21/11/2012
21
M ORLIĆEM
a, baštini treba vratiti zasluga gospara Lukše Beritića i njegove ideje koju je vukao iz načina odlučivanja i razmišljanja o općem dobru u Dubrovačkoj Republici. Dakle, i prije osnutka Društva, odmah nakon Drugog svjetskog rata, po pričanju naših starijih članova, počelo se inicijativom Lukše Beritića i pod njegovim nadzorom s prvim zahvatima na uređenju zidina. Morate znati da zidine u južnom dijelu tada uopće nisu bile prohodne. Uslijed, mahom austro-ugarskih nadogradnji, zidine nisu bile prohodne zbog raznoraznih objekata, koji su iz ovih ili onih razloga, u obrambene i druge svrhe, bili nadograđeni. Društvo je preuzelo na sebe tada, a i danas, zahtjevnu i tešku ulogu rušenja tih objekata i vraćanja zidina u izvorno stanje, kakvo je bilo 1806. godine. S vremenom je i u tome uspjelo. Ovu fizionomiju koju danas imaju zidine, to je fizionomija izvornih zidina kakve su bile izgrađene tijekom stoljeća, a današnju vizuru dobivaju nakon Velike trešnje. Međutim, zidina u ovom današnjem smislu, prezentiranih javnosti nije bilo prije Društva i Društvo je omogućilo posjet, način ekonomske eksploatacije i naravno vrednovanja. I to je najveći uspjeh Društva. Dakako da u Statutu piše da se Društvo brine prvenstveno za fortifikacijske sustave, a potom i za svu materijalnu i nematerijalnu baštinu dubrovačkog kraja tj. bivše Dubrovačke Republike. Na neki način Društvo je ne samo onaj čimbenik koji se brine za baštinu, nego nam omogućava
da bar jednim dijelom osjetimo duh i dah tih vremena. Jer su zidine bile simbol slobode, političke moći. Zidine su taj neki ključ i ishodište vraćanja nekim dobrim tradicijama koje je Dubrovnik donio Hrvatskoj. I moram ovdje napomenuti da je Dubrovnik formalno politički u sklopu hrvatskih zemalja od 1358. godine, od Zadarskog mira, temeljem Višegradskog ugovora, a DPDS je bilo među rijetkima, koje je to obilježilo 2008. godine. I o tom dijelu povijesti Društvo skrbi i prezentira ga. Međutim, jedan od najvećih naših uspjeha je vraćanje zidina u izvorni oblik, jer je to omogućilo generiranje sredstava koja onda vraćamo svekolikoj baština na najbolji način koji znamo.
BAŠTINA TREBA SAMA SEBE ODRŽAVATI Kad ste sklopili prvi ugovor s Gradom Dubrovnikom, ili tada Općinom Dubrovnik? - Formalni ugovor postoji iz 1960-tih i u njemu je konstatirano kako će Društvo nastaviti ekonomski iskorištavati zidine. Tada Društvo počinje, ona sredstva koja baština daje, vraćati u baštinu. Isključivo u baštinu i bez ikakve dobiti. I od tada počinje ovaj model rada kojega mi
i danas koristimo. Društvo je dokaz da jedan model, bez obzira koliko je star, ako je dobar, vrijeme na njega ne utječe. Prilagođavamo se novim tehnologijama, ali osnovni princip našeg rada, djelovanja i promišljanja je potpuno isti - ono što ti baština da treba baštini vratiti. Koji su aktualni projekti koje provodi DPDS? - Baština traži velika sredstva, iako gradske zidine izgledaju, a i jesu uredne, skele i radovi su njihova svakodnevica. Veliki je naš projekt, nakon što smo priveli svrsi i omogućili prezentaciju arheološkog nalazišta industrijske zone ispod Minčete. Nakon prezentacije toga, odlučili smo cijelim zapadnim, sjeverozapadnim i sjevernim predziđem napraviti alternativnu turu za zainteresiranu publiku, gdje će moći vidjeti predziđa, kazamate i sustav vodovoda koji ide kroz Minčetu, lapidarij, a cijela tura završavala bi u arheološkom parku sa iznimno bogatim ostatcima sakralnih objekata i žitnicama (rupama) na Svetom Andriji, gdje smo najveći dio te zemlje i kupili. Sada tu radimo arheološka istraživanja, jer je riječ o jednom od najstarijih dijelova Grada. Kako je taj dio relativno rano zatrpan, otkopavanjem se mogu naći vrlo kvalitetni osta-
ci. Mi to želimo prezentirati, jer će to biti kvalitetna i lijepa priča. Sređujemo i Crkvu svetoga Stjepana u Pustjerni. Naravno radimo i konstantne zahvate na zidinama. Osim toga predstoji nam završetak Mosta od Pila, riječ je o njegovoj konstruktivnoj sanaciji i prezentaciji potpornih stupova, koje smo otkopali. Osim obnove u Gradu, skrbite i o baštini na području bivše Dubrovačke Republike? - Što se pak tiče izvagradskog područja, imamo ozbiljne zahvate na stonskim zidinama, kojima također upravljamo, i koje uređujemo kako bi mogle održavati same sebe. Baštinu doživljavamo kao djecu. Nije velika stvar urediti nešto i ostaviti tako, jer će prije ili poslije opet vrijeme učiniti svoje i vraćamo se na početak. Dakle, moramo obnoviti nešto na taj način da taj spomenik može sebe održavati, da se stvori kod ljudi svijest o duhovnoj i materijalnoj vrijednosti baštine, a da istovremeno zaštitimo tu baštinu od bezobzirne komercijalizacije, prostitucije, kada baština nažalost gubi svoj duhovni smisao i podređena je isključivo stvaranju zarade, čime sebe dovodi u poziciju sredstva, a ne svrhe, čime potire svoju bit. Danas jako težak zadatak, a
Nikad nisam doživljavao Grad kao neprijatelja jer Grad i Društvo žive u simbiozi, i mislim da Društvo ne može bez Grada, niti Grad bez Društva. Točno je da je prije tri godine sa izborom aktualne gradske vlasti došlo do disonantnih tonova, po mom mišljenju, uslijed nerazumijevanja te iste vlasti biti i svrhe Društva i potreba i tretmana baštine