Političke okolnosti napada na Dubrovnik Fizička zaštita spomenika

Raspadom Jugoslavije otvara se pitanje razgraničenja među budućim državama. Dok dio jugoslavenskih republika smatra kako republike u tzv. avnojskim granicama imaju pravo na samoodređenje i odcjepljenje, srpski političari, s obzirom na značajan udio srpskog stanovništva u dijelu republika, tvrde da to pravo pripada narodima te da su granice među jugoslavenskim republikama zapravo administrativne prirode. Zbog toga na referendume o samostalnosti reagiraju osnivanjem autonomnih pokrajina, a kasnije i paradržava srpskog naroda te traže ostanak u Jugoslaviji, odnosno pripajanje Srbiji.

Opstanak Jugoslavije, odnosno Srbije u proširenim granicama pokazao se kao zajednički interes srpskog i crnogorskog političkog vodstva na čelu sa Slobodanom Miloševićem i Jugoslavenske narodne armije kojoj je centralizirana država garantirala opstanak i u kojoj su većinu oficira činili upravo pripadnici srpskog i crnogorskog naroda.

Problem ‘administrativne granice’ javlja se 1991. godine i na dubrovačkom području, na poluotoku Prevlaci, na kojemu susjedna Crna Gora zahtijeva razgraničenje, tvrdeći da ono nikada nije napravljeno te da poluotok prirodno pripada Bokokotorskom zaljevu. Pitanje Prevlake postaje i formalni razlog za napad na dubrovačko područje i sam grad Dubrovnik u listopadu 1991. godine.

Stvarni su razlozi, međutim, bili ostvarenje projekta Velike Srbije koji se u različitim varijantama javljao od 19. stoljeća, a koji je rehabilitiran u Memorandumu Srpske akademije nauka i umetnosti iz 1986. godine. Unutar zamišljene zapadne granice Velike Srbije, Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica, trebao se naći i Dubrovnik.

Budući da na dubrovačkom području nije bilo značajnijeg udjela srpskog stanovništva te da od 1971. godine nije bilo ni postrojbi Jugoslavenske narodne armije niti značajnijih vojnih objekata, uobičajena opravdanja za rat na području Hrvatske nisu imala smisla, pa se rat na dubrovačkom području vodio pod oksimoronom ‘rat za mir’ koji je skovao generalni sekretar vladajuće crnogorske partije Svetozar Marović.

Faksimil naslovnice posebnog priloga podgoričkih dnevnih novina ‘Pobjeda’ o dubrovačkom ratištu. Rat za mir, br. 2, studeni 1991.

Od prvih pojava namjernog uništavanja kulturne baštine u Republici Hrvatskoj uslijed ratnih operacija Jugoslavenske narodne armije i pobunjenih Srba Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Hrvatske donosi upute o zaštiti spomenika kulture u skladu s haškom Konvencijom o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba iz 1954. Uz fizičku zaštitu spomenika mjere zaštite uključivale su i označavanje svakog pojedinog spomenika UNESCO-ovim simbolom plavog štita. Istovremeno je dana i uputa za uklanjanje pokretnih spomenika kulture.

Temeljem upute Ministarstva, 6. rujna 1991. otpočele su aktivnosti fizičke zaštite spomenika kulture u povijesnoj jezgri Dubrovnika. Zaštitna konstrukcija sastojala se od skela, dasaka i vreća s pijeskom. Prvi je zaštićen Orlandov stup, a uslijedile su zaštite portala crkava Franjevačkog i Dominikanskog samostana, Kneževa dvora, Sponze te ostalih najvrjednijih kulturnih spomenika. Zaštitu su organizirali Zavod za obnovu Dubrovnika i Društvo prijatelja dubrovačke starine, a besplatno su je provodila građevinska poduzeća s dubrovačkog područja.

S obzirom na tijek i žestinu napada na povijesnu jezgru, spomenici su i u narednom razdoblju dodatno zaštićivani, sve do rujna 1995. godine.

Temeljem upute Ministarstva prosvjete kulture Republike Hrvatske iz srpnja 1991. godine, skelama, daskama vrećama s pijeskom zaštićeni su Orlandov stup portal Crkve sv. Vlaha koja je označena i UNESCO-ovim simbolom plavog štita.

Foto: Božidar Gjukić / Muzej Domovinskog rata Dubrovnik, Zbirka fotografija negativa