Obnova Dubrovnika

Dubrovnik je ratna razaranja dočekao s ustanovom zaduženom za njegovu obnovu koja je kontinuirano djelovala još od 1979. obnavljajući ga nakon razornog potresa. Zavod za obnovu

Radovi na skalinima Jezuiti. Foto: Milo Kovač / Muzej Domovinskog rata Dubrovnik, Zbirka fotografija i negativa

Dubrovački krovovi, najprepoznatljiviji urbanistički element Grada, bili su najistureniji granatiranju, a njihova su oštećenja predstavljala i najveću prijetnju održavanju života u Gradu. Tijekom granatiranja, od listopada 1991. do lipnja 1992. godine najveće su štete pretrpjeli upravo krovovi zbog svojih mekih struktura napravljenih od drva i kupa kanalica. Oštećeno je preko 70 posto krovova, a u više od 50 posto slučajeva je uz pokrov oštećena i krovna konstrukcija.

Budući da su krovovi bili od vitalnog značenja za Dubrovnik jer su se u dubrovačkim kućama najčešće baš pod krovovima nalazile kuhinje i dnevni boravci, njihovom popravku i obnovi žurno se pristupilo.

Sitne popravke krovova provodili su sami vlasnici odmah po prestanku granatiranja, dok se organiziranoj obnovi pristupilo već 1993. godine kada su, zahvaljujući domaćim i stranim donacijama, provedeni interventni radovi u cilju zaštite od prokišnjavanja i daljnjeg propadanja.

Od 1994. godine pristupilo se sustavnoj obnovi krovova koja se sastojala od uklanjanja oštećene krovne konstrukcije i oštećenih kupa kanalica, njihove zamjene te zamjene krovnih kanala i odvodnih oluka.

Uz sredstva iz proračuna Republike Hrvatske obnova krovišta financirana je i donacijama od kojih je posebno značajna donacija UNESCO-a u vrijednosti od 160 tisuća dolara od koje su i kupljene prve kupe i drvena građa. Uz UNESCO, obnovu krovova donacijama su potpomogli i Kunstler helfen Dubrovnik i Dusseldorfer helfen Dubrovnik iz Njemačke, Associazione Mecenate 90 iz Italije te The Rebuild Dubrovnik Fund koji su osnovali dubrovačka putnička agencija Atlas i American Society of Travel Advisors.

Dubrovnika je, u suradnji s Hrvatskim zavodom za zaštitu spomenika i UNESCO-om, s evidencijom ratnih šteta i promišljanjem poslijeratne obnove počeo s prvim granatiranjima Grada. Dok su neophodne sanacije rađene usporedo s ratnim razaranjima, detaljan plan poslijeratne obnove donesen je u suradnji s UNESCO-om u veljači 1993.

Utvrđene su metode obnove krovišta te kamenoklesarskih restauratorskih radova, kao i plan realizacije te nadležnosti uključenih institucija.

Prioriteti u obnovi bili su 9 spaljenih zgrada te ostale značajnije ili konstruktivno ugrožene palače i zgrade, zvonik, krovovi i pročelja na Stradunu, najznačajnije oštećeni sakralni objekti, Stradun, stepenište Uz Jezuite i gradske fontane te ulazi u povijesnu jezgru s najznačajnijim tvrđavama i kulama. Kod obnove krovišta problem se pokazao u pronalasku odgovarajućih crijepova koji su trebali odgovarati dubrovačkom tradicionalnom crijepu kanalici, dok je kod restauracije kamena bilo potrebno naći odgovarajuću zamjenu za kamen s korčulanskog arhipelaga koji je korišten u izgradnji Dubrovnika, a koji se mogao nabaviti u ograničenim količinama. Njega se po potrebi zamjenjivalo bračkim kamenom. Restauracija je uglavnom rađena in situ, a povremeno u radionicama na Korčuli i Braču.

Sustavna obnova počela je već 1992. godine i trajala je do 2000. godine. Iako je Državna komisija za popis i procjenu ratne štete u lipnju 1998. godine utvrdila ukupnu štetu od granatiranja u iznosu od 18 663 122 dolara, ukupna sanacija štete je iznosila je oko 35 milijuna, uključujući potrebnu dokumentaciju, dozvole i suglasnosti, kao i odvoz oštećenog te dovoz i ugradnju novog materijala.