Emitor 483

Page 1

EMITOR Društvo ljubitelja fantastike LAZAR KOMARČIĆ februar 2013 • broj 483 • godina XXXIII



EMITOR glasilo Društva ljubitelja fantastike „Lazar Komarčić“ iz Beograda februar 2013 • broj 483 • XXXIII

Sadržaj: Reč urednika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2 PRIČE „Zadušnice“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3 Dejan Ognjanović „Pridošlica“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12 Dragana Matović „Rođen spreman“. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 14 Pavle Zelić „Čuvari portala“. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18 Dragan Cvetanović POEZIJA Crni Beograd . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31 Milan Jovanović PRIKAZI U ZNAKU VAMPIRA: Muške priče o krvopijama . . . . . . 34 čitao: Uroš Smiljanić ISTORIJA LJUBAVI MEĐU MIKROBIMA, Ratko R. Radunović . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 48 MALTEREGO. Marko Šelić . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53 čitao: Dejan Ognjanović FLICKER The Twilight Saga: Breaking Dawn. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57 trpeo: Aleksandar Harvester Janjić • urednik: Miloš Cvetković; saradnici na broju: vidi sadržaj; prelom: Žarko Milićević; naslovnica: Boris Nenezić, http://neneza.deviantart.com lazarkomarcic@yahoo.com • www.lazarkomarcic.org fb/lazar.komarcic • tw/ @emit0r


Reč urednika Ono po čemu je ovaj najnoviji broj Emitora poseban, osim zaprepašćujuće činjenice da je izašao svega dva meseca nakon prethodnog broja, jeste i to što je u međuvremenu završen drugi konkurs za najbolju SF&F priču Lazar Komarčić/Anomalija. I pre nego što, nadam se do kraja godine, budete čitali najbolje priče sa konkursa u „Anomaliji #2“, imaćete priliku da u narednim Emitorima pročitate nekoliko priča kojima je malo nedostajalo da se nađu u zbirci. Prva među njima je „Čuvari portala“ Dragana Cvetanovića, znanog nam po priči „Čarlijev svinjac“ („Anomalija #1“). Ponovo je u pitanju psihodelični horor, još dodatno obogaćen humorom ali i apsolutnom nebrigom za pripovedačke konvencije, što, zapravo, u ovoj priči ima nekog šarma (ali ne pokušavajte ovo kod kuće!). Međutim, to nije najveća ekskluziva ovog broja! Već na samom početku očekuje vas ne priča, već odlomak iz novele „Zadušnice“ Dejana Ognjanovića — samo u Emitoru — dok ćete novelu u celini moći da pročitate u istoimenoj zbirci priča (o zombijima) koja će se pojaviti u štampi tokom ove godine. Između ove dve priče, tj. odlomka i

priče, nalaze se još dve nešto kraće: jedna je od autorke kojoj je ovo prva objavljena priča u Emitoru, a u pitanju je „Pridošlica“ Dragane Matović, dok je drugu priču potpisao naš stari znanac Pavle Zelić i ona se zove „Rođen spreman“. Još jedno malo iznenađenje jeste i to što nakon proznog sledi mali blok poezije. I ranije bi se u Emitoru pojavila po koja pesma, ali od ovog broja ideja je da tako nešto postane uobičajenije a možda čak preraste i u stalnu rubriku. U ovom broju predstavljamo vam tri pesme Milana Jovanovića iz ciklusa „Crni Beograd“ koje bi se mogle ukratko opisati kao urbani horor. Posle priča i pesama slede prikazi knjiga a na kraju i filmova, i ovde vas čekaju u tom poslu već iskusna piskarala — Uroš Smiljanić, Dejan Ognjanović i Aleksandar Harvester Janjić koji konačno dovršava svoj mazohistički obračun sa serijalom „Twilight“ (on ih gleda kako mi ne bi morali!), i to uz nezdravu duplu dozu poslednja dva filma. I to je to. Kraj sadržaja ovog broja, a ujedno i kraj ove, nadam se milosrdno kratke uvodne reči. Do proleća, i novog Emitora… Miloš Cvetković 2


Zadušnice Dejan Ognjanović

1. Prvi novembar: Dan mrtvih Stojanka se, kao i obično, probudila pre ostalih ukućana. S druge strane prozora bio je samo mrak dok je uz svetlost gole sijalice stavljala na sebe crninu, nimalo bunovna od neprospavane noći. Njen sin Dragan, snaja Gordana i unuka Jovana još uvek su spavali. Pogledavši stari budilnik videla je da je tek nešto posle pet. Taj sat nije zvonio još od smrti njenog muža Mladena, ima tome već tri meseca. Stojanka, ionako slabog sna, od tada je spavala još manje, nenaviknuta na odjednom praznu postelju koju je delila punih trideset i šest godina. Bila je navikla da se budi petnaestak minuta pre pet, još pre zvona koje je Mladena dizalo za posao, i ta navika je, nimalo ublažena, ostala. U omanjoj kujni bio je šporet Smederevac, i na njegovoj hladnoj plotni lonac sa skuvanim žitom, a u rerni kasno sinoć ispečena pita–zeljanica (Mladenova omiljena) i mala pogača. Ostalo je još da sada, na električnom šporetu, odmah do ovog na drva, isprži nekoliko pljeskavica i ispohuje komade piletine. Goca je još juče napravila oblande i rolat a flaše sa vinom i rakijom stajale su spremne

na stolu. Rutinskim pokretima iskusne domaćice Stojanka je prolazila kroz sve potrebne radnje, oblikujući mleveno meso i stavljajući ga u tiganj. U jednom trenutku učini joj se da čuje još nešto sem cvrčanja ulja, te priđe prozoru i razmače zavese. Baš kao što je i mislila: o spoljašnju stranu okna rasprskavale su se vetrom nošene kapi kiše. Nisu krupne, mislila je. Samo još jedna kasno–jesenja kišica; tek koliko da napravi blato. Naročito na groblju kakvo je ono u Niškoj Banji — natrpano, nesređeno, i sa uskim stazama koje se pri prvoj kiši na kosim deonicama pretvaraju u klizališta. Ona sleže ramenima, vrati zavese kako su bile i ode nazad do tiganja. Prošla je kroz dovoljno toga u svojih pedeset i osam godina da bi joj jedna kišica predstavljala razlog za brigu. Znala je da ako nešto može da pođe nagore, ono ne samo što će poći, nego će i odabrati najgori trenutak za to. Tako mu to ide, i šta se tu može? Život nalaže da ćutiš i trpiš, tako su je učili, i ona je prihvatila. Ali — smrt? Smrt njenog muža i jedinog oslonca u životu bila je previše čak i za njen 3


stameni karakter. Kako da prihvati da njega više nema? Okretala je pljeskavice velikom viljuškom, dok su se zvuci dobovanja kiše mešali sa prštanjem ulja. Zanesena mislima i monotonim zvukom, morala je da se trgne začuvši glas iza sebe: „Kevo, bre, što se zanosiš?“ Bio je to Dragan. Visokog čela i već proređene kose, povećeg nosa malo povijenog nadole, i vodnjikavo–plavih očiju, bio je isti otac. Još uvek u pidžami, stajao je uokviren vratima i posmatrao je. „‘Ajde, ćuti tamo. Idi mi donesi papriku iz letnju kujnu, da napravim prženiju.“ „Ma, za koga sve to praviš? Da nosiš gore, u blato, da ostavljaš Ciganima da jedu…“ „Moje je da odnesem na grob, kako je red, a posle neka jede ko ‘oće. ‘Ajde, donesi mi šta sam rekla.“ Dragan zausti da nešto kaže, ali ipak samo uzdahnu i nestade. *** „Ova stvar što mrtva leži ovde bio je, još koliko prekjuče u ovo vreme, živ čovek.“ Profesor dr Milan Stojanović stajao je u čelu metalnog stola gde je, kao u nekom plitkom koritu, ležalo obličje pod belim čaršavom. Jaka neonska svetlost činila je da izdignute ivice stola, izlizanog višedecenijskom upotrebom, gotovo blešte. Čak i taj beli pokrov — činilo se kao da smrt sâma iza njega zrači i pruža svoju bledunjavu auru ka prisutnima. Studenti, petnaestak njih, promeškoljiše se na profesorove reči. 4

Neki su, pomalo nervozno, zagledali svoje šake u hirurškim rukavicama kao da ih prvi put vide. Starije kolege su ih već upozorile na pristup profesora Milana: „On se stvarno unosi u sve to, jebote. On voli svoj posao na nekako jeziv način…“ Ovo je bila prva grupa sa III godine medicine određena za časove obdukcije, i njihova prva prilika da se uvere u istinitost upozorenja. Neke od studentkinja izgledale su kao da bi sve dale samo da nisu u ovoj hladnoj prostoriji sa mrtvim ljudskim telom u centru, pa još u kišno subotnje jutro. Jedino je Marko, visoki momak izduženog lica i kratko ošišane crne kose, posmatrao belinu čaršava kao da iza njega očekuje ništa manje od krajnjeg otkrovenja smisla života — i smrti. „Nemate razloga da se plašite“, nastavio je dr Milan kao da im čita misli. Specijalne plastične naočari već su mu bile na licu, kao i bela kapa i higijenska maska. „To je sada samo gomila mrtvog tkiva. ‘Blato zemlje’, kako Gilgameš naziva svog mrtvog prijatelja, Enkidua. Da, blato zemlje…“ Njegov pogled i glas kao da na trenutak odlebdeše negde izvan klaustrofobične sale bez prozora, van zidova do pola obloženih pločicama boje supe od graška; a onda, on se prenu, i produži: „Mmda! A na nama je, drage kolege, da vidimo gde leži kvar: zašto se ovo telo pred nama pretvara u blato zemlje, mada mu rok trajanja još nije istekao.“ On naglim i pomalo teatralnim pokretom ukloni čaršav sa gornje polovine tela i otkri ga pogledima


studenata. Nekoliko njih priđe bliže, ali većina ostade kao ukopana. Leš je pripadao sredovečnom muškarcu, žilave građe, prosečne visine, odnosno dužine. Bio je mršav, koščatih i dlakavih ruku, ali glatkih grudi i stomaka. Upali obrazi, izborano, rano ostarelo lice seljaka. Gusta, metalno–siva kosa, prožeta sedim vlasima, začešljana ka temenu. Koža voštana, bledo žuta. Olovna boja nastanila se u slepoočnicama i obrazima. Blago otvorena usta otkrivala su proređene, požutele zube. „Ovaj čovek, sudeći po kartonu, doveden je prekjuče u hitnu pomoć. Žalio se na bol u grudima. Primljen je na Kardiološko odeljenje, ovde, u Kliničkom Centru, ali je preminuo oko dva časa iste noći, pre nego što je postavljena dijagnoza. Sad, u pola devet, evo ga pred nama na stolu.“ *** Nije još bilo devet sati kada je Stojanka sa porodicom stigla na banjsko groblje i na grob svog muža. Spustivši korpu sa hranom, prvo je poljubila spomenik od crnog mermera, leden u prvonovembarskom jutru. Uzela je da promeni cveće u vazi dok je Goca čistila grob od lišća i sasušenih ostataka tuđeg cveća koje je naneo vetar. „Dobro da je bar kiša stala“, primeti Goca. Stojanka je zabadala veliku sveću pored krsta i drvcetom šibice palila fitilj. „Ionako je već dosta sranja napravila“, primeti Dragan sklanjajući ćerkicu iz blata na betonirani deo oko samog groba. „Nemoj da gaziš tamo, uprljaćeš se.“

„‘Ajde budi dobra, šta će deka da kaže ako vidi da se ovde svađamo“, kazala je Stojanka, stavljajući mušemu preko groba, a za njom napola preklopljen stolnjak. „Deka nas vidi?“ upita Jovana. „Sigurno da nas vidi. Eno, vidiš kako te gleda“, reče baka, pokazujući fotografiju pokojnika uokvirenu na spomeniku. Do nje je stajala i njena, sa imenom, godinom rođenja, i crticom ka mestu upražnjenom za još jedan datum. Goca se na to uspravi i prekorno pogleda Dragana, na šta on reče: „Kevo, bre, stoput sam ti rek’o da ne pričaš… tako. Znaš da Joka posle ne može da spava.“ A Jovani: „Ne boj se. Ne može on više ništa da vidi. To je samo slika.“ Stojanka ćutke stade da otvara i preko groba ređa činije sa salatom, sirom, pitom, mesom i kolačima; slično zveckanje posuđa i žamor čuli su se i sa susednih grobova. Pristizalo je sve više ljudi. Oblaci su jurili po sivom nebu, ali bliže zemlji nije bilo puno vetra. Odnekud se začu popovo pojanje. Dragan izvadi flaše sa vinom i rakijom i ponudi žene. Stojanka prihvati čašicu rakije, ali samo da bi više od pola prosula na grob: „Ovo je, Mladene, iz naš šljivar, iz Krastavče.“ Dragan uze da upaljačem pripali sveću ugašenu vetrom. Sa obližnjeg groba začu se naricanje: bilo je tu bar dvadesetak ljudi, među kojima su tri ili četiri žene kukale u sav glas. Videlo se da je grob svež: venci su još uvek stajali svuda okolo. „Ono mora da je grob od onog dečka što poginu u Sićevačku 5


klisuru“, vajkala se Stojanka škiljeći u gomilu ljudi, pokušavajući da prepozna nekoga. „Sigurno je“, reče Goca, zagledavši se ka ljudima u dubokoj crnini. „Kol’ko beše imao? Dvajes’ godine, ne više?“ pitala se Stojanka. „Tako nekako“, reče Dragan. „Išao je u vojsku sa onim Bobanom, Stanojinim, čini mi se.“ Jovana se pribi uz majku, suznih očiju, dok ju je ova umirivala: „Dobro, dobro, ništa to nije. Samo neke tete plaču.“ Ipak, taj grob je bio suviše blizu da bi se mogao ignorisati, a srceparateljno dozivanje i preklinjanje odbijali su se o vlažnu zemlju i pojačavali kao neki eho. Svaka reč istrgnuta iz srca nemilice je dopirala do njih. Jovana poče da plače, prvo tiho, pa sve glasnije. „Nemoj srećo, pa ništa to nije“, govorila je majka. Dragan nervozno pripali cigaretu pa reče: „Ovo je zadnji put da je vodimo na groblje za zadušnice.“ I s druge strane se začu glasan plač, i oni se nađoše opkoljeni tim izlivima tuge i žalosti. Stojanka je kršila ruke. Onda pade na kolena, navali se na spomenik muža, i poče da rida. Dragan uhvati dete za ruku, uze jednu praznu flašu i reče: „Dođi, Joko. Idemo na česmu da natočimo malo vode.“

Ovu veliku istinu, koju moderni čovek odbija da prizna, primitivni čovek — takozvani primitivni — znao je odavno, i zna još uvek.“ U poslednjim redovima polupraznog amfiteatra Filozofskog fakulteta u Nišu začu se komešanje. Profesorka Jela, sluteći ko bi to mogao da bude, nastavila je povišenim tonom i sa još više propovedničkog žara: „Jeste, Dušane, ti ljudi su znali da je smrt samo iluzija, i nisu je se bojali kako to takozvani civilizovani čovek čini. A nisu se bojali, ti ljudi iz ranijih kultura, iz jednog prostog razloga: oni su živeli u bliskom dodiru s Prirodom! Njihova egzistencija bila je zasnovana na ponavljanju jednog velikog kosmičkog scenarija, a on je bio u skladu sa cikličnim ritmom Prirode, gde ništa ne umire. Setite se Grejvsa: kao što je boginja Demetra šest meseci u godini bila boginja Prirode, rasta, plodnosti i zelenila, da bi potom šest meseci morala da provede u podzemnom svetu kao gospodarica tame i smrti, u vidu Persefone, tako i priroda u jesen naizgled zamire, i kroz čitavu zimu izgleda sasvim mrtva — samo da bi u proleće ponovo trijumfalno oživela u svom punom sjaju i slavi! Pogledajte kroz prozor ono drvo: vidite kako jadno i beživotno izgleda, crno i golo na jesenjem vetru, bez ijednog lista na granama. Ali ono nije mrtvo! Sokovi života i dalje teku ispod nje*** gove kore, i ono sada spava — samo „Smrt ne postoji! Smrt je samo da bi ga u proleće povratak boginje prelazak iz jednog stanja postojanja Demetre probudio u još jedan ciklus u drugo, to je sve. U cikličnim kreta- rasta i razvoja… Dobro, šta vam sad njima Prirode ništa ne nestaje zauvek. nije jasno, Dušane?“ 6


Neupadljiv momak iz najviših redova ustade i reče: „Sve mi je jasno, profesorka. Samo ne razumem kakve veze imam ja sa životnim ciklusom jedne biljke?“ Nekolicina hrabrijih se na ovo poluglasno nasmeja. Marljive studentkinje u prvim redovima, međutim, s mrštenjem se osvrnuše na još jedan tipičan ispad svog problematičnog kolege. Većina je ipak bila suviše pospana i mrzovoljna što u rano kišno subotnje jutro mora da nadoknađuje izgubljeno gradivo, pa je blagonaklono očekivala jedan živahniji verbalni duel, unapred se radujući svakom na to utrošenom minutu. „Ah, imate veze, Dušane, imate veze itekako! Sve u Prirodi je povezano, sav život je jedan, veliki i neuništiv! Drevni čovek je znao da je sve — Jedno, i obožavao je Prirodu jer je shvatao Svetost Života!…“

„Da donesem… opremu?“ upita laborant, naglašavajući poslednju reč pomalo konspirativno. Profesor ga pogleda. „Ah, da. Naravno, donesi.“ Laborant ode u susednu prostoriju, a profesor se obrati studentima: „Vidite, do skora smo sve obdukcije ovde radili sa samo tri–četiri instrumenta koje vidite tamo na stolu duž zida. Veliki nož, ručna testera, makaze… Ali nedavno, zahvaljujući novoj gradskoj vlasti, dobili smo malo preciznije instrumente kao poklon od Evropske Unije. Ah, evo ih.“ Laborant je ušao u salu sa nekom vrstom poslužavnika na kojem su blistali novi instrumenti. On ih spusti kraj česme u vrhu obdukcionog stola, i dr Milan poče da prebire po njima: „Pogledajte: vi ste prva generacija studenata koja uživo gleda ove divne instrumente; sigurno ih prepoznajete iz Patološko–anatomskog praktikuma. Nož za sečenje hrskavice, velike crevne makaze, srednje i male makaze nezašiljenih krakova, metalne sonde, makaze za rebra, trokrako dleto, veliko svijeno dleto za kičmeni stub, klešta za otvaranje kičmenog kanala, pincete…“ Podizao ih je i posmatrao gotovo zaljubljeno, a onda ih pažljivo odlagao natrag na postolje, gladeći ih vrhovima prstiju u rukavicama. „Nemački čelik…“ „Ma, lako je njima tamo u belom svetu da se luksuziraju i zanose sa svim ovim drangulijama“, pokušavao je laborant da se našali. „Šta nam je falilo i sa onim Cepter–nožem doskora?“

*** „Dakle, da počnemo. Zaboravite ono što ste videli u američkim filmovima i u Eks–fajlsu: obdukcija ne počinje od grudnog koša i trbušne duplje, već od glave. Miško, izvoli.“ Dr Milan ustupi mesto u čelu stola laborantu, čoveku srednjih godina čiji su brkovi i veći deo lica sada bili prekriveni maskom i plastičnim naočarima. I ostatak njegove opreme bio je istovetan kao kod profesora: beli mantil preko koga je prebačena bolesno–zelena plastična kecelja. Na rukama je, baš kao i Dr Milan, preko hirurških imao još i par tankih gumenih rukavica boje limuna. 7


„Nemoj tako, Miško. Preciznost. Tačnost. Stvari koje u svetu znaju da cene…“ „A jel’ se sećate kad sam se kladio s onim Pericom da ću zavezanih očiju da pretesterišem lobanju a da mi rez bude pravilan i da se poklopi sa početkom? Tad mu uzedoh kilo one njegove čuvene prepečenice…“ „Dobro, ne moraš baš pred studentima… Nego, da vidimo kako ćeš ovu lobanju da otvoriš. Na žalost“, i tu on povisi glas, obraćajući se studentima, „motornu cirkularnu testericu sa podešavanjem dubine reza još uvek nismo uspeli da nabavimo. Moraćemo i ovog puta da se oslonimo na lučnu testeru, i iskusne ruke našeg laboranta. Seci, Miško.“ Ovaj dohvati rečenu alatku sa postolja, a leš privuče još malo sebi. Pošto je čovekovu glavu priljubio uz kecelju na svojim grudima, on poče da struže. Neke studentkinje se uskomešaše. Marko se samo smeškao. Laborant je marljivo rezao testerom sa hladno–profesionalnim izrazom lica iskusnog drvodelje. „Evo ga! Sad polagano… uf… uklanjamo poklopac lobanje… i odlažemo ga na sto.“ Miškovo čelo bilo je orošeno znojem. Čelo leša na stolu bilo je suvo, pravilno prerezano na pola, rezom koji je išao otprilike dva prsta iznad linije obrva. Ogoljeni mozak delovao je manji no što ga je Marko, na osnovu filmova, zamišljao. Netremice je zurio je u tu sivkasto–beličastu stvar, manju od školskog sunđera, prekrivenu opnom

prošaranom krvnim sudovima. Tu, u tom bledunjavom komadu iznutrice, nalik nekoj nezemaljskoj gljivi, rađale su se i oblikovale misli, želje, strahovi, nade i planovi ove lagano truleće polutke što beslovesno leži na ledenom metalnom stolu. Sluzava opna svetlucala je pod nemilosrdnim neonom iznad. „U redu je, Miško. Ja ću da ga izvadim“, reče dr Milan pošto je laborant odložio gornji deo lobanje na sto, pa zauze mesto u čelu stola. „Nema potrebe da se gurate: sada ću izvaditi mozak nakon što prekinem vezu sa kičmenom moždinom. Moći ćete i sami da ga pridržite: videćete, komotno staje u jednu šaku…“ Dr Milan uze jedan od novih noževa srednje veličine, zavuče ga između mozga i lobanje, i preseče nešto unutra. „AH!“ Jedna od studentkinja poskoči i odmaknu se unazad, buljeći i dalje u leš na stolu. „Šta je bilo, koleginice? Pa još nismo ni počeli.“ Njena desna šaka bila je prinesena ustima u pozi prestravljenosti, u skladu sa odgovarajućim izrazom lica. Promucala je: „Ruka… Pomerio je ruku…“ „Ah, ne pričajte koješta, koleginice. Ako ste skloni histerisanju moraću da vas zamolim da napustite salu.“ Desna ruka leša, na strani na kojoj je devojka stajala, izgledala je nepokretno kako se to od komada mrtvog mesa i očekuje. „Izvinite“, reče ona, i prisili se, mada drhteći, da

8


polako priđe stolu. Marko je zurio u ruku sa hipnotizerskom usredsređenošću… Dr Milan je odložio nož, podigao uvis obe šake u rukavicama, sa široko raširenim prstima, i kazao: „Mozak izvlačimo obema rukama, pažljivo, da ga ne nagnječimo.“ Drečavo žuti prsti, tek neznatno okrvavljeni, uroniše između mozga i lobanje, duboko u glavu mrtvog čoveka.

vezu sa svetom i Prirodom i više se ne osećaš delom njenih životvornih tokova — ništa više ne sprečava suvoparni muški intelekt da tu otuđenu prirodu eksploatiše, truje, pa najzad i uništi. Čitava istorija, od prvog falusnog koplja do prve falusne atomske bombe je istorija koju je stvarao muškarac, potiskujući ono žensko oko sebe i u sebi. „Destruction of the feminine“ — to je istorija čoveka: history kao his story! Čoveka koji više ne vidi svoju vezu sa jednim drvetom ili cvetom…“

*** „Onog časa kada je čovek umesto ženskog principa ljubavi, intuicije, predavanja i stapanja dao prednost svom falocentričnom logosu, razumu, agresiji i separaciji, on je okrenuo leđa Velikoj Boginji Kompletnog Bića, što bi rekao Ted Hjuz u knjizi o kojoj smo ranije govorili. Kada je umesto obožavanja životodavnih principa, oličenih u Velikoj Majci Hraniteljki, izabrao suvi analitički razum i doneo stroge patrijarhalne zakone, čovek je iz ne–istorijskog bivstvovanja u konstantnom vraćanju, dakle iz spirale, prešao u istoriju, odnosno u pravu, falusoidnu liniju.“ Sa žarom propovednice Dine, posednute Bene–Gezeritkinje, očiju zamagljenih peščanim vetrovima i prostranstvima koja je samo ona videla, profesorka Jela je govorila sve brže i glasnije, i grcala, gotovo bez daha, koristeći lekciju o primitivnim društvenim zajednicama za izlaganje svoje životne filozofije. „I zato se knjiga Mirče Elijadea iz koje sam maločas citirala zove Užas istorije. Kad porekneš Eros, kad porekneš Animu, kad porekneš svoju

*** Dragan i Joka vratili su se sa česme noseći flašu vode. Na malenom licu više nije bilo tragova plakanja. I narikače na okolnim grobovima završile su svoje, pa je atmosfera bila podnošljivija. Sad je preovlađivalo zveckanje tanjirića i činija, te šuškanje kesa bombona i biskvita. Iz oblaka nad Suvom planinom, siluete jasno ocrtane na istoku, čula se potmula grmljavina. „Daj da sklanjamo ovo, kiša će“, reče Dragan majci. Ona ga prostreli pogledom: „Pop još nije dolazio!“ „Ma, šta se zanosiš, šta će mi više pop, dosta smo mu para nadavali za sva ona pojanja! Jel’ ostala možda neka molitva neotpevana?“ „Ćuti, ćuti“, šaputala je Stojanka, osvrćući se da vidi ne sluša li neko. Ali Dragan nije prestajao: „A i šta ima pop da radi ovde? Ovo, bre, nema blage veze sa hrišćanstvom: ovo je čisto paganstvo i babine devetine! Ako je Mladen imao neku dušu, pop 9


ju je još onomad otpojao na nebo, ili već gde. I koga mi sad ‘ranimo ovde ovim đakonijama?“ Stojanka se nasloni na muževljev i svoj spomenik, i poče ponovo da plače. Goca uhvati supruga za ruku i reče mu tiho da prestane. On odmahnu i pripali još jednu cigaretu. Joka je rukom štitila plamen sveća koji je sve jači vetar nemilice gasio. Flaša s rakijom pade postrance i prosu se po prostrtom stolnjaku. „E, sranje. Jovana, skloni se odatle.“ „Nisam ja“, poče dete da se brani. „Nego moj tatko! Dođi ovamo“, komandovao je Dragan dok je Goca prišla da uspravi već polupraznu flašu. Tad i obližnja flaša s vinom pade i poče da klokoće po vezenom platnu. „Ma, jebem te smotanu, šta sad pa ti radiš?“, viknu Dragan. Goca bi bila ljuta da trenutno u njoj nije preovlađivala zbunjenost. Kašičica u činiji sa žitom drhtala je i lupkala sve dok nije ispala iz nje. Druga činija, sa ruskom salatom, izvrnu se i prosu svoj sadržaj po već upropašćenom stolnjaku. Stojanka, razrogačenih očiju, stade da se krsti. „Pazi, termos!“, viknu Dragan. Prekasno. Sad se i crna mrlja širila po platnu, pljusnuvši pritom i po izloženoj hrani. I sa okolnih grobova čula se gungula. Neke žene su vrištale. „Tata, šta je ovo?“, mucala je Joka. „Ništa, srećo. Zemljotres.“ Iz dubine zemlje čulo se nešto nalik kotrljanju lavine: prigušeno vibriranje koje postaje sve glasnije. I škripa drvenih sanduka. Stojanka se i

dalje krstila, nemo posmatrajući kako se njena brižno pripremana hrana izvrće iz činija. Prženija se u masnoj gomili prelila preko oblandi. Jak miris prosute rakije štipao je Jokina pluća. „Zemljotres? Šta je to zemljotres?“ „Ništa strašno. Prirodna pojava. Evo, gledaj“, reče on, grleći je. „Baš je dobro što smo se zatekli na otvorenom.“ *** „Mozak“, reče dr Milan, izvlačeći ga polako iz lobanjske duplje, kao novorođenče iz majčinog trbuha. „Pogledajte dobro…“ „AAAHH!“ vrisnu neko. „Dakle, ovo je stvarno preteralo sve granice“, prozbori profesor hladnim tonom hirurške ljutnje. „Vi ste najgora grupa koja mi je došla za svih ovih dvadeset godina…“ „Profesore, kunem vam se, opet je mrdnuo prstima! Možda je to neki refleks…?“ On se okrete ka njoj, sa mozgom još uvek u obema šakama, i reče: „Daću vam ja refleks samo li se usudite da mi se pojavite na ispitu! Refleks, u telu mrtvom već trideset sati: pazi, molim te! Kakav je to način…“ započe on, ali mu se ne dade da završi. Dok mu je pogled bio usmeren na devojku, još nekoliko njih zavrišta iza njegovih leđa. Studentkinja koju je upravo kritikovao bila je zagledana u nešto iza njegovih ramena pre nego što mu se skljokala pred noge. On se okrete ka stolu. Leš se podigao u sedeći pložaj. Njegove oči sada su bile otvorene,

10


ali vodnjikavo–rastočene dužice jedva su se nazirale. Prazne zenice kao da su buljile u studente, dok su ivice prerezane i ispražnjene lobanje svetlucale pod neonom. „Baaahh!“ reče mrtvac. „Ovo je nemoguće“, reče profesor, kao da će tim magičnim rečima poništiti uvredljivu činjenicu koja mu je uzvraćala pogled. Leš prebaci jednu nogu preko ivice stola, zatim i drugu, i stade na gole pločice poda zbacivši pritom čaršav sa sebe. Njegova mlitava, mrtva golotinja bila je opscena van svakog poimanja. Studenti stadoše da se sudaraju međusobno, hrleći ka izlazu, odnosno hodniku iza paravana od ofarbanog stakla. Jedino su Marko i laborant stajali u mestu, onaj prvi fasciniran, ovaj drugi zabezeknut. Leš podiže svoju desnu nogu, savijenu u kolenu, pa je vrati nazad. Onda to isto učini i sa levom. Jasno se čulo pucketanje zglobova. Koračao je ka profesoru. On se unezveri i, u nedostatku bolje ideje u tom trenutku, hitnu mozak pravo u lice mrcini. Ovaj pljesnu o mrtvu kožu, malo se ulubi, i pade na pod uz lepljiv odjek. „Ma, Miško, preduzmi nešto!“ Laborant, potpuno izgubljen, trže se i poseže ka podlozi sa koje zgrabi veliki parenhimski nož, ali tako trapavo da se i podloga i instrumenti na njoj svališe na pločice uz zvučan zveket metala o keramiku. On se oprezno primače lešu i nekako mlitavo mu zabode veliku oštricu u leđa, blizu desne lopatice. Ovaj 11

okrete glavu ka njemu sa izrazom maloumne zbunjenosti. Gotovo da se nije ni zateturao. Samo je vrteo glavom oko sebe, čudeći se svemu. Ničim nije pokazivao da oseća odsustvo mozga u svojoj prepolovljenoj lobanji, baš kao ni prisustvo oštrog metala u svom mesu. Jedna devojka koju, za razliku od ostalih kolega, noge nisu htele da poslušaju, stajala je naslonjena na sto protegnut duž zida, i vrištala, vrištala bez prestanka. Mrtvac pođe ka njoj. Obdukcioni sto je bio između njih. On joj uputi svoj ne–pogled, i to kao da mu bi dovoljno. Kada je okrenuo glavu na drugu stranu ona za njega prestade da postoji. On podiže glavu nagore, ka tavanici, i bleštavoj svetlosti što otud dopire. „Baaaoooohh!“ izusti iz suvog grla, i podiže ruke ka neonu. Pružao ih je koliko god je mogao, i grebao zgrčenim prstima po vazduhu kao da bi nešto da zgrabi. „Baoooohh!“ mumlao je uzdižući se na prste, gotovo poskakujući. Za sve to vreme, veoma oprezno, dr Milan se iza njega šunjao duž staklenog zaklona koji je služio umesto zida ka hodniku, i najzad stigao do čela stola. Instrumenti su ležali rasuti ispod. Leš, leđima okrenut, žilavih bledih ruku izdignutih ka neonu, potpuno je ignorisao preostalu živu petorku u sali: postojalo je jedino to hladno, nedostižno svetlo, tamo gore…  ¤ Čitaćete ucelo uskoro, u izdanju kuće Zamajac


Pridošlica Dragana Matović

Inspektor, najpre, pali svoju, a onda i njegovu cigaretu. Pucketanje sitnog žara odbija se o sto, dve stolice i sve zidove, a zatim se vraća na dva jezika. Bubašvabe šuškaju na podu, bežeći od svetlosti, dok lampa žmirka i greje i nestabilno cvrči. Promaja duva dim u pravcu čoveka koji sedi, ruku prekrštenih na krilu, ne trepćući, ne dišući, ne govoreći. Čovek koji stoji radi sve to za obojicu. Brzo, kratko i oznojeno. Prostorija se ježi kada stajaći, konačno, progovara: „Ajmo opet. Rekao si da si skoro došao. Kako? Dođavola, kako?“ „Vozom“, nasmeje se, a zubi mu, uprkos senci u kojoj sedi, jasno belasaju pod svetlošću lampe. Inspektor duboko uvlači dim, pokušavajući da proguta i mirno svari provokaciju. Negde u krvotoku daleka panika krči put kroz masne kapilare. On je odmah oseća. Rad sa psihopatama pojačao mu je intuiciju i osećaj za promene u svom telu. Zaustavlja disanje i zagleda se u pepeljaru. Stari trik za spuštanje adrenalina. Panika vrišti iznutra, batrga se i guši, ali ne uspeva da pronađe pukotinu za izlazak. 12

Prebira po metodama ispitivanja optuženih, birajući najpogodniju, ali mu ovog puta, sa toliko godina iskustva, baš ništa ne pada na pamet. „Ko si ti?“ to pitanje mu je postavio i pre dva i po sata. U svojoj dnevnoj sobi. „Zar nije očigledno?“ Inspektor udahne opet. I opet. Opet. „Nije, dođavola! Nije, nije!“ prekrsti ruke na leđima da sakrije drhtanje dlanova. Psovka mu ostaje zalepljena za nepca. Potrebna mi je doza. Sada. „Misliš na šećer, zar ne?“ Odmah. Odmah! Heroin se rasipa iz hitro pocepane kesice. Odavno ga nije uzeo šmrkanjem, ali nema vremena i, očito, ne mora da se krije. Poznata euforija potiskuje strah u krvi. Tempirana bomba panike i dalje pulsira negde u svesti, ali je droga jača, i on joj nikada nije bio zahvalniji nego sada. Čovek koji sedi posmatra i ne progovara. Na telu mu se pomeraju jedino oči i prate sagovornikove šake. Poseže, najposle, za cigaretom.


Pripali je odsutno, možda čak i razdragano, dok se šištanje žara opet igra sa zidovima sobička. „Krenuo bih sada“, izgovora nehajno, opušteno, kao da je to, u ovom trenutku, najlogičniji i jedini postupak na svetu. Inspektor prebacuje oslonac na drugu nogu. I on vadi cigaretu. Poslednju. Upaljač, metalni, crni, neće da upali, čini mu se, čitav minut. Sedeći vadi svoj, metalni, izgrebani, naginje se i pripali mu. „Kako to misliš da izvedeš?“ inspektor izvlači pištolj. Prostorija drhti od veselog krika čoveka u senci. I nije jedina. „Jednostavno. Ubićeš se.“ I inspektor želi da se nasmeje. Želi. „Pitaću te još samo jednom — odakle si došao i zašto?“ steže oružje. „Zašto je to bitno? Došao sam da ti spasim život i to je sve što treba da znaš i sve što možeš razumeš.“ Inspektor podiže pištolj, uperi ga ka sedećem, srče dim. „Žena mi se uskoro vraća. Zakopaću te na otpadu. Niko nikada neće znati da si postojao, bio ovde, nešto hteo…“, govori tonom na granici čujnosti. Gasi cigaretu o sto i još je ceo minut okreće i mrvi. „Zna li tvoja žena da si prokockao kuću?“ Inspektora pitanje udara u grudi kao granata. „Zna li tvoja ćerka da si joj potrošio novac?“ Naglo izlazi iz tripa. Adrenalin jede rastočeni heroin, praveći mu haos u srcu i plućima. Guši se. 13

„Ti si inspektor pred otkazom, narkoman, kockar i bednik. Ovo ti je poslednja šansa da nešto uradiš sa svojim životom. Budi zahvalan na njoj.“ Polako, sasvim polako, adrenalin završava kratkotrajni pir i ustupa mesto bistrini razuma. Mozak mu postepeno sklapa delove sobe u celinu. Sa njom se oštri i spoznaja. Čovek koji sedi gleda na sat. „Ti ili ja?“ Inspektor se gubi u tački na zidu. Odluka se nameće sama, logikom i prirodom događaja koji, lančano, slede. Ali ne može. Ne može. „Ti ili ja? Ističe nam vreme.“ Trza se. „Ti.“ Grozničavo podiže pištolj. Mokri prst klizi po orozu. Za trenutak mu ruka drhti strahom od promašaja. Puca. Uzima telefon. Okreće ženu. „Dušo, od danas postajem drugi čovek.“ Sluša njen muk pet sekundi. Prekida vezu. Marko Stojanović, inspektor, bivši narkoman, bivši kockar i bivši bednik čupa pištolj iz zgrčene šake Marka Stojanovića, inspektora pred otkazom, narkomana, kockara i bednika i ljubi ga u čelo.  ¤

¤


Rođen spreman Pavle Zelić

Počelo je! Jebote, stvarno je počelo! Suzbijaš u sebi suprostavljena osećanja, potrebu da vrisneš iz sveg glasa i uznemiriš blaženo obeznanjene komšije i uličnu menažeriju. A kakav bi to vrisak bio? Straha, gneva… olakšanja? Poklič u lice svima onima koji te posmatraju kao čudaka, neprilagođenog izopštenika iz društva. Zaluđenika koji visi na Internetu po ceo dan, ali ne mlati tamo nikakve pare. Stalno drnda nešto u zajedničkoj prostoriji u podrumu, iako ne ume sijalicu da promeni kada ga neko zamoli. Opsesivno skuplja novine i konzerve hrane, ne javlja se ni na dobar dan… Čoveka… koji je bio u pravu. Internet podrhtava od količine informacija koje kolaju njegovim elektronskim krvotokom. Iako su izveštaji još uvek sporadični, obrazac se formira, i samo je pitanje sati, minuta, sekundi, pre nego što će neko povezati ono što si ti već uradio. Zaključiti da je počela zombi epidemija. Okidač je bio izveštaj jednog lokalnog medija koji je zabeležio nebičan slučaj nasilja u Majamiju. Navodno je neki „ludak” napao jednu 14

osobu i pojeo njeno lice. Pritom je bio go, i na usta mu je izbijala krvava pena. Kada je policija stigla na mesto zločina, dok je pomenuti zločin još uvek trajao, čovek je zarežao na njih i uspevši da izbegne ispaljene metke, nestao u obližnjoj močvari. Žrtva je preživela ali lekari su jedva uspeli da joj zakrpe lice. Da izbegne metke… Pff, misliš se, moglo bi se očekivati da će pokušati da ublaže istinu. Činjenicu da mu meci nisu mogli ništa. Čoveče, da li je moguće da iko danas ne zna da treba gađati prvo i isključivo u glavu?!? Iako pažljivo skeniraš mrežu preko pretraživača na dnevnoj bazi, još nekoliko sumnjivih događaja koji se uklapaju u šablon ti je promaklo, i sada, dok ubijaš sat za satom bez pauze za WC, šokiran si kako nisi već čuo za slučaj studenta tehnike u Merlendu koji je navodno ubio čoveka nožem, a zatim pojeo njegov mozak, dok minut kasnije saznaješ da u Kanadi policija trenutno sprovodi nacionalnu poteru za porno glumcem za koga se sumnja da je tokom snimanja filma zaklao, seksualno zlostavljao i potom pojeo svoju žrtvu. Kanibalizam? Možda, ne bi bilo prvi put da se pomešaju obični


pshihotični urbani ljudožderi sa pravom stvari. Ali svaki slučaj za sebe ima poneku malu iščašenost, detalj koji ga izdvaja od mase sličnih, manje važnih zločina. A ti si taj onlajn detektiv koji će ih prokljuviti, čak i sa više hiljada kilometara razdaljine. Na primer, zašto baš mozak, i zašto još jedan golać pored onog iz Majamija? Kakve veze ima odeća, seksualni čin, oružje? Mnogo je nepoznanica ali jedno je sigurno — moraš se spremiti za neizbežno. Tihi posmatrač bezbroj foruma i fejsbuk grupa na kojima se raspravlja upravo o ovakvim stvarima, izbegavaš da se uključiš u žučne diskusije i uživaš u špekulacijama onih manje pronicljivih. Da li da ih upozorim? Dam im šansu da prežive ako na vreme počnu da pripremaju zalihe, oružje, beže u planine? Ma… jok. Ovo je vreme za opstanak najsposobnijih. Ko ih jebe. Zato je poslednji trenutak da sam proveriš stanje svoje opreme. Gegaš se niz armiranim betonom okovane privatne stepenice u podrum zgrade. Idu pravo iz tvog dupleks stana u visokom prizemlju u ograđeni i debelo ozidani deo podrumskih prostorija koji si oteo od skupštine stanara. Istina je da si dobar deo ušteđevine pokojnih matoraca utrošio na legalizaciju i realizaciju ove urbanističke groteske, ali te svaki silazak u tvoj mali, privatni, postapokaliptični bunker ozari. I oznoji. Ulenjio si se, usporio… (ugojio)

Moraš se dovesti u red, brzo. Ako želiš da sve ono što si pažljivo planirao sve ove godine ne padne u vodu zbog jeftine kućne dostave i natprosečno kvalitetnog serijskog programa na stranim televizijama. Naravno, daleko je trenutak kada ćeš morati da se osloniš na pomoćno napajanje agregatom, ali ga svejedno isprobavaš. Mašina ruske proizvodnje će verovatno probuditi prvih pet spratova solitera, pre imitacijom zemljotresa nego bukom, ali te je sad već baš briga. Svetla pomalo blinkaju i agregat kašlje i purnja kao pušač u terminalnoj fazi, ali radi. Dopunjavaš zalihe vode, prebrojavaš konzerve sa povrćem, voćem, mesom i ribom i proveravaš im datume, pališ po nekoliko puta baterijske lampe, radio, voki toki, rezervni mobilni… Tu su i zalihe medikamenata, zavoja, sredstva za ličnu higijenu, posteljina i odeća, raznorazni alati… Sve na broju, ništa ne nedostaje. Ispratio si u potpunosti zahteve američkog Centra za kontrolu bolesti, još onomad kada su prvi put izdali upozorenje i uputstva za ponašanje u slučaju invazije zombija. Naravno, pravdali su tada tu bizarnu kampanju činjenicom da su ljudi oduvek bili fascinirani živim mrtvacima, vampirima ili zombijima, pa je bilo zgodno iskoristiti ih kao model za principe pripreme i delovanja u slučaju bilo kakve katastrofe. Nije nego. Puštali su probni balon, upozoravali one koji su hteli da slušaju šta se sprema. Znali su… A znao si i ti. Samo im je nešto promaklo. Samoodbrana. Možda je bilo previše rano

15


da se priča u tom smeru, a možda je plan bio drugačiji, a borba rezervisana za vojsku i policiju. Kakogod, za one koji su umeli da čitaju između redova, naoružati se je bio prioritet. Nije nedostajalo ludo kreativnih entuzijasta na netu koji su do detalja elaborirali prednosti raznih patenata za eliminaciju nemrtvih. Znao si i sam toliko da proceniš da ti ne trebaju falš katane kupljene od Kineza na buvljaku, motorne testere i sačmarice, odnosno kako mali filmski producent Perica zamišlja borbu sa nezaustavljivim mašinama za mlevenje ljudskog mesa. Mnogo efikasnija su razna teška sečiva pravljena po narudžbini, pištolji sa prigušivačima, kabaste praćke i samostreli… I kada sa ponosom otvoriš kredenac u kojem čuvaš pod tri katanca zarobljeni i izuzetno ilegalni arsenal u koji se pretočio ostatak fonda za crne dane, doživljavaš mentalnu erekciju. Osvrneš se oko sebe, pogledom obuhvatajući ceo prostor u kojem ćeš provoditi sledeće dane, mesece, možda čak i godine. Fali ti samo jedna stvar. Računajući udaljenost od mesta izbijanja epidemije na oko 5.000 kilometara, plus okean između, prema slobodnoj proceni, proći će neko vreme dok do ne stignu do tebe. Večeras si siguran. Ali zato ti se ne sedi kod kuće. Želiš među ljude, napolju, da proslaviš kraj sveta. Stoga se samo lagano naoružavaš i izlaziš u grad. Ulice su puste, i za trenutak pomisliš da je već i ovde počelo. Nedostaju vrisci i teturave prilike 16

pod čkiljavim uličnim svetlom, ali je atmosfera pljunuta. A onda te umalo zbiči noćni bus i setiš se koliko je sati. Malo je teže naći provod u četiri ujutru, ali dragstor srećom radi, pa možeš da makar obeležiš ovaj trenutak sa nekim šampanjcem neodredljivog porekla. Biraš ga dugo, cedeći iz mršavog izbora najsvečaniji proizvod koji bi mogao da nosi kakvu–takvu simboliku. Prodavac je žešće smoren i to deklarativno ističe izbegavajući svaki kontakt očima koji bi vodio u ćaskanje. No dobro, nije kao da bi mogao da razume šta bih mu rekao. Za razliku od sparine skučene prodavnice, na ulici je zdravo sveže i prijatan lahor i miris drveća te spontano vode ka obližnjem parku i jednoj od retkih osvetljenih klupica. Ne želiš kući, ne još, ionako ćeš tamo boraviti hteo ili ne hteo jako dugo. Zato bi da uživaš u ovom miru, slobodi i otvorenom prostoru. Jes’ malo depresivno piti sam, ali možda je i tako bolje. Navikavati se da sa sobom i samo sobom deliš i loše… i dobro. Petljaš se sa jeftinim plastičnim čepom poprilično, a na kraju čak ni ne napravi ono POP! Ali je zato zdravo jak, naročito za tvoj neispavan i na alkohol nenaviknut organizam. Tek pomalo penušavo vino ti golica nozdrve i ubrzo se nekontrolisano kikoćeš i u pola glasa pričaš sam sa sobom. Boca je pri kraju kada te iz divne omamljenosti trgne zvuk. Šuštanje lišća, praćeno trupkavim koracima koji ne daju nadu da je u pitanju neka bezazlena životinjica. Iz obližnjeg žbuna konačno izroni biće.


Zaudara nepojmljivo, na govna, pišaćku i trulež. Odeven je u rite, toliko možeš da vidiš pod treperavom svetiljkom. Ali lice… lice je grozno. Oči su izgubljene pod teškim veđama a jeziv utisak dopunjava mreža dubokih bora iz koje izbijaju čekinje post–mortem narasle brade. Najupečatljivije su ipak usne. Jarko su crvene, otečene i sa njih cure bale izmešane sa gustim tamnim sokom. Da li je u pitanju njegova sopstvena krv ili je već našao nekog da ugrize? Ne znaš i na kraju, nije ni važno. Predstavlja opasnost, i mora biti eliminisan. Ni sam sebi ne možeš da poveruješ koliko si smiren. Okej, i pomalo egzaltiran, ali to pripisuješ piću. Nema ni trunčice straha u tebi dok polako kružiš oko zombija. On te prati pogledom, i čak uspeva da iz ostatka mozga izvuče zbunjen izraz. Zabavno, pomišljaš i smesta mu zavališ mačetu u glavu. Nisi baš najprecizniji, te oštrica završava negde ispod desnog uveta. Nasuprot nekim teorijama, šikne tako jak mlaz krvi da čak i tebe poprska. Stvorenje pada na kolena, ali umesto muklog režanja, sada progovara na jeziku koji razumeš. „Aman čoveče, koji ti je! Sa–samo sam hteo malo sitniša…!” Flaša mu sklizne iz ruke i nastavi da se kotrlja po biciklističkoj stazi, prosipajući usput malo–pomalo gustog, tamnog vina. A na alkoholičareva usta obojena taninima počne da izbija prava krv. Razlika je bolno očigledna a tvoja samoopsena razbijena na paramparčad. 17

Zbunjen, zapanjen, užasnut više nego dok si mislio da je u pitanju zombi, gledaš ovog sada tako običnog beskućnika kako hrklja i umire. Ne možeš da progovoriš, usta prave neme pokrete, ali zato on zavapi u samrtničkom hropcu. Neljudski je to zvuk, ni nalik ičemu što si zamišljao kada si trenirao u podrumu, kada si uništavao kompjuterske igre i izlizavao trake horor filmova. A onda iznenada postaješ svestan gde si. Fleševi shvatanja situcije te pogađaju jedan za drugim. Negde u pozadini, čuješ kako se sa dugim škripom ljubopitljivo otvaraju vrata dragstora, samo da bi se trenutak kasnije zalupila. Onaj radnik ipak nije bio toliko uspavan koliko je delovao. Ne možeš to da čuješ, ali nema sumnje da upravo zove vlasti. Teško ti je da se prisetiš zašto si ovde, koji sled događaja je doveo do ovog ishoda. Fragmenti se pojavljuju tu i tamo i čitav svet, čitava svest koju si izgradio se sada oslanja samo na tih par preostalih informacija. Zora samo što nije tu. Ne prija ti svetlo. Ne prija ti ni ova odeća. Tesna je i neprirodna. Skidaš se brzo, nekontrolisanim pokretima nalik borbi sa ludačkom košuljom. Cepaš tkaninu i najzad ostaješ gologuz, sve vreme sa mačetom u ruci. Prilaziš čoveku koji je već skoro iskrvario i u par divljačkih udaraca uspevaš da mu rascopaš lobanju. Ne prija ti ukus njegovog mozga, ali suzbijaš nagon za povraćanjem i jedeš, jedeš, jedeš…  ¤


Čuvari portala Dragan Cvetanović

Iz ogledala je zurilo lice lišeno kože, divlje od mase rastrganih mišića čiji su se krajevi trzali gonjeni sluđenim impulsima. Derikož je sa mašine za veš levo od njega mirno podigao limenu masku i prineo je licu. U njegovim jagodičnim kostima i donjoj vilici nalazili su se tiplovi tako da je šrafove polako i sa uživanjem uvrteo u iste služeći se šrafcigerom. Desno od njega, u kadi, nalazila se obavezno plava plastična kofa iz koje je ščepavši je za kosu izvukao odsečenu glavu muškarca i svojim bezusnim ustima, zubima i desnima, njenim usnama darivao nežni poljubac. Čovek koji je ovo sanjao probudio se uz krik. I dalje je osećao prste u svojoj kosi, a kada se sa zaleđenim užasom na licu polako osvrnuo shvatio je da to samog sebe drži. Pred pogledom šaka leve ruke je pustila kosu i kao da mu je mahnula. Tada ga je žena, koja je spavala pored njega, munula nogom u rebra. Oštro kratko i precizno, kao da je nišanila gde. Svetlaci mu udariše na oči, opsovao je, ali, za svaki slučaj, sebi u bradu. Da ne čuje zlo.

zablista u punoj snazi. Čitavo naselje je okruženo, poput kakvog srednjovekovnog grada, suvim sivilom zidova zgrada i kulama solitera, a u središtu, na poziciji dvora i otprilike takvo, čuči sveže crvenim obojeno zdanje imućnijih žitelja, „od milošte“ nazvano Zgrada Lordova. Između pojedinih objekata, delova zidina, postojali su prolazi, ali su oni vremenom postali neprohodni usled kao sa namerom tu naguranih prepunih kontejnera i odbačenih stvari zalivenih temeljnim uriniranjem. Jedini funkcionalni put u središte je tunel u jednoj od zgrada, dovoljno veliki da kroz njega mogu da prođu kamioni, đubretarski i oni što dostavljaju namirnice. Postoji još jedan eventualni prolaz poodavno zaključan i brižljivo čuvan. Poslednji čuvari portala sede na klupici i pijuckaju pivo. Njihova imena su Todor i Miodrag. Nisu braća rođena, ali tako spakovani u čudesno ispran buvljački teksas i majice sa logom grupe „The Ramones“, sa kačketima na glavi čija je svrha da sakriju proređenost dugih kosa koje im u masnim bičevima padaju preko *** ramena, oličenje su sinhronizacije u Jutro je i rastegnuto je. Sunce razviću. Ispred njih se pruža koridor mili nebom, viri između solitera, još čiji kraj nije mogao da se sagleda kako na kolenima i stidljivo je, nikako da zbog dužine i zakrivljenosti tla, tako 18


i zbog nabacanog đubreta. Koridor je u stvari bio uzani prostor između dve zgrade, sada na oba kraja pregrađen i zakatančen. Za razliku od njegovog drugara koji je opušteno zevao u nebo Miodrag je bio zamišljen i zagledan u tlo zastrto svakojakim otpadom. Pažnju mu je privukla jedna pozelenela pljeskavica zakićena lukom, senfom i tucanom paprikom, dok se sa komada za nju zalepljenog somuna viorila frizura buđi. Činilo mu se kao da se mrda i da iz njenog pravca do njega dopire višeglasni mrmor. Coknuo je i otklimao glavom. Nije mu bila prvina da mu se kojekakve gluposti pričinjavaju. Po svemu sudeći zafrkancija sa „čuvarima portala“ je bila uzrok tome. Nikako nije mogao da potisne sećanja na dan kada je sve počelo a i ako bi se zamajao čime, snovi bi ga na isti regularno podsetili. Prošlo je više od dvadeset godina kako je tim putem naišao taj neki i počeo da zlostavlja decu koja su se igrala na širokom platou između zgrada i solitera. Bio je u odrpanom i mestimično spaljenom šinjelu, lica iznakaženog gnojnim čirevima i krastama, zaudarao na rakiještinu i neopranost. Udarao im je šamare, otimao i lomio igračke i tražio novac. Njih dvojica su tada imali po jedanaest godina i kada je prekipelo zajedno su sa ostalom decom pružili otpor uzurpatoru. Zasut ciglama i kamenim kockama bio je prinuđen da pobegne putem kojim je i došao ostavivši krvavi trag da se vuče za njim. Od tog trena, pa narednih nekoliko godina ništa živo tim putem nije moglo da prođe, a da ga ne dočekaju zakleti čuvari koji su

svakog dana bili sve bolje uvežbani i opremljeni. Svojim dečijim, a prestrašenim umovima zaključili su da je na daljem kraju koridora prolaz iz nekakvog opakog sveta iz koga demoni nasrću ne bi li zlo svoje zaparložili i zavladali. Namernicima su priređivali lep doček. Gruvale su petarde svakojakih veličina, praćkama izbacivane gvozdene kugle izvađene iz kuglagera, pljuštale kamenice, cigle i blokovi, letele strele sa vrhovima načinjenim od antena, na krajevima spljoštenim i turpijama zaoštrenim. Jednog jutra osvanule su, kako na početku, tako i na kraju koridora, visoke ograde, metalno–mrežaste i već zarđale, sa opakim šiljcima na vrhu. Ovo je poljuljalo svrhu postojanja garde i od tada je među njima počelo osipanje. Prvo dva po dva, a zatim jedan po jedan, vraćali su se uobičajenim dečijim igrarijama i uz to se pride i rugali onima koji još nisu napustili svoje položaje i uverenja. U igri koju nisu smatrali igrom, zadržali su se samo oni najuporniji. Bilo je pokušaja zanavljanja, regrutovanja novih kadrova, ali su novi klinci na njihove predloge odgovarali paničnim bežanjem, klonjenjem i kuckanjem kažiprstom po slepočnici, ponekad i ispruženim srednjakom. A vreme nije umelo da stane. I ti što odoleše iskušenju odustajanja starili su, selili se, odlazili da se više ne vrate, na studije i na poslove, negde, bilo gde, i bilo ih je još manje, dok na kraju nisu ostali samo njih dvojica, poslednjih čuvara, a i njima je to više bilo zezanja radi i izgovor za pivkana. Barem su se tako između sebe i pred drugima izjašnjavali.

19


Sada su sedeli okrenuti leđima prema prolazu, svaki objahavši po kesu sa namirnicama i sa po staklom hladnog među zubima. „Tovariš to lepo brate, a kao i ja si tovarni konj“, žmirkao je Miodrag. „Jašta brate. Vidi samo to čudo. Jogurt, sir, mleko, kiselo mleko. Baka se brine za kalcijum, a ima koske k’o Terminator. „Tja. I ovi moji, kao da su nešto bolji? Ne možeš samo da im navašaš. Namirnice unosiš, a đubre iznosiš.“ „Fabrika đubreta.“ „Fabrika đubreta.“ Todor je spustio pogled da vidi šta to njegov drugar merka i ugledao pitoreskni pljesak. „Da nisi za hamburger?“ „Aha. Svež, samo što ne promjauče.“ U tom trenu stazom od žute cigle doskakutao je mlađi čovek, fino odelce, tašna, mašna, zalizan i mirisan, tako to: smeškala mu se karijera kancelarijskog negativca. „Kladim se da pljujete po svojim ženama i roditeljima, vi netolerantne i šovinističke svinje“, doviknuo im je i nestao kao u dimu. „Kako se beše zove ova mukica?“, upitao je Todor šatro neznajući. „Aleksandar Stokur.“ „Misliš, Aca?“ „Upiš živi.“ I počeše obojica da se smeškaju podmuklo. Najednom Miodrag se namrštio, a Todor ga je pogledao ljubopitljivo. „Znaš, opet sam sanjao ono.“ „Ne znam brate. Možda je glupo da ti ja kažem, ali to se možda leči.“ 20

Samo slegnu. Kada izuše do dna, Miodrag ustade po još jedno. Na njega je bio red. U soliteru „A“ se nalazila mala prodavnica ispred koje su bile nadžidžene vitrine u kojima se ’ladilo piće. Sada je na vratima prodavnice stajala prodavačica Milica držeći visoko dva hleba, u svakoj ruci po jedan. Klimnula je glavom i utrčala unutra, da bi se koji trenutak kasnije vratila opet sa po jednom veknom u rukama. „Šta ti je Mico? Bilduješ se nasušnim?“, upita Miodrag. „Ćuti!“, šušnu kratko ona. Nešto je zapeklo Miodraga po obrazu i trljnuo se rukom. Pogledao je desno i ugledao poznato lice kako ga strelja „laserskim“ pogledom. Pukovnik Sretenović, penzionisani oficir JNA, čkiljio je u njih ne baš vešto prikriven iza svoje poluraspadnute lade od dvadeset i dobar kusur godina. „Ni ti nisu dobro pečeni!“, viknu ljutito on. „O dobar dan čika Života!, doviknuo je Miodrag, „da niste i Vi možda za jedno pivce?“ „Sikter“, odgovorio je, „džabalebarošu i izgubidanu nijedan.“ Penzioner pljunu na zemlju prema njima, okrete se i ode. Milica je zapenila. „Matora baksuščina. Ode sad, a vratiće se za pola sata da opet bira hleb. Mora da bude najpečeniji na svetu. Nego pivo, rogato, a? Dva komada?“ „Dabome.“ Iz pravca portala kao da je nešto svitnulo, a Miodrag se ukoči kao hipnotisan. Milica ga je snimila. I ona


je do pre nešto godina čučala na klupi kobajagi čuvajući prolaz. „Daj čoveče, pa ti još uvek tripuješ? Pa imaš preko trideset godina.“ Namrštio se i stisnuo usne. „Ti zaboravljaš da sam ja jedini video lice onom što smo ga prvog oterali. Nije bilo ljudsko.“ „I ostali su ti zbog toga verovali, a danas ti se smeju. Ti si bio klinac, a ono neki klošar. Ružan da, ali ne nekakav demon iz drugog sveta. „ „Pffff“, dunu on kroz stisnute usne. „Šta „pffff“, nego idi nosi čoveku pivo.“ Todor i Miodrag su u istoj pozi. Oko njih piska dece u jurnjavi. Najednom nešto zviznu i zabode se pravo između Todorovih nogu, kroz kesu u dasku klupe. Tanka linija jogurta linu i bela tečnost poče da zaliva njegove ionako ojađene crne starke. „Majku mu! Šta je ovo?“ Takođe zblanut Miodrag se naže da bolje osmotri. „Šuriken. I to dobar. Vidi kako samo curka. Da nije to tebe probušio?“ Smrtno ozbiljan Todor se opipao dole, a zatim je iščupao zvezdicu. Bila je oštra, veoma oštra. U tom trenutku do njih je dotrčao jedan dečačić. „Čiko, izvinite, slučajno je. Mogu li da dobijem moju igračku?“ Uputio mu je pogled Svetog Ilije pred zgromljavanje. „Nisam ti ja Čiko, ja sam Zagor.“ Mali je zinuo kao da je ovaj sa Marsa i nikako bez antena. Todor odmahnu. „Batali. Što ti lepa igračka! A kako se zove ta lepa igra koju igrate?“ „Naruto Šipuden“, odgovori dečak. 21

„Naruto šipu…šta? Zacenivši se od smeha Miodrag lupi svog drugara u leđa takvom silinom da ovaj zamalo ne slete sa klupe. „Ma vrati mu to. K’o da smo mi bili bolji.“ Ovaj ga zbunjen posluša, a dečak šmugnu kako se dočepao šurikena. „Naruto je ninđa. Znaš, kao Franko Nero, Lesli Eldridž, Dudikof… „I Fred Nolan“, završi Todor značajno okrećući probušeni tetrapak naopako da spase što se spasti dalo. „Odoh ja“, reče, „da prespem ovo u nešto“. Kada mu je drugar otišao, Miodragu je ostalo još skoro pola flaše. Rešio je da je iskapi iz jednog, ali na pola cuga nešto je trupnulo iza njegovih leđa. Okrenuo se i ugledao razvaljen katanac na ogradi prolaza. Lanac je visio i lelujao se, a vratnice su bile blago razmaknute. Iskolačio je oči kao da bi da ih malo pošalje u šetnju. Srce je počelo da mu bije do grla, dok je ruka sama skliznula u džep mantila tragajući za oružjem. Našla je samo hemijsku olovku. I spisak namirnica, naravno. „Mora da je tako bilo još od noćas“, uveravao je sebe. „Neko se zezao, ništa drugo.“ U tom eto ga opet onaj nalickani. „Vi ksenofobičari i kočitelji prosperiteta i dalje plašite normalan svet“, doviknuo je japi i potrudio se da šmugne pre nego što je ovaj stigao da mu odgovori. „Stani bre Aco! Popi vopsi samnom, imaš i ti dušu makar sa hemoroidima!“ Nije se osvrnuo.


„Da nije ovaj tu nešto čačkao? Takvi kao on pustili bi i crnog đavola, samo da ispadnu demokrate“, pomislio je Miodrag protežući se po ustajanju sa klupe. Da bi Todor mogao da se uvuče u stan u kome je živeo morao je da otključa tri različite brave, a kako zvono nije radilo još i da kroz malko odmaknuta vrata zavapi da mu neko skine poslednju liniju odbrane u obliku lanca. Pošto je njegova supruga Mirjana lakirala nokte morao je da pričeka da se ovi osuše. „Vidi srce što je slatka ova roza!“, kliktala je gurajući ruke kroz procep. U stanu je bilo regularno stanje. Najveća soba je bila zauzeta krugom od šest baba u trenerkama koje su vežbale jogu dok se ispred svake nalazila po batarica ispunjena lekovima. Odložio je kese i krenuo da raspakuje njihov sadržaj. „E dobro što si konačno stigao“, doviknula je njegova baba Trpana. Nana Smiljki treba neko da izmeri pritisak.“ Prozvana baba se preselila za astal dok je Todor pripremao učestalo korišćeni aparat za pritisak. Uskoro je pumpao kao sumasišao dok je Smiljka iskrenula oči da joj se samo beonjače vide. „Hi–hi! Volim da me nešto stisne pa makar aparat za pritisak.“ „Stodvadeset sa osamdeset“, reče Todor kada je bipkanje prestalo. „Možete na olimpijadu.“ Tada se javila Mira. „Srce, treba da se zaliju muškatle, a meni ovi nokti, znaš?“

Odložio je aparat, dokopao se plastične kantice, žute sa crvenim cvetićima, natočio vodu i izašao na prozor. Još ni podne nije preguralo, a smračilo se kao da će apokalipsa. Kada je krenuo sa zalivanjem ugledao je japija ispod. Na sred trga stajao je povijenih kolena između kojih mu je sad bila aktovka. Ruke su mu bile raširene i blago savijene u laktovima sa dlanovima okrenutim na gore, a glava zabačena sa ustima otvorenim kao u ribe na suvom, pogled izgubljen. „Šta li je ovoj budali?“, pomislio je Todor. Iz obližnjeg, plastičnog, a crvenog i masnog kioska ispuzala je crvolika masa Miće Trovača, koji je zainteresovano pratio šta se to dešava sa Acom. „Nije valjda jeo hamburger kod ovog? To mu baš ne bi bilo pametno“, bavio se i dalje aktuelnom problematikom Todor rizikujući da dobije grdnju kako je bezdušan prema sirotim muškatlama. Hamburgerdžija je i dalje buljio. Jedna muva–kapitalac doletela je iz njegove radnje i mirno mu sletela na rožnjaču oka. Nije trepnuo. Smračilo se još i više i grunulo, a onda je počela da pada sitna kiša. Kapi su uletale u razjapljena usta Ace japija. Žedno ih je gutao i mantrao. „Imam laptop, je dobar laptop koji imam.“ Pred očima su mu igrali mali ružičasti jednorozi sa velikim očima i zlatnim loknastim grivama. Jedna kap krvi mu je kliznula iz posekotine na dlanu leve ruke. „Ali…kolega imaju bolji.“

22


Iz opuštenih prstiju izmigoljio mu se zarđali ključ i zveknuo o beton. Muva se još malo pobrčkala u roštiljdžijinom oku, a zatim je otresla krila i uzletela. „Pazim na ishranu“, prošaputa Aca. U desnom uglu njegovih usana zaigrali su zeleni mehurići. Tek kada su kapi počele da obilnije zasipaju Miodrag se prenuo. Put od žute cigle pružao se kroz čitavo naselje. Jedan njegov ogranak je vodio do ograde i nastavljao se duž čitavog koridora. Ustao je i prišao. Pažljivo, kao da ima posla sa nečim neverovatno oštrim i otrovnim, nogom je primakao razmaknute krajeve ograde, a zatim je sa po dva prsta provukao lanac nekoliko puta da ih drži koliko toliko. Između beočuga uglavio je hemijsku olovku i odbajao nešto. A onda je odnekud zazvrčalo. Na malom stubu pored ograde nalazio se ajfon, nečiji, ko zna čiji, tu ostavljen da čeka. Njegov zvuk je prepao Miodraga, ljuti neki narodnjak, fuj, ali nije mogao da odoli. Morao je. Ajfon je to. Kliznuo je prstom preko ekrana i javio se. „Da. Ko vam treba?“ „Da li si proverio decu?“, pitao je glas, a zvučao je kao ovejani pevač death metal benda. „Molim?“ „Samo se zezam“, reče ovaj, „pogledaj u displej.“ Miodrag je poslušao. Sa ekrana mu je pogledom uzvratio demon–ubica koji ga je pohodio u snovima. Na dlanu je držao zunzaretinu i nežno je milovao. Čuvar portala je svojski zinuo, muva je uzletela, proletela kroz staklo displeja i uletela mu u usta. 23

Počeo je da pljuje i zavrljačio je mobilni daleko preko ograde koridora. „E bre Miki“, učinilo mu se da sa letećeg telefona čuje glas koji je sada zvučao pomalo razočarano. Gledao je da se dokopa sigurnog što pre sve se saplićući o kese što ih je vukao. Ko zna koliko je zijao tamo na klupi, osećaj za vreme ga je ostavio na cedilu, a bilo je mračno kao da je Sunce odsijalo svoje na veke. Ustutnjao je uz stepenice i malo mu bi lakše kada se dokopao brave i uspeo da iz prve ubode pravi ključ. To je bio dobar znak. Kako je ušao u stan i zaključao vrata za njim zvono. Provirio je na špijunku i otključao. Pred vratima je stajala njegova supruga namontirana do koske. Glumio je smirenost koliko se moglo sve ubeđujući sebe da ga je ono malopre opet prevarila luda glava. „O evo i gospođe sudije. Moj naklon.“ „Evo me. Izgibosmo od posla.“ „Da, naravno. Samo vi radite, svi ostali se zajebavaju.“ „Odmah kako uđem ti bi da se svađaš. A džabalebariš po vazdan.“ „Pa ti se baš nešto ne pretržeš da mi nađeš posao. A i da malo ređe pijete kafu ranije bi završili I doručkujete jedno dva sata, pa posle malo, malo, pa grickate ostatke.“ „Ne davi. Uviđaj je bio. Ubistvo. Sin ubio oca. „Sekirče?“ „Da, sekirom.“ „Išhh.“ U tom momentu iz omanje sobe je iskliznuo stariji čovek u pižami na pruge i puloverom preko. Beretu je zaboravio u komšiluku.


„Šta išhhhh? I otkud znaš da je sekira.“ „Pa kako drukše dragi tata?“ „Da ne bi i ti mene možda tako?“ „Maaaa, jok. He–he.“ „’Ajde dosta rasprave.”, reče ona odsečno na šta obojica salutiraše, „treba da se ruča.” „Dobar dan Jelena”, odmerio ju je starac od glave do pete, „obično se tako kaže kad se uđe u kuću.” Pogledala ih je mrko, prvo muža, pa svekra, a zatim okačila tašnu na čiviluk i pošla u kupatilo. Kada je pristinula prekidač nešto je puklo. „Ode sijalica”, reče ona. „Odee“, reče starac. „E, a kad ode sijalica, ode i osigurač“, zaključi Miodrag, „a vidi kako se namrčilo. Prst se pred okom ne vidi!“ Onda je krenuo da buta po ormanu u hodniku dok su njih dvoje počeli da kolutaju očima. „Juče sam kupio osigurače i stavio ih u orman, celu kutiju, i evo sad, nema ih.“ „Šta gledaš u mene? Nisam ja jedina koja ovde živi. Možda je tvoj gospodin otac pozajmio komšiji, ili nekom svom drugaru penzosu. Ionako sve pozajmljuje, a niko nam ne vraća. Poklanja gospodin, kao da je sve njegovo.“ „’Alo ćale! Da nisi negde turio osigurače?“ „Mnogo si ti bezobrazan, znaš? Ko te tako vaspita? A i sve najbolje znaš i sve mora da bude kako ti ’oćeš. E ne može. Sad će baš struja da nestane, malo sutra.” Najednom tama. 24

Miodrag se natuštio. „A šta je ovo, majke ti?“ „Nije kod nas, sigurno je cela zgrada ostala bez struje. Idem kod komšije da vidim.“ „A i neku da trgneš usput, s’ nogu.” „Šta si navalio na čoveka. Nek ide da vidi.” „Pa malopre je išao. Cela kuća smrdi na rakičinu. A ti kad si ušla, sigurno si ostavila otključana vrata. Ovako kad nestane struje svakojaki se šljam vrti okolo.” Htede otac da mu se unese u lice, ali ga je snajka preduhitrila. „Dosadan si sa tim tvojim vratima. Naravno da su zaključana. Kako uđem, tako i zaključam. Navika je to, rutina.“ Miodrag joj nije poverovao. I u danima koji su bili manje zavrnuti nego ovaj u njemu je, zbog verovanja u portal, ili još koječega, tavorila sila koja ga je nagonila da stalno proverava svaki mogući izvor opasnosti, a kamoli sada kada su se nametnula loša znamenja. Krenuo je ka vratima, ali je starac osetio njegovu nameru i preprečio mu put. „Gde ćeš bre? Ne znam gde sam pogrešio kod tvog vaspitanja, ali još nije kasno. Batina je iz Raja izašla!“ „Ali i u Pakao odvede.“ „U ovoj kući sve moram ja da radim“, doviknula im je Jelena i upalivši upaljač krenula da nešto traži po sobama. Iza očevih leđa Miodrag je na oskudnom svetlu uspeo da vidi kako se vrata klate na promaji. Bila su širom otvorena. Tu negde pored nešto je počelo da brzo struže, ali Miodrag u užasu koji ga je ščepao


nije mogao da odvoji pogled od ulaza u stan. Strugalo je i dalje kada je promaja uskovitlala njegovu kosu i bacila mu neke od pramenova preko lica. Sada je nešto obilato pljuskalo po laminatu. Sklonio je dlake sa očiju. Znao je da će vrata da tresnu, ali kada se to dogodilo ipak se trgao. Otac nije ni mrdnuo. Očev pogled je bio neumoljiv. Gledao ga je pravo u oči. Hipnotizerski. Gledao ga je pravo u oči, još dublje, mesmerizerski, oči su bile u glavi, doduše malko iskolačene, ali telo nije bilo uz glavu. U kosi je stajala šaka između čijih prstiju su izvirale retke, ali za držanje dovoljno jake, dlake. Telo se spustilo na kolena, a zatim stropoštalo u stranu. Držeći glavu ispred sebe stajao je ubica sa maskom dželata, znate onom što ima unazad povijen špicasti vrh, dok je u drugoj ruci držao veliku sekiru sa povijenom i testerasto nazubljenom oštricom. Po svemu sudeći načinio ju je od kružne testere. „Ubica!, „zaurlao je Miodrag i načinio salto unazad prebacivši se preko fikusa, a zatim još jedan kako bi izbegao dracenu. „Ama, šta se dereš?, doviknula je žena. „Gde sam samo stavila one sveće?“ Tada je nešto lupi po nozi i ona usmeri svetlost već ugrejanog upaljača. Do njene noge dokotrljala se namerno šutnuta glava njenog svekra. „Iiiii!, cijuknu Jelena. „Dobar dan Jelena”, reče glava, „obično se tako kaže kad se uđe u kuću.” Ubica je gmizao po stanu ljušteći kreč sekirom. Zatim je zastao i počeo 25

da liže zidove. Setio se svog detinjstva kada je to redovno radio, valjda zbog nedostatka kalcijuma, ali opet, to nije mnogo pomoglo njegovim kostima. Izranjale su iz njega na sve strane i sav je bio nakrivo nasađen. Bacivši pikslu kako bi protivniku onako filmski skrenuo pažnju, domaćin se strmoglavio u susednu sobu prevrnuvši se preko ramena. Komplet stočića je izbegao savršenim troskokom, a između daske za peglanje i regala sa silnim porcelanskim figuricama je načinio zvezdu. Bešumno. Promigoljivši se između dva bendžamina kliznuo je lagano na stomak i provukao se ispod dugačkog stočića sa lampom i kutijama za nakit. U svom tom užasu pronašao je travku mogućeg spasenja i rešio da se za nju uhvati. Pištolj, pomislio je, uskoro će biti u njegovoj ruci, tolike godine vežbanja i pažljivog čišćenja, pa za šta se spremao ako ne za ovakvo nešto? Izvukao je čitavu fioku iz regala i krenuo da buta. Ništa. U uglu je čučala njegova žena dršćući i cvokoćući. Pogledao ju je. „Gde je pištolj?“, pitao je tiho, ali besno. Ona se izbeči na njega spremna na svađu. „Premestila sam ga kad sam sređivala.“ „Gde?“ „Otkud sad znam. Pa bilo je to veliko spremanje.“ „Jao bre! Pa koliko sam ti puta govorio da mi ne diraš stvari?“ A onda, glava mu se razdvojila na dve simetrične polovine zasuvši nesrećnicu krvlju i komadićima lobanje i mozga. Leva polovina je bila svesna


koliko ga je u stvari zeznula, ali ju je desna, oslanjajući se na pohranjene arhive diplomiranog, mada nikad zaposlenog, istoričara umetnosti, videla kao umetničko delo. Ubica je sad stajao ispred nje. Sa sekire je kapao svež sadržaj, a u drugoj ruci je držao nešto nalik na otrgnutu nogu od stilskog stola oko koje je bio namotan koji metar bodljikave žice. To je zatim podigao da joj pokaže. „Sada ću da te silujem gde god mogu da protnem i to ovime!“ Tiho je cvilela. Pokrila se rukama preko glave. Smanjila se koliko je mogla. A onda i prošaputa. „A…što time?“ Ovo ga je zbunilo. Nešto je promucao sebi u bradu i oborio pogled. Iskoristivši trenutak protivnikove zbunjenosti Jelena se odbaci iz čučnja i prolete mu kroz noge. Okrenuo se munjevito i zakačio bi je sekirom da mu se na putu nije našla ogromna palma. Bacila bi je ona, već je odavno počela da se povija i ljušti plafon, ali bilo joj je žao i bilo je po Feng Šuiu. „Ovde je bre kao u džungli“, reče ubica upinjući se iz sve snage da iščupa sečivo koje se zarilo u za stan neverovatno stablo. Batalio je ćorava posla i izvadio iz pojasa poveću sataru. Žurio je njenim tragom sad vitlajući nogom od stola i satarom, saplićući se o jastučiće, stočiće i rušeći svakojake ćipurije. A onda je ugledao širom otvorena vrata. Otvorila ih je, pobeći će mu, prošlo mu je kroz glavu. To nikako ne sme da se desi. Izleteo je u hodnik u gotovo savršeni mrak, ali ga je dočekao i zaustavio iznenadni mlaz svetlosti. Stao je ukopan u 26

mestu. Ispred njega je stajao Todor sa ručnim reflektorom i skraćenom dvocevkom. „Ovome se nisi nadao. A ?“ Todor je nanišanio i klik. „Šta?“, rekoše kao jedan. Iza Todorovih leđa iskrsla je Mirjana. „Evo srce, setila sam se gde sam ti ostavila metkiće“, doviknula je ushićeno. „Jebiga“, promumla Todor dok mu se sečivo primicalo čelu. I već je video kako mu krov lobanje odleće, a mozak izviruje na izvolte, pa je još i počeo da se preslišava gde je koja zona na kori, pa on je brate medicinu završio mada nikako uspeo negde da se udene da stažira, kad odnekud izlete njegova baba, onako u kućnoj haljini na cvetiće, i postavi ruku ispred sečiva. Satara puče udarivši o kost, a iz posekotine na koži ne curnu ni kap. „Bako!“, udvojiše opet Todor i ubica. „Vidiš li sine šta znači zdrava ishrana?“ Kako to reče baka iz okreta zadade ubici udarac nogom u pleksus i ovaj odlete jedno dva metra pa se strmoglavi niz stepenice. Dok je sav zblanut i ojađen pokušavao da ustane stade nešto da ga drma usled udaraca od pozadi pa se zatim stropoštao licem napred i otkrio leđa načičkana šumom šurikena i sai noževa. Desetak malih ninđi iskrsnulo je iz mraka. „Baba Trpana! Dolaze!“, reče jedan od njih. Bore zabrinutosti, ali i nepokolebljivosti skupiše se starici na čelu. Na


dva prsta ona zviznu oštro, a onda se maši rukom u džep i izvadi roze, pa na tufnice, nokijicu. Komande su bile brze i kratke, i uskoro su niz stepenice svih zgrada tutnjale jedinice koje su se žurno, ali u savršenom redu, kretale ka svojim položajima. Ćelije međumozga su plele svoje puteve, vlakna hemisfera su ponovo pronalazila svoje linkove na suprotnoj strani. Uz krckavo srastanje kostiju i prerastanje kože Miodrag podiže glavu. Ispod neba crnog od zloslutih oblaka armija ubica je nadirala koridorom. Sa licima zaklonjenim svakojakom maskama vitlali su sekirama, mačetama, kosama, kuhinjskim noževima, satarama, grabuljama, motornim testerama, srpovima i čekićima, bušilicama na bateriju i ko zna još čime. Naspram njih raspoređivale su se trupe branilaca u savršenom redu i pod budnom paskom svog vremešnog vosjkovođe. Kada su svi bili na svojim mestima Trpana se okrenula ka njima dok su iznad nje parale besne munje. Nije bilo vremena za dugu govoranciju. „Svet ovaj naš, onakav kakav jeste kakav god da jeste, naš je, a ne njihov. Zato udri!“ „Udriiiiii!“, primiše se ostali. Prve redove ninđe su zasule strelama, noževima i šurikenima oborivši pri tome jedva nekoliko njih, a i ovi su, kako su inače navikli, ustajali i nastavljali dalje. Činilo se da veći efekat imaju rasprskavajuće kese pokvarenog mleka koje je prodavačica Milica bacala na njih. Pored nje je stajao Mića Trovač koji je, videvši da

su se i drugi naoružali, poneo jednu žicu za hajdučki ćevap, ali kako je primetio da su se na istoj zadržala dva komada mesa, po njegovom mišljenju sasvim pristojnog izgleda, nameračio se da ih smaže. Kako je krenuo da taj naum ostvari na prilično glup način proterao je vrh bodlje sebi kroz grlo i vrat, ali bez kapi krvi. Nije mu škodilo. Izvukao je žicu zadržavši meso u ustima i mirno je žvakao. Nešto je počelo da pišti iz njega, kao da je probušena guma, a bližnje zapahnu užasan smrad dostojan avgustovskih kontejnera u koje su nagurani mačići. „Zombi“, vrisnu baba Smiljka i zalete se, a drugarica Trpana joj priskoči u pomoć. Oborile su ga „čišćenjem“ i u rupu na vratu mu zabole „black widow“ petardu i zapalile, a zatim, što je omogućilo njegovo burasto obličje, zakotrljale prema nadirućem neprijatelju. Iz njega suknuše plavo–zeleni plamenovi, „udovica“ prasnu i on puče pokosivši desetinu ubica dok se još nekoliko njih zapalilo i urlalo kidajući sa sebe komade gorućeg mesa. Napad kao da je za trenutak posustao, ali demoni koji su ustuknuli pred plamenom i stradanjem svojih drugova spojiše se sa nadolazećim svežim snagama, pregrupisaše se i kretoše napred. Todorova puška opet nije radila, valjda zato što mu je žena oprala metke prethodno ih potopivši u varakinu, ali nije da su bili čisti. Babe su se okupile ispred dece, bajale i pljuvale, nego i od toga je bila slaba vajda. Oštrice su već bile na domak mesa kad najednom nešto poče da

27


gruva. Svetleći projektili počeli su da uleću i omanjim eksplozijama da kidaju vojsku demona. Glave, ruke, noge, maske, oružja i oruđa leteli su na sve strane. Sa krova naspramne zgrade gruvao je dvocevni, tridesetomilimetarski protivavionski top, podignut tu i zaboravljen još iz vremena bombardovanja, vođen nepogrešivom rukom pukovnika Sretenovića. Frediji, Majersi, Vurhesi, Kožnoliki i njihovi druzi stadoše da odstupaju. A onda je na scenu stupio Derikož. Bio je za pola viši od najvišeg svog, muskulature kao da je oko kostiju ispleo mrežu šunki i salama, a u ramenima takav da bi se pomislilo da je ubibože preterao sa naramenicama. Sasvim mirno, sred vrtloga raskidanog droba i mesa, podigao je poveći harpun i odaslao njegov projektil pravo kroz usnu duplju penzionisanog oficira. Bacivši lanser kralj ubica, Derikož III Veličanstveniji, bio je uslužen od jednog patuljka deformisanog lica koji mu se uz to i duboko klanjao. Sada je u rukama držao dugu i debelu fosnu na čijem se zadnjem kraju nalazio dizel motor, a na prednjem sečivo kružne testere koje je mahnito rotiralo terano kaišem prenosnikom. Ugasio je motor, sačekao da se smiri pa se zagledao u sečivo i onda zinuo. „A gde mi je ono sa posvetom?“ Patuljak je progutao knedlu. „Uzeo Vaš brat Slaviša Bučer za sekiru. Njega ste poslali u prethodnicu i nema ga.“ Derikož je zapenio i zaurlao. Startovao je mašinu i zaleteo se kao sivonja, a kako bi zaštitile decu, babe isukaše štrikaće igle i jurnuše mu u 28

susret. Borba je bila malko neravnopravna. Pokosio ih je sve jednim zamahom i prošao dok su se gornje polovine oko dvadesetak baba upinjale za njime da ga bocnu makar u stopalo. Bablje ostatke je pronalazio nakazni patuljak i nabadao višedelnim sklapajućim kopljem sa nožem na vrhu. Osokoljeni uspehom svog predvodnika ubice nagrnuše njegovim tragom. Niotkuda je iskočio japi slatkorečivo nudeći neki ugovor i prdeći o obavezama, te on je svoje ispoštovao, da se baš svima smučilo, uspijajući se tako da su neki morali i da povrate šta je već ko gajio u želucu. „Au! Evo ga Aca, sad su ga ugasili!“, bila je jasna baba Trpana, tj. njena gornja polovina. Derikož je zastao, nije da ga nije kopkalo, da baš nije bio zainteresovan, ili kao da se nečega prisećao, ali je već u sledećem trenutku bio zgrožen i spustivši japiju svoju ogromnu šaku na teme sabio ga je do zemlje i od njega načinio masu koja bi mogla da se upotrebi za pljeskavice: Mića, da je čitav, ne bi se puno premišljao. Todorova Mirjana, koja je došla privučena gužvom, kratko je zapljeskala rukama, ali je prestala presečena pogledima neodobravanja. Aca nije da je bio nešto omiljen, ali što je mnogo, mnogo je. Posle ove kratke stanke bitka se nastavila. Male ninđe su gađale kralja ubica čime su stigle i uskoro je bio pun raznih noževa i nožića, strela i strelica, zvezda i zvezdica, a našao se i jedan džilit. Čak mu ni on nije mnogo zasmetao mada ga je zveknuo u trbuh i skroz probio.


Samo je pružio ruku iza leđa, uhvatio koplje malo ispod vrha i izvukao ga nakrivo. I taman je zagrabio napred kada se ispred njega isprečiše Todor i relativno zaceljeni Miodrag. Todor je u jednoj ruci držao kratež koji nije radio, a u drugoj limenku tuborga, možda mu je poslednje, pa kad je bal neka je, dok se Miodrag uvijao oko malog valtera za levu ruku kao da pištoljče drži njega, a ne obrnuto. Odnekud je banula njegova Jelena. „A odakle ti ta gvožđurija!?“, viknula je ljutito. „Krio si od mene! Znala sam da imaš neke tajne! Eto dokaza!“ „Izvini.“, reče joj kratko on i krete napred, a Todor u korak. „Gde si ti krenuo?“, zastao je Derikož, a glas mu je bio kao iz grobnice. Spustio je svoje sokoćalo i raširio ruke na zagrljaj. „Padni mi na grudi“, reče, a glas mu je bio leden kao ledeno doba i to ono pre 75.000 godina. Ali, prvi je iskočio Todor, uperio pušku i škljocnuo u prazno. „Dobro. Nije da to nisam znao“, reče, sleže ramenima i zatim zavrljači oružje ka kralju ubica. Ovaj je pušku uhvatio tik ispred nosa. „Pa kad ne znaš kako treba“, uzvrati mu demon, a glas mu je bio poput hiljadu mašinskih testera. Sada su obe cevi sunule svoj sadržaj pravo Todoru u lice od koga nije bogznašta ostalo. Skoro obezglavljeno telo je poletelo unazad, a iz ruke je izletela draga zelena limenka i otkotrljala se iza Derikoža. Ovo je 29

skrenulo pažnju Miri koja je na trenutak prekinula kuckanje po ajfonu. „Iju srce! Pa ti piješ!“ Limenka sa pivom je zaokupila pažnju patuljku pa je vodica počela da mu na usta toči. Drugarovo stradanje je razjarilo Miodraga. „Neee!“, vrisnuo je i krenuo da zasipa iz svog sitnokalibarca. Pošto je oružje držao u desnoj ruci, dakle pogrešnoj, svaka čaura ga je pogađala pravo u čelo. A to nije da nije bolelo i činilo mu se da će glava opet da mu se rascepi. „Daaa!“, odgovorio je demon, a glas mu je bio kao u političara koji sa TV-a obećava promene. Kod petog hica Derikož pljunu pravo na čovekovu ruku sa oružjem koju kiselina i enzimi istopiše. Miodrag bi zaurlao od bola, ali mu je ovaj zavukao dva kao čajna kobasica debela prsta u usta i iščupao jezik. Malo ga je zagledao, a zatim gurnuo sebi u usta. „Nije loše“, reče, a glas mu je bio Miodragov. Ščepao ga je i jednim trzajem skinuo kožu sa lica, strpao i nju sebi u usta i počeo da lagano i sa uživanjem žvaće. Miodraga je bacio preko ramena i ovaj je odleteo daleko, skoro do drugog kraja koridora. Ispred njega se vrteo vir portala, ali on očiju punih slivajuće krvi i nešto suza nije mogao ni da ga lepo vidi, a ni da pošteno kuka, pošto više nije imao jezik. Samo je nešto pištalo iz njega. Nekoliko džejsonolikih ga ščepaše.


„Ne! Ne njega!“, viknu Derikož, a glas mu je bio kao zuj košnice stršljena. Ubice ga ostaviše i zaobiđoše. „Zašto ne mene?“, pitao se Miodrag, naravno u sebi. Odnekud u svojoj glavi, sa odgovarajućim reverbom, čuo je Todorov glas. „Zato što je on ti, tvorba tvog straha. Tvoja je smrt i njegova.“ Osvrnuo se i ugledao telo svog drugara kako gmiže ostavljajući iza sebe rozikasti trag, a onda se trgnuo. Pištoljče mu je bilo stopljeno sa rukom, a kažiprst na okidaču. Osećao je da može da ga pokreće. Prislonio je usta cevi sebi na čelo, ali mu se nije dalo. Urlanje koje je dopiralo iza njegovih leđa ga je upozoravalo da mora nešto da preduzme. Kada je otresao krv sa čela ugledao je portal. „Jedino tako, jedino ako…“, pomislio je, ali mu je telo bilo brže od misli. Kliznuo je prema vrtlogu. „Arrr“, zaurlao je kralj ubica i jurnuo da ga zaustavi. Međutim, baš u tom trenu se Todorovo telo našlo između njegovih nogu i saplelo ga. Derikož je bupnuo koliko je dug, Miodrag uleteo kroz otvor, a Todorov ostatak uspeo da se dokopa ispale limenke. Nije više imao usta, ali neka je makar u ruci, dosta se prosulo, no nešto je ipak bućkalo, malčice tečnog zlata pri samom dnu. Razjareni demon je skočio na noge lagane, ali u tom trenu na scenu je stupio pop Sveta koji je stigao na poziv u pomoć svojim parohijanima. Zasuo je Derikoža kofom svete 30

vodice pa se ovaj istopio se kao lojanica, samo daleko brže. Ostale ubice podviše repove i zazdiše natrag kroz portal. Vrtlog se lagano zatvarao tako da je nastupila opšta otimačina ko će pre. Nekako su uspeli svi da se proguraju izuzev nesretnog patuljka, Derikožovog posilnog. Sklopilo se tačno pred njegovim nosem. Kada se okrenuo video je kako ka njemu žuri armija gnevnih pravednika i podigao je ruke napravivši najneviniji izraz koji je moga da iznedri na tom ne baš ljupkom licu. „Ja sam vaš“, rekao je, ali mu nisu poverovali. Razneli su ga na komade čime je ko stigao i dugo, dugo igrali po njegovim ostacima. U tom trenutku je drveće oživelo i bilo spremno da se uključi u odbranu naselja, ali je zakasnilo. Bitka je bila gotova. *** Miodrag je stajao pred ogledalom. Rane su mu zarasle, ali lice nikako nije htelo da se sasvim popravi. Zalud mu beše što ga je sekao, pakovao delove mišića i kože, dletom i čekićem odvaljivao viškove sa kostiju. Vajao je sebe samog, sklapao kolaž, krpio mozaik, ulagao napore oslanjajući se na znanje, ali mu je preostalo tanušno imanje. Na kraju je morao da poklekne, da se prikloni. Uzeo je bušilicu, napravio rupe, ukucao tiplove i ušrafio ponuđenu masku. Kada je izašao na balkon gomila ga je dočekala klicanjem. Bio je to Derikož IV, njihov novi kralj.  ¤


Crni Beograd Milan Jovanović

Plavi most Kurve mrznu, pod mostom nad beskrajnom stradom, Vetar tandrče rekvijem, pleše sa plavom ogradom. Simfonija izvesnosti užasa u svim smerovima reži, Nož je još uvek daleko, pod sedištem spokojno leži. Klizi iz pravca juga, meša svoj miris sa semenom. Polako. Jer noževi uvek dobro stoje sa vremenom. Ona nema ime, a zovu je Doris il’ Mina il’ Suzana, Večeras je lažne nokte nalakirala hladnim suzama. On isto nema ime, samo stomačinu pod volanom I krezubost skrivenu brkovima, navoštenim hranom. Jedni se pravdaju: Tranzit. Drugi se ne stide slasti, A treći jecaju: Ljubav! Grozničava pratilja propasti. Dušo, za koliko se tu menja krv po današnjoj skali? Pet evra više, da ti ga majstor bez kurtona svali? Nož? Dobro dođe ako zaturiš otvarač za konzerve. Doris ne razume jezik, ali već je potrošila rezerve. Obuzima je zelena pohlepa, šuštava poput zmije, Pa ipak za tren okleva, jer srce joj neobično bije. Potrošena princeza od prekoputa, gleda krišom, Onda cikne: Ja! Uzmi mene, igraću ti se s pišom. Ali niko nju više ne vidi, tako je već četiri zime. Predugo je pod Plavim mostom da bi imala ime. Njen očajnički vapaj beščujno u huku vetra minu I jedino potera Doris da se brže popne u kabinu.

31


Doris oseti mučninu, da nije ponovo trudna? Ali izveštačeno se naceri da ne ispadne čudna. Odavno joj se više ne povraća od ustajalog znoja I metalnog mirisa pod noktima, ispod crnog sloja. Ne, nešto je drugo, neprimetno joj drhturi ruka, Al kad on reče dvadeset, odjednom nestade muka. Mesec je pravilno okrugao, nemilosrdan i plodan, Da nemam ovolku trbušinu, bio bih ti možda zgodan. Znam spuštala si kriterijum u svakom novom porazu, I kad krenem rukom pod sedište, videćeš sve u odrazu. O kako bih voleo dušo, da nisi samo još jedna u nizu, Ali već predugo, predugo, predugo imam radnu vizu. Pohotno stežem volan i drhtim pred mogućnostima Mesec se već kotrlja pod nekim sledećim mostovima. Ne brini za mene Doris, niko ni ne zna da sam stigao, I toliko je hladno da mi se još od granice nije digao. Neki kažu tranzit, a neki ljubav, ja nisam načisto, Ali jesi li dušo primetila, kako nož i novac mirišu isto?

Blokovi Ključaju gnevom drevne reke, Nabujalo ušće suton stislo. Zar u ovom gradu svijaš gnezdo, A duh ti čezne za smislom? Iz sterilne betonske fijoke? Holograma plastične slobode? A već preko krovova se digao Pogani zadah ustajale vode. Klonuli mesec splasnu na vrhu Ledene erekcije nebodera, Treperi kao prigušena lampa I podmuklo otkriva šta smeraš. Kažu da sa najviših zgrada, Izvesnijeg su ishoda skokovi. To nikako nismo mogli da znamo, Dok nisu propupeli blokovi. 32


Grobljanska Živeo ti u kartonu sa ciganima ili Na vrh brda među snobovima, Ostaneš li u ovom memljivom gradu Spavaćeš noćas nad grobovima. Nisu to priviđenja i dečje utvare, Niti su lokalne misterije, Već nešto grđe što zaumni nazvaše Upornom neminovnosti istorije. Pojave dugih trajanja i tradicije, U nizu beskrajnom brojevi, Pod nama se duboko, do neolita, Spuštaju grobova slojevi. Nad takvim tlom je i vazduh otežao, Osećaš li te kužne eone? Pod sumpornim stiskom zemlje odozdo Još jedna generacija tone. A sumornim gradskim pejzažom, Ukrstile su se ulice tmurne, Gore je gore, nego je dole i kao da se Provetri kad se otvore urne. Odajemo priznanje sopstvenoj žrtvi i Gušimo se sladunjavim setama, Ali ne proganju nas mrtvi, Već smo mi njima za petama. U njihovu čast ponekad uspemo Po čitav minut da ćutimo tečno, Pa i u toj žalosti smo im nedorasli, Jer oni za nama zaćutaše večno.

33


U ZNAKU VAMPIRA: Muške priče o krvopijama Uroš Smiljanić

U činu benignog ali obećavajućeg metastaziranja, ovogodišnja tematska zbirka fantastičnih/ slipstream priča u uredničkom i priređivačkom izdanju Gorana Skrobonje raširila je svoja opnasta krila i obuhvatila ne jednu već čak dve knjige. Skrobonja veli da je stiglo toliko dobrog materijala na konkurs koji je, pokleknuvši pred sugestijama prijatelja kako je to sad moderno i klinci će da pokupuju i ne gledajući, tematski posvetio vampirima i vampirizmu, da je bilo da se promeša i probere i da se izdaju dva toma, jedan za muške, jedan za ženske autore. To jest autorke. I nije to bez vraga, može se argumentovati. Vampirski mit, pogotovo u post–bramstokerovskom periodu, dakle, kad je iz narodne ušao u popularnu kulturu a posredstvom gotskog svetonazora i estetskih značajki naprosto puca od erotske simbolike i ne jedan je esejista, postdiplomac ili kakav drugi teoretičar bacio masna slova na papir oznojeno objašnjavajući kakvih sve tu simvola ima, ko tu koga ujeda, ko kome sisa, ko je označen a koga se označava i jesu li se njih dvoje na kraju uzeli. 34

Danas kad je vampirski motiv u svesti običnog čoveka sa ulice, pijace ili iz gradskog prevoza pre svega povezan sa Sumrak sagom Stephenie Meyer, a koja je opet — kažu ljudi a mi neuki ne možemo drugo do da im verujemo — neka vrsta softkor štiva za tinejdžerke koje bi da se grizu ali ne pre braka, reklo bi se da razloga ima više nego ikad da se sučele stavovi, mišljenja, filozofije i prakse i da se


vidi kako žene a kako muškarci gledaju na vampirsku prozu i, važnije, kako je pišu. E, sad, mi to naravno tokom ovog osvrta nećemo saznati. Miloš „Longtooth” Cvetković, urednik ove publikacije je, računajući na moju dobrotu, ali i znajući ograničene kapacitete mog intelekta i pažnje, milosrdno sugerisao da od dve izašle zbirke, dakle, ženske i muške, ja odaberem samo jednu koju bismo prikazali u ovom broju Emitora, dok bismo drugu, pretpostavljam odradili u narednom. Kako su ionako obe knjige izašle pre više od pola godine, jasno je da ovo ne pišemo za nestrpljive potrošače nego za vječnost. Miloš je takođe, vođen svojim nadaleko čuvenim džentlmenstvom, sugerisao da prvo odradimo žene. To jest, da prvo prikažemo žensku zbirku. Zašto, pitao sam ja, hitajući u knjižaru, pa valjda je lepše ostaviti slatko za kraj, međutim dilema, koju u zbilji nisam ni imao, odlučan da uradim kako mi se kaže a intelektualne kapacitete posvetim razmišljanju o važnijim stvarima (Spajdermen, Minecraft…), razrešila se sama od sebe kada su u Beopolisu imali da mi prodaju samo muški tom. Krotkiji prikazivač bi se zahvalio i potražio knjigu po koju je krenuo u nekoj drugoj knjižari, ali moja lenjost mi je još jednom uštedela značajnu količinu energije (mada ne i novca). Dakle, danas onda pričamo o muškoj viziji vampira i vampirizma u (mahom) Srbiji početkom dvadesetprvog veka a ta je vizija interesantna kao i bilo čija, znajući

da smo baš mi, Srbi, narod koji je svetu ako ništa drugo ono podario termin „vampir” i jedan lep deo mita o živim mrtvacima koji čine raznorazne nepodopštine. Kako je i Skrobonja u uvodniku rekao da je na konurs dobio radove koje, citiramo, ubraja „među najbolje kratke prozne tekstove koje sam ikada pročitao”, i sokolio se da ovo podneblje može da iznedri vampirsku prozu koja nije opterećena vladajućim žanrovskim — čitaj tržišnim — pogledom na problematiku, to smo i mi sa dosta entuzijazma zaronili u more očnjaka, okean krvi i baricu seksa koja se spakovala u nekih 460 strana ove lepo uvezane zbirke. Nema, naravno sumnje, da je Skrobonja ovde išao na što je moguće širi mejnstrim zahvat, barem što se tiče pakovanja — naslovna strana sa svojom kombinacijom prolijevanja krvi i prolijevanja sisa svakako na prvu loptu ne priziva nekakve intelektualne akrobacije — žanrovski ili nadžanrovski pristup na stranu, ova zbirka kao da najpre nastoji da sebi privuče zagorelog konzumenta kiosk–romana i njihovih malčice skupljih knjižarskih prepakovanja. Što, na kraju se ispostavilo, nije bila tako rđava strategija uzevši u obzir sadržaj. Jedna od stvari koje se ovde valjaju priznati Skrobonji je da je, u svojstvu urednika, učinio vidan napor da se unapredi nivo kvaliteta štiva u odnosu na prethodne zbirke: ova zbirka ima svega jednu ili dve priče koje bih nazvao nepodnošljivim, a solidan broj onih koje bih nazvao veoma zadovoljavajuće pismenim.

35


To ne znači nužno da ih smatram i dobrim pričama, da ne bude zabune, ali kad sam dobro raspoložen mnenja sam da ako već čitamo šund — a čitamo ga onoliko na sve strane, da se ne foliramo — onda to nek barem bude pismen šund. Što ne znači da su sve priče u ovoj zbirci šund, nikako. Ima ovde nekoliko zbilja dobrih radova. No, da se ne uspava na lovorikama, odmah ću dodati i da imam puno razumevanja za apsolutno apsurdnu finansijsku klimu u kojoj Skrobonja objavljuje ove zbirke godinu za godinom, podržavajući domaću, autorsku žanrovsku prozu na apsolutno podvižnički način, ali da i one–man– show pristup pokazuje svoje loše strane. Skrobonja je ovde i priređivač i autor, i urednik i lektor i korektor i čoveku dođe da zaplače kad samo pomisli koliko je to posla koji treba da obavi jedna osoba samo da bi lenčuge poput mene čitale knjigu sa crvenim flomasterom u ruci i podvlačile delove koje će posle uz dementno cerekanje da pokazuju ortacima — ali opet, mora se notirati: ima ovde momenata u kojim proza koju čitamo poklekne pod teretom neiskustva autora, neispisanosti ruke, neigrađenosti jezika, na kraju i nepoznavanja pravopisa. I ovo su sasvim ljudski, čovečanski nedostaci autorskog pisanja, koje na kraju krajeva treba da ima iskru nadahnuća i nešto što će da (umre ako ne) kaže, a poliranjem i ispravljanjem formalnih krivih Drina treba da se bavi korektorsko–lektorsko–urednička infrastruktura, ali šipak ako je isti čovek i urednik i priređivač i lektor i korektor.

Drugim rečima, ovo nije neka zlobna kritika zavidljivog čoveka malog penisa već opservacija da proza koja je u proseku definitivno na višem nivou od onog što smo čitali u dosadašnjim Paladinovim tematskim zbirkama, avaj, pati od sasvim izlečivih dečijih bolesti koje Skrobonja ne stiže da izleči jer radi apsolutno sve u vezi sa knjigom. Već samo prisustvo lektora u timu bi donelo osetna i instantna poboljašnja, a pozitivan efekat koji bi to imalo u smislu oslobađanja Skrobonje da se ozbiljnije pohrve sa propisnim uredničkim delom posla bi bez sumnje bio nemerljiv. Neke od ovih priča bi bile izvrsne da su se kockice složile na neki takav način. Ovako im ne mogu poreći entuzijazam ali im mogu poreći kvalitet. Kučka sam! Ali i život je! Dobro, krenimo redom:

36

Miomir Petrović: Vidosava Prvo pa muško bi bio sasvim dobar kliše za otvaranje ovog prikaza samo da nije potpuno obesmišljen činjenicom da je ovo po definiciji zbirka radova muških autora. Ali ako se muškost za ovu priliku uže definiše na osnovu pripadnosti literaturi glavnog toka a ne samo dečačkom fandomskom pisanju ograničenom na fanzine i žanrovske antologije, onda smo na pravom tragu. Miomir Petrović je cenjeni mejnstrim autor koji je postao i prepoznatljivo ime posle prelaska iz Geopoetike u Lagunu gde je objavio više zapaženih romana i mada je i do sada bila praksa da se u zbirku stavi makar po


jedan mejnstrim autor zarad šireg PR zahvata i interesantnog kontrasta sa žanrovskom gerilom, nikada to nije bila priča koja zbirku otvara. Ali sad jeste. I ovo je otvaranje koje vrlo lukavo udara temelj svoje strategije. Na kraju krajeva, Srbi misle da imaju trejdmark na vampirizam i šta je prirodnije nego da se neopreznom dobronamernom čitaocu kao predjelo odmah servira komad kvalitetno napisane etno–fantastike koji se oslanja na sve ono što našem čoveku pritiska željenu dugmad, ne bi li ga se smestilo u željeno raspoloženje? Vidosava je priča napisana dobro odmerenim „arhaičnim” glasom, koja već na prvoj strani pominje Stambol i Peć, dunđere i koštice od trešnje, rođenja u užasnim kišnim noćima i bugarske babice koje ni ne pričaju Srpski. Petrović više nego umešno barata etno motivima i nema sumnje da ovde imamo posla sa pravim piscem koji uživa u svojim geografskim podukama i istorijskim lekcijama, svojim narodnim mudrostima i narodskim mitovima a koliko god nam likovi u priči delovali više opisano nego oslikano, ne može se reći da nismo zaintrigirani njihovom ličnom i porodičnom istorijom koju nam autor lagano razmotava pred očima. Sve dok nam uz toplo predjelo ne servira i ledeno razočarenje. Vidosava je mnogo toga — dobra vežba iz etno–fantastike, interesantna varijacija na vampirski mit i tehnologiju, da prostite, povampirenja — ali Vidosava nije pripovetka. Vidosava je u najboljem slučaju prvo poglavlje romana koji će, ako jednom bude

napisan i objavljen možda isplatiti dividende na sva ulaganja koja je čitalac napravio tokom ovih trinaestak strana, dati nam nekakvo dramsko razrešenje ili barem dramski zaplet, pošto toga ovde ima jedva u tragovima, da ne kažem u najavi. Hm.

Vasa Pavković: Vampirdžija I odmah za Petrovićem stiže Pavković, još jedan cenjeni pisac glavnog toka koji se kod Skrobonje već pojavljivao sa pričom u zbirci Beli Šum, što je tematski bila posvećena televiziji. Na mene tada nije ostavio sjajan utisak, ali ovde su rezultati daleko povoljniji. Pavković se tonalno nadovezuje na prethodnu priču još jednim komadom etno–fantastike samo što je ovde sve to odrađeno uz mnogo šarma, manje pretenciozno, a opet uz kačenje svih bitnih opštih mesta koje bi prosečan čitalac trebalo da voli i očekuje. Dakle, Srbija osamnaestog i devetnaestog veka, istorijski prelomno vreme i raspričani glavni junak čija je profesija utamanjivanje vampira. No, umesto nekakvog akademski prenapuhanog Abraham Van Helsinga ovde imamo zdravog srpskog profesionalca, osobu jednostavnog pogleda na svet i jednostavnog, ama pitoresknog izražavanja, pravog čoveka iz naroda koji valjano uklanja vampire glogovim kocem i belim lukom, voli da pojede i popije, pa ne odbija ni snošaj kad mu se namesti na volej. Glavni junak priče je dakle simpatičan i pun interesantnih anegdota iz svoje duge karijere, ali i ovde imamo problem u tome

37


što priče, izvan anegdota, zapravo i nema. Osim činjenice da titularni vampirdžija živi neprirodno dugo, ne može se reći da na bilo koji način o njegovom liku saznajemo išta dublje ili novo tokom pripovedanja, a odsustvo ikakvog nosećeg zapleta nemoguće je potpuno nadomestiti pitkim narativom i simpatičnim solilokvijem glavnog junaka. Ponovo, utisak je da smo pročitali uvodno poglavlje romana koji možda nikad neće biti napisan. Pa zar tako?

Ilija Bakić: Kameno saće Jedan od najcenjenijih domaćih žanrovskih pisaca se zato ovde pomalja iz pozadine da zablista na pozornici koju su mu ostavila dvojica glavnotokovaca i Bakić ovom prilikom zaista demonstrira svu raskoš svog spisateljskog umeća. Kameno saće je ponovo fantastika sa istorijskim šmekom, ali umesto da vučemo noge po blatu srpskih drumova i zabavljamo se kolokvijalnim izrazima, ovde je na meniju jedan otmeniji, srednjeevropski štimung, gospoda sa poslugom, alhemičari i filozofi, velika pitanja na koja kosmos odgovore ne daje tako lako itd. I nema nikakve sumnje da se u ovome može raskalašno uživati — Bakić drži pravu lekciju iz umetnosti pisanja, sa beskrajnim stilskim akrobacijama, besramnim filozofskim digresijama koje nemaju mnogo narativnog opravdanja sem da su lepe i da opservacije koje autor kroz svog glavnog junaka drsko zapisuje, u krajnjoj liniji negde treba zapisati i sve se to drži na okupu

snagom Bakićevog pisma. Ovo je stilski veoma ambiciozna proza ali srećom u rukama autora koji ima znanja i veštine da sa tom ambicijom izađe na kraj tako da ne upadne u zamku intelektualne masturbacije ili prostog stilskog manirizma gde se asocijacije i jukstapozicije ređaju samo zato što mogu. Međutim i Bakić u principu ima problem sa strukturom. Njegova priča, za razliku od prethodne dve ima zaplet i zaključak, ali je pomenuti problem u tome što je ovo priča od 38 strana u kojoj se taj zaplet i zaključak dogode u rasponu od poslednjih deset. Baš ništa što prethodi toj završnoj epizodi u kamenim, jelte, katakombama, da ne kažemo saću, nije ni potrebno ni bitno da bi se ispratila ta poslednja epizoda — ni razrada lika, ni bitni elementi zapleta — i završni deo savršeno funkcioniše kao zasebna celina, i funkcionisao bi i bez elegantnog ali sasvim suvišnog (i trostruko dužeg) uvoda. Ovde bi, naravno svaki urednik bio na mukama kako da autoru saopšti da je napisao nešto u elementima izvrsno ali što na gomili ne radi kao skladna celina, ali pomislite kakvu bismo tek onda priču (ili, čak, dve priče!!) dobili od Bakića!

38

Vule Žurić: Tajna crvenog zamka Vule Žurić je još jedno ime sa poštovanja vrednim CV-jem i popriličnim brojem objavljenih knjiga i produciranih radio–drama. Njegova priča, četvrta po redu u ovoj zbirci


ponovo spada u fantastiku smeštenu u prošlost, ali ovog puta se makar radi o nešto bližoj prošlosti — naime o Drugom svetskom ratu. Bilo bi vam oprošteno kad biste u sebi promrmljali da ovi ljudi što su Skrobonji poslali priče izgleda nisu ni svesni da postoji nekakva Sumrak saga, pa i da bi ih, u principu, i gledanje onog filma Romana Polanskog prilično iznenadilo. Elem, Žurićeva priča je razoružavajuće skromnih pretenzija i najveći deo svoje ambicije gradi na korišćenju likova koji su ljudima određenih godina prilično prepoznatljive istorijske figure. Teško je proceniti kako mlađa publika reaguje na pojavljivanje Vladimira Nazora, Josipa Broza Tita i Kurta Valdhajma u priči koja je neka vrsta jednostavne jednočinke u starom zamku sred hrvatske pustoši — naprosto nisam siguran da su za njih imena koja veoma maglovito poznaju (Nazora sumnjam da danas uče u školi a Valdhajm je tek nebitna figura) dovoljan razlog da jednu ni po čemu drugom posebnu pričicu zapamte duže nego što je potrebno da okrenu sledeću stranu u zbirci. Ovim neću da kažem da je priča loša — naprotiv, Žurić ima i zaplet i rasplet i mada to nije ni najambicioznija ni najkompleksnija proza u ovoj kolekciji, makar nas ne ostavlja sa utiskom da smo gledali u tapete onda kad smo se spremili da gledamo film ili barem televizijsku seriju. No, stoji da su imena likova tek dovoljna da nama starijima izmame lagano krivljenje brka u osmehu i da sa ovim likovima Žurić nije bogznašta ambiciozno uradio. 39

Srđan Srdić: Golem Srdić je između ostalog i urednik festivala kratke priče Kikinda Short i njegov se Golem (kakva koincidencija da ova priča nosi isto ime kojim ja tepam jednom od svojih ekstremiteta!) pošteno smešta na ekonomičnih devet strana pakujući tu izuzetnu količinu gusto nakucanog teksta. I nezgodan je to predlog, skoro pa nepristojna ponuda. Ne samo da zidovi teksta koje Srdić isporučuje na svojim stranicama — bez dijaloga i sa očigledno neradim retkim odvajanjima u pasuse — deluju zastrašujuće lenjom čitaocu (poput, znate već, mene), nego je i jezik kojim je ovo pisano, stilski, jelte, okvir u koji je narativ smešten prilično obeshrabrujuć. Mislim, priča počinje sledećim rečenicama: „Čovek skače sa Karlovog mosta. Njegovi džepovi su nabijeni istinom.” što je već dovoljno da se mašite flaše vinjaka koju ste striktno za potrebe prve pomoći u hitnim situacijama stavili na stočić ispred fotelje. Kada se na to nadoveže „Koji od imperativa ovog sveta možete da ispunite sa džepovima punim istine? Istina, to je teret, ispisivanje istine, to je transfuzija, to vas usporava, to vam je za petama, dragi.”, bićete na polovini flaše pre nego što pomislite da bi neke priče mogli i da preskočite iz najčistijeg nagona samoodržanja. Ipak, devet strana je devet strana pa kad smo izdržali petsto godina pod Turcima izdržaćemo i ovo. I Srdićeva priča ima nekakvo svoje težište, neku gorku istinu koju pokušava da porodi i sa njom se dostojanstveno izbori, ona je u određenom smislu i


metatekstualna jer je glavni junak i sam autor proze a njegovo najveće delo ima sopstveni život i progoni ga na metaforičke, a i nemetaforičke načine, ali meni je ovo, bojim se, na granici čitljivosti i podseća me da iako introspekcija ume da oplemeni akciju, priča od devet strana koja je gotovo samo introspekcija ali pretenduje da ima nekakvo dramatično razrešenje naprosto nije dobro odmeren književni obrok, pogotovo uz neukroćen, razbarušen stil koji neretko pogađa dobre poente ali neretko maši i samu tablu.

Zoran Pešić Sigma: Glad Sigma, urednik niške Gradine, je, po mom osećaju više pesnik nego prozni pisac pa su i njegovi dosadašnji prilozi Skrobonjinim zbirkama bili poetična proza okrenutija slikama i idejama nego čvrsto istesanoj fabuli. Glad nije izuzetak, ovo je prva uslovno rečeno naučnofantastična priča u zbirci barem utoliko što se pojavljuje nekoliko SF motiva — kontrola klime, astronauti, futuristička tehnologija, biće iz svemira — ali je ispričana u fragmentima, bez glavnog lika, slikama koje su uhvaćene u raznim epohama Zemlje, kroz jednostavne scene i jasne, ne previše nategnute dijaloge. I mada se svakako valjaju dati poeni za ekonomičnost, ovaj atlasnooblačni pristup u krajnjoj analizi na mene nije ostavio prejak utisak — suviše sam malu emotivnu vezanost ostvario sa bilo kojim od likova i njihovim vremenima i mada je svaka od slika lepa, one su zaista najviše ekonomične i

brze u izlaganju centralne ideje, a nauštrb dubljeg oslikavanja dimenzija drame koja se tu odigrava.

Oto Oltvanji: Stotinu sukanja krvari Oto je u formi i isporučuje ono što od njega očekujemo: solidno napisan palp solidno domaćeg mirisa i ukusa. Vreme i mesto radnje su dobro odabrani tako da budu prepoznatljivi a opet dovoljno vremenski distancirani da poverujemo u (kvazi) kriminalistički zaplet i Oltvanjijev Beograd sa početka devedesetih lepo izgleda u priči koja kreće sasvim prijatnom noar rutom. Oltvanji je i dovoljno mudar da zna kako u lokalnim okvirima nema smisla da u glavnu ulogu stavlja privatnog detektiva pa se okreće onom proverenom domaćem žanrovskom klišeu — novinaru žute štampe i njegova priča je jedan pristojan pastiš detektivske X–100 proze dobar deo vremena. No, Oto ima dva problema: jedan je potreba da se u ovo ubace vampiri, da se napravi žanrovski iskorak i postigne taj neki slipstrim efekat koga je Skrobonja možda i nenamerno malčice poseljačio, pobalkančio i osudio nas umesto na rađanje desetina srpskih Pola Ostera, na rađanje desetina nekakvih srpskih Lorel Hamilton… Hoću reći, ova priča postaje primetno manje interesantna kad se u nju unese ovaj fantastični momenat jer Oto sa njim ne radi ništa nadahnuto. Njegovi vampiri su izlizani od žanrovskog raubovanja i ništa im ne vrede srpska imena i prezimena.

40


Drugi problem je kraj koji je otaljan i, mada daleko od toga da je Oto jedini palp autor koji ovome pribegava, zaista ne čini čast prvom delu priče. Antiklimaks i prepričavanje iz vremenski izmeštene pozicije, sve smo to čitali i kod drugih ali me je ovde najedilo utoliko što sam zaključio da priči koja u principu puca od potencijala, fali akcije da taj potencijal ipak nekako i realizuje. Treći, bonus problem je odviše „filmsko” pripovedanje u nekim scenama koje više deluju kao opis bioskopskog trejlera nego kao proza sama za sebe, ali izgleda da sam na to već oguglao.

i pokušaj samoubistva, a Filip ga, avaj tretira kao najobičniju kameru na točkovima, koja, da stvari budu gore, uslužno prepričava (umesto da pokaže) te neke ključne stvari iz života tog, jelte, lika. I ostali likovi su tu jedva uslužni, bez mirisa i ukusa i mada je svakako dobro da autor ne ide u neke stivenkingovske širine gde bismo saznali desetine nepotrebnih biografskih detalja iz njihovih ličnih istorija, nije dobro kada ni jedan od njih na nas ne ostavlja nikakav utisak. A imaju potencijala, po postavci zapleta i tenzijama koje je Filip između njih razapeo. Ovo bi, dakle, po mom mišljenju morala da bude duža, kompleksnija priča sa razrađenijim likovima i produbljenijim odnosima Filip Rogović: Pesma krvi među njima. Ovako je tek skica za Stvarno je vreme da Filipa neko priču. zaključa u podrum, zajedno sa tekst procesorom i dovoljno džank–fuda da ne umre od gladi (ali da gladuje!) Đorđe Bajić: Crna zvezda i da ga ne pušta dok ne prokrvari po Bajićev palp/ zombi/ giallo rotastaturi. I da ga bičuje ako je potreb- man Ostrvo prokletih je bio prilično no. Filipova priča je, ponovo, jedan, uspešan žanrovski debi pre neke dve gledano po motivima, dobar vam- godine i pod Skrobonjinim patronapirski uradak u najavi, ona se bavi tom i pošto ga ja, naravno nisam čitao, važnim temama, ostvarivanjem sebe ostaje mi da na osnovu kvaliteta ove kao socijalne jedinke, percepcijom priče zaključim da Skrobonja nije klasa u besklasnom društvu, sazre- bez razloga podržao mlađeg kolegu vanjem u seksualnom, ekonomskom i da Bajić ima štofa. i ponovo socijalnom smislu, ima blaCrna zvezda je šarmantna priča ge, uvijene odjeke mračnih erotskih smeštena u Beograd 1929. godine fantazija, ali je izneveravaju ravni, i već tu se dadu povući paralele sa neinteresantni likovi i stvari koje im Skrobonjom i njegovom alternativse događaju. Naprosto je neoprostivo nom istorijom Kraljevine Srbije oslikada je glavni lik ovoliko dosadan, u kanom u Čoveku koji je ubio Teslu. priči gde imamo i neželjene trud- Bajićeva priča zapravo ne pravi tolike noće i rat sa siromaštvom i pseu- iskorake od nama poznate istorije i dopederastiju i krvoločno ubistvo bavi se posetom američke zvezde 41


Džozefine Bejker jugoslovenskoj prestonici u koju je zatim vešto udenuto malo vampirskog šmeka. Fetišizacija Srbije i Beograda između dva rata je očigledno omiljena zabava domaćih autora na svim nivoima stvaranja — od mejnstrimaša poput Šotre i Bjele, preko Gorana Skrobonje koji vešto jaše na granici između žanra i glavnog toka, pa do andergraund vojske oličene u Bajiću i, naravno, jasno je zašto je ovo zanimljivo kako autorima koji imaju slobodu ali i nekakvu istorijsku osnovu da maštaju o ponosu i boljem životu, kao i publici koja je gladna obe ove stvari. Bajić ovo radi sa dosta šmeka i lepo povezuje istorijske događaje i jedan predlog ondašnjeg duha velegrada i kraljevine, sa ličnom dramom koja je u principu mogla potpuno nezavisno da funkcioniše ali se ipak uklapa u opšti narativ. Ova blaga nebitnost dva toka pripovedanja u odnosu jedan na drugi je i najveća zamerka priči, ali Bajić ovo piše sa očiglednim uživanjem, pitkim stilom i njegova je slika buržoaskog edena predratne Srbije u kojoj se plesao čarlston, pričao Francuski, slušao džez i cirkao šampanjac prijatna za čitanje, makar bila, u sociopolitičkom smislu sasvim neambiciozna. Lepo.

Dejan Ognjanović: Niotkuda Ognjanović, pak, svoju priču smešta u Srbiju sadašnjosti a u njoj caruju beda, materijalna i duhovna, oportunizam, korupcija i kontrast je, naravno ogroman! I dopustiću sebi 42

da kažem i — potreban. Idealizovana bolja prošlost sa jedne strane i destilovana mučnina koju izaziva nikad (mislimo mi) gora sadašnjost sa druge, smeštaju se u pravi kontekst tek jedna naspram druge. Ognjanović ovom prilikom ponovo uspeva da svoju ljubav ka američkim žanrovskim tropima prilično dobro transformiše u ubedljive lokalne slike. Stereotipni hajvej motel u američkoj pustinji ovde je pretvoren u motel „Romantika” negde na autoputu Beograd–Niš a likovi koji se oko njega muvaju su iako nesumnjivo američki u osnovi, dovoljno domaći da im verujemo. Sama radnja priče je brutalna i krvava, dobar primer mizoginog horora koji se fokusira na detalje da bi napravio svoje poente i radi posao u kontekstu te neke Srbije u koju je smešten. Pritom ne mislim da sugerišem da je i autor mizogin, već da su motivi takvi kakvi su nepraštajući, prepoznatljivi i, ako ne karakteristični samo za Srbiju, a ono bar sasvim prihvatljivi u kontekstu iste. Nema ovde neke „šire” rasprave o „zašto” i „dokle” i tako to, ali ovo je priča kojoj je cilj, reklo bi se, pre svega da efikasno uplaši i zgadi, kako na visceralnom tako i na socijalnom nivou i ona to i postiže. Molim lepo.

Marijan Cvetanović: Kosovski faktor Marijan je u prethodne dve Skrobonjine zbirke imao bolje priče što je iznenađujuće — čovek bi pomislio da je najlakše pisati prozu sa autobiografskim elementima.


Ali nije, kakvi najlakše — najteže je! Tu je tek teško odvojiti bitno od nebitnog, dati dovoljno podataka a ne smarati nekakvom hagiografijom i Cvetanovićeva priča, bojim se, nije uspela da pogodi pravi odnos. A obećavala je: bivši student prištinskog univerziteta koji se vraća u južnu srpsku pokrajinu nakon znamo svi kakvih događaja, jer ga je ljuta muka naterala, podsećanje na ludilo koje je proživeo, strah od toga šta će ga sve sad dočekati — bilo je tu materijala onoliko. Ali se sa njim nije skoro ništa uradilo. Cvetanović o sebi priča predetaljno, meditirajući o Majlsu Dejvisu i božanskom In a silent way, ali ovo ni na koji način ne doprinosi osnovnom zapletu priče koji ima i nekakav akcioni rasplet koji je isuviše „filmski” sa sve zabrađenim figurama i osvećenim mačevima. Kliše koji kliše stiže je nažalost prisutan i u samom pisanju koje je ovde primetno slabijeg kvaliteta od prethodnih Cvetanovićevih radova i Skrobonja urednik ili Skrobonja lektor ovde su propustili gomilu prilika da stvari vrate na doradu. „Čarobni zvuci muzike mi talasaju misli. Dejv Holand prebire po tonovima na bas gitari. Prati ga Vejn Šorter izvlačeći toplinu duše iz svog soprana.” Ma, dajte, molim vas. Ili ovo: „začuju se reči na srpskom jeziku, s naglašenim naglaskom karakterističnim za prostore Kosova”. Mislim, ovo ovako ne može, bojim se. Back to the drawing bord, momci.

43

Darko Tuševljaković: Razotkrivanje Tuševljakovićeva priča je svakako bolja od one u Apokalipsi, prethodnoj Skrobonjinoj zbirci. Ovde su motivi čistiji a radnja jasnija — imamo pred sobom urbanu ljubavnu priču u kojoj su u glavnim ulogama razočarani muškarac i savremena umetnica — kreativna, samo svoja ali i ranjiva i Tuševljaković prilično dobro pogađa svoje likove i turobnu romansu kakva, mislimo, nije retkost u dekadentnom podneblju Beograda. Mogu da pohvalim i to kako se odnos ljubavnika zaista svodi na tanane simbolične radnje i da su žrtve i žrtvovanja, za razliku od nekih drugih priča u ovoj zbirci koje jedva čekaju da na nas bace vatromet i spektakl, suptilni i odmerenog tona. Ono što fali je malo šira slika, nekakav ubedljiviji kontekst za sve ove događaje, ideja da likovi funkcionišu i izvan epizoda u kojima ih vidimo, ali priča i ovako radi posao i mada ne pokazuje ambiciju da pobegne makar korak dalje od balkanskog palpoidnog shvatanja muškog žrtvovanja, njega barem isporučuje dostojanstveno.

Ivan Nešić: Pravimo se da znamo sve o ljubavi Nešićeva priča je… iznenađujuća. Barem je meni bila, jer sam očekivao žanrovske aproprijacije i nešto više… palpi. Umesto toga, ovo je jedna osvežavajuće smešna priča o penzioneru kome se život iz korena menja nakon susreta sa vampirskim komšijama i, sklopljena iz odmereno


dimenzioniranih socijalnih polaroida i prilično uspelog humora i seksa, ona kroz svojih jedanaest strana trči brz sprint, ne sasvim sigurna gde će stići ali dobro se usput zabavljajući. Valja.

Damir Mikloš: Hod po senkama No, zatim sledi više od trideset strana jednog neumerenog pisanja koje više deluje kao da je tim scenarista imao brejnstorming sesiju za najnoviji fantazijski MMORPG nego kao koherentan narativ. Mikloš bi da u svoju priču ubaci sve: i Novi Beograd i Turke Osmanlije i demonske dimenzije i čuvare dimenzionih kapija koji iz nekog razloga govore Francuski i kompjutere u paklu koji vode evidenciju o prokletim dušama… Mnogo ovde ima akcije koja se čita kao skript za film, rađaju se i ruše civilizacije i kulture, glavni junak ubija vampire pukim prisećanjem kako je izgledalo biti izložen jakoj Sunčevoj svetlosti, demonska deca jedu beogradsku policiju, ali sve je ispričano bez dovoljno osećaja za tempo, sa tek fakultativnim obraćanjem pažnje na uzročno–posledične veze, sa previše prečica u karakterizaciji i kada u povremenim epizodama i dijaloškim razmenama Mikloš i zablista ovo je samo podsećanje da on može značajno bolje. Hod po senkama je u ovoj formi prilično neuotrebljiva priča i ovo je jedan od slučajeva kada bi najbolje bilo bataliti celu stvar, odabrati najbitnije motive i krenuti sa pisanjem od početka. 44

Pavle Zelić: Otrovno Sunce I Pavle me je prilično razočarao, najviše jer sam se od njega navikao na značajno bolje priče. Otrovno Sunce nije ni izdaleka tako konfuzna i zamumuljena priča kao njena prethodnica, ali pati od anemije — a to se ne prašta kad pričamo o vampirima — koja se najviše ispoljava u tome što u njoj nema gotovo nikakve akcije. Osnovni zaplet, smešten u neku izuzetno blisku budućnost u kojoj Sunčeva svetlost, zahvaljujući havarisanoj ozonosferi izaziva pravu epidemiju malignih kožnih oboljenja među decom, sa doktorkom spremnom da prekrši mnoga pravila ne bi li deci pomogla, dakle, taj osnovni zaplet ima ogromnog potencijala, aktuelan je i Pavle je čovek koji bi ovo mogao majstorski da odradi, ali rasplet je, avaj, prepričan i šta god mislili o motivima u finalu priče i povezivanju religijske i vampirske ikonografije, oni mene nisu pokrenuli ovako spušteni na stranu i ispričani kroz usta likova. Likovi nisu dobili ni prostora za razvoj a već treba da se zabezeknemo nad njihovom transformacijom i moj je utisak da bi ovo pre bila skica za nekakav početak nekog zanimljivog romana, nego što funkcioniše kao priča.

Aleksandar Bjelogrlić: Februar Bjelogrlić je solidno objavljivan autor i prevodilac i u njegovoj se priči odmah prepoznaje jedan razrađen rukopis koji gotovo da je dovoljan da iznese kratku priču od vitkih osam strana. No, ne i sasvim dovoljan.


Bjelogrlić solidno vlada lokalnim mitemama i daje nam jednu ubedljivu savremenu balkansku pozornicu za svoj narativ, ali taj se narativ onda osloni na prepričavanje snova koji mogu al' ne moraju da znače bogznašta i mada sam uživao u autorovom stilu, da mi je pri ruci morao bih da ga zamolim da mi objasni šta se ovde uopšte dogodilo.

Aleksandar Žiljak: Nekomata Uobičajeni Skrobonjin gost iz Hrvatske, Žiljak, je i uobičajeno pouzdan u isporuci dobro sklopljene žanrovske proze pa ni ovde ta, jelte, isporuka ne izostaje. Nekomata je i prilično ambiciozan poduhvat jer je u pitanju akciona priča koja se oslanja na japansku istoriju i mitologiju, ali Žiljak ume da odmeri koliko mu je guber dugačak i koliko se valja pružati pa je i ovde na programu vrlo dobro ispisan palp o mladoj devojci u tajnoj školi za ženske nindže (kunoići, dakako) a koja mora tu školu da odbrani od demonskog napadača što ga je na nju poslao sam Hatori Hanzo. Žiljak je pitak i zanimljiv, ne preteruje sa brojem strana niti se gubi u opisima a opet stiže da uzgredno fetišizuje Japan i njegovu mitologiju na najbolji žanrovski način i ovo je jedan od primera kako priča može da bude najdalje od slipstrima što ja mogu da zamislim a da se istakne kao jedan od najsigurnijih radova u celoj zbirci.

Boban Knežević: Vampirijada Za moj ukus, Boban u svom prvom gostovanju kod Skrobonje isporučuje najbolju priču u celoj zbirci ali i najveće razočaranje koje naprosto urgira da se za sledeći ovakav poduhvat pristupi ozbiljnijem uređivanju tekstova koji će se pojaviti u štampi. Dopustite mi da obrazložim. Naime, Knežević nikada nije bio najbolji stilista na domaćoj sceni — žanrovskoj ili široj — ali jeste neko čija proza ima šta da kaže, čija je energija bazirana na duhu samog pisca koji se ne stidi da se u nju utoči u popriličnoj meri, ali i ne pada u klopku nekakvog narcisoidnog pričanja o sebi onda kada valja isporučiti jasnu dramaturgiju. Vampirijada sve ovo jasno demonstrira. Jezik je ovde pomalo nategnut u samom početku, sa predugačkim uvodnim rečenicama i hitanjem da se uspostavi pozornica, ali se Boban potom opusti, razmaše i pruži nam jednu od najintrigantnijih priča u zbirci. Naravno, osnova njegovog zapleta nije nova ili originalna, Ričard Lupov ju je još pre četrdeset godina upotrebio u svojoj priči 12.01, iz čega smo kasnije dobili i istoimeni film koga je te iste 1993. godine nepravedno zasenio na identičnom zapletu zasnovani ali značajno uspešniji Dan mrmota, no Boban u Vampirijadi iz premisa izvlači dosta kilometraže i pokazuje da nije najbitnija originalnost premise koliko životnost u prikazivanju konsekvenci te iste premise. Bobanovi likovi zaista — rekli bismo — žive u jednom bizarnom svetu čijih se trideset sati

45


besprekidno ponavlja a egzistencijalni ennui ali i očaj glavnog junaka su prikazani plauzibilno, tako da se čitalac može u priličnoj meri saživeti sa tim svetom. Aktivnosti glavnog junaka, njegove brige, kajanja ali i preduzimljivost nose ovu priču i mi, bez obzira na određene stilističke džombe na putu, hvatamo sebe kako bez daha jurimo naporedo sa njim ka finalu u kome se nadamo razrešenju misterije očigledno veće od života. I to je dobro, to čini priču uzbudljivom i značajnom. No, razočaranje je to što Boban, valjda odgovarajući na tematski zadatak zbirke, oseća nužnost da nekako u sve uključi vampire ali nema pojma šta bi s njima radio pa je najveći deo priče potrošen na ne suviše nametljivo ismevanje vampirske pop i supkulture našeg vremena, a onda u finalu nažalost dobijamo jedan isforsirani, potpuno nezadovoljavajući klimaks kakav ova priča naprosto ne zavređuje. Kraj je morao biti bolji, konzistentniji sa tonom priče i pitanjima kojima se ona bavi. Ovako, ovo je za mene tek polufabrikat. Moćan i intrigantan ali i dalje polufabrikat.

Goran Skrobonja: Projekt: Sunce ili Anka, ubica vampira Zbirku zatvara sam gazda jednom sigurno ispisanom, sa autoritetom vođenom palp avanturom smeštenom u isti univerzum/ alternativnu istoriju koje je Goran uspostavio romanom Čovek koji je ubio Teslu. On sam u uvodniku veli da je isprva mislio kako nema šta da kaže na 46

temu vampira i vampirizma, ali je na kraju, rekao bih posegao za pravim rešenjem. Tesla univerzum je napravio solidne talase na žanrovskoj sceni i šire i Skrobonja ga apsolutno može iskoristiti za dalja pripovedanja. Privlačnost ovog univerzuma je naravno očigledna — ovde se radi se o „mekom” ali neuvijenom nacionalizmu, o Srbiji idealizovanoj na sasvim žanrovski, sasvim palp način, tako da se pokrije širok spektar potencijalnih čitalaca od beslovesnih obrazovaca koji će gutati sve što slavi majku Srbiju pa do beslovesnih žanrovskih gikova koji će se kikotati od sreće posmatrajući Skrobonjin dobro pogođen pastiš raznih pastiša. Jer, da ne bude zabune, ovo je prepričavanje ne iz druge već iz treće ruke, Indijana Džons i Liga izvanrednih džentlmena — koji deluju kao najbitnije koordinate na stvaralačkoj mapi ovog sveta — su i sami aproprijacije žanrovskih klasika iz vremena između dva rata i Skrobonjino izmeštanje fokusa u Srbiju koja je krajem druge decenije dvadesetog veka nezavisna i regionalna sila, bogata država u velikoj meri pokretana naprednom Teslinom tehnologijom i vođena mudrim kraljem, opreznim političarima i pažljivim vojskovođama, to izmeštanje ima određenog potencijala za lokalno čitalaštvo ali nisam siguran koliko doprinosi literarnim dometima njegovih dela. Test bi svakako bio izlaganje hrvatske ili neke druge a slične balkanske publike ovoj literaturi i beleženje njihovog fidbeka, ali nemamo trenutno na lageru živih primeraka…


Bilo kako bilo, Projekt: Sunce je suvi i surovi palp, X–100 roman u kome Apis i njegova tajna služba sprečavaju germanske vampire da preuzmu vlast u Srbiji korišćenjem na prevaru dobijene Tesline tehnologije — zabavno kao postavka ali odveć rutinerski u izvedbi. Skrobonja kao čovek izuzetne načitanosti i nagledanosti i ogromnog prevodilačkog staža tačno zna koji sve sastojci treba da dođu u jednu ovakvu priču ali ne daje zatim tim sastojcima neku jedinstvenu životnost koja bi ih učinila svežim, oslanjajući se na nadu da će smeštanje radnje u Srbiju i nejmčekovanje Apisa, Đorđa Vajferta, Aleksandra Bugarskog, i drugih istorijskih ličnosti odraditi ovaj deo posla. Siguran sam da nekome i hoće. Meni to nije bilo dovoljno. Glavna junakinja je brutalno klišeizirana, klišeizirano erotizovana, njen akcioni repertoar je prepisan iz milion filmova a finale u Banjičkoj šumi je kao prepričavanje završnice neke savremene igre i sve to još ispričano na prilično nepažljiv način, koji bi se dao praštati da je ovo zaista X–100 roman. Ali od nečeg naglašeno autorskog u jednoj ovakvoj zbirci očekujemo više. Nisu to sad nekakve dramatične omaške i rupčage ali njihovo gomilanje demonstrira nebrigu za materijal pa time posredno i za čitaoca: recimo kako Skrobonjin opis Ving Čuna nema mnogo veze sa time kako ta veština zapravo izgleda u stvarnosti, recimo kako Tesla opisuje Fon Štubenberga kao čoveka koji je njegovoj firmi doneo mnogo svežeg kapitala, iako je stranu pre toga do 47

detalja objašnjeno da je pomenuti Švaba samo platio posao po ugovoru, nikako doneo svoj kapital u Teslinu firmu, recimo kako je nemoguće da je protagonistkinja u Hong Kongu bila podučavana Ving Čunu od strane samog Jip Mana kada je Man, iako je do 1917. godine živeo u tom gradu, svoju prvu školu u Hong Kongu otvorio tek 1949. godine… I dok su ovo tek detalji, veću zamerku imam na dramaturgiju koja je i za palp isuviše ravna i nedostaje joj, zapravo, drame. Pomenuti nacionalistički imperativ pisanja diktira da su Apis i njegova ekipa uvek korak ispred svakog poteza verolomnih vampira, fizički sukobi su lišeni napetosti a na vrhuncu priče Apis šalje samo jednu jedinu osobu na gomilu negativaca koji su sad najopasniji jer nemaju više šta da izgube. I ta osoba trijumfuje uz jedva malo prolivenog znoja. Skrobonja propušta da nam ponudi bilo kakve momente sumnje koje bi likovi imali u sebe ili u svoje saradnike, bilo kakav prostor za njihov razvoj, baš kao da se zaista radi o X–100 romanu u nastavcima koji i sledećeg meseca treba da izađe na kioscima pa se status quo ne sme dirati. Kako, naravno, nemamo posla sa nečim u nastavcima i kako od ove priče, iako pripada već postojećem univerzumu, imamo pravo da očekujemo više, onda ćemo i od Skrobonje u buduće tražiti to više.

Ne menjajte kanal, u sledećem nastavku pričamo o ženskom pogledu na celu stvar.  ¤


ISTORIJA LJUBAVI MEĐU MIKROBIMA Ratko R. Radunović Dejan Ognjanović

Ovo je tek drugi objavljeni roman Ratka Radunovića, pisca i kritičara iz Podgorice, poznatog bibliofila i filmofila. Ako ste pre osam godina čitali njegov prvenac, Mi nismo bolesni (o kojem sam takođe pisao kritiku i čak dobio neku nagradicu za nju) — ovo je nešto sasvim drugačije. Da li i bolje, teško je reći; u izvesnom smislu da, u nekom drugom, ne baš. Teško ga je opisati, još teže kritikovati, a ispod ću pokušati da objasnim zašto. Nominalno, to je SF, jer se dešava u bliskoj, drastično izmenjenoj budućnosti gde je na vlasti crkvenjačka oligarhija koja ljude kažnjava prinudnim čitanjem knjiga. Formalno, zaplet ima whodunit oblik, ali je taj krimi–aspekt istrage nerazvijen, linearan i sasvim predvidiv (jedini osumnjičeni je zaista i krivac, očigledna motivacija je bila prava motivacija, nema preokreta, sve je jasno od početka). Ukratko, ako knjige čitate zbog zapleta, ovaj ovde baš i nije bogzna šta, i bez obzira na Ratkovo prepoznatljivo gomilanje detalja i na obilate digresije od kojih neke sa centralnim zbivanjima imaju veze (i smisla), a neke nemaju, taj zaplet bi

Everest Media, Beograd, 2012 obim 168 strana

48


se mogao svesti na par jednostavnih rečenica. Emil Pulkrabek pokušava da sazna ko je i zašto smestio ubistvo popa i ćorku (tj. čitanje knjiga) poluretardiranom Orionu Svinjači, a usput se trudi da pronađe sebi „nivo na kome će najlakše egzistirati“. I do jednog i do drugog dolazi, u suštini, brzo, lako i glatko, ali ta suština nije baš lako opaziva ispod jezičkih idiosinkrazija i komplikacija u naraciji koje prikrivaju suštinsku jednostavnost. Izuzev sižea, kod Ratka ništa nije jednostavno, počev od složenih rečenica, pa nadalje. Pogledajmo samo kako roman počinje: „Trenutak kad je izgubio sebe zgodio se pošto je nehotice nagazio na mravinjak na tada jedinom brdašcu Bloka 22. Brdašce je bilo smješteno između nebodera Lauenburg i Hesperus, a događaj se zbio petnaest mjeseci ranije, gdje se iznenada obreo krajem septembra, najedanput našavši za shodno da nakon ko–zna–koliko godina — pritom i lakomisleno — sjedne na klupu pred vlastitom zgradom.“ Moram priznati da mi je trebalo nekoliko čitanja da pohvatam uzročno–posledični niz u ove dve uvodne rečenice, odnosno šta se kada desilo u odnosu na koji trenutak, petnaest meseci pre čega. Konfuzna veza između klauza u rečenici ne pomaže lako shvatanje — gde se obreo naš junak, na brdašcetu ili na događaju? Stvari nimalo ne olakšava to što se incident kojim autor bira da započne roman smesta pomete pod druge digresije, i njemu se — tom famoznom,

sudbonosnom „gubljenju sebe“ prilikom gaženja mravinjaka — vrati tek više desetina stranica kasnije. No, to vam je Ratko: to se ne čita zbog zapleta, nego zbog specifičnog autorskog sveta, zbog unikatnog autorskog glasa koji ne liči ni na koji drugi, i koji ćete ili prihvatiti ili nećete, zavisno od stepena tolerancije prema njegovim idiosinkrazijama. A kad sam već kod njih, pored pomenutih glomaznih rečenica — pri čemu su neke vešte i efektne, a neke naprosto nepotrebno dugačke i preopterećene — u ta prepoznatljiva obeležja spada Ratkovo često posezanje za nepotrebnim (i neadekvatno upotrebljenim) tuđicama. Na primer, naš junak „patronizuje“ izvesni pejsaž (str. 6), govori se o „perpleksnom“ amandmanu (str. 84), mesto gde neko stanuje naziva se „bivakom“ (str. 108), reč „terminisali“ koristi se u značenju „nazvali“ (str. 124), lik pokušava da „povrh ovog jednoličnog no gargantuanski impozantnog morskog pejzaža superimponira sve pobrojane grozote…“ (str. 136), a naročito je učestalo — najmanje na 6–7 mesta u romanu — korišćenje reči „eventualno“ u značenju koje ona ni u srpskom a ni u crnogorskom (?) jeziku nema (videti to npr. dvaput na dve uzastopne stranice, 77 i 78). Naime, Ratko je sklon da „eventualno“ doslovno prepiše iz engleskog, gde prilog „eventually“ znači „na kraju“; avaj, u srpskom reč „eventualno“ nema značenje „na kraju“, i može da znači samo i jedino „možda.“ No, dobro, to neće mnogo perpleksovati one koji spikaju ingliš,

49


odnosno koji eventualno češće patronizuju knjižare s bukovima na engleskom negoli na srpskom jeziku i njemu srodnim narečjima, pa im se zato engleski neosetno superimponira preko srpskog; ali, jezičkim čistuncima i uopšte ljubiteljima jasno i dobro terminisanih rečenica moglo bi eventualno da zaškripi prisustvo semantike engleske rečenice usred srpskog jezika gde joj mesto nije, poput ove: „njega bi sasvim normalno trebalo da očekuješ da ga katkada možeš uočiti…“ (str. 8). No, da ne ispadne da sad tu nešto cepidlačim i tražim dlake u jajetu, da vidimo The Big Picture. Da vidimo koje je šume ovo drveće deo. Svet koji Ratko opisuje u ovoj knjizi nekome može delovati originalno, složeno, slojevito. Ima tu svakako zabavnih detalja, na nivou dosetke. Na primer, mega–popularni restoran Bejaz (obrnuto od zajeb) slavan po tome što njegovi konobari imaju dopuštenje da goste zajebavaju i sprdaju se s njima do mile volje (dok oni hrle baš na to mesto, preplaćujući baš takav tretman!), a zauzvrat mušterije imaju dozvolu da konobara koji pretera i suviše im pokida živce ubiju na licu mesta. To zvuči kao simpatičan vic, ali pitanje je šta on traži u ovom romanu i ovom zapletu i ovom hrišćanstvom–terorisanom svetu? Nažalost, obilni detalji i knjiške digresije ne uspevaju da stvore koherentnu i smislenu sliku jednog dobro promišljenog sveta, već, umesto toga, i ovoga puta kao i u dobrom delu druge Ratkove proze, umesto ugođaja pažljivo konstruisane strukture 50

preovladava slutnja da je ovo sve napisano po principu „inventing as we go along“. Dakle, jedna vrsta automatskog pisanja, jedan osobenjački whimsy sa dosta improvizovanja, u kome autor teško da se nakon „prve ruke“ vratio još jednom na sopstveni tekst kako bi ga brusio, bilo jezički ili u smislu jačanja koherencije zapleta, logike, motivacije i sl. Zapravo, teško da ga je uopšte bilo briga da stvara bilo kakvu vrstu doslednosti ili smisla. Ovo je svet u kome je Montenegro postala američka država. Kako? Eto tako. I šta s tim? Ništa. Rečeno uzgred. Ovo je svet u kome super–tehnologija doslovno sravnjuje planine i od njihovih ruševina pravi neplodno ali za građevinarstvo pogodno tle. I šta s tim? Eto, tako… Samo jedan u nizu mogućih primera proizvoljnih delića ove slagalice koje je teško uklopiti u jedinstvenu, celovitu sliku. A to naročito važi za sledeće pitanje. Koja je logika toga da svemoćna Crkva, institucija čuvena po spaljivanju ne samo nepoželjnih knjiga nego i njihovih autora, u ovom Ratkovom svetu kriminalce za kaznu primorava da čitaju knjige? Zašto bi opresivna inkvizitorska Crkva koja je dobar deo svoje energije i moći nekada (a i dan–danas) — trošila na zabranjivanje knjiga, na njihovo sputavanje i svođenje sveopšte lektire na što uži krug „bogougodnog“ štiva, sada prinuđivala ljude da čitaju? I zašto bi uopšte tolerisala (umesto da anatemiše) SF format „ublicavanja“, izum kojim ljudi mogu da direktno u mozak sebi ušpricaju čitave knjige


za samo sekund–dva (a pritom je, u tipičnom ratkovskom bizarro fashionu, jedan od prvih svetskih megahitova — komplet romana Bersetšajerskih hronika skoro zaboravljenog 19–vekovnog pisca Entonija Trolopa)? Zar svi ti grdni čitaoci nisu budući potencijalni subverzivci za Crkvu, zar toliko čitanje ne vodi u previše razmišljanja, zar se time ne uvećava opasnost po njenu dogmu? Pazite, ipak govorimo o svetu u kome je zabranjeno citirati starogrčke klasične autore zato što su pagani (tj. pre Hrista), a opet, u tom istom toliko represivnom crkvenjačkom svetu kojim vlada The Church Police imamo legalno kloniranje (!), legalne javne kuće (!), kao i to da se LSD, marihuana, pejotl i dr. halucinogeni „besplatno dele uz svaku treću naručenu kokišku“ (str. 56). U toj istoj antiutopiji gde je Biblija i dalje svje i svja, imamo slobodno „izložene i eksplicitne fotke golih žena iz prvog broja Penthausa…“ (str. 56). U tom istom svetu nam se, onako uzgred, negde pred kraj, sasvim nekonsekvetno, saopšti podatak da žene već dugo vremena čine 2/3 čovečanstva (str. 115), ali gde je taj momenat u široj slici sveta… nema veze. Da li bi svet sačinjen 2/3 od žena podupirao upravo opisani hrišćanocentrični inkvizitorski totalitarni svet? Pisac izgleda da veruje u to. Feminista u meni ima svoje sumnje… I pored gorenavedenih primedbi, moram reći da ima nešto hipnotičko u ovom romanu što ga, uz određene ograde, čini vrednim preporuke. Pored čitavog niza vickastih zapažanja, 51

detalja (splat–modernizam: đubrovita pop–'literatura' bez supstance), opaski u opisima i dijalozima, sporadično memorabilnih fraza, eruditskih kurioziteta (npr. napomene Vladike Nikolaja o sapunu kao velikom zlu ubačenom u naš narod…), kao i brojnih digresivnih, skoro–esejističkih didaskalija i fusnota (naročito onih vezanih za tamnu stranu istorije hrišćanske crkve, čiji je autor više nego solidan poznavalac), ono što ovu neveliku knjigu izdvaja od drugih jeste prožetost u suštini melanholičnim, setnim ugođajem rezignacije i svesti o sveopštem besmislu, o zaludnosti svega. To je lajtmotiv najavljen već kroz dva motoa na početku romana: „Nerazum je deo razuma…“ (Semjuel Batler) i „Istorija je fikcija…“ (Kalvin kaže Hobsu). Sveprožimajući gorkoslatki ugođaj ovog anything goes teksta svodi se na maksimu „Nothing really matters“, a time autor već u startu obesmišljava (or does he?) većinu mojih zdravorazumskih primedbi, ili –rekao bi neko drugi– sebi u startu pribavlja alibi za iracionalnost u srži svoje potke i svog sveta i svojih likova kojima se, svima na gomili, sebe uključujući, podsmeva da plakao ne bi. Sad, pitanje je da li su rezignacija i „Nothing really matters“ čvrste osnove za dobru prozu; bez obzira što umnogome delim životne nazore sa ovim autorom, ne mogu baš reći da u prozi sa ovolikim stepenom proizvoljnosti mogu da nepomućeno uživam. But that's only me. To što su određene stilske idiosinkrazije i


strukturalne neizbrušenosti donekle ometale užitak, ne znači da njega nije bilo, a pošto se radi o — ponavljam, i naglašavam — sasvim unikatnom, ni sa kim uporedivim glasom na domaćoj žanrovskoj sceni, ja poštujem i pozdravljam njegovo postojanje i ostajem otvoren i zainteresovan čitalac i za njegove naredne knjige, ako ih bude bilo. Mada ova ISTORIJA LJUBAVI MEĐU MIKROBIMA nije tako lepršava i ZAJEBantska kao MI NISMO BOLESNI, ne mogu reći da sam je čitao po kazni. Dapače. Mada, da budem iskren, radije bih još jedanput pročitao TESU OD D'URBERVILOVIH.  ¤

Malterego Knjiga prva: Rubikova stolica Beoštampa, 2012. 260 str.

52

Evo jednog romana koji, na prvi pogled, možda ne deluje kao da spada u interesni krug ljubitelja fantastike. Kao prvo, autor — poznatiji pod umetničkim imenom Marčelo — slavni je izvođač hip–hopa. Kao drugo, zaplet, ukratko prepričan, može zvučati kao tek još jedan od krimića kakvima se pune ionako šundom prepune police naših knjižara. Kad ja tamo, a ono — em je roman odličan, em je itekako relevantan za ljubitelje mraka, ludila, horora, fantastike i ostalih ghoulish stvari. I to ne kažem samo zbog toga što je njegov autor takođe i urednik strip– izdavača u kući „Veseli četvrtak“ i što stoji iza niza nadahnutih propratnih tekstova za DILANA DOGA (uvodi u redovnim izdanjima; prateći, u DD knjigama), niti samo zato što je hororičnu koricu i hororične unutrašnje kolor ilustracije u svom prepoznatljivom maniru izradio Ivica Stevanović. MALTEREGO je, zapravo, vrlo originalna (možda donekle i nesvesna?) transpozicija sveta i svetonazora Ticijana Sklavija i njegove Dilan Dog mitologije u svet izgubljene, beznadežne, pred– (ili post–) apokaliptične Srbije, i čita se kao meka od boljih psiho epizoda DILANA DOGA — jedna od onih bez čudovišta, bez duhova i pipaka i mutanata, gde svi mrakovi potiču iz psihe junaka, uključujući (naročito) glavnog… Mladi roker Leo ima običaj da frustracije neživotom u Srbiji danas proživljava i pročišćuje piskarajući u beležnici avanture svog alter ega pod imenom Malterego:


MALTEREGO Marko Šelić Dejan Ognjanović

to je antisuperjunak koji se u fikciji surovo sveti onima što truju život i zdravlje našem junaku, nemoćnom da im doaka u stvarnosti. Što bi rekli psihijatri, klasični poriv za kompenzacijom, tako prirodan u sredini u kojoj je neizbežno da se, zbog ove ili one stoke, bar jednom dnevno osetiš kao jebana stranka. A onda, posle „nezgodnog“ TV intervjua, sa grdnim obostranim prozivkama sa voditeljkom na ivici incidenta, ovu već sutradan nađu mrtvu — i to, šljusnutu s velike visine na mestu gde nema okolnih zgrada s kojih bi skočila ili bila bačena. Otkud ona baš tu? Pala s Marsa, il' Venere? I ko je ubi? Ima li to kakve veze s Leom / Malteregom, i nagoveštajima njegove mračne strane? Da li je beležnica postala nedovoljna da sakupi (i zadrži) nagomilane porive da se stoki najebeš majke — naživo, a ne samo u mašti? Da je cela stvar samo jedan whodunit, teško da bih ovo uopšte uzeo u ruke, Marčelo ili Ne–Marčelo. Koga je briga ko je ubio tamo neku TV dronfulju? Međutim, ovo uopšte nije roman o tome. Čak i na nivou zapleta, taj slučaj relativno brzo padne u pozadinu, a mnogo važnije postane nešto mnogo bliže i intimnije našem

Leu: povratak džukele koja je njemu i Brani, njegovom prijatelju i kolegi iz benda već ranije zatrovala život (a potonjega i doslovno žigosala, tj. zasekla mu obraz). Nove pretnje drugaru okidač su za pretnju još ozbiljniju: da Leo odlepi i razulari svoj alter ego, odnosno pretvori se u Radovana III, da ubije govno i gotova stvar! U tome leži glavni konflikt i saspens ovog romana: da li i kako, i po koju cenu, čovek može odabrati da (ne) bude životinja. Ali, čak i dok ga ovako opisujem, osećam da prepričavanjem ne uspevam da prenesem zašto je MALTEREGO drugačiji, jer njegovi osnovni kvaliteti nisu toliko u onome ŠTA koliko u KAKO (i ZAŠTO). Pošto je već i sama knjiga napisana izrazito jasno, direktno, bez trunke opisa, skroz u dijaloškoj formi, maltene kao strip–scenario (kako je u blurbu opisa Deksa Pantalejski) i ja ću probati da jasno i pregledno izlistam ono što ovu knjigu čini posebnom i pažnje vrednom. • Pre svega, glavni lik. Bez njega — ništa. Esencijalna dobričina u zlom svetu. Unikatno redak slučaj u srpskoj prozi: junak s kojim bih se rado naživo družio. U moru jebivetara,

53


kretena, izgubljenih, samosažaljivih ili pak naduvanih wish-fulfillment fantazija sklepanih od ofucalih fraza što napučuju srpsku prozu, Leo je ne samo lik od krvi i mesa, nego likčina vredna poštovanja. A opet, nema u njemu ništa naduvano, ništa preterano, veće od života: on je poseban na način na koji je dašak zdravlja redak u kužnoj sredini; poseban kao zrak sunca u memli i paučini nekrofilne kripte zvane Srbija. • S tim u vezi je i čvrsta, jasno definisana moralna dimenzija romana, izvajana sa vrlo malo popovanja, vanredno ubedljivo i proživljeno: dakle, očigledna je iskrenost i vera, a ne mahanje ispraznim frazama, u beskompromisnoj posvećenosti tome da se bude Čovek, čak i među neljudima koji jedva čekaju izgovore tipa „Eh, šta ću, takva su vremena… Ne bih ja to, ali, kud svi Turci tu i mali Sulejman…“ A to se najbolje vidi upravo u Leovoj nesebičnoj brizi za drugoga, a ne za svoju guzicu (koja je motivacijski faktor protagonista većine novijih srpskih romana, uključujući tu, ehm, i moje). • Tečno, pitko i nimalo smaračko pisanje, potpomognuto dijaloškom formom, ali još i više autorovim pronicljivim zapažanjima iznetim kroz jasne i upečatljive fraze i sa smislom za humor (naročito kroz igre reči, tipa „Videćemo čija majka crni vudu prede“, ali ne samo kroz njih). Prosto rečeno, retko koja strana ovog romana nema sa strane mojom olovkom obeleženu bar neku simpatičnu rečenicu („Veterani su oni koji o ratu pričaju sa jezom u očima,

mašući patrljcima dok govore, a on, pa njemu su to najlepše uspomene“) ili frazu („Kamo sutra“), bilo da se radi o dobroj pošalici („Odelo ne čini čoveka, ali idiota, o, još kako!“) ili o odlično sažetoj definiciji („Imam hobi koji me i prazni i ispunjava“), a nađe se, vala, i poneka mudrolija lepo iskazana („Mi ni govor nismo smislili dok nismo hteli da lažemo. Sve drugo smo mogli da kažemo i rukama“). • Sposobnost da se piše angažovano, a da to ne bude previše napadno ili smarački i trulo. Ovo je vrlo pipav posao, i ovde je obavljen sa respektabilnim uspehom. Volim da vidim srpski žanrovski roman koji je o nečemu — od autora sa budnom i aktivnom svešću o svojoj sredini, o tome ko je i šta je i gde je. Naročito imponuje što je slojevit presek Srbije danas izveden na nepretenciozan način, bez bombastičnih metafora, bez mnogo mudrijašenja i izdrkavanja. Za moj ukus, istina, postoji jedno ili dva mesta u knjizi gde je piščev angažman malkice preočigledan — mislim pre svega na razgovore sa dizel-skin-“patriotskim“ unukom njegove susetke. No, u ovom kontekstu čak i one mi ne škripe, jer kontam ovako: Marčelo je popularan i ima svoju publiku. Gomila mladeži će ovu knjigu uzeti u šake zato što je ON to napisao, a ne zbog korice, žanra, Dilana, zapleta ili ne znam čega. E pa, kad je već tako, lepo je da neko ko ima bar nekakav mali uticaj na mlađe naraštaje tu poziciju upotrebi da im na ubedljiv i živopisan način predoči kakva su pošast nakaradno (ne)

54


shvaćeni patriotizam, nacionalizam, te ksenofobija, homofobija i druge fobije i paranoje što haraju među današnjom omladinom. Omladinom? Da, to su oni što na prvi podstrek krenu da ruše, razbijaju, tuku i lome, a onda dušebrižnici kažu: „Eh, deca su to, šta ćete? Boys will be boys! Nisu oni krivi.“ Kurac nisu! Svako može da bira da li će biti životinja ili čovek (upravo o tome je ovaj roman!), i mladost-ludost nije alibi ni za kakvo nasilje, pretnje i slične svinjarije prema neistomišljenicima ili pripadnicima grupa koje se doživljavaju kao pretnja sopstvenoj. Dakle, možda će nešto starijem čitaocu ponešto u MALTEREGU delovati kao truizam ali, nažalost, mnogom junoši danas i ovde neće: jezive ankete i statistike o preovlađujućim stavovima današnjih srednjoškolaca pokazuju da neće! Zato je okrepljujuće u moru popularne literature gde haraju ili beslovesni eskapizam ili jedva prikriveno desničarstvo naići na roman sa pozicije koju neću etiketirati kao „liberalnu“ već prosto kao ljudsku i zdravorazumsku. Ako baš hoćete, i hrišćansku — ali u njegovom izvornom obliku a ne u smislu „Ajde da idealizujemo popove, crkvu, rituale i obrede, da fantaziramo o svetloj tradiciji, ajde da eksploatišemo 'sveca' koji je ozakonio Hrišćanstvo“ i sl. U kontekstu naklapanja o „dve Srbije“ MALTEREGO donosi sasvim jednostavnu poruku: Budimo ljudi iako smo Srbi! • Svaku pohvalu zaslužuju i zamisao i realizacija zlikovca u ovom 55

romanu. On je originalan upravo po tome što NIJE originalan, što je govance u kakvo je svako od nas u nekom trenutku života ugazio barem jednom, a mnogi se od nas takvim i isprljao, jer teško ih je zaobići. Radi se o vrlo osobenoj vrsti — netalentovani površni skorojević ubeđen da nije prazan i da ima šta da kaže. Takav je Hordak, nešto kao poor man's Salieri za našeg skromnog Mocarta (Leo): nabeđena veličina puna grandioznih planova koja se, kada bude fino odgurnuta u stranu, pretvori u najljućeg neprijatelja. „Ti nisi zlikovac o kome se pišu debele knjige i snimaju grandiozni filmovi, jer nisi talentovan čak ni za zlo. Ti si sićušno, sićušno govno koje prolazi ispod ozbiljnog radara policije, ispod radara sudija, verovatno i ispod radara svačijeg imaginarnog prijatelja zvanog Pravda, Bog ili kako već. Ti is pakost koja ne zaslužuje ničiju ozbiljnu pažnju, jer je tako nemaštovita i… svakodnevna. A opet, ironično, upravo ti si dovoljan za trajno upropašćenje nečijeg običnog života.“ Tačno tako! Ne Helingeni, ne Ksabarasi, nego sitne, neiživljene gnjide s manijama veličine su one koje mogu da vam se, što bi današnja mladež rekla, „poseru u život“. • MALTEREGO, dakle, uspeva da živo i zanimljivo prozbori o mislima i osećanjima svima poznatim ali retko kada tako živopisno uhvaćenim: nema šanse da se ne prepoznate ili ne složite sa nizom opservacija, procena, definicija, situacija, misli i problema ovde prikazanih — a opet


su svakodnevnica i prepoznatljivost taman toliko oplemenjeni da ne dobijemo dosadni komad „realizma“ ili prepis iz dnevnih novina, nego pažljivo konstruisanu i stilizovanu triler-storiju koju je uživanje čitati. • Što se tiče žanra, za one kojima je najvažnije ima li ovde fantastike i horora ili nema, reći ću prosto: MALTEREGO nije pisan kao horor, ali isti ovaj zaplet mogao bi se ispričati na horor način bez ikakvih menjanja, dodavanja ili oduzimanja, samo sa malim senčenjem ovde-onde. To nije horor roman, ali lako bi mogao poslužiti kao predložak za horor film. Ima tu nagoveštaja fantastike: Leova susetka, baba-vračara, kako izgleda, poseduje moći koje nadilaze prirodne; njegov alter-ego možda stvarno postoji izvan njega kao zasebni entitet a ne kao fragment šizo-psihe; a u narednim delovima planirane trilogije tek treba da vidimo kako je novinarka i odakle doletela na pločnik tamo gde nema obližnjih zgrada. Rekao sam već, i potpisujem, da bi Sklavi veoma voleo ovu knjigu, da mu se prevede i nekako doturi: glavni junak je anahroni i pomalo autsajderski romantik; suočava se sa zlom u drugima i u samom sebi (dakle, ima džekilhajdovski problem); suočava se sa pitanjima Stvarnosti i Mašte, Dobra i Zla, sa velikim slovima; sadrži mestimične pesme, i na par mesta opasno prilazi patetici, baš kao i DD; ima nelinearnu strukturu pripovedanja i mnogo eksperimentalnih zahvata (odlomci iz dnevnika, zapisi iz beležnice, članci iz novina, povremeno nadahnuto organizovan 56

tekst…); najzad, ima nekoliko aluzija i posveta DILANU DOGU. Konkretno: doslovce se pominje čuvar koji na radnom mestu čita DILANA; na drugom mestu pominje se Tartini (nešto opskurnija, indirektnija aluzija na DD, ali pravi fanovi će je prepoznati); najzad, najvažnije, imidž Malterega preslikan je od Sklavijevog NEVIDLJIVOG ČOVEKA („Uspomene nevidljivog“, i kasnije): dugi kišni mantil, šešir, i crnilo (praznina?) umesto lica… Zanimljivo je, dakle, da iako MALTEREGO nije pisan kao žanrovski roman per se, on to jeste, ali na slobodniji, neopterećeniji način. Odnosno, ako mu priđete kao krimiću, on će vas raditi kao krimić; ako želite triler, on i to jeste. Čitate ga kao horor roman? On i to može da bude; i fantastika; i romansa; i komedija… A opet, sve je to skladno ukomponovano, prirodno se pretapa jedno u drugo, bez kalkulacija o zadovoljenju što više ciljnih grupa — zapravo, pruža dobar primer slipstrima kome mnogi teže ali ga retki postižu: roman koji se lako čita a teško zaboravlja.  ¤


THE TWILIGHT SAGA

Breaking Dawn Aleksandar Harvester Janjić

Part 1 a.k.a. Sumračna saga: Lomljenje zore — Prvi dio Režija: Bill Condon Scenario: Melissa Rosenberg Uloge: Kristen Stewart, Robert Pattison, Taylor Lautner Znate li zašto se krevet raspada pod Robertom Petinsonom? Zato što pametniji popušta, ahaahhahahahahahahahahhahahahahahahahah!!!!!!!!!!!!!!!!!!111111 Ehm, da… U svakom slučaju, Lomljenje zore predstavlja završni dio serijala Sumrak i, kako to pravila u posljednje vrijeme nalažu, podijeljen je u dva dijela, koja se zovu Lomljenje zore prvi dio i Lomljenje zore drugi dio. Zbog toga će i ovaj tekst da bude podijeljen u dva dijela, pri čemu će prvi dio da se odnosi na Lomljenje zore prvi dio, a drugi dio na Lomljenje zore drugi dio. Prije nego što pređemo na opis ova dva (ili jednog?!?) filma, treba ukratko prepričati ono što se dešavalo u prethodna tri nastavka: Naime, Bela se zaljubila u Edvarda koji je vampir, a u Belu je zaljubljen Džejkob, koji je vukodlak. Bela i Edvard planiraju vjenčanje. Tu na scenu stupa Lomljenje zore prvi dio, koji, u stilu legendarnog klasika Lovac na jelene, počinje scenom vjenčanja, u kojoj se Bela i Edvard vjenčaju. Pokazuje se da je 57

vjenčanje natrpano raznoraznim sumnjama i predomišljanjima i niko tu nije baš sasvim načisto sa svojim osjećanjima, ali ta razmatranja brzo ostavljamo po strani i letimo na neko ostrvce u blizini Rio de Žaneira, gdje je Edvard skućio kućicu za medeni mjesec. Slijedi ono što su svi ljubitelji serijala željno iščekivali već eonima, a to je seks između Edvarda i Bele. Međutim, ta scena je vrlo loša, prekratka, slabo odglumljena, bezvezno isječena, ukratko — manje liči na (pretendovani) čin fizičkog


spajanja koji kruniše i zaokružuje larger than life ljubav dvije ljud…, pardon, ljudske i vampirske osobe, a mnogo više na neku od rutinskih scena seksa kakve se po raznoraznim softkor filmovima i serijama prodaju na kilogram. Da će i ovaj film biti vrlo tanak sa akcijom, vidi se odmah nakon toga — Bela zatrudni i postavlja se pitanje može li obična smrtnica da iznese vampirsku trudnoću bez posljedica po svoj život ili zdravlje. Naravno, ostatak filma svi provode vrlo nasekirani, tu su i nekakve dileme oko abortusa koje su promptnule veliki broj pro-death aktivista da kritikuju film zato što zastupa pro-life filozofiju, pošto Bela odlučuje da rodi („… i onda ja ne smem da rodim!“) uprkos tome što je sve izvjesnije da iz tog poduhvata neće izvući živu glavu. Kako vrijeme odmiče, Bela izgleda sve iscrpljenije, beživotnije i, ako hoćete, jezivije, sve do kulminacije kada friško nakon rođenja (više o

tome u sljedećem pasusu) izgleda kao totalno mrtav leš. Mora se priznati da su ove transformacije odlično urađene i vrlo uvjerljive, a sprovedene su tako što je Kristen Stjuart tretirana sa sve manje i manje šminke kako je radnja odmicala. Scena rođenja derišta je veliki plus za ovaj film. Iako (srećom) nije sumanuto eksplicitna kao u nekim francuskim filmovima, dovoljno je krvava i generalno bizarna da film gurne opasno prema granici R rejtinga. Rezultat operacije je potpuno zdrava djevojčica, Bela je pokojna ali vrlo brzo se vraća u život kao vampirica, zahvaljujući Edvardovoj pravovremenoj intervenciji i to je kraj ovog dijela. Hint onoga što slijedi u Lomljenju zore drugi dio jeste posljednja scena, kad se pojavljuju oni nekakvi italijanski vampiri iz prošlih nastavaka koji bi trebalo da su neke face, mada im vođa izgleda kao potpuni imbecil.  ¤

Part 2 a.k.a. Sumračna saga: Lomljenje zore — Drugi dio Režija: Bill Condon Scenario: Melissa Rosenberg Uloge: Kristen Stewart, Robert Pattison, Taylor Lautner Znate li zašto kamen puca pod udarcem Kristen Stjuart? Zato što pametniji popušta, bwahahahahahahahahahahahhahahahahahah!!!!!!!1 Elem, u Lomljenju zore drugom dijelu, Bela se polako navikava na ulogu vampirice i supermoći koje joj to donosi i zajedno sa ostatkom familije i vukodlacima priprema se za 58

dolazak italijanskih vampira, čiji je dolazak planiran čim Kaleni i kompanija uspiju da sakupe dovoljno raje iz svih krajeva svijeta. Međutim, ta raja nije tu da se tuče, već da posvjedoči da Belina kćerka nije opasnost za svekoliku vampirsku populaciju, pošto se inače ti vampiri strahovito boje djece (!).


Što se tiče vukodlaka, oni su silom prilika na strani ovih „naših“ vampira, iako se deklarativno mrze, ali ta njihova sapunica je već teška gnjavaža i mrzi me da je prepričavam u sitne detalje. Međutim, skrenućemo pažnju na to da StefEni Majer očigledno izmišlja plot divajsove kako joj svirne, jer se ovo sa vampirskom djecom definitivno nije spominjalo u prethodnim dijelovima, a takođe se nije spominjalo ni imprintovanje. Šta je to? Pa to nije baš najjasnije, ali koliko sam uspio da procijenim, to je kad vukodlak (po svoj prilici ne svojom voljom) spikira neko (ljudsko?) stvorenje i onda mu je to stvorenje kao nekakav soulmejt i ostali vukodlaci ne smiju da ga diraju. Šta to dalje podrazumijeva za dalji odnos vukodlaka i imprintovane osobe, nije precizno objašnjeno. Uglavnom, tog imprinta nigdje nije bilo u prethodnim dijelovima i onda u Lomljenju zore prvom dijelu odjednom imprint pa imprint, imprint ovo, imprint ono, toliko su se rastrubili o tom imprintu da bi se i Takašiju Miikeu smučilo. Pred kraj Lomljenja zore prvog dijela pokazalo se da je činjenica da svaka druga rečenica sadrži imprint predstavlja suptilan foreshadowing toga

da Džejkob imprintuje Belinu kćerku. Čuli smo ranije za Ljekare bez granica, a zahvaljujući ovom serijalu spoznali smo i glupost bez granica. Da skratimo priču, na kraju dolazi do masovke u kojoj dosta likova gine ali onda nam režiser u hanekeovskom maniru kaže da se samo šalio, tj. ta scena borbe je bila samo vizija, te kako se ta vizija nije dopala vođi italijanskih vampira, on je odlučio da odvede svoju raju nazad i ostavi ove na miru. End. Tako se ovaj potpuno besmisleni serijal završio upravo onako kako je počeo i kako se nastavio, naime — potpuno bezveze. Sporadične zabavne scene (otprilike po jedna u svakom filmu, u Lomljenju zore drugom dijelu kad Džejkob počinje da se skida pred Belinim ocem da bi mu demonstrirao svoju vukodlačnost, što postavlja interesantno pitanje zašto se on uopšte skida prije svojih transformacija, a ako se već skida, zašto nikad ne skida gaće) nisu dovoljne da reanimiraju ono što je mrtvije od mrtvog mrtvaca u mrtvačnici u Mrtvom moru. Kako je serijal završen, a samim tim i moja tegobna dužnost pisanja o njemu, možemo ukratko da

59


konstatujemo da je glavni problem u čitavoj ovoj stvari zapravo njena ciljna grupa. Ljudsko-vampirska ljubavna priča, upetljavanje vukodlaka, pa čak ni tinejdžeri u glavnim ulogama nisu diskvalifikujući sami po sebi. Prvi problem leži u tretmanu neljudskih frakcija (već je pisano mnogo tomova o tome zašto ovi „vampiri“ nisu vampiri i zašto „vukodlaci“ nisu vukodlaci) i izbjegavanju krvavih scena po svaku cijenu (osim u slučaju scene porođaja), iako su one bile apsolutno neophodne da bi se ovo shvatilo iole ozbiljno. Drugi problem jesu grozno loši glumci. Sporednjaci su uglavnom dobri (kad sve saberete i oduzmete, vidi se tu priličan broj respektabilnih imena, uključujući i moju novu ljubimicu Ešli Grin) ali šta to vrijedi kad u glavnim ulogama imate kataklizmu kojoj nije ravan ni neki domaći film

sa Nikolom Đuričkom i Nebojšom Glogovcem? Ako bi Kristen Stjuart i mogla da dobije poklonjenu dvojku zbog toga što je žensko, Robert „povraća mi se“ Petinson i Tejlor „što je ovde vruće, moram da skinem majicu“ Lotner zaslužuju da budu odalamljeni po tikvi kompletnim serijalom knjiga u tvrdom povezu! Kako su dva u tolikoj mjeri očajna glumca dobila glavne uloge u jednom solidnobudžetnom serijalu, ostaće potpuna misterija. Dokonima ostaje da analiziraju kako bi izgledalo da je npr. Edvarda glumio Emil Hrš ili neki drugi mladac koji nije potpuni antitalenat. Ili kako bi izgledalo da su vampiri pravi vampiri a vukodlaci pravi vukodlaci. Ili da su akcione scene režirane kako je i red. Ili… Znate li zašto pod StefEni Majer puca stolica kad piše knjigu?  ¤

60



sajt LK

LK @ fb

LK @ tw


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.