Stradanje dubrovačke povijesne jezgre

Iako je bio zaštićen haškom Konvencijom o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba iz 1954. i Konvencijom o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine iz 1972., Dubrovnik, koji je na UNESCO-ov Popis svjetske kulturne baštine uvršten 1979. godine, od listopada 1991. do lipnja 1992. bio je izložen jakim artiljerijskim napadima Jugoslavenske narodne armije te crnogorskih i istočnohercegovačkih rezervista i dobrovoljaca.

Dubrovačka je povijesna jezgra granatirana u nekoliko navrata: 23. i 24. listopada, od 9. do 13. studenoga i 6. prosinca 1991., zatim 25., 29., 30. i 31. svibnja te 1., 3., 4., 8., 9., 17., 19. i 20. lipnja 1992. godine.

U tim je napadima na povijesnu jezgru palo oko 2 tisuće granata različitih kalibara i uzrokovalo značajne štete na javnim, privatnim, sakralnim objektima, ulicama, trgovima, krovovima i gradskim zidinama.

Od 824 objekta unutar povijesne jezgre, u napadu na Dubrovnik 1991. i 1992. godine oštećena su 594, ukupne površine 192 338 četvornih metara, od kojih 382 stambena, 19 sakralnih i 10 javnih, dok su kod ostatka objekata oštećeni krovovi. U ratnim razaranjima povijesne jezgre Dubrovnika oštećeno je 72 posto gradskih zgrada, od kojih je 9 izgorjelo, dok su kod još četiri djelomično izgorjeli krovovi.

Stradun s pogledom na Gradski zvonik na Dan sv. Nikole 1991.

Foto: Miro Kerner, 6.12.1991.

Svakodnevni život Dubrovčana pod okupacijom u razdobljima bez granatiranja, bez obzira jesu li bili smješteni u hotelima ili u privatnim kućama, svodio se na prikupljanje pitke i sanitarne vode, čekanje u redovima za humanitarnu pomoć ili kupnju ograničene količine i vrste namirnica te energenata, kao i na slušanje lokanih vijesti na baterijskim radioprijemnicima.

Ratni stres i ekstremni uvjeti života bili su posebno kobni za građane starije dobi, pa je u prva tri ratna mjeseca zabilježeno više sprovoda nego li ih je Dubrovnik bilježio tijekom cijele godine u miru.