Emitor 479

Page 1

najbolja fotka sa KST maskenbala

Emitor No479 april MMXI


EMITOR

#479

PRIČE: SEME, Miloš Pavlović KENTAUR, Nikola Gocić THE MIND IS A TERRIBLE THING TO TASTE, Sergej Stanković TEORIJA: Fraktalni manifest – Slobodan Škerović Vreme i ljubav i ljubav kao vremeplov – Bojan Milojević Pradede roda robotskoga – Bojan Milojević Krajevima krajeva – Bojan Milojević INTERVJU: SM Stirling, kanadski SF pisac istaknut u podžanru alternativne istorije PRIKAZI: Tabor na Kidisu (Radmilo Anđelković) – Miloš Cvetković Senka naše želje (Darko Tuševljaković) – Miloš Cvetković FLICKER: INCEPTION – Uroš Meho Smiljanić MISFITS – Uroš Meho Smiljanić PIRANHA – Aleksandar Harvester Janjić RESIDENT EVIL: AFTERLIFE – Aleksandar Harvester Janjić TWILIGHT: ECLIPSE – Aleksandar Harvester Janjić Emitor / zvanično glasilo društva ljubitelja fantastike Lazar Komarčić, iz Beograda / broj 479 / april 2011. urednik: Miloš Cvetković; saradnici na broju: vidi sadržaj; prelom: Žarko Milićević; naslovnica: Đorđe Krajnović; lazarkomarcic@yahoo.com www.lazarkomarcic.org www.facebook.com/lazar.komarcic



SEME Miloš Pavlović

PRIČE!

1. Na prelazu iz produžene zime u raskvašeno i gnjecavo proleće Jovan je shvatio da mora da otputuje iz Niša. Grad mu se činio poput klopke. Ogromna lešina starog Niša širila se u groblje uspravnih kovčega na Bulevaru, Duvaništu i Durlanu i nadalje u plesniv raspad prema periferiji. Samo tkivo mu je bilo sluzavo i muljavo, da se čovek u njemu zaglibi, a zatim u sporom ritmu utapanja uguši blatom. Živeo je sa roditeljima u kući na Durlanu. Nezaposlen. Bio je apsolvent prava već godinama. Studije su bile razlog povremenih porodičnih svađa koje su se završavale bez razrešenja. Lice mu je bilo izduženo i blago pastozno, prekriveno dugačkim, svetlim i mekanim zulufima. Crvenilo obraza je bilo porodična crta, a mlitavost oko očiju mu je davala hladan i otuđen izraz lica. Pričao je kao da mrmlja svojim tankim skupljenim usnama, nikad siguran da li njegove reči stižu do uha sagovornika. Nosio je jedan par crnih kožnih cipela, kakve je i otac imao, dok se ne bi izlizale i pukle. Na odeću nije obraćao posebnu pažnju. Nosio je ono što može da se kupi na buvljaku. Njegova majka bi često prokomentarisala da mora da povede računa o sebi i da se vidi da je zarozan. Dezodorans nije stavljao, nije verovao u to. Počeo je april i on je naizgled spontano, u dnevnoj sobi porodične kuće, uzdahnuo: „Uguših se.“ Konstatacija kratka i bez emocija. Roditelji ga pogledaše. On se opravda nečim trivijalnim i ode u svo-

ju sobu. Tada je shvatio da mora da se pokrene, da nešto uradi. Sledeće nedelje već je imao uzbudljivu ideju da putuje. Da se odvoji od oca i majke. Da ostavi Niš i Nišlije sporom davljenju. Zašto da putuje u gradove koje ne poznaje? Putovaće u rodno selo svog oca. Za to mesto ga vežu lepe uspomene. Provešće neko vreme tamo u samoći, može se reći i u askezi. Vratiće se korenima. Upijaće zdravlje prirode. Družiće se sa neiskvarenim ljudima. Obići će tamošnju crkvu i predaće se obredima, onako kako ovdašnji licemerni živalj nikad neće. Pričaće sa lokalnim popom nadugačko. Popovi su obrazovani ljudi. Obrazovani na pravi način. Otac je prokomentarisao kratko: „Šta će ti to”, i nastavio da gleda televizor. On je izgubio interesovanje za seoske poslove i sada je retko i putovao tamo. *** Dan je bio vedar i hladan, idealan za odlaske. U glavi je prebirao odgovore i izgovore i spremao ih za situaciju kada mu neko bude rekao da je to što radi glupo.

3


Ali niko nije ništa rekao i on je krenuo na autobusku stanicu. Sedeo je ne peronu sa torbama naslaganim oko nogu. Nervozno je gledao tamo amo da ne promaši polazak. Odavno nije putovao. Ukrcao se na autobus i krenuo. Vozilo se treslo i drhtalo na poznat raskliman način. Prašina se kovitlala pod zracima sunca u unutrašnjosti vozila. Suv vazduh mu je palio nozdrve. Kada je autobus prošao Doljevac laknulo mu je. Osetio se snažno i uzbuđeno na jedan drugačiji način. 2. Dok je putovao vreme se promenilo. Naišli su modri, vodenasti oblaci i ispustili pljusak. Doneli su sa sobom zagušljiv, vlažan vazduh. Po ulasku u selo prvo ga je zapahnuo težak miris fekalija fikisiran vlagom u vazduhu. Očekivao je mirise sela. Stajsko đubrivo, miris štala, ali i čist vazduh, ni nalik gradskom. Dok je išao do svoje kuće, pokušavao je da iz nozdrva otrese smrad. Ovde kao da se raspukla septička jama na sred sela i razlila ljudsku pogan. Prošao je Veljkoviće i Semaljeviće koji su imali velike, završene kuće. Skrenuo je uzbrdo, pored trafo stanice, u deo gde su starije kuće i kontrast mu je bio naglo očigledan. Zapravo, sem nekoliko kuća na početku sela, na ostalim se video znak napuštenosti. Fasade oronule, raspuknute. Dvorišta neočišćena i natrpana otpadom. Čak i nekoliko dvorišnih deponija koje su psi razvukli tražeći hranu. Nigde ljudi, ni zvukova domaćih životinja. Porodično imanje je bilo smešteno na periferiji sela i izdignuto na brdašce. Stara kuća je bila građena od kovanice sa ku4

hinjom u prizemlju, u kojoj je baba obitavala i spavala. Do nje je bila nova kuća od crvene cigle, koju su zidali otac i pokojni deda. Iznad prizemlja je nadograđen još jedan sprat na kome je trebalo da bude Jovanova soba. U produžetku je bila prazna štala, ambar i svinjac, a u daljem uglu dvorišta poljski toalet. Kokoške su bile puštene po blatnjavom dvorištu, bez ijedne vlati trave. Dočekala ga je pognuta, sitna prilika očeve majke. Obučena u crno, sa crnom maramom na glavi i vezanom teget keceljom oko struka kojom je brisala ruke. Nasmeja mu se. *** Baba Zora je dugo bila sama i to se osećalo po načinu na koji je bila žedna razgovora. Rekla je da već neko vreme niko ne dolazi da pita za njeno zdravlje. „A ono kuče od mog sina, nema ga da pituje za majku, da dođe da je vidi. Da pomogne starom u nevolji. Nema. Rabota ga čeka“, vezla je baba Zora priču a onda, ne prekidajući, prešla na dešavanja u selu. Jovan se trudio da održi privid da je sluša, ali se kajao što nema srca da prekine staračku priču. Čekalo ga je raspremanje, organizovanje u novoj sredini. „Sinko, da ti kaže baba. Nemo se maješ noću mnogo napolju. Sedi si kući. Ovde ima hrana, ima sve“, počela je baba zabrinutim glasom, „Kad se čuje noću Grgoljavac, tad si sedi doma. Beše jedno dete tu što je bajalo protiv toj, ali otkad se na selo navrzli Belutani ono pobeže. Dolaze noću, dolaze danju. Ne birav kog će spopadnu. Ovi dole ispod Mitića čak i živu s njima.“


„Baba, ko su ti to, belutani?“, upita Jovan koliko da razbije tu neprekidnu nit paučine kojom ga je baba splela. Hteo je da se malo sprda sa njom. „Tija su isti ko ljudi, samo beli…I popa su oni premandali.“ Gledao je babu kako joj se grči lice u zabrinutu grimasu i sve bore zajedno igraju na bledom, zabrađenom licu. Da se nije umorio od neprekidnog slušanja možda bi se zainteresovao za ovo lokalno sujeverje, potpuno novo za njega. Ona je nastavila. „Kad je jedan došo kod mene. Seo tu. Ko ti sad. Kaže: 'Zdravo, babo, ja sam Milanov brat.' Na tatka tvog misli. A ja odem u šupu, dovatim sekiricu, pa polak, polak, njemu iza leđa, pa kad ga opučim. Ja ovako stara na pola ga precepim!“ Zagledao se u babu i u njene staračke ruke nalik na suvo granje. Tužno mu je bilo da gleda svoju baku kako je hvata demencija. Posle ručka raspremio se u novoj kući. Poželeo je da odspava kratko, kad je začuo otvaranje kapije. U dvorište su ušli Veljko i Sreten. Stomak mu se zgrčio. Njih dvojica su živeli kod trafo stanice. Poznavao ih je od ranije, kada je leti dolazio sa ocem. Bavili su se sečom i prodajom drva. Iako nisu bili rođaci bili su slični, krupni sa pognutim stasom i zakrivljenim ramenima. Voleli su često da se šale na Jovanov račun. Starica je bila vidno oraspoložena što joj je neko prešao prag. Poslužila ih je kafom a oni su odmah izrazili želju da je isperu rakijom. Jovan je potisnuo nezadovoljstvo i ponašao se uslužno. U kuhinji je pronašao otvorenu flašu rakije. Imala

je providnu zelenu boju i Jovan je takvu rakiju zvao „sudomil“. Društvena poseta se pretvorila u pijanku i mrcvarenje. Zora se povukla u svoju kuhinju. Pravio im je društvo u piću, ne znajući kako da prekine mučenje. Od rakije mu se vrtelo u glavi, pekao ga je želudac i podrigivao je kiselo. U priči koju su vodili, nije bilo mesta za Jovana. Teme su bile njima poznate. Humor seoski, njima jasan. Činilo mu se da namerno žele da bude zbunjen, da se pita o čemu se radi, da se oseća usamljeno. Bio je primoran da pasivno sedi i sluša. Kad su u priči pomenuli seosku crkvu, Jovan se brzo ubaci: „A šta se desilo seoskom popu?“ Veljko krenu da izlaže. Pop se obesio u rodnoj kući u Doljevcu, gde se sa ženom povukao posle nerazjašnjenih dešavanja u selu. Pretpostavlja se da je tog jutra, dok mu je žena bila na pijaci, imao posetu jer su na stolu u kuhinji nađeni jedna prazna rakijska čašica, i jedna napunjena, ali neliznuta. Sad je Veljko prstima pokazivao kako bi se popu nakostrešila brada. Namrštio se i napućio usne, pa reče: „Ovako je pop govorio kad je došo“, oglasi se duboko, razdvajajući slogove: „Sa–đa–vo–lom–ste–se o–ro–di–li!“ Sreten se zagleda zakrvavljenim očima u flašu „sudomila“ pa u preneraženog Jovana. „Idi donesi još“, zabulazni. Jovan izađe i krenu do podruma u koji se ulazilo sa strane kuće. Znao je da tamo ima još uskladištene rakije i nešto domaćeg vina. Međutim, predomislio se. Neka

5


se snalaze sami. On ima svoja posla. Kad budu videli da ga nema shvatiće da treba da idu. Zaputio se ka delu dvorišta gde je poljski toalet. Tu je bila druga kapija koja vodi u malu baštu, pa nadalje uzbrdo. Planirao je da veče provede u šetnji i kontemplaciji, a ne opijajući se sa seoskim zgubidanima. 3. Predveče je krenuo. Kako je odmicao od sela raspoloženje mu se menjalo. Postajao je smeliji. Staza je vijugala uzbrdo. Tragovi traktorskih guma pratili su uspinjanje, Sa obe strane bila je gusta šuma niskog drveća. Vetar bi s vremena na vreme zaduvao hladno i podsetio Jovana da se na ovo putešestvije odlučio brzopleto. Tražio je tačku blizu njegove kuće, a najudaljeniju od ljudskih naseobina. Tačku udaljenu od ljudi i od njihove gluposti. Rekao bi: i najdalje od njihove ljudskosti. Voleo bi da je to neki plato. To bi odgovaralo njegovim zamislima. Hteo da u svest vrati ona osećanja koja je imao kad je sve ovo planirao. Imao je samo donekle jasnu viziju šta bi radio kad stigne do svoje destinacije. Nešto prefinjeno, uzvišeno. Želeo je da sprovede ličnu liturgiju. Brzo se smračivalo, delom i zbog pokrova olovnih oblaka. Sumrak je bio pogodnost, jer je znao da bi slučajni prolaznik, a prolaznika ima i u brdima, omeo njegovo osamljivanje i njegovu posvećenost. Tražio je samoću. Apsolutnu. Iz nje je trebalo da se rodi novi Jovan. Nije pažljivo pratio stazu ispred sebe. Nije primetio primetio da je jarak sa leve

6

strane podrio put. Da se na toj krivini staza drži na korenju drveća. Noga mu propade kroz meko blato i zaglavi se u korenje. Izgubio je ravnotežu i opasno se nagnuo na levu stranu. Zglob mu se bolno iskrivi i on rizikujući potpun gubitak ravnoteže odskoči i izvuče nogu, ali se preturi na levo i surva u tminu. Kotrljao se kratko, ali bolno. Sleteo je dno jarka i uvaljao se u gnjilo lišće. Rukama je brisao blato sa sebe. Primetio je da je svetlo naglo zgaslo i da je sada gledao oko sebe sa naporom. Pod nogama je osetio mali tok vode, usek u blatu koji je napravila voda koja se jarkom sliva nizbrdo. Kad se smirio prebrao je po džepovima da vidi da li je nešto izgubio. Okrenuo se prema nagibu preko koga se kotrljao i zakoračio naviše kada ga je blisko klokotanje prenulo. Trznu se i ledeni žmarci ga probodoše. Bilo je blizu. Klokotanje se produbi pređe u bućkanje i šljuskanje, neodredivog položaja. Upro je pogled u sve gušće sivilo ispred sebe. Oči su mu se privikle na rani mrak, ali ničeg ispred nije bilo. Zapahnu ga topla struja vazduha. Odakle god da je išao ovaj vetar razdrmao je neke buđave mirise, rastrulelih šumskih stvari. I miris pljuvačke. Vlažan, topao i zagušljiv zadah. Sledio se. Počelo je grgoljanje. Dobilo je mesnat, pun karakter i dobilo je lokalizaciju. Osetio je da dolazi levo od njega. Voda se odnekud sliva sa padom i pravi ove zvuke, reče sebi. U ovim šumama nema opasnije zveri od napuštenog kučeta. Divlju svinju lovci nisu videli godinama, kako je otac govorio. Opet se okrenuo da ode. Zakoračio je, a pljuskanje iza njega dobi na dubini i br-


zini. Podsetilo ga je na nešto organsko. Zbunio se. Mogao je da se zakune, iako on nikad ne bi to naglas rekao, da liči na ritmičan zvuk grla koje guta kurac u brzom ritmu. Nalik na porno koji je gledao noću kad roditelji odu na spavanje. Nesvesno se počešao između nogu. Glavić mu je bio mokar. Sad je bio svestan da zbog ove selidbe danima nije drkao. I tu, baš u jarku, osetio je neki poriv da se olakša. Na kraju krajeva drkanje u prirodi je, pa eto, prirodno. Ma glupo je, pomisli ali se nije pokrenuo. Skinuo je pantalone do članaka. Pogledao je oko sebe gde da se namesti. Pomerio se nekoliko kratkih, pantalonama ograničenih koraka levo. Nazirao se tok vode odakle je po svemu sudeći dolazilo to grgoljanje i pljuskanje. Zvuk je bio nesrazmeran. Sjajni trag vode na poslednjem svetlu počinjao je od izbočine. Što je duže gledao činilo mu se da se pokreće. Osetio je navalu krvi u ud. Miris pljuvačke je bio omamljujući. Nazirao je u tami nešto nalik izvrnutom mesnatom cvetu. Sada se polako primicao, zaboravivši na strah, tom čudnom fenomenu. Nije mu bilo jasno šta to ima pred sobom. Bilo je veliko kao dve pesnice, sa uzdužnom pukotinom po sredini, vlažnih strana. Sluz je curila iz tog otvora, koji je ritmično pulsirao i ispuštao zvuke. Stajao je spuštenih gaća ispred tog naduvenog izraštaja i bio zamrznut između uzavrele potrebe da negde izbaci seme i bizarnosti situacije. Hladnoća ga je hvatala za dupe, ali drhtanje koje je osećao nije od hladnoće. Tresao se sav. Drhtavim rukama se trljao po preponama. Govorio je sebi da je to glupo a onda je gurnuo prvo ruku pre-

ma tom vlažnom pupoljku. Bio je mesnat, hladan spolja, sa toplim zračenjem koje izbija iz unutrašnjosti. Kako je pritiskao ruku prema unutra sluz mu se slila na prste i nastavila da curi. Ulaz se razjapi u debele sočne usne uz coktaj. Progutao je gustu pljuvačku. Kada je gurnuo ruku dublje čuo se šištav zvuk kao uzdah. Izvukao ruku i brzo gurnuo vlažan, otekli kurac duboko u mesnatu cev koja je balavila, gurajući kukovima snažno i duboko. *** Stisak se pojačao oko njegovog uda i on shvati da ne može da se pomeri. Začuo je siktav zvuk i osetio nešto nalik na vlažne konopce koji mu se obmotavaju oko nogu. Sada oko grudi. Uhvatili su mu ruke. Jedan tanak se zamota oko vrata, a jedan još tanji oko muda. Naglo izgubi dah dok se stisak oko dušnika pojačavao. Otvorio je usta da uhvati vazduh, ali ga iznenadi nešto žilavo, sa zadahom trulih pečurki, što mu se brzo naguralo u usta. Pokušao je da se opire. Zmijoliki konopci su ga obgrlili kao stega, stiskajući ga prema mesnatoj cevi koja se je sada balila u vidu pravog izvora. Jedan falusni pipak ugurao se između njegovih guzova u čmar. Nije mogao da ispusti ni glasa. Gušio se i balavio obilno. Užas mu se širio bićem kao požar i on se tresao, cimao, ulažući snagu i otpor očajnika da se iščupa iz ove grozne zamke. Suze mu potekoše niz obraze istisnute stezanjem kapaka i očajem. Osetio je kao da ogromno govno izlazi iz čmara, kad je pipak prodro unutra, a zatim kako ulazi. Umesto da stane osećaj se ponavljao u ritmu u kome ga ud jebe. 7


Uzbuđenje je zamenio mehanički rad mesnate klopke da ga natera da svrši. Spreda, kurac mu je cuclalo nešto što mu je otpozadi masiralo prostatu. Mešao mu se utisak polnog razdraženja i želje da piša. Čvrst stisak oko vrata nije mu dozvoljavao da diše. Orgazam je došao snažno. Mišići mu se stegoše, prvo udovi, a onda duž čitave kičme. Na vrhuncu oseti kako mu se u kožu ubadaju trnovi čitavim telom, kako koža puca uz žarenje. Izbljuvao je seme a ova monstruoznost se pobrinula da izbaci sve. U mraku je čuo cepajući, dubok pokret zemlje svuda oko njega. Strane jarka, kao masivne usne, sklopile su se u zalogaj uz sipanje zemlje i pucanje korenja i stabala drveća. Nebo se zatvori nad njim i on izgubi svest. 4. Kako se probudio i gde, nije se sećao. Prvo što je zapamtio jeste da je šepao putem nizbrdo do sela i kuće. Napolju je svitalo. Trenutak kada je postao svestan gde se nalazi, pamti kao trenutak kada se magla digla oko njega. Bio je svestan da je povređen, izubijan i da loše izgleda. Drugih misli nije imao. Na zadnjoj kapiji dvorišta je stao. Video je Zoru u dvorištu. Već je ustala. Nije znao da li je primetila njegov nestanak noću, jer se povukla u svoju sobicu još dok su gosti bili tu. Stajao je nekoliko trenutaka nem, a onda pokušao da prođe neprimećen do kuće. Videla ga je i podviknula mu. Prišao joj je, a ona je zakukala kad ga je videla, dronjavog i musavog sa tragovima skorele krvi po sebi.

8

Nije joj dozvolio da zove njegove roditelje. Ućutkao je njeno kukanje uveravajući je da samo loše izgleda, a da nije ozbiljno povređen. Ugurao se žurno u kuću. Posedeo je za stolom u dnevnoj sobi dugo. Možda tokom čitavog prepodneva nije mrdnuo. Onda se sklupčao u krevet obučen, ali mu san nije dolazio na oči. Zamislio je branu od armiranog betona i čeličnih tornjeva, od naslaganih sekvoja i topola. Široka, golema, nepremostiva. Apsolutna. Zadržao je buku sa druge strane prepreke, a on sam je stajao u belom šumu koji mu je ispunio um. Otišao je u kupatilo. Skinuo je blatnjav džemper. Otkopčao je košulju i pokušao da je pažljivo skine. Zapelo je na leđima, gde se krv već skorela. Morao je da povuče i otkine tkaninu slepljenu za kožu. Zatim je skinuo pantalone. i odbacio ih u ugao. Skinuo je donji veš. Sa prepona se podiše gust miris na ustajalu ribu. Zagledao se u svoj smežurani penis i opipao ga rukama. Masna emulzija mu se lepila za jagodice. Po rukama i nogama su se videli jasni modri podlivi. Šara je odgovarala načinu na koji je bio sputan, debelim konopcima vezanim na bizaran način. Duž svake noge šara je išla spiralno nagore. U razmacima koliko ljudska šaka, koža je bila probodena i krv se zgrušala u bobice sa skarletnim tragom naniže. Ruke su mu bile na sličan način išarane. Bolelo je i peklo. Kako su se konopci, ne…pipci, odvratni pipci, pomerali tako su mu zgulili na više mesta pokožicu. Rukom je prešao preko leđa, oprezno. Napipao je tragove sveže krvi. Iznad plećke je iščupao nešto kao kamen i bacio ga u kadu. Niz leđa mu se slila sveža krv.


Drhtavom rukom je prešao preko dupeta. Pod dodirom prstiju nagnječeno meso se odazvalo bolom. Nije još bacio pogled u ogledalo, opipavao je. Osećao je da je meka koža stražnjice bila izbrazdana, usečena grubo. Nije više mogao da odlaže i dodirnuo je čmar. Napipao je žilavu masu. Preznojio se i počeo da drhti. Stiskao je usta da prekine zaplakivanje. Opipao se opet i shvatio da je u pitanju ugrušak, koji se na dodir odvoji i pade na pod kupatila. Stegnuo je čmarni mišić i oseti bol. Pogledao se u ogledalo. Obimom vrata, iznad grkljana se nakazno pružala crveno–modra traka. Lice mu je bilo posuto crvenim tačkama a beonjače krvavim tufnama. Okrenuo je leđa ogledalu. Samog sebe je podsetio na žrtve bičevanja, mučene bestijalno, žestoko. Dželat u ekstazi se oteo kontroli. Nije više mogao, raspukao se u naletu neutešnog plača. Nije bilo ničeg što bi sada mogao da postavi između sebe i užasa koji je doživeo. Skljokao se na hladne pločice. Tuširao se dugo. Isprao je sasušenu krv i dobro očistio otvorene rane, ali nikako nije mogao da spere vonj koji mu se vraćao u nozdrve i sa sobom vukao ludačka sećanja. *** Spavao je danju. Dok je baba spremala ručak pio je sedative, koje je krišom uzimao iz kese sa lekovima, i onda je spavao na ležaju postavljenom u kuhinji. Noću je držao sekiru naslonjenu na uzglavlje. Jutra je dočekivao mokar, izmučen. Bez obzira na toplo vreme koje je nastupilo uvek je išao u dugačkim rukavi-

ma i pantalonama. Nosio je šal i izgovarao se da je prehlađen. Posle šest popodne niije više odlazio u poljski toalet, niti je izlazio u dvorište. Ako je ipak morao da mokri, koristio bi plastičnu flašu. Nekih noći bi čuo zvuk upornog, monotonog grgoljanja, koji se izdvajao iz šuma olistalog drveća. Tada bi sve brave proveravao dvaput i u krevetu ležao sa upaljenim svetlom i sekirom u zagrljaju. Na njegovo olakšanje, Sreten i Veljko nisu više svraćali. Kada se onog jutra vratio, na stolu je zatekao praznu flašu od prethodne noći, punu pikslu i zgužvane kutije od cigareta. Vodio se mišlju da su mu sipali nešto u rakiju koju je pio ono veče. Možda velebilje, rezonovao je, ili tatula. Neki od studenata su mu pričali, dok je još išao na fakultet, kakav uticaj na njih ima đavolja trava. Možda je samo bio drogiran, smandrljao se u jendek i nezgodno se povredio na trnje i kamenje. Možda, ali on je i dalje negovao sve izraženiju paranoju ka svemu šumskom kao nov i neophodan način bivstvovanja.

5. Posle mesec dana samoizolacije smogao je dovoljno snage da počne da razmišlja unapred. Pronašao je dedinu papovku u podrumu. Pregledao je pušku i shvatio da ništa ne zna o vatrenom oružju. Ostavio je pušku i sa sobom poneo sekiru. Čekao je vedar sunčan dan i zaputio se u brda. Tražio je ono isto mesto gde je doživeo svoju propast. Zakopčao je košulju do grla i vrat prekrio trakom odsečenom od šala i zakače9


nom špenadlom. Podnevno sunce ga je žarilo i znojio se lepljivo i obilno, mešajući vonj straha i napora. Kako je proleće odmicalo olistalo drveće je smanjilo vidljivost i dalo punoću padinama. Na dnevnom svetlu se sve činilo manjim, običnim, svakidašnjim. Nije mogao da nađe nikakav trag svoga pada. Nije mogao da nađe potkopan deo puta. Coktao je od osujećenosti dok je išao putem uzbrdo i nizbrdo. Nije uspeo prvog dana. Vratio se sledećeg, pa zatim još nekoliko dana uzastopce. Iako neuspešan, ovaj čudni lov prijao je njegovom telu. Osećao je titraje zadovoljstva i još nešto… nasilje. *** Osmog dana lova krenuo je još dalje uzbrdo. Nagib se ispravio i staza je bila prepuna bara i gustiš se pojačao. Bez upozorenja naiđe na oronulu kuću iza krivine, koja se naslonila na padinu ispod puta. U dvorištu je iznenadio mladića koji se osmehnu kao da mu je neprijatno. Pozdravili su se preko drvene ograde, a onda ga je mladić pozvao unutra. Predstavio se kao Milovan. Bio je suv i visok, blago pognut kao mnogi visoki ljudi naviknuti da pričaju sa nižima od sebe. Ten mu je bio preplanuo i na ispijenom licu nalazio se stalan osmeh. Izbliza nije delovao mlado. Odmah je primetio da mu nedostaje dosta zuba. Bio je u bluzi sa dugačkim rukavima i to je Jovan notirao kao bitan detalj. Upoznali su se ukratko. Milovan je bio iskrena narkomanska duša. Opušteno je iznosio detalje o svom životu. Pošto je oterao svog oca u preranu smrt od 10

srčanog udara povukao se u njegovu rodnu kuću ovde na brdu. To mu je bio vid terapije. Nekako je uspeo da se sa heroina prebaci na alkohol. Sada je živeo dan za danom, uglavnom tražeći kod koga da svrati na čašu rakije. Jezikom je zaplitao po ustima, otezao i šuškao kroz škrbave zube. Skrenuo je priču sa upoznavanja na njihov sadašnji susret. Jovan je osetio promenu u tonu glasa, koji je bio slobodniji i neprijatniji. „Momak, vidim po tebi da si deo ove bratije ovde“, razvukao je usta u ružan, ciničan, krezubi osmeh. „Kako to misliš?“, oprezan je bio Jovan. „Ajde, ajde. Znam ja o čemu pričam. Samo da ti kažem, to što tražiš nećeš da nađeš. Da se bolje izrazim ono je već našlo tebe, zar ne?“ Jovanu je krenula krv u glavu i osetio je kako izdajnički crveni. Počeo je da se brani ljuto. „Nemam pojma o čemu pričaš.“ „Ma da. Ali to nije ni važno. Svi koji se stiču po ovim brdima, a ti nisi jedini, traže istu stvar“, napravio je pauzu. „Ja ih zovem 'pušionice'.“ *** Ta reč je bila okidač za Jovanove napregnute živce. Vidno se stresao. Ružan crni greben se češao o njegovo sećanje i bilo ga je strah da neće biti sposoban da ga potisne, da ovog puta nikakva brana neće pomoći. Srce mu je zatreperilo preskačući otkucaje dok ga je oblio gust znoj. Skupio je šake u krilu i primetio da trese nogama nesvesno, pa se umirio.


„Ispričaj mi sve šta znaš o tome“, reče Jovan, najednom odlučno. „E sad, ja ne mogu da pričam suvih usta“, uozbilji se i promućka prljavu flašu u vazduhu da bi se videlo da je ostao samo tanak sloj na dnu. „Zato, druže, ako bi mogao da nabaviš malo rakije…“, nasmeši mu se. „Mislim, možemo i kod tebe da siđemo.“ Jovan ga je netremice gledao: „Nema potrebe da silaziš. Doneću sve što imam ovde.“ *** Pokupio je dve flaše „sudomila“ iz podruma i jednu flašu vina. Vodenaste oči bivšeg narkomana zacakliše se na prizor punih flaša. Bio je raspoložen bez traga malopređašnje ciničnosti. Obradovao se i paklici cigareta koju mu je Jovan diskretno spustio na njegovu stranu stola. U početku se nije interesovao za komšije dok se odvikavao od heroina. Apstinencija je bila šugava stvar dok nije otkrio zalihu pića u podrumu. Zapravo, dok nije obio bravu. Prirodno je nekako došlo da su mu se i veštine socijalizacije poboljšale. Obilazio je sve kuće na potezu od sela do Babinog kamena tražeći društvo u piću. Ispostavilo se da su mu komšije penzionisani policajci, bivši obaveštajci, vojni kadrovi, akademski građani, pa i pesnici i glumci. Nabrajao je imena i zanimanja. Ljudi iz čitave Srbije. Možda nisi išao dalje uzbrdo, rekao je, ali ove planine su pune intelektualaca. Krem. Sa ono malo preostale pameti uhvatio je zajedničku nit u ovim „gorštacima“. Dolazili su ovde da vode svoje lično hodočašće. Imali su svoju žvaku koju su doneli sa sobom iz gradova. Svi do jednog

su bili izmenjeni. Za vreme svojih narkomanskih godina video je poprilično morbidnog i hirovitog ponašanja. Ovi ljudi su svojim ludilom posramljivali svakog narkomana od Leskovca do Kuršumlije. Paranoju koju su manifestovali viđao je kod nekih uživaoca trave. Nekoliko puta je bio nadomak da ostavi kosti u gostima. Naročito su opasna bila službena lica. Osećaj progonjenosti im je bio suštastven, nalik na reakcije napadnutog insekta. Nije mogao da razume šta se dešava dok i sam nije doživeo „planinsko cvetanje“. „Samo te 'pušionice' neće mene, znaš. Ja sam im odvratan“, utanji glas. „Tako sam ti ja prošao bez te stigme.“ Onda je neko vreme ćutke pio. Zagledan ispred sebe. „Ovo su zla brda“, promrmljao je. Onda je podigao prst prema svom gostu, suzio oči i glasom razočarane ljutnje rekao: „Svi oni ne shvataju da nisu došli ovde svojevoljno. Da to što oni obrću po svojim tintarama ne znači ništa“, zareža. „Oni su prizvani ovamo. Prizvani.“ *** Milovan ga je ispratio do puta, a onda mu u pola glasa reče: „Samo da ti kažem. Ako želiš da pozoveš nekog da ti pomogne u svemu ovome, nekog prijatelja, možda devojku… nemoj „, napravio je pauzu. „Ja nisam ostavio heroin tek tako. Imao sam dilera koji je dolazio čak ovamo iz Prokuplja. E jednog dana je i on dobio „pušenje“ razumeš, i od tad ga nisam više video. Nikad. Od tada niko više ne dolazi ovamo.“ 11


6. Danima je prežvakavao šta mu je Milovan ispričao. Sa posebnom pažnjom je pominjao nekog bivšeg direktora, obrazovanog i trezvenog. Ako neko može da ti objasni šta se ovde dešava on može, rekao je. Nije bilo teško nagovoriti Milovana da mu bude vodič. Poneo je sa sobom dve flaše rakije. Jednu za njegovog novog prijatelja, narkomana Milovana, a drugu za čoveka kod koga su se zaputili. Ekspedicija je vodila drugim putem u planinu, kojim nikada nije išao. Krenuli su u zoru Kuća Živojina Popovića je bila smeštena u udolini na sat vremena hoda od sela. Izdignuta na brežuljak, ali zaklonjena od pogleda padinama. Prišli su joj iz pravca zabrana, dok su sa druge strane imanja bili voćnjaci i neobrađivane bašte. Živojin je bio diplomac rudarsko–geološkog fakulteta u Beogradu, ali se nikada nije bavio svojom strukom. Život je proveo u Valjevu kao direktor javnog preduzeća. Posle smrti svoje žene, odlazi naglo u invalidsku penziju uz pomoć prijatelja lekara i seli se na jug. Tokom svog radnog veka je ulagao u ovu vikendicu, na mestu stare očeve kuće. Ovde mu se vraća interesovanje za geologiju južnih krajeva. Navikao se na samoću. Priznao je da mu duže boravljenje među ljudima ne prija. Seli su za sto u dvorištu i Živojin je izneo posluženje. Bio je bledog tena. Na širokom licu su mu se isticale čupave sede obrve. Nije bilo teško navesti bivšeg direktora na priču. 12

„Usmeni podaci koje sam skupio pokazuju da su bizarna dešavanja počela još sedamdesetih godina prošlog veka, kada je lokalni seljak izvestio o pojavi planinskog jezera preko noći. U godinama koje su sledile priča je bilo sve više. Seljani su šaputali o „vrtovima“ u dubokim šumama u kojima su nestajali lovci i šumari. Plašili su se zvuka grgoljanja u noći. Uznemiravalo ih je prisustvo stranaca u šumi blede kože. Drvoseče su govorili o poganom bledom drveću bez godova, koje nije gorelo. Divljači je bilo sve manje. Usevi su propadali. Ako bi nešto došlo do tadašnjih vlasti pripisivano je bogatom lokalnom sujeverju.“ Jovan je tonuo u priču o preobražaju ovog kraja u jalovu divljinu. Priča je skrenula na seizmološku aktivnost ovih prostora u prošlom veku. Bivši direktor se držao teorije da su pomeranja tla izazvana serijom jakih zemljotresa oslobodila iz dubljih delova zemljine kore nešto živo. Život može da postoji u neverovatnim uslovima, objašnjavao je. Temperature koje vladaju u dubljim slojevima litosfere su tolike da obezbede dovoljno toplotnog zračenja za metabolizam bića naštelovanog za takve uslove. Gurnuto potresima u više i hladnije slojeve kore moralo bi da nađe načina da preživi. Kada je svojim pipcima otkrilo svet na površini susrelo se sa novim izvorom energije, suncem. Manifestacije ovog bića su se dešavale na velikom prostoru, tačkasto, odvojene ponekad značajnom daljinom. Crtao im je prstom na stolu linije koje počinju iz različitih tačaka i stiču se u jednu. Njihova biljkolika priroda ga je navela na


ideju o gigantskoj lukovici pod zemljom iz koje rastu izdanci na povšinu. Jovan ga je upitao kako to objašnjava delovanje tog stvora na površini. Kakvog smisla to može da ima. Litofit, kako ga je nazvao, ispituje novu sredinu koju je otkrio. Opipava, uzima uzorke, prilagođava se svetu u kome vlada sunce, kiseonik i ugljenični život. „Pred sobom imamo drugačiju evoluciju koja traje nepoznato dugo.“ Tim rečima je završio. Ćutali su neko vreme. Kako može da postoji takav užas? Jovan je izrazio nevericu da se o tome ništa ne zna u gradovima. „A ko će da im kaže?“, umorno otpuhnu geolog. „Mene ne interesuje da to uradim. Koliko sam čuo ni druge koji ovde žive. Ja samo nalazim da je to interesantno.“ Gosti su ga gledali sa nevericom. Zastao je. „Šta da im kažu. Kako da objasne šta su preživeli. Svi koje znam radije ćute.“ Jovan oseti da mu se napinju slepoočnice na ove reči. „Ja imam oštećen živac, Nemam čulo mirisa. Zbog toga sam uspeo da izbegnem zamke koje postoje u šumi. Ona ispusti u vazduh, pred parenje, oblak feromona, ali na mene to ne deluje.“ „Pođite sa mnom da vam nešto pokažem. Ja sam nekad bio strastven lovac. Nisam propuštao priliku da odem u lov, ali danas idem sve ređe,. Šume su puste.“ Pošli su za njim do pomoćne kućice. Izduženo zdanje je služilo kao podrum. Živojin je gurnuo drvena vrata od dasaka i upalio svetlo. Žuto svetlo prljave sija-

lice obasjalo je vinski podrum. Nozdrve im je udario rezak voćni miris. Doveo ih je do jedne velike kace pored koje su bile postavljene rasklopne merdevine. Dohvatio je lopatu naslonjenu na kacu. „Mladiću, popni se na merdeviine“ , zapovedi. On sam je dohvatio lopatu, ko se popeo na manju burad, balansirajući da ne padne. „Gledaj sad.“ Jovan je pogledao u tamnu tečnost otvorene kace pod slabim svetlom. Smučilo mu se od jačine alkoholnih isparenja. Živojin je lopatom sporo i kao protiv otpora zamešao tečnost kace i povukao sa naporom lopatu napolje. Iz tamne površine ispliva, kao ljudski vrat, debeo mesnati tučak, oklembešen teško o lopatu. Skliznu na težu stranu i pljusnu nazad, otkrivajući svoj lakši kraj Jovanovim užasnutim očima. Taman toliko dugo da vidi rascepljene krvave latice divovskog, bezbožnog zumbula. „Nisam imao formalina pa ga čuvam u komovici“, ponosno se oglasi geolog. Jovan je sišao je sa merdevina, istrčao napolje na dnevno svetlo i povratio. Dok su se vraćali ka kući Milovan ga uhvati za mišicu i pokaza mu na red šljiva blizu pomoćne zgrade. „Tamo stoje neki ljudi!“ zadrhta Jovan. „Goli.“ Bele prilike su stojale na ivici voćnjaka. Udaljene dovoljno da se nisu mogli bolje razaznati detalji. Izbrojao ih je desetak. Živojin se unervozi. Pomerio se prema kući, pa se vratio stolu. Pogleda ih. „Sad će biti najbolje da idete“, hladno reče, i dodade brzo, „Momak, ako te inte13


resuje više dođi sutra. Imam tu karte terena i neke dijagrame da ti pokažem. „Da li vam je potrebna pomoć?“ ponudi se Jovan gledajući u nepomične bele prilike. Tresao se. „Idi, bre, već jednom!“, saseče ga zapovednim glasom. Nije im se više obraćao. Žurno ih je ispratio putem do zabrana na kraju imanja. „Feromoni, moj mlitavi kurac!“ reče Milovan dok su zamicali u zabran. *** Sutradan se vratio očekujući dalja objašnjenja. Zatekao je jezero tamne vode na mestu brežuljka koji je nosio kuću geologa. Posmatrao je iz daljine, ne napuštajući zabran. Oble ivice vode okruživalo je tuđinsko, belo šiblje. Tišina je poklopila udolinu. Nije želeo da prilazi jer je imao utisak da ga „gorsko oko” gleda. Talasi su ljuljuškali bale podzemnog monstruma… 7. Vratio se kući umoran i iscrpljen. Zatekao je belu priliku kako sedi za stolom. Bila je okrenuta leđima vratima i šporetu. Niz izduženu glavu spuštali su se pramenovi bele, ravne kose, do ramena. Koža je imala belinu okrečenih zidova sobe. Sedela je mirno, nepokretno i bila je gola. Jovan je stajao na ulazu u sobu dok mu je napetost puzala uz slepoočnice sve punije. Kada mu se napetost stegla u obruč bola oko glave, reče: „Pomoz bog!“ i uđe u sobu. Dugačkim koracima dođe do kuhinje i reče: „Može kafa?“ 14

Stvor je ćutao. Sada je mogao da mu vidi lice iz pravca kuhinje i uzdrhtao je iskreno i duboko. Imao je crte tako karakteristične njegovoj porodici: taj nos i obrve, i tanke, skupljene usne. Nedostajalo je karakteristično rumenilo obraza. Jovan ga je gledao u grudni koš. Na tren bi mu se učinilo da diše a na tren da ne diše. Pokušao je još jednom. „A kako reče ono da ti je ime?“ U odgovor dobi ćutanje. Belutan je gledao ispred sebe. Jovan je odlučio da pristavi kafu na električnom šporetu u simulaciji normalnog, domaćinskog ponašanja. Poređao je čašice na poslužavnik i stavio oblu rakijsku flašu za posluženje pored njih. Ruke su mu drhtale ali je bio posebno priseban. Napregao se da stvori neku asocijaciju u glavi koja bi mu pokazala izlaz iz ove situacije. „Tata, došao sam da te vodim u baštu“, ravnim glasom reče belutan. Ove reči otvoriše mesto drugačijoj tišini između njih dvojice. Jovan je blenuo. U prazan um se nasilno useliše vizije šume i isprepletenog bledog drveća kao trnja. Sluzavih jezeraca bez kreketa žaba, tuđinskih pašnjaka i nakaradnih vrtova. „Samo da vidim da li sam izbacio pepeo. Bilo je hladno. Morao sam da ložim zbog babe.“ Pokrenuo se sporo, kao kroz melasu. Hladan vazduh u sobi je sada postao zagušljiv, mučan. Čučnuo je i otvorio je vratanca šporeta na drva, pa onda fioku za pepeo. Žaračem je izgurao pepeo iz komore za drva kroz rešetku u pikslu. „Eto tako“, nastavljao je, dok se bo-


rio da mu se grlo ne stegne toliko da ne može da priča. Vrat mu se napregao. Pritisak mu udari u teme. Smenilo ga je dobovanje krvi u ušima i snažni i brzi udarci srca o grudni koš. Pridigao se. Sada je bio iza ove bele prilike i poravnao sa njenim temenom. Bele vlasi su mu bile nadohvat ruke. Snažno zamahnu žaračem i svom divljačkom snagom ga sruči na desnu slepoočnicu stvorenja. Očekivao je da žarač odskoči od slepoočnice, pa se prenerazi i ispusti dršku kad se metal zari kroz slepoočnu kost do sredine glave i mozga, kao kroz maslac. Zatetura se unazad i udari krstima u kredenac. Prepreka ga iznenadi i on zamaha rukama ispred sebe kao da se pesniči. Kad su histerične oči prestale da mu se kolutaju u glavi, video je da se prilika sasuljala nemo niz stolicu na pod. Žarač je ispao iz rane, iz koje nije tekla krv. Tepih se natopio prljavom vodurinom u vidu obačaste fleke. Glava bića se široko razjapila otkrivajući slojevitu unutrašnjost nalik na lisnato testo. „Ti će da me vodiš u baštu!“ Ispustio je te reči grubo na leš pred njim, a onda se naglo zacrveneo kad je shvatio da je počinio ubistvo. Razmišljao je kako da sakrije svoje nedelo. Da li da spali leš ili da ga pokopa? To je trajalo jedan tren, a onda se osvestio.

žao ga, pa ispustio sporo. Srknuo je kafu. Ruke su prestale da mu se tresu. Mogao je da razmišlja trezveno, činilo mu se po prvi put u proteklih nekoliko godina. Neće ništa da pomera, ništa da sklanja, ništa da krije. Reći će babi da ne ulazi u gornju kuću, ona to ionako ne radi. Otac ne dolazi u selo, sad zna i zašto. Prihvatiće bilo koje objašnjenje samo da ne mora da dođe. Sumnjao je da će kuće još dugo biti. Jedna druga misao mu nije dala mira. Predrasude o ljudskoj biologiji su ga sprečavala da to shvati ranije… U spermi ima na milione spermatozoida. *** Ponudio je babi da se vrati sa njim u Niš, što je ona odbila. Ceo život je provela u ovoj kući, tu će i da ostane. Jovan je klimnuo glavom, spakovao se i krenuo na autobusku stanicu, koja je bila kilometar niže od sela. Prošao je zatvorenu seosku prodavnicu ispred koje su sedeli Veljko i Sreten u društvu obučenog albina. Ispratili su ga nemo pogledima. Bacio je pogled na kuću porodice Mitić. Na njoj je crnom farbom, krupnim slovima pisalo: „organska zadruga”. Prošao je trafo stanicu, kuće Veljkovića i Semaljevića i napustio selo.

Zaobišao je leš široko i uputio se prema šporetu. Sklonio je proključalu vodu sa ringle i zakuvao kafu. Setio se da ima otvorenu paklicu cigareta. Seo je za sto u stranu od stolice na kojoj je bilo čudo iz šume. Odsečno je istresao cigaretu iz pakle. Zapalio je i povukao dim. Zadr15


KENTAUR Nikola Gocić

Hodao je dugo, toliko dugo da se više nije sećao ni odakle je pošao ni kuda se uputio. Nosio je staru, isprljanu belu košulju i lanene pantalone sa predugačkim nogavicama, koje su na krajevima bile poderane i teške od prašine. Bio je bos, a duga, smeđa kosa, slepljena od znoja, padala mu je na lice. Oči su mu se povukle u duplje i pocrvenele od braonkastog dima koji se širio svud oko njega. Na prstima je imao tragove sasušene krvi, a ispod noktiju ostatke nečijeg mesa. Mimo njega prolazile su Jadnosive, užurbane senke koje su nekada ličile na ljude… Zastao je pored oronulog zida na kome je ogromnim, zelenim slovima pisalo: „Za njenu mrtvu siročad…” Pokušao je da prizove vreme u kome su neki nepisani običaji nametali ovako neukusne grafite, ali mu je ono uporno izmicalo, pretvarajući se da ga ne poznaje. Zabavljajući se zurenjem u bestidno delo nepoznatog uličnog umetnika, zaboravio je Očevo i ime Druge Majke i učinilo mu se da će uskoro da zaboravi i svoje. Zvuk sirene malog, plavog autobusa, koji se zaustavio iza njega, prekinuo je miroljubivu dokolicu. Kada se okrenuo, primetio je da na mestu vozača nema nikoga, a vozilo je delovalo potpuno prazno. Međutim, na jednom od prozora počeše da se pomaljaju nečije ruke. Ubrzo, iza kišom isprskanog stakla, pojavila se albino devojčica od najviše petnaest godina, mršava i neobično dugih trepavica. Pošto je izašla na ulicu, prišla mu je opreznim korakom, a onda mu uputila jedan streloviti, crveni pogled. „Vozila sam šest dana da bih te u sedmom stigla i pogledala te pravo u oči. Možda nisi toga svestan, ali oni više ne umeju da gledaju jedni drugima u oči, jer 16

čak i kada to čine, samo šire svoju izobličenu, zaraznu stidljivost. I niko više ne veruje u stvarnost. Samo bi da sanjaju… dok mogu. Dok im ne odseku kapke.” Napravila je kratku pauzu, kako bi sa svoje sivkaste spavaćice otresla ružnog, debelog skakavca. „Danas ćeš poći sa mnom. Uzeću te za ruku i odvesti tamo gde treba da odeš. Razumeš li me?” Klimnuo je glavom u znak odobravanja. Dok su krstarili pustarama iznad kojih su visile otkinute i u buđ ogrezle ruke i noge, otvorio je malu, crnu kutiju sa susednog sedišta, kako bi u njoj pronašao utehu. Umesto utehe, u kutiji je ležala mrtva rusaljkina larva. „Nije izdržala…” — reče devojčurak. „A tako malo je falilo da je vratim u vodu. Nadam se da nećeš i ti da mi umreš. Ne bih to mogla da podnesem.” Samo joj se na trenutak kiselo osmehnu i opet se zagleda u beživotno, meko telo nerođenog stvorenja. Pomislio je kako mora da je opterećujuće biti smrtan. Zatvorivši kutijicu, spustio ju je na staro mesto, a onda se vratio neslućenim prizorima spoljašnjeg sveta, koji je sve više


ličio na poluosušeno lišće nagriženo neizlečivom bolešću. Gnušao se zelenog blata u kome su se valjale obnažene, sebične i sujetom uhranjene kurve sa loptastim sisama okovanim u zlato… „Čudi me da još uvek ništa nisi rekao. Ranije si umeo tako lepo da pričaš. Šta se dogodilo u međuvremenu?” Nije uspela da mu izvuče nijednu jedinu reč. „Znaš šta? Mislim da te razumem. Da. U potpunosti razumem tvoje ćutanje. Verovatno bih i ja ućutala da sam na tvom mestu, da su se svi smejali mojim govorima i da me niko nije ozbiljno shvatao, čak i onda kada nije bilo tako. Moraćeš da priznaš sebi — ostao si bez sledbenika. Surovo zvuči, ali tako je. Isparili su u jednom danu. Stoka! Obična stoka!” — i tu se slatko zakikota, kao da se divi nekoj svojoj duhovitoj opaski, koju nema ko da čuje. „Ali, nikada nemoj da smetneš s uma — ti si Genije i Prvi Arhitekt. Tvoja Misao ima bezbroj pipaka i svaki se završava pomodrelom svetlošću. Tvoje Srce prestalo je da kuca, ali i dalje živi, samo u dubokom snu.” Šaljući joj još jedan stidljivi, skromni osmejak, koji nije mogla da vidi, jer je sve vreme gledala na put, otvorio je prozor i pozvao desetak depresivnih svitaca u unutrašnjost autobusa. Njihovi nespretni pokreti stvarali su iluziju razigranosti, a jedva čujni jecaji preli su već dovoljno gustu, ledenu Mrežu Nestajanja. Posmatrao ih je s radoznalošću Deteta koje je ponovo rođeno, samo da bi umrlo istom, mučeničkom smrću. Po dolasku na odredište, dnevno svetlo iskašljavalo je gorku sukrvicu. Zemlja kojom su sada hodali i dalje je bila ista —

njenim oteklim venama lenjo se kotrljala umorna tečnost kojom su plivale punačke, prkosne žabe sa svojim žutim i mekim punoglavcima. Ispred Šećerne Pećine neko je posadio četiri betonska zida, a na njih su se, svojim dlakavim, svinjskim telima ulepljenim u mekinje, naslonili Čuvari Grehova. Nepodnošljiv smrad ispunjavao je nekoliko metara u koncentričnim krugovima oko njih. Sva četvorica nosila su ljudska lica. Jedan je imao gustu (svešteničku) bradu i nadut, krastama prekriven nos. Drugom je levo oko bilo stakleno, a desno iskopano. Treći, s jednim uvetom okrenutim naopako, plazio se dugim, poluraspadnutim jezikom, a četvrtom je na čelu bio urezan simbol koji je ličio na riblji kostur. Primetivši devojčicu i mladića, pobegoše glavom bez obzira. Jedino je onaj slepi ostao, stalno i panično ponavljajući: „Ovo je samo fatamorgana!” „Šizofrenik.” — reče samouvereno, pa pogleda u svog zbunjenog pratioca. „Nisi valjda pomislio da ih je četvorica? E, kad bi svi bili tako naivni kao ti… Kako god. Ja sam te dovela, ali ulaziš sam. Nisam baš u najboljim odnosima sa svojom sestrom. A i da jesam, ne bih mogla da uđem… Zbogom.” Prateći nejasna uputstva koja mu majušno belo stvorenje dade pre rastanka, stupio je u mračno i nesigurno. Lutao je četvrt sata, možda i manje, nailazeći na mnogobrojna Lažna Vrata, ali se nije usuđivao da zaviri kroz njihove ključaonice, jer je znao da mu se neće dopasti ono što se tamo krije. Najzad je naišao na Okrugli Otvor, gde ugleda crnokosu devojku, obučenu u ljubičastu baroknu haljinu. Sedela je na podu od prozirnih pločica, vezući i mrmljajući sebi u bradu. Osetivši 17


njegovo prisustvo, viknu, ali ne želeći da ga uplaši i ne okrećući se prema njemu: „Prođi i priđi slobodno, to ti je ionako samo još jedan korak do ludila.” Ubrzo se, nesvestan svojih postupaka, našao u prostoriji sa kamenim zidovima koji su se kupolasto krivili prema plafonu, i stajao je tik pored misteriozne baronice. Bila je preokupirana vezom, koji je, kako je Nemušti primetio, bio skoro završen. Na njemu je prepoznao svoj lik. „Gotovo!” — uskliknula je nakon što je vezala poslednji čvor. „Dozvoli mi da te vidim.” Ustala je, držeći svoju rukotvorinu, i sklonila mu kosu sa lica. Bacila je pogled na njegovo, a zatim na lice od konaca, i ponovila isto još dva–tri puta. „Ličite.” — konstatovala je ozarena aurom usamljene žene. „Neverovatno, ali ličite. Baš mi je drago. Plašila sam se da nikada nećeš doći, a onda bi sav moj trud bio uzaludan… Zašto ćutiš? Čekaj, nemoj mi reći… Znam. Čudno je to, ali tvoje ćutanje prija — nije kao ova odurna tišina.” Sagnula se da dohvati makaze, kako bi ga oslobodila štrokave i znojem natopljene odeće, ali su ih Miševi Aristokrate odneli u svoju Rupu. „Prokletinje goldarske!” — mahnula je pesnicom prema ulazu u njihovu raskošnu jazbinu. „Izvini. Uvek mi ih odnesu kad neko dođe.” Izvadivši novi par iz plišane torbice koja joj je bila vezana oko struka, isekla mu je prnje. Potom ga je uhvatila za desnu ruku i odvela do kade, postavljene pored pozlaćenog mermernog stuba na sredini sobe. Voda je bila topla, a nje18

ni nežni prsti vodili su ljubav s njegovom izmučenom, očvrslom kožom… Odenula ga je u prtenu togu sa srebrnom šnalom i očešljala tako da mu je sveto, koščato lice progledalo mirom koje odavno nije imalo. Odvela ga je u Hol Božjih Suza, na čijem je drugom kraju, pod kristalnim zvonom, bio zarobljen njegov krilati dvojnik. Dočekala ih je grupa od stotinak do zuba naoružanih ljudi i žena, sa kapuljačama koje su na krajevima bile ukrašene dijamantima različitih oblika. Otvorio je usta i spalio ih sve do jednog — veseli, žuti plamen topio je ljuto meso, ližući savršeno izrezbarene kićanke. Kavez, kao oni u kojima su nekada čuvali Arhanđele, a odnedavno i njihovu decu, rasprštao se u paramparčad. Onaj Koji Mu Je Uzeo Lik dolete do vrata, kraj kojih je mladić stajao sa baronicom. Prislonivši mu šake, prekrivene mekim perjem, na ramena, nagnu se ka njemu i šapnu: „Možda je trebalo i mene da spališ.” Kada se odmaknuo, okrenuo im je leđa i poleteo prema šestougaonoj rupi na plafonu i nestao negde u pustom nebu iznad njihovih glava. Obgrlivši ga svojim tanušnim rukama, poljubila ga je u obraz i rekla: „Nema veze. Njih ionako nikada nije ni bilo. Oduvek smo bili samo ti i ja. A za njega ne moraš da brineš, on bar ima krila.” U slatkoj agoniji, pao je na hladan pod i, obliven crvljivom sumnjom, odbacio je svoje ljudske noge. Dok je kasao Bezimenim Prostranstvom, sa usnulom baronicom na svojim leđima, setio se svih svojih prethodnih života i radovao se što je napokon postao Kentaur. I glad beše zadovoljena.


The Mind is a Terrible Thing to Taste Sergej Stanković …Никад још нисам видео таласе, праве, узавреле таласе… Били су тако прави и тако таласи… Ја заиста никада раније нисам видео море, али знам да ови таласи нису онакви какви би требало да буду. Мехури ваздуха комешају се и издижу као у чаши киселе воде, као у лонцу воде пристављеном за кување. Чудо је како ми, на Арки, не изгоримо од температуре која влада свуда око нас. Претпостављам да је то начин да Бог уништи сваки облик живота, сваку клицу изван нашег брода, и учини овај свет девичански чистим, спремним за поплаву семена из наших бедара. Све за нову унутрашњу колонизацију! Ура за фашизам и идиотизам! Неки од нас мисле да се треба склонити – Хоћете да кажете да богови нису мачунутра, да не треба удостојавати пажњом кождери? овај ужасан призор. Они сматрају да је то – Не хули, барабо! нека врста богохуљења. Други кажу да – Тишина, жгадијо говнарска! Хоћу да треба некога или нешто бацити у океан, да кажем да жртва коју смо понудили није би се умилостивили богови. адекватна количини енергије коју су богоНајпре смо бацили бродску мачку. Она ви утрошили да би исказали свој бес. потону одмах. Једва смо имали времена да – Шта си ти? Ајнштајн, јеботе? Хоћеш чујемо њен врисак. Развила се дискусија: ли знати да ставиш у формулу мој бес кад – Богови очигледно траже нешто више те пукнем? од мачке – рече један. – Али, ако тако гледамо, ми немамо – Зар мислите да су подигли оволиништа што је адекватно. Шта је то што би ку буру да би се задовољили мачјим пењих задовољило? Атомска бомба? чењем? Наша понуда је за њих увреда! – Само људска душа. Богови су се за– То није печење, већ кувана мачетина! ситили сваке обичне хране, и само она Печење је у уљу, а месо се кува у води. сасвим несвакидашња, необична и гроз– Можда бисмо нашу понуду могли да на може их још покренути из дремежа и назовемо мачјом чорбом? гађења према животу који су већ и сувише искусили. То је цена вечности… Нечија – Да, чорбом од неочишћене мачетине! душа мора бити поједена. – Са костима и изнутрицама! Мммм, Ипак нисмо били вољни да жртвујекаква посластица! мо своје душе да би се смирила ова чудна – Мени се једу мачја црева! бура. Иако је топлина већ претила да раз– Ја хоћу да једем уранијум 235! ори наш мали бродић и мехурићи киселе воде улазили су нам у уста, у плућа, гребу– А ја сону киселину! ћи нас, голицајући нас, терајући нас на ка– Ја бих појео комад неутронске звезде! шљање и повраћање. А пара соне киселине – Јесте ли видели како је брзо потонула! нагризала нам је очи, од чега неки од нас И како је нестала у потпуности! Кладим се испуштаху крваве сузе. да у овој води има киселине!

19


Тада паде предлог да убацимо бродског једнорога. Бродски једнорог био је већ тада ретка драгоценост. Некад је представљао стандардни инвентар, маскоту и омиљену животињу на сваком броду. Али откад се поморска трговина развила толико изван свих граница, због претераног лова готово је сасвим нестао, и из шума се преселио у бајке и дечје сликовнице. Ми смо били један од последњих бродова који га је још имао. Можете замислити колико нам је због тога ова одлука била тешка. Сви смо плакали, иако се неки за ту сврху помагаху црним луком. Хтедох и ја да плачем и због тога сам упорно љуштио лук, али сузе ми никако нису текле на очи. – То је бели лук, јеботе! – рече ми коначно неко ко виде шта радим. – Јао, да! Је л' имаш мало црног, пријатељу? – Изволи пријатељу, послужи се. – Хвала. Доведосмо племениту животињу до ограде. Иако је толико пута мирно шетао по броду, једнорог је сада био узнемирен. Сигурно је осетио да се дешава нешто неуобичајено. На крају крајева, већ сам призор мора које ври био је довољно упозоравајући. А какав је то призор био! Муње су парале небо, осветљавајући на тренутак мрачно небо прекривено оловним облацима. Кише додуше није било пуно, или бар не оне која пада одозго надоле. Чинило се да пада из океана према горе. То су, наравно, били мехурићи киселе воде. Тај мрачан, узнемирујући призор пружао се све до тамног хоризонта, или до онога за шта смо ми наслућивали да је хоризонт. У следећем тренутку све би утонуло у таму. А затим би ново севање поново открило нашим очима призор тог црног ужаса. Једнорог се отимао. Било је потребно неколико људи да га задрже. Отворили 20

смо ограду, и пред једнорогом се отвори узаврели Океан. Таласи су били толики да су допирали до саме ограде, и свима се чинило да океан киселе воде покушава да га дохвати. Када виде црне таласе како пружају пипке према њему, налик на краке хоботнице, он се у страху грчевито пропе на задње ноге и зањишта некако чудно. Личило је на дечји плач. Покушали смо да га гурнемо преко ограде, али једнорог се грчевито опирао. Никада не бисмо помислили да један копитар може тако добро да се одупире о клизави дрвени под. Наравно, живот му је био у питању. Сва посада нагрну да га гура у воду. Неки од нас су плакали, осећали смо мешавину кривице и самосажаљења, али ипак смо то урадили. Један налет ветра, који нагну брод баш на праву страну, помогао нам је у нашим напорима. Брод се на тренутак изврну готово вертикално, и једнорог полете главачке у воду. За њим је кренула готово половина посаде. За дивно чудо, нико не паде са брода. Таласи који су дохватили једнорога били су потпуно црни и личили су на пипке неког грчког бога с почетка времена. Једнорог је цркавао знатно дуже од мачке. На тренутак је нестао у води, као да га је море прогутало, али одмах затим поново се појавио на површини. Његове племените очи шириле су се у неком грчевитом изненађењу, као да не може да схвати да на овом свету може постојати толики бол. У следећем тренутку, ми видесмо како се на његовом лепом белом крзну појављују црвене пукотине. Кожа му је спадала у комадима, док се месо одвајало и тонуло у непрозирној води. Очи су му се дивље колутале у болу који је превазилазио границе свести, а затим постадоше стакласте. Затим и њих изгризе киселина, и остадоше само кости.


– Богови су још увек незадовољни – рекоше гласови из посаде када једнорог дефинитивно потону. – Морамо ипак жртвовати некога од нас. Сви су видели каква судбина чека морнара који се нађе у овој води, и зато се нико није јављао добровољно. Након краћег договарања, одлучили смо да извлачимо сламке. И, укратко, ја извукох најкраћу. У првом тренутку нисам могао да поверујем да сам баш ја, од двадесет морнара, тако малерозан да извучем ту сламку. Затим је могућност ужасне смрти почела да бива све извеснија. Замишљао сам све детаље грозоморне смрти, како сам их видео на једнорогу. Још нисам могао ни да се снађем, а снажне морнарске руке биле су свуда на мени, држећи све моје зглобове чврсто као клешта. Морнари ме ухватише за обе руке и ноге и ја нађох себе како се лебдећи крећем према отвору у палуби у којем је до пре само неколико часака завршила беспомоћна животиња. Можда бих стигао и да се уплашим, али ситуација ми се чинила толико нестварном да нисам могао да поверујем да се то стварно дешава. Руке ме заљуљаше, и, уз грозну морнарску песму која слављаше черечење и пакленске муке, ја се нађох право у води. Најпре ништа нисам осећао и чинило ми се да је та прича о киселини најобичније просеравање. Али то је потрајало само тренутак. Затим осетих лагано пецкање, које је неумитном и неумољивом брзином прерастало у неподношљив бол. Тада се деси нешто крајње необично. Изгледало би као прича, а то о чему говорим и јесте тренутак из кога вам ја приповедам (или замишљам да некоме приповедам) ову причу. Мора да сам заиста био у устима неких окрутних, нељудских богова! Наиме, у једном тренутку мој дух као да се одвојио од тела и ја видех себе

како пливам у киселини која ме нагриза. Знао сам да још нисам мртав и могао сам да осетим сваки дамар, сваку жилицу на мом телу како пулсира најчистијим, најбруталнијим болом. Али опет, као да ја нисам више ја. Чак сам на тренутак посумњао да је тај човек у води заиста ја, али могао сам да препознам самог себе, покрети којим се то тело бранило, његов изглед, били су моји сопствени покрети и изглед. Оно је, наравно, све мање личило само на себе, односно на мене. У исто време ја сам био и океан који је осећао мој сопствени укус као човека. Најпре коже, па меса, а затим и костију. Посматрао сам себе са интересовањем. Најпре ми се кожа осу пликовима, а одећа стаде да се цепа као стари папир. Пликови се запалише и попуцаше, а из рана стаде да тече крв, која је на површини овог океана од киселине изазивала бурну реакцију, пенећи се и испаравајући уз шиштање. По кожи се појавише пукотине и она се распаде на комаде неправилног облика. Затим влакна меса почеше да бубре, одвајају се и пуцају, једно по једно, налик на искрзани вунени џемпер. Месо се претвори у полутечни флуид. Очи су ми дотад већ одавно биле исцуреле. Месо се цедило са моје лобање… Могао сам да осетим укус свог сопственог ума… Био је крајње ужасан… Како ли су богови могли сваког дана да једу овакву гадост? Претпостављам да и они некада давно бејаху људи као ми, али су их досада и дуго време толико излудели да су се радије претворили у нешто подљудско. Мислим да ћете погодити како нисам био много тужан када сам видео да ни брод није преживео и како киселина ни њега није поштедела. Сви они покварењаци са којима сам пловио, сви до једнога, доживели су моју судбину.

21


TEORIJA!

На прагу фракталног доба Слободан Шкеровић

Фрактал је геометријски лик који се може разложити на мање делове тако да је сваки од њих, макар приближно, умањена копија целине.

Фрактали, холограми, монаде… Крај 20. и почетак 21. века доноси материјализацију слутње, коју су у својим делима исказивали многи уметници и мислиоци. Необична је та материјализација, пошто се у највећој мери догађа у тумачењу и уму, док чулна спољашњост све више губи своју конзистенцију и ставља се на располагање новом виду обраде — по томе је ово доба судбоносно за човечанство и планету Земљу, можда и више од претходних глобалних догађаја, који су се, углавном, сводили на друштвено–технолошку револуцију или, једноставно — рат. Хоће ли и ово доба кибернетике, генетике, нанитоида и физике плазме, бити упамћено на сличан начин, или ће у себи имати још нешто, величанстеније али и страшније, поражавајуће или пак коначно узношење? Фрактално виђење (тумачење) додаје нову димензију идеји холограма. Док се холограм састоји од безброј честица које постоје у истој димензији, код фрактала се овај безброј шири у апстрактни безброј димензија, које су једна од друге одвојене просто разликом перцепције реда величине (непојмљиви бројеви). Основно егзистенцијалистичко питање се, сходно овоме, односи на форму живота који треба да појми овакву више22

димензионалност. Ова форма, свакако, мора бити нешто „више“ од људске. Све више се говори о квантној обради података — линеарна и паралелна обрада података дошле су до својих крајњих граница, а увид у глобални информацијски океан захтева много већи капацитет свођења рачуна. Тежи се тренутности пријема, обраде и одлучивања. У суочењу с технологијом данашњег нивоа губи се класна структура друштва, а друштво без класа није ни могуће као консензуално изоловани систем. Ово је, можда, и најопаснији превид који се тиче тренутне и даље судбине човечанства. Сума технологије је превагнула над масом људскости, и ова потоња је, читава, стрпана у јединствену категорију — слично судбини скицираној у филму Матрикс, постаје јасно да је људски род просто — скуп енергетских ћелија, гориво. Питање сврхе опстанка, већ сада доводи у питање и сврху самог живота, пошто се он остварује у овако пасивизираном и утилитаристичком положају. Оваква тенденција дистрибуције енергије у људском друштву одувек је постојала, али се сада уместо божанстава, као жаришта сврхе, појављује сама технологија — која у себи нема никакве сличности с људским или другим живим бићима. Она Звер се остварила као машина, или про-


цес, која је већ увелико надрасла границе општељудског хоризонта. Сада, тај хоризонт догађања, већ почиње да притиска и ремети друштвене и биолошке осмоске границе и јавља се страх од неминовног колапса. Ово се може двојако тумачити. Или је оно што следи права пропаст, у смислу имплозивног распада, или је тај распад само предвидљива последица еволуционог скока који управо почиње да се догађа, при чему се иживљена форма мора одбацити за рачун једног другачијег ума којем је потребно, или уопште није, ново „тело“. У случају да тело није потребно, ради се о помаку у сферу метафизичког. Шта ће се стварно десити, тешко је предвидети, поготово на глобалном нивоу, али могуће је, чак највероватније, да постоји неколико паралелних опција. Могуће је да се налазимо на раскрсници од које воде путеви у више праваца. Још се поставља и питање обједињености оваквог исхода, хоће ли један избор правца бити релевантан у односу на друге? Хоће ли то бити сноп или стрњика? Код Артура Кларка, у Крају детињства, људски род завршава своје постојање уз малу помоћ ванземаљаца који намећу утопијски облик друштва како би се дошло до идеалних услова за појаву мутиране расе — космички релевантних бића, чија је егзистенцијална форма у потпуности изван домашаја људске перцепције, како је ова до дана данашњег обликована и условљена. Ова Кларкова визија није се дотакла ни једног типичног питања о сврси, нема ту ни типичног моралисања ни расправе о етици, нити се поставља питање спасавања онога што се може спасти — људски род у потпуности нестаје, са свим својим одувек присутним врлинама и манама. Наравно, код Кларка је у овом роману на делу „бог из машине“, виша сила која по-

маже да се оствари неопходан фокус и неутралише реактивни моменат унутар врсте, како би се мутирани потомци сачували од репресалија и избегли витлејемску судбину „опасних“ новорођенчади, тако присутну у главним античким митовима. Након овог Кларковог егзибиционог узлета и излетања из научне фантастике (узимањем Бога као главног чиниоца дешавања), наука је постепено дошла до прага с којег се отварају врата у мултидимензионалност постојања, али не само наука, него је оваква антиципација присутна у скоро свим облицима модерног уметничког изражавања који своју визију црпе из тзв. подсвесног — односно тамне материје. За овај феномен имамо већ припремљену свест, иако нам у потпуности недостају емпиријски докази, јер основна особина тамне материје јесте управо непостојање реакције између ње и нама познатих облика материје. И мада природна наука (физика) и даље покушава да оправда своје име, јасно је да се упорно прибегавање тежњи кретања к лимесу (што резултира „рђавом“ бесконачношћу) мора у једном тренутку реализовати као квантни скок (или скок вере) — то јест, физика неминовно мора да се споји с метафизиком (да јој се врати) како би човеку ставила на располагање и онај непојмљиви аспект свемира, за којим (и с којим, али и због порицања истог) човечанство пати од памтивека. Нема никакве сумње да би обелодањивање овакве радикалне промене суштине природне науке за последицу имало уништење свих религија, па и познатих друштвених формација, којих су религије заправо интегрални део. Можда ће нам већ ових дана постати јасно да је дошао крај лабавом примирју између „вере и науке“, склопљеном у тренутку када је Галилеју дозвољено да напусти судницу на сопственим ногама, па још и да његова буде последња.

23


Прихватање постојања тамне материје имало би за последицу признавање да Други закон термодинамике не важи и да у свемиру не постоји нешто такво као изоловани систем, него је тај систем само једна лаж — једно консензуално „хајде да замислимо па да се играмо“. Довођењем метафизичког у област просторчаса управо би се и догодила оваква ревизија перцепције стварности, а емпиризам би био постављен на своје право место — које није место врховног арбитра, како неки воле да верују. Упорни покушаји да се докаже да материја јесте извор гравитације (потрага за Хигсовим или Божјим бозоном — што је обична политичка манипулација) је још један показатељ да природна наука, у апсолутном — не у техничком, смислу нема добро дефинисан темељ и да се главне теорије и даље налазе изоловане у непознатом и неспознајном. Разлика између ова два последња јесте оно што сваку теорију не само доводи у питање, већ је и обезвређује. Та разлика је квантни скок, а овај је чисти потенцијал да се перцепција у потпуности реструктуише и да се тако оствари један потпуно другачији свемир, који је у вези с нама познатим свемиром управо преко такве — метафизичке везе. Проблем практичне науке је да одговори на питање колико је енергије неопходно да би се такав скок догодио — али ја сумњам да се уопште не ради о томе. Неће се тај проблем решити увођењем енергијског пакета у постојеће форме, већ укидањем тих форми, што и јесте предуслов да се створи нека нова перцепција. Ради се о ослобађању енергије, а не о довођењу још енергије у постојећи систем. Ослобађање енергије је управо она ентропија која се у пракси спречава довођењем енергије из спољашњих система у наводно изоловану форму, како би се она одржала на рачун

24

других — а то је основни принцип, не само човечанства и његових форми постојања, него и самог живота — пошто се живе јединке хране једна другом и тако принципијелно, непрекидно самоуништавају. Ово самоуништавање наука упорно не признаје, већ уместо тога инсистира на томе да се ради о борби за опстанак — ствари изврће наглавачке и оно што је лажно покушава да представи као истинито, а у ту сврху се троше огромни ресурси, чиме се неминовно исцрпљује снага људског рода и читаве планете Земље, с тенденцијом да се, у предвидивој будућности, и околни свемир искористи у исту сврху. Ово исцрпљивање је, типично, исто оно што Други закон термодинамике оправдава, а против чега су наводно усмерена сва настојања како би се преживело. Да ту правог, идеалног резултата нема, потпуно је јасно. Светски и историјски, политички, систем, верни је одраз оваквог гледишта. Игнорисање и сузбијање сваког индивидуалног (које је заправо фрактално, или поједностављено — управно — у односу на линеарну идеју врсте) напора да се акумулира енергија (у форми знања), води човечанство у стварност матрикса. Систем сву доведену енергију троши на своје одржавање — на одржавање илузије, која није самостојна — није стварна. Разлог за ово је управо чињеница да се верује да је могућ опстанак живота као нечег некварљивог — идеал вечног живљења је живот сам, схваћен као проток догађаја у оквиру јединствене визије (где је оно јединствено — јединка, односно један релативни фокус), али људско друштво је механизам који упорно своди (апстрахује) и те јединке у функцију опет неке тамо нарочите јединке (краљ, цар, диктатор или пак некакво вишећелијско биће типа демократије, олигархије или плутократије, итд.) па се читава та идеја живота остварује управо


онако како се то и сагледава, али свеједно и даље негира — као храњење једних другима. А то је, разуме се — антиутопија. Дакле, људско друштво лажно тежи утопији, а остварује се као антиутопија — и то увек, у сва историјска времена и убудуће. Оно је по дефиницији управо такво. Фрактално поимање живота је нешто друго. Живот се не посматра као идеал, јер он то, доказано, није. Последице тога су јасне — тежи се сингуларности, која није исто што и индивидуалност, а није ни исто што и скуп или заједница истомишљеника који су и даље у поседу индивидуалних форми живота. Овакву теорију развијали су многи — од филозофа и уметника до теолога. Проблем је у томе што је немогуће у друштвеној пракси остварити сингуларност. Друштво се увек поставља непријатељски према тежњи да се превазиђу његови истински темељи — изнутра неорганизоване јединке на које се споља делује силом — насиљем у свим познатим облицима — од грубе силе, уцене, до коришћења психолошких и на крају крајева технолошких агенса. Овакво насилно дејство, које је у суштини поробљавање, спроводи се систематском, постнаталном и пренаталном (еугеника) селекцијом и условљавањем. Функција оваквог система је да се онемогући уплив тамне материје тј. подсвесног, односно знања или силе која нема способност да афицира, али ју је немогуће и афицирати. Тако је сада јасно да се ради о игри намештеној да се докаже како је изоловани систем једна једина реалност свемира вредна одржавања — пошто се ту ради о уређеној (грубо речено — геометријски) материји, за разлику од оне неуређене, хаоса који је ознака за подсвесно, тј. сингуларност. Сингуларност се не схвата као нешто уређено јер нема делове — нема ону разноликост која се претпоставља као неопходна за постојање система (састава, склопа).

Сингуларност је оно што од чега се систем изолује — али то је процес који се не сме зауставити, јер ентропија заправо значи пробој сингуларности у систем а тиме и његову смрт. Смрт је синоним за сингуларност. У горе цитираној дефиницији фрактала каже се да је фрактал копија других фрактала. То је провизорно тумачење. Он то, заправо, није. Фрактал је копија која је идентична себи. Он уопште и није копија. Оно што је копија јесте перцепција фрактала као мноштва. Сама перцепција је та која копира или имитира — али управо због тога што је она принцип разликовања, она и не може да се сложи са сингуларношћу. Видљиво је да се овај проблем понавља у многим аспектима — од апстрактно филозофског, као на овом месту, до саме праксе живљења и њене многоструке стварности. Није у питању проста аналогија, већ заиста само — принцип, који се привидно умножава али је увек исти. Фрактал је принцип сингуларности. То што неки мисле да се кривљењем принципа, простора и времена, може присвојити свемир у његовој бесконачности, само је јалов покушај да се замаскира основна слабост принципа дискриминације — непостојаност форми које се појављују у њему. Неки овај принцип умножавања (размножавања) схватају као основни принцип живота. Он то и јесте, али у основи живота је заправо размена — последица умножавања, која је тежња да се енергија врати у свој оригинални облик — сингуларност. Тај одмак од сингуларности јесте узрок живота као сталног пропадања, а отуда и утисак борбе за опстанак. Жели се да копија буде исто што и оригинал. Размена подразумева одвајање (губитак) нечега да би се добило нешто. У сингуларности је на делу учествовање, суде-

25


ловање, што је принцип који искључује размену, јер би се тиме поништила целовитост — којој је основна форма сила тј. знање. У стварности, размена никада није правична. Она остаје неостварени идеал као таква. Сва су друштва неправедна, она само теже праведној дистрибуцији добара. Та тежња је, наравно — лажна. Друштву је најважније одржање принципа разликовања. А живот је управо парадигма тог принципа.

било, постоји вероватноћа да ће сума технологије „пожурити“ људе да се „освесте“ — но по мом мишљењу, овакво освешћивање и долажење себи као сингуларности, могуће је једино на личном плану, као последица личног напора (медитација), а никако као последица фузије с технолошким, кибернетским, биохемијским итд. протезама, које побољшавају постојеће функције организма, али не додају суми искуства личности.

Рећи некоме да му је живот главна сметња за остварење потпуног блаженства, разуме се, најгора је — јерес.

Како ће се овај рафал технолошких револуција, с почетка 21. века, одразити на биће човечанства, још ћемо видети, али бојим се да се не догоди шок терапија одн. хладан туш.

У овом есеју, пошао сам од једне можда сумњиве претпоставке да технолошки систем који постоји у овом часу тежи уништењу људске перцепције, што практично значи — уништењу људи какви знамо да јесу, тј. да јесмо. Ово се лако може десити, можда баш онако како је то представљено у филму Терминатор, када се Скајнет, аутоматизовани и компјутеризовани систем противнуклеарне одбране — освести. Сличан исход имао би и настанак, сада већ легендарног Борга, колективног бића, које имитира сингуларност. Највероватније је да ће се овакав вртоглави развој технологије, уз огромно убрзање, реализовати као још грубља и страшнија подела унутар човечанства, где би малобројна елита још чвршће прионула у симбиотски однос с технологијом која јој и омогућује власт над остатком човечанства, тј. омогућује несметано исцрпљивање људских ресурса у циљу задобијања сопствене нерањивости и бесконачног живљења. Питање је, већ много пута постављено, да ли је људски род, управо због овога, већ одавно и престао да постоји као самосвојни ентитет. Симбиоза с технологијом јесте негација људског — али, овде већ морамо да се позабавимо дефиницијом људског. Јер, многи ће рећи да је управо та симбиоза и створила човека. Како било да

26

Питање „освешћења“ технологије је осетљиво јер је амбивалентно. Може се принцип технологије схватити као „самосвест“, што је тачно. Људи воле да мисле да они управљају стварима, али тачно је обратно — да ствари, систем који је створен — а у овом тренутку то је већ истински киборг, управља људима. Систем је асимиловао људе у себе, увелико се граде сензорске мреже које прате кретање и активности појединаца на глобалном нивоу — све је усмерено к томе, а циљ је контрола — и спољашња и унутрашња. Шта је сврха тога? Функционалност? Функционалност, ефикасност, то је основни модус ропског бивствовања. И Хитлерова аријевска раса је по дефиницији била надљудска у том смислу — послушна, спремна на беспоговорно извршење наредби. Та идеја о извршавању протокола, унапред задатих радњи никако не трпи принцип фрактаљења, који квари поредак — јер је тај поредак линеаран, програм се извршава ред по ред. Фрактаљење је, насупрот овоме, чиста импровизација. Цепање истог (у перцепцији) које очувава то исто (у апер-


цепцији). Овакво делање је могућно једино уколико јединка поседује знање целине — што је супротно идеји целине која поседује разноврсна и међусобно различита знања јединки. Знање целине, у пракси, јесте искључиво познавање принципа а не суме појединачних знања. Друштвено–политичка пракса тежи супротном. А то важи и за технологију. Можда је сада јасније да људски род, па, с обзиром и на тврдњу да је рад створио човека, исто што и технологија. Уколико се схвати да је идеја та која заиста ради, а не човек — него је човек само набеђен да је обрнуто. На овој лажној тврдњи почивају многе познате и признате теорије (нпр. марксистичка). Питање је, још, има ли наука уопште свој глас? Или је строго цензурисана од стране оних који је финансирају и користе по свом нахођењу? Ово важи и за многобројне филозофе–апологете. Одговор је, наравно — има. Но, проблем је у томе што је онај део природне науке који се највише и бави егзистенцијалним проблемом, а то је квантна физика, скоро у потпуности неприступачан (јер је неразумљив) праволинијским умовима, а производња таквих умова у друштву заиста преовлађује и јесте ствар политике. Могли би се овде цитирати многи велики научници који су увидели сличност старих источњачких филозофских система с модерном науком. У књизи Тао физике, Фритјофа Капре, има доста оваквих паралела. Послужићу се само једним цитатом који је он употребио, Нилса Бора: „Паралелу лекцији коју нам даје атомска теорија… (морамо потражити) у оним врстама епистемолошких проблема с којима су се већ сусрели мислиоци попут Буде и Лао Цеа, када су покушавали да ускладе нашу позицију гледалаца са позицијом глумца у великој драми

постојања.“ (N. Bohr, Atomic Physics and Human Knowledge, John Wiley & Sons, New York, 1958, p. 20) Ова спрега, паралела или истоветност мистицизма и науке ће неком лаику можда изгледати необична (мистицизам се неретко брка с религијом), али велики умови су се одувек напајали мистичким акашама–знањима и отуд црпли свој увид те на основу тога сачињавали оперативне теорије уз помоћ којих се преобликује/разумева стварност. Технологија се увек мота, ту негде, около мистика, тражећи неку корист и за себе, заправо, ако је могуће, сву корист искључиво за себе. У друштво су интегрисани многи закони и правила који онемогућавају ширење знања — приватна својина, патенти, копирајт, итд. То пречесто представља и праву физичку баријеру између појединца и знања. Знајући ово, може се слободно рећи да је човечанство већ одавно доживело пораз у сусрету с технологијом, јер је технологија наметнула своја правила о томе како спознавати и коме спознато припада. На крају, питање је, исто оно с почетка овог текста — хоће ли технологија, као освешћена (јер има свој моментум) успети да умре? Постоји ли заиста она тачка на којој квантитет прелази у квалитет? Означава ли та тачка трансценденције крај технологије али истовремено и нови почетак, ново расипање у бескрајне правце и универзуме уз прекид континуитета који је постојао до тачке експлозије? Уз потпуни губитак памћења претходног путешествија? Понавља ли се то у бескрај, од памтивека? Означава ли сингуларност истинску суму континуитета, и хоће ли се технологија коначно досетити тога?

27


Vreme za ljubav i ljubav kao vremeplov Bojan Milojević U filmu „Vremeplovčeva žena“ opisan je odnos bračnog para čija veza opstaje uprkos muževljevoj nemogućnosti da kontroliše svoju sposobnost da putuje kroz vreme. On ne može da kontroliše svoj dar i ta nesposobnost ga vodi na nepoznata mesta i u različita vremena gde se budi bez odela, preplašen i dezorijentisan. On se polako navikava na ovaj hiroviti način vremensko–prostornog transporta i čak uspeva da izgradi jednu konstantu koja ga dodatno stabilizuje. Ta konstanta je njegova buduća žena. Njegova buduća žena i pre njega zna da će joj on biti muž jer joj je to rekla buduća verzija njega. Vremeplovac ( naš lik koga mi linearno pratimo) se polako zaljubljuje u nju postajući sam sebi svoje samoispunjujuće proročanstvo. Do traženja konstante u ženi, u ljubavi dolazi i u serijalu Lost gde se Dezmond usled čestog putovanja kroz vreme nalazi pred nervnim slomom, jedinu utehu nalazi u njegovoj ženi koja mu je neka vrsta sidra u vremenu. Uz pomoć nje, uz pomoć odnosa koji imaju on uspeva da se orijentiše i stabilizuje.je još jedna vremeplovčeva žena. Očigledno je da su pisci oba dela upoznati sa grčkom poslovicom: „In vino veritas et amor eternas“. Kakav je odnos vremena i ljubavi? Šta vreme oduzima od ljubavi: strast, odanost, misteriju, igru, zaljubljenost? Šta vreme donosi ljubavi: ojačavanje veze, bolje upoznavanje partnera, poverenje, sigurnost ili uzajamnu podršku? Letter to Julliet je film koji nam omogućava jedno drugačije a ipak jedno nesvakidašnje putovanje kroz vreme ne uz pomoć Tardisa, energetskih poremećaja, misterioznih tunela ili veštački napravljenih portala već uz pomoć kamena. Najobičniji kamen doduše malo istesanog sa strane tako da formira oblik kocke. Taj kamen nije sam, zajedno sa stotinama ostalih kamenih kocki on formira zid. To nije zid plača ili neki zid koji razdvaja horde pakla od snenih polja raspevanih vilenjaka, to je zid dovoljno star da privuče pažnju gradske uprave Verone. Gradski oci nalaze stari zid optočen pa28

tinom koji koriste za popularizaciju turizma. Naime Verona je mesto odvijanja najtragičnije ljubavne drame. To je grad Romea i Julije. Taj zid se stavlja na turističku mapu grada kao zid Romea i Julije, hiljade turista, najpre turistkinja, idu da ga vide i da mu se ispovede ostavljajući na njemu svoje poruke na malim ceduljicama koje presavijaju i stavljaju u razmake između kamene fasade.


Vreme ima interakciju sa svim postojećim stvarima, bar u granicama našeg univerzuma. Čitave nove eseje možemo napisati prateći linkove između vremena i vere, između vremena i nade, vremena i straha, vremena i mržnje. Ali ostanimo za sada na ovom posebnom linku između vremena i ljubavi. Markes. Ljubav u doba kolere. Ljubav fatalno zaljubljenog glavnog lika prevazilazi široki opseg značenja reči opsesija, on voli svoju izabranicu godinama, ona zasniva svoju porodicu, odgaja svoju decu dok je on sve vreme čeka. On je čeka na kiši, čeka je noću, danima, mesecima, čeka je decenijama. Njena deca već imaju svoju decu a on je još uvek čeka. Najzad ona iznervirana neverstvom svoga muža počinje da obraća pažnju na njega i shvata da je on njena konstanta da je on njen zalutali vremenski fragment koji će upotpuniti okrnjenu slagalicu njenog vremena — njenog života. Igrom slučaja jedna turistkinja pretura kamen iza koga se nalazi ljubavna poruka stara pedeset godina. Poruka upućena od strane jedne Britanske studentkinje njenom Italijanskom vereniku, poruka u kojoj mu ona objašnjava zašto ga ostavlja. Poruka nikada nije stigla do njega. Turistkinja rešava da kontaktira ženu čije se ime nalazi na koverti. Njih dve stupaju u kontakt, ispostavlja se da je ta žena sada udovica i da nikada nije prežalila svog nesuđenog italijanskog ljubavnika. U nastavku filma njih dve pokušavaju da ga lociraju po romantičnim bespućima italijanskih vinograda. Još jedan divan i dirljiv primer spontano napravljene i spontano otkrivene vremenske kapsule. Poput onih koje generacije američkih đaka na ritualan način zakopavaju na kraju školskih godina samo da bi ih otkopali nakon trideset godina na proslavama godišnjica mature i zajedno se zabavili smejući se naivnosti njihovih tadašnjih preokupacija.

Eto i muškaraca u ulozi konstante. Markes nam je pokazao da ne moraju samo muškarci biti putnicima vremenskim dok ih žene strpljivo i požrtvovano čekaju kući glumeći konstante ili stabilizatore već da i žene mogu itekako galopirati kroz dveri vremenske na krilima ljubavi. Film Kate and Leopold je najmekši od prethodnih primera putovanja kroz vreme. Njegova oštrica se nabada na kulturološku distinkciju mladog zaljubljenog para. Film stavlja akcenat na vanvremensku ljubav koja vešto, mada ne bez posustajanja, zaobilazi prepreke statusa, vaspitanja i društvenog poretka. Vremenski zalutali engleski lord upoznaje Meg Rajan marketinškog majstora u modernoj metropoli sa svim njenim izazovima, kako tehničkim tako i etičkim. Ne obazirući se na mogući kolaps vremensko–prostornog kontinuuma lord odvaja Meg Rajan i vodi je ka svom vremenskom sloju gde žive srećno do kraja svog vremena – svog života

29


Pradede roda robotskoga Bojan Milojević Čovek koji nije čovek ali liči na čoveka, oponaša ga u držanju, u govoru, u pojavi, pišem o robotu o veštačkom čoveku. Ono najvažnije u čemu robot oponaša čoveka je rad. Njegova sposobnost da privređuje i štiti čoveka od preteranog naprezanja. Prve apstraktne ideje robota potekle su iz ne tako praktičnih razloga. Obradićemo neke od njih, one najreprezentativnije. Uzorke ćemo uzimati iz popularne kulture uključujuću i religiju za koju se ispostavlja da ogroman stožer za inspirisanje modernih mitova. Posmatraćemo ih hronološki: Apstraktobot #1 Golem. Sazdan od blata, sazdan od zemlje, oživotvoren rečju emet ispisanom na njegovom čelu, najpre sazdan da zaštiti da sačuva konfor svoga tvorca. Prepoznajemo motiv želje za sigurnošću, za skrivanjem od bola. Ljudi su tada živeli u mnogo manje stabilnim vremenima, česti ratovi, pustošenja i glad terali su ljude da izmišljaju heroje ako ih u okruženju nije bilo. Neki su bili izmšljeniji od drugih, što ne znači da im ljudi nisu poklanjali manje vere zbog toga. Istinitost izmišljenih heroja ogledala se u uvreženim snopovima tabua danas poznatijim kao sujevreje.Spremnost ljudi da brane ideju golema je verovatno proisticala iz očajanja. Ne zaboravimo da je jedna od glavnih osobina golema neranjivost. Golem bi danas bio upotrebljivan za demontiranje mina i gašenje požara ako se oslonimo samo na njegovu zaštitnu zanemarivši agesivnu ulogu. Zakoni robotike tada još uvek nisu postojali a od doba humanizma i svih njegovih zaveštanja delilo nas je najmanje dva milenijuma. Ipak, oprez ljudi je tada bio na zavidnom nivou, trvenja na relaciji otac–sin, pleme–suparničko pleme, esnaf–konkurentski esnaf, država–neprijateljska država su činili ljude krajnje proračunatim. Zato golem Emet ima u sebi, u svojoj reči koja ga napaja, integrisan mehanizam za poništavanje, jednostavnim brisanjem slova e sa njegovog čela dobija se reč met što znači smrt. Još jedan 30

dokaz krajnje ozbiljnog kalambura skrivenog u semitskom jeziku. Sitne povezanosti otkrivaju one veće kroz razne kabalističke tehnike. Ono što smo nekada nazivali magijom polako ustupa mesto tehnologiji, sam golem je robot iz nekih mističnijih sfera dok njegovi nezvanični potomci dolaze zajedno sa dobom razvoja zanatstva a kasnije uvelikom broju sa razvojem industrije Apstraktobot #2 Pinokio je stvoren da utoli usamljenost jednog drvodelje, lutkara. Nesposoban za prokreaciju majstor Đuzepe je rešio da sebi stvori idealnog sina, idealno potomstvo. Lutkar po profesiji rešava da od drveta stvori savršenog lutka. Lutak, veštački čovek ne funcioniše sam od sebe već mu iskru života usađuje nebesko proviđenje u vidu vile. Još uvek čovek okreće glevu ka nebu tražeći izore energije iako je pripovetka pisana1883-e godine znači deset godina posle publikacije Džejmsa Klarka o elektricitetu i magnetizmu. Pinokio kreće u potragu za stvarnim oživotvorenjem. Pinokio je spreman da se odrekne osobina koje poseduju neke današnje sprave.On je detektor laži, ne uspeva da ukroti taj dar i primeni ga na drugima već meri samo svoje lagarije što pokazuje povećanjem nosa. Uzmimo u obzir njegovu mladost i nevinost koju ista nosi pa nam neće biti teško da shvatimo i zašto.


Apstraktobot #3 Tin Man. U prevodu na srpski Limeni. On je jedan od likova u predivnom filmu za decu ”Čarobnjak iz Oza”. On nema srce i želi da mu ga ugradi čarobnjak koji ga je i napravio. Sniman 1939 a najpre publikovan kao novela 1900-te godine ovaj imaginarni svet nam pokazuje Limenog kao čoveka od gvožđa. U skladu sa vremenom u kojem je pisan ovaj roman prizemljuje ideju koja ne može da pobegne od nasleđa svoje epohe pokazujući još jednom da je svaka apstrakcija koju mi otkrijemo neizvorna. Puteve polako osvajaju automatizovane sprave: automobili, kombajni, traktori (životinjizirani roboti ili roboti životinje).Kada se uzme u obzir ova navala ala od metala nije čudo što se pojavljuje i Limeni. Limeni nije sirovina poput golema, niti je naivni dečečić poput Pinokija, on je u zrelim godinama mereno ljudskim vremenom. Iako odrastao on je plašljive prirode, najpre zbog sveta koji je negostoljubiv i nestrpljiv i a potom i zbog svojih problema sa identiteom za koji on oseća da je nedovršen. Limeni tražeći svoje srce pokazuje mnoge egzistencionalne nemire u sebi kao i želju za priznanjem. Oba uveliko pritiskaju njegove tvorce iz realma stvarnosti. Limeni takav kakav je ne može mnogo da pomogne čoveku ali više je nego sposoban da kod čoveka izazove sažaljenje. Sažaljenje sve više biva potiskivano iz ponašanja iz delovanja čoveka današnjice. Možda je limeni kao i njegovi preci i veliki broj onih koji su usledili posle njega ipak uspeo da zakrpi čoveka, da bude proteza njegove duše, štaka za njegovog duha. Tako ipak svrstavajući sebe u grupu za čoveka korisnih robota, možda čak i veoma povlašćenu frakciju te grupe, u onu grupu koja čuva, opominje i usmerava sve čovečnou nama. Konverzijom knjige u film došlo je do nekih promena u tkivu same priče, Doroti je ta koja spašava dok u knjizi igra damu u nevolji. Što nam postavlja pitanje koja od ove dve verzije priče je prava, ona uz koju smo odrasli ili priča iz originalne novele?

Apstraktoboti #4, #5, #6, #7… U početku bejaše njih trojica a potom uslediše terminatori svih vrsta, transformersi, mali i veliki, R2D2 i kompanija i naravno Data.Ako je sudeći po ozbiljnoj noj količini robota bez kojih se ne može zamisliti animirani film ta decu ili neka reklama ljudski rod je ili bi uskoro mogao biti uskraćen za stotoine operativnih mogućnosti koje je generacijama pre sticao rođenjem. Ali to ne znači zakržljavanje tih sposobnosti već veću mogućnost izbora u razvitku čoveka što bi dalje moglo dovest do raslojavanja ljudske populacije i zanemarivanja starih podela na staleže, religije ili rase. Sve u svemu roboti nisu ništa novo, oni su među nama već milenijumuma ukrštamo i prožimamo se sa njima već veoma dugo. Setimo se samo oklopa kod vitezova, katapulta ili proteza kod ljudi koji su ostali bez noge i nikada ne zanemarimo tri za robote božje zapovesti koje su im uručene sa svete gore softverske. Uz njih smo bezbedniji ako i dođe do nekog sukoba između robota iljudi više sam nego siguran da će inicijator biti ljudki faktor a ako taj rat potraje biće to zbog toga zato što će roboti biti previše slični nama jer za sada koliko znamo drugih uzora nemaju.

31


KRAJEVIMA KRAJEVA Bojan Milojević

Da li vam je neko ostao dužan jedan kraj? Da li vam je nešto bilo nedovoljno objašnjeno na mestu gde se priča prekida? Osetili ste da nešto u vezi s krajem nije bilo u redu,. primetili ste okrnjeni kraj kojem zapravo fali KRAJnost? Nedostaje vam kompletnost priče. Ovaj tekst predstavlja tako krajolik krajeva po izboru autora. Laički rečeno, kraj može da se obavi (da se završi) kroz likove. Oni će se lepo nekako snaći i navići na novonastale koje je diktirala priča ili će ih rezignirano skrajnuti ne priznajući novu stvarnost za svoju. Sumnjam da će se ta anksioznost useliti u duše Jingelmiterovih, svi ti podočnjaci prosto prizivaju loše da se na plavičaste i nabrekle kesice nakači. A mali Kabir će biti manje usamljen dobivši novog brata — imaće, takoreći, pored sebe nekoga čija je nesreća veća, pa će lakše da trči kroz hodnike svoje škole. Isti sam osećaj imao kada sam video kraj Totalnog opoziva, kada na kraju ne znamo da li je Švaceneger sve vreme bio u virtuelnoj stvarnosti ili se upravo iz nje budi. Trik je u stvari bio u tome što je simulacija avanture koju je želeo počela upravo u prostorijama turističke agencije u kojoj bi, prikačen na aparate, doživeo kupljene senzacije. Znači njegove avanture, i jedna i druga, imaju zajednički početak. Upravo je to jedna od bitnih stvari koja bi njegov simulirani svet, ako je uopšte simuliran (a jedan od njih mora biti), mogla da učini uverljivim i obmane ga da stvarno oseća stvari sobom, a ne uz pomoć spoljnih stimulansa. Posebno sam se izigrano osetio i gledajući Solaris ali novu, remake verziju. Na kraju filma nema okončanja ili upravo suprotno tome — sva su moguća. Broj završetaka je konačan, to jest, jednak broju različitih uverenja svih ljudi koji su film gledali. Ima, dakle, onoliko završetaka koliko ima teorija o tome šta se zapravo desilo na kraju. Čija se verzija priče računa? Autorova ili naša? Dru32

gih nas koji smo to gledali drugačijim očima? Neki misle da ga je apsorbovala superinteligentna živa planeta, drugi pak da je putovao nazad kroz vreme i da mu je pružena druga šansa. Treći misle da je mrtav i da se nalazi u raju gde mu se ispunjavaju sve želje. Ovaj ovaj film i dalje broji svoje krajeve kao da poslednji kadar nikada nije otkucan. Ima li zato više filma? Gledajući Kapriku, seriju proizašlu iz potrebe da se nastavi eksploatacija likova (ili, kako bi tržište reklo — fanova) Battlestar Galactica serijala, dodata je još jedna nijansa važnosti kraja na moju ekspediciju


po Krajevim (ili se kaže Krajevljevim) krajnosti. Naime na toj planeti postoji virtuelna igra koju igrate samo jednom. Ako u toku igre poginete, više nikada ne možete da se ulogujete. Cilje igre je nepoznat. U ostalim igricama cilj je poznat: spašavaju se princeze, osvajaju kupovi, zaustavljaju horde gremlina — što ćuskijama, tako i mađijama. Ovde to nije slučaj — kada vas jednom neko natakari na koplje ili vašu anatomiju opasno približi konfiguraciji švajcarskog sira, više vas nema, za vas će vrata tog realma zauvek bit zatvorena. To je jednosmerni realm. To je privremeni realm! Upravo zato je ta igrica najpopularnija, najmisterioznija — slična je našem životu. I upravo tamo je pobegla energetska kopija pokojne ćerke glavnog lika iz serije. Važno je reći i da se ne zna ko je i zašto igricu napravio. Dupla tajna obavija srž priče i čini ga tvrdim poput toljage čija se tvrdoća najpre oseć na koži nejakog. Dalje jureći krajevima krajeva, čitao sam knjigu Anansijevi momci Nila Gejmana. Glavni lik je bogoliki čovek–pauk koji plete mrežu sveta i obmanjuje negativne duhove prošlosti pripovedajući priče pesmom. Pričajući o svom daru i umeću daje i kratak osvrt na ulogu kraja svake priče u samoj priči. On tvrdi da svaki kraj počinje od sredine, povlačeći zamišljene konce ka početku i svršetku i tada shvatamo da imamo dva kraja i da se klupko mora pažljivo odmotavati. Borislav Pekić pak tvrdi da kraj određuje celu priču, kruniše je, seče je od beskraja kao što makaze seku pupčanu vrpcu i rastavljaju majku od deteta. Kao da tipkanje po tastaturi, po pisaćoj mašini, ili trošenje penkala po bespućima naših svesaka, kao da sve to vodi ka onoj jednoj tački na kraju knjige, na kraju poslednje rečenice. Kao da je sve podređeno njoj i tačka.

ka strana i svaka rečenica posle one upravo pročitane takođe nepredvidiva. Završava se rečenicom: „Gospode kako se ovde brzo smrkava“. Rečenicu izgovara majka glavnog junaka dok skupljaju šišarke za ogrev u obližnjem šumarku. Još jedan kraj jedne multižanrovske knjige: „Veliki lov je mogao da počne“. U Pekićevom Besnilu je za lov Šaron (psa — štene inficirano besnilom) spremala majka priroda, a od njega odvikao čovek, nakazno stvorenje koga je mrzela iznad svega na svetu. Svetu koji je postao njen. Šaron je tako zaradila ceo svet jer mrzi ljude, a svet ih je pun; njen kučeći život je tek počeo, a već ima misiju koja će mu davati svrhu. Lako je psima — pas ne gubi svoju psetost kao što čovek gubi svoju čovečnost ako se okrene protiv pripadnika svoje vrste. I još jedna vrsta kraja, novog komercijalnog kraja. U arkadno–logističkim video igricama poput Silent Hill-a ili Resident Evil-a uspešno potamanivši sve zombije, gigantske moljce i mutante bez kože koji kidišu na vas sa krvavim brijačima i zašiljenim očnjacima, stižete do jednog od mnogih krajeva. Kakav kraj vas zatiče, kakav kraj ste zaslužili, zavisi od izbora koje ste pravili tokom igrice: Ako ste ubili čoveka koji je danima bio zatrpan pod ruševinama i koji vas je molio da ga oslobodite muka, onda uspevate da pobegnete sami. Ako pak prihvatite ponudu polulude babe da joj iz bunara izvučete mače, kraj može biti i bolji jer ćete iz zapaljenog grada uteći sa dečkom, a ne sami. Najveća interaktivnost je tako postignuta, ne simulacijom čula, nego mogućnošću manipulisanja sopstvenom sudbinom kroz izbore.

Bašta, pepeo — Danila Kiša. Meni draga deskriptivna knjiga, hibrid porodične biografije i toka misli koja se prekida na jedan nepredvidiv način. Nepredvidiv, jer je sva-

33


INTERVJU! Intervju sa S.M. Stirlingom

Razgovor za Nightfliers Bookspace (izguglaj!) i Emitor vodio Ivan Jovanović Sa engleskog preveo Srđan Ajduković

Stiv Stirling je jedan od trenutno najboljih pisaca alternativne istorije — i najpopularnijih. Premda je kod nas nepoznat, domaćim čitaocima fantastike biće zanimljiv po tome što je član književnog kružoka Džordža Martina i njegov zemljak i prijatelj. Naravno, pitao sam ga i o tome. Ovo je prvi u nizu razgovora koje sam vodio s domaćim i stranim delatnicima i pregaocima na raznoraznim fantastičnim poljima. Uživajte. NF: Mnogo onih koji će pročitati ovaj intervju teže da se afirmišu kao pisci. Jedna od prvih stvari koje takvi ljudi žele da znaju o uspešnim autorima upravo je razlog zbog kojih su počeli da pišu. Koja je vaša omiljena knjiga? Kako je došlo do toga da se vaša dela izdaju? Ko su vaši omiljeni pisci? Da li imate neke uzore u književnosti? SM: Od kada znam za sebe, imao sam dugačka, živopisna i veoma složena sanarenja. Iznenadilo me je kada sam otkrio da ih neki ljudi, zapravo, nemaju. Iako nisu svi ljudi koji sanjare pisci, koliko ja znam, svi pisci to rade. Zatim sam, naravno, počeo da čitam beletristiku. Pisanje beletristike je bio spoj neodoljivog poriva, osećaj da „ja to mogu da uradim“ i želje da pročitam knjigu koju niko drugi još nije napisao. „Omiljena knjiga“ zavisi od trenutnog raspoloženja. Strastveni sam ljubitelj klasičnih avanturističkih romana, tradicije koja se proteže junačkih pesama pa sve do Hagarda, Bakena i Kiplinga, ali u nekim stanjima svesti sam uživao i u Hardiju. A čitao sam i dosta stvari koje nisu beletristika. Što se tiče toga kako su počeli da izdaju moje radove, samo sam slao rukopise i čekao. To je teško i uključuje element lude sreće da pogodite pravog urednika pravog dana, a sada je to teže nego što je bilo osamdesetih. Osim toga što treba da napišete dobru knjigu (ne pokušavajte da pišete za određeno tržište, to je nemoguće učiniti) sve što mogu da kažem jeste da treba da izbegavate oči34

gledne greške. Stavite rukopis u odgovarajući format, proverite šta izdavač želi, a to je uglavnom dostupno na njihovim vebsajtovima (nemojte da šaljete horor romane ako otkupljuju samo ljubavne romane!) i pripremite se za mnogo odbijanja. Znam ljude koji su odustali nakon što su dobili „povoljni“ odgovor u kojem se traže dorade. To je razlog da skačete po sobi urlajući od radosti! Morate imati profesionalni stav. Svoju prvu priču sam prodao iste godine kada i prvi roman. Urednik me je zvao i rekao da mu se dopala, ali da je završetak dvosmislen. To mi je bilo čudno, ali sam bio voljan da ga preradim. Trebalo je deset minuta razgovora i nerazumevanja dok nismo shvatili da nisam poslao poslednju stranicu. Moji omiljeni autori takođe variraju. Bez pogovora volim mnogo savremenih pisaca, Harija Tartldava, Dejva Drejka i tako dalje. Od malih nogu sam ljubitelj Pola Andersona i imao sam čast da ga poznajem. NF: Vaše prve knjige koje sam pročitao bile su Draka romani. Tada sam znao da čitam delo majstora alternativne istorije. Danas vas smatraju jednim članom Svetog trojstva pisaca alternativne istorije, zajedno sa Tartldavom i Flintom. Šta vas je zainteresovalo za taj podžanr? Da li uopšte smatrate da je to uopšte podžanr? SM: Postaje podžanr. Moje interesovanje potiče delom iz toga što me je oduvek fascini-


knjige o kojima bih voleo da pišem nego što ću ikada imati vremena da ih napišem… NF: Opisujte „velike bele lovce“ tako dobro da vas mnogi smatraju desno orijentisanim piscem, ali u isto vreme jedan od vaših najpoznatijih likova je afričko–američka lezbejka. U vašim romanima iz serijala Peshawar Lancers, Change i Lords of Creation, Rusi su opisani kao glupi negativci, ali u isto vreme ste odabrali da za antologiju G. R. R Martina „Ratnici“ napišete kratki roman smešten u Rusiju u doba nakon Promene. Da li postoji neka posebna svrha u tome što birate stereotipske negativce i onda sve to izvrćete naglavačke? SM: Moguće da postoji, ali proces je podsvestan. Ja otvoreno priznajem da mnogo dugujem velikim avanturističkim piscima iz prošlosti kao što je Harold Lem (koji je takođe voleo kozačke junake, o kojima je, uzgred, moja priča u „Raticima“) ali ja sam čovek svog doba, ne njihovih.

SM Stirling sa hipsterskom frizurom

rala istorija, koja je zbir svih priča, i delom zbog načina na koji izbori i slučajnosti utiču na svačiji život. Ako utiču na pojedinca, kako onda ne utiču i na svet? NF: Znam da ste više puta rekli da su mali izgledi da se izda novi Draka roman, ali postoji li šansa da nastane priča ili kratki roman smešten u taj vaš univerzum? Kako i zašto serija romana koje i fanovi i internet smatraju kultnim prestane da se izdaje? SM: Tri razloga: Više ne sarađujem sa tim izdavačem, otišao sam dalje i sada me zanimaju druge stvari, pa ne želim više da ih pišem, a iskreno i dok su izazivali veliko interesovanje (i pozitivno i negativno) nisu se baš sjajno prodavale. Na sve to dodajte činjenicu da imam daleko, daleko više ideja za

NF: Vratimo se na vaše početke kao pisca: puno ste sarađivali sa Dejvidom Drejkom. Da li vam je to pomoglo da i sami postanete cenjeni autor? Kako to funkcioniše? Postoje li nekakva pravila i smernice za pisanje u saradnji? Da li nekada razmišljate da se vratite tim likovima i temama o kojima ste tako davno pisali? SM: Pisanje sa Dejvom bilo je zadovoljstvo i obrazovanje. Dejv svoja dela veoma dobro osmišlja pre nego što ih napiše. U to vreme sam smatrao da je to čudno i ograničavajuće, ali kako smo odmicali shvatio sam koliko to posla štedi i kako omogućuje piscu da se usresredi na različite delove priocesa u različito vreme i tako se bolje koncentriše. Takođe je zanimljivio biti u njegovom društvu — on je učenjak i gospodin u najpozitivnijim značenjima tih reči. Saradnje između pisaca, odnosno kolaboracije, individualne su kao i ljudi koji uče-

35


stvuju u njima. Iskusio sam sve, od nejasnih predloga do ozbiljnog dvosmernog procesa kako je bilo sa Dejvom. Neke je bilo zadovoljstvo raditi, a neke baš i ne. NF: Izuzetno sam uživao u romanima iz za sada duologije Lords of Creation. Nedavno sam preveo „Ligu izuzetnih Džentlmena“ Alana Mura i otkrio sam da čeznem za tim svetovima Zlatnog doba. Šta vas je nagnalo da se vratite tim tropama i temama? Kada ćemo videti još romana iz tog serijala? SM: The Lords of Creation su bili izuzetno zabavni; pretrpeo sam omanji finansijski udarac samo zato što sam želeo da ih napišem. Međutim, mislim da se oni više sviđaju ljudima koji su već zasićeni SF tropama. NF: Isto pitanje za Conquistador? Da li planirate još romana u tom univerzumu? Možda nekakav spoj sa Emberversom? SM: Definitivno sam ostavio prostora za nastavke, ali opet, trenutno sam za sledećih nekoliko godina ugovorom vezan za Emberverse i moju novu tajnu istoriju, kvazi– urban–fantazi serijal koji počinje sa A Taint in the Blood. Postoji stari vic: „Koliko je pisaca potrebno da promeni sijalicu? Odgovor: Zaboravi to, daj da ti ispričam o MOJOJ sijalici…“ Uvek sam najviše zainteresovan za i siguran u knjigu na kojoj trenutno radim. NF: Moram priznati da su Change romani trenutno moje omiljene knjige. Nestrpljivo čekam svaki sledeći roman. Šta vam je dalo ideju za Dies the Fire? SM: Nejasno sam imao na umu nešto slično dok sam radio Island in the Sea of Time; ipak, prirodno je pitati se šta se dogodilo sa ostatkom sveta dok se Nantuket vratio u 1250. godinu pre nove ere, a ispod celog pitanja postoje složene kosmološke spekulacije. NF: U Change romanima dajte omaž velikim fantazi i SF piscima, ponajviše Tolkinu. 36

Ali uvek sam se pitao zašto ne pominjete i druge poznate pisce? Postoji mala šansa da oni koji vole Tolkina nisu igrali D&D ili čitali dela Roberta Džordana ili Džordža Martina. Još uvek čekam da rendžeri dobiju životinjske pratioce — vučjake, barem — i da čitam o paladinima u svetu Changeda. Šalu na stranu, zašto ste dali toliko prostora Tolkinovom delu? Da li vam je lično važan? SM: Naravno, on je jedan od divova, ali glavni razlog zašto su Dunedani opsednuti njim je Astridina poremećena psiha. Po mom iskustvu njena posebna vrsta kvazi–ludila jednog fana teži da bude isključiva, naročito sa četrnaest godina, koliko ona ima kada se događa Promena. Ako pažljivo pogledate, i ostatak knjige ima priličan broj omaža drugim delima! NF: Erik Flint je otvorio svoj serijal Ring of Fire drugim autorima. Postoji li neka šansa da vi učinite isto sa Emberversom? Da li volite fan–fikšn? Vi ste član verovatno jedne od najtalentovanijih grupa pisaca u istoriji žanra. Postoji li nekakva šansa da se pročita plod saradnje vas i G.R.R. Martina ili možda Danijela Ejbrahama? SM: Trenutno nisu planirane nikakve saradnje. Postoji mogućnost za zajednučku antologiju smeštenu u Change univerzumu, jednog dana… možda. NF: Kako uopšte funkcioniše vaš književni kružok? Da li pričate o različitim idejama, pristupima pisanju? Da li komentarišete radove jedni drugima? Hej, da li dobijate novi materijal iz Pesme leda i vatre pre nas smrtnika? SM: Nalazimo se jednom mesečno (osim kada se ispreči nešto hitno). Elektronskom poštom šaljemo delove našeg pisanja jedan drugom a onda se sastajemo da bismo dali kritike. Veoma je zabavno i mnogo sam naučio.


lom sam Srbin a delom Vlah. Vi ste rođeni u Francuskoj i živeli ste u nekoliko zemalja pre nego što ste se nastanili u Novom Meksuku, i pišete alternativnu istoriju — to vam daje jedinstveni pogled na istoriju i njeno tumačenje. Po vašem mišljenju — da li je naša, vaša, bilo čija istorija zaista bitna, ili je samo teret sastavljen od bajki i poluistina? SM: Plašim se da je odgovor na to pitanje „da“! Da, jeste bitna, i da, postoje i bajke i poluistine (setite se priče o četiri slepca i slonu) ali bajke i mitovi sami po sebi su stvarne stvari i to stvari zastrašujuće moći. Ljudi žive vođeni svojim snovima — problem nastaje kada počnu da žive u svojim snovima. NF: Da li imate neki savet za mlade pisce koji bi želeli da izdaju svoja dela? Da li ima nešto što sam propustio da pitam?

NF: Najavili ste novi serijal urban fantazi romana. Danijel Ejbraham je pod drugim imenom napisao dve takve. Šta vas je privuklo tom podžanru fantazija? Imate li omiljene autore koji se bave tim poljem? Da li ste čitali Lorel Hamilton ili Džima Bučera? SM: Da, čitao sam druge iz tog polja. A što se tiče razloga… pa, Change serijal je veoma dobro prošao, ali nisam želeo da se ponavljam. Imao sam druge ideje i izneo sam ih izdavaču i agentu i oni su se odlučili za tu. Kao što sam rekao, imam mnogo ideja za knjige!

SM: Pišite. Završite ono što pišete. Onda ga pošaljite, nakon što se uverite šta ljudi kojima šaljete žele da im bude predstavljeno. I to je veoma, veoma rizično polje. Ne radite to ako niste spremni da se bavite time u slobodno vreme samo iz zadovoljstva dugo vremena. NF: Pa, to bi bilo sve. Imam još stotinu pitanja, ali ne želim da budem nepristojan i više bih voleo da pišete nego da gubite vreme na mene, da bih brže dobio vaš sledeći roman. Hvala vam, bila mi je velika čast. SM: Hvala Vama; bez čitalaca, ja ne bih ni postojao!

NF: Ja živim u Srbiji, a ceo Balkan je pod velikim teretetom istorije. SM: „Dabogda živeo u zanimljiva vremena“, kako izreka kaže. Opšte govoreći, mi Anglosaksonci izvozimo zanimljive delove naše istorije. NF: Veliki broj nas koji ovde živimo ima u svojim venama različite smeše krvi. De37


PRIKAZI! TABOR NA KIDISU Radmilo Anđelković (Tardis, 2010) Miloš Cvetković TABOR NA KIDISU je zbirka priča koje povezuje isti univerzum i zajednički junak. Ispod naslova stoji: Letopisi Svemirskih Cigana, knjiga I, a knjiga II je roman LEGIJA IDA. U TABORU NA KIDISU upoznajemo se sa Svemirskim Ciganima — ljudima koji umeju da uživaju u svemu: u dobro obavljenom poslu, u avanturi koju svaki novi posao donosi, a ponajviše uživaju u tome da se vrate sa trofejom u vidu dobre priče. Na planeti Kidis, svake godine uz dosta prepekana (vidi odrednicu u Brzom vodiču za SF) razmenjuju se priče o potragama dugim, opasnim, zamršenim i često nemogućim (a za kakve su Svemirski Cigani specijalisti). Pobednik dobija titulu Veliki Ciganin. Ta titula najčešće pripadne Greju Svaruku Heningu koji je i glavni junak u svih šest priča. TABOR NA KIDISU može se uopšteno opisati kao spejs–opera. Sve to pomalo miriše na Sirijus (a to je ovde jedan prijatni zadah patine a ne nekakav vonj ustajalosti), ali provlače se tu i brojni drugi miomirisi i arome, a kad jednom okusite priče otvaraju se brojni novi ukusi. Nekima isprva to može i zasmetati, ali kada (ako) vam legne, zalogajčići sami klize. Svemir je kod Radmila poput prostrane kosmičke kafane u kojoj na sve i svakog možete da naletite, a razmirice lako iskrsnu, ali se još lakše izglade uz po koji gutljaj prepekana i nostalgični osvrt u kolektivno nesvesno odakle se oglašava zov mitske Zemlje. Cigani su tu oni koji su istovremeno neprimetni a nezamenjivi i dragoceni, bez kojih bi gosti odavno kafanu polupa38

li i spalili. Pa, ipak, upravo su Cigani ti koji umeju i najbolje da se zabavljaju. Ako bih sa kafanskih prešao na kulinarske metafore (prirodno), onda bi se čitava zbirka mogla opisati kao jedan dobar obrok gde je uvodna priča tu kao jedna čašica pića da ugreje želudac i otvori apetit. Nakon toga slede dve priče koje su kao kakvo dobro predjelo (ima i toplo i hladno), a onda sledi izuzetno ukusno glavno jelo u vidu dve novele. Na kraju za desert nema mesta (ili ga bar sad nismo dobili), već umesto toga dolazi jedna šoljica kafe kako bi se sve to lakše svarilo. Ako bi se tu nešto moglo zameriti to je utisak da je kafa pomalo tanka. Konkretno o pričama… ZOV ZEMLJE je kratka i najotvorenije zabavna priča koja se u potpunosti dešava u kafani. Naime, Grej Svaruk Hening i stari mu znanac pokušavaju da evociraju za-


magljenu prošlost naspram koje leži više zamorna nego sumorna sadašnjost/budućnost. Iskazano kroz Anđelkovićev gurmanski humor to se svodi na nemoguću misiju da se poruči običan burek ili pljeskavica kad sa jelovnika vrište (i to doslovno!): „Teleći Sofokle sa pevajućim graškom, Šopenhauer kobasice u sosu od numerološke kelerabe, Deveta simfonija na ražnju sa seckanim Džonom Lukom, pizza Makijaveli i Ajnštajnova zakrivljena pohovana crevca…“ GINEKOID ZA CIGANINA i NAJVEĆI ZOO–VRT U GALAKSIJI su dve priče u kojima posmatramo Heninga u akciji, odnosno u potrazi za neuhvatljivim zarad dobre kinte, još bolje avanture i najbolje tj. pobedničke priče. Međutim, upravo će u jednoj od ovih potraga Hening prepustiti priču zbog jedne žene, otkrivajući nam tako još ponešto o sebi. Kroz ove priče se provlače i motivi detektivskih storija koji su kombinovani sa humorom i raznoraznim začudnim novumima koji naseljavaju galaksiju. FRANKO ISPORUKA je prva od dve najduže, najbolje i svakako najambicionznije priče. Počinje nalik na prethodne. Hening je angažovan da pronađe retkost koju niko drugi ne može da nabavi. Međutim, kako se stvari očas zakomplikuju i priča naglo promeni smer, najednom se nalazimo u nepoznatom svetu a pripovedač postaje devojka u svetu bez muškaraca koja povremeno sanja da je muškarac, i to ne bilo koji muškarac… FRANKO ISPORUKA je jedna od onih SF priča koju dok čitate lako možete da zamislite u proširenoj verziji kao roman koji bi se detaljnije pozabavio jednim specifičnim mikrokosmosom. No, kao i u drugim Radmilovim pričama i ovde je akcenat pre svega na likovima i njihovim međuodnosima koji su u ovoj priči dodatno usložnjeni na jedan zaista poseban način. DOŠLJAK SA PLANETE LUDAKA je druga priča koja priziva roman, ali u ovom slučaju taj odgovor je donekle i uslišen u

vidu romana LEGIJA IDA. I u ovoj priči imama sličan početni šablon nakon koga događaji skreću u jednom drugačijem pravcu. Hening je ovoga puta u potrazi za osobom i u svojoj avanturi ima pomagača u vidu Silvestera Najta, najvećeg među restauratorima (oni koji mogu da rekreiraju prošla dešavanja nalik na kompleksne holograme). Hening i Najt će u toku svoje potrage završiti nasukani na obalama unutrašnjeg svemira koji zapljuskuje okean Ida. Kao i u svim drugim zamršenim situacijama Heningu preostaje da se osloni na sopstvene instinkte, beskrajno iskustvo i cigansku dovitljivost ne bi li se izvukao iz ćorsokaka. Nimalo slučajno, na naslovnici zbirke vidimo Heninga kako drži pergament u pozi gde bi većina po inerciji docrtali kakav (laserski) pištolj. Reč je ubojitija od svakog oružja, a u isti mah može biti lekovita. Takođe, u reči odnosno poigravanju s njima često se krije iskra humora koja očas bukne. Anđelkovićevi junaci su skloni dobroj šali (kao i dobroj hrani, piću, priči…) a one najčešće nisu na prvu loptu. Zbog toga njegove priče traže priličnu posvećenost kakvu mnogi ne bi očekivali u susretu sa žanrovskom prozom koja ne beži od šaljivog i eskapističkog tona koji je duboko utkan u često komplikovane zaplete. Poslednja priča po imenu KIDIS JE PREVARA pokušaj je da se sve ove priče na neki načun zaokruže kroz vizuru autsajdera — novinara koji je došao na Kidis u želji da napiše svoju priču. No, kako smo već iz prethodnih Heningovih avantura videli, priča nije nešto što se može napabirčiti na osnovu šturih podataka i samo posmatrajući, već je nešto što se mora doživeti. Zato se i novinar vraća praznih šaka iako mu je sve bilo nadohvat ruke. Ova završna priča možda i nije zanimljiva toliko po sebi ali ima svoje mesto u ovoj zbirci i još jednom akcentuje da je igra ono što je Anđelkoviću najbitnije u pisanju a njegovim junacima u životu. Kidis ili Zemlja, nema previše razlike.

39


SENKA NAŠE ŽELJE Darko Tuševljaković (Čarobna knjiga, 2010) Miloš Cvetković

SENKA NAŠE ŽELJE debitantski je roman Darka Tuševljakovića koji iza sebe ima dovoljno kratkih i nešto dužih priča da popuni jednu solidnu zbirku. Zapravo, i sam roman je nastao iz jedne duže priče po imenu „Stvari koje želimo“ koja je objavljena 2005. u Emitoru 451 posvećenom Reju Bredberiju. U međuvremenu, neki junaci su ne samo promenili imena već su im i životi postali znatno zamršeniji i bogatiji a mesto dešavanja je postalo konkretnije; priča je nadrasla početne okvire i tako smo pet godina kasnije dobili ovaj roman (u izdanju Čarobne knjige 2010.) koji predstavlja više nego solidan debi za pisca koji je njime zagazio u vode nešto mračnije fantastike i oslobodio se prefiksa naučna (makar privremeno), ali je ostao veran sopstvenoj poetici. Ko je čitao prethodne Darkove priče zna otprilike o čemu pričam, ko nije neka potraži priče kao što su: „Ostrvljani“ (Znak Sagite 11), „Uspon planinom pogrešnih postupaka“ (Emitor 444), „Nema molitve za umiruće“ (Ugriz strasti — priče erotske fantastike), „Anđeli na arhitekturi“ (Beli šum — antologija priča o televiziji), „Dok ne dođu šejtani“ (Istinite laži — priče o urbanim legendama), „Srećna Nova godina“, „Navigator“… SENKA NAŠE ŽELJE pre svega je roman koji govori o odrastanju. Jesenja atmosfera romana odnosi se kako na jedno (sudbonosno) leto na izmaku tako i na promenu godišnjih doba u životu glavnog junaka — dečaka Danijela koji odrasta u Pančevu i mašta o ostatku sveta. Gorivo koje napaja motore njegove imaginacije su priče o misterioznom stricu koga dečak nikada nije upoznao i koje polako poprimaju već mitske dimenzije. Jed40

nog dana stric se posle više godina iznenada vraća kući i stvari se nadalje prilično komplikuju. Međutim, rušenje dečačkih iluzija najmanji je od problema s kojima će Danijel morati da se suoči u preplitanju zakopanih tajni iz prošlosti i jezivih prikaza koje vrebaju čak i u toplom porodičnom domu. Danijel je i naš narator i pripoveda nam ovu priču u trenutku kada su opisana dešavanja za njega već davna prošlost. Već u prvoj rečenici Danijel kaže: „Jednom je neko mudar rekao da prošlost ne treba oživljavati, jer se usput veoma lako ubije budućnost…“ Prošlost se odnosi na priču koja sledi, ali isto tako i na još davniju prošlost, čije


je oživljavanje dovelo do spleta događaja koji su za Danijela tokom godina postali deo lične mračne prošlosti koje u njegovom slučaju nije ni potrebno oživljavati, pošto ga ona u stopu prati. Međutim, postavlja se pitanje koliko uopšte ovaj prolog od par stranica ima svoju svrhu sem toga da naš pripovedač zauzme busiju iz koje će početi reminiscencija. Naime, (suvišni) prolog je nalik na belešku iz Danijelovog dnevnika koja je pre svega namenjena njemu samom a na koju smo slučajno naleteli. Priča za nas počinje od glave druge u kojoj prva rečenica glasi: „Moj stric je hteo da bude pilot.“ Možda i najveća vrlina ovog romana je atmosfera koja snažno evocira spisateljski duh gore pomenutog Reja Bredberija (naročito njegovog romana „Nešto nam se zlo privlači“), dok je Pančevo, oslikano iz ugla glavnog junaka, nalik na neki od gradića iz priča i romana Stivena Kinga — grad koji poseduje neku svoju specifičnu magiju i skrivenu istoriju koja povremeno procuri kroz neku od pukotina u na prvi pogled tako običnoj svakodnevici jednog uspavane varoši. I dok King najčešće izmaštava mesta koja poput Castle Rocka žive isključivo na stranicama njegovih dela, Tuševljaković se odlučio za možda nešto teži put i oneobičio jedan postojeći grad koristeći neke poznate lokacije kao što je zgrada stare svilare koja bitno figurira u romanu. Kad je reč o prelomnom događaju, dolazak strica i „prtljag“ koji on sa sobom nosi na sličan način unosi nemir u život porodice Isakov kao i pojava strica Frenka u Barkerovom „The Hellbound Heart“ („Hellraiser“ u filmskoj verziji). Ova paralela je i previše upadljiva da bi bila slučajna iako se ovaj motiv sreće i u mnogim drugim klasicima, u i izvan žanra, kao što je i Hičkokov film „Senka sumnje“. Međutim, Tuševljaković se za razliku od Barkera odlučuje za jedan suptilniji pristup — naglasak je na misteriji (umesto na eksplicitnijem hororu) i tihoj jezi koja

sve više potresa Danijela i njemu bliske i drage osobe. Ono što najviše štrči u romanu — a donekle se može opravdati nedostatkom iskustva kad je reč o dužoj formi — jeste način na koji je konstruisan zaplet u kome se oseća izvesna izveštačenost, posebno kad je reč o pojedinim žanrovskim konvencijama koje u dobroj meri ostaju upravo to, umesto da zažive kao organski deo izmaštanog sveta. Uvođenje „mističnog stranca“ (u ovom slučaju stare ciganke) koji će pomoći glavnom junaku da spozna šta se zapravo dešava i pomoći mu da se isplete iz svega nije dovoljno ubedljivo, iako je Tuševljaković pokušao da to postavi kao integralni deo zapleta (dalje detaljisanje bi već bilo spojlerično). Ono što je u svemu tome ipak pohvalno je što i pored svih žanrovskih mehanizama Tuševljaković ipak izbegava deus ex machina rešenje koje bi omogućilo da se sve previše uredno složi i završi. Prava snaga Tuševljakovićevog pripovedanja ostaje u vođenju glavnog junaka na trnovitom putu odrastanja i sazrevanja. U tom smislu roman je dosledno vođen sve do samog kraja, pa i iza kraja u epilogu koji slično prologu deluje suvišno (ili bar predugo), ali je njegova funkcija ovde da se oprostimo sa junacima tj. da se pisac pre svega oprosti sa Danijelom. Oni koji zameraju Tuševljakoviću na višku patetike u njegovim delima verovatno će naći povoda da gunđaju čitajući i ovaj roman, ali ipak u jednoj manjoj meri. Naročito ako preskoče prolog i prvu polovinu epiloga. SENKA NAŠE ŽELJE ukratko bi se mogao sumirati kao roman o odrastanju kome ne manjka hororičnog ugođaja i u kome su izmešana melanholija, seta, pa i sentimentalnost spram prošlosti u kojoj za sva vremena ostaju zarobljeni neki dragoceni, nostalgični ali i mračni trenuci. Oni kojih se rado sećamo i oni koji nas progone…

41


FLICKER!

INCEPTION Uroš Meho Smiljanić

Da je mene neko angažovao da smislim teglajn za Inception, najnoviji film Christophera Nolana, sigurno bih smislio nešto seksepilnije od „Vaš um je… poprište zločina“. Verovatno bi moja verzija bila nešto kao „Građanin Kejn… sa automatskim oružjem!!!11!!“. Nije toliko bitno što Inception (odbijam da koristim srpski impotentni prevod Početak) nije film koji bi se zbilja mogao porediti sa Građaninom Kejnom (mada… u njemu igra Majkl Kejn… nije ni to bez vraga) niti to što automatsko i drugo oružje u njemu ima jedan uzgredan tretman, bitno je da publiku, na njenom polasku u bioskope ubedimo kako će gledati spektakl koji će istovremeno dejtrejpovati njihove oči i kurvinjski zavoditi njihov intelekt. Siguran sam da je Nolanov tritment od osamdesetak strana koga je napisao i bacio na sto Warnerovim glavešinama još pre deset godina bio nadeven upravo ovim sentimentom. Nolan voli da snima akcione filmove za ljude koji razmišljaju. Ili makar voli da sebe vidi kao čoveka koji snima takve filmove. Ne treba zaboraviti ni da je pre deset godina Matriks bio najvrelija stvar u Holivudu (da ne pominjem u Warneru) i da je u jednom trenutku delovalo kao da akcioni superspektakli sa razrađenim filozofskim podtekstom pretočenim u napadni filozofski tekst postaju važna stvar. George Lucas je ionako razgrađivao svoj kredibilitet nekakvim midichloriansima a braća Wachowski su u svoj akcioni film spakovali japanske Anime, hongkonški kung fu, gun–porn dekadentnih osamdesetih i dovoljno referenci na poststrukturalističku misao da lansiraju pisanje hiljada seminarskih radova. U ovom momentu, vidi se to i danas jasno, rođen je Inception. Inception je i prvi film posle mnogo godina koga je Nolan uradio relativno sam. Istina i prethodne radove je scenaristički potpisivao sa bratom i režirao po sopstvenom uku-

42

su, ali u slučaju dva Betmena iza njega je stajao čitav bataljon komiteta i fokus grupa, a Prestige je urađen po Priestovom literarnom predlošku. Inception je film u kome je Nolan sam potpisao scenario, sam režirao i producirao, demonstrirajući da se radi o delu koje mu je značajno. Da li se danas u Holivudu može snimiti film od 160 miliona dolara koji ima autorski duh? I ako može, da li će taj duh nama išta značiti? Pa, ne, ne, naravno da ne. Ali su i neuspesi zanimljivi. Ja sam od onih koji su i na Matriks prezrivo frktali. Najmanje su tri stvari koje su mi smetale u Matriksu. Tehničko/tehnološka podloga, dakle, proceduralna logika samog Matriksa, očigledno oslonjena na model videoigara je bila vidljivo nelogična i isforsirana za potrebe zapleta. Ovo svakako ne bi bila zamerka vredna pomena da Matriks nije na sebe uzeo ambiciju (ili, ako ste neraspoloženi — pretenziju) da njegove isforsirane proceduralne osnove treba da nešto i znače. Akcioni film sa neubedljivim zapletom i dalje može da bude dobar akcioni film, ali Matriks je u svoju potku utkao previše zahteva da njegovi detalji budu čitani kao metafore. Agresivno savijanje procedura zato je savilo i logiku označavanja koja je trebalo da iznese metafore a nije ni pomoglo to što Wachowski nisu bili baš najelegantniji u spajanju simboličke i političke dimenzije svog filma. Ovo je druga zamerka i, da ne bude zabune, ovde pričam samo o prvom filmu, pre nego što su zaplet i proceduralna logika počeli da se ubrzano raspadaju u nastavcima da bi se završili u masovnom facepalmingu. Treća zamerka je bilo svakako to što je glavna uloga, ulo-


nja revolucije koja donosi slobodu što je nekoliko stotina puta gora od ropstva, srećom sasvim odsutne. Takođe su odsutne napadne reference i omaži popularnoj kulturi, odnosno, kada ih ima, svedeniji su i u funkciji centralnih vrednosti filma. Inception je u ovom smislu univerzalniji film zato što je intimniji i, teoretski bliži je životnim pitanjima prosečnog gledaoca, ako već ne gledaočevim fantazijama.

ga konfliktnog heroja i digitalnog mesije bila podarena najgorem glumcu u Holivudu. Inception je stoga nemoguće ne posmatrati kao Nolanov pokušaj da snimi svoj Matriks. Ne da sa Matriksom polemiše već da iz Matriksa pokupi ono što u tom filmu jeste bilo najvrednije, taj sveprožimajući osećaj začudnosti kada počnemo da propitujemo stvarnost naše stvarnosti i krenemo u teoretisanje o tome koliko realnosti zapravo ima i koja je od njih, što bi rekli reperi, realna. Takođe, Inception je nemoguće ne videti kao objektivno uspeliji film u svom naumu. Dok se proceduralna logika i ovog filma održava na okupu tek uz ozbiljno, višestruko uzimanje velikih doza suspenzije neverice, makar je Nolan izbegao dve druge zamke u koje je Matriks upao. Njegova ambicija, ako je ima, je pre svega da se pozabavi jednom ličnom pričom, pitanjima ljubavi, posesivnosti, lojalnosti, krivice itd. i ovde su „šire“ teme, političke dileme, diskusije o potrošačkom društvu i moralna pitanja podiza-

Ovo je dosta značajno mesto za procenu vrednosti Inceptiona. Dok je Matriks gradio svoj šarm na čistoj, pubertetskoj eksapističkoj viziji (asocijalni gik koji dobija supermoći, kul odeću i opremu, instant znanje kung fua, neograničenu dozvolu za ubijanje skoro lišeno krivice i neograničen pristup vagini Carrie Anne Moss, pa još na kraju postaje i mesija) koju je pravdao političkom ispravnošću delanja, dotle Inception, naprotiv, upozorava na opasnost eskapizma i govori o potrebi da se eskapistički impuls kanališe u sazrevanje koje stvarnost pretpostavlja fantaziji zato što je ona, stvarnost, imanentno, aksiomatski bolja od fantazije. Naravno, politički program Matriksa u krajnjoj instanci, kao što rekosmo ima za cilj upravo odbacivanje fantazije u korist realnosti koja je od nje mnogo puta gora, što je interesantno izvrtanje uobičajenog srpskog (i šire hrišćanskog) mitološkog/mitomanskog instinkta koji veli da je prihvatanje odvratne realnosti put ka superiornom onostranom. Matriks je ovaj paradoks tretirao takoreći uzgredno, pokazujući da su autori svesni ultimativne neubedljivosti svoje političke platforme ali da ne žele da ulaze u raspravu sa samima sobom, postulirajući kako je slobodarski duh vrednost po sebi i temeljna ljudska osobina. Naravno, to što su sebi na kraju skočili u usta nije mnogo pomoglo, ali Nolan svojim filmom priskače u pomoć, stavljajući u sam centar upravo ovu dilemu: je li neograničen život u raju koji smo sami napravili vredniji od ograničenog života u čistilištu/

43


paklu ovozemaljskog, gde smo izloženi ćudljivosti proviđenja? Kako se do kraja filma na ovo pitanje odgovor zapravo ne dobija, ne može se reći da Nolan prejudicira ishod, ali koliko god će kritičari insistirati na dubokim vrednostima njegove priče i važnostima postavljenih pitanja, toliko će i nama biti jasno da smo, na kraju, gledali samo još jednu intelektualnu igrariju iz Nolanove kuhinje. Istina je da od filma Memento (u kome su igrala dva člana Matriksovog ansambla) čekamo da Nolan uradi nešto što će nas pokrenuti na bilo kom nivou osim intelektualnog. Istina je i da Nolan to ne uspeva da uradi ni ovom prilikom. Memento je, voleli ga ili ne, uspeo da svoje intelektualne, amnezijom pokretane piruete odigra tako da sržni utisak kod gledanja filma bude saosećanje sa ljudskom dušom uhvaćenom u limbu, sa dušom koja ispašta a koja nije ni svesna svih nivoa svog ispaštanja. Ovo je bio poslednji Nolanov film gde ste imali direktnu investiciju u likove i osećali empatske ili antagonističke tremore u sopstvenom duhu. Betmeni su bili agresivno prestilizovani da bi se išta slično u njima dogodilo, pa su sva umiranja i moralni lomovi u Dark Knightu, koga je Ebert uz puno egzaltacije nazvao veličanstvenom tragedijom, bili percipirani tek kao pomeranja figura na šahovskom polju. Insomnia je bio film o intelektualnom progonu a Prestige o intelektualnom dvoboju gde su opet emotivne investicije bile percipirane tek kao intelektualno shvaćene motivacije za postupke likova koji su, opet, bili, sasvim funkcionalni. Naprosto, iako je Hugh Jackman meni jedan od najseksepilnijih hodajućih muškaraca na planeti, njegov žal za suprugom u Prestigeu nisam kupio ni na jednom nivou osim na nivou motivacije za dalje odvijanje priče. Inception ima identičan problem. Nolan ni ovim filmom ne uspeva da iskomunicira autentičnu emociju, pa se tako i očajanje i krivica glavnog junaka, roditeljski instin-

44

kt i živa rana pocepane porodice naprosto ne osećaju. Nolanovi likovi su pre svega funkcionalni i, kako su pre mene drugi primetili, njihov dijalog je pre svega ekspozicija i eksplikacija proceduralnih pravila filma. Činjenica je da Nolan nije ponovio grešku Wachowskih i da je u glavnu ulogu stavio danas zaista izvanrednog Leonarda Di Capria, kao što je i činjenica da su Di Capriova facijalna gluma i mimika ubedljive, ali ovo je film koji troši većinu svog vremena na objašnjavanje šta se događa, dok za tu neku autentičnu ljudsku dramu jedva da je bilo mesta i kada do nje dođe ne doživljavamo je kao išta drugo do novi twist u zapletu koji hita da stigne do cilja a koji je opet narativan, ne emotivan ili, nedajbože duhovan.

Drugim rečima, Inception je u velikoj meri kao videoigra. Njegova priča je utilitarna pa su čak i humanizacija likova i podzaplitanje na metanivou zanatskog jedino utilitarni — od ovog medija se to danas očekuje. Paradoksalno, dok su igre i dalje prilično nespretne u pričanju priče, zato što ne umeju da se služe filmskim jezikom (a često ne mogu), Inception je film koji imitira igre koje imitiraju filmove i zbog toga na kraju izlazi slabiji iz okršaja sa sopstvenim naumom da zaroni u ljudsku dušu i izbori se sa dilemom lojalnosti staroj ljubavi/strasti nasuprot sazrevanju i preuzimanju odgovornosti za porodicu. Ako je Matriks od sveta videoigara preuzeo ideje o visceralnosti akcije i minimu-


mu odgovornosti/rizika vezanih za tu akciju, Inception pokazuje da je ipak prošla jedna decenija u međuvremenu i ovo je jedan od dostojanstvenijih filmova koji se mogu povezati sa videoigračkim medijumom. Sam film, koji decidno spada u podžanr heist trilera/akcijaša i koji vrlo verno prati njihove arhetipe (okupljanje ekipe, jedan poslednji, veliki posao, tenzije u timu…) i čak pomalo namigujući reflektuje tročinsku strukturu ovakvih filmova se, neiznenađujuće pre može opisati rečju „dizajniran“ nego „režiran“. Tročinska struktura je ovde — a kladim se da je Nolan ovde sebi nasuo čašu pića, pogladio se po bradi i prošaputao kako se obožava jer je dovitljiv — reflektovana nivoima dubine, ne horizontalnim vremenskim linijama koje slede jedna drugu, a svaki od ovih nivoa dubine je u bukvalnom smislu arhitektonski dizajniran baš onako kako se to radi u igrama.

moći podsvesti i demonima iz ida u praksi se svode na militarizovane psihološke odbrane. Dok se ovo, donekle, može braniti u slučaju Roberta Fischera koji je, zgodnim deus ex machina objašnjenjem pretvoren u čoveka utreniranog za oniričku samoodbranu, teško je naći iste reči odbrane za ostale psihe koje su suviše pragmatične i suviše utilitarne za potrebe čak i lucidnog sanjanja. Nolan ovde kao da prepisuje iz desetina starih filmova (Freddie Kruger se javlja iz osamdesetih) ali još više iz igara sa direktnim otimačinama i omažima. Osnovna podela na arhitektonski dizajnirane svetove i antropomorfizovane odbrane u njima veoma je bliska Schaferovoj igri Psychonauts (savijanje arhitekture koje Ariadne čini u Parizu je očigledan omaž), a tročinska odnosno troslojna struktura snova gotovo paradigmatički (i pomalo ironično) citira igračke stereotipe:

• Prvi nivo je urbani eksterijer u kome na

početku pada kiša — izuzetno čest način da dizajneri igraču na samom početku demonstriraju moć igračkog endžina u kome je igra dizajnirana. Ovde je akcija brza i visceralna kao u klasičnoj akcionoj igri ili šuteru.

• Drugi nivo je napadno uređeni, luksu-

Dok su psihološki i psihoanalitički trileri još od Hitchcocka imali carte blanche da rade šta hoće u domenu ljudske podsvesti i simboličkih poredaka, Nolana, kao i svakog iskusnog dizajnera igranja pre svega zanima funkcionalnost. Kao što dizajner igre odbacuje elemente koji na papiru izgledaju dobro ali se u testiranju pokazuju kao nefunkcionalni, tako i Nolan svoje podsvesne i simboličke sadržaje podređuje utilitarnosti. Nivoi sna su diskretno razdvojeni fizički svetovi, a sva pseudopsihoanalitička naklapanja o

zni enterijer u kome igrač (odnosno likovi u filmu) umesto instant antagonizma spram non–playing likova (NPC) treba da demonstrira uzdržanost, simulaciju socijalnog ponašanja i sposobnost utapanja u masu. Ovo je tipično za sazrevanje (ili „sazrevanje“) akcionog žanra igara u kome se dolazi do ideje da svaki humanoidni model na ekranu nije uvek i u svakom trenutku nužno neprijatelj, a mehanika šunjanja ili ponašanja koje ne privlači pažnju je bila prva velika revolucija u trodimenzionalnim akcionim igrama nakon originalnog talasa Doom klonova.

• Konačno, treći nivo je proverbijalni

„snežni nivo“, prilika kojom dizajner 45


igrača ponovo stavlja u eksterijer ali ga sada (simbolički) oslobađa topografskih stega urbane arhitekture. Ovo je ponovo demonstracija moći endžina ali i „empowerment“ igrača koji sada makar naizgled može da se kreće na bilo koju stranu onoliko dugo koliko hoće, obavezno uz korišćenje kul opreme (maskirna odela, motorne sanke, naoružanje prilagođeno ekstremnim uslovima), ali je uvek kanalisan nevidljivim zidovima i, ako je igra dobro dizajnirana, jasno vidljivim ciljem koji ga okreće na stranu što ju je dizajner odredio (signposting). Kod Nolana ovaj treći nivo biva onaj na kome se proceduralna logika filma u najvećoj meri raspada — ne najmanje zato što protagonisti koji znaju da je smrt u simuliranoj realnosti u najboljem slučaju nezgodna prepreka a u najgorem permanentna anihilacija dizajniraju poslednji nivo kao tvrđavu koju treba osvojiti iako bi mnogo drugih miroljubivijih scenarija sa jednakom simboličkom težinom moglo biti osmišljeno — ali je momak koji je sedeo pored mene već na prvi kadar naglas rekao ono što sam ja pomislio: „Call of Duty“ i time potvrdio sada već arhetipsku snagu ovakvih prizora u umovima ljudi koji koliko–toliko prate pop kulturu. Dok kao ljubitelj video igara ovome mogu da aplaudiram, istovremeno se i Nolanov film ovde negde urušava u samog sebe u domenu uverljivosti zapleta i vernosti sopstvenoj proceduralnoj logici. Sa jedne strane, jasno je da holivudski blokbaster od 160 milijuna dolara mora da ima svoju porciju militarističke akcije i pucnjave. S druge strane, Nolan nije Michael Bay. Prostorna logika i logistika bojišta je i u Transformers II otišla dođavola već negde u petom minutu, ali Bay je makar sledećih dva i po sata na nas bacao scene koje su nas opčinjavale čistom vizuelnom preteranošću: kung fu borba džinovskih robota u zapaljenoj šumi, Keopsova piramida kao lansirna rampa za projektile, takve

46

stvari. Nolanova akciona režija je u ovom delu filma, u najboljem slučaju nešto atraktivnija od onoga što je Aca Đorđević radio u Povratku Otpisanih sa našima koji pucaju precizno poput sokolova i njihovima koji poslušno padaju iako nikome nije jasno gde su linije fronta i oko čega se ovi ljudi uopšte bore. S druge strane, borbe u bestežinskom stanju ili u stanju promenljivog smera gravitacije na drugom nivou su prilično kul.

Ali ovo i jeste problem Inceptiona, kao što je bio problem igre BioShock pre njega, na primer. Poslednja trećina koja je slabije dizajnirana od prve dve oduzima ukupnom utisku igre i Inception ni kao igra ni kao film ne uspeva da ostvari pobedu kada je najpotrebnije. Inteligentan zaplet je u slučaju BioShocka samo poslužio da u finalu podvuče neinspirisan gejmplej. Dvosmisleno finale koje sledi telegrafisani „emotivni“ rasplet Inceptiona je samo potvrda da je Nolan na posletku imao na umu pre svega jednu intelektualnu dosetku i svi inteligentni elementi dizajna (totemi, kikovi…) služe da podvuku da je njegova poenta na kraju čudno nebitna. Ne zato što nema finalnog bossfighta (onaj u BioShocku je ionako bio slab) već zato što nema emocije koju gledalac uspeva da oseti onako kako Di Caprio misli da je oseća.


Nolan svoje filmove posle Memento razvija neobično pravolinijski. Verovatno je u pitanju strah zbog krupnih budžeta i od širokih masa publike koje bi napetiji narativni postupak zbunio. Verovatno je taj strah ništa manje nego sasvim ispravan. Ipak, ne mogu a da ne pomislim kako bi Nolan iz Memento faze napravio bolji Inception od Nolana iz Inception faze. Memento je svoj emotivni, ali i intelektualni impakt u velikoj meri dugovao činjenici da je gledalac tokom gledanja morao da dekodira i postupak naracije, zajedno sa tumačenjem sadržaja naracije. Inception, pak, započinje flešforvardom (ili je najveći deo filma flešbek, kako više volite), ali to je sve, ostatak naracije je linearan, od tačke A do tačke B, pa do tačke C itd. Principi funkcionisanja okruženja u kome se priča odvija su diskurzivno objašnjeni gledaocu pre nego što mu se prikažu, pa je u tom smislu i ta neka intelektualna sladostrast koju konzument tokom gledanja iskusi možda manja nego što bi bila da je pripovedanje započeto negde iz sredine i da nam je ostavljeno da se pitamo šta to zapravo gledamo i kako događaji koje vidimo a koji očigledno nemaju smisla, mogu da imaju smisla. Ovde bi se Inception oteo i robovanju logici visokobudžetne videoigre time što ne bi insistirao da gledalac razume i usvoji proceduralnu logiku pre nego što se upusti u interakciju sa delom. Neke nezavisne videoigre ovaj princip — neobjašnjavanje proceduralne logike i igračevo otkrivanje iste kao ravnopravan element gejmpleja — koriste na izrazito sjajan (čak možda umetnički) način, pa je recimo u tom smislu sublimna Today I Die jedno estetski i duhovno dublje iskustvo od Inceptiona koji se, avaj mora prikloniti filozofiji krupnog kapitala koja veli da konzumenta ne smete frustrirati a da će svaki intelektualni napor tokom konzumacije biti izjednačen sa frustracijom. Krupni kapital, pošto mnogo ulaže i računa na velike brojeve konzumenata da bi povratio ulaganje mora da vodi računa o tome da će word–of–mouth reputacija

proizvoda (bilo filma, bilo igre) značiti da li će još ljudi ići u bioskop, kupiti BluRay, pazariti igru itd. a kako je u eri Interneta word– of–mouth bilo kog imbecila na Fejsbuku (ili wordpressu) jednako dostupna kao i analiza kakvog intelektualca na sopstvenom sajtu, ovaj strah razumemo. Ali ga ne pravdamo. Memento je bio film koji je, posle svega, u centar stavljao čoveka, a ne ideju, mada je ideja bila nedvosmisleno zavodljiva. Inception je film koji u centar stavlja ideju a pretvara se da u centar stavlja čoveka, ali to je pogrešan čovek. Di Capriov lik nije onaj sa kojim gledalac treba (niti može) da oseti empatiju jer je on tek barokni mekgafin. Lik Cilliana Murphyja (još jednog Nolanovog starog drugara), dakle Robert Fischer je onaj gde je empatski proces možda najpotentniji jer se u krajnjoj liniji radi o jedinom nedužnom liku u filmu i liku koji prolazi kroz radikalnu transformaciju (daleko radikalniju od Di Capriovog suočenja sa krivicom i pomirenja koje izvodi sam sa sobom), prelazeći u zrelost na jedan mnogo opipljiviji način, sa dalekosežnijim posledicama. Tragedija ovog lika, kao i glavnog lika Mementa je naravno u tome što njegovo sazrevanje i transformacija duha, njegove emocije i postupci, sa posledicama u stvarnom svetu koje su ništa manje nego paradigmo–menjajuće dolaze kao posledica manipulacije. Memento je bio tragičan film utoliko što je, odustajući od grčkog shvatanja tragedije, tragično izmestio izvan domašaja tragičnog lika, ali ga je ogolio za gledaoca, okidajući čitav sistem emotivnih i duhovnih reakcija. Inception tragediju stavlja van domašaja i jednog i drugog i njome se uopšte ne bavi do te mere da ne možemo a da se ne zapitamo da li ju je Nolan uopšte bio svestan.

47


MISFITS Uroš Meho Smiljanić Misfits je tako dobra serija jer uspeva da gledaocu blaziranom od decenijskog overdoziranja superherojskim i drugim sadržajem bliskim urbanoj fantastici pruži tretman koji će mnogo puta obrađivane, takoreći klasične motive ponovo učiniti svežim i potentnim. Bez sve šale, ako uzmemo u obzir da ja svake nedelje pročitam po nekoliko stotina strana superherojskih stripova, pa tome pribrojimo filmove, serije, crtane filmove (i serije) i igre slične ili iste tematike, nije preterano reći da je potrebno jedno pravo malo čudo da me trgne, natera da dignem glavu, obratim pažnju i iskusim onu iskonsku opijenost začudnim kakvu superherojski sadržaji (treba da) bude u svakom poštenom dečaku. dovoljno alanfordovske satire ali i dovoljno Misfits je uspeo upravo u tom smislu, reakcije/horora/fantastike da sve profunkcionisetujući na neki magičan način moje sinapse še na najbolji moguć način. Ovde nismo imali tako da se ponovo stavim u kožu mladih ljuljude u gej kostimima i monologe nabijene tedi (što sam više nisam) koji putem natprirodatralnošću i ekspozicijom, već žive ljude u sinog incidenta dolaze u posed supermoći (što tuacijama u kojima smo mogli da zamislimo ih nikada, ni pored najbolje volje nisam doi same sebe, bez previše napora. bio), omogućujući mi da zajedno sa protagonistima otkrivam svet koji najednom postaje sasvim drugačije mesto u pogledu percepcije, pravila, odnosa moći… Prva sezona je bila uspešna i utoliko što je stvari držala zdravo prizemljenim, otimajući se impulsu da svet Misfitsa nasele ekosistemom superheroja i superzločinaca raspoređenih u podgrupe (heroj i njegova galerija neprijatelja, dobre i loše ekipe, arhinemeze itd.), sa sve kostimima i opremom, a što bi seriji možda na kratke staŠto je, naravno, ostavilo dosta dilema u ze podarilo jaču marketibilnost (i sekundarne pogledu toga može li druga sezona uopšte da linije prihoda kroz merčandajs) ali bi je oroisporuči uporedivo iskustvo. Sjajan klifhenbilo za ton socijalne relevantnosti koji je bio ger na kraju prve sezone nije dopuštao ni najkrucijalan za njen uspeh (i kvalitet). Misfits manje sumnje u to da li želimo da dobijemo su superherojštini prišli sa jedne socijalno– još, ali kako je strepnja, kada ste star, ogorsatirične strane ne dopuštajući postmoderčen čovek, uvek veća od nade, tako sam se noj refleksiji da ostane na nivou akademskog i ja plašio da će druga sezona Misfits upasti iskaza pa su tako uspeli u nečemu skoro neu isprazni manirizam i obigravanje oko opdostižnom za britanske autore u domenu suštih mesta. Na kraju krajeva, američki serijal perherojskog žanra — da naprave priču koja Heroes je prilično uspešno i brzo od obaveima značenje, a izvan cementiranih kanona znog štiva došao do stadijuma nepodnošljisamog (američkog) superherojskog stripa. vog smeća — kao uostalom i sve drugo čega Prva sezona je svoj crni humor i omladinsku se Jeph Loeb u poslednje vreme lati — i da li dramu sjajno iskombinovala sa fantastičnim smo smeli da se nadamo da će Britanci moći i natprirodnim elementima čuvajući naturai umeti bolje? lizam likova i mizanscena i nadevajući ga sa 48


Strepnji, na kraju nije bilo mesta a nada ne beše izneverena! Druga sezona je na najbolji način pokazala da Howard Overman (da li je samo koincidencija da ime kreatora serije znači „nadčovek“ i korišćeno je za alternativnu verziju Supermena, na Zemlji 10? Da li uopšte verujemo u koincidencije?) sjajno razume materiju sa kojom radi i njegovo umešno variranje klasičnih superherojskih motiva i besprekorno vezivanje istih sa povijesnim zbiljnostima Britanije sa kraja prve decenije trećeg milenijuma posle Hrista učinilo je i ovih sedam epizoda izvrsnim gledalačkim iskustvom.

Nije ni malo slučajno što je za prvu sezonu serijal dobio izvrsne kritike i (prilično)

prestižnu BAFTA nagradu a slutim da će se nešto slično ponoviti i sa drugom. Bitni elementi su i dalje tu — Misfits je i dalje serija o ubedljivim mladim ljudima koji žive na margini društva, ne nužno ekonomskoj već pre svega političkoj. Misfits je serija o post–blerovskoj Britaniji koja imperijalnu/kolonijalnu prošlost i evrounijsku sadašnjost venčava kroz administrativnu pacifikaciju stanovništva i pažljivu komodifikaciju svih materijalnih (i još više nematerijalnih) pojava u vidnom nam polju. U ovakvom okruženju mlade, delinkventne (zapravo ASBO, što je na granici delinkvencije) osobe obdarene supermoćima nisu prirodni kandidati za odbranu društva od tradicionalnih pretnji (etnički ili klasni drugi, spoljni neprijatelj, unutrašnji propitivač status kvoa itd.) kako to ide u klasičnom superherojskom stripu, već su pre bliže jednoj unutrašnjoj dijaspori, sloju koji je razdvojen od zamišljene kulture glavnog toka ne samo klasno i etnički već pre svega po osnovi odustajanja od pravila igre. Misfits, kao i mnogi njihovi vršnjaci sa ove strane ekrana, ne odbacuju apriori vrednosti kulture u kojoj žive (kao što to ne čine ni muslimanski imigranti u Britaniji ili, ako hoćete, Krajišnici u Beogradu, ili, ako hoćete, klinci iz blokova rođeni u Beogradu) ali ne veruju u proces koji dovodi do stvaranja ovih vrednosti. Za razliku od Amerike koja se još uvek može hvaliti time da je zemlja mogućnosti, kontinentalna Evropa i Britanija su društva duboko utemeljena u klasnom, porodičnom i tradicionalnom, pa su tako i opcije za socijalnu promociju zapravo daleko ograničenije. S druge strane, naravno, i rizik od potpune socijalne propasti je manji, sa svim bezbednosnim mrežama koje bogata društva imaju, ali Misfits jasno pokazuje da je tavorenje duha u besciljnom obitavanju u sredini prilično bolno čak i kada nema bola od udarca o kamenito socijalno dno. Dobro, dakle, ne pričamo o klasičnim herojima, ali ni o klasičnim nihilistima, Misfits su ona fina sredina između neverovanja 49


i žudnje da se veruje, odsustva ideološke platforme i revolucionarne žudnje i Howard Overman ih u drugoj sezoni vodi kroz pregršt novih avantura koje je povremeno gotovo nemoguće etički odrediti. U tome je i jedna od tajni istrajnog šarma ove serije — Misfits nisu „barabe sa dobrim srcem“ ili „heroji sa mračnom stranom“ već ljudi koji se ne bave večitim pitanjima niti velikim narativima pošto su njihovi životni imperativi mnogo prizemniji, svakodnevniji, bliži i Overman ih spretno pušta da se na smenu bave uobičajenim problemima mladih odraslih individua sa posebnim socijalnim hendikepima, ali i sjajno osmišljenim superherojskim izazovima. Kao i u prvoj sezoni, supermoći/superosobine protagonista odmereno su metaforične i reflektuju određene njihove psihološke ili socijalne karakteristike i skriptovi pojedinačnih epizoda odlično igraju na ovu kartu. Ima tu sjajnih satiričnih celina, kao ona sa komercijalizacijom superherojskog „pokreta“ ili ona sa Božićem, ili ona sa Grand Theft Auto posvetom, ali i dirljivih ličnih odiseja, kao što je ceo podzaplet sa Nathanovim ocem i bratom.

Možda najvažnije, Overman se nije plašio toga da svojim likovima, najvrednijem elementu i najvećem kapitalu serije, dopusti da se menjaju (ubijajući neke bez milosti ali i dodajući nove bez straha). Pri tome, ne govorimo tek o kozmetičkim izmenama, o tome da je Nathan Roberta Sheehana još nepodnošljiviji, vulgarniji i opsednutiji seksom nego ranije, a Simon Iwana Rheona još nespretniji, sramežljiviji i povučeniji, već o propisnoj evoluciji, čak sazrevanju likova koji nisu 50

samo hodajuće biblioteke ironičnih replika nego ljudi koji imaju emocije, koji donose odluke, pogrešne i ispravne i posle žive sa njima. Posebno je impresivno kako Overman ovde uspeva da uplete tipično superherojsku temu (putovanje kroz vreme, kostimirana borba protiv zločina) sa tipično omladinskom temom ličnog sazrevanja, seksualnog, socijalnog, emotivnog i psihološkog.

Samim tim i druge tipične superherojske motive (gubitak moći, suočenje sa „tradicionalnim“ natprirodnim…) u ovoj seriji gledalac doživljava i proživljava na jedan intenzivniji način, pogotovo što se u ovoj kablovskoj produkciji ne preza ni od seksa ni od ubijanja ni od kojekakvih skatoloških gadosti koje sve na gomili ne bi baš prošle na nekoj običnoj televiziji, pa su tako Misfits uspešno sačuvali i blagi element šoka, kako u odnosu na klasične omladinske priče, tako i u odnosu na superherojštinu. Kraj druge sezone ponovo je zadovoljavajuće zaokruživanje ciklusa priča ali i svojevrstan klifhenger koji me ponovo uvodi u dualitet žudnje i strepnje. Treća sezona stiže na jesen, a ako do sada niste pružili priliku ovom sjajnom televizijskom produktu (i u glumačkom, a naročito u vizuelnom smislu — em je serija snimljena, režirana i montirana ultramoderno, em je sve u visokoj definiciji), trinaest dosadašnjih epizoda nikako nisu nepremostiva prepreka.


PIRANHA Aleksandar Harvester Janjić Režija: Alexandre Aja Scenario: koji scenario? Uloge: Kelly Brook Piranha Alexandra Aje se pridružila listi mojih omiljenih filmova mnogo prije nego što sam je pogledao. Čak prije nego što je i snimljena. Razlog je što je Aja u svojim izjavama od samog početka odavao utisak čovjeka koji zna šta radi i koji neće propustiti tako dobru priliku kao što je rimejkovanje jednog od najpotencijalnijih filmova prethodnih decenija. Originalna Piranha, koja je bila jedan od prvih rediteljskih pokušaja Joea Dantea, patila je od nekoliko sitnijih i nekoliko krupnijih grešaka, od kojih je najveća ona vezana za ključnu scenu filma — masakr nad nesrećnom balavurdijom u jezeru nije realizovan dovoljno detaljno i eksploatatorski. Jasno je bilo da je u rimejku primarno bilo da se ta scena obavi kako valja i da od toga zavisi hoće li on biti uspješan ili ne.

Aja je zadatku pristupio ozbiljno i sa posvećenošću istinskog obožavaoca horora i donio nam sigurno jednu od najkrvavijih scena u istoriji filma, bez pretjerivanja. Teško da postoji ljubitelj horor filmova koji neće biti aspolutno oduševljen količinom ljudske patnje i stradanja koje možemo da vidimo u ovoj sceni. Voda potpuno crvena od krvi, sa unakaženim i polupojedenim leševima, rukama, nogama, glavama i raznim drugim dijelovima tijela koji plivaju okolo, potpuni haos koji dovodi do toga da osim od pirana nesrećni statisti u opštoj panici ginu i od srušenih platformi, pa čak i od motornih čamaca kojima drugi nesrećni statisti pokušavaju da pobjegnu, itd. Nasilje u ovom filmu je toliko ekstremno da u jednom trenutku postaje čak pomalo i uznemirujuće (!). Nažalost, sad ne mogu da odredim tačan razlog tome. Sigurno je da otkinuti penis ima svoje zasluge, ali mislim da će prije biti da je u pitanju kombinacija odličnih efekata maske i činjenice da je Aja sve to prikazao vrlo detaljno, a da film ima znatno manje komičnih elemenata od drugih legendarnih splaterfestova kao što su Braindead ili serijal Feast. A naravno, moguće je i da sam ja sve to samo umislio. Druga stvar po kojoj je Piranha postala legendarna čak i prije nego što se pojavila jeste najavljena neviđena količina golotinje. Što se ovoga tiče, prinuđeni smo da se osjećamo malo prevareni. Istina, tu je čuve-

51


na foto sesija pod vodom u kojoj Kelly Brook i Riley Steele gole kao od majke rođene (ili prije „od majki“, pošto ne vjerujem da su sestre) razmjenjuju nježnosti, koja je takođe uslikana besramno eksploatatorski, kroz objektiv pravog muškog šoviniste. Gledanje ovakvih scena u bioskopu u tri dimenzije je iskustvo sa kojim nikakvi Avatari ne mogu da se porede. Međutim, ostale golišave scene su blink&miss pogibije neimenovanih ženskih likova (koje uglavnom igraju neke porno glumice) koji se pojavljuju jedino u tim scenama u kojima i ginu. Osim Kelly Brook, ostali glavni ženski likovi ostaju obučeni tokom filma, što je jednostavno neoprostivo. Uloge su raspodijeljene odlično, a istovremeno i vrlo loše. Piranha pati od boljke koju često imaju filmovi Mella Brooksa, a to je da su sporedni likovi neuporedivo zabavniji od glavnih (vidjeti npr. Spaceballs ili Robin Hood: Men in Tights, u kojem su Princ Džon i Šerif od Rotingema (sic) toliko urnebesno genijalni da jednostavno morate da navijate za njih). Pomenuo sam već nekoliko puta Kelly Brook (a ovde ću još da dodam, uz rizik da me više niko nikad ne shvati ozbiljno, mada vjerovatno više ništa ne može dodatno da se pokvari po tom pitanju, dakle dodaću još da smatram da Keli zapravo zna da glumi, bez obzira na to što ima fenomenalno tijelo), a tu su još i Richard Dreyfuss (u izvjesnom smislu reprizira svoju ulogu iz Ajkule), Christopher Lloyd (sa namjernim preglumljivanjem u ulozi Naučnika), Eli Roth i Vern Tess…, pardon, Jerry O'Connell u ulozi beskrupuloznog perverznjaka koji vodi nekakav šou nalik na Girls Gone Wild. Problem su naravno glavni likovi — šerifica koju igra Elizabeth Shue (koja svakako nije Kari Wuhrer!), njen nesposobni beskičmenjak od sina (da se čovjek sledi od užasa, igra ga potpuno netalentovani unuk jedne od najvećih legendi u istoriji filma a i šire, Stevea McQueena, a taj klipan je toliko drzak i bezobrazan da čak nosi i ime svog slavnog dede!) i njegova iritantna cura i tako dalje i tako dalje. 52

Scenario je potpuno užasan i najslabija je tačka ovog filma (da je u pitanju neki triler ili komedija, ovo bi vjerovatno sahranilo film, ali horor ovog tipa ipak može bez većih problema da se izvuče kvalitetnom realizacijom, a sama Piranha je očit primjer). Iz nepoznatog razloga, Aja je ovog puta apstinirao od svog standardnog spisateljskog partnerstva sa dobrim drugom Gregoryjem Levasseurom, a tekst su napisali autori filma Sorority Row. Svako ko je gledao to nedjelo, može otprilike da zaključi i kako izgleda Pirana u onim rijetkim trenucima kad „likovi“ nešto pričaju umjesto da ginu. Kliše do klišea, dosadno, naporno, živa katastrofa. Kako li ti nesposobnjakovići dobijaju posao, nije mi jasno. Mora da znaju Dodika ili neku sličnu uvaženu ličnost. Pored groznih dijaloga, nema ni traga bilo kakvoj inovaciji u rasporedu pogibija — svi glavni likovi prežive, svi sporedni ginu, u očekivanom redoslijedu. Jasno je da je ovo omaž filmovima iz osamdesetih, ali nema razloga da se pridržava baš svih ograničenja, naročito poslije Deep Blue Sea i Feast, koji su te ustaljene šablone već odavno okrenuli naopako. Srećom, ovo je ipak film u kojem nesposobnost scenarista tek u rijetkim trenucima pravi probleme. Posljednja odlična scena najavljuje po svoj prilici još bolji nastavak. Bolji, naime, iz dva razloga: Prvo, pojavljivaće se velike pirane (a potajno se nadamo da će film da posudi neke elemente i iz Cameronove Piranhe Dva, tako da bi ribetine mogle da dobiju i krila). Drugo, mnogo bitnije, scenarističko–režiserska ekipa zamijenjena je Feast trojcem Melton–Dunstan–Gullager! Ako su već minimalne šanse da dobijemo Feast IV, za utjehu može da nam posluži to što sljedeća Piranna ima velike šanse da zaliči na ovo remek–djelo. Nadajmo se da će ova trojica ludaka da dobiju odriješene ruke od Dimensiona da se razulare koliko žele i podare nam još jednu nezaboravno haotičnu trešinu (ili serijal takvih!).


RESIDENT EVIL: AFTERLIFE Aleksandar Harvester Janjić Režija i scenario: Paul W.S. Anderson Uloge: Milla Jovovich, Ali Larter, Wentworth Miller itd. Istorija horor filma kazuje nam da kod dugovječnih serijala obično treći dio bude u 3D (Petak trinaesti, Ajkula, Amitivil…), vjerovatno da bi se iskoristila sličnost između trećeg nastavka i treće dimenzije (hint: sličnost je u broju 3). Paul W.S. Anderson je previše ozbiljan čovjek da bi se zamajavao ovakvim nezrelim trivijalijama, tako da smo tek u četvrtom dijelu serijala Resident Evil dobili priliku da uživamo u pola kile teškoj skalameriji koja nam opterećuje nos. Kad smo već kod toga, mogu odmah da kažem da je što se toga tiče ekipa obavila fenomenalan posao i ovo je sigurno najbolje urađen 3D film u novijoj istoriji. Nameće se poređenje sa tehničkim savršenstvom Avatara, ali i tu RE:A po mom mišljenju trijumfuje iz prostog razloga što je trodimenzionalost dobro iskorišćena. Cameron je iz nepoznatih razloga bio neshvatljivo uzdržan sa svojom ne–znam– ni–ja–kolko–stotina–miliona–dolara–vrijednom tehnologijom, tako da smo dobili film koji bez sumnje izgleda fenomenalno, ali malo je scena koje „grabe” gledaoca (ili, preciznije rečeno, turaju mu prst u oko). Anderson, rođeni eksploatator, logično je rezonovao da sa resursima koji su mu na raspolaganju nema potrebe da bude pretjerano suptilan, tako da je RE: A pravi naučni rad na temu usisavanja gledaoca u svoj svijet. Ovaj film obiluje onim 3D-prilagođenim scenama kad nešto leti prema gledaocima (bilo da je to kamenje rasparčano tokom neke pucnjave ili neka džinovska sjekira) koje nemaju mnogo smisla u 2D, ali sa odgovarajućom opremom su ludo zabavne. Kamera je vrlo mobilna i čas leti, čas propada, čas ko zna šta još, a svijet u kome se sve to dešava je dizajni-

ran tako da u potpunosti iskoristi te supernapredne tehnikalije. Počevši od same uvodne scene, koja uspostavlja odličnu atmosferu (i za koju sam upravo otkrio da fantastično ide uz Apollo Atmospheres & Soundtracks Briana Enoa!), preko napada Alisinih klonova na gazdu Kišobran korporacije, sve do ultimativnog highlighta ovog i svih ostalih filmova, a to je borba sa Džinovskom Mrcinom (detaljnije o tome nešto kasnije), RE:A je neprekidan niz publikozadovoljavajućih momenata, pretežno akcione prirode. Slika je jasna, sa čistim bojama i čak ni mene, koji sam vrlo slabo 3D–tolerantan, nije zaboljela glava. Dakle, da skratim, za izgled filma i 3D efekte — čista desetka. Kao i svi ostali filmovi P.W.S. Andersona (osim eventualno Event Horizon), RE:A 53


je pravi penal za rafalnu paljbu samozvanih kritičara koji pojma nemaju šta je dobar akcioni film. Istina je da je scenario filma praktično nepostojeći i da služi samo kao labava veza između akcionih scena koje su glavno meso, međutim… u tome i jeste poenta! Još od prvog dijela, serijal obilno posuđuje elemente iz video igara. To je najočiglednije upravo u ovom filmu, koji bukvalno izgleda kao da gledate nekog kako igra video igru. Poznato je da igre, naročito akcione, uglavnom imaju vrlo linearan storilajn tipa pobijemo monstrume na jednoj lokaciji, zatim ide filmovana sekvenca koja nas šalje na sljedeću lokaciju, gdje takođe treba da pobijemo monstrume, itd. RE:A u potpunosti prati ovaj recept, sa jasno određenim akcionim scenama koje bi u kompjuterskoj igri odgovarale dijelovima kad igrač preuzima kontrolu i onim povezujućim momentima koji su tu samo da… povežu. Takođe, kao što znamo, u igrama obično nakon što stamanite određeni broj smetala i probijete se do neke bitne lokacije (ili pokrenete neki bitan mehanizam), obično vas čeka borba sa Glavonjom, tj. nešto opakijim monstrumom oko kojeg morate malo više da se potrudite. Ovo je takođe ispoštovano, a naročito u sceni u zatvoru, kada se među gomilom običnih zombija pojavi neki bar tri metra ogromni trokrilni ormar od rmpalije obučen kao dželat, koji maše sjekirom veličine osrednje dnevne sobe. Da samo znate kako su se napatili dok su tu Džinovsku Mrcinu otpremili u vječna lovišta. Ta scena je toliko apsolutno fenomenalna i tako dominira filmom da zasjenjuje čak i finalnu borbu sa znatno sposobnijim (ali nažalost normalno izgledajućim) gazdom Kišobrana. U ovom filmu prvi put se pojavljuje Chris Redfield, jedan od najbitnijih likova iz RE igara. On čami zatvoren u zatvoru i čeka da ga neko oslobodi. To naši heroji i čine, jer on je jedini koji može da im pomogne da pobjegnu iz zatvora. Inače, glumi ga Wentworth Miller, što je jedna urnebesno smiješna „koincidencija”, jer je, znate, on glumio u seriji 54

Prison Break. Get it? Bjekstvo iz zatvora u RE:A — bjekstvo iz zatvora u Prison Break (!). Međutim, siguran sam da Anderson ne bi angažovao Millera da je znao da ga moja mama smatra najgorim glumcem na svijetu. Gluma na stranu, Miller je ovde uspio da pobjegne iz zatvora i to je bitno (spojler!). Inače, o scenariju ne bih mnogo da tupim jer nije toliko bitan, pa ću samo da spomenem da film zadržava i dalje nadograđuje postapokaliptičnu atmosferu prethodnog nastavka i da se ovde otkriva tajna misteriozne Arkadije, navodnog utočišta za preživjele. Fanove serijala obradovaće činjenica da je kraj potpuno otvoren, tako da nas sigurno čeka RE5, a vjerovatno i još mnogo nastavaka poslije njega, kao i to što se u posljednjoj sceni vraća jedan vrlo bitan lik iz prethodnih dijelova. Oni koji nisu fanovi serijala ostaće vrlo neimpresionirani ovim činjenicama, ali oni svakako ne znaju da uživaju. Zaključak — fantastičan film sa razarajuće dobrim vizuelnim egzibicijama, drži pažnju od prve do posljednje scene i po mom skromnom mišljenju najbolji RE film do sada! Ako ga kojim slučajem još niste pogledali, preporučuje se blu–ray 3D (može da se nađe na Amazonu i ja ću vrlo skoro da ga naručim). Ako ne, onda je vrlo kvalitetan blu– ray rip apsolutni minimum. Sve ispod toga i sami ste krivi ako vam magija promakne.


TWILIGHT: ECLIPSE Aleksandar Harvester Janjić Režija: David Slade Scenario: Melissa Rosenberg, po knjizi Stephenie (sic!) Meyer Treći nastavak sage Twilight je vrlo loš film, međutim osjeća se određeni napredak u odnosu na prethodne dijelove. Eclipse, naime, sadrži jednu scenu koja nije najgora na svijetu (!). Riječ je o Belinom razgovoru sa ocem (za koga očigledno još nije otkrila da je ludi satanistički manijak iz čije lobanje Nicola Cage pije pivo — spojler za Drive Angry 3D!) oko nevinosti. U toj sceni oboje su bili nekako smotani i stidljivi i to je ispalo čak i polusimpatično. Ostale scene su naravno najgore na svijetu. Ako ste imali sreću da ne gledate prethodne dijelove, malo podsjećanje na „događaje“ u njima: Bela je mlada cura koja se zaljubi u neku protuvu koja se vodi kao vampir, mada sa pravim vampirima on i njegova familija imaju vrlo malo sličnosti. Ispostavlja se onda da tih tzv. vampira ima sva sila i da su neki dobri, a neki zli itd. Kao da to nije dovoljno, tu su i neki Indijanci koji uglavnom hodaju obučeni samo u kupaće gaće i oni su kao neki vukodlaci (?!). Ti „vukodlaci“ ne mogu da smisle ove „vampire“ ali su povremeno prinuđeni da se udruže s njima ne bi li se borili protiv ZLIH vampira. Bela i njen momak predstavljaju ukleti par određene vrste, pošto ona želi da ima intimne odnose s njim (što u prevodu znači da imaju seks, odnosno da vode ljubav, tj. da spavaju zajedno), ali on insistira da se prvo vjenčaju. Da, taj vampir insistira da se prvo vjenčaju, što vam otprilike dovoljno govori o supstancama koje je StefEni Majer koristila prilikom smišljanja ove „priče“. Belin dobar drug, vukodlak–Indijanac Džejkob, zaljubljen je u nju, što nam daje glavni izvor tenzije u ovom trećem nastavku. Drugi, manje bitan, izvor tenzije jeste napad nekih supersnažnih zlih vampira koji žele sve da ih pobiju. A s druge strane, ne vidim zašto bi iko ko je propustio prva dva dijela upravo sa ovim filmom počeo upropaštavanje svog života.

Uglavnom, može čitav traktat da se napiše o tome zašto ovi „vampiri“ nisu vampiri i zašto ovi „vukodlaci“ nisu vukodlaci. U najkraćim crtama — pojam vampira i vukodlaka kakav nam je (uz neminovne sitne varijacije) poznat od samih početaka horora u umjetnosti ovde je prilagođen novom žanru, naime natprirodnoj drami za djevojčice u ranom pubertetu. Zato odmah zaboravite eksplicitnu konzumaciju krvi, staklaste poglede, pretvaranje u slijepe miševe, mrtvačke kovčege i sl., a bogme i vampirske zube. Što se vukodlaka tiče, ako očekujete transformacije nalik na one iz Urlikanja ili Američkog vukodlaka u Londonu ili bar nešto na nivou Dog Soldiers, odmah mijenjajte kanal. Glumci su, pogađate, vrlo loši. Ubjedljivo najgori je Robert Pattinson, mlada „nada“ koja igra Edvarda Kulena, Belinog „vampirskog“ momka. Ako ste mislili da Christopher Lambert ima vrlo ograničen raspon emocija, onda morate da vidite ovu nakazu. Broj različitih izraza lica koje on mijenja kroz serijal je jedan. A taj izraz je onaj koji većina ljudi ima neposredno prije povraćanja i najočigledniji je upravo kad se nalazi u blizini svoje cure. Eto, što je normalnom čovjeku gađenje, „vampiru“ je izraz ljubavi. Kristen Stewart (Bela) sama po sebi i nije toliko loša, ali je potpuno beznačajna i nezanimljiva i sa Pattinsonom čini najgori ljubavni par od…

55


pa, ne mogu da se sjetim goreg ljubavnog para od ovog. „Vukodlak“ Džejkob je iritantni džukac kojeg bi trebalo dobro išamarati, ali naravno niko se ne usuđuje to da uradi (osim Bele u jednom trenutku inspiracije) jer on ipak može da se transformiše u vuka i da napasnika natjera da se gorko pokaje za to šamaranje. Edvardova porodica nije mnogo bolja od njega. Jedini čija gluma na nešto liči je Billy Burke (kao Belin otac), međutim kad solidno glumite u ovakvom filmu, to onda upadljivo štrči, pa tako ispadate veća budala nego da ste se jednostavno utopili u katastrofu. The joke’s on you, Billy Boy! Karakteristično za ovaj serijal je i to da ne pokazuje nikakve znake napredovanja prema nečemu konkretnom. Recimo u Hariju Poteru znamo da će u nekom trenutku da se desi obračun sa onim M. Valdemarom ili kako li se već zove ona spodoba i da će to da bude kraj. U Twilightu se stalno nabacuju novi događaji i pojavljuju nove frakcije bez ikakvog razloga i to može da se završi u sljedećem dijelu, a može i da traje do sudnjeg dana. Jednostavno, ne postoji nikakva logička nit koja bi sve to povezivala. Jedino što koliko–toliko napreduje nekim logičnim putem jeste veza Edvarda i Bele. Sa ovim tempom možemo očekivati da će možda u tridesetom nastavku da se vjenčaju, a već u četrdeset petom da vode ljubav. Međutim, čak ni to ne garantuje kraj serijala. Nakon toga možemo da imamo još osamnaest nastavaka koji će da obrađuju Edvardovu moralnu dilemu oko toga treba li Belu da transformiše u vampiricu ili ne, a nakon toga, kad konačno donesu odluku (kakva god ona bila) u narednih dvadeset šest dijelova mogu da se obračunavaju sa drugim „vampirskim” frakcijama. Prospekt tako dugovječnog serijala je zaista zastrašujući, jer zamislite koliko ću onda još ovakvih tekstova morati da napišem. Što se tiče „događaja” u ovom dijelu, Džejkob je sve bezobraznije otvoren u svom udvaranju Beli, ali Edvard mu ne razbije ruž-

56

nu njušku (heh, ko da je njegova lijepa) jer je ovaj serijal ipak prilagođen mladim djevojčicama. Dakle, umjesto logične krvave makljaže, Edvard pokazuje razumijevanje prema Džejkobovim osjećanjima, što nas vodi prema jednoj ultrabizarnoj sceni pred kraj filma: Vodi se „krvava” bitka između Edvardove porodice i vukodlaka s jedne i nekih novokomponovanih „vampira” s druge. Za to vrijeme, Bela je sklonjena u „bezbjednost” nekakve planinčine, gdje je čuvaju Edvard i Džejkob. E sad, kako je na toj planinčini ciča zima, Belu mora neko da zagrije. Edvard otpada jer vampiri imaju nisku tjelesnu temperaturu (ovo je očigledno posljedica nedostatka krvi, mada se u tom slučaju čovjek zapita kako obavljaju znate–već–šta, ali to ćemo valjda saznati već u trinaestom dijelu serijala), tako da Džejkob uskače pod pokrivače s njom. I dok se ona smrzava, među njima dvojicom se dešava male bonding! Twilight je serijal koji, iako navodno sadrži vampire i vukodlake, nema zapravo nijedan element horora, a teen romansa koja je centar dešavanja obesmišljena je upravo tim natprirodnim elementima. i užasnim likovima, naravno. Tračak osvježenja su jedino nenamjerno smiješne scene kao ova gore, kao i solidna fotografija, međutim svaka od tih scena koje lijepo izgledaju temeljno će da vam prisjedne kad nešto počne da se „dešava”. Kraj priče o Heriju Poteru je rastavljen na dva dijela. Sljedeći dio Twilight sage je takođe razbijen na dva dijela, što bi moglo da bude dobar znak, ali da ne ureknemo…


najbolja fotka sa KST maskenbala

Emitor No479 april MMXI


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.