Napad na Dubrovnik

Vojni vrh Jugoslavenske narodne armije u srpnju 1991. godine donosi odluku o formiranju Druge operativne grupe koja će u rano jutro 1. listopada 1991. godine krenuti u opći napad na dubrovačko područje iz graničnih područja Crne Gore i Bosne i Hercegovine te s mora.

Glavne komponente Druge operativne grupe bile su Drugi podgorički korpus i Deveti vojno pomorski sektor Boka, pojačani rezervistima i dobrovoljcima iz Crne Gore i istočne Hercegovine. Ukupno su te snage brojale više od 20.000 vojnika sa 120 komada oružja većeg kalibra, 100 tenkova, 50 oklopnih vozila te desetak brodova ratne mornarice, koji su uz to imali i zračnu potporu.

S druge strane, hrvatske su obrambene snage brojale oko 700 policajaca, vojnika i najvećim dijelom dobrovoljaca naoružanih uglavnom lakim naoružanjem, a pokrivale su graničnu crtu dugu oko 115 kilometara.

Do kraja listopada Jugoslavenska je narodna armija okupirala šire dubrovačko područje — Konavle, Župu dubrovačku i Dubrovačko primorje i došla do samih prilaza Gradu, a 21. studenoga okupirala je i gradsko naselje Mokošicu. Time je Armija zauzela dominantne pozicije oko Dubrovnika — Žarkovicu, Bosanku i Strinčjeru koje su joj, uz pomorsku blokadu, omogućile držanje Grada pod opsadom do 26. svibnja 1992. godine.

Sam je Grad najžešće granatiran u listopadu, studenome i prosincu 1991. te u svibnju i lipnju 1992., iako je povremeno granatiran sve do rujna 1995. godine.

U okupiranim područjima oko Dubrovnika Jugoslavenska je narodna armija organizirano pljačkala javnu, gospodarsku i privatnu imovinu koja je odvožena službenim vojnim vozilima u ‘sabirni centar za razdiobu ratnog plijena’ u Sutorinu u Crnoj Gori, a organizirano su uništavani i javni, gospodarski, vjerski te stambeni objekti. Najviše su stradala naselja Čilipi, Močići, Gruda i Zvekovica u Konavlima, Brgat u Župi dubrovačkoj i Slano u Dubrovačkom primorju te prigradsko naselje Osojnik. Ukupna izravna ratna šteta na dubrovačkom području procijenjena je na oko 2 milijarde dolara. Jugoslavenska narodna armija otvorila je i logore za Dubrovčane u koje je odvodila stanovništvo koje je zatekla na okupiranim područjima. Uglavnom je bila riječ o muškarcima u dobi od 14 do 70 godina, iako je bilo i slučajeva odvođenja žena u logor. Logori za Dubrovčane nalazili su se u mjestima Morinj u Crnoj Gori i Bileća u Bosni i Herecgovini. Ukupno su u logore odvedena 423 Dubrovčana koja su prošla zlostavljanja i torturu od čijih je posljedica troje preminulo u logoru, dok je od posljedica mučenja u narednom razdoblju preminulo nekoliko desetaka logoraša.

Tijekom rata na dubrovačkom području poginula su 92 civila, među kojima i 15-ero djece, dok je ranjeno 140 civila, od kojih je bilo 35-ero djece. Istovremeno je poginulo 430 hrvatskih branitelja, a ranjeno ih je 900.

Pogled na Dubrovnik s brda Žarkovice odakle je Grad intenzivno granatiran od listopada 1991. do lipnja 1992. godine. Foto: Vreme