Emitor 487

Page 1

emitor #487•jun2015•XXXV



emitor #487•jun2015•XXXV

PRIČE: Ivan Nešić – Agonija izbora u pabu iza ćoška Brana Radević – S Ljubičicom po lepom danu Sanja Pavošević Alisa – A onda se i vrate Dragan Cvetanović – Rodin let Dragić Cvjetinović – Žežekalo, pakosni Marko Pišev – Na sahrani moje leve noge TEORIJA: Uvod u tajnu istoriju naučne fantastike INTERVJU: Preživeti Vesteros Hugo, skači desno! Priče o filmovima ESEJI / PRIKAZI / LISTE: Strava umirućeg sela (i grada): Zavodnik Dejana Ognjanovića Tito stiže iz Haga: Slobodanida Bobana Kneževića The Full Monty u najavi: Poklade Gorana Skrobonje Knjige koje neće biti prevedene Čudni SF, pravi SF, najbolji na svetu! Mad Max: Predeo slikan apokalipsom Nemesis: Epska saga o ratu ljudi i monstruoznih kiborga True Detective: Koliko je Rast Kol zaista seksi, ili zašto žene vole paćenike Daredevil: Priča, prerada, omaž Interstellar: (Među)zvezdani amalgam referenci i klišea 7 potcenjenih SF filmova 7 potcenjenih horor filmova 6 manje poznatih animiranih filmova Sunless Sea: Poezija i užas na mračnim vodama STRIP Budućnost, odmah [A.Milojković, M.Petrik] Pecanje [A.Petrikanović]

Emitor je zvanično glasilo društva ljubitelja fantastike Lazar Komarčić iz Beograda broj 487 / jun 2015. / godina XXXV urednik: Miloš Cvetković ilustracije: Đorđe Krajnović [front], Ana Milojković [back] priprema: Žarko Milićević http://emitor.rs/ lazarkomarcic@gmail.com


Reč urednika D

ok kucam ovu, nadam se, ne predugu reč urednika, Žarko Milićević pokušava privoleti ostatak tekstova da nekako stanu u jedan broj koji pritom neće imati više od 100 stranica, a imaće, nadam se, sem obilja teksta bar i neku sliku... Od prošlog štampanog Emitora je prošlo nešto više od godinu dana, ali kao pokazatelj da ovolika pauza nije (samo) rezultat lenjosti i/ili inertnosti (pričam o sebi, da ne bude zabune) govori i činjenica da je u međuvremenu, tačnije od novembra 2014. Emitor najzad zasijao u punom sjaju i u svom elektronskom obliku na sledećoj adresi: http://emitor.rs/ Za ovu vrstu preokreta, na koji se usled neobjašnjivih razloga (uvek je tako!) čekalo ovoliko dugo, najzaslužniji je Miloš Petrik, koji se i poduhvatio toga da bude urednik elektronske verzije. Ovo ne pričam čisto kako bi vas sad gnjavio sa gde smo bili i šta smo radili (uostalom dosta toga tek treba da se uradi, kao npr. zbirka priča Anomalija 2, i to uskoro), već zato što je dobar deo ovog broja sastavljen od izabranih tekstova koje ste mogli da pročitate na gore pomenutoj adresi. Ali to nije sve. Ostatak broja čine oni tekstovi koje niste mogli nigde pre da pročitate, ili ih bar niste mogli čitati u prevodu kao što je to uvodni tekst iz zbirke Tajna istorija naučne fantastike. Ne želim da trošim previše reči na sadržaj broja budući da vam je tu na dohvat prstiju, samo da prevrnete stranu, ali pomenuo bih posebno novu priču Ivana Nešića: „Agonija izbora u pabu iza ćoška“. Po naslovu (a i po stilu) deluje kao nešto što bi se lako uklopilo u okruženje priča iz njegove prethodne zbirke „Jedan na jedan“. Međutim, ovu priču ne možete naći ni u jednoj zbirci, bar ne još uvek. Ako ste voleli Nešićeve priče sigurno će vam probuditi apetit za još, a ukoliko ih ranije niste čitali ovo je sasvim dobar izbor za početak. U ovom broju se nalazi još pet odličnih priča, a prati ih nemali broj tekstova o knjigama, filmovima, stripovima, video-igrama... Drago mi je što će ovaj broj Emitora biti jedan od obimnijih u poslednje vreme. Drago mi je što je broj saradnika takođe rekordan. Nije mi drago što je prošlo toliko vremena od prošlog broja. Nadam se da je čekanje vredelo... Miloš Cvetković

2


Agonija izbora u pabu iza ćoška Ivan Nešić

N

e znam šta je s ljudima u ovom gradu – nadrkani su i ponašaju se kao da si im sodomizovao nepokretnu sestru. Ne dao bog da im uputiš kakvu zamerku ili primedbu, odmah se naroguše i spremni su da biju zbog jedne pogrešno protumačene reči. Svi izigravaju uvređene lektore s viškom adrenalina i manjkom trpeljivosti. Biće da je od vrućine. Tip nam je prekjuče ispričao da je Sunce ušlo u neku fazu, jebem li ga kakvu, to već nisam zapamtio, i da će na kraju tog ciklusa da nas iskoka k’o kokice. Ne sećam se s kim sam sve bio u društvu, ali jedan je hteo da ga namlati jer nas je propisno uplašio; ipak, završilo se tako što smo oterali pticu zloslutnicu od stola. Neko je primetio da Stvoritelj kontroliše i Sunce i sve ostale nebeske pizdarije, i da On neće dozvoliti da nam se tako nešto desi jer nas je, na kraju krajeva, uradio prema sopstvenom liku, ali bilo je i onih što su tvrdili da je Stvoritelj stvaran koliko i smernost u familiji Kardašijan. Ipak, sve što sam čuo na mene je delovalo utešno – bar se nećemo međusobno potamaniti. Priznaćete: i to je nešto. Bili smo sâmi tog dana u pabu, šanker i moja malenkost, i nakon rasprave o odnosima snaga u svetu – malo smo se smorili shvativši da će nas Žutaći prejebati u krajnjem skoru – rešio sam da mu ispričam doživljaj o kome nikad nisam govorio. Nikome. „Nisam znao da si ratovao“, reče on nakon nekoliko uvodnih rečenica. Nije bitno s kim smo ratovali, ni gde, te stvari su uvek iste: oni pokušavaju da sjebu tebe, ti se trudiš da sjebeš njih i tako u krug dok nekom ne dosadi. I svi govorite da se borite za pravednu stvar. U svakom slučaju bio sam mlad, naivan i bez kinte, jajca su mi bila puna

testosterona, a mozga u glavi nisam imao inače ne bih završio u vukojebini gde se ni đavo ne bi posr’o kad mu prigusti. Nas nekolicina iz prvog voda bili smo u patroli kad je iznenada počeo minobacački napad. Sreća da smo se zatekli u predgrađu tog mestašca čije ime nisam zapamtio, a ne na brisanom prostoru, pa smo se raštrkali po okolnim udžericama. Granate su padale u velikom prečniku, i videlo se da ti tipovi nemaju pojma. To što imaš naoružanje ne čini te ratnikom, već opasnim po sebe i bližnje. Tako sam razmišljao dok sam slušao fijuke i detonacije. Bio sam samouveren i potcenio sam protivnika, a takve greške mogu skupo da koštaju. I onda je nastupio prekid. Kad sam došao svesti zakrkljao sam, pokušavajući da udahnem punim plućima, ali u grlo su mi se uvukli dim i prašina i počeo sam da kašljem i povraćam po sebi. Nisam video na pola metra, a u ušima mi je zujalo kao da mi se muva zaglavila negde u glavi, ali prva stvar na umu bila je da nađem svoju pušku. Nisam stigao ni udove da prebrojim pre toga. Ali tako razmišljaš kad si u uniformi. Puška će ti spasiti glavu na ramenima, i tretiraš je bolje nego da ti je devojka. Čestice dima i prašine lebdele su mi pred očima, a ja sam još bio na zemlji i pipao unaokolo kao slepac u mraku, kad sam ugledao obris tog tipa. Stajao je nada mnom, a puščana cev bila je uperena pravo u moje grudi. „Ljudi kažu da se pomiriš kad smrt dođe po tebe, ali veruj mi da uopšte nije tako“, rekao sam šankeru. Grozničavo sam razmišljao šta da učinim, kakvom triku da pribegnem, a svaki sekund bio je zaglupljujuće dug. 3


„I onda sam ga ugledao kao što sada gledam tebe“, rekoh. „Koga si ugledao?“ „Ugledao sam dugme.“ Šanker me pogleda s nevericom. Verovatno je pomislio da nije dobro čuo. „Šta si ugledao?“ „Dugme na njegovoj bluzi“, rekao sam. „Kakvo bre dugme?“ „Ovakvo“, rekao sam i položio dugme na drvenu ploču šanka. On ga uze i provrte u ruci. Pošto ga je sagledao sa svih strana, spustio ga je na ploču. Bilo je poluloptastog oblika i presvučeno patinom, zbog čega je delimično izgubilo osnovnu boju, ali reljefni delovi nisu bili izlizani i jasno su se videla slova AVC, što je bila oznaka Dobrovoljačkog korpusa Alabame. „Pretpostavljam da je ovo neko specijalno dugme“, rekao je. Klimnuh. „To je s uniforme mog prapra ujaka. Bio je dobrovoljac od samog početka građanskog rata.“ „Poginuo je u borbi?“ Odmahnuo sam glavom. „Ubijen je, ali ne u borbi. Vidiš, taj moj predak bio je u 15. pešadijskom puku i krenuo je u rat ostavivši trudnu ženu kod kuće. Nakon bitke za Front Rojal gde je Stonvol Džekson razbio Unioniste, rešio je da se iskrade i ode da vidi svoje dete i suprugu koja se porodila nekoliko meseci pre toga. Uhvatili su ga praktično na kućnom pragu i osudili na smrt zbog dezerterstva. Obesili su ga u dvorištu, naočigled njegove familije.“ „Baš bez veze“, reče šanker i nastavi da glanca čašu. „Porodica ga je pokopala na imanju, ali su zadržali uniformu i sahranili ga u civilnom odelu. Smatrali su da bi bilo ironično da počiva u njoj. S vremenom je tkanina istrulila i ostala su samo dugmad. Jedno je završilo kod mene. Nosim ga kao amajliju.“ 4

„Ovo ti je amajlija?“ „Očekivao sam takvu reakciju“, rekao sam. „Kako nakon svega što se mom pretku dogodilo mogu i da pomislim da će mi doneti sreću?“ „Baš tako“, reče on. „Vidiš, ubeđen sam da se loše stvari ne prenose s kolena na koleno putem nekih predmeta. Ne verujem da će se meni dogoditi išta slično. Uostalom, to je bilo dugme koje sam video.“ „Ovo?“, on prstom pokaza na dugme. „Ne, ne baš to, ali takvo dugme bilo je na tom tipu. Pazi, ne znam kako je on izgledao jer sam bio potpuno opčinjen onim što sam video.“ „Šta se na kraju dogodilo?“ „Nemam pojma“, rekoh. „U prostoriju je uleteo jedan od naših i ovaj je nestao kao prdež u oluji.“ Nastupila je dramska pauza i baš kad je moj sagovornik zaustio nešto da kaže, ja ga preduhitrih: „Znam šta si posmislio. Da je to bila halucinacija od šoka, ali ja ću ti reći nešto drugo...“, napravio sam dramsku pauzu i otpio gutljaj. „U životu nisam bio prisebniji nego tada. Znam šta sam video, i to nije bila fatamorgana.“ Izgovorio sam to u trenutku kad je u bar ušla najružnija riba u tri susedna okruga, a da znate šta sam sve viđao kod Krmka, dole kod mosta, shvatili biste na šta mislim. Ovo parče bilo je neopevani gabor od glave do pete: imala je gilju veću od moje bar za dva broja, cenim da nosi 45 ako je manji kalup, i mogla je bezbrižno da spava ako se princ dâ u potragu za svojom draganom. Spram Pepeljugine staklene cipelice, ova na njenom akromegaličnom stopalu liči na peraje propalog proizvođača ronilačke opreme. Onda sam je osmotrio iz drugog pravca, ali ni tu nisam bolje prošao – bila je ružnija od kurve čije je lice prošle godine makro uništio kiselinom i kojoj sam jednom dao


kintu jer me je baš lepo zamolila. Želela je da mi se oduži pa je predložila pušenje na brzaka iza ćoška, ali sam pomislio da bi moja kita mogla da joj izleti kroz taj istanjeni obraz kao tuđin iz Džona Harta, pa sam je najuljudnije odbio uz obrazloženje da sam fasovao gonoreju, triper i kapavac, pa nešto nisam rad, a ona nije skapirala. Ali tog dana sam učinio dobro delo i još se ponosim. Pogledao sam barmena, a on slegnu ramenima. Mušterija je mušterija, kapiram. Piše da ne uslužuju pijane goste, ali za ružne nije postojalo pravilo. Bar ne napismeno. Okrenuo sam se, ali sam je posmatrao u ogledalu iza šanka dok je prilazila. Nikako nisam mogao da se otrgnem utisku da je floskula o unutrašnjoj lepoti vešto poturena iz nekog tajnog udruženja gabora. Sela je pored mene na barsku stolicu. „Ima li kavaljera da damu ponudi pićem?“, reče ona. Okrenuo sam se i ošacovao bar. Osim nas troje, nikog više nisam zapazio. „Gde ti vidiš damu?“, upitao sam nadrkano. „Gledaš u jednu, jebivetre!“, reče ona istim srditim tonom. „Ladno pivo bi mi čučnulo k’o bosonogoj čamugi sprinterice.“ Nasmejao sam se a barmen me pogleda ispod oka. Bio je pedesetoprocentni uglješa, ne znam s koje strane – al’ ipak bih smeo da se opkladim da mu je keva pridavila crnu guju. Mada je svetlosnim godinama bio daleko od zagorelih primeraka à la Jafet Koto, ipak se našao prozvanim. „Daj dami piće“, rekao sam. Malo se premišljao, ali ipak je uzeo kriglu i natočio pivo. „Crkla dabogda“, reče kada ga je spustio na ploču šanka.

Ona uze kriglu, podiže je i namignu barmenu, i u jednom cugu slisti više od polovine. Obrisala je usta nadlanicom i pogledala me. „A u šta ti gledaš, kurajberu?“ „Slušaj, sestro“, rekoh. „Kao što sam ti pozvao piće, isto tako mogu i da ga otkažem.“ „Uzimala–davala“, rekla je. Vratio sam se svom piću. Prikenjalo mi se samo tako, ali u klonji su imali očajan guz papir a ne bih da šmirglam hemoroide. Stućiću pivo, pa skoknuti do kuće da se istovarim k’o čovek. Neko vreme smo cirkali u tišini. Koncentrisao sam se kao Bobi Fišer jer mi je govno deranžiralo debelo crevo i bojao sam se da ću prdnuti. Mogao bih i da se userem usput. Ne bi mi bilo prvi put. Ali nakon nekog vremena pametniji je popustio pa sam se opustio i lagano cevčio jer je moj produkt odustao od nastojanja da mi istrči iz guzice i ždrakne okolinu, sve u očajničkoj potrazi za drugarima. Čak sam prenebegao činjenicu da je najružnija žena na svetu sedela kraj mene, ali ona je srušila moju ravnodušnost kada se okrenula i rekla: „Šmekeru, zašto ti i ja ne bismo prešli u separe?“ „Cirkaj svoje piće, sestro, a mene ostavi na miru. Nadrkan sam i nisam raspoložen za druženje.“ Gledao sam ispred sebe, negde preko krigle i dalje od toga, kad sam krajičkom oka spazio da je krenula rukom ka meni. Samo me je dodirnula vrhom kažiprsta u slabinski deo, a ja sam osetio takav bol da nisam mogao čak ni da kriknem. Ruke i noge su mi se oduzele, hladan znoj mi je momentalno natopio majicu, i mogu da priznam da sam pustio neku kap u gaće. To je potrajalo možda samo sekundu ili dve, i čim je povukla prst sve je bilo kao pre. Zinuo sam poput ribe, ali iz mojih usta ništa nije izašlo. Osećao sam se kao da su mi satima depilirali šupak izolir trakom. 5


„Znaš, možda vas je Matori pravio prema sopstvenom kalupu, ali niko vam nije objasnio da vam je uvalio škart opremu“, reče ona. Ustala je i krenula ka jednom od separea, a ja sam skočio za njom kao pudlica i pratio je u stopu. Nisam imao nameru da još jednom iskusim onaj bol. Seli smo i ona se raspištoljila. „Pretpostavljam da si do sada sabrao dva i dva“, rekla je. Slegnuh ramenima. „Nikada nisam bio dobar iz matematike.“ „Nema veze“, reče ona. „Kako god okreneš dupe ti je otpozadi.“ Izvadio sam paklicu cigareta iz džepa i pripalio jednu. Bar znam da me one neće ubiti. „Je l’ to neka fora?“, rekoh. „Fora?“ „To sa izgledom...“ Ona pokaza rukom na sebe. „Misliš ovo?“ Klimnuh. „Čovek bi pomislio da se ne odvajaš od kose i kukuljice.“ „Ipak si ti jedna pametnica“, reče ona. „Samo voliš da se praviš glup.“ Otpio sam gutljaj i nadlanicom obrisao usta. „I? Kako se završava ova priča?“ „Tvojom smrću, naravno“, rekla je i namignula mi. Napravio sam grimasu. „Nešto nije u redu?“ „Obzirom na trenutak, više bih voleo da mi namiguje neka sisata plavuša.“ Nisam ni trepnuo i, mada mi je vid i dalje odličan, promena je prošla neprimetno, i sada je pored mene sedela damica s Plejbojeve duplerice. Usta su joj bila čulna od botoksa, a imala je i ogromne raspomamljene sise s toliko veštačke inteligencije na bazi silikona u svakoj, da su verovatno međusobno komunicirale. Pokazao sam palcem preko ramena ka šanku. „Zar njemu neće bti neobično da vidi ovu promenu?“ 6

„Ne beri brigu, frajeru. On vidi isto što i pre. Ovo je samo za tvoje oči.“ „Baš sam srećnik“, kiselo se nasmejah. „Ne budi na kraj srca“, reče ona. „Gde je zahvalnost što sam te onda pustila da odeš?“ „To si bila ti?“ Klimnula je. „Zbog čega si me poštedela?“ „Svideo si mi se.“ „Očekuješ da ću u to poverovati?“ „Koga je briga u šta ćeš da veruješ“, rekla je. „Ali u jednoj stvari bio si u pravu. Loša sreća se ne prenosi s kolena na koleno zbog nekog tamo artefakta. Predmeti nisu ukleti, već ljudi koji ih koriste.“ „Popiću u to ime“, rekao sam. Kucnuli smo se kriglama i ispili. „A sad mi reci kako želiš da odeš?“, reče ona. „Ne kapiram“, rekoh. „Kako bi da rikneš? Želiš da umreš od čuke, ili bi nešto ekstravagantnije?“ „Kao na primer?“ „Da te pregaze kola, recimo; ili da pogineš od zalutalog metka pa da sutrašnje novine pišu o tebi... Istina, bićeš tek kratka vest na nekoj od unutrašnjih strana. Ali bolje išta nego ništa.“ Zamislio sam se, pa rekao: „Vidi, živeo sam povučeno veći deo života. Ne bih da te deranžiram.“ „Kako hoćeš. Tvoja želja je za mene zapovest.“ „Imam pravo na želju?“ „Nisam to rekla...“ „A šta je bilo ovo – tvoja želja je za mene zapovest?“ „To je fraza. Valjda znaš da se koristi u govoru.“ „Znam šta sam čuo.“ Odmerila me je, a ja sam piljio u njene ogromne sise i, da ne znam o kome se radilo, bio bih tvrd kao kamen. „Zveraš u moje sise“, reče ona.


„Jašta“, rekoh. Ipak sam podigao pogled i zagledao se u njeno lice. Ne znam šta se zaista nalazilo iza tih predivnih očiju, ali možda imaju pravo kad kažu da je nekad bolje umreti u neznanju. „Dobro...“, reče ona konačno. „Imaš pravo na jednu želju.“ „Časna reč?“ „Rekla sam ti. Ako nastaviš da me smaraš, nateraćeš me da se predomislim.“ „OK“, rekao sam. Zamislio sam se i počešao po bradi. Nakon kraćeg premišljanja, mada je svaki sekund otkucavao kao udar srca pred infarkt, konačno sam rekao: „Želim da te nikada više ne vidim.“ Kad sam to izgovorio, malo se lecnula. Odmerila me je, ne baš sa simpatijama, i nakon što se pribrala, rekla je: „Opa, vidi ti njega... Misliš da si pametnjaković? Da li si svestan na šta si sebe osudio?“ „Ako dobro računam, a verujem da je tako, živeću veoma dugo.“ Osmehnula se i dva reda holivudskih zuba bljesnula su a iza njih se nešto koprcalo i uvijalo, kao puž golać na plamenu upaljača, mada ostavljam mogućnost da je u pitanju bila igra senki. „Verovatno misliš da si izvukao premiju?“, rekla je. „Da li si stigao da se zapitaš kako ćeš se osećati kad ostaneš bez igde ikoga?“ „U ovom trenutku mi se čini da je to sasvim prihvatljiv aranžman.“ „Dobro, ali kad ti se sve bude smučilo, a veruj mi to će se dogoditi brže nego što misliš, nemoj me tražiti. Kad razmislim ovo je hiljadu puta gora kazna od smrti. A opet, možda imaš više sreće no pameti.“ Ustala je i spustila haljinu niz kukove. Gledao sam kako meša dupetom dok je odlazila i kurac mi se digao. Moram da odem kući i bacim ga u nesvest, ali najpre da popijem još jedno piće. „Momak“, pozvao sam barmena. „Daj jedno za fajront!“

„Kakav, bre, fajront? Tek je prošlo podne, mamlaze! I gde se dede ona rugoba?!“ „Nemoj da brineš, neće se vratiti.“ „I bolje. Ne bijem žene, al’ u njenom slučaju napravio bih izuzetak. Izgazio bih je k’o pijan govna.“ Stiglo je pivo. Izvadio sam novu pljugu iz paklice i zapalio. Povukao sam dugačak dim i zadržao ga u plućima. Razmišljao sam o onome što me očekuje. Treba izdržati do penzije. Ali nakon nekog vremena provedenog u mirovini, moraću da palim dalje jer će im biti sumnjivo da neko živi toliko dugo. Na kraju će doći dan kada ću morati da podignem sidro. Krenuću ispočetka, tamo gde me niko ne poznaje. Nije me uznemirila ta pomisao. Oduvek sam voleo da se smucam, samo nisam imao vremena. Pozvao sam barmena i platio piće. Onda sam spustio dugme. „Za tebe.“ On me podozrivo pogleda. „Video sam da se na Internetu prodaje za petsto dolara“, rekao sam. On zviznu. „Siguran si da ti neće trebati?“ „Apsolutno siguran“, rekao sam. Stukao sam pivo i izašao napolje. Sunce je bilo visoko na nebu, i ostaće tamo jako dugo. Osim ako nas za par godina ne spali jer smo mu se smučili. Možda se jesam zajebao, možda je dama bila u pravu, ali imaću na pretek vremena da o tome promislim. Krenuo sam niz ulicu kao i mnogo puta pre toga. Iznenada mi se prisralo pa sam ubrzao korak.

7


S Ljubičicom po lepom danu Brana Radević

Z

vono je nekada obavezno bilo plavo, a sad je sivocrno, poput onog krupnog uglja kojim lože šporete i peći za hleb. Izgleda kao medenica za goveda samo je mnogo veće, veliko kao ljudska glava. Zvuk mu nije neprijatan – nije prodoran i ne para uši. Dubok je i odjekuje, treperi kroz vazduh. Zvonar ga drži u levoj ruci, a u desnoj mu je dugačka motka kojom se poštapa. Motka nema neku posebnu boju niti bi, barem po njenim saznanjima, trebalo da je ima. Samo obična motka što mu služi za oslonac, ali i kucka njome u ritmu koraka kad stupa po kaldrmi i pločniku a ne kroz blato. Išla je pored kolica izbegavajući mutne bare po izlokanoj cesti, Ljubičica i ona već su bile poodmakle od kapije i zašle u splet uličica iza Trga kad su ih čule. Iako dosad još nikad nije srela Paradu, prepoznala je Zvono. Znala je da je velika čast naići na Paradu na ulici, da to znači dug i srećan život. I da treba stati ukraj da ih propustiš te baciti neki cvet u njihovom pravcu, kao znak da se raduješ susretu i onome što on za tebe znači. „Ako nemaš cvet, a obično nemaš kad živiš u varoši a ne na selu“, sećala se da joj je govorila majka, „a ti izvadi ukosnicu što ti drži maramu, ili otkini dugme s rukava, skini lančić s vrata, pa ubaci u Korito.“ Majka joj je još pričala i da je Zvonarev klobuk plav kao Zvono, i sličnog oblika kao ono. Koračala je i razmišljala o lančićima. Lančići su nekakve mlitave žice od žutog ili belog metala koje su se nosile oko vrata. Niko više ne nosi lančiće. Lančići se nisu nosili ni onda kad ih je majka tako podučavala i pričala im o svemu, pa je morala da im objašnjava. „Kao verige na ognjištu, ali sasvim, sasvim sitne“, opisivala im je. I ona je imala jedan kad je bila veoma mlada, još mlađa od nje sada. Tad 8

se to nosilo. I kao da su kačili nešto na te lančiće, mada u to već nije bila sigurna, taj deo je zaboravila. Žao joj je što je zaboravila mnoge majčine priče. Ona i otac su već odavno u Kući staraca i više ih ne viđa često. Retko joj se dešava da po Rasporedu snabdeva taj kraj, a ako se i desi, ne može uvek da uđe unutra da ih vidi. Kad je na kapiji ona seda žena s povezom preko oka, koje se njene drugarice inače plaše, ona je uvek pusti, a na izlasku joj i ćušne nekoliko oraha u džep kecelje. Iako je seda, ta žena nije stara. Obavlja dužnosti u Kući staraca kao i ostali sakati i kljasti, koji tamo žive jer ne mogu da rade toliko kao ostali. Nije joj bilo jasno kako je prepoznala Zvono. Jednostavno – znala je. Zvuk je dopirao odasvud. Obazrela se oko sebe ali nije mogla da dokuči pravac. Preplavila ju je žestoka, drhtava želja da ih vidi, i načas je stajala u pometnji, usplahirena, ne mogavši da se odluči da li da se vrati iz Ribarske ulice na Glavnu, što vodi do Zbornog mesta, ili da nastavi prema Keju. Rešila je da nastavi, jer joj se posle nije vraćalo s drugog kraja grada da bi dovršila isporuku. Din-don-dong. Već se osećao smrad s Keja. Rečnu obalu odavno više niko ne čisti od mrtvih riba. Iza balustrade od umetnički isklesanog kamena, pruža se žalo prekriveno trulim ribljim mesom. Po njemu, u visokim čizmama, preturaju tragači za blagom. Ona nikad ne bi radila taj posao. I ako nađu neke sedefne ljušture ili školjke i puževe u boji, verovatno im je nemoguće da se oslobode tog zadaha, pa ih svi izbegavaju kad dođu na Tržnicu u grad, pomislila je.


Čim su izbile na Kej, ugledala ih je i sva pretrnula od žmaraca po celom telu. Išli su njihovom stranom ulice i prilazili im sleva. Zvonar je mahao zvonom i poštapao se motkom. Od šešira mu se nije videlo pola lica. Telom i širokim ogrtačem zaklanjao je Korito. Ono se klatilo levo-desno na klimavim drvenim točkovima, i videla je samo njegov prednji deo: ćoškovi su mu naizmenično izvirivali iza Zvonara, u visini njegovih bokova. S desne strane Korita koračala je Pratilja (prepoznala ju je po ukrasima u kosi), a s druge Sakupljačica. Ona skuplja dragocenosti, jer ljudi što ih bacaju ne uspevaju uvek da naciljaju u Korito. Za njima ide Družina – muškarci pod kožnim kabanicama, njih nekoliko. Nije bilo mnogo sveta. Dva tragača su ostavila alat, prišla i stala uz put, sa druge strane. Poizdalje, desno od nje, stajala je i neka starica s velikim zavežljajem preko ramena, a malo dalje, oko Tržnice, uočila je neki brz pokret, no posle nikog nije videla. Srce joj je počelo snažno tući, u ušima joj je šumelo. Nije imala ukosnice. Brzo je opipala džepove pregače – samo jabuka. Ali to nije dozvoljeno, jer jabuka truli. Zavukla je ruku ispod kecelje i naglo povukla jedno dugme s haljine. Pa još jednom. Otkinulo se. Već su bili na tri metra od nje. Stajala je mirno, gledala preda se i čekala da se približe pa da ih pozdravi. Onda se setila da im je Ljubičica na putu! Hitro se okrenula da je povuče u stranu, ali se okliznula o blatnjavi kamen kaldrme. Pala je, a dugme joj je izletelo iz ruke. Kuc-kuc-kuc. Očajna, uze da skuplja suknju i da se istovremeno pridiže. Pred očima su joj bile Zvonareve čizme, pa točak... pa drugi točak. Ustala je i sad videla samo leđa Družine. U brazdi koju je za sobom

ostavio kotač, ležalo je dugme. Uzela ga je i spustila u džep. Toliko joj je bilo krivo da joj se plakalo. Popravila je odeću i povukla Ljubičicu ka Pijačnoj ulici. Dok je sipala mleko u kanticu ispred prvih vrata, prišla joj je ona žena sa zavežljajem. „Nahodaće se danas po gradu. Uvek je tako kad je Glasnik mlad. Da mi je samo znati koja je Kuća radosti.“ Unela joj se u lice i govorila polušapatom, a dah joj je prijatno mirisao na zeleni čaj, na bilje. Izbliza je videla da žena nije stara, samo proseda i raščupana. I da ima lepe oči. Odgovorila je ćuteći, samo sleganjem ramena. Nikad se ne zna unapred koja je Kuća radosti. Tamo će Parada na koncu ući, tamo će biti gozba i ples, i tamo će i ostaviti Glasnika. „Lep dan danas“, rekla je žena tek da nešto kaže pa okrznula ogledom kolica. „Imaš još mnogo da razneseš, ćerko.“ Uzdahnula je i lice joj se nekako rastužilo kad joj je samo klimnula glavom i pošla dalje. A dan je zaista lep. Ne pada kiša. A ni oblaci nisu tako niski i tamni kao obično, mada jesu gusti. Ipak, malo je svetlije nego inače, pa su i kuće bleđe, boje pepela. Dabome, neće biti tako kad zađe u ulice iza Crkve. Tamo živi siromašniji svet i njima dostavlja manja sledovanja – sasvim malo, po krišku sira i pola boce mleka od juče. Oni dobijaju i polovinu tableta za kosti, pa su svi iskrivljeni i, čini joj se, zlobni. U svakom slučaju, neprijatni. Polovina tablete nije dovoljna, preostaje im da ostalo nadoknade izlascima na Zborno mesto kad sine sunce, što se sve ređe dešava. Tad svi treba da izađu i stoje, samo u rublju, dok se ponovo ne naoblači. Iako ne bi trebalo da gledaju jedni u druge, ona u tim prilikama ipak kradomice baci pogled iskosa, pa je zato i primetila da vrlo malo ljudi iz ovog kraja dolazi na sunčanu obavezu. I ulice su im mračne. Visoke zgrade su godinama nadograđivane bez reda i plana, ruševne, naherene i crne, a sokaci 9


uski i smradni. U dnu ovih prolaza stalno se nešto miče i migolji, kao da se tlo talasa. Međutim, dok napreduje, to crno more se pred njom povlači i smiruje – samo žitko blato pod drvenim đonovima. Ovde ništa nije sipala, vadila je već pripremljene, dopola pune boce, i stavljala ih pred vrata. Bila je tek na početku ulice na čijem je kraju svetlost, poput završetka tunela. Požurila je, a Ljubičica s njom u korak, sama od sebe. Din-don-dong. Već je bila na polovini prolaza. Brzo je pogledala levo pa desno, ne znajući kuda će, razdirana oprečnim potrebama da pohita na svetlo, na trg odakle zvuk dopire, ali i na drugu stranu, da se skloni. Podigla je novu bocu iz kolica i obazrela se prema kraju tunela. Baš u tome času su prolazili. Sredina Korita, grubo obrađena daska, i Pratilja, koja je u tom trenutku okrenula glavu i pogledala je. Jasno joj je videla lice, uokvireno kosom mišje boje, s koje vise ukrasi. Premda je znala da Pratiljama uvek daju da popiju uvarak od onih trava pre nego što krenu, iznenadile su je njene sjajne, staklaste oči. Pratilja joj se osmehnu i ona ispusti bocu, koja se razbi u param-parčad, ali prigušeno, zbog gliba između kamenja. Kad je izišla na mali trg, već su bili zamakli u jedan pokrajni prolaz, iz kog su se nazirale još samo bezoblične kožne kabanice. Kolena su joj klecala pa je prišla presušenoj fontani i sela na kameni banak. Pred njom se uzdizala Crkva Naše Gospe od Pokolja, a na drugom kraju platoa, naspram pročelja hrama i zvonika obraslog mahovinom, kraljevska palata. Otkad su sa ovog trga ispratili vojsku, u crkvi se malo šta događalo. O njoj su se starala dva leprozna crkvenjaka i ponekad je dolazio stogodišnji sveštenik – kad se neko dete krštavalo ili prilikom retkih venčanja, uvek pod okriljem večeri jer to nisu prigode za slavlje. Niti su crkvena zvona više zvonila, samo je 10

Paradi dozvoljeno da zvoni otkad su vojnici otišli. S njima su otišli i svi ostali sveštenici, pa kad ni ovog, jedinog preostalog, ne bude, verovatno neće biti ni obreda. Ionako to nije više važno, pomislila je, imaju Raspored. Bar im je tako rekla Nadzornica kad su se jednom devojke raspričale o braku dok su sirile sir u Kući mleka. O Palati se niko nije starao već decenijama, od Velikog preokreta, kad se završilo Doba karnevala. O tome su ih učili samo kao o prekretnici u njihovoj slavnoj istoriji, detaljnije poduke dobijali su jedino o razdoblju koje je usledilo. Ona se, međutim, još sećala očevih i majčinih razgovora tihim glasom, uz zimsku vatru, dok su mislili da deca spavaju. Urušenog krova, ali i dalje velelepne fasade, palata joj je uzvraćala pogledom praznih duplji prozora bez stakla. Doba karnevala završilo se kad su Kraljicu našli raskomadanu u njenoj spavaćoj odaji, zaključanoj iznutra, u kojoj su bila još dva velika crna psa. Kad su razvalili vrata, životinje su nasrnule na njih i preklale trojicu pre nego što su ih savladali. Ponekad sanja da je u toj odaji pretećih tamnih uglova, zaključana, i budi se s nekim čudnim osećanjem prijatnosti i vreline. Nikada nije prijavila taj san, mada se strašno bojala Nadzorničinog oka prilikom jutarnjih izveštaja. Nije smela, da je ne bi ispitivali gde je čula tu priču, ali najviše zbog ugodnosti s kojom se posle budila. Podozrevala je da rašlje za otkrivanje poganih snova zapravo ništa ne otkrivaju, što se ispostavilo kao tačno. Sad više nije brinula što ga ne prijavljuje, ali je i dalje sa strepnjom i uzbuđenjem iščekivala taj san prožet životinjskim mirisom. A životinje su počele da odlaze iz grada i okoline još pre tog događaja. Sve sem pacova i zatvorene stoke koja je očajnički tulila u štalama, torovima i stajama, zaletala se i udarala u zidove, pomahnitala i izranavljena. Čak su i svinje


i ovce morali da vezuju da se ne ubiju u uzaludnom pokušaju bekstva. Sad je mir i stoka je mirna. Ali drugih životinja nema. Nema ni ptica. Dolaze im još samo sove. Najezda sova dešava se svakih nekoliko meseci. Njihov dolazak najave čuvari s osmatračnica i onda sve živo u gradu juri da se sakrije, zatvore sve prozorske kapke i zamandale vrata. Uprkos tome, jasno se čuje lepet stotina, hiljada krila. Spuste se na grad – na zabate, terase, drveće i stubove između kojih su nekada davno bile razapete žice što prenose svetlost, glasove i slike, i kojih više nema. Ponekad huču po čitave noći i niko ne može da spava, a nekad ćute. Tad odabrani i najhrabriji moraju da provire iz kuća kako bi proverili da li su još tu. Takvi su svašta pričali – da imaju krila raspona tri metra, da su im oči kao užareno ugljevlje, da je jedna u kandžama odnela neko dete koje se nije na vreme domoglo zaklona. Međutim, jedan starac, koji se ničega nije bojao pa su svi mislili da je lud, rekao je da sove sleću da bi se odmorile, da nisu krvoločne već da samo sede i gledaju Varoš tužnim očima. Stresla se, obrisala vlažne dlanove o kecelju i ustala da završi isporuku oko Crkve pa da nastavi. Brzo je vadila smotuljke i boce i polagala ih pred vrata te vodila Ljubičicu dalje. Stalno je imala osećaj da je neko posmatra iako su ulice mahom bile puste. Gubilište je bilo okruženo najurednijim zgradama, kućama imućnih ljudi. I sam skver je bio prijatan za oko, počišćen, s izribanim kamenim blokom na sredini i stubom srama, oko kojih behu ukrug poređani redovi klupa s ukrašenim naslonima za ruke i niskim stočićima za jelo i piće. Kuće su ispred imale i mala dvorišta sa železnim ogradama i podmazanim kapijicama koje nisu škripale. Otvarala ih je, ulazila i ostavljala na stepenište čitave kolutove sira uvijenog u belo platno, a potom i sipala mleko u

velike krčage. Pri tome se često osvrtala na kamen i stub. Zahvaljujući savršenom Rasporedu, pogubljenja su sad veoma retka. Poslednjeg su pogubili nekog čoveka kome su morali zapušiti usta jer se uopšte nije bojao i cvileo kao ostali, već je iz sveg glasa vikao kako velike lance na granicama nisu stavili naši vojnici nego oni što žive s druge strane, kako vojska zapravo nema šta da čuva, o nekoj velikoj prevari i propasti... Ni tad a ni sad nije znala šta je zapravo time hteo reći, jedino se sećala da je to izazvalo veliko komešanje u gradu. Kad je završila, sela je na jednu klupu da pojede jabuku. To joj je bila užina, a po završetku posla večeraće u Kući pilića, gde će joj natovariti kolica jajima i živinskim mesom da ih ponese svojoj Kući. Pre nego što će je zagristi, osmotrila je smežuranu voćku grube žutomrke kože. To joj je najdraža boja, najtoplija. Neke boje zna samo po imenu jer ih odavno više nema. Na primer, ljubičastu. Kao cvet po kome je Ljubičica dobila ime i kog zasigurno još ima negde po selima. Onda je ponovo začula zvono. Skočila je, otrčala do velikog bloka i čučnula uz njegov bok. Neko vreme je drhtala tako šćućurena, ne znajući odakle će izbiti na trg, ali onda je zvuk počeo da slabi. Ustala je, donekle postiđena, otresla kecelju i požurila prema kolicima, a zatim pošla ka najgušće naseljenom kraju, onom gde se odvija proizvodnja i gde će, opisavši krug po Varoši, konačno završiti s poslom. Na klupi je ostala dopola pojedena jabuka prema kojoj se već uputila kolona mrava. Sa olakšanjem je spustila poslednju, praznu kantu u kolica. Bolele su je šake i listovi. Još dve ulice pa će biti na odredištu za večeru i odmor. Uvek je rado dolazila u Kuću pilića. Njeni čuvari su bili srdačna porodica koja ju je dočekivala s 11


dobrodošlicom, u prostranoj kuhinji gde se stalno nešto kuvalo i gde su se igrala deca. Kad je ušla, za teškim drvenim stolom sedela je žena čuvara kuće, već postarija ali još ne toliko da bi se preselila među starce, i razgovarala sa snahom i kćerkom, koje su iznosile tanjire i zdele na trpezu. „Pođi da se malo umiješ, dete, pa sedi da večeraš“, blago joj je rekla gazdarica. „Prvo da vam donesem kantu, kolutove i pakete.“ „Samo ti pođi, to će muškarci.“ I zaista, kad se vratila, mleko, sir i maslac već su bili naslagani na tezgi za mešenje, a za stolom je sedeo gazda s dva sina i zetom. Pozdravili su je, raspoloženi, i kad je sela, pomalo umornim pokretima dodavali joj hleb i činije s hranom. Deca su čavrljala, a snaha je ustala da donese čaj. Primila je vrelu šolju i zadovoljno se naslonila, odgovarajući na pitanja žena gde je sve bila i šta je rekla Nadzornica za sledeću isporuku, a potom slušajući šta će sve u ovoj kuhinji praviti s maslacem i pavlakom koje je donela, te njihova predviđanja kad će stići nove tkanine iz susednog grada. Napitak ju je grejao iznutra, a spokojni glasovi njenih domaćina spolja. Deca su se smejala. Tad su začuli duboki, treperavi zvuk Zvona. Čuvareva snaha je zaćutala u pola reči, mlađi sin je ustao, a lice gazdarice poprimilo je izraz napetosti. Samo su deca i dalje ćeretala. Zvuk je bio sve bliži i jači, i na kraju se začuše udarci na vrata. Prvi je ušao Zvonar. Odložio je zvono i bez reči, ne skidajući ni šešir ni plašt, seo uz vatru. Njegov se posao završio. Družina je ugurala Korito kroz vrata, a za njima uđoše dve žene. Svi odrasli za stolom poustajaše. Domaćin je prišao Pratilji i svečano izgovorio, muklim glasom: „Dobrodošli u Kuću radosti.“ Ona mu klimnu glavom i sve pridošlice, sem 12

Zvonara, poskidaše plašteve. Samo su deca gledala u Korito. Pratilja tad skide s ramena torbu. Vadila je iz nje male, okrugle kolačiće pa prilazila svakom ponaosob i pružala ih na dlanu, polako izgovarajući: „Izvolite, počastite se. To mi je ćerka.“ U kosi su joj visile majušne školjke, upletene trake i tamnozelena stakalca koja su neočekivano sevala odražavajući svetlost petrolejke. Oči su joj blistale, proširenih zenica, ispod gornje usne izvijene u smešak provirivali su zubi. Uzevši kolač, gazdarica je malo zadržala njenu ruku u svojoj. Uto najmlađe dete za stolom, dečačić, zacvile i poče da plače. Deda mu je spustio ruku na glavu i mali se utiša. Mlade žene se uzmuvaše oko trpeze dodajući još tanjira i donoseći med, džem i razne poslastice iz ostave. Ona je samo sela nazad na stolicu, obamrla. Videvši kako je prebledela, gazdaričina kći, trudnica, brzo joj priđe, spusti joj ruku na rame i reče da donese vode s bunara u dvorištu. Shvatila je šta joj govori tek kad je u šaci osetila dršku kabla. Ustala je i poslušno krenula napolje. Prolazeći pored Korita, više nije mogla da izdrži i bojažljivo je pogledala dole, u Glasnika. Skrštene šake na grudima, kao malo otečenih, krutih prstiju, držale su gvozdeni krst. Podvezane brade, devojka bi izgledala kao lutka žutoga lika da joj se kapci nisu odškrinuli i otkrili blede polumesece beonjača, i da joj iz nosa nije curila tanka pruga sluzi. Stežući dršku kabla, odjednom je postala svesna nekog jedva primetnog, čudnovato sladunjavog mirisa. U Koritu je samo raspuštena kosa, vatrenocrvena, izgledala kao živa. Prolazeći pored zgrbljenog Zvonara, učinilo joj se da čuje tiho hrkanje. Ali možda joj se samo pričinilo jer već su se oglašavale svirale. Na vratima se još jednom osvrnula. Dvojica iz Družine duvala su u frule, Pratilja ritmično zveckala dairama, a svi ostali počeli su plesati oko


stola, ukočenim pokretima i podignutih ruku, kao lutke na koncu. U dvorištu je bilo mračno, sveže i mirno. Izvukla je kabao vode i ostavila ga kraj ulaznih vrata. Ljubičica je mirno jela iz zobnice koju joj je gazdin sin doneo pre večere. Prešla je pogledom po dvorištu pitajući se gde će domaćini ukopati Glasnika docnije, kad se večera završi i kad svi odu kući i ostave je tamo, pored stola. Prišla je Ljubičici i zagrlila je, a zatim poduhvatila rudu i povukla, da joj olakša dok su izlazile kroz kapiju. Često je to činila, znajući da je Ljubičica stara i ne mogavši da podnese pomisao da je odvedu na klanicu i od njene kože naprave cipele i remenje. Polako su se vraćale ulicom. Ruka na toplom magarećem krznu neosetno se zagrejala. Već neko vreme se čula potmula grmljavina. Mala deca i starci uvek misle da će oluja i kiša, ali ona je odrasla, pomislila je samozadovoljno, zna da su to letelice njihovih neprijatelja iznad oblaka. Onih od kojih čuvaju granice, kojih ima mnogo i koji su svi protiv njih, koji žele da ih slome i porobe, zbog kojih je vojska iz svih gradova otišla da se utabori uz velike lance i utvrđenja na rubovima zemlje. Već su se videla svetla Kuće mleka i vetar je donosio skladne glasove mlekarica koje su pevale dok vezu. Sutra će biti na dužnosti kuvarice, već su joj nekoliko puta rekli da joj kuvanje ide od ruke. Nasmešila se i dozvolila sebi da sanjari uz sve jasnije umilne zvuke ženskih glasova. Zamišljala je te granice kao svetle vijugave lančiće, tamo gde su vojnici uz vatre i gde su sela s ljubičicama i drugim cvećem. Jamačno neko mora da im kuva, možda čak dobije i premeštaj po Rasporedu ako se istakne. Bila bi to lepa budućnost. Ideja o kuvanju uopšte nije loša, pomislila je, razgovaraće jednom o tome s Nadzornicom.

Brana je prvi put u Emitoru, i valjda prvi put sa objavljenom fantastikom. Kome se dopalo, može da potraži i njen roman Boja duboke vode Radnja romana Boja duboke vode odigrava se u Perastu, Boki Kotorskoj i Dubrovniku i prati pustolovnu tragičnu povest kapetana Nikole Vlašića iz XVIII veka, ali i savremeni tok s likovima izgubljenim u traumama i dilemama modernog doba. Na pozornici Perasta, pomorskog grada burne istorije, njihove se sudbine prepliću u prostoru i vremenu, na magičnom podneblju Mediterana, kolevke Evrope. U prošlosti kao i danas, iza blistavih maski životnog karnevala skrivaju se zabranjena ljubav, žudnja, izdaja, zločin i tuga, dok se stoleća nižu, a kao svedok ostaje jedino grad.

13


A onda se i vrate Sanja Pavošević Alisa

Padala je prolećna, bljutava kiša koja se lepi preko usta kao šaka a od noćnog neba pravi košmare. Udžerica skrajnuta od puta, od sela, od boga oca i okružena poludovršenom ogradom prokišnjavala je taman toliko da jedini stanar gotovo ogluvi od zvuka kapljica. Kiša je, sem sparnih prekida, padala danima. Odeća tek da stigne da se osuši, nebo tek na trenutak da bude vedro. Ovakva kiša ubija polako, kiša koja najavljuje nenadane, neželjene noćne posetioce. Nema ni bogzna šta da se vidi; udžerica nije ni bila tu da se gleda. Ispred vrata cedilo se osušeno stablo. Iznad vrata u prazno je zurila lobanja koze ili druge opscene životinje. Iza vrata, jedini stanovnik, Morana, žena koja je najbolje godine odavno ostavila za sobom, osluškivala je korake. U kotlu iza nje vrila je voda sa nešto anemičnog povrća i butkom životinje vrlo nalik onoj čija je lobanja zurila u prazno iznad vrata. Lobanja je služila i kao ukras i kao posetnica; bogobojažljivi ljudi ne žive pod lobanjom već pod krstom, ali lobanja ih privlači tokom noći kao moljce plamen. Lična karta, putokaz, svetionik. Mnoge su devojke pratile put praznih očnih duplji sa dovratka i ulazile u udžericu toliko sličnu onima iz kojih su se išunjale ostavljajući usnule roditelje kako bi širile noge pred slatkorečivim momcima, a potom, lunu kasnije, i pred ženom koja iza vrata osluškuje korake. Morana se naslušala slinavih priča i nagledala devojačkih bedara. Morana je kuvala paprikaš u kome je mesa bilo tek toliko da se zamasti voda. Dugo nije gledala bedra i novčiće i drangulije koje su devojke donosile u zamenu za sramotnu uslugu. Stezala je učkur haljine. Stomak joj je bio razdražen, hrane dovoljno da ga zadirkuje, nedovoljno da ga umiri. 14

Ipak, po kiši bi se jedva i odvukla do sela da kupi meso, a zamke za zečeve već su dugo bile prazne. Ali iako je devojku osetila daleko pre nego što joj je čula korake, nije pomislila na novac, niti na hranu; pomislila je na kišu i na pun mesec. I na tajne spletke starije od nje same. Pomislila je na mrak koji je vreba i na sve sestre odavno za ovaj svet izgubljene. Morana dugo nije razmišljala o mraku i sestrama. Predugo. Predugo se bavila zaradom. Bavila se devojkama koje dovedu užurbane majke koje im ostavljaju otiske šake na podlakticama i prave znak urokljivog oka pred lobanjom koze. Predugo se bavila devojkama koje ne uzvraćaju pogled, ali cvile i balave. I majkama koje joj u šake guraju novac, dragocenosti, hranu. Neke devojke uđu same, podbulih očiju i sa pokojim ubojem na oku, usni, butinama. Takve donose sve što mogu. Takve kradu tuđe stvari. Plaču bezglasno, ali plaču. Naravno da plaču. Neke su se dale voljno, neke su nasilno uzete. To nije važno – mrak, sestre i nasilje ne tiču je se. Tiče je se novac i isecanje uvek iste, uvek neželjene stvari iz devojaka. I to radi najbolje. Nijedna druga se nije zadržala u ovim krajevima. Nijedna druga nije imala zalihe napitaka – za ljubav, za mržnju, za plod, za smrt – nijedna druga nije smela da radi noću. Nijedna druga nije čitala budućnost, savijala prošlost i isecala sadašnjost. Nijedna druga nije toliko dugo živela bez noćnih poseta da je zaboravila na mrak. Ali večeras je drugačije. Oseća da je drugačije. Kroz kapak viri na prilaz. Ispred vrata je drvo, pored


drveta prilika pod kapuljačom. Krhka, lomna figura devojke. Desna šaka preko donjeg stomaka. I ona je po isecanje došla. I ona je, kao i svaka devojka do sada, zastala pred ulazom, kao da se predomišlja, kao da nije sedmicu za sedmicom čekala krv na čaršavima koja je sedmicu za sedmicom izostajala. Ali u njenom stavu nema straha i besmislene mržnje prema ženi koja će joj iseći plod, nema u njenim nogama zahteva da se okrene i ode. Morani se dlačice podignu na vratu. Kad odškrine vrata, zapahne je miris kiše i blata i prljavštine i truleži, miris davno čišćenog dvorišta. Gomila smeća poput kaše – poput kapije – naslagano kraj ograde. Ali i mirisni podton se probija kroz vlagu. Nešto odurno slatko. Kao precvale ruže. – Dođi sutra tokom dana – kaže devojci. Dotle će smisliti drugi izgovor. Jer ova devojka ne miriše kako treba. Ova noć ne miriše kako treba. Noć podseća na neke davne noći kojih ne može da se seti. Stara je. Pamćenje je ne služi, ne sasvim, delovi nje nisu više tu. Seća se, doduše, da je nekada davno, dok je radila noću, plodove nudila bezimenim duhovima da je ostave na miru, baš kao što je dnevne plodove nudila u napitku za plodnost, ali to je bilo davno, još dok je drugih sestara bilo po svetu, dok nije nastupilo drugo doba. Dok je bila mlada. Ideja da primi ovu devojku usred kišne noći ispunila ju je poluosmišljenom nelagodom. Umesto odgovora, devojka je zakoračila ka vratima i ka svetlosti. Lice joj je i dalje bilo sakriveno. Ispod plašta izmilela je šaka i u njoj vrećica. – Isplatiće ti se – promrmljala je pružajući vrećicu čija je težina nagoveštavala obilne obroke i popravljen krov. Morani su zasijale oči, jezik joj okvasio suve usne. – Nije dovoljno – odgovorila je preračunavajući svaku izbočinu vrećice u komade mesa i glavice kupusa. Zima će

biti duga. Zlatom se kupuje i ogrev. Devojka posegne rukom ispod kapuljače; kraj lanca opterećen je medaljonom čije detalje Morana ne razabira, ali čija je vrednost nesumnjiva. Morana otvori vrata. – Požuri. Nemam celu noć. Sveće su zatreperile na promaji. Morana je raširila flekavu prostirku ispred kamina i mahnula devojci da priđe. – Razodeni se. Ili samo zadigni haljinu – rekla je i uzela dugačku metalnu šipku sa kukom na kraju i komad drveta koji je pružila devojci. – Lezi i zagrizi. Da te ne čujem. Devojka skide plašt i bez reči se spusti na prostirku. Na trenutak, kada su im se prsti dotakli, Morana je pomislila na hladnoću koja je tu i bez oluje; pomislila je na dodir leša glodara, na ućebano krzno. Obuze je odvratnost koja je umalo pokoleba. – Da vidim medaljon – reče Morana. Bila je neprijatno svesna da se znoji uprkos tome što vatra nije bila dovoljno jaka da zagreje staro telo, i da joj se pride ježe leđa. Znala je, doduše, da zlato najbolje greje i da će zaboraviti i na leševe i na hladnoću kada uzme sve što devojka ima da ponudi, i živo i neživo. Devojka ponovo zavuče ruku pod kapuljaču. – Daj mi ga u ruke – nestrpljivo reče Morana. – Skini ga i daj mi ga. Naslutila je devojčin osmeh – i ponovo pomislila na mrtve glodare – ali nije povukla reč. Devojka skide kapuljaču. Morana je očekivala lobanju umesto lica, crvene oči, rogove, ali lice devojke bilo je sasvim obično. Ni lepo, ni ružno, obično lice sa pomalo krivim nosem – dovoljno da devojka ne može da se nazove lepoticom – i krupnim očima. Imala je vatrenoriđu kosu i zelene oči, nešto neuglednih pegica, nijedan mladež. Nije imala više od šesnaest godina. Još su obrazi nosili rumenilo i sitost rane mladosti. Čisto lice, bez bora, bez podočnjaka. Kao da 15


nije u kući žene koja će iz nje obečašćene iseći dokaz da je postala žena. Pružila je Morani lančić sa medaljonom. I lančić je bio hladan, kao da nije ležao na telu već na lešu, a medaljon teži nego što je delovao na prvi pogled. Ali težina znači veću vrednost. Morana oblizne usne. Medaljon je bio ovalnog oblika, dovoljno mali da se sakrije u pesnici, opervažen metalnim kružićima, poput slike u ramu. Sredina je bila tamna, gotovo crna, nalik zenici oka. Morana nije mogla da oceni od kog je metala medaljon napravljen – iako je delovao zlatno na prvi pogled, van direktnog izvora svetlosti pokazalo se da nije zlatan, da možda čak i nije od bilo kog poznatog metala, da je sličniji oklopu tvrdokrilca nego kovini. Morana ga iskrene pred kaminom: uhvatio je dovoljno svetla da zasija, ali samo na trenutak – svetlost je nestala kao progutana. Bio joj je neodređeno poznat taj medaljon. Kao davno izgubljena uspomena. Mnogo je stara da bi se svega sećala. – Imaš sreće što sam mekog srca – reče Morana okrenuvši se devojci. Medaljon je nestao u prevojima haljine. – Neka druga žena ne bi prihvatila da joj platiš starudijom. Morana se smesti ispred devojke i grubo je polegne. Zadigne joj haljinu. Razdvoji kolena. Noktima zapara kožu butina. Beli listovi, bele butine, glatko i hladno i bez malja sve do međunožja, gde su malje bile mekane i vatrene poput kose. Slatkasto-slan miris bedara dopre do ženinog nosa. Morana uzme kuku. – Stegni to među zubima. Seti se da tako stisneš kolena sledeći put kad ti prvi laskavac obeća kule i gradove. Morana otvori devojku prstima i uđe u nju kukom. Noćna poseta i oluja i odvratnost, sve što je doprinelo nelagodi, iskonskom užasu, osećaju da nešto duboko 16

nije kako treba, da se nešto šunja – desetostruko se pojača. Morana oseti led u grlu, na jeziku, niz kičmu. Krajičkom oka uoči da su se i druge sveće pogasile. Da je jedini izvor svetla kamin čiji odblesak hvata devojčina kosa. Oseti nešto unutra – nešto nalik zgusnutom vazduhu, teško i ogavno poput vlage posle sedmične kiše – nešto što ne dozvoljava mislima da ga obujme a nije dovoljno čvrsto da ga bilo kakav predmet pomeri. Bestelesna težina joj preko ruke pritisne misli. Bila je svesna tišine oluje, nejasnoće predmeta oko sebe, praznine vazduha. Osećala je leden znoj sa čela kako se u mlakoj pari odvaja od njenog lica kao druga koža, kao maska; osećala je jedino šaku kojom je kao pupčanom vrpcom bila povezana sa tim u devojci i kako joj je pogled prikovan od otvora. Šipka je pekla hladnoćom. Svet se suzio u otvor i u mrak koji je izbijao kao mlaz izokrenute svetlosti. Morana pokuša da odvoji pogled, da vrisne, da se otrgne – hladnoća ju je odvojila od sveta kao skalpelom – ali tek kada se devojka pokrenula uspela je da pogled usredsredi na našto drugo. Devojka se pridigla na laktove. U njenim očima samo podsmeh. Ni traga naivnosti šesnaestogodišnjakinje, ni traga mladosti. Nešto iskonsko i ogavno virilo je iz njenog pogleda – nešto što je ličilo na centar medaljona po dubini i opscenosti – nešto što je bilo starije i od nje i od Morane i od vremena. Dužice i beonjače bile su crne kao ambis. Nešto jedva poznato, kao košmar iz detinjstva. „Morana“, reče težak glas iz devojčinih usta, glas koji ne pripada bićima ovog sveta. Glas noćnih mora i zlehudih pesama. Glas gospodara i neprijatelja. „Predajem ti poklon“. Ne – Medaljon –


Ali ruka kojom nije bila povezana sa devojkom nije slušala. Telo nije slušalo. Oči nije mogla da zatvori i glas koji je slušala bio je lepljiv i hladan i ulazio joj u uši i prelazio preko lica kao jezik. Devojčino lice nađe se na pedalj od Moraninog. Dve rupe očiju postanu ceo Moranin svet. „Hoću tvoju moć. Tebe“. Crn dim – senka – počne da puzi uz Moraninu podlakticu. Oko devojčine glave vazduh se zgusne u taman oreol. „Bez ponuda, bez žrtava – samo tebe i tvoju moć hoću“. Morana ogoli zube. Lobanja na ulazu nije je sačuvala, amajlije je nisu sačuvale, sve ponude da je zlodusi ostave na miru bile su uzaludne. Crn dim glodao joj je ruku beskonačnom hladnoćom. Možda, možda, priseti se, možda je u mladosti mogla da se nosi sa duhovima kao i njene sestre: podmititi slabije, savladati jače magijama. Ali u ovom svetu magija je davna istina. Morani je odavno oslabila volja. Oslabila je ona sama. Ostarila. Njen dom nije više susretište moći iz podzemlja i sa površine, ako je ikada zaista i bio. Ali dok je bila mlađa – o, da, dok je bila mlađa, seti se, senke su je napadale i, da, za razliku od sestara koje su padale jedna za drugom, od svake se odbranila. „Oslobodi me“. Podsmeh u devojčinim očima kao da je bio lično njen; kao da se Morani smejala prava, tupava devojčura, a ne ono što je ušlo u nju a što će, kad izađe, za sobom ostaviti samo ljušturu. Možda je i ta senka samo prenosila uverenje da je Morana plen toliko lak da će za medaljon i šaku novčića prihvatiti mrak. Moranu iznenadi pomisao – ali možda je senka bila jedna od onih koje su sestre ostavljale za sobom posle pada u mrak. Razlog zbog kog je Morana doživela duboku starost i jeste zaborav. U svetu bez magije, zaborav je blagoslov.

Između devojčinih nogu senka naraste do besmisla. Ta je senka vukla Moranu za obe ruke, za odeću, za pogled. Na lice joj je poput maske polegao smrad krvi, spaljenog mesa, vlažnog, žitkog tkiva. Maljice na telu bridele su joj od potpunog pritiska senke čiji se jedan kraj ulivao u medaljon dok su svi drugi pipci korodirali svet. Tmina je Moraninu kožu dovela do ledenog usijanja – kao žigosanje, moja si, oslobodi me, tvoju moć hoću – ali ona jedva da je bila svesna kože koja cvrči, jedva da je bila svesna sebe same. Osetila je na usnama bestelesne prste senke poput poluge – otvori se za mene – i nije mogla da zagrize. „Padni“. Ne, reče Morana, reče ili pomisli. Više nije bila sigurna. Više nije znala. Pokušala je da se seti snage i da prizove moć koju je imala u mladosti, dok je sa sestrama slala senke na druge ljude, pokušala je da se seti da li je sem lobanje koze i amajlija još nešto koristila. I kako. „Morana, moja si. Telo tvoje i um“. – Ko si ti – progrca Morana u tminu neodvojivu od sebe same, u tminu koja postoji samo u vidu otvorenih usta i zaptivenih očiju. Senka se nasmeje. Senka izvijena između – na, oko, u – dva tela popusti stisak da se Morana priseti ukusa vazduha. Da oseti snagu kojoj ne može da se odupre a koja je drži lenjo i prezrivo. Koja je potcenjuje. Medaljon – Nekad davno, u svetu u kom lobanje iznad vrata nisu navodile žene da prave znak urokljivog oka, pre nego što je počela da iz devojaka pored plodova iseca i užase, Morana nije strahovala od pobune senki. Nekad davno, senke su slate kao opomena i kao kazna, zajedno sa – zajedno sa nečim – Nekad davno, dok je svet vrveo od crne magije kao od bubašvaba, dok su Moranine sestre utiskivale pošast u devojke i slale ih pred kraljeve, a oni padali 17


pred njima kao pred nagradom i usudom, nekad davno, dok se sestre nisu okrenule jedna protiv druge, dok nisu jedna za drugom otišle da se više ne vrate, dok je Morana češće nudila duše devojačke noćnim duhovima nego dnevnim – kovani su medaljoni u kojima su se svi delovi mraka susticali i brujali. „Telo i moć“. Nekad davno, medaljon kao ovaj koji je, zaboravivši prošlost, uljuljkana u novi svet bez magije, prihvatila kao nadoknadu, pratio je senke i nebrojene su ga duše prihvatile i otvorile mu se i pustile senke da ih obuzmu. Ponekad se senke vrate nakon stotina noći po onu koja ih je poslala; ponekad putuju stotinama noći na onu koju će uzeti i iz koje će ustati. Više nije bilo ničeg sem tmine i usta Moraninih u mraku. Samo usta i zuba i širom otvorenih, nevidećih očiju. Ali senka je napravila istu grešku kao i Morana: zaboravila je prošlost i precenila sebe samu. Popustila je stisak pre nego što se uvukla u ženu. Polakomila se na samo obećanje nagrade. Morana zagrize u prazno i uhvati senku u zube. U ustima oseti crnilo nepostojeće krvi, lažnu taktilnost dima. Čuje krajevima usana bezglasni vrisak senke. Očima namiriše hladnoću i strah senke koja ne uspe da se otkine od njenih zuba. Morana stisne. Stisne iz sve snage. Stisne zube toliko da oseti sopstvenu krv kako iz desni škropi tminu. Kako curi i ostavlja trag krvave kože za sobom. Miris krvi je probudi. Kapne joj na ruku i otelotvori je. Senka se otimala i vrištala – svakim trenutkom sve jače – jedan zub se rasklima a potom padne na Moraninu podlakticu. Morana je krvavo lice sa rukom. Senka zaurla i pritisne. Pritisne grlo pod sobom. Pritisne usta da udavi. 18

„Predaj se. Padni. Tvoje telo. Daj. Moja si“. Morana kroz žitak dim podigne ruku do spečenog kruga kože gde je medaljon još pulsirao i prizivao. „Ne!“. Crno oko medaljona gladno se otvorilo. Nekada davno, Morana je i jače senke savladavala i potčinjavala. Medaljon se otvarao da prizove senku iz devojke u novu dušu, u dušu kralja ili ratnika koji će narode potčinjavati sebi. Nekada davno, njene sestre su odlučivale o hiljadama i stotinama hiljada ljudi putem jedne devojke i jednog medaljona. Ponekad su se senke vraćale da se odupru. Nijedna nije uspela. Morana ispljune krv preko senke. – Nestani – prošapće. Oseti vrisak u ušima, na telu kao led, u umu kao sveobuhvatnu prazninu. Oseti dubok drhtaj bestelesnog prisustva, strujanje vazduha kao da je nečije telo zaista projurilo pored nje, kao da je strah naterao nekoga ili nešto u beg. Ali senke nemaju tela dok ih ne ukradu za sebe; ako ne uspeju, vrište bezglasno i nepostojeća tela rasplinu se bez nade u povratak. Onda oseti potpunu tišinu. Morana udahne i tek tada shvati koliko joj pluća vape za vazduhom. Dim i krv bili su tako slatki u nagnječenom grlu. Kad je otvorila oči, Morana uoči krv na licu i grudima devojke pod sobom. Devojčine oči bile su prazne. Između njenih nogu zgusnuta krv i ostaci ploda kog nije bilo. Senka je nestala. Morana ustane. Ispljune još jedan zub. Ruke i noge su joj bridele, leđa krckala svakim korakom. Koža joj je smrdela na mrak. Prestara je. Prestara. Ali i dalje iseca neželjene stvari iz devojaka; i dalje noćne plodove predaje


noćnim duhovima. Ništa drugo ne radi. Prošlost je prošlost. Najbolja je u onome što radi. Pripremila je bočicu i u nju prenela ono malo senke što je još mrdalo. Kad se devojka osvestila, briznula je u plač. Praznija nego što je ikad bila a da to nije ni znala. Morana sačeka da se devojka pribere, potom je grubo podigne. – Gubi se. Sledeći put razmisli pre širenja nogu – posavetuje je pred vratima. – Sačekaj da ti dam plašt. Takve kao što si ti se uvek vrate. Devojka zastade uokvirena vratima. Noge su joj drhtale. Još je bilo krvi na njenim listovima. Na licu. Vatra iz kamina više se nije zadržavala u njenoj kosi, samo na tom tupom, glupom licu isprskanom Moraninom krvlju. Morana joj pruži plašt. Ruka joj ostane u vazduhu kada se devojka isceri. – Do sledećeg puta, Morana – rekoše devojčine usne. Morana zalupi vrata za njom. I prebledi. Na uglačanoj površini vrata, uprkos kaminu koji je bacao dovoljno svetla, nije se videlo ništa sem otiska krvavog, uspaničenog dlana. Bez ikakve senke. Morana drhtavim, staračkim prstima opipa težinu medaljona. Ponekad se vrate te senke, ponekad dođu u telima devojaka. Ponekad ukradu ono što im ne pripada. Ponekad uzmu deo žene koja iseca i odnesu sa sobom u međuprostor. Ali Morana je još tu. Poslednja. Do sledećeg puta.

Pecanje, A.Petrikanović

19


Rodin let Dragan Cvetanović

Ukrotivši džet-pek letač se spustio na platformu. Bila je to zadnja zgrada u bloku i na njenom krovu je čučao majstor sa namerom da startuje bušilicu. Bio je u crvenoj uniformi saveznog sveugrađivača. „O, rodac!“, doviknuo je. „Agent dostave“, ispravio ga je letač, „koji je ovo broj?“ „ Ha! Ako tražiš četrdeset, taj ti, bratac, ne postoji.“ Letač je pokrenuo svoj oklop i sečivom na bridu desnog dlana zagrebao prljavštinu sa broja. Četrdeset i jedan. Majku mu. Otkačio je sa leđa transportnu kapsulu i nalegao na dugme interkoma. „E, nema nikog,“ oglasio se majstor, „do sada bi već neko zakukao zbog bušilice.“ „Nemoj ti da zakukaš“, odbrusio je letač i pritisnuo bravu. Nisu bila neka vrata, pukla su kao od šale. Vazduh je pokuljao iz stana i agent je bio primoran da uključi filtere koji su se sklopili poput maske. Krenuo je da se probija kroz lavirint od naslaganog đubreta. Čitav zadnji zid bio je prekriven monitorom, ispred njega trosed, a na trosedu masa masti i kože. To je nekada, dalo se naslutiti, bio čovek. Na sebi je imao ostatke uniforme sveštenika Crkve konačnog spasenja. „Centrala! Imam leš, valjalo bi obavestiti krim-pol.“ Sa zvučnika se zaorio smeh. „Al’ ti ga utera majstor. Majstorski. A, „rodac“?“ „Sa vama čovek nikada nije sam“, odgovorio je, „čekaj, mrda se!“ Masa se pomakla, kapci razmakli, a zatim i usne, nalik na dva puža golaća. „Šta je?“, reče ono. 20

Letaču je ruka skliznula na dršku ošamućivača. „Agent Saša Alibabić. Kaznena dostava zbog kršenja zabrane prirodnog začeća. Za gospođicu Neon T.“ Puževi su zaigrali u osmeh ulepšan prskanjem pljuvačke. „Taj stan nikada nije postojao. Ona ti je bila nekada selebriti-rijaliti, pa da ljudi veruju kako je bogata. Nego, posluži se.“ Na stolu pored čekala je nafora. „Da. Uzmi kolačić, Ali-Sa, sa vinom smešan, okrpi dušu. Poslednje pričešće, najposlednjije. Malko se premišljam, pa ako si ti voljan… Dozlogrdilo je i boljima od tebe.“ „Nećeš ga majci“, rekao je Saša i strpao naforu u džep. „Posle ja u izveštaj treba da te unosim.“ Bušilica se razularila, zidovi zatresli, a domaćin zadremao. „Samo trideset i devet, moj Ali-Baba, ko još izgura preko četrdeset?“, promrmljao je iz sna. „Ja ću valjda, sutra“, pomislio je agent. Nije više imao šta tu da traži. Kada je uzleteo isključio je filtere i duboko udahnuo. I majstor je uzleteo za njim. Pratio ga je, ali to Sašu nije zabrinulo. „Centrala!“, pozvao je ponovo. Smeh. Nije bilo loše sedeti u kancelariji za duplo veću platu. „Užinamo Ali-Baba! Javi se kasnije!“ „Nalog je pogrešan! Adresa ne postoji! Šta sad da radim sa ovim?“ „Pa, vrati ga nazad, ali požuri. Kloneri danas rade kraće. Slava im je. Esnafska.“ Zuj ga je obavestio da su se isključili i završili za taj dan. Kraj radnog vremena se primakao i malo šta bi sada moglo da ih trgne iz transa uobročenosti. Kada je


dao gas saobraćaj se naglo zgusnuo. Letelice i letači su uporno naletali na njega i u više navrata je jedva živu glavu sačuvao. U Centru za kreiranje potomstva nije bilo nikoga. Pljunuo bi da nije na vreme opazio eko-kameru. Bušača nije bilo na vidiku, pa ipak nikako nije moga da se oslobodi osećaja da ga neko prati. Skladište za neisporučene pošiljke se usled silnih rupa u zidovima urušilo prošle nedelje i morao je da kapsulu odnese kući. Njegov stan je takođe bio kocka na vrhu zgrade. Prostrelio je pogledom „crvendaća“ na krovu, to nije mogao da bude onaj isti, čuvaju oni pažljivo svoju teritoriju. Otključao je, ušao, spustio kapsulu na sto i pogledao kroz prozor od pleksiglasa. Dete je plakalo. „Net-majka“, zavapio je dok se izvlačio iz opreme. Čuo je za to negde, virtuelni savetnik za mlade mame, ili već, i kako je izustio na monitoru se pojavio lik žene. Kamera se okrenula prema paketu. Kada je videla šta je u pitanju gotovo da je vrisnula. „Mehanizam za održavanje traje jedan dan!“ Polomio je pečat, otključao bravu i podigao poklopac. Pružilo je ruke ka njemu i nije mu bilo druge. Neki đavo mu je zatitrao u stomaku. „Majka“ nije štedela na savetima. Oprao ga je, namazao kremom za lice i previo papirnim ubrusima. Iz kapsule je izvadio dojku od gume i natankovao je razblaženim mlekom. Nije htelo da uhvati bradavicu dok ga ponovo nije uzeo u naručje. Sito i čisto, dete je zaspalo. Saša ga je ušuškao jastučnicama i odlučio da malo provršlja po netu. „Majka“ je i dalje bila tu, u svom prozoru na ekranu. „Šta to radiš?“, pitala je. „Moram da vidim gde ću ga sutra. Možda mogu da pronađem tu ženu. Ne bih da ga vraćam klonerima. Imaju, znaš, taj mali krematorijum“, rekao je i namrštio se.

Ime Neon T. je donelo masu linkova. Implantatumska plavuša koja je pokušala da ugrabi još koju porciju slave tako što je zatrudnela prirodnim putem. Uhapšena, očišćena. Osuđena je na kaznu da kao svoje podiže klonirano dete, bez prava na izbor osobina. Nije bilo nikakve adrese, pa je Saša u pretraživaču dodao „isporuka“. Jedan link. Ekran se zacrneo, izuzev suze u sredini. Kliknuo je. „Mrtva je“, reče on. „Deset hiljada ljudi na sahrani!“ „To je virtuelna sahrana“, rekla je „Majka“. „Učestvuju kao avatari, ili samo preko kamera, pa „lajkuju“, ili ne. Vidiš taj „ank“ u uglu. Probaj na njega.“ Poslušao je. Ključ života je ponudio adresu i šifru. „Majka“ je zvučala zabrinuto. „Proveri to mesto, ali pazi. Ova igranka kao da je na tebe čekala.“ Istražujući po mapama grada zaspao je za računarom. Probudio ga je dodir burgije između očiju. Majstor je stajao iznad njega. „Probušićeš me?“, pitao je Saša. Ustuknuo je. „Nema tu više šta da se buši.“ „Sanjam“, pomislio je Saša i zatvorio oči. Rano izjutra doleteo je sa detetom u kapsuli. Na adresi koju je otkrio nalazila se zgrada nalik na saće. Hiljade ulaza i među njima jedan pravi. Sa brojčanikom na vratima. Ukucao je šifru i otvorila su se. Kada je kročio video je u zidu sa leve strane niz izloga iza kojih su se krile sobe. U svakoj se nalazio po jedan mrtvak, na stolu, bez odeće i pažljivo osvetljen. Displej na zidu iza pokazivao je vreme proteklo od trenutka smrti. Iz raznih uglova leševe su snimale veb-kamere. Kako je zalazio dublje tela su bila u sve gorem stanju. Na svakom prozoru se nalazila ploča sa imenom preminulog što je Saši olakšalo potragu. Neon T je bila tu. Skelet presvučen kožom. Otvorila je oči, iste kao u deteta, ustala 21


i pružila ruke prema kapsuli. Bledi prsti *** su zapalacali kroz uski prorez na staklu. „Srećan rođendan!“, oglasila se „MajSaši je zapelo u grlu, ali je onda ugledao ka“. cevi kroz koje su joj tečnosti ulazile u „Hvala.“ vene. Pred njime nije bio oživeli leš već Sa devojčicom u rukama Saša je pazio direktan prenos umiranja. Odmakao je da se mleko u šerpici ne pregreje. paket. Šištanje koje je iznedrila bilo je „Lepo ti stoji“, našalila se ona. bes i vapaj. Saši je ruka sama skliznu„Tebi bi stajalo još lepše.“ la u džep, izvadio je naforu i pružio joj. Okrenuo se i potrčao ka izlazu.

Žežekalo, pakosni Dragić Cvjetinović

Reč gasi neku pakosnu žeđ. U meni gori: kažem, pa mi lakše. Grlo steže, da prsne: reč–dve, da mogu dalje. Pa dalje, do sledeće muke. Otkud to, mislite li, da priča ublaži muku? A otkud to da sad i ona sve manje pomaže? Kako grlo stari, i muka je starija. Gorak je lek ova priča, što ste svi radi da je čujete. Šta li vas kopka? Zalud pitam, kad već govorim. Tu ste me čekali, prepredeni! Pa evo: Žeđ grla ništa je kad usahnu sve vode na brdu. I pod brdom, kad vode nema, već sve prah i zemlja mrtva. Sunce žuto, vazduh žut, lice brda žuto. Što je raslo – usahlo; što je blejalo, meketalo – pocrkalo. Kad sunce zagrize, popali travu, popali šumu, popali krovove: ni piti, ni jesti, ni živeti. Sestra mi mala umrla, a zemlja tvrda da je ne možemo sahraniti. I šta ćemo, ni majka nam ne može da zaplače, suve joj oči. „Čuješ“, stric će ocu, „čuješ: žežekalo se smeje. I ne mali ovaj za granom, nego deda njegov, za onim brdom. Onim preko, a ovde ga čujem. Krvnik, sve dok sunce žeže njemu je radost.“ 22

„Čujem!“, kažem ja, mada me niko nije pitao. Dete sam još, skočim i strica za ruku. „Hoćemo ga hvatati, žežekala pakosnog?“ A šta će čovek, nego se namrgodi, pa ocu i meni pokaže – „U lov, nego šta! Dosta nam se na nesreću smejao.“ Mali, pa ga čuješ, od jutra do večeri, kikoće se. A veliki tamo, huči kao reka (da teče reka, eh!). I reče još stric: „Svi mi pod brdom i oni po brdu skapavamo, a kad ko, kao seja tvoja jadna, da strada, žežekalo matori snagu dobije. Kakav je to stvor? Kao šaka veliki, ružan, a zube da mu vidiš, žute kao suša, i te nožice tanke, ko dve grančice mrtve. A mali njegovi – isti kô on, ali sitni su tako da ih niko nikad ne vidi. Kažu neki – premetnu se lako, u bubu ili pticu; čak su lagali trgovci da se kô čovek stvori.“ I krenemo, četvorica nas, otac i ja, i stric i sin mu mali, od mene malo postariji, svaki po štap naoštren, meni najmanjem kamen pljosnat dadu. „Ništa nam to neće“, kaže otac, „na silu ga ne možemo, nego na mudro, zamku ćemo napraviti za starog zlotvora.“


Spustimo se u dolinu, veče već a suša i jara ko u podne. Tu još kaplje voda, s kamena na kamen, žute kapljice vlage. Umoči ugao košulje pa siši – tako žeđ gasimo. Onda skupimo kamenje, veće i manje: stric moj velikim jednim kamenom u zemlju, grebe levo i desno da iskopa rupu. Dok se vratimo, kaže, da bude vode. Kap po kap. Dečaci, smejemo se: kako će u suvoj zemlji biti vode! Krenemo na drugu stranu, preko šume, i na brdo, i za njega, i opet niz klanac i kamen, na put, pa njime još koliko iza ponoći. Mesečina puna, oštar zrak, svaka se zvezda vidi, i svaki kamen na drumu. A mi ko ludi, idemo usred noći, kô aveti smo na putu. Do pred zoru, kad stric kaže – „Tamo!“ I pokaže na golo brdo dalje od puta. Preko polja, dok sviće; a tamo jedan kameni krug, malo uz brdo, i vidimo srušen krov – kao stara kula. Zavučemo se, udri štapom u kamen da zmije oteramo, i taman dan. U senku zida, zaspimo kratko, umorni, dok sunce surovo odskače i pali polje i stranu brda. Na brdu tri–četiri crna drveta, sažežena sasvim. Probudim se i setim se šta miriše – „Jeste“, kaže moj otac, „ gorelo je, izgorelo, i ne može više.“ Sad čekaj podne, jer u podne će žežekalo izaći. Izdaleka, to je crna tačka koja posustaje na goloj zemlji. I neće se stalno da oglasi, već ponekad, drekne i krikne, i pomislim: mali isto kriči, ali ovog se plašim. Silazi polako i dok dođe blizu našeg hlada bude tačno podne. Najteže vreme, kad koža i trava gore na suncu, i onda se oglasi. Da nam svima pretrnu ruke i noge – osim stricu mom. I njemu, ali za malo. Žežekalo je na tri koraka od njega. Crna glavica na dugim, kao ugarcima od nogica. Raskoračio, i kao da još dve noge ima, ali ih podvio pod sebe. Dva strašna zuba mu u glavi; tvrde uši, ili krila, ili šta su, iz glave mu i preko leđa, kô zloj bubi. I smeje se od vreline i suše. U jednom skoku, i stric na njega, i probode ga oštrim prutom. Vrisnu oba.

Kô plamen da suknu, i stric poleti u vazduh i pade ničice. Mi se ostali prenemo, priskočimo u pomoć. A žežekalo na sred polja, pišti bolno, a onaj mu prut štrči iz leđa – proboden je posred. Na tren, i opet suknu plamičak iz njega i spali prut, i zemlju oko njega opali u krug. I krikne opet i odskoči, da pobegne, sa one dve nogice što je podvio. Ali se zatetura i padne. Otac moj ga udari štapom, ja hitnem kamen i među zube ga udarim, bratić moj mu nogicu nagazi da se ne može maknuti. „Brže“, vikne stric, „kožuh stari na njega!“ Pa baci, i sva četvorica na njega, držimo, najzad, a otac i stric stegnu kožuh i u njemu žežekala. Vidimo mrda se, ali ranjen je, i plamen iz sebe ne može da pusti, niti se podlo kikoće više. „Sad još brže“, stenje stric, umoren i ranjen, „do onog ga potoka što smo sinoć ostavili.“ Dva štapa provučemo da lakše nosimo stvora: a ovaj malo–malo pa cikne i cimne i trgne, i zgrči se i opruži, i zev neki ispusti. Sunce je sada još jače udarilo. Mi trkom – a ono još više peče. Stric će: „Za videla da smo tamo!“ „Kamo?“, zaplače se bratić moj, jer mu teško, nikad teže. Sunce se umnoži, ko da sto plamena žari sa neba. I na sred mi temena i na svakom stopalu i u lice kô da mi se unese, živ plamen, nemerljiva jara. Srušim se, i bratić moj, koliko puta; a otac i stric posustaju, noge izdaju, i svet se od vreline topi. Al’ bodri svako svakoga, povuci, podmetni ruku, samo jedno nam – da se žežekalo ne ispusti. Ne znam ko povuče, s puta pa uz kamen, do šume što tanku senku nudi. Ne znam kako niz brdo onda, kroz poznati kraj, jer od svetla i vreline izgubio sam vid. Samo nazirem – eno je rupa gde je potok prolazio, i pod suvim kamenom žuta bara se skupila, kap po kap. Srušim se tu i na tren kao da me nema. Kad se trgnem stric sam vuče štap i o štapu kožuh, i vidim da žežekalo, što se primirio, sad je skupio snagu. Teži je, i kožuh ko da 23


progoreva, i jednu nogicu je izbacio, zabio u zemlju i ne da se odvući. Skočim nekako i šutnem ga nogom, otac ga moj štapom dočeka, da se pokrene. I potopimo ga – kako, ne znam više – uz strašnu muku. Vrisnu, i zaklokota voda, i para se digne gusta. Bori se žežekalo, otima, ali ga svi držimo i ne damo. Dotle svi priču znate. Ili, neko zna, neko je ostao nem; neko bi da čuje opet, neko ne bi ni ovo da je čuo. Ja bih sa vama, da mogu. Al’ za vas je priča, za mene je zbilja bila. Ove ruke su osetile, ove oči videle, ovo grlo je zanemelo. Tada, sreća me uhvatila, kad žežekalo jauknu pa umuknu. Voda se žuta smirila, a nas četvorica u njoj, kožuh pritisli. Prvo je zagrmelo, to svi znaju. I opet, i bliže, da zamukne onda blizu, čas nad nama, čas na vrh brda. Da se zemlja potresla pod nogama. Znate, kad je trus ili oluja, pa se deca u majčin skut? A sad, mi deca, koliko nemamo snage, koliko sunce nas je umorilo, to više skačemo i smejemo se. U selo bi da trkom stignemo, i svima javimo i slavimo, da nas noge ne izdaju. Kaplja jedna, pa sto, pa pljusak se sruši: još ni oblak videli, a već smo mokri bili. Dok smo ka selu krenuli potok nabujao, vir što smo ogradili da žežekala potopimo ispunio se, odnese voda i kožuh i žežekala, ako ga je još bilo, ako nije sasvim ispario. Nije selo daleko; ali voda po suhoj zemlji odskače, nenapitoj, ispošćenoj da ne želi ni piti. Krenemo, i povuče nas, i odroni se kamen i iskliza zemlja, i namah nas sreća i strah ujedno uhvatiše; i koliko smo više radosni što smo žežekala umorili i što se nebo otvorilo, to nam više strašno jer bismo se utopili gde maločas ni kapi nije bilo. Stric moj i otac, drži svaki svog sina – ja noktima za rame svog roditelja, ščepao ga da mu meso otkinem u strahu. Od vode, što nosi sve. Nekako gore, i s brda u našu dolinu, na selo smo naše pogledali, gde vrh od dve kuće još stoji, sve 24

ostalo bujica odnela. Vidimo gde rod naš nam maše, ko nas ugleda; ko je mogao na najsnažnije se drvo uspeo, i čekaju, u čudu. Neko plače od sreće, neko od udesa; posle smo čuli kako voda odnese ljude da ih više niko ne vidi. Pola dana, i ceo naredni dan kao da je vola lila. Oblak doneo noć da ne znaš veče li je, zora li je. Pa dune vetar i za kratko kô što poče tako i presahnu. Po mrtvoj zemlji pređe voda i ne oživi je, samo pređe i odnese šta je mogla, i ostavi pukotine u kamenu, i uplakane. Ko je izdržao, svi se još pitaju gde i kako: od sela jedva šta da je ostalo. Neko reče: ako se voda zadržala, u koritu, u dolini, pa živećemo, izgradićemo. I ujaci moji i majka i sve sestre su bile tu, i prebrojasmo ko fali, i oplakasmo starce i nejač koje voda odnese: ni tela im nema, i nikad ih ne nađosmo. Samo poslednja što se spusti, i hodi među nama – do kože mokra, uši i oči joj pune blata, i kosa u belo upletena, i koža plava. Sestra moja mala, što je spremili za ukop. Hodi među nama, gleda nas svakog, zaplače na kraju, kad je ni majka ne sme da uzme. Šta bi od nje? Ne znam, jer ne videh. Ni kako je voda od mrtvog žežekala probudi, ako je već zaspala sasvim, ne znam. Neko se uplašio, neko zgadio, a svi se povukli. Devojčica, ni četvrtu godinu nije napunila. Za majkom bi krenula, al’ neko reče: uzeće je! I majku joj ne dasmo. Što je od sela bilo živo, za brdo pređe. Gde je suvo, i gde nas ne pohode mrtvi.


Na sahrani moje leve noge Marko Pišev

Došli su samo tata i mama. Deo tatine glave i mamine ruke i komad vilice posmatrali su sahranu, takoreći, iz samog središta zbivanja, na Lipničkom groblju, jedno pokraj drugog. Nije ni čudo, onda, da su došli zajedno, zar ne? Naročito kada dodam da sam morao da se spustim u raku, kako bih između njihovih sanduka odložio svoju nogu, umotanu u mrtvački pokrov. Moja noga je umrla dok sam se igrao. Ja se inače uvek igram sam, i dok sam se igrao, prišao sam jednoj motornoj kosilici za travu koju je neki stariji dečak ostavio uključenu da bi pomogao svom ocu u šupi. Želeo sam da vidim kako kosačica radi; kleknuo sam i provukao pogled kroz travu prema unutrašnjem delu mašine. Nisam mogao da razaznam ništa sem sukljajuće hrpe čelika, pa sam se malčice približio. Levo koleno mi je neopaženo upalo u rupu odakle pokošena trava izbija uvis, i nogu je, onako presavijenu, potkačio čelik, tako da je iz kosačice prsnula crvena pena, obojivši namah čvornatu granu pod kojom je motor brujao jednoličnim taktom. Tako je moja noga umrla. * Odlučio sam da svoju nesretnu nogu sahranim u najgluvlje doba, na Lipničkom groblju, gde leže moji roditelji. Ukrao sam je iz bolnice, umotao u čaršav koji sam pronašao u mrtvačnici, i na brzinu organizovao ovu tihu, skromnu sahranu. Nije lako otkopati grob na štakama, pa još i u mrklom mraku progriženom mutnim kracima mesečine, ali nekako sam uspeo – mislim, pre svega zato što sam to jako želeo, i zato što mi želja ni u jednom trenutku nije posustala. Mamin i tatin sanduk nalazili su se sasvim nedaleko jedan od drugog, napola utonuli u grumenje zemlje. Ručke

na kovčezima bile su povezane lancima, kao da su ležajevi na kojima njihovi ostaci počivaju zauvek spojeni karikama ljubavi. Bila je to mamina zamisao, potcrtana više puta u njenom testamentu. Sve do skora nisam znao da reč testament uopšte postoji. Sada shvatam zašto su testamenti važni. Oni drže mrtve pod zemljom. Oni kidaju sve čovekove spone sa nadzemnim svetom, onako kako na ovom tihom počivalištu mrtvih, svet raskida svaku vezu s pokojnicima koji su svoje telo, svojom voljom ili mimo nje, ostavili u komadima. Upalio sam nekoliko sveća i usadio ih u različite ćoškove rake. Eto ih. Adam i Jasmina Crevar. Posmatrali su me sa svojih tihih slika kao da se sećaju nečeg meni nedostupnog. Ne smem ni sada da mislim o tome. Sasvim sam se usredsredio na tih ukop svoje noge, koja je pod čaršavom bila nestvarno tvrda, kao da je počela da ledi iznutra. U rancu sam imao baštensku lopatu, koju nije bilo moguće koristiti na štakama; pa sam kleknuo. Trebalo je poprilično. Baš poprilično… Duboko u jami, pažnju mi prenu prigušen zveket. Zvirnuo sam unaokolo, iskolačen. Jedan od lanaca koji je spajao sanduke mojih roditelja klatio se pod titravim sjajem sveće. Je li moguće da sam ga potkačio dok sam rukama kopao grob za svoju nesretnu nogu? Lagan grč pritisnu mi srce. Nešto nije bilo u redu. Nešto se promenilo: osetih to čitavim bićem od patrljka noge naviše, i dok sam lelujao nad crnom oštricom užasa, jedan od lanaca posred rake se iznenada zateže. Drugi je počeo divljački da se klati, pokrenut nevidljivom silom u pomrčini groba. Grozna, čelična buka odjednom 25


je ispunila rupu u zemlji, odjekujući, naslutih, sve do grobljanske kapije, pa i daleko mimo nje, ka rakama u kojima žive ljudi. I kroz tu buku, začuh otegnuti glas majke iz kovčega. „Nesretniče bedni, kurvaru belosvetski“, režala je mati dok su lanci udarali očev sanduk. „Dom si mi rasturio, život si mi uništio, đubre Crevarsko. U grob da me oteraš, to si hteo, džukelo! Je li! Šta ćutiš!… Progovori mrcino!

The Secret History of Science Fiction priredili James Patrick Kelly i John Kessel ISBN: 9781892391933

Sadržaj: I dok je ponavljala to, mrcino, i pro“Angouleme” by Thomas M. Disch tuvo pogana, i nikad obraza nisi imao iz majčinog sanduka začuo se tresak i vri“The Ones Who Walk Away From Omelas” by Ursula K. Le Guin ska, toliko raspomamljena da sam pomislio da će se drvo rasprsnuti iznutra. U “Ladies and Gentlemen, This Is Your Crisis” by Kate Wilhelm glavi mi osvanu slika majčine ruke i dela “Descent of Man” by T.C. Boyle vilice koji se zaleću o unutrašnje zidove kovčega, kidišući čudovišnom snagom, i “Human Moments in World War III” by Don DeLillo sledećeg trenutka sam mahnito grabio iz rake, zarivao sam koleno i stopalo i šake “Homelanding” by Margaret Atwood u mekanu zemlju, čini mi se da sam se čak “The Nine Billion Names of God” by Carter Scholz i zubima izvlačio napolje, jer kad sam se napokon našao na ivici jame, licem u lice “Interlocking Pieces” by Molly Gloss s ukočenim spomenicima, usta su mi bila “Salvador” by Lucius Shepard puna zemlje. Pokupio sam štake i poju“Schwarzschild Radius” by Connie Willis rio takvom brzinom da sam u najmanju “Buddha Nostril Bird” by John Kessel ruku mogao imati dve snažne noge, a ne “The Ziggurat” by Gene Wolfe samo jednu i jedan patrljak. I sve vreme “The Hardened Criminals” by Jonathan Lethem dok sam grabio kroz noć, ne osvrćući se, “Standing Room Only” by Karen Joy Fowler ne usuđujući se da se niti jednom osvr“10^16 to 1” by James Patrick Kelly nem, ponavljao sam u sebi: „Umukni, “93990” by George Saunders umri, crkni! Umuknite svi, svi crknite!“ “The Martian Agent, A Planetary Romance” * by Michael Chabon Nikada više nisam otišao na Lipnič“Frankenstein’s Daughter” by Maureen F. McHugh ko groblje, ne zato što je tako daleko – “The Wizard of West Orange” daleko od mene… – Više iz razloga što by Steven Millhauser previše često sanjam kako moja nesretna noga, umotana u mrtvački pokrov, u najgluvlje doba noći, pod zveketom lanaca i vriske i lomljave, šutira čas majčin čas očev sanduk. 26


Uvod u Tajnu istoriju naučne fantastike Džejms Patrik Keli i Džon Kesel prevela: Marija Samardžić

„Roman ideja. Roman naravi. Roman sumornog svedočenja. Roman čistog sanjarenja. Roman neumerenosti. Roman nečitljivosti. Komični roman. Obećavajući prvi roman. Tužni, pačvork, iz groba ukraden, samo-preko-mene-mrtvog posthumni roman. Saspens roman. Krimi roman. Istorijski roman. Roman preciznih opažanja. Roman bračne osvete. Roman za plažu. Ratni roman. Antiratni roman. Posleratni roman. Rasprodat roman. Roman koji se prodaje za film i pre nego što je napisan. Roman za koji kritičari kažu da bi voleli da ga zafrljače preko sobe. Naučno-fantastični roman. Roman metafikcije. Smrt romana. Roman koji vam menja život jer ste mladi i otvorenog srca, i željni da načinite egzistencijalni skok.“ Don DeLilo

„Realistička književnost izostavlja suviše toga. Koliko je stara realistička književnost? Koliko je stara fantazija?“ Džin Vulf

U Village Voice-u je 1998. godine objavljen esej Džonatana Letema pod naslovom Bliski susreti: prokockano obećanje naučne fantastike, koji počinje opisom alternativne istorije u kojoj je romanu Duga gravitacije Tomasa Pinčona dodeljena nagrada „Nebula“ Američkog udruženja pisaca naučne fantastike. Zapravo, iako je ovo Pinčonovo znamenito delo postmoderne književnosti te godine zaista nominovano za „Nebulu“, nagradu je dobio Artur C. Klark za roman Sastanak sa Ramom. Letem je ovaj trenutak nazvao „nadgrobnim spomenikom nadi da bi naučna fantastika mogla da se spoji sa mejnstrim književnošću“. Letem nije bio prvi koji je žalio zbog propuštene prilike približavanja SF-a onome što smatramo mejnstrim književnošću; slične stavove iznosili su i pisci od Harlana Elisona do Tomasa Diša, Semjuela Dilejnija, Berija Malzberga i Kartera Šolca (Letem je u radu objavljenom u Voice-u citirao Šolcov esej iz 1984. godine U getu i van. Letemov esej je još jednom objavljen u The New York Review of Science Fiction i izazvao brojne reakcije, gde naročito treba istaći značajan tekst Reja Dejvisa objavljen u istom časopisu. Dejvis je ukazao na više mesta u tekstu gde je Letem bio nepravičan prema SF žanru i njegovim autorima.1

1 Čitaoci njegove argumente mogu naći na: www.verysilly.org/ lethem/lethems_vision.html i Dejvison odgovor na: www.pseudopodium. org/kokonino/jlvls.html. Razmena e-mailova između Dejvisa i Letema, takođe objavljena u NYRSF dostupna je na www.pseudopodium.org/repress/shorts/Davis_and_Lethem-Mistakes_were_Made.html.

27


Letem je pisao kasnih devedesetih kada se, nakon dve decenije izuzetno uspešnih Spilbergovih, Lukasovih i Kameronovih filmova, u javnosti uvrežilo povezivanje žanra sa eksplozijama, specijalnim efektima, vanzemaljcima i avanturističkim pričama. Međutim, Letem je pisao o trenutku u SF istoriji, ranih sedamdesetih, koji je usledio nakon decenije pokušaja pisaca da naučnoj fantastici pridaju atribute umetnosti. Isti ti pisci su značajnim SF filmovima smatrali Kjubrikove tada najnovije radove: Dr Strangelove, 2001: Odiseja u svemiru i Paklena pomorandža. 1973. se činilo mogućim da se SF tretira kao vrsta književnosti koju pišu odrasli, za odrasle. Jasno nam je zašto neki mogu smatrati da se nakon sredine sedamdesetih SF vratio u „dečju sobu“, da nikad ponovo ne bude ozbiljno shvaćen. Međutim, time čine veliku nepravdu prema narednih trideset godina pisaca i čitalaca. Nadamo se da ćemo ovom antologijom uspeti da predstavimo alternativnu verziju naučne fantastike od ranih sedamdesetih do danas, u kojoj će postati jasno da SF nije prokockao svoje književne potencijale. Nudimo dokaz da se nastavilo sa razvojem žanra i nakon šezdesetih i sedamdesetih, iako mahom van pogleda javnosti, godinama u senci naučne fantastike plasirane kroz popularne medije, kao i bestselera namenjenih istoj toj medijima okrenutoj publici. Na jednom kraju žanrovskog spektra SF je pisan sa najvećim mogućim ambicijama, dok su u isto vreme, na drugom kraju, pisci koristili elemente naučne fantastike u svoje svrhe, stvarajući književnost koja zaista jeste naučno-fantastična, iako nije definisana tim pojmom. To je tajna istorija naučne fantastike.

Manje tajna istorija Na predavanju održanom 1970. godine, kome je prisustvovao jedan od urednika ovog izdanja, poznati SF autor Teodor Sterdžen uporedio je istoriju naučne 28

fantastike sa ručkom kofera. Kao i ručka kofera, rekao je Sterdžen, SF izvire iz tela književnosti, i kao ručka, u nju će se i vratiti. Termin „naučna fantastika“ nije postojao do tridesetih godina prošlog veka, kada se pojavio u palp časopisima. Prvi uspešni, potpuno SF palp časopis, bio je Hugo Gernsbacks Amazing Stories koji je počeo da izlazi 1926. godine. Međutim, naučna fantastika je često objavljivana i pre toga, a često su je pisali ugledni književnici. Zapravo, u prvim brojevima Amazinga objavljeni su svi „naučni romani“ H. G. Velsa, čudesni putopisi Žila Verna, kao i mnoge Poove priče. Brajan Oldis je prvim SF romanom proglasio Frankenštajna Meri Šeli. H. Brus Frenkin ubedljivo je tvrdio da je svaki veći američki pisac u 19. veku, od Hotorna do Melvila i Tvena, pisao priče koje bismo danas smatrali naučnom fantastikom. Gernsbekovo spajanje naučne fantastike i palpa dovelo je do stvaranja nove kulture i ad hok kritičarskih standarda za SF. Pre toga, svaki autor je stvarao žanr prema sebi. Posle Gernsbeka, a naročito posle Džona V. Kembela i povećanja broja obožavatelja, rasprave o definicijama SF-a, o tome šta čini dobar, a šta loš SF, verodostojnosti, tehnikama, specijalizovanim izdavačima, konvencijama, kao i pričama koje su se nadovezivale jedna na drugu, postali su znaci raspoznavanja žanra. Kada je Mark Tven pisao svoj roman Jenki na dvoru kralja Artura, nije morao da proučava istoriju takvih pripovesti. Do 1955. godine takva priča bi u SF časopisima morala da prođe postrojavanje aktivne zajednice zahtevnih urednika kao što su Kembel, H. L. Gold ili Entoni Bušer, pronicljivih kritičara poput Džejmsa Bliša i Dejmona Najta, i fanatičnih čitalaca koji su pročitali manje-više svaki roman o putovanju kroz vreme ikada napisan. U periodu od četrdeset godina razvio se osećaj za SF žanr. Dejvis sugeriše da se ova zajednica


može definisati putem „gomile labavo povezanih marketinških tehnika (uključujući posebno mesto u knjižarama i u okviru izdavačkih edicija), zajednice kritičara (kao što su žanrovski specijalizovani novinari i nagrade) i unutarknjiževne uticaje (uključujući izbor sopstvenog puta i podsticaj u smislu: ‘mogu ja to bolje’)“. Ova celokupna geto kultura nastala je i utvrdila se van pažnje mejnstrim kanona. To je dovelo do ukrštanja. Džon Klut je opisao „tvrdu“ naučnu fantastiku kao „idiom koji se bavi svetom kao problemom koji treba rešiti, zbog koristi“. Istina je da je čak i na vrhuncu „zlatnog doba“ palpa postojao SF koji nije bio „kembelijanski“ (koji je, na primer, doživljavao svet kao prostor eskapističkih avantura), ali su u samom getu, kanonima koji su propisivali od čega se sastoji „dobra“ naučna fantastika, dominirale formulacije kao što je stroga ekstrapolacija, naučna preciznost, jednostavna proza, pouzdani naratori, jasno razgraničeni zlikovci i heroji, definitivni zaključci, pozitivan odnos prema budućnosti i verovanje u racionalnost univerzuma. Međutim, čak ni četrdesetih i pedesetih godina ove odrednice nisu bile opšteprihvaćene. Šezdesetih se, prvo u Velikoj Britaniji a potom i u Sjedinjenim Državama, pojavio novi talas naučne fantastike, nova generacija autora koji su uveli metode i elemente književnog modernizma u SF (Džon Bruner je adaptirao Dos Pasosa, na Brajana Oldisa je uticao Džojs). Pripadnici ove generacije bili su studenti engleskog jezika, ali i inženjeri. Pokrenut je prvi naučni časopis: Extrapolation and Science Fiction Studies. Dejmon Najt je osnovao Milford and Clarion workshops i The Science Fiction Writers of America, čiji je cilj, bar u početku, bilo poboljšanje kvaliteta pisanog SF-a, ali i da kao poslovna organizacija zastupa pisce naučne fantastike. Tako je ranih sedamdesetih Duga gravitacije iz ugla novog talasa mogla

biti definisana kao naučna fantastika (kao fantastika u kojoj nauka – balistika, statistika – i tehnologija – V2 rakete – igraju važnu ulogu), čak iako se ne dešava u budućnosti, ne sadrži avanturističku priču, junaka kome se možemo diviti ili jasan rasplet. Prema standardima formiranim u okvirima palp tradicije Pinčonov roman ne deluje kao SF, ali ti su standardi do 1970. godine preispitani, iako još uvek ne potpuno odbačeni, unutar SF geta.

Različitosti bez razlike? Letemova polemička, alternativna vizija u kojoj Američko udruženje pisaca naučne fantastike prihvata Dugu gravitacije, a odbacuje Sastanak sa Ramom nije verovatna, ali jeste moguća. Međutim on je nastavlja zamišljajući posledice, servirajući nam parabolu veličanstvenu poput one u Sviftovom Skromnom predlogu. Deleći zajednički cilj prvo sa Pinčonom, a onda i Donom DeLilom koji je objavio Ratnerovu zvezdu 1976, naučna fantastika je mogla da počne sa procesom decentralizacije žanra. Kako bi Letem rekao, „predstava o naučnoj fantastici trebalo je da bude nežno i sa ljubavlju razmontirana, a pisci rasterani“. Kako se ispostavilo, ni na strani mejnstrima, niti naučne fantastike, nije bilo moguće postići dogovor kojim bi se okončao hladni rat među žanrovima. Pinčonova hipotetička „Nebula“ bila bi incident, a ne tačka preokreta. Imajući u vidu ogromni uticaj Zvezdanih staza, Ratova zvezda i E.T.-ja, teško je pomisliti kako je Letemova vizija mogla da se ostvari. Međutim, u godinama koje su usledile, glasna manjina nastavila je da propagira pisanje i čitanje kojim bi se premostio ovaj jaz. U njih su spadali neki od najboljih pisaca žanra, čiji je uticaj bio obrnuto proporcionalan broju čitalaca. Oni koji su uspeli u tome da dopru do većeg broja čitalaca, ili, još gore, pređu kod mejnstrim izdavača, u nekim redovima su posmatrani s podozrenjem. Konzervativni fanovi 29


žanra smatrali su ih nekom vrstom preletača, a njihov rad izdajom svetih tradicija. Nazvani su literarnim krilom naučne fantastike, ili kako je kritičar i pisac Orson Skot Kard skovao, igrajuće se terminom sci-fi, „li-fi piscima“. U isto vreme, pisci koji su postigli uspeh u mejnstrimu redovno su se oprobavali u onom što se smatralo žanrom. Njihov rad je često bio dočekivan sa zbunjenošću, ili čak neprijateljstvom. Određeni mejnstrim kritičari, arogantno pretpostavljajući kakva naučna fantastika mora biti, zapleli bi se kao pile u kučinu kako bi izbegli da pozitivno ocene neku od žanrovskih tvorevina. Na primer, u mahom pozitivnoj recenziji serije romana Kanopus u Argu Doris Lesing, objavljenoj u New York Times-u 1981. godine, Robert Alter prepričava zaplet u koji su uključene galaktičke imperije, i pita se: „Da li je sve ovo, strogo govoreći, naučna fantastika?“ Na kraju, zaključuje da to mora biti nešto potpuno drugačije: „Dozvolite mi da zaključim da je žanr kome ovakva vrsta pisanja najdirektnije pripada ono što bi Nortrop Fraj nazvao ‘anatomijom’ – ona vrsta književnosti, kako Fraj primećuje, koja je ‘kombinacija fantazije i moraliteta’ i ‘koja nam predstavlja viđenje sveta iz ugla jednog intelektualnog obrasca’. Primer ‘anatomije’ koji bi engleskim čitaocima mogao biti najpoznatiji, i koji je naročito prigodan kada je rad Doris Lesing u pitanju, jesu Guliverova putovanja. Fantastični elementi Sviftovog narativa, predstavljeni su kroz složeno poigravanje perspektivama, što je iskorišćeno, veoma očekivano ali i briljantno, kako bi se preuveličali i raskrinkali sitničavost, svirepost, glupost i brutalnost naših naizgled civilizovanih života.“ Ne možemo čitati ovakav odlomak a da ne zaključimo da je primer ili neznanja ili loših namera. Svako i sa najmanje znanja o naučnoj fantastici može da navede bezbroj radova koji dele književni 30

DNK sa Guliverovim putovanjima, koristeći se vizijama mogućih budućnosti kako bi preispitali naše naizgled civilizovane živote. Neko bi isto tako mogao da pokuša da razlikuje SF pisce od ne-SF pisaca prema tome koliko se često njihov rad pojavljivao u New Yorker-u.2 Ono što je zajedničko svim pokušajima da se izbegne termin „naučna fantastika“ jeste želja da se mejnstrim odvoji od palp istorije SF-a. I ne može se poreći da je u poslednjih 40 godina povećan broj pisaca koji u svojoj karijeri nisu imali veze sa SF kulturom, niti znanja ili veze sa standardima SF žanra, i koji su stvarali književnost koja, prema labavim definicijama ovog talasa, ili prema pre-gernsbeskianskom svetu koji je prethodio „naučnoj fantastici“, odgovara nekim definicijama ovog termina. Ovo je manje vidljivo kratkoročno nego na duge staze. Romani kao što su Fiskadoro, Stvaranje Narodne republike Antarktik, Retnerova zvezda, Sluškinjina priča, Galatea 2.2, Kratka istorija mrtvih, Antilopa i kosac, Vrabac, Ridli Voker, Put, Jevrejska policijska stanica, Klanica 5, Galapagos, Šikasta, Ne daj mi nikada da odem, Atlas oblaka, i desetine drugih, jasno koriste materijale ili konvencije koji se uglavnom povezuju sa naučnom fantastikom. Pošto su mnogi od ovih autora često potpuno nesvesni SF kulture, ili su njihovi izdavači alergični na takvo etiketiranje, time u svakom slučaju (a postoje prednosti koliko i mane) bivaju oslobođeni žanrovskih ograničenja, a njihov SF 2 Što se, naravno, dešavalo. Prema tom pravilu, mejnstrim pisci koji bi pripadali ovoj grupi su DeLilo, Milhauzer, Šebon, Bojl, Letem, Leguin, Atvud i Sonders, koji su više nego jednom objavljivani u New Yorker-u. SF pisci koji nikada nisu tu bili objavljeni u New Yorker-u su Glos, Šolc, Vilhelm, Mekhju, Diš, Šepard, Vilis, Fauler, Keli i Kesel. Potom, tu je Džin Vulf. Koliko mi znamo, Džinu Vulfu, koji je uz Ursulu Le Gvin najcenjeniji među ovde predstavljenim “žanr piscima”, jedna priča (U vozu, 1983) je objavljena u New Yorker-u.


nekad više podseća na slipstrim3, magič- oni koji se bore u okviru vidljivih, ali tešni realizam, nadrealizam ili metafikciju ko opisivih ograničenja žanra ne mogu da se slože koje su njegove granice, kako nego na naučnu fantastiku. oni koji ga znaju tek po čuvenju mogu da O beskorisnosti termina žanr pišu sa sigurnošću o tome šta se sve može Čini nam se da je rascep između mejn- ili ne može ostvariti unutar tih okvira? strima i naučne fantastike pre prividan U isto vreme, teško je zamisliti kako nego stvaran. U njegovoj osnovi nalazi bi neko mogao da definiše prostranstvo se problem definisanja žanra, bilo kog. mejnstrim žanra. I ko bi se usudio da poOvom rečju označava se mnogo toga, i vuče liniju između dva glavna podžanra, mnoga značenja su međusobno suprot- umetničkog i popularnog romana? Čini stavljena. Neko ga koristi kao komerci- nam se da bi nam bilo bolje da se prisetijalni termin, drugi ga shvataju kao umet- mo Najtovog odustajanja od definisanja, nički. Da li je definisan formom, stilom i uzdamo se u ad hok definicije mejnili temom? Ili možda svim ovim zajedno? strima, pre nego da stvaramo složene Da li je deo autorove vizije koja se poma- kritičarske strukture na živom pesku lja dok mu prsti vitlaju nad tastaturom, izdavačke industrije. posebna stranica izdavačevog prolećnog Onima koji se opiru ideji da je mejnkataloga, ili očekivanje čitateljke dok čita strim žanr, predlažemo da pretraže poprvu rečenicu nove priče? Ako je naučna lice lokalne knjižare. Jer ako mejnstrim fantastika žanr, zar nije to i mejnstrim, nije žanr, onda nužno mora da obuhvati makar bio definisan samo svojim suprot- najrazličitije vrste proze: ljubavni roman, nostima? Zar ne bismo mogli reći da je avanturistički roman, horor, triler, krimejnstrim onaj žanr koji ne sadrži van- mi-roman i, da, naučnu fantastiku. zemaljce, vampire, kauboje, detektive ili romantične heroine? Osim ako ih sadrži. Na šta ukazujemo kada kažemo Čitaoci i pisci naučne fantastike se naučna fantastika U naslovu ove knjige piše „naučna poslednjih pedeset godina bore da defantastika“. S obzirom na nelagodnosti finišu ovaj žanr. Postoji vebsajt (uvek u vezi sa ograničenjima žanra, na koji postoji vebsajt) gde se nalazi lista sa penačin priče iz ove knjige pripadaju nadeset različitih definicija žanra koje su učnoj fantastici? predložili neki od najznačajnjih pisaca i Jedan od standarda koji se često konajpromoćurnijih kritičara. Nijedna nije u potpunosti zadovoljavajuća. U stvari, riste kako bi se mejnstrim književnost jedan od najvećih umova naučne fantasti- razdvojila od naučne fantastike jeste da ke, Dejmon Najt, slavno je digao ruke od se ukaže na to do koje mere je priča o projekta i napisao: „Naučna fantastika je kojoj je reč posvećena ispitivanju indiono na šta mislimo kad to kažemo.“ To vidualnih karaktera. Kako bi opovrgao je dosta prikladno uzevši u obzir trenut- pretpostavku da se SF u osnovi ne bavi no stanje naučne fantastike. Područje ličnostima, Vels je istakao da „prikazati koje zahvata ovaj žanr proširilo se jer su kako se čudne stvari dešavaju čudnim granice sa srodnim žanrovima – uklju- ljudima jeste isuviše čudnovato.“ Mnogi čujući i mejnstrim – postale propustive. mejnstrim kritičari su se složili sa njim, Ogromno je i sadrži različitosti koje bi s pretpostavkom da se „čudna“ ličnost (u zaista zapanjile autore koji su pisali za smislu individualna, jedinstvena) nalazi Astounding četrdesetih i pedesetih. Ako u centru svakog književnog dela, i da stoga naučna fantastika nije književnost. 3 Videti: Feeling Very Strange: The Slipstream Međutim, Velsova tvrdnja nikada Anthology, ur. James Patrick Kelly i John nije bila u potpunosti istinita, čak ni Kessel 31


kada je njegov sopstveni opus u pitanju. U poslednjih četrdeset godina veliki deo naučne fantastike se okrenuo istraživanju karaktera junaka. U ovoj antologiji ćete pronaći mnoge priče koje se jednako bave ljudima koliko i idejama, i koje koriste naučno-fantastičnu osnovu kako bi analizirala ljude koji su individue baš kao i u bilo kojoj realističkoj priči. Zigurat Džina Volfa transformiše priču o dolasku putnica kroz vreme iz budućnosti u psihološku studiju o vuku samotnjaku, njegovim problemima sa ženama, pitanjima muškosti, nasilja, sumnje u sebe i samoodređenja. Šta je ono u šta možemo biti sigurni? Priče Milhauzera, Kelija, Faulera, Vilisa, Mekhjua i Diša ne govore toliko o tehnologiji ili budućnosti, koliko o ljudima čiji su životi zarobljeni u nesigurnostima koje izranjaju iz fantastične premise, i koji pokušavaju da se nose sa sopstvenom egzistencijom. Drugi aspekt tvrdnji da se naučna fantastika ne bavi ličnostima tiče se tvrdnje da je SF književnost ideja. I to jeste istina za većinu SF-a. I ovde je, međutim, bilo stapanja, ovoga puta sa mejnstrimom koji se kretao ka žanru. U poslednjih četrdeset godina postmoderna književnost je preispitivala centralnu ulogu karakterizacije u književnosti. Postmodernisti ne mare za ličnosti; Vilijam Ges u knjizi Književnost i životne činjenice kaže da su junaci samo crne oznake na papiru. Ono što je bitno je igra, satirični efekat, filozofska spekulacija, izneverivanje očekivanja, lepota rezultata. Tako T. C. Bojlov Pristojan čovek igra apsurdne igre sa studijom primata Džejn Gudal, a 93990 Džordža Saundersa preuzima hladnokrvnost naučnih izveštaja kako bi i načinom pripovedanja predstavio neljudskost ljudskih bića. Don DeLilo koristi svemirski stanicu i Treći svetski rat kao postavku, ali ne i kao predmet priče, stvarajući jezikom tehnologije gotovo ljubavnu priču. Priče Ursule Le Gvin, Letema, Šolca, Kesela i Margaret Atvud takođe nisu zasnovane 32

na istraživanju karaktera, već koriste SF za istraživanje ideja, društvene komentare i igranje igara. Ostali metode u pisanju SF-a: Korišćenje SF premise kao metafore. U Pinčonovom romanu „duga gravitacije“ je parabola kojom se opisuje raketa V2, lansirana iz Nemačke, koja u atmosferi stvara lûk do Londona. Ovo svojstvo parabole je često bilo prisutno u naučnoj fantastici, čak i u njeno „zlatno doba“, ali je još uočljivije u umetničkom SF-u. Oni koji odlaze iz Omelasa Ursule Le Gvin koristi SF pozadinu za pripovedanje političke parabole. Švarcvald radijus Koni Vilis koristi fiziku crnih rupa kao metaforu izolovanosti ljudi zarobljenih u ratu, neumoljivo vođenih ka sopstvenoj smrti. U Okorelim kriminalcima Džonatan Letem koristi kliše iz naslova kako bi stvorio pozadinu za istraživanje odnosa sina sa ocem. Metafikcijske igre: Devet milijardi imena boga Kartera Šolca pozajmljuje najpoznatiju priču Artura C. Klarka kako bi ismevao mogućnosti stabilnog jezičkog značenja. Marsovski agent, planetarna romansa Majkla Šejbona veselo se osvrće na palp ikone, koristeći ih samosvesno u sopstvene svrhe. Realizam budućnosti: Angulem Tomasa Diša i Dame i gospodo, ovo je vaša kriza Kejt Vilhelm, prikazuju nam svakodnevni život u bliskoj budućnosti. Delovi slagalice Moli Glos iznose humanističku zabrinutost zbog budućih biomedicinskih transplatacija mozga; slično tome, Frankenštajnova ćerka Mekhjua nam prikazuje porodicu nakon što je kloniranje pošlo po zlu. Društvena kritika: U Domovanju Margaret Atvud koristi koncept vanzemaljaca kako bi došla do feminističkih istina. Prošlost i sadašnjost. Samo mesto za stajanje je priča o putovanju kroz vreme izvrnuta naopako. Kao i većina savremenog SF-a i onoga što mu je blisko,


pokazuje interesovanje za 19. vek koji se smatra poreklom i ogledalom savremenog društva. Slično tome, Čarobnjak Vest Orindža koristi izmišljene izume Edisonove laboratorije kako bi predstavio uvide o ljudskom karakteru.

Naučna fantastika bez budućnosti

ovakva predstava o naučnoj fantastici postala dominantna u popularnoj kulturi, dok se književni SF pomerao sve bliže sadašnjosti. Odbacivanje budućnosti kao osnove naučne fantastike smetalo je pojedinim piscima, čitaocima i kritičarima koji su prigrlili SF kulturu4. Čini nam se da je jedna od posledica zbližavanja SF-a i književnog mejnstrima smeštanje priča u sadašnjost, i redukovanje ekstrapolacije u korist eksperimentalne strukture ili naglašavanja karakterizacije. Tradicionalni SF je danas rasparčan, kao što je i nekada bio skrpljen od Gernsbakovih, Kembelovih i parčića palpa. Pokušali su da u jedan isti žanr svrstaju i integrišu različite odgovore na industrijsko doba, napade naučne revolucije na religiju, društvo, i položaj čovečanstva u univerzumu, sa raskalašnim avanturama i gotskim romansama iz popularne književnosti. Zar ima različitijih romana od Frankenštajna Meri Šeli, Poovog Avanture Artura Gordona Pima, 20.000 milja pod morem Žila Verna i Velsovog Kad se spavač probudi? Čini se da su za to vreme palp časopisi, zanemareni (namerno ili ne) od književnosti sa velikim „K“, i uz određeno uniformisanje, uspeli da pretvore naučnu fantastiku u jedinstvenu stvar. Međutim, ako je naučno fantastični žanr ikada imao čvrsto jezgro, u potpunosti posvećeno budućnosti, to vreme je odavno prošlo.

Možda ste primetili da u svim ovim pričama nešto nedostaje, nešto što se toliko povezuje sa naučnom fantastikom da ih odsustvo toga naizgled diskvalifikuje kao SF – budućnost. Budućnost, ako se i javlja u ovim pričama, svedena je na najmanju meru. Radnja priče Salvador, objavljene 1986. godine na vrhuncu umešanosti SAD-a u „surogat rat“ u El Salvadoru i Nikaragvi, smeštena je nekih dvadeset minuta u budućnost. Mnoge od ovih priča se u osnovi dešavaju u sadašnjosti, sa dodatkom neke male tehnološke ili društvene izmene. Druge se dešavaju u prošlosti, u koju budućnost može da se umeša samo ako se pojave putnici kroz vreme. Ostale su spekulativne samo utoliko što nude alternativnu istoriju (alternativna istorija je iz ugla književne teorije, ali i čisto intuitivno, prihvaćena od strane većine čitalaca i pisaca kao forma SF-a, od vremena Čoveka u viskom dvorcu Filipa K. Dika ili Jubilej Varda Mura) Međutim, naučna fantastika pre palp SF-a često ke bila smeštena u sadašnjost. Frankenštajn Meri Šeli, Poove SF priče, čak i većina Velsovih dela smešteni su u Zašto smo ovde? autorovu sadašnjost, a uključuju neku Što nas vraća Letemovom eseju. vrstu fantastičnog upliva, opravdanog Jasno je da saosećamo sa sentimentehnologijom ili naukom – Nautilus ka- tom koji se nalazi u osnovi Letemovog petana Nema, Velsova invazija sa Mar- eseja. U objašnjenju koje je sledilo nakon sa. Tek u palp časopisima budućnost prvog teksta u Village Voice-u, otkrio postaje omiljeno polje naučne fantasti4 Vidi Science Fiction without the Future Judith ke. Celokupan imidž SF-a proizilazi iz Berman (www.judithberman.net/sf-future.html). te budućnosti – filmovi Ratovi zvezda Berman, antropološkinja koja je počela da piše stvaraju fetiš od oživljavanja elemena- naučnu fantastiku devedesetih, primetila je ta palp magazina iz tridesetih, kao što sa određenom uznemirenošću koliko je malo od sadržaja vodećih SF časopisa smešteno u su roboti, vanzemaljci, i pre svega pu- budućnost, ili koliko malo njih rizikuje na planu tovanje kroz vreme. Neobično je što je ideja. Nije jedina koja je zabrinuta zbog toga. 33


je da su urednici, bez njegovog znanja, promenili naslov iz Zar ne možemo svi živeti zajedno?: Viđenje izgubljenog raja žanra u Bliski susreti: prokockano obećanje naučne fantastike. Umesto da bude prihvaćen kao poziv za rušenje barijera, što je bila namera, mnogi su ga doživeli kao optužba uskogrudog žanra koji je propustio da prepozna rad genija na njegovoj teritoriji. Ovaj utisak je bio pojačan Letemovim sopstvenim sumnjivim statusom u naučnoj fantastici: iako dosta objavljivan u žanru, prihvaćen je i u mejnstrimu. Zato je doživljen kao jedan od „li-fi“ ekipe, verovatno neko ko bi okrenuo leđa žanru čim bi dobio priliku. Nije se desilo ništa tog tipa. Istina, Letemova karijera može da posluži kao primer u kontekstu preostalih prepreka kada je autor čitan sa obe strane rascepa. Godinu dana nakon što je napisao esej, osvojio je „National Book Critics Circle Award“ za roman Sva siročad Bruklina, a 2003. godine objavio Tvrđavu samoće koja je postala New York Times-ov bestseler. A ipak, kako i sam kaže, njegov rad u žanru je za mnoge mejnstrim čitaoce i recenzente nevidljiv, ili nebitan. I dok mnogi umovi ostaju skučeni, zidovi koji razdvajaju mejnstrim od naučne fantastike se, u stvari, krune. Pretpostavka da mejnstrim romani smešteni u budućnost ne mogu biti naučna fantastika jer ih nisu napisali pisci naučne fantastike izvire iz jedne vrste tribalizma koji ne dozvoljava preispitivanja. Krajnje je vreme da počnu da se ignorišu slični plemenski urlici žanrovskih konzervativaca koji smatraju da su mejnstrim pisci diletanti koji moraju da popiju Lekoviti SF 101 pre nego što kroče na teritoriju žanra. 2005. godine, tri od dvadeset priča u The Best American Short Stories pripadale su piscima poznatim pre svega po njihovom pisanju u oblasti SF-a. A 2008. godine, pisac sa besprekornim mejnstrim ocenama, Majkl Šejbon, osvojio je nagradu „Nebula“ za Jevrejsku policijsku stanicu. 34

To su samo neka od skorijih dešavanja u onome što smo odlučili da nazovemo Tajnom istorijom naučne fantastike. Iako su godinama preovladavali interesi koji su se opirali zbližavanju, uvek je bilo i onih koji su odbijali da budu vezani ograničenjima bilo mejnstrima, bilo naučne fantastike. Ovi pisci su pisali priče onako kako su jedino umeli; a mesto njihovog objavljivanja je najčešće bilo stvar trenutka u kome su nastale. Nudimo vam ovu zbirku kao dokaz da njihova istorija više ne mora biti tajna. Copyright note: „Introduction to The Secret History of Science Fiction“ copyright (c) 2009 by James Patrick Kelly and John Kessel. First published in The Secret History of Science Fiction, edited by James Patrick Kelly and John Kessel (Tachyon: San Francisco). Translated and reprinted by permission of the editors. „Uvod u Tajnu istoriju naučne fantastike“ (c) 2009 Džejms Petrik Keli i Džon Kesel. Originalno objavljeno u antologiji „Tajna istorija naučne fantastike“, uredili Džejms Petrik Keli i Džon Kesel, izdao Tahion iz San Franciska. Prevedeno i objavljeno uz dozvolu urednika.


PREŽIVETI VESTEROS —Hodor! Hodor!—

Ne znam jeste li primetili, ali u poslednje vreme TV serija „Igra prestola“, snimana po serijalu knjiga „Pesma leda i vatre“ Džordža Martina stekla je izvesnu popularnost među fanovima. Ove godine, serija je ušla u petu sezonu, a već četiri godine delimično se snima u susednoj Hrvatskoj. Pitali smo troje statista, Maju, Sanju, i Maria, da podele sa nama utiske sa snimanja. Da obrate pažnju oni koji se nadaju da bi u nekoj sledećoj sezoni, na primer, Đavolja varoš mogla da glumi neku dornjansku nedođiju. Emitor: Kakve ste uloge igrali? Jeste li ušli u emitovani materijal? Mario: Bio sam plemić u Kraljevoj Luci dve godine, i sad posljednju sezonu sam bio i ministrant i seljak, i da, ušao sam u emitirani materijal u sve tri sezone sto smo snimali. Sanja: U drugoj sam sezoni bila plemkinja, vidi me se nešto, ali ako prstom pokažem svojima – to sam ja, onda me prepoznaju, inače mislim da ne bi. Prošle godine, odnosno ove sezone, sam bila sparrow supporter, dno dna siromašna – kad god je trebalo nekog jadnog gurnut u prvi plan, ja sam bila tamo. U jednoj sceni sam nekakva žena trgovca

koja se kao fura na plemkinje, ali sve to izgleda dosta jeftino i ove godine se vidim u jednoj sceni, ali nisam posve zadovoljna s obzirom na to da sam u toj sceni imala čak i riječ za izgovoriti, a koju su naposljetku izbacili. Maja: Ja sam bila u drugoj sezoni sa Sanjom, a tada smo upoznale i Maria. Uloga je bila plemkinje, statista sa zadatkom i da, vidim se konkretno u dve scene. E: Kako se postaje statista? Kako izgleda prijava, selekcija…? Sanja: Dakle, negdje u 6. mjesecu već se na Facebook stranici produkcijske kuće Embassy pojave online prijave. Prve

35


godine je bilo više-manje stihijski, spomenulo se na lokalnom radiju i to je to. Sada se ispunjavaju online prijave i dolazi se na kasting uživo koji je organiziran u više gradova, a datumi ovise o tome kada se počinje snimati tamo. Na kastingu se ispuni prijavnica vrlo slična online prijavnici (dob, visina, težina, gdje bi statirao, bi li se skinuo za potrebe serije i sl.), jedina razlika je što u online prijavnici ti sam šalješ svoje fotke, a uživo te poslika njihov fotograf. E: Kako je izgledalo samo snimanje? Pripreme, probe, ponavljanja? Je li bilo naporno, jesu li vas hranili? Mario: Snimalo se po cijeli dan, jer je i samo jednu scenu trebalo snimati iz svih mogućih kuteva… U mojoj prvoj sceni, kad slavimo Joffreyev rođendan, može se vidjet da je sunce čas na jednoj čas na drugoj strani – em je jutro em je poslijepodne, a sve ista scena. Za posebne scene smo imali i pripreme: jednu scenu pobune iz smo prvo dan prije isprobali na nekom parkingu, pa onda tek sutradan snimali. Maja: Bila je i proba s kaskaderima. Mario: I uvijek svaku scenu prvo probamo bez glumaca, i onda kasnije oni dođu pa probamo opet i s njima, pa tek onda snimamo finalno. A po mom mišljenju hranili su nas dobro. Nekima ne pašu lunch paketi, al sam ja bio sretan jer mi netko daje hranu besplatno. Kad smo snimali male scene druge godine, imali smo isti meni kao i glumci. Maja: Samo snimanje je meni bilo super, odlična atmosfera, glumci su bili friendly, bilo je i ponavljanja iz vise kuteva ali je nekako brzo išlo. Hranili nas doručak, neki gablec i ručak kad je bilo cijelodnevno snimanje. Inače u svakoj pauzi dijelili vodu svima, a kad smo dosta na suncu stajali čuvali su nas suncobranima. Sanja: Prve godine su bili nešto slabiji, ali zadnje su nas stvarno šopali užinama, ručkovima, sokićima… Nitko nikad nije bio gladan. 36

Maja: Sanja i ja jednom nismo stigle na svoj gablec pa nam je Piter donio svoju naranču. To je bilo simpa.

E: Šta biste želeli da su vam dali da ponesete sa seta? Koji vam je događaj sa snimanja bio najupečatljiviji? Jeste li upoznali nekog zanimljivog (ne samo poznate glumce)? Maja: Nisam pomislila da nešto uzmem sa seta. Uspomene imam u obliku slika i autograma. Htjela sam baciti cipele u kojima smo bili. Mario: Nisam razmišljao da bih nešto ponio sa seta a ako bih mogao, onda bi to bio kostim u kojem sam snimao u trećoj sezoni, jer mi je bio odličan! Al sa ove godine snimanja imam grižnju savjesti jer sam iz dosade potrgao rekvizit sušene smokve, tako da bih se valjda sad jako grizao da sam nešto baš uzeo. Sanja: Prve godine nosila sam prekrasan broš koji me zapravo milijun puta ubo u rame tijekom snimanja scene luđačkog trčanja, ali jako rado bih da sam ga mogla nekako… pa, maznuti.


Mario: Bilo mi je previše dobrih događaja da bih izdvojio samo jedan, ali mi je definitivno značilo kad su me koordinator Collin pitao bavim li se inače glumom, jer sam odlično odradio tu istu scenu u kojoj smo mi plemići jedva izvukli živu glavu… Sada znam da oni svakoga hvale i da im je to metoda da nas natjeraju da budemo još bolji, al ja sam zbog toga krenuo na glumu i sad se već treću godinu time bavim. Upoznao sam puno dobrih ljudi s kojima sam i danas u kontaktu, između ostalog i Sanju i Maju, a bilo je i svakakvih „zanimljivih“ čudaka pa eto da i takve vidim. Sanja: Najupečatljiviji trenutak sa snimanja bio je također u drugoj sezoni kad sam se tijekom snimanja te scene luđačkog trčanja zaletjela u Lannisterovog stražara koji je trčao u suprotnom smjeru. Ne znam točno što se dogodilo, ali spektakularno sam odletjela u zrak i tresnula na leđa. Pad je očito gadno izgledao, iako mi nije bilo ništa, da sam morala otići sa strane da me liječnik pregleda, a kad sam se vratila na set dobila sam i spontani pljesak (ove godine saznala sam da ga je pokrenuo upravo najdraži kolega statist, Mario). Kasnije su mi prilazili i pitali me je li pad bio dogovoren i jesam li profesionalna kaskaderka. Maja: Povezat cu se na istu scenu koju smo odvojeno snimale: nas dve u centru pažnje kamera i svih. Naime, dohvatili nas se „seljaci“ pa nas dve plemkinje tukli i svašta i sjećam se kasnije jednog starijeg statista kako je komentirao da mu je sve tako stvarno izgledalo i tužno da se htio ubaciti da nas obrani. Sanja: Glumci su mi, naravno, bili najzanimljiviji, onda kolege statisti s kojima se čujem i nalazim, a od ostatka ekipe mi je možda najzanimljivija bila žena iz produkcije zadužena za zvuk koja mi je ispričala svoju zanimljivu životnu priču o tome kako je od običnog statista došla do produkcije „Igre prijestolja“, što je naravno ono što bi većina statista stvarno htjela. A bila je utoliko

zanimljivija što je u jednom trenu bila i dvojnica Xene ratnice. Maja: Meni su super sjećanju ostala dva frizera iz Britanije koji su mi svaki dan umetke stavljali i frizuru radili… Trajalo je to i preko sat vremena. E: Da li biste ponovili celo iskustvo, i kome (kakvom tipu osobe) biste preporučili da se bavi statiranjem? Mario: Onima koji su fanovi serije i koji vole nepredviđene situacije i ekstremne vremenske uvjete, a ne onima kojima je teško rano ustajat ili cijeli dan slušat i radit šta ti netko drugi kaže. Sanja: U domaćim serijama obično sjediš u kafiću i piješ čaj nekoliko sati ili prolaziš ulicom 15 puta. U „Igri prijestolja“ scene su puno zahtjevnije, naročito scene borbe, i u njima smo, rekla bih, puno više od pukih statista. Na kraju krajeva, produkcijska ekipa je nekoliko puta izjavila, što uživo, što u videima, da nema statista da ne bi bilo ni serije. Preporučila bih statiranje osobama koje su, naravno, fanovi, a onima koji nisu bih rekla da ako nemaju čelične živce i dobru volju za ranim ustajanjem, ponavljanjem nama besmislenih scena po 30 puta i ponekad vrlo dugim i nama besmislenim čekanjima na setu da se radije ne prijavljuju. I da, naravno, ponovila bih iskustvo, nadam se već ove godine Maja: Ponovila bih i nije mi nimalo žao sto sam išla, niti mi teško palo rano ustajanje kao sto su Sanja i Mario rekli. I definitivno preporučam iskustvo fanovima i svima koje zanima kako to izgleda „iza kulisa“ jedne tako velike produkcije. E: Hvala svima na učešću.

37


HUGO, SKAČI DESNO! —puppies!—

Ovogodišnje nominacije za prestižnu nagradu „Hugo“ izazvale su veće interesovanje nego obično. Sve manje slušamo o delima, sve više o kontroverznom procesu nominacija, ličnim sporovima, i povlačenju kandidata iz protesta. Odlučili smo, stoga, da pitamo neke učesnike severnoameričke scene za mišljenje. Naši sagovornici su bile Lora Peri, pisac (http://www.lauraperryauthor.com/), i Šarlot Ešli, pisac, izdavač i kritičar (http://once-and-future.com/), učesnice konvencije Worldcon, na kojoj se nagrada dodeljuje.

EMITOR: Nagrada „Hugo“ je i ranije kod fanova i komentatora imala reputaciju „političke“. Ove godine, međutim, izgleda kao da se samo o politici i govori. Zašto? LORA PERI: Sve nagrade su „političke“. Prethodnih godina, mnogi autori su ohrabrivali svoje obožavatelje da glasaju za njih. Moj utisak je da je ova godina drugačija zato što, umesto da se autori „reklamiraju“ kao pojedinci, grupa ljudi sa političkim ciljem udružila se i mobilisala veliki broj ljudi da glasa za određene knjige. ŠARLOT EŠLI: Tužna/Besna štenad5 nisu tek preporučila rad za koji smatraju da je vredan. Izabrali su po pet 5 konzervativni/desničarski aktivisti koji tvrde da je Worldcon pristrasan prema liberalima ili levičarima

38

radova u svakoj kategoriji i rekli svojim sledbenicima da ih nominuju bez obzira na to da li im se dopadaju, i da li su oni te radove uopšte čitali. Veliki broj ljudi koji je nominovao ta dela učinio je to iz ideoloških razloga, da bi se „osvetio zastupnicima socijalne pravde“. Sva je književnost politička, ali proces nominacija za Huga nikad to nije bio ovako direktno. E: Čini se da je upravo to glavna zamerka Tužne/Besne štenadi: političko glasanje (umesto glasanja na osnovu zasluga). Je li bilo sličnih slučajeva ranije, možda na drugoj strani političkog spektra? ŠE: Koliko ja znam, ne. Ranije su nominacije bile vrlo razuđene (prošle godine, samo tri kratke priče dobile su 5% nominacija, tako da se glasalo samo za njih tri), i pokrivale su širok raspon ukusa i preferencija. LP: U vremenu društvenih promena, uvek ima ljudi koji se ukopaju i pokušavaju da ih spreče. Zapravo, konzervativni političari na saveznom i državnom nivou ovde u SAD koji pokušavaju da razvrgnu socijalnu pravdu i jednakost koriste istu argumentaciju kao Tužna štenad: insistiraju da postoji zavera na levom političkom krilu čiji je cilj da ove promene progura. Istorijski, to je bio tipičan argument ljudi koji pokušavaju da ubede bilo koga ko bi ih slušao da se


velike promene ne odvijaju na nivou celog društva. ŠE: Semjuel Dilejni se slaže s tobom. Prema tzv. „Čipovom proročanstvu“, znamo da se promena konačno događa kada moćni počinju da paniče. Ovo je upravo to. E: Kakvi su radovi nominovani ove godine? ŠE: Nisam ih još sve pročitala – pisaću prikaze pred dodelu nagrada – ali ono što jesam je prilično bezukusno. Izgleda kao da su ih birali po bljutavosti. Ima ipak nekoliko većih, popularnih knjiga koje su uspele da prevaziđu blokovsko glasanje. Leki i Edison, „Problem tri tela“. LP: Da, ni ja nisam stigla da pročitam sve nominovano ove godine. Ali, slažem se sa Šarlot u vezi sa onim što jesam. Potpuno zaobilaze sva filozofska i društvena preispitivanja po kojima je SF dugo bio poznat. E: Šta mislite da bi ovo moglo da znači za Huga i druge nežirirane nagrade? Jesu li ih Štenad trajno pokvarila, ili će ovo biti usamljeni incident?

LP: Pretpostavljam da će biti imitacija. A organizacije će, htele to ili ne, morati da se prilagode ovakvom ponašanju. ŠE: Možda ćemo videti još neku blokovsku nominaciju Besne štenadi, ali koliko će njih biti spremno da plaća kotizaciju od četrdeset dolara svake godine? Postoji i nezanemarljiva šansa da će pravila za nominacije biti promenjena. E: Konačno, šta mislite o autorima koji su odbili nominacije Štenadi? ŠE: Mislim da su ispravno postupili. Ova godina je trajno obeležena, bez obzira na to šta mislimo o njima i njihovom radu. Niko ne želi nagadu samo zato što je grupi ideološki ostrašćenih ljudi rečeno da tako glasaju. A izgubiti kada najviše glasova dobije opcija nedodeljivanja nagrade nije ništa bolje. LP: Na duže staze, mislim da će se ljudi prosto pretvarati da se cela ova godina nije ni dogodila. Videla sam nešto slično sa nagradama u drugim sferama – dobio ili pobedio, niko ne želi da ima veze sa ovakvim zamešateljstvom. E: Hvala obema na uloženom vremenu!

39


PRIČE O FILMOVIMA —prikazujemo—

„Izgubljeni svetovi srpskog filma fantastike“ Jovana Ristića (novinara Bete, pisca, i selektora Festivala srpskog filma fantastike) i Dragana Jovićevića (urednika rubrike Kultura u NIN-u i programskog direktora Festivala), a u izdanju Filmskog centra, predstavlja jedinstven istoriografski, kataloški i filmološki pregled domaćeg žanrovskog stvaralaštva (od „Fauna“ iz 1924. do „Petog leptira“, prvog srpskog 3D filma iz 2014.), a rad na njoj trajao je mukotrpne četiri godine. Povodom ovog izdanja razgovarali smo sa autorima.

Dragan Jovićević i Jovan Ristić (foto: N.Čović)

EMITOR: Posetioci promocija već su mogli da čuju odgovor na ovo pitanje, ali vredi ponoviti ga: zašto ste se odlučili na ovakav poduhvat? Jovan Ristić: Da sačuvamo te filmove od zaborava. Da pokažemo da istorija srpskog filma nije samo realistička, već se tu i te kako provlače fantastički motivi. U ovoj knjiži nalaze se vredna dela, a u poslednjih petnaestak godina javlja se i ozbiljna (po broju filmova) produkcija kratkog filma. 40

Dragan Jovićević: Zato što smatramo da ti ljudi koji praktično ni iz čega prave film zaslužuju katalog i podršku. Mi smo za tu proizvodnju donekle i odgovorni, jer smo ih preko Festivala srpskog filma fantastike na to i podsticali. Neki od tih filmova su ekskluzivno i snimljeni za Festival. Spontano smo krenuli u sve ovo 2010. godine, a prvobitna ideja bila je da to bude brošura. Jovan Ristić: Međutim, vrlo brzo smo stigli do nemalog broja filmova.


E: Kako ste se odlučili za naslov? DJ: To je, u stvari, naslov jednog dela programa Festivala, a mislili smo da bi inače sve to bilo zaboravljeno. JR: U knjizi se radi o nekoj vrsti paralelne kinematografije, i paralelne istorije srpskog filma. E: Šta biste izdvojili iz sadržaja kao najznačajnije, šta kao najzanimljivije? JR: Svest da imamo fantastički film devedeset godina. Najraniji film za koji smo našli, „Faun“ Ernsta Boša, proizveden je 1924. godine, a uz sav trud nismo sigurni da znamo sve, da smo sve našli. DJ: Morali smo negde da stanemo, i stali smo posle četiri godine rada na broju od 250 naslova. Kao najzanimljivije bih izdvojio serijal Miroslava Lakobrije o Pacijentu, njih šest, kao i filmove Marka Milovića (trilogiju „Dunwich Horror“ i film „Koncentrat“). Dok je „Koncentrat“ neka vrsta horor komedije, ostali filmovi su više barokni. JR: Adaptacija Lavkrafta je samo delimična, ali tu su motivi i atmosfera. Milović radi jezu kao malo ko. E: Obogaćeni naknadnom pameću, da li biste nešto uradili drugačije, i šta? DJ: Verovatno ne bismo radili zajedno. Lepo smo se slagali, ali da nismo radili zajedno to bi dosta drugačije izgledalo. Ovako su u knjizi neke stvari koje ja ne bih stavljao, i neke koje Jovan ne bi. Za ovu knjigu su prvi put koliko ja znam rađene filmološke analize kratkih filmova, kao da su kompletna kinematografska dela. To ne bih menjao. JR: Ja sam razmišljao u širem kontekstu: istorija žanra u istoriji kinematografije. Da li tu postoji tradicija, šta smo sve imali na zajedničkom prostoru, kako se iz nekih krugova na FDU razvila cela scena... E: Koji deo posla vam je bio najteži? DJ: Pisanje.

JR: Pisanje je uvek najteže. Lepo je kad imaš ideje, znanje, ali kada to sve treba sročiti... DJ: Mi živimo od pisanja, a onda, posle posla, treba pisati još. Prikupljanje filmova je, na primer, prošlo mnogo lakše nego što smo očekivali. JR: Fotografije uglavnom potiču iz ličnih arhiva, a niko nas nije odbio. Neki su nas ignorisali, neki su obećali pa nisu ništa uradili, ali niko nas nije direktno odbio. Još su ovde neke od tih fotografija i premijerno objavljene. E: Za kraj, kojoj je publici namenjena ova knjiga? DJ: Ovakve stvari su namenjene fanovima. Međutim, ovu knjigu bismo preporučili i stručnjacima, filmolozima, filmofilima, filmadžijama... Ali, možda će nekog inspirisati da snimi film po njoj, ko zna? Moja prethodna knjiga je bila deo jednog naučnog rada na FDU, a po njoj je neočekivano snimljen film „Beskrajni hodnik“ Bojana Stefanovića, koji se zatim našao baš u ovoj knjizi. JR: Izdavač je već na prvom sastanku molio da knjiga ima malo širi karakter. DJ: I otišli smo šire! JR: Potrudili smo se da prođemo kroz sve filmske i kritičarske škole. DJ: Hteli smo da bude atraktivno napisana, kao što se sada pišu te malo stručnije knjige. Ozbiljno, ali u tom storytelling stilu. Ovde, zapravo, pričamo priče o filmovima. E: Hvala obojici.

41


Strava umirućeg sela (i grada): Zavodnik Dejana Ognjanovića Filip Rogović

Izrazito aktivan niški pisac, kritičar, prevodilac i esejista, Dejan Ognjanović, koji od 2012. nosi i titulu doktora, dobijenu odbranom rada u kojem istražuje razvoj horor žanra u anglo-američkoj književnosti, dodao je prošle godine svom nemalom opusu i knjigu pod naslovom Zavodnik. Posredi je njegov drugi roman, u kojem nastavlja svoj dijalog sa tradicijom žanra kojem se, kao teoretičar i praktičar, posvetio. Zavodnik će, naime, osim kao uzbudljiva priča, ljubiteljima književne strave biti zanimljiv i kao očigledan omaž ili replika na osvedočeni horor klasik iz 1898. – Okretaj zavrtnja američko-engleskog pisca Henrija Džejmsa. Ne samo da se, poput slavnog uzora, opredelio da priču iznese glasom nepouzdanog pripovedača, i da mu je jedan od osnovnih ciljeva ambivalentnost i nedorečenost teksta, koje treba da omoguće više različitih tumačenja, i da ostave čitaoca u nekoj vrsti prijatno nelagodne nedoumice i nezadovoljene znatiželje, nego su i sve ključne tačke zapleta preslikane i prenesene u domaće ruralno okruženje. Glavni lik romana je magistrand na katedri za Engleski jezik i književnost Niškog univerziteta, kojeg bogati biznismen angažuje da letnji raspust provede u selu Špaj, nadomak Niša, ne bi li deci njegovog prerano preminulog brata davao časove engleskog jezika. Došavši u polumrtvo selo, u kojem živi još samo nekolicina staraca, profesor uviđa da bi njegova prava misija trebalo da bude da dvoje simpatične dece – Miloša i Bilju – nekako izbavi iz tog okruženja, i otrgne od pogubnog uticaja njihove sujeverne 42

babe, Grozde, sa kojom, ostavši bez oba roditelja, odrastaju. No, kako dani i poglavlja odmiču, profesor se suočava sa sve snažnijim nagoveštajima da u domaćinstvu u kojem se obreo vrebaju daleko strašnije opasnosti od nemaštine, nehigijenskih uslova života i nazadnih staričinih pogleda na svet, kojima su dečica izložena, u odsustvu mlađih staratelja ili makar društva vršnjaka: Pred kućom se pojavljuje iskasapljeni leš psa koji je napao malog Miloša, komšije zakukuljeno i zlokobno govore o pokojnom ocu profesorovih učenika, a deca samouvereno i ubeđeno tvrde da će se on vratiti iz groba, i ponovo biti uz njih…


Pojavivši se pred čitaocima čitavih jedanaest godina posle Ognjanovićevog prvenca, romana Naživo, Zavodnik donosi napredak u jeziku i pripovedačkoj veštini. Ognjanović svakako nije rođeni majstor stila, ali uspeva da stvori ubedljiv rukopis, među čijim su najvećim vrlinama dobro dočarana atmosfera sela u odumiranju i niz efektnih, jezivih scena, među kojima su jednako dobre i one koje se odigravaju noću, i one koje nas iznenade, usred bela dana. Osim toga, (tokom većeg dela romana potisnuti) konflikti između likova u potpunosti su oživljeni, dinamični i prizivaju reakcije čitaoca, tj. neizbežne simpatije prema jednoj ili drugoj strani, ili prema obema naizmenično. Ognjanovićevo pripovedanje je realistično i detaljno – bujna priroda u zabačenom kraju, način života, navike i običaji u seoskom domaćinstvu, ponašanje i govor dece, babe Grozde, i ostalih meštana – sve to kao da je zabeleženo okom kamere, dajući sliku i priliku ruralnog juga Srbije. Dok roman odmiče, ukazuju se bar dva značenjska sloja u kojima se može slutiti osnovna unutarnja motivacija za pisanje priče. Pre svega, izuzetno je upečatljiv motiv propadanja sela, koji se nameće u prvom planu, dok se iz drugog, implicitno, ali prilično jasno, nazire i propast celog nesrećnog srpskog društva. Dosta pažnje je posvećeno i postavljanju neodlučnosti između racionalnog i sujevernog, tj. realističnog i natprirodnog tumačenja priča o prošlosti porodice u kojoj se profesor zatekao, a prvenstveno u vezi sa rođenjem i životnim putem pokojnog oca, Mihajla. Iz šturih reči meštana, profesor uspeva da shvati da je imenovani bio daleko od omiljenog u toj sredini, i da je, naprotiv, oduvek važio za nekakvu nečastivu, prezrenja vrednu ličnost, za čiji se dolazak na svet vezuju za nekakve nejasne rituale, magiju – bogohulne pojave, o kojima se samo šapuće, ili govori tek u natuknicama. Profesor

sve te nagoveštaje odbacuje kao sujeverje, i u njegovom tumačenju, priča o Mihajlu postaje dobro poznata priča o tome kako osobene ličnosti (Mihajlo je, naime, bio senzitivni, nadareni slikar) postaju predmet neshvatanja i prezira u malim, zaostalim sredinama. S druge strane, osim uverenja baba Grozde – svakako najupečatljivijeg lika u knjizi! – i dece, da će se pokojni Mihajlo vratiti, čitav niz događaja i detalja na koje pripovedač nailazi nagoveštavaju da u svim tim govorkanjima i šuškanju itekako ima istine. I ne samo da se sluti da bi ta fantastična priča o nekakvoj demonskoj Mihajlovoj prirodi mogla biti verodostojna, nego su i lik babe Grozde i njen prisni odnos sa decom toliko dobro postavljeni, da u izvesnim trenucima mogu izazvati i simpatije čitalaca, budeći istovremeno i prezir prema profesoru koji želi da razori jedan svet svojim nerazumevanjem i ingnorantskim, rigidnim stavovima. Zavodnik se, takođe – a što potpisniku ovih redova deluje i najzanimljivije – može tumačiti i kao priča o potrazi za smislom, koja implicira zaključak da je takva potraga za čoveka beznadežna iako je glavni lik toga blaženo nesvestan. Naime, on u zaostalo selo dolazi kao obrazovan čovek i predstavnik naprednog, prosvećenog sloja društva. I mada je sve vreme ubeđen da Miloš i Bilja mogu da prožive smislen život vredan življenja samo ako pobegnu iz Špaja i od baba Grozdinog pogubnog vaspitavanja, i ako uspeju da dobiju obrazovanje dostojno njihove inteligencije, u sredini koja je emancipovanija i udobnija – neprekidno je očigledno da on, kao predstavnik tog „drugog sveta“, koji će, šta više, uskoro poneti titulu magistra filoloških nauka, niti je srećan, niti se bavi ičime što se može nazvati smislenim, i što ga istinski ispunjava. Svoj magistarski rad, koji bi trebalo da bude vrhunac njegove dotadašnje akademske karijere, doživljava kao nužno zlo, a sa niškog asfalta beži na selo, da bi predahnuo, očigledno 43


nezadovoljan, umoren, možda čak i zgađen nad svojim urbanim životom mladog intelektualca. Begunca od tog, takvog, života, zatičemo u maštanju o tome kako će „spasiti“ mališane kada im pomogne da se i oni priključe upravo tom istom, takvom, životu. Ne našavši smisao u svojim aktivnostima u gradu, tu prazninu nastoji da popuni „popravljajući“ tuđe živote, i ovo se, koliko kao slika o uzaludnosti potrage za smislom, može videti i kao izraz gorkog razočaranja u vrednosti, dostignuća i perspektive savremene civilizacije… Ipak, postavivši sebi zadatak da ovaploti golicavu nedorečenost i nezaokruženost, koja prosto ne dozvoljava da se bilo koje tumačenje samouvereno i s punim pravom brani – onakvu nedorečenost kakva više od veka izaziva prijatnu frustraciju i fascinira čitaoce Džejmsovog remek-dela – Ognjanović i ne zalazi dublje u istraživanje bilo koje od pomenutih tematika. I odumiranje sela, i tenzije između racionalnog i tradicionalnog pogleda na svet, i pritajena psihološka i metafizička kriza koja je zadesila glavnog junaka, nisu onako pažljivo opisani da bi bili dovedeni do svojih krajnjih ishodišta, već da bi svojom uverljivošću dali podršku osnovnom, unapred sračunatom, žanrovskom efektu, koji roman treba da ostavi na čitaoca. Njegov prvenstveni cilj jeste da bude efektan horor, i u tome u dobroj meri i uspeva. Među mane rukopisa može se ubrojati povremena raspričanost pripovedača: pojedini delovi bili bi efektniji i srećnije uklopljeni u celinu kada bi bili kraći. Zatim, pojedini pasaži, uglavnom ironično intonirani, u kojima pripovedač svoje opservacije iznosi kolokvijalnim jezikom, možda doprinose da tekst zvuči savremeno, ali donekle razbijaju atmosferu. Najzad, s obzirom na to u kojoj se meri delo oslanja na Džejmsov čuveni rukopis, neizostavna su, mada svakako nezahvalna, poređenja krajnjih dometa Zavodnika i Okretaja zavrtnja: 44

Ekonomisanje informacijama i natuknicama o mogućim rešenjima nedoumice nepouzdanog pripovedača svakako je elegantnije i efektnije u Džejmsovom delu. S druge strane, Ognjanovićev tekst je duži i kompleksniji, zahvaljujući očiglednoj potrebi autora da, prateći pri tom strogo Džejmsovu strukturu, ostavi čitav niz komentara o različitim pojavama… I možda nas upravo zato kraj Zavodnika može ostaviti u delimičnom nezadovoljstvu, budući da su njegovi značenjski potencijali (koji upravo potiču iz te želje autora da se o pojedinim temama izrazi) stavljeni u drugi plan, zarad žanrovske „pravovernosti“ i utiska. No, kako god bilo, ovo jeste dobar roman – ako ne i bolji, onda svakako na nivou ranijih radova pisca.


Tito stiže iz Haga:

Slobodanida Bobana Kneževića Filip Rogović

Lik druga Tita sa četničkom kokardom na glavi zagolicao je maštu čitalaca krajem avgusta protekle godine, kada se pojavio na naslovnoj korici „Slobodanide“. Posredi je, naravno, četvrti roman Bobana Kneževića – pisca, izdavača i urednika, kojeg domaćim ljubiteljima NF nije potrebno naročito predstavljati. Premda se njegova dela, kako i sâm voli da ističe, prilično razlikuju, čitaoci koji su ga prethodnih decenija pratili prepoznaće već na početku novog ostvarenja postavku i postupak kakve su kod Bobana i ranije imali prilike da vide. Naime, u priču nas uvodi pomoću lika koji se nalazi u misterioznim, vanrednim okolnostima, koje se razlikuju od njegovih uobičajenih iskustava u već oneobičenom svetu čiji je deo, a da su pri tom te okolnosti i njemu nejasne, što proizvodi tenziju i nelagodu. Okruženje u kojem smo se ovoga puta zatekli jeste alternativna Srbija 2006. godine, a poprište većine zbivanja u romanu jeste Karusel, neka vrsta velike diskoteke, sagrađene na Velikom Ratnom Ostrvu, u kojoj posetioci ostavljaju pozamašne sume novca da bi svoju svest preneli u glave androida sasvim nalik ljudima, takozvanih avatara, koji su napravljeni po likovima slavnih ličnosti srpske istorije, kao što su Ivo Andrić, Vuk Stefanović Karadžić, Dositej Obradović, Petar Petrović Njegoš, Milena Barili, Mileva Ajnštajn, i mnogi drugi. Potom, tako „prerušeni“, oni anonimno uživaju u ludom provodu. U prvom poglavlju, službenik obezbeđenja u Karuselu, čija svest je preseljena u avatar Koste Abraševića, ima zadatak da naročito pažljivo prati ponašanje

posetioca prerušenog u Njegoša. Sudeći po tom posebnom tretmanu, zaključuje on, posredi je neka veoma značajna ličnost. No, osim misterioznog „Njegoša“, u objektu se pojavljuje se i devojka Fiona, koja, kako se „Kosti“ čini, uopšte i nije avatar, što ga dodatno zbunjuje. Ipak, iako je postavka zanimljiva, nelagoda koju Boban pokušava da dočara nije onoliko ubedljiva, zgusnuta i živa, kao u nekim od njegovih ranijih radova (npr., u romanu „Poslednji Srbin“, i noveli „Vampirijada“), a prestup koji „Njegoš“ čini (napuštanje zgrade Karusela) ostaje prilično mlak i prozaičan… Kasnije, ispostaviće se da ni „Kosta“, ni „Njegoš“ – iako je dosta prostora potrošeno na njihovo preganjanje bez 45


bitne poente – nisu važni za zaplet romana, koji počinje tek na 71. stranici. U pozadini događanja krije se tajna služba, koja do kraja ostaje mistifikovana, a koja pokušava da oslobodi bivšeg predsednika SR Jugoslavije, Slobodana Miloševića, iz Sheveningenskog pritvora, u kojem boravi tokom suđenja pred Haškim tribunalom. To nameravaju da urade tako što će ga, pod izgovorom testiranja nove tehnologije prenosa svesti u avatare sa velike daljine uključiti u zabavu u Karuselu, direktno iz Sheveningena. Kako ćemo kasnije saznati, plan je da se, potom, Slobina svest prenese u tuđe telo – telo osobe koja se nalazi u Beogradu. Tu čast, ili nesreću, tajna služba dodeljuje poznatom beogradskom scenaristi i kritičaru, Dimitriju Vojnovu. U poglavlju u kojem se roman zahuktava, Dimitrije, u avataru Slobodana Penezića Krcuna, nesvestan šta se događa, prati Slobu koji se krije u avataru Josipa Broza Tita. Ovako maštovi zaplet nije preveliko iznenađenje imajući u vidu da roman potpisuje Boban Knežević, no, svejedno, čitaoca će u „Slobodanidi“ ipak sačekati više iznenađenja, i to, nažalost, ne prijatnih. Pre svega – iako je dobro to što je roman dinamičan i vrlo čitljiv – oči bodu stilske neravnine, koje odaju utisak zbrzanosti. Takav utisak potrhranjuje i priličan broj škripavih i nategnutih rešenja. Postavlja se, primera radi, pitanje zašto je tajna služba odabrala baš Dimitrija Vojnova da u njegovo telo preseli Slobin duh, umesto da za to odabere nekog fizički spremnijeg agenta, koji bi pri tom i znao šta radi. Dimitrije svakako jeste elokventna i visprena ličnost, ali objašnjenje da je glavni razlog za to što je odabran to što je potrebna osoba koja će uspeti da ostane blizu „Tita“, a upravo on jeste u stanju da mu „parira u razgovoru na način da ga to zaintrigira“ deluje pomalo naivno. Još naivnije deluje način na koji sve treba da se odigra. Naime, avatari treba da napuste Karusel, i u trenu kada dođu dovoljno daleko od centrale, 46

da se isključe, Slobina svest iz „Tita“ treba da pređe u svest osobe čiji se avatar nađe najbliže njegovom avataru! Činjenica da neposredni učesnici u akciji – tj. Dimitrije, i oni koji ga u misiju šalju, pa i sâm Sloba – zbog bezbednosti uopšte i ne znaju šta rade možda i jeste intrigantna, ali je pomalo klimavo to što se čini da je isti slučaj i sa onima koji iza svega ovoga stoje. Zar bi tajna organizacija, koja kani da oslobodi Slobodana Miloševića iz Haga, u jednoj tako važnoj operaciji toliko toga prepustila slučajnosti, i dozvolila mogućnost da se kraj „Tita“ sasvim slučajno nađe bilo koji avatar, i da se sve odigra potpuno drugačije nego što je planirano? Da li bi upravo lakše i bezbednije bilo da se Slobi nekako doturi informacija da će biti spasen, pa da zna kako da se ponaša? I najzad, zar bi Amerikanci tek tako dozvolili Rusima da usred njihovog suda za ratne zločine testiraju najnovije tehnologije i to sa najvažnijim optuženikom – njihovim najdragocenijim ratnim ulovom!? U ovako postavljeno, zanimljivo ali i nedovoljno promišljeno NF okruženje upleteni su i satirično obojeni pasaži, čiji potencijal takođe nije potpuno iskorišćen. Mada je i na prvi pogled vidljivo da je karakterizacija Slobodana Miloševića i Dimitrija Vojnova prilično površna, i da ne oživljava, na papiru, sav šarm i elokvenciju ovih dveju stvarnih ličnosti, kasnije postaje jasno da je piscu prvenstvena namera da ih upotrebi kao metafore, kao personifikacije izesnih pojava vezanih za društveni i geopolitički život našeg naroda. No, svejedno, dijalozi koje Milošević vodi sa neimenovanim Hrvatom i Muslimanom u Sheveningenskom pritvoru zvuče kao ćaskanje dokoličara koji su zaseli pred dragstorom da popiju pivo, i preberu opšta mesta. Više lucidnih teorija o tome zašto propadamo (ili smo već propali) kao nacija i društvo, ili posprdnih komentara o mentalitetu, može se čuti u pola sata prosečne Marićeve „Ćirilice“, nego u celoj „Slobodanidi“.


Lik Slobodana Miloševića postaje nešto efektnije upotrebljen u trenutku kada uđe u Karusel pod avatarom Tita. Tu Boban pravi nešto što nalikuje na omaž Domanovićevoj priči „Vođa“, s tim što se više i uspešnije bavi kritikom ponašanja „oca nacije“, nego onih koje on predvodi: Sloba, u svom egoizmu, svojeglavo, hirovito i bahato komanduje, a ostali avatari ga, videvši lik mitologizovanog vođe, euforično prate praveći štetu oko Karusela. Ipak, i ova scena, iako možda i najuspešnija među satiričnim, oslabljena je time što je doslovno i preneseno značenje nevešto izbalansirano. Dok diktator funkcioniše i kao lik i kao metafora, ostali avatari su bezlični i kao srpska kvazi-elita, ali i neadekvatni da, bivajući to što jesu, postanu metafora srpskog naroda. (Tu se, inače, krije još jedna propuštena prilika da se ovaj roman pretvori u zaista zastrašujuću sliku – prizor besmislene i bestijalne zabave bogataša, koji se razbacuju i luduju, bivajući pri tom deo eksperimenta velikih sila, dok „obični“ narod nekoliko stotina metara odatle gladuje. No, pisac nije preterano pažljiv u građenju šire slike, situaciju u društvu i narod maltene i ne pominje, a kvazi-elita skrivena iza avatara nije naročito pažljivo odslikana, i ostaje manje-više jeftina scenografija…). Što se tiče Dimitrija Vojnova, tj. lika u romanu koji se tako zove, on postaje najupečatljiviji na kraju, kao oličenje srpskih frustracija u vezi sa Haškim tribunalom. Jednu od najzanimljivijih ideja u romanu on pominje kada najzad shvati da je njegova svest zaista bila prenesena u telo pravog Miloševića, u pravi Sheveningen, a ne u nekakav šou program. „Trebalo je da me ostavite neko vreme, šta bih sve mogao da im saspem u lice u toj inkvizicijskoj procesiji“, zavapi on. „Kakvo bi to bilo vanzemaljsko orgazmičko iskustvo.“ Pada mu, čak, na pamet da bi trebalo razviti biznis – skupiti dobrovoljce koji bi umesto Miloševića odrađivali kaznu, i sprdali se sa tužilaštvom,

dok bi se veliki vođa (tj. njegov oslobođeni duh) nonšalantno šetao po Srbiji. Šteta što ova ideja nije razrađena, i što je Dimitrijevo „gostovanje“ u Sheveningenu takođe protraćeno u ne naročito originalnim geopolitičkim prognozama. Paradoksalno, bilo koji stvarninastup Vojislava Šešelja pred haškim sudijama luđi je i smešniji od Slobinih i Dimitrijevih sheveningenskih dijaloga u Bobanovoj razuzdanoj romanesknoj fikciji… Deo romana koji najbolje funkcioniše svakako je završnica, koja počinje od trenutka kada dođe do zamene identita, tj. preseljenja Dimitrijeve svesti u Slobino telo, i obratno. U poslednjih šezdesetak stranica, napetost zaista postaje ubedljiva, situacije su na momente smešne, a na momente mučne i teskobne. Čitava ujdurma, sa odblescima implikacija i posledica po živote junaka, uspeva da bude i komična i potresna, bez obzira na nedostatnost šire slike u koju je smeštena. „Slobodanida“, dakle, iako nedovoljno detaljna i promišljena kao NF, i ne preterano efektna kao satira, ipak postaje uzbudljiv opis jedne lude situacije, sa uvrnutom (geo)političko-špijunsko-naučno-eksperimentalnom pozadinom… Prava je šteta što se to događa tek u završnim poglavljima.

47




The Full Monty u najavi: POKLADE GORANA SKROBONJE Miloš Petrik

Goran Skrobonja je čovek koga ne treba posebno predstavljati, a ako vam je nepoznat 1) šta vas je nagnalo da izgmižete iz rupe u kojoj ste čamili do sada? i 2) imate Gugl. „Poklade“ (Paladin, 2014) su njegova četvrta zbirka kratkih priča. Ovde se neću preterano baviti kontekstom u kojem su priče nastale, sam autor ga objašnjava, priču po priču, u uvodu. Na istom mestu, na karakteristično duhovit način, objašnjava kako se (parafrazirajući Radmila Anđelkovića) nije baš naguzio, već nas samo nadražava predigrom: ako je „ono glavno“6 roman, kratka priča predstavlja njegov nagoveštaj u vidu striptiza. A šta nam iskusna flundra Skrobonja nagoveštava? Kao prvo, da ga nije napustila fascinacija Nikolom teslom. Kao drugo, da ga još najmanje jedan univerzum ne ostavlja na miru; još se jedan univerzum domišlja i razrađuje. Konačno, kao treće, da je pažnja i ugled koji uživa kao markantna pojava u žanru sasvim zaslužena. Naslovna priča „Poklade“, koja otvara zbirku, pokazuje ovo drugo: smeštena je u isti svet u kojem se događa i „Crveno nebo nad poljima ilovače“ iz „Tihih gradova“ i, ranije, Znaka Sagite, ali ne predstavlja direktan nastavak njegove radnje. Umesto toga, priča nam daje pozadinu jednog futurističkog i postapokaliptičnog društva – red istorije, red mitologije – u vidu priče pred spavanje: glatkije i veštije, rekao bih, nego što je to slučaj sa sličnim infodump epizodama u romanima smeštenim u Teslaverzum. Bez odavanja radnje, reći ću samo da se radi o priči koja dodiruje jednu veliku 6 Znate vi koje „ono“!

50

temu: ličnost i identitet, osim što izvrće naopačke tradicije vezane za venecijanski (verovatno i koji drugi još) karneval. „Marta“ je, sa druge strane, priča nadahnuta jednim modernim i jednim večitim strahom: u kontekstu novih pandemijskih bolesti, pisac istražuje glavnu temu: izolovanost. Izolovanost gledamo iz više uglova: kao život pod staklenim zvonom protagoniste i njegove sestre, izopštenost naslovnog lika u srednjoj školi, deficit informacija zamorčeta o eksperimentu koji se nad njim vrši, i, na samom kraju, konačnu otuđenost imunih od podložnih. Budući recentni posetilac varoši Opatije, mogu da posvedočim da je priča „Prekrasna kada svane zora“ njena sasvim dobro konstruisana virtuelna kopija, začinjena zdravom dozom još jedne od autorovih fascinacija: anegdotama o istorijskim ličnostima. Osim toga, premisa priče podrazumeva postojanje virtuelne Opatije, što znači da je ovaj prikaz simulaktrum, simulakrumovog simulakruma. Što je nešto. Nova brzalica, ako ništa drugo. „Ašurova noć“ je, kao što dolikuje, priča o vinu, a takođe i priča o Teslaverzumu, prva u ovoj zbirci. Tesle u njoj nema, ali ima dalje i dublje razrade autorovog univerzuma-ljubimca. Pametno odustajući od ideje pojedinačnih događaja kao pokretača istorije, autor nam daje isečak iz života Beograda u odloženom, ali suštinski nezaustavljivom Prvom svetskom ratu, sve sa solidnim sledovanjem magijskog horora. O Tesli, pak, čitamo u „Hridi“. Ovde imamo nekakav postapokaliptični mišmaš, feudalno društvo i buvljak visoke


tehnologije iz davno prohujalih vremena. Tesla koji se pojavljuje u priči je „naš“, ne teslaverzumski, ali se svejedno nalazi na mestu koje mu omogućava da utiče na sudbinu čovečanstva. Priča „Do poslednjeg“ bavi se reality programima, na način koji ponovo potencira asimetriju informisanosti između učesnika u programu na jednoj strani, i publike, odnosno proizvodne ekipe, na drugoj. Učesnici kanibalsko-gladijatorske priredbe ostaju sami, naizgled napušteni. Dok pokušavaju da shvate da li se program nastavlja ili se nesilo Nešto Loše, pokušavaju da razmrse klupko ličnih odnosa. Ovde je pisac zagazio u, narodski rečeno, Zeitgeist, budući da skoro istu premisu ima i serija Dead Set Čarlija Brukera, emitovana iste godine kada je i priča objavljena. Naravno, na premisi se i završava svaka sličnost – Skrobonja razrešava brutalnije, Bruker očajnije. Zbirku zatvara „Projekat: Sunce, ili Anka, ubica vampira“, najduža priča u zbirci. Mogli bismo je nazvati „pravom“ teslaverzumskom pričom – glavna junakinja je Anka Cukić, protagonistkinja drugog teslaverzum romana: „Sve

Tesline dece“. Uloga samog Nikole Tesle u priči, takođe, nije beznačajna. Posle naizgled obične operacije zavođenja neprijateljskog agenta, Anka se nalazi u čudu: njena žrtva uhvati da je neće! U pitanju je, naravno, vampir, kojega ona savlada, nakon čega šta bi nego da alarmira pukovnika Dimitrijevića. Ovaj klasični vampirski krimić komplikuje upravo Nikola Tesla, čiji ga naučni rad nehotice pretvara u globalnu zaveru kabala nemrtvih. Romani iz Teslaverzuma su koliko-toliko čvrsto smešteni u naunčnofantastično okruženje (dakle, bez natprirodnog). Ovde, za razliku od čudnjikave „Ašurove noći“, sasvim sigurno ne postoji odstupanje. Odnosno, ne postoji makar što se Tesle tiče, koji, za razliku od pojedinih svojih televizijskih i stripskih predstava, ne istupa iz pozitivističke paradigme ni na sekund. Takođe, pisac se drži isprobanog pristupa dosoljavanjem svoje istorijsko-fikcijske mućkalice duhovitimi i dobro odabranim referencama na istorijske ličnosti, događaje, pa čak i predmete. Jedina mana koja bi se ovoj priči mogla naći jeste što, uprkos očiglednom istraživačkom naporu, piscu promakne i pokoji anahronizam, mada se i tu može postaviti pitanje je li anahronizam kod kontrafaktuelnog pristupa uopšte moguć. Naročito ako su za čitaoca prosečne pažnje najverovatnije neprimetni. Trebalo bi na kraju reći još i ovo: ako bukvalno čitamo autorov predgovor, to može značiti samo jedno: imaćemo roman. Hoće li to biti postapokaliptični SF u stilu Ijana Mekdonalda („Crveno nebo...“, „Poklade“), ili još jedan roman smešten u Teslaverzum? Možda nešto sasvim drugačije? (prim. ur. u međuvremenu je za Sajam najavljen mejnstrim roman o novom talasu i treći teslaverzum roman za sledeću godinu). Otvoriti, međutim, nekome apetit, a onda ga ostaviti da predugo čeka... Računamo da autor zna koliko bi to bilo gauche. 51


Knjige koje neće biti prevedene —preporuke/vajkanje—

Posle lista potcenjenih ili zapostavljenih SF i horor filmova, rešili smo se da skrenemo pažnju i na književnost. U duhu serijala tribina „knjige koje nećete čitati na srpskom“ (ili tako nekako) držanih pre mnogo godina u Društvu „Lazar Komarčić“, sedmoro saradnika i članova redakcije Emitora predstavlja vam knjige koje (na žalost) nećemo čitati u prevodu, odnosno u domaćem izdanju, i objašnjava zašto.

Russel Hoban: Riddley Walker Sebastian Adanko Dnevnik avantura mladoga Ridlija Vokera, koji se sa svojih 12 godina nakon smrti oca suočava sa odrastanjem u postapokaliptičnoj Engleskoj nekih dve hiljade godina u budućnosti. Ridli živi u svetu koji tehnološki odgovara gvozdenom dobu praistorije, ali sa sobom nosi uglavnom zaboravljeno i nakrivo shvaćeno nasleđe našeg savremenog doba u kom smo dosegli „suverene galaksije i plamene magline“. Znatiželjan po prirodi, Ridli se petlja u poslove tajnovitog kulta/vlade/lutkarske predstave koji vladaju njegovim svetom i postepeno otkriva zaveru da se konstruiše oružje moćno poput onog kojim je „pocepan svetleći čovečuljak – atom“. Iako bogat religijskim motivima i referencama, Ridli Voker bi ostao samo još jedan tek nešto literarniji postapokaliptični roman u duhu Milerovog „Kantikuluma za Lajbovica“, da nije njegovog glavnog aduta i razloga zbog kojeg nikada neće biti preveden – jezika. Ceo roman „piše“ protagonista, a u njegovom svetu je, mnogo više od gena, mutirao engleski jezik. Neke osnove su i dalje tu, ali brojne reči, fraze i izrazi su izvrnuti do neprepoznatljivosti, donekle u izgovoru, a mnogo više u pisanju, i često tek kada naglas izgovorite delove teksta, shvatite šta znače (a nekad ni tada). „… it ben a girt box of knowing and you hook up peopl to it thats what a puter ben. We ben the Puter Leat we had the 52

woal worl in our mynd and we had worls beyont this in our mynd we programmit pas the sarvering gallack seas.“ Ovaj postupak je više od proste „fore“, postepeno navikavanje na idiosinkratički izraz čitaoca nemilosrdno uvlači u Ridlijev svet, a usporen tempo čitanja usporava i naše poimanje dešavanja na njegovu brzinu i ritam, upotpunjujući proces identifikacije. Zbog jezika, ali i njegove prepunjenosti aluzijama, referencama i skrivenim metaforama, kvalitetno prevođenje ovih skromnih 250 stranica lako bi moglo postati izazov na nivou prevođenja „Uliksa“, i rezultat bi, neminovno, bila knjiga sasvim drugačija od onoga što je Hoban napisao.

Hil: Nos4a2 / Tartova: Goldfinch Jasmina Marković Karović Dvoumim se između „Nos4a2“ Džoa Hila i „Goldfinch“ Done Tart, ali pošto iz istog razloga neće biti objavljene, možda i ne moram da biram. Nijedan od ova dva autora se očito nije dojmio srpske čitalačke publike, jer su izdavači objavili neke od njihovih naslova – bez velikog uspeha, izgleda. Uz to – i jedna i druga knjiga su prilično obimne, što povećava cene prevoda i štampe, a potom i krajnju cenu koju plaća potrošač, te se bojim da neću imati prilike da ih čitam i na srpskom.


Koušun Takami: Battle Royale Miljan D. Tanić Premisa je jednostavna – alternativna verzija planete Zemlje, Japan, u toj verziji nazvan Republika Velika Istočna Azija, totalitarna policijska država, u kojoj se s vremena na vreme sprovode „eksperimenti“ – izabere se nasumično 50 srednjoškolaca koji su onda primorani da se bore na smrt dok ne ostane samo jedan. Kako bi obezbedili da se učenici drže pravila, stavljaju im metalne ogrlice koji eksplodiraju u slučaju kršenja pravila (koja se, kako vreme odmiče, pooštravaju) ili pokušaja skidanja ogrlica. Rezultati „takmičenja“ se objavljuju na televiziji, a ceo program zapravo služi za zastrašivanje građana kako ne bi došlo do pobune. Takami je 2000. godine adaptirao knjigu u vidu manga-serijala, a iste godine pojavio se i film u režiji Kinđija Fukusakua. Film se nalazi na večitoj listi deset filmova s najvećom zaradom na bioskopskim blagajnama u Japanu, a nije loše prošao ni na međunarodnom tržištu, te je dobio i nastavak – Battle Royale: Requiem, 2003. godine. Nastavak je dovršio sin Kinđija Fukusakua, Kenta, pošto je Kinđi preminuo pre završetka filma. Zašto je „Battle Royale“ dobar i kome je namenjen? Ako vam se sviđaju „Igre gladi“, a imate stomaka i za malo „tvrđi“ materijal, ovo je pravo štivo za vas, budući da je – kao što je uobičajeno za proizvode iz Japana, naročito za one koji imaju i svoje zapadne pandane – okrutniji, beznadežniji i daleko krvaviji od „Igara gladi“. Za „Igre gladi“ se često kaže da su direktna kopija „Battle Royale“, ali sam koncept koji je korišćen u oba dela nije ništa novo, niti ga je izmislio Takami. Velike sličnosti postoje – naizgled, ali ne bih rekao da je jedno kopija drugog. Više surovosti u odnosu na američku „verziju“ važi i za film. Zašto mislim da „Battle Royale“ nikad neće biti preveden kod nas? Zato što su „Igre gladi“ aktuelne – ostao je još

jedan film za ovu godinu, dok je od filma „Battle Royale“ prošlo već 15 godina, a ukoliko pogledamo politiku izdavačkih kuća koje bi se mogle pozabaviti ovakvim štivom, videćemo da se ciljano objavljuju dela koja imaju aktuelnu filmsku adaptaciju ili su u datom trenutku u jeku popularnosti na globalnom nivou, a ukoliko se tek sprema filmska adaptacija, toliko bolje, jer im ostavlja prostor za re-izdanja (po mogućnosti sa filmskim plakatom kao naslovnicom), a to je opet s druge strane ekonomski potpuno opravdano. Uz to su „Igre gladi“ i kod nas toliko popularne da mislim da bi publika „Battle Royale“ (nažalost) dočekala na nož kao „jeftinu kopiju“. Stoga, ako znate engleski, ili još bolje japanski, nađite knjigu i uživajte, ne budite robovi izdavaštva u Srbiji.

Sara Monet: Doktrina Lavirinata Tijana Tropin Sara Monet, serijal Doktrina Lavirinata (Mélusine, The Virtu, The Mirador, Corambis): pustolovine ludog i beskrupuloznog čarobnjaka i njegovog polubrata, moralnog i simpatičnog ubice i provalnika. Dark fentezi sa zastrašujuće razrađenim worldbuildingom, od kalendara do opusa pojedinih dramatičara, nijansirani likovi, različiti i sjajno uklopljeni pripovedački glasovi… ahhh. Zašto neće biti prevedeno: tone i tone gej BDSM seksa (ne uvek sporazumnog) u kombinaciji sa mnogo angsta, malo akcije i do krajnosti rafiniranim stilom… *zvuk iščezavanja domaće ciljne grupe*

Matthew Woodring Stover: The Acts of Caine Ivan Jovanović Najtflajer Za sada tetralogija sa zajedničkim naslovom „Dela Kainova“ Metjua Vudringa Stovera jedan je od skrivenih dragulja vaskolike fantastike. Premisa prvog romana, „Heroji umiru“, jeste da je čovečanstvo podeljeno u strogo definisane kaste, do čega je došlo nakon velikih nemira i ratova, uzrokovanih širenjem bolesti i 53


nedostatkom hrane. U tom orvelovskom društvu, ogromna većina čovečanstva nema nikakva ljudska niti građanska prava, ali zato imaju hleba i igara. Igre su mogučnost da virtuelno iskuse pustolovine glumaca koji se šalju na drugu planetu, na kojoj vladaju potpuno drugačije zakonitosti prirode od naše, i na kojoj postoji magija, postoje elfovi, dvorfovi, orci i ostala čudesa, premda ne baš onakvi kakvim ih mi zamišljamo. Glumcima se zadaju pustolovine, kroz koje oni prolaze, koje se snimaju – pa se onda ti snimci prodaju plebsu, dok oni koji imaju mnogo novca mogu da u njima uživaju iz prve ruke. U suštini, glumci („Aktiri“) su svojevrsni LARPeri koji odlaze u fantazijski svet. Kada korisnik učita neki od njihovih snimaka, oseća se kao da je on bio tamo, kao da je on sve to radio i oseća sve ono što je glumac u datom trenutku osećao. Popularnost tih snimaka i glumaca je enormna. Naš protagonista je Kain, odnosno Hari Majklson dok je na planeti Zemlji. Hari je pripadnik jednog od nižih staleža, čiji je otac degradiran zbog toga što se (usled bolesti) sukobio sa društvenim normama i počeo da predstavlja opasnost po kvazikastinski poredak. Hari je osrednje popularan glumac, koji igra asasina – a u braku je sa glumicom koja igra čarobnicu. Međutim, Hari je takođe drkadžija epskih razmera, zbog čega ga je žena ostavila. U jednom trenutku, Harijeva žena – koja igra čarobnicu po imenu Palas Ril – biva odsečena na magijskoj planeti. To samo po sebi ne bi bilo problem, ali aparat koji je ugrađen u glumce kako bi snimao njihove misli i osećanja podešen je tako da se uništi i ubije glumca, ako prođe previše vremena od glumčevog boravka na Zemlji. Cilj toga je da se žitelji magijske planete spreče da otkriju postojanje tih glumaca. Hariju se pruža prilika da opet bude Kain i da spase svoju ženu. E sad, ovo je početak prvog romana. Cela stvar je naizgled bljutava mešavina 54

naučne i epske fantastike, bez nade da će uspeti u bilo čemu. Međutim, Stoveru polazi za rukom da čitaocu kroz oči jednog antiheroja i sociopate, kojem je u suštini stalo samo do sebe, prikaže makar neke od problema savremenog korporacijskog sveta, probleme koje stvaramo kada je reč o našem životnom okruženju, probleme koji nastaju usled svakodnevnih kompromisa sa moralom koje nužno pravimo da bismo opstali u ovakvom društvu. A pored svega toga, Stover piše veoma zabavno i postupci njegovih junaka su odlično osmišljeni. Šlag na torti je to što je Stover majstor u nekoliko borilačkih veština, tako da nema problema da ubedi čitaoca kako oniži žgoljavi tip u kožnom oklopu i sa nožem u ruci može da ubije potpuno oklopljenog viteza, sa štitom i mačem. Za razliku od većine pisaca fantastike, ovaj dobro poznaje taj segment borbe prsa u prsa – tako da su njegove akcione scene među najboljima koje sam čitao. Nažalost, ova tetralogija nije široko prihvaćena ni u matičnoj zemlji – najverovatnije stoga što je bila daleko ispred svog vremena po načinu obrade tema. Moglo bi se reći da su „Dela Kainova“ preteča savremenog grimdarka – koji, pak, predstavlja krajnji iskaz antitolkinovskog podžanra mača i magije. Činjenica da ovaj sjajan pisac ne uživa široku popularnost na svom matičnom tržištu garantuje da neće biti zanimljiv ni našim izdavačima. Sa izuzetkom malih i nekomercijalnih kuća, koje se vode čitalačkim ukusom svojih vlasnika urednika, u Srbiji nema volje za izgradnjom novog tržišta i stvaranjem novih čitalaca – osim ako se to ne oslanja na trenutne svetske trendove. To znači da će – neumitno – srpski čitaoci biti uskraćeni za naslove koji bi svakako bili izvanredno primljeni kod većine poklonika Džoa Aberkrombija, Stivena Eriksona i Džordža Martina, ali i kod ljubitelja kiberpanka i tvrđe naučne fantastike.


Tim Prat Bojan Butković Čuj knjiga, dvoumim se između dvojice od mnogih pisaca za koje se plašim da ništa iz njihovog opusa neće ugledati svetlost dana na srpskom. Iako, za naše pojmove, spadaju u mlađe autore. Ali, u ovoj listi, ostaviću Derila Gregorija po strani i lamentiraću nad neobjavljenošću Tima Prata. Naši izdavači su poput streljačkog voda koji stoji na puškoduž razdaljine ali bi najviše voleli ako bi žrtva mogla sama da se obesi. Pisac čiji prvi roman svrstavaju u cowpunk nikako se ne uklapa u takve lenje aršine kao ni fakat da se uporno drži stare dobre urbane fantastike sa, izgleda, fatalnim nedostatkom paranormalne romanse (mada piše i to, pod pseudonimom i jedan je od najuspešnijih pisaca koji se prebacio na Kickstarter izdavanje zahvaljujući veoma vernim fanovima). O odličnim zbirkama kratke proze da i ne govorim. Atipičan, teško se sam reklamira i ukoliko se ne pojavi neki novi stari Znak Sagite može samo da mi bude drago što me je otac terao da učim engleski na raspustima.

Alan Moore: Voice of the Fire Oto Oltvanji Do pre koju godinu mogao sam samo da sanjam da neke omiljene strane knjige vidim u knjižarama među domaćim izdanjima, a danas malo koju ne mogu da zamislim prevedenu. Najčešće je to dobro, mada ima knjiga za koje mi je žao što su otkrivene kad vidim kako su bezdušno provučene kroz Google-translate ili kako je nespretno posrbljen njihov hrvatski prevod. U nekoliko odabranih naslova koji uporno propadaju kroz pukotine naše izdavačke stvarnosti svakako spada i Voice of the Fire (1996), roman prvenac i za sada jedinac – bar dok se ne pojavi gigantski Jerusalem kojim nas plaši – vrhovnog druida, strip-scenariste i prgavog vizionara Alana Mura.

Domaći izdavači knjiga i stripova iz više razloga neće lomiti jedni drugima noge u trci ko će pre objaviti ovaj roman. Prvo, zagonetku kako stripadžiju uvaliti čitaocima proze ili knjigu bez slika podmetnuti ljubiteljima stripa svojevremeno nisu uspeli da reše čak ni strane kolege s obe strane okeana. Zatim, tu je neatraktivna tema: priču pratimo na istom prostoru kroz vekove, posle klasika kao što su Na Drini ćuprija, a dobrano pre modernih hitova kao što su Atlas oblaka i Brazil – u ovom slučaju u prečniku od 15 kilometara oko Northemptona, u samom srcu Engleske. Ne obećava dvocifrene tiraže, složićete se. Knjiga je zapravo neka vrsta romana-mozaika sastavljenog od 12 zasebnih a lokacijom i duhovima što je pohode povezanih pripovesti iz različitih epoha, od 2.500 godine p. n. ere u prvom segmentu, do 1995. u poslednjem, gde je pripovedač sam autor. Glas vatre upečatljivo beleži hroniku ljudi sputanih geografijom kroz istorijat njihovih snova, strasti i opsesija. Eh, da. I sklonosti ubistvu i paleži. Na kraju, u situaciji kada se kod kuće već patimo s prevodima čak i relativno nezahtevnih sadržaja, unapred žalim baksuznog jezičara kom bi u teoriji zapao ovaj tvrd orah: naime, prva i najduža priča ispričana je kroz vizuru praistorijskog čoveka koji ne samo da još nije sasvim ovladao konceptom jezika, već se u svom plemenu smatra jednim od „sporijih“, kako u kljakavu nogu, tako i u zbunjenu glavu; u poređenju s konačnim rezultatom, ozloglašeni uvodni tok svesti romana Buka i bes Vilijema Foknera čita se kao da ga je pisao Hemingvej. Zato još postoje polovna izdanja, bilo u knjižarama od klasičnog građevinskih materijala ili u njihovim virtuelnim ekvivalentima, a strani jezik možemo da usavršavamo na ovakvim mozgolomkama čak i ako se ne spremamo da predamo zahtev za dvojno državljanstvo.

55


ČUDNI SF, PRAVI SF, NAJBOLJI NA SVETU! —štreberski ponos—

Zašto toliko volimo fantastiku? Pa, između ostalog, zato što nam omogućava ili olakšava da zamislimo nešto što nam ne bi palo na pamet; zato što nam proširuje horizonte zamislivog. U ovoj listi donosimo izbor od sedam dela naučne fantastike u književnosti i stripu čija je glavna snaga upravo to. jedna inžinjerska disciplina, gde se mašinoalhemijom leče bolesti, čiste putevi Miloš Jocić i prave nuklearne bombe. Ipak, u svoStanica Perdido (Moć knjige 2003; u joj srži, koju obmotavaju brojni slojevi originalu Perdido Street Station), prvi Mjevilovog uzbudljivog weird fantasyja, roman Čajne Mijevila i jedan od njegoStanica Perdido je mitska i univerzalna va dva do sada prevedena kod nas, i dapriča, moderno topla i potresna – o Julje predstavlja piščevo najbaroknije delo; naku koji, u svojoj Potrazi, poput heroja gustu proznu reku granajućih priča, u iz bajke odlazi u čarobna i opasna mesta kojima odbegla čudovišta bivaju lovlje- kako bi izlečio svet i samog sebe. na od strane gradskog čarobnjaka koji, u fantazijskom velegradu Novom Kro- The Filth (Grant Morison) buzonu, živi u iznajmljenim garažama Miloš Petrik umesto u visokoj kuli od kamena. The Filth predstavlja tematski i moU originalu pisana gustim tehno-vik- tivski nastavak The Invisibles, kultnog torijanskim jezikom, stilski arhaizova- Morisonovog serijala iz devedesetih, ali nim ali istovremeno obogaćenim živim narativno ne stoji ni u kakvoj vezi sa slengom ulice, Stanica Perdido je sve- njim. Uprkos mnogo boljem crtežu i gratonazorski slojevito delo kiberpanka, fičkoj opremi uopšte, nije stekao ni kod stimpanka, magipanka, petparačke kritičara, a ni kod publike sličan status. naučne fantazije, horora i urbane fanPriča prati Grega Filija, sredovečnog tastike. Glavni likovi romana zaista su samca zavisnika od pornografije koji je, i punkeri, društvene izbeglice i parije na ne znajući, zapravo Ned Slejd, agent miperiferiji: oni su gerila-novinari, avan- steriozne pararealne organizacije posvegardni umetnici i ratnici izgnani iz ćene održanju stabilnosti stvarnosti: uz svoje šamanske domovine. Na drugoj pomoć koleginice Majami Nil i genetski strani, njima se suprotstavljaju genetski inženjerisanog kosmonauta/šimpanze modifikovani košmari, tiranski političa- Dimitrija-9 Slejd se kroz izlomljene i ri, kao i ekstradimenzionalni polubogo- bizarne stvarnosti lomata u pokušajima vi, nadrealna čudovišta koja se ne hrane da u isto vreme zauzda Sile Negativiteta krvlju heroja, već Vremenom, Idejama i (nego kako nego brutalnim nasiljem) i da Tkanjem stvarnosti. provede dovoljno vremena u ulozi paraoPisan od strane autora koji, po sop- sobe Grega Filija da bi se adekvatno bristvenom priznanju, želi da se okuša u nuo o kućnom ljubimcu mačku Toniju jer svim žanrovima popularne književ- ga njegov simulakrum zlostavlja umesto nosti, Stanica Perdido je triler, noar, i da ga pazi, i ako ovo nije najviše sinoppolitička drama, smešten u čudovišni sisa što može da stane u jednu rečenicu, megalopolis u kojem je magija tek još ja ne znam, a ni do pola nisam stigao.

Stanica Perdido (Čajna Mijevil)

56


Kris Veston (Dredd, The Invisibles) i Geri Erskajn (Knights of Pendragon, Dan Dare) na više no uverljiv način oživljavaju svih pedeset nijansi sumanutosti umetnički uguranih u kratkih trinaest brojeva ili jedno velikačko de luxe izdanje.

Infinite Jest (Dejvid Foster Volas) Tijana Tropin Zašto Infinite Jest (Beskrajna šala, lakrdija itd?) Pa, kao prvo, to je jedan od najvažnijih i najboljih romana na engleskom jeziku koji su se pojavili u poslednjih dvadeset godina (a pojavio se pre devetnaest); kao drugo, beskrajno je uvrnut; i kao treće, ljudi uglavnom ne znaju da je SF jer… jer ga nisu tako reklamirali. Infinite Jest ne samo što je SF nego je ona retka zverka, čisto satirični SF koji često sumanute premise spaja sa otrovnom vivisekcijom i disekcijom američkog društva i ljudske psihe podjednako. Kad malo razgrnemo naslage stilskog ludila, fusnota, i posebno tenisa, otkrivamo distopiju u nastajanju i to u vrlo bliskoj budućnosti, u kojoj su se SAD, Kanada i Meksiko ujedinili u nešto po nazivu… O.N.A.N., kvebečki teroristi (u invalidskim kolicima) divljaju, sam Kvebek je pretvoren u radioaktivnu pustaru kojom haraju džinovske deformisane bebe i čopori divljih hrčaka (da, dobro ste pročitali), Raš Limbo je bio predsednik (dok ga nisu ubili) i tako dalje i tome slično. Treba biti pošten pa reći da se sve ovo većinom mora iskopati između redova – beskrajnih redova – o tenisu, o talentovanoj, uvrnutoj i bolesnoj porodici Inkandenca, o depresiji, narkomanima, tenisu, sitnim kriminalcima i drugom polusvetu, avangardnom filmu, kultnim radio-emisijama i devojci toliko lepoj da je primorana da nosi veo, i naravno, o tenisu. (Ako vas baš zanima: naslov se odnosi na kratak film koji izaziva trenutnu

i doživotnu zavisnost kod svakog ko ga pogleda. Da, činjenica da je preuzet iz Hamleta ima mnogo veze sa zapletom.)

Godina u linearnom gradu (Pol Di Filipo) Nenad Pavlović Jednog običnog dana, na dosadnom knjiškom štandu, jedan dečak na dnu kutije sa polovnim knjigama nalazi naslov koji ga odvodi u fantastičan svet… Ovaj kliše, srećom, nije zaplet Godine u linearnom gradu, već priča o tome kako sam tu knjigu našao. Zaplet knjige je mnogo neobičniji. U modernoj metropoli ljudi žive normalnim životima: putuju, rade, plaćaju račune, druže se… Retko ko ima vremena da razmišlja o svetu oko sebe. Sem protagoniste, koji, kao pisac kosmogene fikcije, postavlja pitanja o stvarima koje svi ostali uzimaju za gotovo: zašto je njihov grad uzak, a dugačak? I koliko je zapravo dugačak? Kuda ide voz metroa, i odakle? Odakle dolazi hrana i drugi proizvodi? Da li postoji veza između krijumčara zabranjenih relikvija i sve češćih zemljotresa? Iako je jako kratak, ovaj roman (novela, zapravo) funkcioniše na više nivoa. Kao slice of life roman, o običnom životu u gradu tokom jedne godine, kao filozofsko delo o poimanju realnosti, i kao suludi SF o suludom svetu koji postaje sve neverovatniji sa svakim odgovorenim pitanjem. Autor romana, Pol Di Filipo (Paul Di Filippo) nije postigao značajnu popularnost i svetu (i kod nas), ali jeste u rodnim mu SAD, gde je napisao i objavio sijaset romana i novela, i profesionalno se bavi SF kritikom. Godina u linearnom gradu je kod nas izašla 2003. u izdanju „Moći knjige“, u jako ograničenom tiražu, i danas se teško može naći, sem možda na dnu neke kutije…

57


Metabaroni (Žodorovski) Jelena Jokanović Kad mi neko kaže kako je čitao neverovatno bizaran strip, moje prvo pitanje glasi: „Da ga nije pisao Žodorovski?“ Ovakva reakcija je rezultat mog vatrenog krštenja po pitanju dotičnog pisca/ sineaste/gurua, iliti susreta sa serijalom „Metabaroni“. U pitanju je campy spejs opera koja deluje kao sudar linčovske Dine, elementa Warhammera 40K, prenaglašene grčke tragedije i totalne psihodelije sa sve parodiranjem Ratova zvezda jer ceo zaplet prepričavaju komične karikature droida. Priča inače prati porodicu žestokih ratnika od kojih se svakom dešavalo nešto totalno poremećeno – jedan je kastriran pa je zato sebi usadio mehaničku karlicu kojom upravlja svemirskim brodom, drugi je ubrzo posle rođenja ostao bez glave pa zato ima metalnu (što mu nimalo ne smeta dok ne poželi da upozna ljubav, pa onda sebi presadi glavu poslednjeg pesnika u galaksiji, koji se slučajno zove Krleža), treći je zapravo žena koja rodi dete kojem je i otac i majka (izvadila je sebi moždane ćelije koje je pretvorila u spermatozoide, ne pitajte) – da ne pominjem incest, potoke krvi, sakaćenja, ubistva i fatalne ljubavi. I to sve u galaksiji u kojoj postoje i genocidni svemirski kenguri, pseudo-Bene Geseritski red koji u jednom momentu predvodi dvoglava majmunica i džinovska mutirana vaška nameračena da posisa krv celom čovečanstvu koja iz nekog razloga izgleda kao gola žena sa očnjacima. Sumanuta dešavanja se smenjuju neverovatnom brzinom, pa je tako moguće da se samo jedna beznačajna rečenica posveti događaju gde je protagonista pobedio armiju od 300 000 šizofrenika u kojima se probudio kanibalski poriv pa su zapucali na prestonicu da poručkaju cara hermafrodita. U nekom momentu (da budem iskrena, već kod druge sveske) lepo odustanete od neverice i zdravog razuma i samo sležete ramenima na 58

svaki novi bezumni detalj – u tome je i cela draž Žodoa, posle njega je sve normalno.

Nausika iz Doline Vetra (Hajao Mijazaki) Ivana Mijić Čuveni studio Gibli u junu ove godine slavi trideset godina od osnivanja. Samom osnivanju umnogome je doprineo veliki uspeh Nausike iz Doline Vetra (Kaze no Tani no Naushika), Mijazakijevog filma iz 1984. Međutim, malo manje je poznato da ovaj film ima i svoj predložak u vidu istoimenog manga serijala, takođe Mijazakijevog čeda, koji je izlazio punih dvanaest godina, od februara 1982. do marta 1994. I dok film, baziran na prva dva od ukupno sedam tomova serijala, ostaje u okvirima priče o princezi Nausiki kao mesijanskoj figuri koja u post-apokaliptičnom svetu ostvaruje harmoniju između čoveka, tehnologije i prirode, manga ovaj odnos stavlja pod veliki znak pitanja, dok sama Nausika na kraju postaje svojevrsni anđeo uništenja. Raskorak artificijelnog i prirodnog ili duhovnog velika je i važna tema SFa. Način na koji je ova tema obrađena u serijalu, međutim, predstavlja određeno pomeranje koncepta. Na prvom mestu to je rodna promena iz junaka u junakinju (jer protagonista, onaj koji je „izabran“ da uspostavi harmoniju, gotovo je uvek muškarac, dok su jake ženske figure najčešće biblijske Eve, one koje otvaraju oči svom partneru, tj. spasitelju). Princeza Nausika je, dakle, heroj predodređen za velika dela, heroj koji odlazi u potragu za spasenjem i na tom putu višestruko problematizuje pitanje genetskog inženjeringa i bioloških manipulacija, ali i svoj odnos prema samoj sebi i odlukama koje donosi. Još jedno bitno pomeranje jeste činjenica da ovde junakinja nije akter izgradnje novog, boljeg društva, baš naprotiv!


Kada na samom kraju postane jasno da postojeću civilizaciju treba razoriti da bi nastao najbolji od svih mogućih svetova, Nausikin odgovor jedno je samouvereno Ne. Poimajući Život kao središnu misteriju Sveta, Mijazakijeva heroina veruje da budućnost treba graditi na temeljima postojećeg, nasleđenog stanja, i time, kako će se ispostaviti, svesno dovodi u pitanje opstanak čitavog ljudskog roda. Naposletku, mislim da je jasno da ovaj serijal pokreće mnoga važna pitanja i da ga treba čitati, pa makar i kao još jednu potvrdu neprikosnovenog pripovedačkog majstorluka Hajaoa Mijazakija.

Ubik (Filip K. Dik) Relja Antonić

verovatno samo Fića umeo da izazove u čitaocu. Drugi su nam donosili ili jedno, ili drugo. I da vam ne pokvarim knjigu (iako je stara skoro pola veka, bolje da je sami pročitate), kao što imam običaj da (ne) namerno učinim, navešću samo nekoliko zapanjujućih detalja, onih koji ne čuče i u delima drugih spisatelja. Deformisana mutantska kreatura koja citira Šekspira (Ričarda III, naravno). Iritantna, pričljiva vrata, koja ne dozvoljavaju protagonisti da izađe iz stana dok ne ubaci novce: jedinstveni spoj klaustrofobije sa idejom savršene tehnologije koja će nam „popraviti živote“. Veoma neugodan model… zagrobnog života, moglo bi se reći. Sveprisutna pretnja Entropije i… SF-demona (parazita, u svakom slučaju). Bog u spreju. Čovek-bomba na naduvavanje. Reciklirana izjava iz ČUVD koja treba da nam ukaže na uspavani nacizam u američkoj opštoj svesti. Egzistencijalno pitanje – šta je stvarno, šta je varka? Sve o čemu je Dik pisao, zgužvano u jedno remek-delo. Pročitajte, pa ćete videti. Ako ste čitali, podsetite se.

Toliko od nas za sada. A vi? Koje je vaš omiljeno SF sredstvo za otvaranje mozga?

Zašto je ovo najčudnije delo najčudnijeg pisca u čudnoj istoriji? Ima u njemu svega – Severnoameričke Konfederacije 1992, turističkih obilazaka Meseca i parapsiholoških fenomena – ali takvih (ili sličnih) elemenata ima i u mnogim delima mnogih drugih autora. Problem leži u neobičnoj i kontradiktornoj mešavini teskobe i agorafobije kakvu je 59


MAD MAX: Predeo slikan apokalipsom Milan Krunić

Iako je (post)apokaliptični film imao svoju premijeru još davne 1916. godine, u vidu „Kraja sveta“ danskog autora Augusta Bluma, žanr je svoje omasovljenje doživeo tek tokom 60-tih godina XX veka, a mega-popularnost krajem 70-tih i početkom 80-tih godina istog veka. Zanimljivo je da je u istom periodu horor doživeo svoj preporod kako u Italiji, u vidu zombija, tako i u Americi, u vidu nezaustavljivog entiteta koji kasapi tinejdžere. Bioskopi doživljavaju preporod jer sveža krv navire. Kako figurativno tako i bukvalno. U moru novopridošlih reditelja koji su rešili da ostave svoj pečat u svetu filma, oprobao se i mladi doktor Džordž Miler koji je imao svoju ne-tako-svetlu viziju budućnosti u kojoj se ljudi ostavljeni bez igde ičega okreću čistom divljaštvu i zverski nagonima. Miler se nije trudio da preterano obrazloži razloge svoje apokaliptične vizije, osim što je naznačeno da je svetu ponestalo goriva. I da su društva krenula da se raspadaju šakom i kapom. Ideja za nestanak goriva verovatno dolazi iz realnih kriza 1973. i 1979. godine, kada su Arapi zavrnuli naftnu slavinu te je cena benzina trostruko umnožena. Ovo je izazvalo ne samo ekonomsku buru, već i gašenje pojedinih privatnih pumpi. Bilo je situacija kada su besne mušterije bukvalno demolirale pumpe i bile spremne da linčuju njihove vlasnike. Takođe, u istom periodu u Australiji je porastao broj saobraćajnih nesreća za skoro pa duplo. Džordž Miler je u ovom periodu radio kao lekar urgentnog centra gde je iz prve ruke prisustvovao posledicama drumskog nasilja. Iako je hteo da napusti praksu i okrene se snimanju filmova, Miler je shvatio da mu treba pravi 60

projekat. Da bi finansirao svoje vizije Džordž je izdvajao novac iz sopstvenog džepa. Ideja je bila relativno prosta: posle krize u kojoj nestaje svo gorivo, a civilizacija se raspada po šavovima, u malom gradu u Australiji jedan policijski odred pokušava da održi kakvo-takvo stanje normalnosti. Maks Rokatanski je drumski policajac koji se suočava sa bandom bajkera koje predvodi psihotični Toukater. Sticajem okolnosti, jedan od članova bande pogine, te psihotični vođa osudi Maksovu suprugu i dete na smrt po principu „oko-za-oko“. Polulud od tuge i besa, Maks kreće u osvetu... „Pobesneli Maks“ je snimljen za veoma skromni budžet od 350.000 dolara. Imajući u vidu da se film mahom sastojao od slupavanja vozila i destrukcije, ovo je baš malo para. No, da bi nadomestili nedostatak sredstava, Miler i ekipa su se snalazili kako su znali i umeli. Scenografija je kradena pod okriljem noći, te potom korišćena narednog dana za snimanje, da bi tokom večeri bila vraćana na mesto. Bajkersku bandu je sponzorisao japanski proizvođač motora Kavasaki, a glumci su sami ukrašavali svoje motore i odeću. Ovo je filmu dalo jednu dozu kreativne lucidnosti. Jedini kostimi koji su namenski šiveni su policijske uniforme, ali samo je jedna bila prava kožna dok su ostale bile od vinila. Kožnu je naravno nosio Maks, a ostali su morali da se pate sa plastikom. Džordž Miler je bio zaljubljenik u pisanija Entonija Burdžisa pogotovo „Paklene pomorandže“ čiji se uticaj najviše vidi u načinu izražavanja bande koju predvodi Toukater a koga tumači Hju Kiz-Burnkoji. Kako se nije imalo para za opremu, Miler je izvukao optiku za kamere koju je koristio Sem Pekimpo


za film „Bekstvo“ sa Stivom Mekvinom. Što se filmske trake tiče, Miler je otkupljivao ostatke od drugih produkcija. U mnogome ceo ovaj proces, kako tehnički tako i kreativni, podseća na način na koji su snimani špageti-vesterni. Samo umesto velike zvezde koja bledi, Miler se opredelio za potpuno nepoznatog Mela Gibsona i od njega napravio mega zvezdu. Gibson je došao da drži strah ortaku iz kraja i kafane – Stivu Bisliju. Kako je bio izubijan od sukoba sa kafanskim neistomišljenicima, Melu je rečeno da dođe za dve nedelje jer „produkciji trebaju nakaznici poput njega“. Međutim, kada se glumac pojavio, sada zaceljen, niko ga nije prepoznao i dobio je da čita za ulogu glavnog junaka – Maksa Rokatanskog. Ulogu koju je i dobio. Stiv Bisli je, sticajem okolnosti, dobio ulogu Maksovog najboljeg druga i partnera – Džima Gusa. Kada je film prvi put distribuiran u Americi, svi glumci su nahovani od strane američkih kolega iz straha da niko neće razumeti „taj tvrdi Ozi akcenat“. Trejler se fokusirao na akciju i ne sadrži ni jedan kadar Mela, jer je nepoznat i „ko bi išao da gleda tog nekog ortaka... iz Australije!“ Ograničeni budžet „Pobesnelog Maksa“ je dozvoljavao da film ima samo jedan dubl kaskada. Do kraja snimanja je uništeno preko 14 vozila i oštećeno još barem toliko. Uprkos tome, kaskade su bile toliko sumanute i realistične da su ljubomorni kaskaderi „preko bare“ počeli da šire glasine kako su snimljeni pravi udesi i smrti. Iako je za cilj bio blaćenje dela, zapravo je postignut obrnuti efekat i horde tinejdžera su pohrlile u bioskop da vide „najnasilniji film na svetu“. Mora se uzeti u obzir da je do „Pobesnelog Maksa“ titulu najnasilnijeg filma držalo delo „Triler: žestoki film“ Boa Arna Vibeniusa, poznatog i kao Aleks Fridolinski, iz 1973. godine. Sa današnjeg stanovišta, „Pobesneli Maks“ je

zapravo drama u kojoj je nasilje naznačeno (Gasova pogibija) ili izvan kamere (na primer scena u kojoj gine Maksova porodica), dok je „Triler“ iako grafičkiji, pomalo smešan. Ali prosipanje iznutrica još nije uzelo maha na bioskopskom platnu, a filmovi poput „Divlje horde“ su bili... sporadični. U filmu postoji jedna rečenica koja epitomizuje divlju atmosferu sveta u kome se Maks nalazi i to je kada kaže liku Tima Burnsa, a koga je upravo okovao za goreći automobil: „Trebaće ti oko deset minuta da pretesterišeš lisice. Ali ako budeš imao sreće, trebaće ti svega pet da pretesterišeš nogu.“ Ta rečenica takođe odlično opisuje cinizam čoveka kome je sve oduzeto, uslovno rečeno i razum. „Pobesneli Maks“ doživljava neverovatan bioskopski uspeh u Evropi i Australiji, a kasnije i preporod na VHS tržištu, što je dovelo do toga da Miler snimi nastavak dve godine kasnije – „Pobesneli Maks 2: Drumski ratnik“ „Drumski ratnik“ je trebao da se zove jednostavno „Pobesneli Maks 2“ ali su američki distributeri odlučili da promene naslov jer nisu bili sigurni da je iko u Americi gledao prethodni deo. U prilog teoriji da je „Pobesneli Maks“ neka vrsta Milerovog omaža špageti-vesternu ide i to da u nastavku Mel Gibson ima svega 16 rečenica, od čega su dve „Samo sam došao po benzin“, kao i da ima stav bezimenih likova Klinta Istvuda u „Dolar trilogiji“ Serđa Leonea. Doduše, oba reditelja su imala isti uzor, knjigu Džozefa Kembela „Junak sa hiljadu lica“. Za razliku od većine filmova koji se snimaju po segmentima koji se kasnije slažu, „Drumski ratnik“ je snimljen hronološki. Takođe, originalna ideja je bila da glavni negativac – Lord Humangus, bude mutirani Džim Gus, Maksov prijatelj i partner. To je jedan od razloga zašto lik nosi hokejašku masku. Možda je maska i namig suparničkom žanru koji je cvetao u bioskopima – slešer hororu. 61


Ali sigurno je da, u Americi, Sem Rejmi odaje počast svom omiljenom Ozi junaku pošto heroj „Zlih mrtvaca 2“, Eš, fura kratež i fali mu ruka. Za razliku od Maksove pregažene ruke, Eš je svoju odsekao... motornom testerom. Hevi metal ikonografija doživljava procvat nešto malo pre no što je „Drumski ratnik“ snimljen, te su kostimi mahom neka bizarna skupina S&M kožne odežde. Ko kaže da vam je potrebna Hugo Bos uniforma da bi ste dominirali platnom. Za razliku od prethodnog dela budžet je bio znatno povećan te su dizajneri vozila i pirotehničari mogli da luduju. Film je snimljen u malom rudarskom gradu Brouken Hil, u sred ničega, koji je bio delimično napušten jer je izvor rude presušio. Mel Gibson je stigao među prvima i dane bi provodio vozeći po napuštenom mestu u svom Mini Kuperu, obučen u kožni kostim, ali sa patofnama na nogama. Ono malo preostalih stanovnika je u prvi mah bilo sablaznuto, ali su još i nekako navikli. A onda su stigli i svi ostali. Većina učesnika je bila konstantno odevena u svoje kostime. Po rečima glumice koja tumači ulogu Ratnice – Virdžinije Hej: „Stigla sam u Brouken Hil po najvećoj pustinjskoj oluji koju sam ikada videla. Dok sam se vozila kroz uskovitlani pesak, prva osoba koju sam ugledala bio je Vernon [Vels] koji je projurio pored mene na motoru, sa čirokanom, obučen u kožne pantalone bez guzova.“ Većina statista je vrbovana međ’ lokalnim stanovništvom. Jednom prilikom je poštar, koji nije imao predstavu da se u gradu snima film, uleteo u poštu i tamo zatekao gomilu ljudi u S&M kostimima kako uredno popunjavaju razglednice i pisma. Samo je spustio torbu sa poštom na pult i tiho se iskrao napolje. „Drumski ratnik“ je trebalo da se snima na leto, ali zbog kašnjenja i nekih problema sa budžetom snimanje je pomereno za jesen, da bi zapravo počelo u novembru. Iako na oko vreme deluje 62

lepo i toplo, često je duvao vetar, noću je padala kiša a temperatura nikada nije išla iznad 15 stepeni! „Produkcija je otkupila od vojske polovne ogrtače i u trenucima pauze svi su bili ogrnuti u njih. Horda ljudi pod vojnim pokrivačima, poput kakvog plemena.“ rekao je jednom prilikom reditelj. Fetišizacija goriva u „Drumskom ratniku“ poprima gotovo epske proporcije gde bi se moglo reći da je benzin – ambrozija, a automobili – bogovi. Preživeli se organizuju u plemena ili bande. Dok jedni pokušavaju da uspostave kakvu takvu civilizaciju, drugi poput parazita samo žele da uzmu šta mogu i krenu dalje. Jedini cilj Humangusove družine je da nahrani gladne mašine i krene dalje u potragu za boljim sutra. S druge strane, mala skupina čudaka okupljena oko rafinerije fosilnog goriva želi da zadrži isto po svaku cenu, jer ne samo što je benzin – život, već jer je on jedan od retkih relikvija pređašnje civilizacije. A u centru tog sukoba se obreva cinični Maks, koji je „samo došao po benzin“. Može se reći da je „Pobesneli Maks 2“ Milerova vizija „Jodžimba“ Akire Kurosave ili „Za šaku dolara“ Serđa Leonea. Iako je po nasilju najpribližniji „Đangu“ Serđa Korbučija. „Pobesneli Maks 2“ je planiran kao završno poglavlje Maksove sage. Nekoliko godina kasnije, Miler je želeo da snimi svoju, apokaliptičnu, verziju „Gospodara muva“. Međutim, ni jedan studio nije bio zainteresovan za taj projekat već su ga svi pitali kada će da snimi novog Pobesnelog Maksa. Rečima jednog od Vornerovih producenata: „Da je to novi Pobesneli Maks, dobio bi pare k’o od šale. Ovako... teško.“ I tako je Milerova verzija knjige Vilijama Goldinga postala „Pobesneli Maks 3“. Vorner je imao još neke zahteve – da se nasilje ublaži kako bi film imao što širu distribuciju i da neke od uloga moraju da igraju američki glumci i glumice zbog boljeg reklamiranja.


Najčudniji izbor je zapravo odabir Tine Tarner kao antagoniste „Pobesnelog Maksa 3“. Mada je najverovatnije Tarnerova dobila ulogu preko Vornerove muzičke izdavačke kuće, pošto se njen povratnički album „Private Dancer“ prodao u preko 30 miliona primeraka te su joj sva vrata bila otvorena. S druge strane naslovna numera „Pobesnelog Maksa 3“ – „We don’t need another hero“ postaje zaštitni znak trilogije. Možda zahvaljujući Tarnerovoj, a možda i tome što je to jedina muzička (pop) numera u sva tri filma. Takođe, ovo je prvi film u kome je eksplicitno rečeno kako se svet urušio posle Trećeg svetskog rata. Sve vreme dok sam gledao Tarnerovu u ulozi Aunti (tetke), gospodarice Bartertauna (Trampagrada) koja vlada čeličnom pesnicom i Tanderdomom (izvesnom vrstom gladijatorske arene), video sam Grejs Džons. Iako niko nigde nije spomenuo Džonsovu kao potencijalnu kandidatkinju za ulogu, možemo se zapitati da li je Miler pisao lik s njom na umu. Pored toga što se po prvi put pominje Treći svetski rat, ovo je istovremeno i prvi film sa jakim ženskim likom, koji je spreman i sposoban da stane rame uz rame sa ozloglašenim banditima i prekaljenim borcima za sopstveni život. Osim što je ucenjen od strane studija, reditelj doživljava još jednu nesreću. Njegov veoma dobar prijatelj i producent, Bajron Kenedi, gine u helikopterskoj nesreći prilikom obilaženja lokacija. Miler je želeo da se povuče iz produkcije, ali mu studio nije dozvolio, te se opredeljuje da režira samo akcione sekvence dok će se dramom baviti anonimni Džordž Oglivi. „Pobesneli Maks 3“, iako je zaradio na blagajnama, ostaje najslabija karika u sagi i, do skoro, poslednji film. Ono što je zanimljivo jeste da se Miler okreće porodičnim filmovima „Bejb, prase u gradu“ i „Ples malog pingvina“, ali ne pre no što je režirao „Veštice iz Istvika“ sa Džekom Nikolsonom.

Na svakih nekoliko godina nikle bi neke glasine o novom Pobesnelom Maksu, koje umalo nisu realizovane 2003. i 2009. godine. Prvi put je film trebao da se snima u Nambiji, ali su postojali problemi sa obezbeđenjem kako lokacije tako i ljudstva. Drugi put je film treba da se radi u Australiji gde bi pokojni Hit Ledžer nasledio ulogu Maksa, ali je nevreme srušilo set. No, Miler nije odustajao i 2013. godine uspeva da ponovo pokrene produkciju novog nastavka, koji je stigao u bioskope tek 2015. Da li je vredelo čekati 30 godina na novi film? Jeste. Osim što je unajmio gotovo originalnu ekipu profesionalaca sa „Drumskog ratnika“, Miler je rekao da ne želi da njegova „vizija apokalipse bude siva i beživotna, poput skorijih filmova iz istog žanra, već mora da puca od boje. I da bude vizuelno zanimljivo, jer bi se čovečanstvo u trenucima najvećeg jada svojski potrudilo da sebi ulepša život nekom, ikakvom, vrstom umetnosti“. Samim tim „Pobesneli Maks: Autoput besa“ je ne samo živahno koloritan već je i dizajniran za sve pare. Maksa ovog puta nasleđuje Tom Hardi, daleko poznatiji kao Bejn iz filma „Uspon Mračnog viteza“ Kristofera Nolana. Glavnog negativca, Imortan Džoa, ponovo tumači Hju Kiz-Burnkoji. Kako Miler voli da povezuje karaktere, zanimljivo bi bilo da je Imortan Džo zapravo potomak Toukatera. Međutim, Miler tvrdi kako se „Autoput besa“ dešava između „Pobesnelog Maksa“ i „Drumskog ratnika“ iako većina stvar ide u prilog tome da se film zapravo odigrava posle „Pobesnelog Maksa 3“. Maks ima minijaturnu muzičku kutiju kod sebe, koju pronalazi tek u „Drumskom ratniku“, a koju poklanja Divljem klincu. Takođe, Maks inicijalno okleva da se predstavi kada ga pitaju za ime i na većinu stvari odgovara roktanjem i režanjem, što ide u prilog teoriji da je lik Toma Hardija zapravo odrasli Divlji klinac iz

63


„Drumskog ratnika“ koji je preuzeo personu Pobesnelog Maksa. U prvom filmu se civilizacija raspada i ljudi se udružuju u bande, u drugom u plemena i horde i u trećem postoje neke naznake ponovnog uspostavljanja kakvog-takvog društva koje se bazira na trampi a koje nastoji da otkrije zamenu za preko potrebno gorivo. Samim tim bi civilizacija u „Autoputu besa“ trebala da dođe kao poslednja jer za razliku od „Pobesnelog Maksa 3“ gde municije skoro pa da nema a gorivo kao takvo je ređe od Tarfita, u „Autoputu besa“ se vozi i puca kao da stvari rade na vazduh. Ali to je sada opravdano jer postoje tri grada, od čega jedan proizvodi gorivo, drugi municiju i treći hranu, vodu i ljudstvo. Ako se svet zaista raspao posle Trećeg svetskog (nuklearnog) rata, onda ima smisla zašto su svi bolesni i deformisani i zašto Imortan Džo pokušava da pronađe savršenog potomka. Što se ikonografije tiče, uticaj vesterna na Milera je ovde očigledniji no ikad. Fotografija u „Autoputu besa“ podseća najviše na „Tragače“ Džona Forda sa sve upotrebom američke noći – plavih filtera koji se stavljaju preko optike na kameri kako bi se simulirao mrak iako je po bela dana. Takođe, sama priča ima određene elemente Fordove „Poštanske kočije“. Postoji jedna zanimljivost vezana za „Autoput besa“. Internet bruji o tome kako je to zapravo feministički film, koji pokazuje da su muškarci užasni tirani i da samo žene mogu osloboditi narod opresije i da spasu planetu ultimativne propasti. I da, ako želite, dokaza o tome ima tokom celog filma: tri brata koji predstavljaju birokratiju, vlast (patrijarhat) i pravdu, negativac koji kada se susretne sa odbeglom devojkom postaje pitom i ne želi više da uništava već da stvara i scena u kojoj Maks služi kao oslonac za pušku jer je jednoruka žena superiorniji strelac/ratnik. Iako su možda tačne, činjenica je da film takođe pokazuje kako mala grupa žena nije 64

sposobna nizašta, te da su patrijarhat i muška tiranija ipak produktivniji. Naime, sve te „jake“ žene koje imaju svoje „zeleno mesto“ u sred pustinje zapravo su šakohvat baka na motorima, koje u svom posedu imaju samo jednu čeličnu konstrukciju u sred pustinje, dok tiranin ima vodu, biljke i organizovano društvo. One pokušavaju da stvore bolju sredinu za sve, ali ona već postoji i to je upravo ono mesto sa kog su krenule na početku filma/putovanja. Film pokazuje i kako se veoma dragoceni resursi, poput vode u pustinji, troše kao da su beznačajni kada ih se žene dokopaju, jer u poslednjoj sceni one isprazne tankove sa dragocenom tečnošću ljudima na glavu i puste da pesak upije većinu. No, šta god se mislilo, „Autoput besa“ je najbolji akcioni film u poslednjih 15 godina. Surov, beskompromisan i sa minimalnom upotrebom kompjuterskih specijalnih efekata. Miler, koji sada ima 70 godina je pokazao da je veoma sposoban da režira staromodnu akciju bez komfora modernih tehnologija. Da li je ovo kraj sage ili Miler ima još kojeg keca u rukavu? Sudeći po vestima, Tom Hardi je potpisao ugovor za još dva Pobesnela Maksa. Ostaje nada da na sledeći film, pod radnim nazivom „Pobesneli Maks: Pustoš“, nećemo čekati još 30 godina.


NEMESIS: Epska saga o ratu ljudi i monstruoznih kiborga Aleksandar Harvester Janjić

Sa urednikom Emitora vodio sam ovakav razgovor: „Šta kažeš da napišeš tekst o serijalu Nemezis Alberta Pjuna?“ „Može.“ Pokazuje se da je sad upravo najaktuelniji mogući trenutak da se opiše ova legendarna četvorodijelna saga o borbi ljudi i monstruoznih kiborga. Prvo, nedavno je kompletan serijal doživio bluray remasterovano izdanje i to sve je sastavljeno u vrlo pristojno izgledajući boksset. Drugi razlog je da se bar jedan tekst posveti sjajnom Albertu Pjunu, koji i dalje udarnički snima filmove uprkos borbi sa multiplom sklerozom. Ovim putem želimo mu da savlada tu opaku bolest i da snimi još mnogo filmova. Moje ranije poznanstvo sa serijalom Nemezis, epskom sagom o borbi ljudi protiv monstruoznih kiborga, počinje i završava na drugom dijelu. To sam pogledao u drugoj polovini devedesetih. Još uvijek se jasno sjećam trenutka kad sam u video-klubu na polici s desne strane spazio primamljiv omot i odmah se raspitao kod gazde ima li slučajno i prvi dio u ponudi. Nažalost, nije ga bilo, tako da sam pogledao samo dvojku. U to vrijeme treći i četvrti dio nisu se mislim još uvijek pojavili, bar ne u našim videotekama. Bez pretjeranih spojlera (oni su ostavljeni za tekstove o pojedinačnim filmovima), uopšteno može da se konstatuje da se serijal konceptualno sastoji od tri dijela: Prvi film govori o početku ljudsko-kiborškog sukoba u bliskoj budućnosti, ima očigledno najveći budžet, najpoznatije glumce i najviše akcije i

eksplozija i van svake sumnje je najbolji u serijalu. U stvari, nije tajna da je ovaj film donekle već kultni klasik među ljubiteljima kvalitetne B-akcije. Drugi i treći dio su, bar kako tvrdi IMDb, snimani zajedno (kao Feast 2 i 3 dvije decenije kasnije) i valjda je planirano da to bude jedan film. Nije teško vidjeti da je ovo vrlo vjerovatno istina, po velikom broju scena koje se ponavljaju i istim lokacijama i likovima. Radnja ova dva dijela smještena je u prošlost (ah to putovanje kroz vrijeme...), u pustinje Ariz..., pardon, istočne Afrike. Četvrti dio je smješten u daleku budućnost, pedeset godina nakon prvog dijela i to je sve što ću za sada da kažem o ovom, ahem, „filmu“. (Napomena: Ovo što sam gore napisao za IMDb nije baš sasvim tačno. Oni naime tvrde da je planirano da drugi, treći i četvrti film budu jedna cjelina, ali imajući u vidu koliko se četvrti dio razlikuje od drugog i trećeg, ovo teško da je istina). A sad, konačno, da vidimo šta sve sadrži ova šarmantna četvorodijelna saga o sukobu ljudi sa pomahnitalim monstruoznim androidima...

Nemesis (1992) Za Alberta Pjuna, Blade Runner je jednostavno nešto što se desilo drugim ljudima. Hoću da kažem da čovjek ne mari mnogo za političku korektnost i da se već u prvom filmu ove epske sage o ratu ljudi i monstruoznih kiborga jasno stavlja na stranu prvopomenutih. Ništa razmatranje androidske (da ne kažem kiborške) humanosti, ništa C-zraci koji svjetlucaju u tami i tome slično, ovo je crno-bjelje od Gospodara prstenova i 65


filmova o ratu u Bosni. Vjerujem da će u budućnosti, kad se kiborzi/androidi odomaće među stanovništvom, oni ovaj film posmatrati na sličan način kako crnci danas vide Rađanje nacije s tom razlikom da Grifitovo ostvarenje ne može ni da sanja da se stavi u istu ravan klasičnosti sa Nemezisom. Što se prvog dijela ove epske sage o ratu ljudi i monstruoznih kiborga tiče, tri stvari su jasne od samog početka. Prvo, tu je nekakva naratorica koja će se revnosno truditi da nam prepriča sve što je teško/ nemoguće prikazati kroz scene pucnjave/ eksplozija i tučnjave. Obilje informacija i o glavnom liku i o postavci filma saznamo kroz njen monolog na samom početku. Ovo svakako nije baš najsrećnije rješenje, ali vidi pod dva. Drugo, Albert Pjun uspješno neutrališe poentu pod jedan obiljem scena pucnjave/eksplozija i povremeno tučnjave. Drago mi je da vidim režisera koji ne smatra da treba da osjeća grižu savjesti svaki put kad neko odapne, pa da pred svaku pucnjavu/eksploziju pravi polusatni setap koji bi je dramaturški „opravdao“. Jok, ovde krljanje kreće već od prve scene i, sa povremenim pauzama za neophodnu ekspoziciju, traje do kraja filma. Treće, čak i ako niste ovaj film gledali ranije, mnoge scene u njemu će vam izgledati poznato, a to je zato što se Pjun i njegova scenaristkinja Rebeka Čarls ne ustručavaju da ukr..., hm, posude scene iz nekih malo poznatijih filmova. Kad je riječ o radnji fabule, Aleks Rejn (Olivije Gruner) je antiheroj koji obavlja razne prljave poslove (čitaj: ubistva) za FBI, LAPD ili tako nekakvu američku pajkansku organizaciju. Sve ovo se dešava u relativno bliskoj budućnosti, 2027, a kao što znamo, svaki naučnofantastični film (pa makar bio i akcioni) koji drži do sebe a dešava se u budućnosti mora da ima neku vrstu robota i mehaničkih ljudi. U ovom predapokaliptičnom svijetu kiborzi/androidi su normalna pojava, a i sam Aleks (Olivije Gruner) je natovaren mehaničkim dijelovima, pretpostavljam od krpljenja 66

nakon raznoraznih kompleksnih zadataka koji uključuju pucanje u njega. Pomenuti Robok..., pardon, Aleks (Olivije Gruner) prolazi kroz seriju vatrenih obračuna, pri čemu nakon svakog nadrlja dovoljno da mora na temeljne popravke i kibernetičko apdejtovanje. Kako se procenat organskog u njemu smanjuje, a metalnog povećava, on sve više preispituje svoju humanost, da ne kažem ljudskost, sve dok mu jednom konačno ne pukne film i ne napusti CIA (ili NASA ili čega li je već član). Međutim, nastavlja da se bavi frilensingom, sve dok njegovi bivši šefovi na čelu sa izvjesnim Farnsvortom (Tim Tomerson) ne odluče da je to apsolutno nedopustivo, te ga ponovo uzmu pod svoje nakon ko zna kojeg po redu debakla u nekoj pucnjavi. U najboljoj tradiciji klasičnog „evo ti posljednji zadatak, pa si slobodan“ motiva, Tim Tomerson i Brajon Džejms, koji iz nepoznatih razloga govori grozomorno iskarikiranim njemačkim akcentom, ljubazno zamole Aleksa (Olivije Gruner) da pronađe i eksterminiše Džared, njihovu bivšu kolegicu (a njegovu eks curu), zato što je maznula neke vrlo bitne podatke i hoće da ih odnese terorističkoj organizaciji, sa čijim ekstremno zgodnim članicama je on (naime Aleks (Olivije Gruner)) imao obračun na samom početku filma. Naravno, on na početku sa gnušanjem odbija, ali kasnije oduševljeno prihvati kad mu Tim Tomerson očinskim glasom objasni da je u njega ugrađena bomba koja će da eksplodira za tri dana. Ne časeći ni časa, Snejk Plis..., pardon, Aleks (Olivije Gruner) kreće u izvršavanje zadatka, ali nabasa na potpuno nevjerovatan plot tvist - teroristička organizacija naime uopšte nije teroristička organizacija, već humanističko udruženje koje se bori za dobrobit svih ljudi, a za lošebit zlih kiborga koji eliminišu originalne ljude i mijenjaju ih identičnim kopijama! Pored toga, ispostavlja se da je Džared već mrtva, ali njena ličnost je prebačena na neki USB stik ili PDA uređaj ili nešto


slično i Aleks (Olivije Gruner) treba da je prenese u sjedište teror... slobodarske organizacije, ne bi li oni iskoristili njene podatke za konačno oslobođenje ljudi od kiborško-androidske napasti. U nastavku Invazija kradljivaca t.., pardon, Nemezisa, slijedi čitava serija akcionih scena u kojima Aleks (Olivije Gruner) i neka cura što ju je pokupio usput pokušavaju da se domognu sjedišta terorističke organizacije, dok ih proganjaju zli kiborzi, među kojima je prvi Farnsvort, odnosno ne pravi Farnsvort jer on je bio dobar lik, nego njegova kiborška zamjena. U svakom slučaju, sve se završava nekakvim otvorenim polu-hepiendom. Aleks (Olivije Gruner) uspijeva da eksterminiše Tima Tomersona (tj. njegovu kopiju) i germanizovanog Brajona Džejmsa, ali svjestan je ne samo da je njegova ljudskost sve manja i manja, već i da svijetom hoda toliko kiborga koji izgledaju potpuno isto kao ljudi, da ih je praktično nemoguće istrijebiti. Nije baš najjasnije da li je od početka planirano da Oni ž..., pardon, prvi dio Nemezisa ima nastavak. U svakom slučaju, drugi dio se dešava sedamdesetak godina kasnije i nema nikog od likova iz prvog dijela. Ton je bitno drugačiji, otprilike kao Drumski ratnik u odnosu na prvog Pobesnelog Maksa, pošto ovde u prvom dijelu civilizacija, iako uznazadovala, i dalje funkcioniše. Sve u svemu, Nemezis je vrlo dobar akcioni film čiji su ciljevi jasni i ispunjava ih sasvim korektno.

Nemesis 2: Nebula (1995) Već prva scena ovog filma je tekstualni natpis koji nas prijateljskim tonom informiše da je Aleks (Olivije Gruner) iz prvog filma fejlovao u svojim naporima i da su deset godina nakon dešavanja opisanih gore kiborzi pobijedili ljude i pretvorili ih u robove. Nakon toga, narator (ovog puta muškog pola) ukratko izlaže situaciju - pedeset godina nakon izbijanja rata (opisano u opisu prvog filma), na potpuno razrušenoj Zemlji, pritajeni

ljudski naučnici uspijevaju da formiraju DNK superiornog ljudskog bića sa fenomenalnim supermoćima. Dijete i njegova majka momentalno postaju meta kiborške napasti, koja odlučuje da je takva po ljude povoljna situacija jednostavno nedopustiva, te za njima šalju supersofisticiranog kiborškog asasina, koji može da skenira okolinu, detektuje ljudska bića na osnovu glasa i kretanja, ispaljuje nekakve rakete i sl. i ima ograničeno svojstvo nevidljivosti. Dotični Predat..., mislim Nebula (tako mu je ime), bez problema demolira bilo kakav ljudski otpor i majka, koja još mora da tegli novorođenče u rukama, nema jasno vidljiv plan preživljavanja. Swell! Jurnjava sa nepobjedivim kiborgom kroz postapokaliptičnu pustoš! What’s not to like?!?, reći ćete vi. Međutim, sve već na samom početku odlazi dođavola jer mati nalazi nekakav kiborški vazduplohov koji može da putuje kroz vrijeme i sakriva se u... dalekoj budućnosti????? Swell! Jurnjava sa nepobjedivim kiborgom kroz futurističke svemirske pejzaže! Međutim, nije to - majka nažalost odlazi u prošlost. Ali gdje tačno u prošlost? Praistorija??? Swell! Jurnjava sa nepobjedivim kiborgom kroz praistorijske pejzaže natovarene dinosaurusima! What’s not to...? No, da skratimo ovo, majka bira ubjedljivo najdosadnije vrijeme i mjesto za bježaniju, u pitanju je naime istok Afrike 1980. godine, gdje se nekakvi pobunjenici uz pomoć američkih plaćenika bore protiv nekakve vlade or something. Ako ništa, barem je za ovo ubistvo maštovitosti kažnjena brzom smrću. Dijete je stavila u nekakav žbun i tamo ga nalazi nekakvo pleme i tu ima sva sila nekakvog torokanja na nepoznatom jeziku, za koji nisam imao subtitlove. Ovim ujedno prestaje i bilo kakva veza sa dešavanjima iz prvog filma, pa čak i sa početkom ovog. Dvadeset i nešto godina kasnije, Džon Kon..., pardon, Aleks (jer to je bebino ime), spasilac ljudskog roda, nabildana 67


je bodibilderka koja bi nesrećnog Olivijea Grunera mogla da nosi u zubima. I ovde je uopšte ne glumi Olivije Gruner nego izvjesna Su Prajs. U svakom slučaju, Aleks (Su Prajs) je ugledni član tog nekog plemena, sa sve tribalnom odjećom. Ona se budi nakon nemirnog sna i onda slijedi još nekakvo unutarplemensko krljanje, inicijacija ili šta već, čiji smisao mi je potpuno izmakao jer se sve odvija na nekom plemenskom jeziku za koji nisam imao subtitlove. Srećom, vrlo brzo se pojavljuje Nebula, rastura kompletno pleme i kreće na Aleks (Su Prajs). Nismo toliki zlobnici da se raspitujemo zašto se pojavljuje baš tad, a ne recimo 20 godina ranije, kad je Aleks (Su Prajs) bila dijete i, prema tome, laka meta. Ovde ćemo napraviti digresiju i spomenuti da nas narator na početku filma informiše da je Aleks (Su Prajs) dobila ime po svom poznatom pretku, pretpostavljam da su mislili na Aleksa (Olivije Gruner) iz prvog filma, ali nikakve dodatne detalje o tome nismo dobili. Uglavnom, ono malo plota što je i bilo na početku filma u daljem toku događaja nepovratno nestaje i ostaje nam samo sat vremena duga scena potjere kroz potpuno nemaštovite i depresivne predjele, povremeno razbijena ponekom eksplozijom. Swell! Jurnjava sa nepobjedivim kiborgom kroz pustinje istočne Afrike, kako to može da ne valja?! pomislićete i biti potpuno u krivu. Avaj, Su Prajs Švarciju može da konkuriše jedino po mišićima, dok su glumački kvaliteti i harizma debelo na Arnoldovoj strani, a i Albert Pjun po svoj prilici nije bio u velikoj formi, tako da nešto što je moglo da bude sasvim solidan klon Predatora jednostavno nije na tom nivou. Film obiluje slow-motionima, koji se pojavljuju svakih pola minute, bez ikakvog uzimanja u obzir konteksta scene, tako da sve to produžuje trajanje na neprirodnih 80 minuta. Dalje, čak i ovako jednostavan scenario ima neke neobične mane. Na primjer, zanimljivo je da Aleks (Su Prajs), navodno 68

spasilac ljudskog roda od kiborške napasti u ovoj epskoj sagi o borbi ljudi protiv monstruoznih kiborga, osim ogromnih mišića i respektabilne spretnosti, ne demonstrira nikakve druge supermoći. Ima nekakav nož koji svijetli, ali svijetlenje tog noža je inherentno samom nožu, a nije posljedica toga što njime upravlja Aleks (Su Prajs). Očekivali bismo lasere, skokove od pedeset metara u vis, bullet time, iskrivljivanje putanje metaka, bilo šta. Nejasno je zašto bi se naučnici u dalekoj budućnosti mučili da genetski inženjeringuju nešto što može da se postigne običnim bodi bildingom. Pored svega ovoga, za film se ipak ne može reći da je dosadan. Ja imam neki soft spot za jurnjave i bježanije, a i Nebula uopšte nije loš negativac. Da ga samo vidite kako harizmatično hoda kroz pustaru i ispaljuje rakete. Like a boss! Ipak, fakat je da je tu moglo da se postigne mnogo više napetosti i pucnjave/eksplozija. I naravno, nije mi jasno šta je Pjunu prolazilo kroz glavu kad je glavnu ulogu dodijelio Su Prajs. Biće da je prebukvalno shvatio kliše o „jakom ženskom liku“. Mislim da bi identifikacija gledalaca sa glavnim likom bila mnogo jača ako bi ga igrala Keti Ajrlend ili neka druga od ljepotica koje su bile popularne u to vrijeme.

Nemesis 3: Time Lapse (1996) Možda i pomalo neočekivano, nakon podnošljive ali bledunjave Nebule, Albert Pjun uspijeva da napravi značajan kvalitativni skok u trećem dijelu ove epske sage o borbi ljudi i monstruoznih kiborga i isporučuje zapravo prilično zabavan film. Priča se i dalje dešava u istočnoj Africi, pred kraj 20. vijeka. Aleks se budi usred pustinje sa čvorugom na glavi i žešćom amnezijom. Momentalno (i neočekivano) nabasa na našeg starog prijatelja Tima Tomersona, koga je androidska skupština poslala da obavi ono što nesposobni Nebula nije uspio u prethodnom dijelu.


Moram da naglasim da kiborzi zapravo ne pokušavaju da ubiju Aleks nego da je skeniraju i istraže nešto, nemam pojma šta. U svakom slučaju, nakon kratkog dijaloga s Timom Tomersonom, vraćamo se 22 sata u prošlost i pratimo događaje koji su doveli do toga da se Aleks probudi u pustinji sa golemom čvorugom na glavi i žešćom amnezijom. Iako je koncepcija filma ista kao kod prethodnika mu, naime mišićava Aleks bježi od kiborških poslanika i usput ih rastura, ovde je sve obogaćeno raznoraznim vrlo simpatičnim i povremeno bizarnim detaljima koji će razgaliti srce svih ljubitelja ovog žanra. Prvo, ovde ima više frakcija nego u prethodniku, koji je uglavnom bio 1-na-1. Imamo Tima Tomersona. Zatim, Aleks ima nekakvu (polu)sestru koju pokušava da pronađe. Onda su tu neki ljudski naučnici koji vrše eksperimente na ostacima Nebule. Zatim nekakav plaćenik na koga Aleks nabasa tokom pustinjskih putešestvija. Pa onda neki ret..., pardon, momak sa posebnim potrebama, koji je nekad valjda bio prava herojčina, ali onda je fasovao metak u tikvu i poslije toga više nije bio isti. Ali highlight je par ženskih bjelokosih androidki koje svako malo razmijene pogled i smijeh, što postaje potpuno nadrealno nakon nekog vremena. Najveća čar ovog filma leži u potpunoj neozbiljnosti s kojom Pjun tretira svoj koncept. Npr. svi androidi sad odjednom iz nekog razloga imaju zelene oči. Ne zelene u smislu da su zelene boje, već iz njih sija kao neki zeleni laser i to je tako jeftin specijalni efekat da dodatno unakazuje ionako niskobudžetan izgled filma. Zatim je tu odlična scena kad Tim Tomerson nekoliko minuta roka pištoljem nekog drugog androida koji stalno ustaje i pada. Running gag sa smijehom bjelokosih kiborškinja variran je u dvije scene - u jednoj se one standardno okrenu jedna prema drugoj i naprave izraz lica kao da se smiju, ali nikakvog zvuka nema. Greška u postprodukciji

ili režiserova mašta, prosudite sami. U drugoj sceni taman krenu da se smiju, a prekine ih rez. Greška u montaži ili režiserova mašta, prosudite sami. A da i ne počinjem o romantičnoj sceni sa Aleks i ret... vojnikom sa posebnim potrebama, to jednostavno morate da vidite. Drugi film je sadržao jednu kratku scenu u kojoj jedna djevojka prokomentariše kako je Aleks građena. U ovom nastavku, međutim, svi likovi se prosto utrkuju u komentarima na račun njenog fizikusa, a neki od likova pokušavaju i da je startuju, uglavnom bez zadovoljavajućih rezultata (što ja, kao gledalac kome Monik Gabrijel predstavlja pojam lijepo izvajanog ženskog tijela, smatram zapravo vrlo zadovoljavajućim rezultatima). Sve u svemu, nije se ovde mnogo toga izdešavalo. Aleks je ponovo uspjela da se otarasi kiborške prijetnje i na kraju je opet napravila neku veliku eksploziju, ali čitavo iskustvo je znatno šarenije i zabavnije od Nebule.

Nemesis 4: Cry of Angels Taman kad pomislite da su stvari sa trećim dijelom krenule u pozitivnom smjeru, dočeka vas hladan tuš. Završni dio Nemezisa, epske sage o sukobu ljudi i monstruoznih kiborga, ne samo da je negledljivo loš film, već i demonstrira takvo nepoštovanje samog serijala kakvo može da se sretne još samo u sedmom dijelu Urlikanja. Da se čovjek prosto zapita da li je moguće da je ovo djelo potpisao autor svih prethodnih nastavaka. Jedina dobra scena u ovom filmu je prvi kadar, koji nas informiše da je mjesto dešavanja napokon 2080. godina, dakle nakon događaja o kojima smo informisani na početku drugog dijela. E sad će konačno da nastupi pravi krkljanac, sad će nabildana Aleks (Su Prajs) da opravda svoje mesijanstvo i da im se sjeti familije androidske, sad će... Oće, al malo morgen. Četvrti dio uopšte nije o ratu ljudi i monstruoznih kiborga, već prati Aleks, trenutno plaćenog 69


ubicu, u nekoj bezveznjačkoj misiji koja se u kompletu odvija na jednoj jedinoj lokaciji u nekoj istočnoevropskoj zabiti. Sve eventualne nade da ćete konačno da vidite postapokaliptične ruševine možete da okačite mačku o rep. Ovaj film, iako se dešava u dalekoj budućnosti, neuporedivo je dosadniji i vizuelno nemaštovitiji čak i od prethodna dva dijela koja su se dešavala usred pustinje. Uglavnom, Aleks od svog šefa Endrjua Divofa dobija zadatak da rokne nekakvog lika i da se onda penzioniše jer je omatorila i izgubila fokus ili tako nešto. Ona obavlja zadatak, ali se ispostavlja da je lik kojeg je klepila sin nekakvog brazilskog narko bosa, koji će sad krvi da joj se napije. Ona stara Aleks iz drugog i trećeg dijela lako se obračunavala sa predato(ro)likim kiborzima i sljedbenicima Tima Tomersona, a sad se odmah miri sa skorom smrću i jednostavno ostaje na lokaciji i čeka da dođu po nju. A to je sve u nekom gradu koji se zove Zagrev (sic?!?!?!?!??!?!). Ako ste gledali Traku Ričarda Linklatera, to vam je po šarenišu lokacija Gospodar prstenova u odnosu na ovaj film. Ova zloćudna statičnost podsjeća na neku retardiranu pozorišnu predstavu, mada bi, imajući u vidu sveopštu odbojnost setinga i likova, sve mnogo bolje funkcionisalo u vidu radio drame. Albert Pjun, koji očigledno radi sa još manjim budžetom nego u prethodna dva filma (kako daleko sad izgleda onaj lijepi B-ugođaj prvog filma, koji po produkcionoj raskoši u odnosu na ovo zlo izgleda kao Matriks!) trudi se da nepostojeću fabulu i mizernost produkcionog dizajna obogati mnoštvom wtf scena, zbog kojih ćete se ozbiljno zapitati ko je dođavola režirao ovaj film i kakve droge je u tom procesu koristio. Počev od scenarističkih bravura kao u sceni u kojoj Aleks telefonira mafijašu čijeg sina je ukokala i kaže mu da izjavi saučešće svojoj ženi, preko komentara na mišiće glavne junakinje koji konačno prevazilaze sve granice dobrog ukusa, do bizarne, skoro henenloterovske, scene 70

androidsko-ljudskog seksa, ovaj film manje izgleda kao prirodan nastavak priče iz prethodnih dijelova a više kao pokušaj odgovora na treći dio serijala Urlikanje. Ono najgore/najbolje (ovo drugo ako spadate u ljubitelje švarcenegerolikih ženskih tijela) ostavljamo za kraj. Naime, Albert Pjun je konačno skinuo masku i otkrio svoje pravo lice mišić-fetišiste koje je povremeno provirivalo u prethodna dva filma (svaki je imao po jednu potpuno nepotrebnu škakljivu, ali ne i eksplicitnu, scenu u kojoj se Aleks presvlači). Aleks je, naime, u ovom filmu potpuno gola od početka do kraja i tek u dva navrata nakratko na sebe nabaci neke krpice koje ionako više otkrivaju nego što pokrivaju. Bilo da je u pitanju seks (kojeg ima na tovar) ili pucnjava (koje ima nešto manje) ili razmišljanje (kojeg srećom ima najmanje), Aleks sve obavlja bez ijednog komada odjeće na sebi. Tako neočekivano bezočna eksploatacija (nabildanog) ženskog tijela služi ne samo da doprinese ionako potpuno uvrnutom osjećaju koji ostavlja ovaj film (na one koji ne odustanu poslije deset minuta) već i da ga postavi vjerovatno na prvo mjesto po količini golotinje u ne-erotskom filmu, ispred klasika kao što su Lifeforce i Naked Fear. Pa eto, ako vam je Ruška Jakić pojam seksepila, ignorišite kompletan ovaj rivju i odmah skidajte blu-rej izdanje filma, ili još bolje, podržite fetišistu Pjuna i kupite boks-set kompletnog serijala. Većina ostalih ovaj film će zbog neviđeno idiotskog scenarija, groznog vizuelnog izgleda i odbijanja da se pozabavi ljudsko-kiborškim sukobom proglasiti odvratnom izdajom serijala. Gledanje u muškom društvu, uz obilne količine alkohola, moglo bi da bude interesantno iskustvo, ali pri tome je najbolje ne gledati prethodna tri dijela i ovo posmatrati kao potpuno odvojenu priču (što u suštini i jeste). Po mom mišljenju, sve kopije ovog čuda trebalo bi zakopati duboko u zemlju da nikad više ne ugledaju svjetlost dana.


True Detective: Koliko je Rast Kol zaista seksi, ili zašto žene vole paćenike Tijana Tropin

Urošu Smiljaniću i svim njegovim kritičarskim personama (Tijana sedi za kompjuterom, kuca i kroz zube čita napisano. U uglu, Tomanija Jevtropijević sedi i štrika.) Tijana: Prva sezona Pravog detektiva po opštem sudu predstavlja jednu od najboljih TV serija dvadeset prvog veka i u mnogo čemu tipična je za revoluciju koja se u proteklih deceniju i po odigrala na tom planu. Veliki budžeti, scenaristička sloboda i novostečeni prestiž koji je omogućio privlačenje značajnih glumačkih imena doveli su do pojave izuzetno kvalitetnih televizijskih serija; tome treba dodati psihološku prednost koju serije, barem u trenutku prvog emitovanja, imaju nad samostalnim filmovima – kreiranje napetosti kod gledalaca i navođenje na samostalno razmišljanje o daljem toku radnje. Scenarista prve sezone Pravog detektiva, Nik Picolato, zaista je mudro iskoristio sve prednosti ovog formata: za razliku od većine aktuelnih serija, scenario je unapred osmišljen i napisan za čitavu sezonu, tako da nije moglo doći do izmena u poslednji čas pod uplivom producenata i publike; razvojni luk zapleta i likova dosledno je sproveden kroz osam epizoda sve do kulminacije i raspleta. Činjenica da je veliki broj obožavalaca (koje je serija munjevito stekla) bio beskrajno razočaran poslednjom epizodom, može poslužiti kao osnova za tumačenje vrlo rizičnog, ali ovde i krajnje uspelog postupka – poigravanja sa žanrovskim očekivanjima gledalaca. Iako se oslanja na osvedočeno uspešan podžanr buddy cop filma, tj. narativa u kome kriminalistički slučaj rešavaju dva policajca

suprotstavljenih karaktera, Pravi detektiv postepeno i takoreći krišom dekonstruiše sve njegove konvencije, dok ih se na prvi pogled strogo pridržava. Ovo nagoveštava i sama postavka u kojoj detektivi Martin Hart (Vudi Harelson) i Rastin Kol (Metju Makonahej)... Tomanija (kritički gleda u štrik, izvlači iglu iz punđe i uključuje je u posao): Je li, ti to o onoj seriji, krimi, onoj kad jedan stalno vozi a drugi mu nešto drvi? Ono sa rogovima? Tijana: Mhm. Tomanija: Dobra serija! Tijana: Aha... rešavaju slučaj ubistva koje već na prvi pogled pokazuje odlike obreda žrtvovanja, dok njegove okolnosti ukazuju na serij... Tomanija: Posebno je dobar onaj frajer, onaj mršavi! Jeste ispošćen, ali frajer i po! Tijana: ...serijskog ubicu kome ovo nije prvo ubistvo... A nije ti se sviđao u Neplaniranom venčanju? Tomanija: Ma kakvi. Ni posle. Nabildovano, ispeglano, zubi blistaju da se prepadneš... ma kakvi. Gladac! A čim je takav gladac, zna se i šta je iznutra! (Diže štrik prema sijalici.) Mnogo pametan ovaj reditelj, to obavezno da napišeš, što ga je izgužvao. I posebno što mu je zabranio da se smeje. Tijana (suzdržava se): ...scenarističke i rediteljske odluke su konsekventno donošene tako da se kao narativni luk serije predstavi razrešavanje niza zločina i razotkrivanje zavereničke mreže pedofila i satanista na tzv. „dubokom jugu“ SAD, 71


a kao glavna misterija mogući prelazak u domen fantastičnog, odnosno nerazrešena mogućnost natprirodnog karaktera pojedinih događaja i likova. Ali, osnovna struktura zapleta zapravo je mnogo jednostavnija i jednoznačnija: ova serija prikazuje razvoj i sazrevanje glavnih likova na vremenskoj skali od gotovo dvadeset godina, sa neprevaziđenim realizmom i psihološkom dubinom likova koji na početku deluju gotovo karikirano stereotipno... Tomanija: Smanji malo. Tijana (diže ruke od tastature, okreće se na stolici ka Tomaniji): Dobro, šta sad? Tomanija: Nije Marti karikiran, Marti je super realističan pandur. Tijana: A ti baš znaš da mislim na Martija? Tomanija: Nije nego još nešto, znam šta i inače misliš o Vudiju. Misliš da je sirovina. (Skida naočari, vadi batistanu maramicu i počinje da ih briše, Tijana se rezignirano zavaljuje u stolici.) I jeste! Ali to ne znači da nije pametan. Baš kao i Marti. Ali je pametan na jedan onako zdravorazumski pandurski način, ume s ljudima, ume sa šefom, slučajeve rešava, viš kako se jedini podnosi sa Rastom, usmerava ga tamo gde je najkorisniji... Tijana: ...a sa ženama... Tomanija: Sa ženama i sa ljudima van posla uopšte uzev ne ume, mica, u tome i jeste njegov problem, on je isto tako operisan od snalaženja u privatnom životu kao i Rast, pogledaj samo kako im slično izgledaju stanovi posle 2002. godine, tuga. E, i on to zna ili makar shvati na kraju. To što se dotle zavarava, to je drugi problem, lepo mu i žena kaže. Tijana: Nisu oni uopšte slični, Rast je produhovljen, njemu treba neki dublji smisao! Tomanija: Treba njemu da ti ne kažem šta! Treba mu žena, da ima nešto kašikom da jede svaki dan, vidiš i sama na šta liči, treba mu žensko da kuva supu sa 72

rezancima, da mu okači malo zavese na prozore i neke muškatle da unese, znaš kako bi lepo išlo par saksija, a onaj stan zvrji prazan, sve neke slike mrtve dece… Tijana: Stvarno si tetka malograđanska... Tomanija: Nemoj ti meni malograđanka, valjda ja znam šta pričam, a ne kao taj… Rast! (Maše štrikom ka kompjuteru.) Vidi ga, mučenika, usta ne zatvara, sam sebe bi slagao samo da može! Ma, od prve epizode i od onih recitacija u kolima jasno je ko dan da je sve to samozavaravanje. Pogotovu kad počne da im zalazi u kuću i onako tužno, kučeći gleda u Martijevu ženu i decu. „Greh donošenja na ovaj svet“, moš misliti. Tijana: Hiljade fanova se ne bi složile, proglašavali su ga, do poslednje epizode, novim Sioranom… Tomanija: Jesu ga kačili na Fejsbuk? Vukajliju? Sa onim pametnim izjavama iz kola? Masovno? Jesu, a? E, garantujem da su to bile dve grupe ljudi: neiživljeni momci oko tridesete i neiživljene devojčice od petnaest pa naviše. Evo, glavu dajem. (Uzdiše.) Bajron zaginuo za Grčku ima dvesta godina, a deca se još nisu naučila pameti. Tijana (sve tiše): Pa… Bajron nije bio mršav. Tomanija (ni ne čuje): Lep, mršav, i još mrači za sve pare, daj ga vamo! Tuga jedna koliko ga ozbiljno shvataju, a on čovek zrači koliko je oštećen. Razumem ja njega, stvarno mu nije lako, ali što se dečurlija loži, ne razumem. E, jel ćeš da pišeš o Megi i kako ga je zavrnula? Obavezno stavi da mi je to omiljeni lik. Žena ga je provalila sto posto. Tijana: Misliš na onaj… trenutak slabosti. Tomanija: Jes đavola, trenutak, a godinama se onako gledali, on dolazi da „kosi travnjak“, ona mu namešta devojke, zove ga noću da je ubeđuje kako je muž ne vara i sve tako nešto... ubedljivo. (Izvlači iglu iz štrika, vraća je u punđu,


sklapa štrik) Ali nije Megi mutava, nije bila luda da zameni jednog pandura drugim, da ti kažem, to mi se baš svidelo, al da je bilo okrutno prema njemu, bilo je do daske. Pa tek što lečenom alkoholičaru dolazi na vrata sa flašom! Siroma’, jedva je stigao i da se ponada. Tijana: Meni to nije bilo uverljivo... Tomanija: Šta nije bilo uverljivo, pametna žena, ono, jeste da je Rast super, ali samo za gledanje, da ga držiš u vitrini i baciš pogled ujutru pre nego što kreneš na posao! A i ono, nije se baš iskazao… (nakašljava se) Tijana: I ti si štopovala? Tomanija: Ne znam o čemu pričaš. Tijana: …Ovakvom odlukom scenariste i reditelja, stavljen je na kocku uspeh finala serije: nakon silnih zamršenih teorija o razvoju zapleta, trebalo se pomiriti sa znatno jednostavnijom i prizemnom istinom da je u pitanju priča o sudbini dvojice ljudi koji se, kroz višegodišnje traganje za ubicom, suočavaju sa vlastitom ljudskom nedostatnošću i prolaznošću. Još teže je obožavaocima moralo pasti odricanje od nihilističkog kreda koje je Kol dotle postojano ispovedao. I Hart i Kol u završnim scenama proživljavaju katarzično iskustvo ponovnog susreta sa voljenima – paradoksalno, Hart u tim završnim scenama deluje tragičnije, jer iako su njegova bivša žena i ćerke žive i zdrave, izgubio je suštinsku vezu sa njima, dok Kol bira da kao istinitu prihvati viziju ljubavi sa one strane groba, koju je doživeo u komi. Tomanija: Mučenici. (Sklapa štrikeraj, pakuje ga, odsutno namešta naočari.) Šta kažeš, nervirala se deca što je na kraju i Rast kapitulirao? Tijana: Mnogo. Tomanija: Pa jeste, po tuđim leđima sto batina malo, kao da je zabranjeno poverovati u štogod da bi se čovek bar malo utešio. A meni nekako laknulo zbog njega. Hart, jadnik, taj se nikad neće oporaviti, uzme ga Megi za ruku,

a ono šljašti nova burma… Ne, dobar je kraj, tužan, dvosmislen. Neko toliko upućen kao Rast sigurno zna medicinska objašnjenja za ta priviđenja u komi, samo ih je sad zaboravio, tako mu došlo. Tijana: A Kralj u žutom, teorije zavere, zamke, kosmička strava, sve ono što nije razrešeno? Tomanija: A što pa i da bude razrešeno? Nije ti to Agata Kristi pa da na kraju Poaro sedne i svima sve nacrta kako je bilo. I nije u tome poenta, to je više onako, da se iskaže scenograf (i jako se iskazao, skidam mu kapu) i da se ljudi lože pa da se na kraju razočaraju: eto, nekad je moron ubica samo moron ubica! Poenta je u onim dosadnim detaljima, kako se oni odnose jedan prema drugom, kako su na kraju samo oni jedan drugom ostali, kako se ipak cene, jesi gledala ti U vrelini noći? Znaš kako šerif živi sam i jadan? E, to ti je tradicija prema kojoj ovo treba da se meri. Aj mi sad pusti kraj četvrte epizode da vidim opet kako srce majkino sklanja decu u kadu da ih ne pobiju budale. Tijana: Aman, ženo, to je neprekinuti kadar od... Tomanija: Nemoj, molim te, ja kad hoću neprekinute kadrove, gledam Sokurova, ovde je, bre, Rast u kožnoj jakni i spasava crnčiće! Pusti lepo epizodu, sad ću ja da nam skuvam kakao. (Ustaje, izlazi iz sobe držeći se za leđa, Tijana ostaje poraženo gledajući u ekran.)

73


DAREDEVIL: Priča, prerada, omaž Marija Pajković

Javnost se sa serijalom o Čovjeku bez straha upoznala još davne 1964. godine, a relevantnost ga nije napustila ni posle pet decenija. Netflixova nova serija Daredevil postala je izuzetno popularna veoma brzo i sa naizgled neočekivanom lakoćom, za šta smatram da je najviše zaslužna spremnost kreatora da se pozabave originalom. Sa jedne strane, ovo je priča o maskiranom odmetniku, superheroju sa neupadljivim dnevnim poslom čiju smo srž čuli i vidjeli spinovanu na hiljadu načina unutar Marvela i DCja, a sa druge, ovo je podjednako i priča o uspjehu američkog storytellinga. Metju Mardok, kog glumi Čarli Koks, je izgubio vid kao dječak, nakon čega su mu se izoštrila druga čula, pogotovo sluh. Nedugo zatim je izgubio i oca, kao što to obično biva u superherojskim origin pričama. Očigledno se ne postaje heroj bez velike tragedije iz djetinjstva, mada nije na odmet ni nepoznati, mudri učitelj koji je baš vas izabrao zbog talenata koje još ne (znate da) posjedujete. Očinske figure se u Metovom životu ne zadržavaju previše dugo, pa ga tako i učitelj Stik (Skot Glen) napušta, no ne prije nego što je uspio da inspiriše 74

nastanak voljenog lika Splintera iz Nindža kornjača. Fogi Nelson (Elden Henson) je Metov kolega sa fakulteta i poslovni saradnik u advokatskoj firmi Nelson & Murdock, koja za našeg heroja nije samo paravan već i produžetak njegove uloge čuvara Hels Kičena, naselja u Njujorku. Fogi je većinu vremena bezbrižni komedijaš koji pravi zanimljiv kontrast nemilim dešavanjima kojih, hvala kreatorima stripa i serija, nikada ne manjka u ovom naselju. Osim njih, tu je i Keren Pejdž (Debra En Vol), klijentkinja a zatim sekretarica u firmi, koja postaje dio ljubavnog kvazi-trougla: njoj se sviđa Met (a kako i ne bi), dok se ona sviđa Fogiju. Koliko god površna njena originalna uloga bila, kao lik se pokazala dovoljno korisnom i vrijednom, i vodila radnju u bar nekoliko navrata. Zahvaljujući njoj, timu odmetnika (u pokušaju) se priključuje i novinar Bendžamin Jurik (Vondi Kurtis-Hol), jedini za koga bi se moglo reći da nije dovoljno osavremenjen. Istraživačko novinarstvo kakvim se u seriji bavi Jurik odavno je izgubilo svoju čar, a i svoje tržište. No ipak njegovog lika nije toliko teško prihvatiti, posebno kada se uzme


u obzir njegov pokušaj blogovanja – na svu sreću samo pokušaj, pošto bi publika teško povjerovala da će jedan prikaz kriminalne aktivnosti tog nivoa završiti ikako drugačije nego kao teorija zavjere koju će čitati samo onaj dio Interneta na koji vas majka upozorava. Za prvu sezonu nije nebitan ni lik Kler Templ (Rosario Doson), koju su brojni fanovi prepoznali kao Night Nurse, lika iz stripova za koju se svi nadamo da će biti spona između očekivanih serijala AKA Jessica Jones, Iron Fist, Luke Cage i The Defenders. Kler je pomoćnica, svojevremeno i sidekick, zatim učesnica u romantičnom podzapletu, a kasnije djeluje kao da polako napušta ovu Marvelovu seriju. Time dolazimo do mog ljubimca Kingpina, Vilsona Fiska. Fiska glumi Vinsent D’Onofrio, kojeg publika poznaje iz filmova poput Full Metal Jacket i Men in Black, kao i iz serije Law & Order: Criminal Intent, i koji je apsolutno briljantan u svojoj ulozi, do te mjere da baca sijenku na original sa stripovskih strana. D’Onofrijev antagonista je savršen jer je prvenstveno čovjek, i kao što Met nije samo dobrica, već umije i da nas uplaši, tako i Fisk poprima obilježja razvijenog karaktera – ima svoju Kingpin stranu, naravno, ali takođe sprema doručak za svoju djevojku. Ovaj dualitet likova nam dozvoljava da se za njih vežemo na način sličan onom koji nas je privukao Lokiju iz Osvetnika, za kojeg se možemo složiti da je najomiljeniji od svih negativaca. Kingpin naravno nije sam (sve do kraja prve sezone), već je okupio internacionalnu družinu Rusa, Japanaca i Kineza kojima upravlja i koji su njegov najveći resurs. Fiskovo sveto trojstvo moći izgleda ovako: Rusi su zaduženi za trgovinu ljudima i distribuciju, Japanci pod vođstvom Nobua (Piter Šinkoda) za izgradnju, a Kinezi, na čelu sa Madam Gao (Vai Čing Ho), za dilovanje droge. Nobu nas draži mogućnošću da pripada ozloglašenom društvu The Hand, ali

na tom planu ništa nije potvrđeno, dok bi Madam Gao mogla biti naš prozor u natprirodno, što je naredni logičan korak nakon silnih aluzija na dešavanja iz Osvetnika, a uz to bi povezalo novi Daredevilov univezum sa onim iz serijala Iron Fist. Tu je takođe i Liland Aulzli (Bob Ganton), za kojeg se špekuliše da je potencijalno lik The Owl iz stripova, mada, nakon za njega nesrećnih okolnosti, djeluje realističnije da će tu ulogu preuzeti njegov sin, Liland Mlađi, kojeg još nismo upoznali. Pored ovoliko likova, plus svih onih koji nisu dospjeli na listu, možda je malo neočekivano da bi mi neki nedostajali. Prvenstveno mislim na Elektru, koja je u stripu jedan od najboljih ženskih likova, podjednako protivnica i moguća ljubavnica našeg junaka. Srećom, kreatori je nisu zaboravili, već je vrlo vjerovatno čuvaju za narednu sezonu – šta drugo bismo mogli pretpostaviti dok slušamo Meta kako govori o svojoj bivšoj djevojci iz Grčke? I šta je sa snajperistom koji u torbi drži karte? Da li smijemo da se nadamo da je u pitanju mali teaser za jednog od Daredevilovih najvećih neprijatelja, Bullseyea, u čijim rukama čak i najobičniji predmeti postaju smrtonosni? Najviše nagovještaja se u stvari nalazi u radnji jednog od (trenutno) sporednih likova, Melvina Potera, koji nas možda iznenadi tranformacijom u Gladiatora i savezništvom sa suludim Stilt Manom, jednim od iskreno najsmješnijih zlikovaca iz stripa, čije su metalne noge (ko je čitao, znaće) dio asortimana Poterove radnje. Ovaj pregled likova ni u kom slučaju nije potpun (među izostavljenima su: Rigoletto, Father Lantom, The Fixer, Steel Serpent, Stone), i o svakom od pomenutih bi se mogao napisati mnogo detaljniji članak, ali vratimo se na samu seriju, i to kako je privukla toliko interesovanja da je u roku od par mjeseci postala jedna od najgledanijih serija, i najbolje ocijenjena na Netflixu. Stari fanovi su mogli 75


da odahnu, jer ovaj Daredevil ni najmanje ne podsjeća na Aflekovog iz 2003, a svi likovi su preuzeti iz stripa. Poštovanje prema originalu ide do te mjere da je serija objavljena u aprilu ove godine, što je nestandardan termin za emitovanje potpuno nove sezone, no, u pitanju je omaž stripu koji je takođe objavljen u aprilu, tačno 51 godinu ranije. Ako ste tu simboliku propustili, u prvoj epizodi, odnosno u prvim minutima mogli ste da vidite isti taj datum na oznaci TYP A 0464xxxx na kantama toksičnog otpada koji je oslijepio našeg junaka (koji je, ruku na srce, ipak nekoliko godina mlađi nego što ga se sjećamo iz stripa). Od svega što su zadržali lično sam najzahvalnija na ideji i vizuelnom prikazu „čovjeka u crnom“, kako Meta nebrojeno puta u seriji nazivaju. Činjenica da su kreatori serije sačekali do samog kraja prve sezone da uvedu poznato crveno odijelo potpuno je u skladu sa likom ovog maskiranog odmetnika, iako je Daredevilova crna maska krajnje nepraktična za borbu (što i on vremenom shvata). S druge strane, podjednako sam zahvalna što su promijenili Kingpinov izgled, a ubacili čak i referencu na poznato bijelo odijelo u razgovoru Fiska i njegove djevojke Vanese, u kojem i on potvrđuje da bi to bilo „malo previše“. Novim fanovima je posao znatno olakšao format serije, 13 epizoda po sat vremena, koje sporijim tempom omogućavaju da se sa lakoćom uroni u priču. Osim toga, sve epizode su izašle u jednom danu, što savršeno odgovara potrebama (nestrpljivog) tržišta. Svi se možemo složiti da ova serija nema istu ciljnu grupu kakvu je strip imao, a mislim naravno na silne scene mučenja, obračuna, vrlo realističnih povreda i njihovog nimalo privlačnog saniranja. Met je ipak većini gledalaca zarobio pažnju scenom iz druge epizode, kada nakon ozbiljne borbe ulazi u drugu, još ozbiljniju, i najbolje od svega – snimanu u jednom kadru, po ugledu na južnokorejski kultni 76

film Oldboy, koji baš i nije za klince (a ni za neke odrasle). Ali u tome je i najveća čar ovog serijala – novi Daredevil nikako nije dječja igra, zbog čega je vjerovatno smanjen udio natprirodnog, pa se tako uvezivanje u Marvelov univerzum ostvaruje već pomenutim aluzijama na „incident u Njujorku“ iliti masovno uništenje za koje možemo zahvaliti Lokiju; ili „slučajnim“ prikazom promotivnih postera za boks meč Metovog oca i Karla Krila, poznatijeg iz serije Agents of S. H. I. E. L. D. kao The Absorbing Man. Najveća veza sa Agentima je ipak sirotište u kojem su se, može se zaključiti, u nekom trenutku nalazili i mali Met i mala Skaj, odnosno Daisy Jones. Sa druge strane, glavni neprijatelj čak nije Kingpin, već ono šta on predstavlja: aktuelni problem iz stvarnog života – gentrifikacija, koja pogađa ne samo stanovnike Njujorka već i značajan dio Amerike. Jedan od razloga za gledanje ove serije mogao bi biti sklonost prema Marvelu; drugi visok rejting koji sigurno bar nečim mora biti opravdan; treći strast koja se razvila iz stripova – koji god da je u pitanju, ja bih mu na vašem mjestu vjerovala i što prije skinula sve epizode. Ako ništa drugo, tako će vam bar biti malo jasnije ono što ste upravo pročitali.


INTERSTELLAR: (Među)zvezdani amalgam referenci i klišea Miljan D. Tanić

Ne volim filmove Kristofera Nolana. Ne volim famu koja se godinama izgrađivala oko njegove ličnosti. Ne volim kada mi neko prodaje (nešto) za (nešto), ne volim kada vidim da masa to (nešto) kupuje i pokušava da me ubedi da je to nešto sasvim drugo, nešto visoko na lestvici nekih umnih dostignuća. Mislim da su njegovi filmovi i već pomenuta fama koja se oko njega i njegovih filmova stvara prilično pretenciozni, kao i da je vrhunac te pretencioznosti dosegao najnovijim filmom „Interstellar“ („Međuzvezdani“). Pokušavajući sad da se izvučem od osude i ocene da mišljenje o filmu baziram na osnovu toga što ne volim režisera, reći ću odmah u startu da mi je „Inception“ („Početak“) jedan od najdražih filmova uopšte. Kao i većinu filmova koje baš volim, i dotični sam gledao dvaput u bioskopu, i kad god ga gledam, izaziva mi razna filozofska pitanja poput „šta je stvarnost?“ – na stranu što je beskrajno zabavan. Vredi zabeležiti da su beogradski bioskopi do pred sam izlazak filma „Interstellar“ puštali ne neki noviji trejler sa snimcima iz samog filma, nego tizer od prošle godine, u kojem se mogu videti razna svemirska dostignuća čovečanstva, uz montirani monolog Metjua Mekonahija iz samog filma. Videvši da je film režirao Nolan, da glume Mekonahi i Hetavej, da je SF, da očigledno govori o nekakvom putovanju u svemir – na nama približnijem i „realističnijem“ nivou od Zvezdanih Staza, i imajući u vidu koliko me je oduvao filmom „Inception“, sasvim svesno sam postao žrtva hajpa. Posle toga sam odbio da gledam bilo kakvu najavu za film, nisam čitao nikakav tekst o istom – ništa. Hteo sam da ga

gledam „na suvo“. Od informacija pri prvom gledanju imao sam dakle: Nolan, svemir, putovanje kroz svemir, Metju Mekonahi, En Hetavej. Kako bih posle prvog gledanja i razočaranja ovaj tekst (koji mi nije nikakvo podmoranje, nego više potreba) napisao što objektivnije, film sam gledao ponovo. Rezultat je mnogo jasniji, ali nimalo povoljniji po film. Vi koji niste gledali film, a planirate, odstupite. Ovo ne može proći bez ponekog spojlera, a verujte mi, prijatnije je bez istih. Šta je „Interstellar“? Nedefinisana budućnost, atmosfera „Čarobnjaka iz Oza“ – mnogo kukuruza, mnogo prašine, vetar. Kuper (Mekonahi), bivši astronaut, sada seljak koji obrađuje zemlju, jer hrane nema, paraziti pojeli i uništili sve žitarice osim kukuruza, samohrani otac dvoje dece, živi s tastom, Visokim Komandirom Dikom Solomonom i ne ume da se snađe u svetu u kojem više nisu potrebni naučnici, inžinjeri i astronauti, a bogami ni fakultetski obrazovani ljudi, nego samo zemljoradnici, i u kojem se u školama uči kako su Apolo-misije bile samo prevara, smišljena radi provokacije Sovjetskog Saveza da ulaže novac u istraživanje svemira i time bankrotira. Nepoznata sila – duh, kako kaže njegova genijalna ćerka stara deset godina – razbacujući knjige s police u njenoj sobi, šalje im koordinate sakrivene u binarnom kodu ispisanom u prašini crtama i debljim crtama, koje ih vode do tajnog skrovišta u kojem se sada nalazi NASA, „najbolje čuvana tajna na planeti“. NASA se prvo pita otkud njima te koordinate, a onda se sete da im je on najbolji pilot kojeg su ikad imali, te rešavaju 77


da ga uvedu u svoj mali krug i šalju ga u misiju da spase čovečanstvo od propasti. Deset godina ranije, saznaje Kuper, NASA je poslala 12 astronauta u pohod kroz crvotočinu koja se pojavila kod Saturna pedesetak godina ranije, kako bi ovi ispitali 12 planeta s druge strane crvotočine na pogodnost za ljudski život. Kuper, dr Brend (En Hetavej) i još dvojica nebitnih likova odlaze u svemir, kroz crvotočinu, da ispitaju planete s kojih im stižu povratne informacije. S one tamo strane doživljavaju razne avanture, zahvaljujući relativnosti vremena izgube stotinjak godina sve zajedno, izgube i onu dvojicu nebitnih likova, saznaju da je ljubav sila koja prevazilazi prostor i vreme, spasavaju svet i… ostatak pogledajte već sami. Ili već znate. Ako gledamo samo vizuelnu stranu, film je fantastičan. Impresivni fizički efekti (doduše, na par mesta je bolno vidljivo da je rađeno s maketom), CGI na minimumu, prostranstva na planetama, svemir… sve je to lepo. Muzika je dobra, ali za ovaj film… pa recimo da je suviše pretenciozna (kao i sav film zapravo). Cimer, kojeg inače volim još od „Kralja lavova“, u nekim scenama muzikom pravi lažni saspens, navodeći nas da mislimo kako će sada svi da izginu – kako oni u svemiru, tako oni dole na zemlji – a 78

ono zapravo glavna junakinja (Kuperova ćerka) skrene kolima u žito i zapali ga. Zvučno-muzičke asocijacije i reference na druge filmove su na momente fizički bolno jasne, zajedno sa svojim vizuelnim pandanima. Naime, kao što naslov kaže – „Interstellar“ je zapravo jedna slagalica referenci na druge filmove i kao takva u sebi nema mnogo šta originalnog, ma koliko se autor i marketing iza filma, zajedno sa zaluđenim fanovima trudili da nas sve ubede kako je ovo sve do sad neviđeno i dobro. Na to mi naumpadne jedna anegdota: čovek brani doktorat. Na odbrani, mentor izvadi dotični, ogroman rad s mnogo strana, i kaže: „U Vašem radu ima mnogo toga dobrog i mnogo toga novog. Međutim, ono što je dobro nije novo, a ono što je novo nije dobro.“ Tako je i s ovim filmom. Reference se nižu od „Kontakta“ (sam Mekonahi je neka vrsta meta-reference na film, budući da je glumio u istom), „Odiseje 2001“ do „Event Horizon“ („Konačni horizont“). Svejedno da li je referenca vizuelna ili zvučna (u jednom trenutku – namerno ili ne – gudači sviraju temu koja podseća na zvuk vanzemaljske transportne mašine iz „Kontakta“), meni vređa inteligenciju da neko pokušava da me ubedi kako je sve to što vidim na ekranu s jedne strane


hiper-realistično (kao da nismo gledali sjajni „Gravity“ („Gravitacija“) prošle godine), da je dobro i da je nadasve novo. A kod Nolanovih filmova se uvek stvara taj fler drugačijosti od drugih, nekakve inteligencije koja nadilazi „obični“ Holivud, nekakve nadmoći nad plebsom koji gleda „jeftine“ filmove. Jer, kod Nolanovih filmova čovek mora da razmišlja, da ih gleda više puta da bi shvatio (ako i tad uspe), mora da slaže informacije kao slagalicu da bi dobio celu sliku. Nolan je s te strane odličan pripovedač – čovek zna kako da uzme priču i da je ispriča na zanimljiv način, da je nakinđuri samim načinom pripovedanja da deluje kao da je pametnija nego što jeste. Izuzetak – meni lično – ponovo je „Inception“, koji sam po sebi jeste stvarno zapetljan. No, efekat koji takva pretenzija stvara je isti koji je imala serija „Lost“ („Izgubljeni“) na mnoge fanove – da zbog silnih referenci na razna književna dela i naučne teorije ljudi misle da je serija (odnosno film) nešto posebno inteligentnija/i od drugih i da oni te teorija zapravo poznaju. Svemu doprinosi Nolan sâm, koji za „naučni deo filma“ koristi teorije i pomoć fizičara Kipa Torna lično (u saradnji s kojim zajedno s filmom objavljuje i knjigu „The Science behind Interstellar“), zvanični sajt filma nudi predloge organizovanja nastavnih jedinica za škole na teme koje film obrađuje (naravno i organizovanje projekcija filma za škole), a Kip Torn najavljuje da će objaviti neke naučne radove o novim aspektima svojih teorija, do kojih je došao radom na filmu. Naime, budući da naučnici očigledno nemaju budžet da svoje formule sprovedu u (kompjutersko) delo, skupi CGI kojem je Nolan imao pristup (jer Nolan zarađuje pare), omogućio mu je da vidi kako njegove formule izgledaju „u stvarnosti“ pa je stekao i neka nova saznanja. Sad mi se već plače. No, mislim da je najbolje da na jednoj kratkoj listi „pro et contra“ pokažem šta mi se zapravo u filmu dopada, odnosno ne dopada.

ZA: • Nema ekspozicije na početku. Upadamo u priču direktno, ne znamo koja je godina, ne znamo šta se desilo. • Vizuelni efekti. • Muzika, ako se zanemari uparivanje sa slikama na platnu. • Glumac iznenađenja. • Uticaj relativnosti vremena na ljudski život. Naime, u svim pričama o „paradoksu blizanaca“ kod Ajnštajna i uopšte u SF-filmovima i pričama do sad, ideja da jedan čovek ostari, a da drugom zbog relativnosti vremena pri putovanju približnom brzinom svetlosti ne prođe skoro nikakvo vreme deluje zabavno. Bar meni. Međutim, kada vidim kako to zapravo čoveku uništi ionako već narušen porodični život, kako za par sati izgubi celu porodicu kakvu poznaje (jer su svi ostarili/umrli)… prilično dobar emotivni udarac u želudac.

PROTIV: • Kuperov odnos s ćerkom. Ona je genijalna, on odlazi, pušta je da se naljuti na njega (što za posledicu ima da mu se ona ne javi nijednom u 23 godine), ne kaže joj pritom zašto tačno odlazi – da je ne uplaši od kraja sveta – a očekuje da je svemu tome poduči njegov bivši profesor, šef NASA (nezaobilazni Majkl Kejn). • NASA je prvo zapanjena kako je njih Kuper našao, jer su „najbolje čuvana tajna na planeti“, a onda se tek sete da im je on najbolji pilot svih vremena. Kako to da nisu znali za njega u startu i zvali ga da učestvuje u programu? • Pretenciozne reference na hrišćanstvo (koje meni inače ne smetaju, ali ovde su baš bolne): Misija LAZAR 79


(koji je vaskrsao iz mrtvih, kao što treba i umiruće čovečanstvo), Dr MANN (Glumac iznenađenja, Adam koji je pao, Adam od kojeg se TOLIKO očekivalo, a koji je pao pod pritiskom sopstvenog Ega.. eh…), DVANAEST planeta i DVANAEST apostola naučnika da ih osvoje. LJUBAV je rešenje svega (gospodine Nolan(e), ako ne u Svetom Pismu, naučili smo to još kod Harija Potera… a da, i u „Petom Elementu“) Ne tako suptilne reference na razne filmove i knjige (kad smo kod knjiga, na polici s knjigama nekoliko puta jasno vidimo „Kontakt“ Karla Sagana i „Uporište“ Stivena Kinga… eh…) Žensko je tvrdoglavo i pravi probleme, makar bilo i doktor nauka/ astronaut, ugrožava misiju nepromišljenim odbijanjem da ODMAH posluša komandu. Žensko je emotivno i prati isključivo emocije (iako se to na kraju pokaže ispravnim) Majkl Kejn provede DVADESET godina učeći Kuperovu ćerku formuli o prevazilaženju gravitacije, odnosno njenom savladavanju, zajedno s njom pokušava da je reši (a on sâm na tome radi decenijama)… da bi joj pred smrt priznao da već dugo zna da rešenja nema. Da je to znao pre no što je počeo uopšte da radi s njom. -.Kuperov sin, razočaran očevim nejavljanjem, odbija bilo kakvu vezu s NASA i ne dozvoljava sestri da mu spase ženu i dete koji se guše od prašine, iako mu je već jedno dete umrlo. Glumac iznenađenja napravi problem, stvori vrlo opasnu situaciju, razvaljuje unutrašnja vrata svemirskog broda. Doći će do eksplozije. Glavna ženska uloga mu 80

preko komunikatora dobacuje: „NE OTVARAJ VRATA, SLUŠAJ ME, NE OTVARAJ VRATA! SLUŠAJ ME, NE OTVARAJ VRATA! NIJE BEZB…“ – BUM. Zar nije mogla odmah da kaže da će sve eksplodirati? • Zašto NASA astronautu objašnjava kako crvotočina funkcioniše? (sa forom iz „Event horizon“ i preklopljenim papirom) Nepotrebna ekspozicija. • Posle skoro sto godina otkako se nisu videli, Kuperova ćerka, sada na samrti, šalje ga da on ide kod Glavne ženske uloge koja ga čeka tamo na nekoj planeti na koju je otišla sama (znate već kako i šta), iako ga ova uopšte ne čeka, niti zna šta se s njim desilo, niti ima potrebe da on sad ide sam tamo, kada su SVI ionako krenuli tamo i uskoro će da stignu. • Kuper ni u jednom trenutku ne pita šta mu je sa sinom. • Plan B. Kako su zapravo zamislili da odgoje/nahrane/rode tu celu koloniju? Neka prvo „naprave“ desetoro dece i čekaju da ista odrastu pa da rađaju ostalu… šta će da jedu? • Kako tačno TARS (hodajući bankomat koji u filmu služi da svojim šarmom opusti atmosferu) Kuperu u toj „petoj dimenziji“ unutar crne rupe prenosi informacije. Kuper kaže „prebaci mi te informacije u Morzeovu azbuku i pošalji mi ih“… kako da mu pošalje? Telepatija? Malo me podseća na scene u „Matrixu“, kada operateri likovima „učitavaju“ programe za kung-fu i slično. • Sitničarenje bih verovatno mogao da nastavim ovako u nedogled. Nekom drugom filmu ovo bi verovatno takođe bez treptaja bilo oprošteno. Ali ti filmovi se ne prave da su nešto što zapravo uopšte


nisu. A i Nolanovi filmovi – ruku na srce – nisu poznati po tome da imaju ovoliko problema u samoj priči. Verovatno zato što su priče prilično jednostavne, a ispričane na komplikovan način. Nolan je inače upravo poznat po tome da izaziva pametnjakoviće da traže rupe u priči. Ovog puta im ih nudi kao švajcarski sir, na tanjiru. Takođe, ono što mu mnogi zameraju – završni, „potpuno nenaučni“ deo filma i razjašnjenje, meni lično nije nikakav problem. Deluje samo malo naivno i besmisleno spram kolosalnog truda oko „naučnosti“ filma. „Kvantni podaci“ o gravitaciji iz crne rupe preneseni u celosti Morzeovom azbukom (dakle SLOVO PO SLOVO) pomoću kazaljke sekundare starog ručnog sata? Eh…

Summa summarum: Film nije ono za šta se predstavlja. Međutim, treba ga pogledati na velikom platnu, jer ako krenemo bez očekivanja da ćemo videti najbolji, najrealističniji SF-film svih vremena, priča jeste lepa i nema nikakvih posebnih prestupa kakve nemaju i svi ostali filmovi koje volimo, a vizuelno je zaista besprekoran. Sve gore navedeno boli jer smo očekivali bolje, jer nam je najavljeno bolje. Sasvim je jasno da je film spoj jedne ili više priča i da je dobar deo toga posledica onoga što je trebalo da režira Stiven Spilberg. Film je zapravo nešto kao Nolanovo tumačenje Spilbergovog filma. To što je rezultat nalik nečemu što bi radio Šjamalan nema veze – ionako će zaraditi pare. No, i od goreg može gore – zamislite tek da glavnu ulogu tumači Kristijan Bejl. Mislim da tri sata Kupera s „Betmenovim glasom“ nikako ne bih podneo. 81


7 POTCENJENIH SF FILMOVA —sa čudnom definicijom „potcenjenosti“—

Kao što naslov kaže, ovo je spisak sedam neopravdano potcenjenih (i samim tim manje poznatih) SF filmova po izboru saradnika i redakcije, uz nešto malo o njima, a i o razlogu iz kojeg su verovatno potcenjeni. Međutim, kako je „SF“ termin klizav i maglovit, u ovom uvodu ćemo samo istaći da za potrebe ovog pregleda pod njim podrazumevamo bilo šta što je izmešteno iz redovne stvarnosti, bilo kakav element fantastičnog, za koji unutar filmskog narativa nije dato natprirodno objašnjenje. Domaći distributerski naslovi korišćeni su tamo gde je to bilo moguće.

Time After Time

Životna sila (Lifeforce)

Miloš Cvetković O čemu se radi: „Time After Time“ (1979) jeste prilično dobra mešavina naučne fantastike, trilera i melodrame; film u kome Malkom Mekdauel igra Herberta Džordža Velsa, u ovom filmu ne samo pisca već i izumitelja vremeplova. Mašinu ukrade ni manje ni više nego Džek Trbosek (Dejvid Voren), koji potom shvati kako je druga polovina XX veka pravo vreme i mesto da se tu skrasi i nastavi svoj hobi… Zašto je potcenjen: u vreme kada se „Time After Time“ pojavio obojica glavnih glumaca su i dalje bili dovoljno popularni da privuku publiku, ali sama tematika putovanja kroz vreme tih godina nije bila toliko popularna kad je reč o filmovima (za razliku od osamdesetih), dok je reditelju Nikolasu Mejeru ovo bio prvi film, pre znatno uspešnijih nastavaka Zvezdanih Staza po kojima je kasnije postao poznat. Može se zaključiti kako je „Time After Time“ film ispred svog vremena, doduše, ne puno, samo je promašio dekadu. Međutim, čak i danas je ovaj film zaboravljen, osim među fanovima filma o putovanju kroz vreme; a i pored premise koja zvuči kao nešto što bi svaki holivudski producent želeo da je u stanju da izmašta, pomalo je iznenađujuće da se niko nije setio da ga rimejkuje. Izgleda da i potcenjenost ima svojih prednosti.

Nenad Pavlović O čemu se radi: vizuelno odličan i neverovatno zabavan SF horor. Svemirski vampiri (vanzemaljci koji se hrane ljudskom energijom) sleću u London i kreću, pa, da se hrane. Čovečanstvo čini napore da se sabere i pruži kakav-takav otpor. Glumi Patrik Stjuart! Zašto je potcenjen: kao da stvaraoci nisu znali da li žele „ozbiljan“ SF, otvoreno kemp filmić ili erotski SF triler pa deluje malo zbunjeno. Takođe, publika voli „standardne“ vampire više od svemirskih.

82

Land of the Blind Miloš Petrik O čemu se radi: Rejf Fajns i Donald Saderlend su članovi pokreta otpora koji se bore protiv nenarodnog režima sumanutog diktatora egzotične zemlje nebitnog imena kojeg uglavnom zanima trošenje državnih novaca na (grozomorne) filmske projekte. Kada ga najzad svrgnu, poredak koji zameni farsičnu diktaturu latinoameričke arome postaje crnji i gori, ali suštinski isti, tek uz promenu ideološke boje. Farsičan ton postepeno dobija prilično uverljivu tragičnu crtu, koja se održava do kraja. Ideološki predznak nijednog od režima koji su prikazani nije eksplicitno dat, ali, kao kod većine istorijskih diktatura, nije ni od kakvog značaja.


Zašto je potcenjen: ne nudi lako reše- Vrištavci (Screamers) nje problema koruptivne moći vlasti; pu- Mateja Vidaković blika i kritika se ne oduševljavaju istorijO čemu se radi: na planeti razorenoj skim i mitološkim referencama ni blizu desetogodišnjim ratom, naučnici su raonoliko koliko je objektivno potrebno. zvili oružje u formi naoružanih robota koje se sami umnožavaju. Šta može da Delić sekunde (Split Second) pođe naopako? Piter Veler glumi razoBojan Butković čaranog vojnika koji pokušava da pregoO čemu se radi: Rutger Hauer je vara sa drugom stranom. Da bi to uradio, ozlojeđeni policajac koji dobija partnera mora mnogo da šeta kroz pustinju. Punu uprkos svojim željama, a zato što mu je robota. prethodnog partnera ubio serijski ubiZašto je potcenjen: film je bio prica kojega nikad nije uspeo da uhvati. lično low-key onda kada je izašao. U Globalno zagrevanje zahvata Zemlju, međuvremenu, nije stekao kultni status, London je poplavljen, a ubistva sa istim iako to neosporno zaslužuje. modusom počinju ponovo. Zašto je potcenjen: iako nevelikog Trinaesti sprat (The Thirteenth budžeta, film to vešto prikriva. Nadila- Floor) zi sopstvene generičke sastojke akcionog Milan Krunić filma devedestih zahvaljujući harizmi O čemu se radi: „Trinaesti sprat“ je Rutgera Hojera i odličnom scenariju noir detektivska priča u bliskoj budućkoji uspešno kombinuje naučnu fantanosti koja se u potpunosti odigrava u virstiku, akciju i okultni triler pomešane tuelnom svetu. Iako prati neke od istih sa pravom dozom humora i potrebom puteva kojima hodi i „Matriks“, „Triza većim oružjem. Na žalost, danas kao naesti sprat“ je daleko niskobudžetniji da se pomalo stidimo, uz par izuzetaka, projekat, koji je vrlo brzo pao u zaborav većine fantastičnih filmova iz te dekade od strane publike, iako to ne zaslužuje. te je i „Delić sekunde“ potpuno neopravTakođe je jedan od prvih filmova koji se dano gurnut pod tepih. bavi ljudskim postojanjem u virtuelnoj Svemirski brod Spokoj (Serenity) realnosti čime se podvlači paralela da li je „stvarni“ život zaista stvaran. Moglo Sofija Vuković bi se reći da je čak predvideo Oculus Rift. O čemu se radi: film predstavlja naZašto je potcenjen: izašao istovremestavak i zaključak TV serije „Svemirski no kada i „Matriks“ pa je ostao u senci. brod Svitac“ Posadu broda progoni pla-

ćenik koji pokušava da otme jedno od njih (kvaziautističnu telepatkinju). Zašto je potcenjen: „Svitac“ i „Spokoj“ nisu bili popularni jer nekako narušavaju American dream: govore o marginalcima koji ostaju marginalci, i ne uspevaju (niti pokušavaju) da svrgnu autoritet – Alijansu (niti je Alijansa inherentno zla), niti na bilo koji način postaju heroji. A narod voli heroje. Njihova publika sužena je na nas koji volimo priče sa margine. Takođe, narativ nije moralno crno-beo, i društveni odnosi su dosta realni.

Nadamo se da ste ovom listom zadovoljni. Spremajte kokice, ohladite pivo ili koka-kolu, izvadite sladoled da se otkravi, i sedite ispred omiljenog ekrana. Ako pak ova lista nije zadovoljila vaše apetite, pišite nam. Željno čekamo vaše predloge.

83


7 POTCENJENIH HOROR FILMOVA —šokantan nastavak prethodnog članka—

Na prethodnim stranama videli ste 7 SF filmova po izboru . Sada vam nudimo sedam horor filmova koji su nekako zaobišli pažnju najšire publike. Čitajte, gledajte, predlažite, naravno, i vi.

Parasomnia (2008) Miloš Cvetković O čemu se radi: „Parasomnia“ Vilijema Malouna je u osnovi mračna bajka. Zaplet predstavlja morbidnu varijaciju na „Uspavanu lepoticu“. Deni se zaljubljuje na prvi pogled u Loru koja usled bolesti spavanja većinu svog života provodi usnula. Međutim, Lora ne živi u bezbrižnom svetu snova već u zemlji košmara, dočaranoj slikama Žđislava Beksinjkog (Zdzisław Beksinski) oživljenih kompjuterskim efektima. Gospodar Lorinih košmara je, pak, treći krak ovog bizarnog ljubavnog trougla – ubica i hipnotizer Bajron Volp, koji Loru vidi kao svoju srodnu dušu. Zašto je potcenjen: Iz istih razloga zbog kojih je američki mejnstrim horor danas u nikad gorem položaju, sveden na beskrvne i bezvredne produkte koji se povremeno puštaju u bioskopima radi zamajavanja tinejdžera. Oni iole originalni i zanimljivi, nezavisni horori ostavljeni su da se bore u DVD areni, a to je borba u kojoj često nema pobednika. „Parasomnia“ se donekle oslanja na začudnost starijih italijanskih horor filmova (Arđento, Soavi…) i stripova (Dilan Dog). Neodoljivo uvrnute i duhovite scene u tren oka se smenjuju sa oniričkim prizorima na granici sna i jave i brutalnim ubistvima, dok odnos dvoje glavnih junaka pleni spontanošću koja se graniči sa naivnošću. Sve ovo je krajnje osvežavajuće kada je savremeni američki horor u pitanju, ali ništa od toga nije doprinelo da film bude iole zapažen (5.3 ocena na IMDb-u, na Rotten Tomatoes sajtu bez kritika), tako da i sedam 84

godina kasnije „Parasomnia“ predstavlja biser američkog indi horora koji i dalje čeka da bude otkriven.

La casa dalle finestre che ridono (1976) Ljubica Đurić O čemu se radi: Restaurator dobija zadatak da restaurira delo mentalno poremećenog slikara Buona Lenjanija, „slikara agonije“ (slikao je ljude u samrtnim mukama), koji je sam nestao pre mnogo godina, ali čije telo nikada nije nađeno. Tokom boravka u selu, restaurator se druži sa lokalnim čudakom i „druži“ sa lokalnom nimfomankom. Prijatelj koji mu je namestio tezgu, međutim, otkriva „strašnu istinu“ o Lenjaniju i seljanima, ali umire pre nego što uspe to da mu prenese. Restaurator je prinuđen da istinu sam sazna… na teži način. Zašto je potcenjen: Italijanski je, a nije ga snimao Dario Arđento. Prosto, promakao je „kanonu“ iako to ničim nije zaslužio.

Gmizavci (Slither, 2006) Đorđe Bajić O čemu se radi: Postavka je čist zicer – meteorit u američki gradić donosi vanzemaljske parazite. Gmižuće živuljke se nastanjuju u ljudskim domaćinima, mutiraju ih i pretvaraju u krvožedna čudovišta koja kao da su pobegla iz nekog Lavkraftovog košmara. Pošast se polako ali sigurno širi, sve dok većina stanovnika ne bude zaražena. A onda… Zna se. Sveopšti haos tokom koga šačica neinficiranih pokušava da se odupre upornoj i prilagodljivoj gamadi iz svemira.


Zašto je potcenjen: Čudni su putevi Gospodnji… Svojevremeno, „Gmizavci“ su propali na blagajnama. Nije to bio previše skup film, ali je zaradio još manje nego što je koštao. Publika očigledno nije bila spremna za spoj raspojasane komedije i ekstremnog horora. Meni se, eto, dopao već na prvo gledanje, što zbog Majkla Rukera i Elizabet Benks, što zbog grotesknog humora i odlične atmosfere. Džejms Gan je nakon „Gmizavaca“ režirao „Super“, a onda su se dogodili sada već legendarni „Čuvari galaksije“.

Vest, koji je ujedno i producent filma. Ova legenda je pretopljena u film „Senka Vampira“ (2000) I. Elijasa Merhindža. Ako se odlučite za gledanje „Vampyra“ (1932), obavezno ga gledati zajedno sa „Fantomskom kočijom“ (1921) Viktora Šestrema. Zašto je potcenjen: Nepravedno zapostavljen od strane moderne publike jer „ti stari horori, to nije strašno“. Ali godine umeju da prevare. Atmosfera filma je jedna od jezivijih sa kojima sam se ja susreo i poprilično odoleva modernom dobu za film iz ’32. Istoj doprinose prave lokacije umesto studija. Takođe, većina „specijalnih“ efekata je izvođena praktično, dakle u samom kadru.

Žene iz Stepforda (The Stepford Wives, 1975)

Vampyr (1932) Milan Krunić O čemu se radi: Prvi zvučni film Karla Teodora Drejera, izašao u senci „Drakule“ (1931) Toda Brauninga. Od ovog filma zapravo potiču glasine koje se vezuju za „Nosferatua“ (1922) F.V. Murnaua, poput priče da glumci nisu snimili ni jedan film posle, kao i da je korišćen poslednji pravi vampir. Bizarnosti doprinosi i to da je ulogu vampira tumačio odbegli ruski aristokrata, baron Nikolas de Guncburg, pod alijasom Džulian

Miloš Petrik O čemu se radi: Mladi bračni par doseljava se iz fuj-fuj poganog Njujorka u idilični Stepford. Muškarac se brzo priključuje lokalnom udruženju dokonih mužjaka, dočim žena ostaje usamljena: sve lokalne žene izgledaju lepo (previše lepo), ponašaju se potpuno submisivno, i ne interesuje ih praktično ništa. Dokona žena, zna se, je zlo svoje vrste, i ubrzo počinje da čačka gde ne treba, osniva nešto kao lokalni AFŽ, a kad to brzo i neslavno propadne, pokušava sama da istraži koji je svim ostalim ženama andrak. Zašto je potcenjen: Sniman je u previše kemp periodu, kada niko (pa ni autori) SF nije doživljavao bogznakako ozbiljno, ali sa ambicijom da bude adaptacija mračnog i ciničnog romana Ajre Levina. Pored toga, vizuelno nije dobro ostario.

Dark Waters (1993) Bojan Baća O čemu se radi: Nakon očeve smrti, Elizabet odlazi na od civilizacije odsiječeno ostrvo da ispita razloge zbog kojih je njen otac proveo cijeli život finansijski 85


pomažući lokalni manastir. Ili, kako bi to sročio administrator Fejsbuk stranice Blica: „Britanka je otišla u manastir da bi provjerila računovodstvene knjige svoga oca, ali ono što je tamo zatekla bilo je… čudovišno!“ Zašto je potcijenjen: „Dark Waters“ (poznat još i kao „Dead Waters“) predstavlja opskuritet i među najtvrdokornijim fanovima italo-horora. Iako snimljen u neobičnom koprodukcijskom sklopu, sa minimalnim budžetom, u periodu kada je italijanska žanrovska produkcija prestala da postoji (pa više niko nije ni obraćao pažnju ni na sam tekst, a kamoli fusnote istorije italo-horora), Bainov film se nametnuo kao jedan od najboljih lavkraftijanskih celuloidnih radova. U kontekstu italijanske horor produkcije, film se može opisati kao tematski miks Arđenta i Fulčija i stilski amalgam Bave starijeg i mlađeg, ali ono u čemu je najjači – u neponovljivoj, zlom-i-mukom natopljenoj atmosferi – najviše podsjeća na radove Pupija Avatija. Iako kao takav predstavlja sve ono o čemu su fanovi horora snivali decenijama, „Dark Waters“ je do pojave DVD-a bio gotovo nenabavljiv.

Izgladneli (Ravenous, 1999)

nedelje”), i pre svega američki militarizam i širenje američke države. Zašto je potcenjen: Možda zbog isuviše crnog humora i neobične priče, sumorne atmosfere koja nekome može delovati dosadno, kao i potpunog nedostatka romantičnih odnosa, zamenjenih blagim homoerotskim podtekstom. Film je smatran propalim projektom nakon dve godine produkcije i dva smenjena reditelja – Milča Mančevskog i Raže Gosnela, pre nego što je Robert Karlajl doveo britansku rediteljku Antoniju Berd. Osvrt na čudovišni nastanak i širenje američke države (film počinje prizorom američke zastave koja se viori na vetru), ovde je alegorija prezira prema licemernom moralu i krvoločnoj pohlepi čitavog ljudskog roda. Upala lica Gaja Pirsa i Roberta Karlajla delovala bi sasvim uverljivo na starim fotografijama američkih doseljenika. Gaj Pirs se izražava pre svega pokretima, pa ne progovara nijednu punu rečenicu do 23. minuta filma, a Robert Karlajl lako i prirodno naizmenice igra civilizovanog čoveka u uniformi i insektoidnu životinju iskolačenih očiju. Atmosfera je hladna, vlažna i tmurna, dok uznemirujuća muzika filmu daje razigran paganski ritam, koji je u isto vreme jezovit i poziva na ples. Uprkos početnom neuspehu na gotovo svakom planu, film je postao kultna retkost, i vremenom je privukao dovoljno poštovalaca da bi se Scream Factory smilovao i objavio Blu-rej verziju.

Andrea Stojanović O čemu se radi: „Izgladneli“ je film o kanibalizmu u Sijera Nevada planinama 1840-ih. Poručnik Džon Bojd (Gaj Pirs) je zbog kukavičluka u Američko-meksičkom ratu poslat u Fort Spenser, gde Toliko od nas, nadamo se da ćete nailazi na Kalhuna (Robert Karlajl), ovim biti zadovoljni. žrtvu tragedije slične onoj koja je 1847. A vi? Čime vi volite da se mazohističzadesila Donerovu grupu, primoranu ki samoprepadnete? da pribegne kanibalizmu kako bi preživela zarobljena u planinama. Posmatrano kroz mit o Vendigu, konzumiranje ljudskog mesa radi sticanja moći dato je kao alegorija koja podjednako ironično ismeva i osuđuje Ničea, hrišćanstvo („beli čovek jede meso Hristovo svake 86


6 MANJE POZNATIH ANIMIRANIH FILMOVA — Već vam je jasno —

Tajna DIDZ-a (The Secret of NIMH) Jelena Jokanović Početkom 1980tih grupa Diznijevih animatora predvođena Donom Blutom je odlučila da otera poslodavca dođavola i otpočne samostalne projekte. „Secret of Nimh“ je upravo njihov prvi film i predstavlja pokušaj povratka onome što su smatrali najboljom erom animacije sa fokusom na karakterizaciji i pokušajima upotrebe neobičnih i zahtevnih crtačkih tehnika. Sa umetničkog aspekta to im je i uspelo, pošto je film zaista raskošno animiran sa upečatljivim likovima (neizbežno je poređenje sa Diznijevim „Robinom Hudom“ na kojem je Blut takođe radio), ali se komercijalno gledano baš i nisu proslavili. Što se samog zapleta tiče, on se vrti oko poljske mišice koja mora da preseli porodicu jer će joj traktor preći preko kuće, ali ne može da pomera bolesnog sina. Pokušaće da na svaki način nađe rešenje, a u celu priču će se umešati i magija i genetski inženjering. Na petogodišnju mene su najveći utisak ostavile određene majstorski animirane scene (ulazak u sovinu jazbinu sam prvi put odgledala, a da nisam pola vremena žmurila od straha, jedno deset godina kasnije). Danas sam svesna da je u pitanju dečiji, za današnje trendove pomalo naivan film, ali i dalje poseduje sav šarm stila animacije i pripovedanja decenije koja je iznedrila mnogo kultnih klasika fantasy kinematografije. Naravno, očigledno je da „Secret of NIMH“ u mom slučaju ima i nostalgičnu vrednost, ali ipak ostaje jedan od najboljih Blutovih filmova i nepravedno je zaboravljen od strane šire publike. Holivud ga se, nažalost, nedavno setio i u svom starom, neoriginalnom,

grobopljačkaškom maniru, najavio igrani rimejk. Zato je bolje odgledati original dok ga ne upropaste.

Crni kotao (The Black Cauldron) Nenad Pavlović Ako bi vas neko pitao da mu preporučite mračan crtać sa fantazijskom tematikom, verovatno ne biste ni pomislili na neki od filmova iz Diznijeve produkcije. Sem možda na „Crni kotao“. Ovaj (crni) biser animacije izašao je 1985. godine kao ekranizacija književnog fantasy serijala „The Chronicles of Prydain“ američkog pisca Lojda Aleksandera, i kao takav poprilično odudara od sličnih Diznijevih ostvarenja iz tog doba („Lisica i pas“, „Miš veliki detektiv“). „Crni kotao“ je bajkovita avantura zamišljena za mlađe uzraste, i sa jedne

87


strane, ima sve standardne Dizni trope: naivni protagonista, hrabra princeza, komični pratilac (više njih), dok sa druge strane ima elemente koji mogu trajno da istraumiraju dete predškolskog uzrasta. Glavni negativac ovog filma je Rogati Kralj (u poređenju s kim Sauron izgleda kao ljubičica), surovi skeletalni tiranin čija je ambicija da podigne armiju nemrtvih vojnika i pobije sve žive ljude na svetu (malo ekstremnije od otrovne jabuke, zar ne?). Da bi to postigao, potreban mu je legendarni čarobni kazan, a da bi njega našao potrebno mu je još čarobnije prase koje čuva nesuđeni heroj. Pojavljuju se tu još i psoliki sidekick, smotani bard, kralj patuljaka, ali ono po čemu većina pamti film su scene sa poluraspadnutim zombijima, dvoglavim zmajevima i prsatim vešticama. U originalu je film bio još brutalniji, ali je u konačnoj verziji izbačeno čitavih 12 minuta scena kasapljenja i pokušaja silovanja, iz očiglednih razloga. Konačni proizvod je film koji nije postigao veću popularnost zbog svoje dualnosti, rastrzanosti između klasičnog Diznijevog otužno-slatkog stila i mračne epske priče, ali koji svakako vredi pogledati zbog fantastičnog crteža i soundstracka Elmera Bernstina, začudo (i na sreću) bez tipičnih Diznijevskih songova. Zanimljive informacije: „Crni kotao“ je prvi animirani film pri čijoj je izradi korišćena kompjuterska tehnika. Takođe, video-igra kompanije „Sierra On-line“ rađena po njemu je prva P&C avantura u kojoj je tekst parser zamenjen funkcijskim dugmićima.

koje je optužio da opoganjuju njegov voljeni Dojčland – što je priča za neku drugu priliku, ali nije loše imati je na umu ni u ovom kontekstu). „Felidae“ počinje gotovo diznijevski: mačak po imenu Frensis i njegov čovek, izvesni Gustav, doseljavaju se u nov kraj, gde se Frensis veselo upušta u istraživanje komšiluka i upoznavanje s lokalcima. Neće nam mnogo trebati da otkrijemo da ovo nije crtani za decu: već u susednom dvorištu, Frensis će nabasati na raščerečeno (i detaljno prikazano) telo mačke. Ispostavlja se da ovo nije prvi slučaj, i da ubica ne preza ni od čega – od kopanja očiju svojim žrtvama, do rasparčavanja trudne ženke kojoj su mačići razvučeni iz stomaka. Frensis je rešen da doaka dušmaninu, i upušta se u detektivsku potragu koja ga vodi u filozofske rasprave na temu da li je u mačijoj prirodi da budu odane ljudima, fantazmagorične scene košmara uz koje trešti simfonija Gustava Malera, ljubavne avanture praćene neprijatno realističnom animacijom, sukob s pomahnitalom verskom sektom, teoriju zavere o genetskim eksperimentima vršenim nad laboratorijskim mačkama, egipatsku mitologiju po kojoj mačeći rod vodi direktno poreklo od bogova, i konačno u onu i previše poznatu tezu o rasnoj čistoti i nadmoćnosti koja, naški rečeno, udara baš blizu kuće. Zamislite, dakle, nešto između „Mačaka iz visokog društva“ i jedne od bolesnijih epizoda „Criminal Minds“, i možda ćete sebi moći da dočarate bizarluk kakav je „Felidae“. Valja istaći i upozorenje da film nije za one slabog Felidae stomaka: znam neke mačkare koji su Isidora Vlasak se od pojedinih prizora danima tresli u Jedan od najvećih skrivenih dragulja ćošku sobe i dozivali majku. Sreća moja evropskog animiranog filma sigurno je pa se deklarišem kao dog person – što je, „Felidae“, nastao 1994. godine u Nemač- doduše, razlog iz kojeg nikad nisam skukoj prema romanu Akifa Pirinčija, pisca pila hrabrost da bacim pogled na „The turskog porekla (koji će se kasnije pro- Plague Dogs“. slaviti kontroverznim izjavama protivu doseljenika muslimanske veroispovesti 88


Shinbone Alley Branislav Cimeša Pod imenom Veseli sokak, ili nešto tome slično, ovaj film se davao, čini mi se, u nekom terminu u nedelju pre podne na prvom programu Televizije Beograd, kada sam ga prvi put gledao. Kao 10-11godišnji dečak, svakako nisam očekivao crtani film, pritom i mjuzikl, koji počinje naizgled neuspelim samoubistvom novinara i, pre svega, pesnika Arčija, i njegovim skokom u vodu Hadsona. On isplivava na obalu i kaže kako je to bilo zamalo, pozdravlja se u prolazu sa poznanikom pacovom, začudi se otkud to i potpuno se šokira kada ugleda svoj odraz i shvati da samoubistvo jeste uspelo i da se on vratio reinkarniran (izraz je zapravo transmigracija) kao bubašvaba. Arči prihvata prednosti svog novog identiteta i novu perspektivu koja mu otkriva, dotad skriveni, živopisni polusvet insekata, glodara, uličnih mačaka i drugog življa koji obitava po budžacima, kršu i kantama za smeće sporednih ulica velegrada. Pravi junak i centralna ličnost filma je Arčijeva najbolja prijateljica, u stvari velika ljubav i inspiracija, Mehitabel, mačka slobodnog duha, lakog morala i puna života. Ona, naravno, stalno upada u nevolje i prima udarce kao posledice pogrešnih izbora, a Arči je uvek tu da joj se nađe kada je potreban… Animacija je veoma dobra, likovi i pozadine su, namerno, dosta „prljavi“, odnosno mračni i puni gustih šrafura. Zato i ima mračnu atmosferu života iza kulisa velegrada u ritmu džez muzike. Film je drugačiji od uobičajenih animiranih filmova tog vremena, a i bilo kog. Ciljna publika mu svakako nisu deca, mada ne mislim da ima mnogo toga što bi ih uznemirilo. Posle tridesetak godina, Shinbone Alley mi izgleda bolje nego nakon onog davnog gledanja, što je prirodno jer mnoge delove kao dete nisam mogao da razumem. Film je nepravedno

zaboravljen, trebalo bi da zauzima važno mesto u istoriji filma jer nagoveštava kuda je mogla da se kreće animacija kao žanr, umesto što se zakucala kao uglavnom dečja zabava.

The Plague Dogs Miloš Cvetković The Plague Dogs (1982) je priča o dva psa po imenu Sniter i Raf koji beže iz laboratorije u kojoj se eksperimentiše na životinjama (u prvoj sceni posmatramo Rafa kako se davi – scena koja je osim šoka na samom početku bitna i za sam kraj filma), da bi nakon toga pokušali da se nekako snađu i prežive u za njih novoj, nepoznatoj i opasnoj sredini, u čemu im pomaže lisac po imenu Tod. Martin Rozen koristi animaciju za priču koja bi po nedostatku bilo kakve sentimentalnosti i brutalnom realiznu mogla da se na slični način ispriča i u igranoj formi, ali bismo onda bili lišeni uvida u razmišljanja dva psa, čiji su likovi počovečeni taman u onoj meri potrebnoj za film. Druga bitna stavka odnosi se na samu animaciju koja je, ma koliko jednostavna, na momente izuzetno atmosferična. „The Plague Dogs“ je prelep koliko i beskompromisan. Ako pomenete imena Ričarda Adamsa i Martina Rozena pitanje je kolikom će broju ljudi ona zazvučati poznato, ali ako uz njih pridodate roman i istoimeni animirani film „Watership Down“ („Brežuljak Voteršip“) mnogima će se sigurno upaliti lampica, dok će neki imati i flešbek na detinje traume izazvane tim filmom. Međutim, naredna saradnja između Adamsa i Rozena je mnogo manje poznata, iako je reč o ništa manje dobrom i uspelom filmu iz žanra animiranih filmova za odrasle/decu koja bi da što pre odrastu. „The Plague Dogs“ je i do današnjih dana je ostao u senci prethodnog filma, i još uvek čeka na kakvo pristojno DVD izdanje, dok se na televizijama često pušta značajno skraćena verzija. S vremena na vreme 89


se film „ukaže“ i pred onima koji nisu sedamdesetih, uzdigao se Ralf Bakši. upoznati sa ovim draguljem animacije Kada sam imao svega pet godina, mislio u vidu kakve zgodne reference (kao npr. sam da se, posle njegovog „Gospodara jedna epizoda „Garfilda“ ili spot benda prstenova“ (1978.) više ne mogu izneSkinny Puppy). naditi crtanim filmom: Frodo i Sem su bili otvoreno izvan plakara, zbog GalaThe Secret of Kells drijele umalo da uđem u prerani puberMiloš Petrik tet, Balrog po imenu Durinova Propast The Secret of Kells je verovatno naj- je ličio na nešto što bih kasnije nazvao bolji franko-belgo-irski animirani film o Durinovim LSD Tripom (iskreno, ceo ilustraciji i iluminaciji sakralnih teksto- film je izgledao kao LSD-trip: i ni danas va iz devetog veka koji ćete ikada gledati. nisam siguran da li se tripovao Tolkin, ili Baziran je na istinitoj priči, odnosno na Gandalf, ili sam čika-Ralf – ali, iako nenastanku Knjige Kelsa, srednjovekov- dovršen, iako je (s)Aruman Crven, iako nog rukopisa koji se sastoji uglavnom od je konfuzan – ovaj crtani je, po svemu jevanđelja, ali dotiče se i drugih elemena- sudeći, pomirio Tolkinovo katoličko pota irskog folklora – kao što ilustracije u povanje sa sprženom logikom hipi posamom rukopisu sadrže figure i ličnosti kreta). Godinama kasnije, čitajući knjiiz irske prethrišćanske tradicije. ževni materijal, produbio sam znanja o Priča prati dečaka Brendana koji uče- ovom delu, ali sam i dalje bio zbunjen. stvuje u izradi pomenutih iluminacija, Kada sam sve Tolkinovo čega sam se u pisarskoj radionici opatije Kels, koja dokopao pročitao po devet puta (uprkos živi u strahu od napada vikinga. U me- katoličkom popovanju autora), Bakšijev đuvremenu se upoznaje sa dobroćudnim „Gospodar prstenova“ mi i dalje nije bio šumskim duhom Ešling, i, da ne bismo jasan, ali sam verovao da me Ralf Bakši odavali celu radnju, stvari se dese. nikada više ne može iznenaditi. Ono što pre svega izdvaja The Secret Prevario sam se. „Mačak Fric“ me of Kells je inovativni stil crteža i ani- je uhvatio na prepad. Sledeću zasedu macije, baziran na tradicionalnoj irskoj je napravo „Coonskin“ (naslov ne bih umetnosti. Uz dobru režiju i zanimljivu prevodio, da ne bi legla neka tužba za stilizaciju likova, gledaocu ostaje samo rasizam) – a mislio sam da sam naviknut da sa zaprepašćenjem konstatuje da ne- na sačekuše, jer bejah dete usred devešto ovakvo može da nastane od ideje da desetih i takođe pripremljen za svakakve se ispriča priča o ukrašavanju knjige. opskurnosti: pošto ni radoznalost nisam Jedini razlog iz kojeg ovaj film ne nikada prerastao, i već sam pogledao i bi eventualno zasluživao da se nađe na šta se smelo i šta nije. I pripremao sam ovoj listi mogao bi biti taj što nije uopšte se i nadalje – samo da ne budem izneopskuran: bio je nominovan za Oskara nađen, i filmovi su postali predvidljivi, 2009. godine, i izgubio od srcedrapatelj- uvek sam znao šta od kog da očekujem. nog (i odličnog) „Do neba (Up)“. Naj- I ponovo sam, naivčina, pomislio da me noviji uradak istog studija, Song of the Ralf Bakši više neće iznenaditi – te sam Sea, slično je, zasluženo ili ne, prošao od pogledao „Čarobnjake“. Računao sam, „Grada heroja (Big Hero 6)“. reditelj je bio godinu dana mlađi i malo odmereniji nego kada je režirao ono luČarobnjaci (Wizards) dačko tumačenje Tolkina, i znao sam da Relja Antonić se „smirio“ tokom osamdesetih („Vatra Sedamdesete su bile jedna čud- i led“ su jedna odmerena ekranizacija… na mini-epoha. Nisam ih doživeo, ali Frazetine slike, valjda), al’ ono što me mogu da potpišem da su bile. A tokom je dočekalo ovde bio je vrhunac ludosti 90


„kralja opskurnih crtaća“ – kako smo ga krstili u društvu gikova (koji su imali pojma o kome i čemu se uopšte radi). Dakle, šta sadrži ovaj vrhunac opskurnosti, ludosti ali i genijalnosti u Bakšija? Tema je borba neopagansko-magijsko-ekoloških principa protiv crnomagijskih sila industrije, ukratko. Seting je post-nuklearna pustoš, uz poneku oazu zelenila. Objasnite svom detetu milijarde atomizovanih, ili nemojte detetu puštati ovaj film (glasam da ga pustite). Po pustoši lutaju preživeli mutanti, ali u idiličnom Montagaru, vilinska stvorenja žive u miru. Pri slavlju kojim se obeležava tri milenijuma mira, vilin-kraljica je rodila blizance. Naravno, jedan je zao. I muči male životinje. I prebegne u pustoš, te povede vojsku mutiranih i demonskih kreatura, iz čista mira. Nikakvu drugu motivaciju nema, osim što je psihopata. Zove se Crnovuk. I nije dovoljno što Crnovuk pokušava da natera svoju kukavičku vojsku da vrši genocid, već i u tome uspeva – tako što pronalazi snimke Hitlerovih govorancija, koje sve negativce leče od kukavičluka, dok onim gorepomenutim nedužnim

vilenjačićima izazivaju posttraumatski stres. I tako dobijamo priliku da gledamo masakr koji demoni, međ’ koje je Crnovuk prebegao, vrše nad nedužnim pufnastim vilenjačićima. Uz Hitlerovu ostrašćenu dreku. Dok teče više krvi nego u „Boju na Kosovu“ i „Spasavanju redova Rajana“ zajedno. Ozbiljno Vam kažem: pustite ovo delo deci, i deca će Vam brže odrasti. Ili će predugo nastaviti da piške u gaće… zavisi od deteta do deteta. Čime još raspolažemo u „Čarobnjacima“? Seksualizovanom vilenjačkom princezicom Elinorom, koja progovara pornićarskim glasom, kojoj se provide bradavice kroz haljinu koja postoji samo da bi iste prekrila, i kojoj grudi posmatramo iz nebrojenih uglova – dakle, tu je sve ono što Amerikanci ne bi želeli da prikažu svojoj deci (Hitlerovi govori i masakr vilenjaka su sasvim u redu po SAD-standardima). Mučkim bratoubistvom koje izvrši POZITIVAC po imenu Avatar, nad svojim zlim bratom Crnovukom. Zašto? Pa, opravdano je ubiti novog Hitlera, iz pištolja, sa stotinak metara, kada je ovaj već inicirao „časni magijski dvoboj“. Opravdanje glasi, čini mi se: „Roditelji su bili u pravu!“, i potom neopaganski eko-hipi (i pomalo perverzni starac) Avatar poteže zlo crnomagijsko industrijsko oružje iz rukava i… pokvario sam Vam ceo film. U stvari, nisam ga pokvario. Gledajte ga slobodno, pun je nebrojenih gegova, opskurnosti, ludosti ali i genijalnosti, seksualnih insinuacija ima više nego celokupna karijera Duška Dugouška (i više nego „Vatra i led“, poznije Bakšijevo delo)… I, pošto Ralf Bakši nije birao svoju publiku nego je radio za sve, a prikazivao onima kojima mu dozvole da prikaže – da se izvesti zaključak da njega zabole uvo za Vašu decu i za Vaša ubeđenja šta je bajkovito. Zeznuli smo vas, ima ih sedam! 91


SUNLESS SEA: Poezija i užas na mračnim vodama Goran Marković

„Soon,“ she says, and the piano music falters and stops. „We’ll go hungry, and then the end will come, for me but not for you.“ Tako kaže jedan od likova iz Sunless Sea, nove video-igre malog londonskog studija Failbetter Games. Reči pune misterije i zloslutnih nagoveštaja. Ah, ovo je tako lep opis duha i atmosfere ove igre. Misterija i zloslutni nagoveštaji. Gore sam upotrebio reč „nova“, iako je igra izašla iz ranog pristupa na Stimu početkom februara, tako da se valjda kvalifikuje za tu kategoriju, čak i u današnjem dobu kada informacije zastarevaju gotovo dnevno. Ono što sigurno neće skoro zastareti je uobičajeno prizivanje 92

Lovecraftovog prezimena pri opisivanju atmosfere ove igre. Možda to jeste dobar opis za gomile fanova koji nisu čuli za Mervyna Peakea, ili Lemonyja Snicketa ili Tima Powersa ili Chestertona, ali mogu da vam tvrdim – iz prepiski sa tvorcima igre, ako treba – da Lovecraft nikad nije bio direktni uticaj. Zaboravimo na njega bar do kraja ovog teksta. Dobrodošli u svet gotske književnosti-koja-bi-da-bude-igra. Sunless Sea je čudan hibrid. Istovremeno spoj dvodimenzionalne grafike i


narativnog interfejsa bogatog tekstom, kao i roguelike i RPG-elemenata – kao da pokušava da bude dve različite stvari u isto vreme. I gotovo da joj uspeva. Gotovo. Medjutim, to nije ni bitno. Sunless Sea nije savršena igra sa mehaničkog stanovišta. Daleko od toga. Ali, ono što radi dobro, radi najbolje od svih – pogotovo ako sebe smatrate čitaocem koliko i igračem. Zamislite sebe kao kapetana malog broda koji plovi po podzemnom okeanu za koji kažu da se nalazi jednu milju pod zemljom. London, kakvim ga znamo iz sredine XIX veka, je „ukraden“ i smešten u ogromnu podzemnu pećinu, na zapadnu ivicu okeana. U njegovom središtu se uzdiže mračni i kolosalni Eho Bazar, čiji tajanstveni Gospodari vladaju Londonom iz senke. Zapadno od Londona je Pakao. Na jugu je Stariji continent, za koji kažu da na njemu ništa ne umire. Na severu je … Sever. Ako je verovati pričama, misterija Proždranog Gospodara ima svoje rešenje tamo, ali ono je odvelo mnoge u propast. Na Istoku… pronađite sami. Okean je mračno i usamljeno mesto, ali ispunjen je mnogobrojnim raštrkanim ostrvima i ostrvcima, koja su tematski vrlo arhetipska, a međusobno potpuno različita. Poput planeta u Malom princu, ili ostrva u irskim imramama – fantastičnim pričama o avanturama srednjovekovnih pomoraca koji su tražili Obećanu zemlju na Zapadu – koje jesu bile inspiracija za Sunless Sea. Oh, da ne zaboravim. Normalna geografija nije sve što postoji ovde dole. Sa druge strane ogledala je Parabola, široka i prostrana koliko i imaginacija. Ovaj seting se bazira na igri Fallen London, kojoj možete pristupiti preko nekog od pretraživača interneta, i koja je većim delom besplatna (tj. free-to-play) i još uvek nezavršena. Failbetter Games su, pre otprilike dve godine, kada su shvatili koliko fanovi vole ovaj izmišljeni svet, postavili anketu o tome u kojoj bi sledećoj medijskoj inkarnaciji ovi

želeli da ga vide: kao digitalnu kartašku igru, strip, stoni RPG, ili, između ostalog, pravu video-igru, roguelike tipa? Na njihovo iznenađenje, ovo poslednje je dobilo najveći broj glasova. Potom je sledila uspešna kampanja preko Kikstartera, potom Stimov Grinlajt, i, na kraju, rani pristup. I danas je Sunless Sea primer uspešne nezavisne video-igre, a njen razvoj model na kojem se drugi developeri uče kako treba komunicirati sa fanovima tokom finansirajućih kampanja. Kao što rekoh, igra se sastoji od dva vrlo različita „moda“, koja su nekako magično spojena. Jedan deo se odvija u grafičkom endžinu, koji je dvodimenzionalan, sa perspektivom odozgo, i igrač u njemu upravlja brodom i plovi okeanom. Ako će vam reči pomoći da shvatite kako to približno izgleda, onda neka one budu „Sid Meier’s Pirates!“, iako će samo neki od starijih igrača shvatiti ovu referencu. Skoro sve što se odvija na pučini koristi taj endžin. Drugi deo, pak, je tekstualni i predstavlja jedinu interakciju igrača sa pričom kada je ovaj van broda, i povremeno na samom brodu tokom nekih posebnih događaja. Ovde je upotrebljen tekstualni endžin koji su Failbetter Games izmislili za Fallen London, i koji nosi lepo ime: StoryNexus. Ovo je igra sa mnogo čitanja. Kad kažem mnogo, mislim na nekih 250 hiljada reči – što nije u ravni najdužih RPG-ova, ali je dovoljno za dva-tri romana. Ali kakve su to samo reči! Fantastične, duhovite, strahotne, tragične, romantične, komične, satirične, pune ukusa i mirisa i boja i značenja koje su san svakog potencijalnog pisca. Reči čiji je ideal poezija, jer, s jedne strane, pokušavaju da nagoveste više nego da objasne, a s druge, teže sažetosti. Tvorci igre shvataju da period neprekidnog čitanja sa kompjuterskog monitora ne sme da bude dugačak. Alexis Kennedy, CEO Failbetter-a i narativni dizajner njihovih igara, kao i pisac većeg dela teksta za Fallen London 93


terminologija. Fallen London nije koristio „atribute“ i „skilove“, već „kvalitete“. Sunless Sea je dosledan u upotrebi neuobičajenih reči kao deskriptora određenih stanja, pa tako već imamo i u izboru kvaliteta grafike da se odlučimo za suptilno, šarmantno ili adekvatno. Ne postoje poeni iskustva, ali su tu fragmenti (znanja) i tajne umesto nivoa. Atributi nisu standardna „snaga“,“spretnost“,“ inteligencija“, „harizma“ i sl, već su nazvani po nekolicini Gospodara Bazara: velovi, stranice, gvožđe, srca i ogledala. Onima koji nisu igrali Fallen London biće potrebno neko vreme da se naviknu na glasine i priče (i još čudnije stvari) u funkciji valuta. Ova igra je svesna svoje erudicije i elokventnosti i ponosno to pokazuje u svakoj prilici. Prva stvar koju ćete primetiti u vezi plovidbe je kontrast svetlosti i tame. Unterzee – kako se okean zove, po iskvarenom izgovaranju engleskog imena od strane holandskih mornara – se nalazi van domašaja sunca. Postoji, u određenim slučajevima, ambijentalno osvetljenje, a takođe i veštačko osvetljenje, koje imate na raspolaganju i na brodu. Što više vremena provedete u tami, vi i vaša posada prikupite veću količinu „užasa“, koja, kasnije, može da se ispolji kroz neposlušnost posade, pobunu, noćne more ili ludilo. Naravno, putovanje kroz osvetljene predele smiruje posadu, ali bez većeg rizika nema ni veće nagrade. Uključeno svetlo na pramcu broda čini da se kapetan i posada osećaju sigurnije, ali budite sigurni da neće proći neprimećeno. A okean je pun neprijateljskih brodova i stvorenja. „The night is dark and full of terrors“, glasi jedna izreka u Martinovoj Pesmi leda i vatre. Dobrodošli u Sunless Sea. Još dva bitna resursa su gorivo i zalihe. Ovaj drugi je dobar primer onog što je Richard Cobbett nazvao „tamnom narativnom materijom“, jer nije jasno definisan Jedna od stvari koje će vam sva- (narativno) i može da predstavlja hranu i kako privući pažnju u ovoj igri je piće za posadu, ali i materijal i opremu za

i Sunless Sea, ovako je opisao njihove namere pri pravljenju ove igre: „We’ve built a huge, handcrafted story inside a roguelike with procedural elements. So we hope you get the emergent stories and gameplay of something like Dwarf Fortress combined with the sort of writing you mind find in, say, Planescape: Torment.“ (reddit, Ask Me Anything, 2014) Veoma ambiciozno, bez sumnje! Napraviti priču iz mnoštva sitnih „pričica“, koje su sve napisane vrhunskom prozom, tako da odišu literarnim kvalitetom, ali dovoljno razdvojiti te narativne atome tako da svaki igrač može da napravi sopstvenu, jedinstvenu sagu – ili barem da ima takav utisak – pa nije li to vredno postignuće!? I sada možemo slobodno reći da im je ovo uglavnom pošlo za rukom. Budući da se svet igre sastoji od međusobno udaljenih i relativno izolovanih ostrva, ovde dolazimo do sledeće ideje: zašto da neka ostrva ne budu opisana posebnim stilom, posebnim „glasovima“, odnosno zašto da ne budu dela različitih pisaca? I tako, Kennedy i družina su pozvali neke od svojih prijatelja i poštovanih poznanika sa zavidnim spisateljskim sposobnostima da uskoče u ovoj prilici. Emily Short, ikona interaktivne fikcije i tvorac Galateje, priče sa preko 50 različitih završetaka (pravih, ne onih Biowareovih, istih-samo-različito-obojenih); Meg Jayenth, pisac igre 80 Days, skorašnjeg kritičkog i komercijalnog hita za Eplov iOS; Amal El-Mohtar, pesnikinja i spisateljica nominovana za nagradu Nebula u kategoriji kratke priče; Richard Cobbett, novinar koji već godinama kuje najzanimljivije skupine reči o video-igrama – svako od njih je dobio ostrvo do dva ili tri da radi sa njima šta hoće u skladu sa opštom temom i narativnom strukturom.

94


popravku broda, u zavisnosti od situacije. U svakom slučaju, igrač ne treba da brine o posebnim zadacima održavanja broda i posade dokle god ima „zaliha“. Osim, naravno, o gorivu. Ostati bez goriva na sred pučine je prilično, pa, neprijatno iskustvo, kako za kapetana unutar igre, tako i za igrača izvan igre. Mehanički, ovo je na momente vrlo neprijatna igra, i neću ovde nagoveštavati kako se oseća neko čiji 25. kapetan je upravo glupo poginuo u blizini Londona bez ostavljenog nasleđa. Hajdemo ispočetka: 26. verzija. Posada je uglavnom apstraktna, ali oficiri nisu. U toku igre imaćete izbore između nekoliko likova – od kojih svaki ima svoju priču – koga ćete zaposliti na određenoj funkciji. Izbori su krv ove igre. Da li ćete održati reč i vratiti se svojoj ljubavi ili ćete je ostaviti za njeno/njegovo dobro? Da li ćete pomoći ovom sumnjivom liku u njegovim oh-tako-unosnim ali mutnim poslovima? Da li ćete šurovati sa đavoli(ca)ma? Ali, oni „tretiraju prijateljstvo kao sredstvo i ljubav kao oružje“! Svaki izbor ima svoju posledicu, ponekad samo kozmetičku, ali katkad sposobnu da promeni dalji tok igre i otvori mnoge nove narativne kapije ili zatvori stare. Pošto je igra zamišljena kao roguelike, ili bar roguelite, preuzeti su neki

elementi iz tog žanra: nasumična generacija geografije okeana pri svakoj novoj igri, permadeath i randomizacija nekih događaja i nagrada. Ovo prvo znači da se položaj ostrva menja u odnosu na London, vašu bazu, kada startujete sa novim kapetanom. Naravno, postoji određena logika i neka važna bliska mesta će približno ostati gde su, sa poštovanjem klimatskih podela (recimo, ledena ostrva na severu, tropska na jugu). Ovo drugo znači da kada vaš kapetan pogine, pa, mrtav je. Iako je u tom svetu smrt vrlo problematičan pojam – što će reći, nije lako umreti – za potrebe ove igre predanje je moralo biti malo promenjeno. Mitološki gledano, lakše je umreti na moru. U jednom opisu se kaže: „ovo je igra istraživanja, usamljenosti, i česte smrti“. Narativno gledano, igra nije gotova, zato što kapetan može da preda nasleđe sledećem, bilo to blago ili fiksna mapa otkrivenih područja. I tako u nedogled… ili, bar dok ambicija ne bude ispunjena. Ambicija: glavni kvest u igri i razlog vašeg otisnuća na pučinu. Naravno, deo života na moru je i borba sa neprijateljima. Ona se odvija u realnom vremenu, u istom igračkom prostoru (tj. endžinu), sa mnogim mehaničkim dodacima standardnom izboru komandi, i konsenzus je da je to najslabiji deo igre. 95


U početku će vam možda biti zanimljiJesam li rekao da će prvi zvaničan vo dok ste slabi, a protivnici nepoznati, dodatak igri da se bavi onim što je u ali kada steknete bolji brod i opremu, okeanu? postaće opterećenje koje vas odvlači od otkrivanja sledeće niti u tkanju misterija od kojih se sastoji taj jezivi, divni podzemni svet. Uprkos mehaničkoj repetitivnosti, Sunless Sea je remek-delo narativnog dizajna, potpomognuto sjajnom atmosferom, dočaranom – sem rečima – šarmantnom i evokativnom grafikom ručno rađenih tekstura, zaslugom Paula Arendta, Failbetter-ovog grafičkog dizajnera, kao i melanholično-sablasno-pretećom muzikom kanadskog kompozitora Maribeth Solomon i ambijentalnim zvučnim efektima. Ako vas se istražuje svet pun mačaka koje govore, inženjera-pacova, živih pečurki, halucinogenog meda, neumrlih ljudi nalik na leševe, imaginarnih boja od kojih jedna izaziva zaborav, potomaka Sumera, Starih Egipćana, Maja i Mongola, gumenih ljudi, paukova koji kradu oči (i one ultimativne grozote koja ima neke veze s njima), kradljivaca lica, zavodljivih đavola i đavolica koji kradu duše, eliksira besmrtnosti, živih ledenih bregova i još mnogo toga što se ne viđa često u video-igrama, onda je ovo igra za vas. 96



Samo na Emitor.rs!

emit0r


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.