lošem stanju, djelimično useljeno i neuređeno   VALORIZACIJA  Zaprečna utvrđenja u Tivtu reprezentuju austrijsku vojnu arhitekturu XIX vijeka i svjedoče o jednom značajnom  periodu u istoriji Tivta. Šest zaprečnih utvrđenja sagrađenih iste godine oko Tivta, na strateški važnim, a često i  istaknutim lokacijama, čine jedinstven fortifikacioni sistem. Ove tvrđave i danas predstavljaju vizuelne repere za  Tivat i snažno utiču na formiranje urbane slike Tivta, ali i na formiranje kulturnog pejzaža Vrmca. Posebno je  značajno da iako slična, zaprečna utvrđenja nisu potpuno ista, njihova se arhtektura razlikuje u zavisnosti od  položaja i uloge.  Zaprečna utvrđenja čine i vezu između gornjih i donjih zona Vrmca.  SMJERNICE   Izraditi arhtektonski snimak postojećeg stanja svih zaprećnih utvrđenja, i izraditi elaborat postojećeg  stanja    Ispitati stanje objekata i ukoliko je potrebno, izraditi projekat sanacije. Restaurairti nedostajuće i  oštećene prozorske kapke, prozore i vrata u svemu prema originalnim.    Urediti prilaze objektima; restaurirati most i ogradu maosta na ulazu u tvrđavu Ruljina.   Ispitati mogućnosti revitalizacije zaprečnih utvrđenja, a novu namenu uskladiti sa prostornim  mogućnostima i arhitektonskim karakteristikama utvrđenja; ispitati mogućnost funkcionalnog  povezivanja utvrđenja   U slučaju adaptacije objekata za novu namjenu, potrebno je očuvati sve elemente arhitekture objekata  (obrada fasada, krovna platforma, prozorski otvori, metalni kapci i okovi, metalna ulazna vrata,  međuspratne konstrukcije;   Predlaže se da se fortifikacioni sistem od šets zaprečnih utvrđenja oko Tivta zaštiti kao kulturno dobro.  NAPOMENE  LITERATURA, IZVORI, ISTRAŽIVANJA, DOKUMENTACIJA, FOTOGRAFIJE, CRTEŽI, PROJEKTI   Lalošević I., Pavićević R., Fortifikacioni sistem Boke Kotorske austrougarskog peroda, БОКА 33/2013,  7−54.   Pavićević R., WERK − Austrougarske tvrđave u Crnoj Gori, Herceg Novi 2012.   Нешић Б., Утврђења у Боки Которској и Кривошијама, Краљевска Црногорска Врховна команда,  Цетиње 1914. 

239


GRADITELJSKA BAŠTINA VRMCA – Austrougarski putevi 

MJESTO – LOKALITET  OBJEKAT EVIDENCIJA – OZNAKA početak staze: Muo, Peluzica  serpentinski put     kraj staze: tvrđava Vrmac  Muo − Vrmac  ADRESA, LOKACIJA  NAMJENA,TIP REGISTAR – KATEGORIJA Muo, Kotor  serpentinski vojni put  put nije pod zaštitom  KATASTARSKE PARCELE  VLASNIŠTVO OBRAĐIVAČ – DATUM KO Muo KP 539‐546, 16, 35, 42, 43    K. Lisavac, septembar 2014.  ISTORIJAT  Serpentinski put Muo Vrmac sagrađen je 1860. godine, u vrijeme vladavine Franca Jozefa I, što se zaključuje na  osnovu kamene ploče ugrađene u podzid jedne od gornjih sepentina (kanica). Natpis glasi: FJI 1860 (Franc Jozef  I). Put je poznat i kao „put Franja Josifa“.  Ovaj put spada u grupu manjih puteva, građenih za potrebe izgradnje tvrđava do 1880 godine. Put je spajao  tvrđavu Vrmac sa Kotorom, odnosno sa magacinima municije koji su se nalazili na Mulu. Put je izveden na  veoma strmom terenu. Pošto se transport obavljao konjima i mazgama, nagib nije smio biti veći od 15 stepeni,  pa je ovaj maksimalni nagib puta odredio je broj serpentina koje su bile potrebne da bi se savladala visinska  razlika.   Posle izgradnje kolskog puta od Kotora, preko Trojice, do Vrmca, ovaj put se slabo koristio. Tokom XX vijeka  služio je samo kao pješačka staza, a početkom ovog vijeka zonu u kojoj se nalazi put je zahvatio požar. Veliki broj  borovih stabala tada se obrušio na stazu i počeo da urušava djelove kamenih podzida, pa su djelovi ovog puta  bili skoro neprohodni, opasni za kretanje i u velikoj mjeri devastirani. Tokom 2010. put je rašćišćen i danas je  prohodan. 

Pogled sa serpentina na Dobrotu 

Pogled na visoki podzid u gornjoj zoni puta

Pogled na jedan krak serpentina 

Pogled na podzid 

240 Studija kulturne baštine Vrmca - ANEKSI


Detalj, natpis FJI 1860 

Detalj kanala za odvođenje vode

Pravolinijski segmenti puta

Pogled na oštećen podzid  Detalj oštećenja OPIS  Serpentine Muo Vrmac nalaze se na izuzetno strmom terenu, iznad naselja Muo. Serpentinama se danas prilazi  iz Peluzice, Mula, kroz naselje i privatno imanje, ili sa okuke puta Kotor – Trojica. Serpentine savlađuju veliku  visinsku razliku, pa ih karakteriše stalna promena vegetacije i vizura tokom kretanja. U gornjoj zoni staza prolazi  kroz borovu šumu. Sa staze se pruža pogled na Kotor, Škaljare, Dobrotu i kotorski zaliv.  U zavisnosti od konfiguracije terena, kraci serpentina su duži ili kraći, ali uvijek pravolinijski, ujednačenog nagiba  i sa pravilno izvedenim okretnicama. Serpentine su pažljivo zidane, u suvozidu, pravilno klesanim blokovima.  Podzidi su nagnuti zbog stabilnosti. Širina staza je oko 1,8 m. Na odgovarajućim mjestima se nalaze kanali za  odvođenje atmosferske vode, izvedeni dijagonalno u odnosu na pravac pružanja staze. Na određenim mjestima,  gdje je veća količina vode mogla da ugrozi stazu, ili na mjestima gdje se moralo vršiti podziđivanje i nasipanje,  staza je kaldrmisana. Naknadno su sagrađeni parapetni ogradni zidovi na određenim segmentima staze.   GENEZA – IZVORNI OBLICI, PREGRADNJE, FAZE GRADNJE, HRONOLOGIJA  Parapetni ogradni zidovi izvedeni su nakon izgradnje puta.  DUŽINA PUTA, VISINSKA RAZLIKA  Dužina puta je 4,3 km, sastoji se iz serpentina. Put savlađuje visinsku razliku od oko 450 m.  NAPOMENE   INTERVENCIJE NA OBJEKTU   Na putu nisu izvođeni restauratorski radovi.  ZATEČENO STANJE    Put je u relativno dobrom stanju zahvaljujući pažljivom zidanju i sistemu odvođenja atmosferskih voda.  Ipak, na pojedinim mjestima je došlo je do obrušavanja podzida, usled prodora vode i obrušavanja  stabala.    VALORIZACIJA   Serpentinski put od Peluzice do Vrmca jedan je od najstarijih austrijskih vojnih puteva u Boki Kotorskoj,  sagrađen 1860, u vreme kada izgradnja puteva u Boki još uvijek nije bila intenzivna. Put predstavlja izuzetno  tehničko rješenje i građevinski poduhvat. Zidan od pravilnih, fino tesanih blokova kamena, sa veoma uskim  spojnicama, na izuzetno strmom terenu, predstavlja značjano arhitektonsko i inženjersko djelo. Izuzetna  ambijentalna vrijednost ovog puta ostvaruje se u kombinaciji arhitektonskog i inženjerskog dela, prirode i  čovjekovog kretanja, budući da se kretanjem duž puta, prateći konfiguraciju terena, kraćim i dužim kracima  serpentina, prolazi kroz različite pojaseve vegetacije (hrastovu šumu, makiju, borovu šumu, paprati) i ostvaruju  impresivne vizure na kotorski zaliv. Istovremeno, serpentine učestvuju u formiranju kulturnog pejzaža Vrmca i  Boke Kotorske. Serpentine Muo − Vrmac značajne su i kao jedna od najvažnijih veza obale i gornjih zona Vrmca.   

241


MJERE ZAŠTITE    Izvršiti arhivsko i arhitektonsko istraživanje kako bi se povećala saznanja o uslovima gradnje,  inženjerima i učesnicima u projektu i gradnji puta.    Izvršiti detaljno snimanje puta i pažljivu analizu oštećenja; utvrditi razloge obrušavanja zidova,    Izraditi projekat restauracije puta; restaurirati oštećene i obrušene djelove zidova i, ukoliko je potrebno,  riješiti na pojedinim mjestima odvođenje vode. Restauraciju treba izvesti kamenom iste vrste, obrade i  u istoj tehnici kao originalni zid.   potrebno je izraditi program održavanja i obezbijediti redovno održavanje puta   Riješiti i obilježiti prilaz od obale, iz Mula, do početka serpentina i napraviti putokaze   Predlaže se da se serpentine Muo Vrmac zaštite kao kulturno dobro  LITERATURA, IZVORI, ISTRAŽIVANJA, DOKUMENTACIJA,  FOTOGRAFIJE, CRTEŽI, PROJEKTI   Pavićević R., WERK − Austrougarske tvrđave u Crnoj Gori, Herceg Novi 2012. 

         

242 Studija kulturne baštine Vrmca - ANEKSI


GRADITELJSKA BAŠTINA VRMCA – Austrougarski putevi 

MJESTO – LOKALITET  OBJEKAT EVIDENCIJA – OZNAKA početak staze: Tvrđava Vrmac  makadamski austrougarski vojni put    kraj staze: Gornja Lastva  Vrmac Gornja Lastva  ADRESA, LOKACIJA  NAMJENA,TIP REGISTAR – KATEGORIJA Muo, Kotor  makadamski vojni put  put nije pod zaštitom  KATASTARSKE PARCELE  VLASNIŠTVO OBRAĐIVAČ – DATUM     K. Lisavac, septembar 2014.  ISTORIJAT  Makadamski putevi od Trojice do Vrmca, i od Vrmca do Gornje Lastve sagrađeni su posle 1882. godine, u  vrijeme najintenzivnije gradnje austrougarskih vojnih puteva u Boki Kotorskoj.  

Pogled sa vrha Sv. Ilija 

Pravolinijski dio puta duž grebena Vrmca 

Segment puta prema Gornjoj Lastvi  Pogled prema Lovćenu OPIS  Austrougarski vojni put od Vrmca do Gornje Lastve sastoji se iz dva segmenta – prvog, relativno ravnog, od  Vrmca do Svetog Ilije, i drugog, koji se od Svetog Ilije u vidu serpentina spušta ka Gornjoj Lastvi.  Prvi deo puta, tvrđave Vrmac do Svetog Ilije, vodi grebenom Vrmca, pa se tokom kretanja naizmenično otvaraju  vizure na kotorski i tivatski dio zaliva. Idući od tvrđave Vrmac, duž puta se nalaze baterije, magacini, kasarne i  različiti manji odbrambeni punktovi. Na centralnom djelu puta otvara se vizura na tivatski zaliv s jedne, i kotorski  sa druge strane. Nastavak puta vodi ka raskrsnici od koje se jedan krak odvaja ka vrhu Sveti Ilija. Na početku  ovog kraka je velika austrijska cisterna, a nekoliko serpentina vodi do vrha. Duž krakova serpentina raspoređeni  su brojni manji odbrambeni punktovi, topovski položaji i osmatračnice. Sa vrha se pruža pogled na kotorski,  tivatski i hercegnovski zaliv, Lovćen, Lušticu i otvoreno more. U nastavku puta (poslije raskrsnice ka Svetom Iliji)  prema Gornjoj Lastvi, otvara se pogled prema Bogdašićima, Pasiglavu i Gornjoj Lastvi. Sa uzvišenja se sagledava  Kuk, Popova glava i Sveti Vid. Put se završava u Gornjoj Lastvi.         243


Put je makadamski, a budući da je bio građen za kolski transport, maskimalni nagib je 10 %. Sastoji se iz dva sloja tucanika debljine 15–25 cm (donji sloj debljine 9–14 cm, od mekšeg i krupnijeg tucanika, i gornji sloj 6−10 cm, od  tvrđeg i sitnijeg tudanika) u uvaljanom stanju.  U zavosnosti od segmenta, put je na pojedinim mjestima građen nasipanjem, a na pojedinim usecanjem u  prirodnu stijenu. Na nasutim segmentima bočne strane su podzidane kamenim, pravilno obrađenim blokovima u  dva sloja. Unutrašnji sloj je vertikalno zidan, u širini puta, dok je spojašnji sloj zakošen zbog stabilnosti.   GENEZA – IZVORNI OBLICI, PREGRADNJE, FAZE GRADNJE, HRONOLOGIJA  DUŽINA PUTA, VISINSKA RAZLIKA  Dužina puta je približno 9,4 km (segment do vrha Sv. Ilija  oko 750 m).  NAPOMENE   INTERVENCIJE  NA OBJEKTU   Na putu nisu izvođeni restauratorski radovi.  ZATEČENO STANJE   Put je u relativno dobrom stanju, a na pojedinim mjestima je došlo do obrušavanja bočnih, potpornih zidova.  

Ulegnuće na središnjem delu puta  Oštećenje podzida na delu puta  VALORIZACIJA   Austorougarski makadamski vojni put od tvrđave Vrmac do Gornje Lastve predstavlja izuzetno djelo  infrastrukturnog graditeljstva s kraja XIX vijeka čije je izvođenje prestavljalo graditeljski poduhvat. Put povezuje  značajne vojne objekte Vrmcu i spaja tvrđavu Vrmac sa najvišim vrhom Svetim Ilijom i sa Gornjom Lastvom. Sa  svojom dugačkom trasom koja obuhvata greben Vrmca i povezuje tvrđavu Vrmac sa Gornjom Lastvom, put  snažno učestvuje u formiranju kulturnog pejzaža Vrmca i Boke Kotorske, a tokom kretanja putem smenjuju se  vizure na kotorski, tivatski i hercegnovski zaliv, padine sa naseljima i vrhove Vrmca, kao i Lovćen i otvoreno  more. Trasiran duž grebena Vrmca, predstavlja određenu vrstu linijskog kontinualnog vidikovca sa kojeg se  otvaraju najznačajnije i najimpresivnije vizure na Bokokotorski zaliv.  MJERE ZAŠTITE    Izvršiti arhivsko i arhitektonsko istraživanje kako bi se povećala saznanja o uslovima gradnje,  inženjerima i učesnicima u projektu i gradnji puta.    Izvršiti detaljno snimanje puta i pažljivu analizu oštećenja.    Izraditi projekat restauracije puta, program održavanja i obezbediti redovno održavanje.    Označiti mjesta gde put presjeca starije staze.   Predlaže se da se austrougarski put Vrmac Gornja Lastva zaštiti kao kulturno dobro  LITERATURA, IZVORI, ISTRAŽIVANJA, DOKUMENTACIJA,  FOTOGRAFIJE, CRTEŽI, PROJEKTI   Pavićević R., WERK − Austrougarske tvrđave u Crnoj Gori, Herceg Novi 2012. 

244 Studija kulturne baštine Vrmca - ANEKSI


8. LITERATURA Adžić R., Gardašević D., Sakralna baština Tivta − Katalog izložbe održane u Muzeju i galeriji Buća, Centar za kulturu Tivat, 2014., Herceg Novi, 2014. Baković M.,Govedarica B., Nalazi iz kneževskog tumula Gruda Boljevića u Podgorici – Crna Gora, Godišnjak CBIXXXVIII, knj. 36, Sarajevo, 2009, 5−21. Blehova-Čelebić L., Posljedice ekonomske krize po Katoličku crkvu u Kotoru krajem srednjeg vijeka: Historia calamitatum, u: Croatica Christiana Periodica XXIX br. 56, Zagreb, 2005, 1−14. Biskupović K., Monografski zapisi sela Bogdašići, Kotor 1999. Божић И., Село Богдашићи у средњем веку, Историски часопис, Орган Историског института САН, књига 7, Београд, 1957, 83–121. Божић И., Немирно поморје XV века, Бегорад,1979. Božović G., Naselja i kuće Tivatskog zaliva – Urbanološka studija, CEP, Beograd, 1980. Buzov M., Arheološka topografija Boke Kotorske, Kačić: Zbornik Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja 41−43, Split, 2011, 467−486. Butorac P., Kulturna povijest grada Perasta, Perast, 1999. Врзић М., Прилог проучавању античких путева и комуникација на територији јужне обале Боке Которске са краћим освртом на убицирање Агрувијума, ГРБАЉ КРОЗ ВЈЕКОВЕ, Зборник радова са научног скупа „Грбаљ кроз вјекове“, Грбљ и Котор, 11−13 октобра 2001. године, Грбаљ, 2005, 69−96. Garašanin M., Crna Gora u doba rimskog carstva, Istorija Crne Gore – od najstarijih vremena do kraja XII vijeka/ I, Titograd, 1967, 143−267. Gelcich G., Memorie storiche sulle Bocche di Cattaro, Zara, 1880. Gornja Lastva između sjećanja i sadašnjosti, Radionice Crna Gora, sinteza radionica 2003− 2007 Domić-Kunić A.,Gentije − međunarodni odnosi između Ilirije, Rima i Makedonije uoči i za vrijeme trećeg makedonskog i trećeg ilirskog rata, Opuscula archaeologica, 17/1993, Zagreb, 1994, 205−251. Ђурић В., У сенци фирентинске уније – Црква св. Госпође у Мржепу – Бока Которска, Зборник радова Византолошког института 35, Београд, 1996, 9–56. Ђурић В., Црква Св. Петра у Богдашићу и њене фреске, Зограф 16, Београд,1985, 26–38. Ђуровић В., О конструкцијама кућа од XVI до конца XIX века у Которском заливу и њиховим градитељима, Споменик САН CIII, Одељење друштвених наука, Нова серија 5, Зборник извештаја о истраживањима Боке Которске I, Београд, 1953, 147–164. Живковић В.,Религиозност и уметност у Котору XIV–XVI век, Београд, 2010. Živković D., Prva bokeljska brigada, Kotor,1981. Zloković I., Pomorstvo Stoliva, Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru, Злоковић М., Грађанска архитектура у Боки Которској у доба Млетачке власти, Споменик САН CIII, Одељење друштвених наука, Нова серија 5, Зборник извештаја о истраживањима Боке Которске I, Београд, 1953, 131–146. Kapetanović A., Rajić T., Gligorić B., Palate Boke Kotorske, Kotor, 2010. Којић Б., Горња села на полуострву Врмцу: Опште карактеристике сеоске архитектуре и развој насеља, Споменик САН CIII, Одељење друштвених наука, Нова серија 5, Зборник извештаја о истраживањима Боке Которске I, Београду, 1953, 179–193. Којић Б., Сеоска архитектура у Которском Заливу, Споменик САН CIII, Одељење друштвених наука, Нова серија 5, Зборник извештаја о истраживањима Боке Которске I, Београд, 1953, 165–177.

245


Којић Б., Из историје насеља Прчањ у Боки Которској, Споменик CV, Одељење друштвених наука НС 7, Зборник извештаја о истраживањима Боке Которске II, Београд, 1956, 171−178. Кораћ В., Споменици средњовековне архитектуре у Боки Которској, Споменик САН CIII, Одељење друштвених наука, Нова серија 5, Зборник извештаја о истраживањима Боке Которске I, Београд, 1953, 116–129. Кораћ В., Ковачевић Ј., Црква Св. Томе на Прчању у Боки Которској, Зборник Филозофског факултетаXI/1, Београд, 1970, 107−117. Кораћ В., Шупут М., Архитектура византијског света, Београд, 2005. Luković N., Bogorodičin hram na Prčanju: ilustrovani kulturno-istorijski prikaz,Kotor, 1965. Luković N., Zvijezda mora: Štovanje majke bože u kotorskoj biskupiji: sa historijskim podacima, Perast − Gospa od Škrpjela, 2000. Luković N., Boka Kotorska, Cetinje 1951. Luković N., Prčanj, (prvo izdanje: Prčanj: historijsko – estetski prikaz, Kotor, 1934), Kotor, 2010. Магазин Далматинско Сербски, Задар, 1864. Martinović J., Antički natpisi u CrnojGori, CORPUS INSCRIPTIONUM LATINARUM ET GRAECARUM MONTENEGRI, Kotor 2011. Martinović J., Crkvene prilike u Kotoru prve polovine XIV vijeka, Perast, 2003. Mayer M., Studije iz toponomastike rimske provincije Dalmacije, Gdje se nalazio stari Acruvium?, VAHD/L, 1928 i 1929, Split, 1932, 85−93. Mijović P., Tipologija crkvenih spomenika u Crnoj Gori, Podgorica, 1996. Mijović P., Umjetničko blago Crne Gore, Beograd − Titograd, 1980. MijuškovićS., O rimskoj cesti kroz Boku Kotorsku, Boka 1, Herceg Novi, 1969, 33−51. Милинковић М., Прилог археолошкој карти Грбља: Неки резултати сондажног рекогносцирања 2000. године, ГРБАЉ КРОЗ ВЈЕКОВЕ, Зборник радова са научног скупа „Грбаљ кроз вјекове“, Грбaљ и Котор, 11−13 октобра 2001. године, Грбаљ, 2005, 31−54. Milošević M., Oko sukcesije sakralnih objekata na istoj građevini u Bogdašićima u Boki Kotorskoj, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, Vol. 32 No. 1., Split, 1992, 301−314. Накићеновић С., Бока (антропогеографска студија), репринт, библиотека фототипска издања (прво издање Београд, 1913), Подгорица – Херцег Нови, 2012. Ненадовић С., Илустровани речних израза у народној архитектури, Београд, 2002. Nešić B., Utvrđenja u Boki Kotorskoj i Krivošijama – IzvještajVrhovnoj Komandi Kraljevine Crnogorske, Cetinje,1914. Novotni Vj., Lastva u: Planinar: Vjesnik „Hrvatskog planinarskog društva“ u Zagrebu, br. 5–12, (1907), 46−48 (prvi dio) i br. 1 (1908), 9–14 (drugi dio). Паровић-Пешикан М., Нови археолошки налази у околини Тивта, Старинар XIII−XIV/1962−63, Београд, 1965, 211−217.

246 Studija kulturne baštine Vrmca


Parović-Pešikan M., Milovića gumna, Tivat – ilirske humke, Milovića lokve, Tivat − ilirske humke, Gradina Sv. Luka Tivat – ilirsko naselje, Arheološki pregled 9, Beograd, 1968, 32−37. Паровић-Пешикан М., Ископавања тумула раног бронзаног бронзаног доба у Тиватском пољу, Старинар XXII, Београд, 1974, 129−138. Parović-Pešikan M., Martinović J., Trbuhović V., Savić-Trbuhović L., Pregled arheoloških spomenika na području južne obale Boke Kotorske, Starine Crne Gore VI, Cetinje, 1978, 141−165. Паровић-Пешикан М.,Aрхеолошка истраживања у Боки Которској, Старинар XXVIII−XXIX/1977−78, Београд, 1979, 19−67. Pavićević R., Werk: Austro-ugarske tvrđave u Crnoj Gori, Herceg Novi, 2012. Petrović Z., Selo i seoska kuća u Boki Kotorskoj, Zbornik arhitektonskog fakulteta, Beograd, 1957. Projekat oživljavanja seoskih naselja Tivatskog zaliva, autori: G. Božovič, M. Ferenčak, U. Janjić, V. Macura, Z. Mujbegović, E. Plovanić, obrađivač: Sentar za planiranje urbanog razvoja, Beograd u saradnji sa RO za obnovu i izgradnju Tivat, Beograd, 1986. Pušić I., Prilog ubikaciji antičkog Agruviuma, Materijali IV, HercegNovi, 1966, 65−67. Pušić I., Tragovi praistorije i rezultati dosadašnjeg istraživanja na teritoriji Boke Kotorske, Materijali XII, IX kongres arheologa Jugoslavije, Zadar 1972, Zadar, 1976, 127−131. Радојчић С., О сликарству у Боки Которској, Споменик САН CIII, Одељење друштвених наука, Нова серија 5, Зборник извештаја о истраживањима Боке Которске I, Београд, 1953, 53–69. Синдик И., КОМУНАЛНО УРЕЂЕЊЕ КОТОРА, Од друге половине XII до почетка XV столећа, САН Посебна издања књ. CLXV, Историјски институт књ 1, Београд, 1950. Sindik D., Tivat kroz istoriju do 1918. godine, Tivat − monografija, Rijeka, 1983, 31−60. Stjepčević I., Lastva: Historijski pregled, (Prvo izdanje Kotor, 1934), revidirano izdanje, Perast, 1997. Fisković C., Boka Kotorska u akvarelima Fedora Karascay-a iz prve polovice 19. stoleća, Споменик САНУ CXXVII, Одељење историјских наука 5, Београд, 1986, 203−237. Цизила Т., Златни во, у: Аналисти, хроничари, биографи, превод С. Пејовић, приредио М. Милошевић, Књижевност Црне Горе од XII до XIX вијека, Цетиње, 1996, 48–140. Neobjavljeni projekti i studije: Vučenović S., Studija zaštite Prčanja, Opštinski Zavod za zaštitu spomenika Kotor, 1990. Čubrović Z., Stambena arhitektura Tivatskog zaliva – Predlog za stavljanje pod režim prethodne zaštite, Kotor, 1998. Internet stranice: Austrougarske tvrđave u Boki Kotorskoj http://www.kuk-fortification.net/ Kostajnička jama http://radiotivat.com/index.php/antiki-fagot/10467-pricaocudesnojjami.html

247


9. PORIJEKLO ILUSTRACIJA Fotografije u studiji, osim posebno navedenih – autori studije, Marija Nikolić, Expeditio Str. 7 - Google Earth Pro Str. 27 - Menadžment plan Prirodnog i kulturno-istorijskog područja Kotora, Ministarstvo kulture Crne Gore 2011 Str. 24 – fotografija, Iva Ulam Str. 17, 18, 20, 30, 31, 35, 44, 84, 128, 157, 167 - Mape kulturne baštine, K. Lisavac Str. 33, 63, 65, 74, 76, 96, 101, 104, 116, 180, 189, 191, 205, 207 - Dostupne katastarske karte iz 1838. godine, obrada K. Lisavac Istorijski arhiv Kotor • str. 45, 50, 52, 57, 60, 80, 93, 104, 182, 195, 199, 211, 214, 216, 218, 219, 222, 224 - Katastarske karte iz 1872 i 1873 godine, obrada K. Lisavac Muzej grada Perasta •

str. 23, 68, 201, 214, 216 - Koronelijeva karta Boke Kotorske, (kopija karte)

str. 79, 191 - Karta imanja Peraštana

Crteži, skice (obrada K. Lisavac)

248

str. 102, 110 - Božović G., Naselja i kuće Tivatskog zaliva – Urbanološka studija, CEP, Beograd, 1980

str. 57, 58, 65, 102, 110, 114 - Božović G., Projekat oživljavanja seoskih naselja Tivatskog zaliva, Beograd, 1986

str. 51, 112 - Којић Б., Горња села на полуострву Врмцу: Опште карактеристике сеоске архитектуре и развој насеља, Споменик САН CIII, Одељење друштвених наука, Нова серија 5, Зборник извештаја о истраживањима Боке Которске I, Београду, 1953, 179–193

str. 76, 107, 108, 109, 115, 119 - Којић Б., Сеоска архитектура у Которском Заливу, Споменик САН CIII, Одељење друштвених наука, Нова серија 5, Зборник извештаја о истраживањима Боке Которске I, Београд, 1953, 165–177

str. 93, 123 - Којић Б., Из историје насеља Прчањ у Боки Которској, Споменик CV, Одељење друштвених наука НС 7, Зборник извештаја о истраживањима Боке Которске II, Београд, 1956, 171−178

str. 90, 91, 94, 99, 180, 188, 189, 192, 215 - Кораћ В., Споменици средњовековне архитектуре у Боки Которској, Споменик САН CIII, Одељење друштвених наука, Нова серија 5, Зборник извештаја о истраживањима Боке Которске I, Београд, 1953, 116–129

str. 86, 185 - Кораћ В., Шупут М., Архитектура византијског света, Београд, 2005

str. 95, 178, 183 - Mijović P., Tipologija crkvenih spomenika u Crnoj Gori, Podgorica, 1996

str. 50, 51, 81, 82, 109, 110, 114 - Petrović Z., Selo i seoska kuća u Boki Kotorskoj, Novi Sad 1994


Str. 130, 133, 230, 227, 235 - Pavićević R., Werk: Austro-ugarske tvrđave u Crnoj Gori, Herceg Novi, 2012 Str. 132 - Fisković C., Boka Kotorska u akvarelima Fedora Karascay-a iz prve polovice 19. stoleća, Споменик САНУ CXXVII, Одељење историјских наука 5, Београд, 1986, 203−237 Str. 25, 72 - http://www.viaggioadriatico.it/ViaggiADR/biblioteca_digitale/atphotoalbum.2006-07-19.2509142299/ atphotoalbum.2006-07-19.5259454495/atphoto.2007-02-22.2572340343/view Str. 75 - https://www.youtube.com/watch?v=91305lhQ4s4 Str. 151 (Detalj oltara, Bogorodica sa djetetom) – Brguljan Ž., Crkva Rođenja Blažene Djevice Marije u Prčanju, Župni ured, Prčanj i Hrvatska bratovština “Bokeljska mornarica 809”, Zagreb, 2008 Str. 152 (Misnica iz crkve Sv. Kuzme i Damjana) – Katalog izložbe Zagovori Sv. Tripunu, Klovićevi dvori, Zagreb, 2009 Arhitektonski snimci •

K. Lisavac – str. 97, 98, 99, 192, 193, 198, 195, 202, 203, 209, 217

A. Kapetanović – str. 222

249


Ideja projekta Baština-pokretač razvoja je bila da se pokaže kako se prirodne vrijednosti i kulturno nasljeđe mogu štititi kao dio kulturnog pejzaža i, u isto vrijeme, biti pokretači razvoja jednog područja. Projekat je realizovan u okviru Programa prekogranične saradnje između Hrvatske i Crne Gore, u sklopu komponente II Instrumenta za pretpristupnu pomoć EU (IPA). U Crnoj Gori, okosnica aktivnosti projekta bilo je područje Vrmca. Brdo Vrmac je poluostrvo koje dijeli Kotorski i Tivatski zaliv, a čijom teritorijom administrativno upravljaju Opštine Tivat i Kotor. Dio Vrmca koji pripada Opštini Kotor ujedno je i dio zaštićenog Prirodnog i kulturno-istorijskog područija Kotora upisanog na UNESCO-vu listu Svjetske baštine. Prostornim planom opštine Kotor iz 1987. godine područje Vrmca predviđeno je kao regionalni park prirode, a dio Vrmca koji pripada opštini Tivat definisan je Prostorno-urbanističkim planom Tivta iz 2010. godine kao park prirode. Imajući u vidu izuzetne prirodne vrijednosti i bogatstvo materijalne i nematerijalne kulturne baštine Vrmca, ovaj prostor je odabran kao pilot područje za primjenu znanja stečenih kroz aktivnosti projekta Baština-pokretač razvoja. Krajnji cilj je bio da se ispitaju modeli valorizacije koja neće biti u konfliktu sa zaštitom kulturnog pejzaža područja. Kao osnov za valorizaciju Vrmca sprovedena su različita istraživanja, obrađena u vidu sljedećih studija: • Vrmac kako ga vide građani-ke (sociološka studija) • Studija prirodnih vrijednosti Vrmca • Studija kulturne baštine Vrmca • Studija kulturnog pejzaža Vrmca • Studija ekonomske valorizacije Vrmca Osim toga, urađena je i komparativna analiza crnogorskog i evropskog zakonodavstva u oblastima zaštite prirodne i kulturne baštine. Sve studije, kao i ostale aktivnosti projekta Baština-pokretač razvoja, tretirale su prostor Vrmca u njegovoj ukupnosti, integralno, bez obzira na međuopštinsku administrativnu podjelu. Vjerujemo da će ovaj materijal doprinijeti adekvatnoj zaštiti, planiranju i upravljanju područjem Vrmca, a takođe poslužiti i kao model za valorizaciju drugih vrijednih kulturnih pejzaža.

Kulturno nasljeđe Vrmca  

Brdo Vrmac je poluostrvo koje dijeli Kotorski i Tivatski zaliv, a čijom teritorijom administrativno upravljaju Opštine Tivat i Kotor. Dio Vr...

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you