H m ward slomljena

„Baš me briga”, promrmljam gledajući i dalje kroz prozor. „O, pa dobro. Onda ti neću reći”, zaključi sa smiješkom, vozeći se prema restoranu na drugome kraju grada.

Očekujem da će se zadirkivanje nastaviti, ali šuti cijelim putem. Tišina buja, a misli mi se zakvače za ono što je zadnje rekao. Sad me uistinu zanima što misli o meni. Ne mogu vjerovati da može samo tako mirno sjediti i šutjeti. Pogledam ga. Peter vozi i smješka se neodoljivo, kao da točno zna što mi je učinio.

Gledam u noćno nebo i pitam se zašto mi je to pitanje toliko zasmetalo. Naravno da mi je privlačan. Naravno da on to već zna. Skoro smo spavali. Ali nije to. Ne bojim se onoga što on već zna. Bojim se onoga što još ne zna. Privlači me. Ako moram birati između druženja s njim ili s Millie, odabrat ću njega. Bolje me razumije. Postao mi je najbolji prijatelj. Nema veze što mi je šef i profesor. Ugodno se osjećam u njegovu društvu. Naviknula sam se na njegov glas i lice. Svaki put kad ga ugledam, svaki put kad me zaljulja dok plešemo, smirena sam - ne, još bolje - sretna sam. Želudac mi potone. Što to znači? Mislim da znam.

Pogledam Petera. Vidim njegov profil, kratku bradicu koja mu prati vilicu, tamne kovrče koje su se ugnijezdile oko uha. Savršenu kožu i te oči - Bože - poput dragulja. Kad me gledaju, izgubim se u plavoj špilji prekrivenoj safirima. I napokon se osjećam sigurno. Ne bojim se da će me povrijediti, ne bojim se njegovih dodira ili prisile.

Nisam svjesna koliko ga dugo promatram dok se ne okrene i pogleda me. Nježno se nasmiješi i ja krenem u slobodni pad. Želudac mi leluja oko grla i ne mogu ni zucnuti.

O, ne. Ne, ne, ne, ne, ne. Ponovo pogledam kroz prozor, pogled mi je malo izbezumljen. Mozak mi ponavlja ne, ne, kao da želi izbrisati novopečenu spoznaju. Duša mi se smije. Kao da mogu to promijeniti, kao da se mogu odljubiti baš kao što sam se i zaljubila.

Volim ga? Nije moguće.

Ovo se ne događa. To ne može biti. Ne volim ga. To je ludost. Uopće ga ne poznajem.

Ali znaš ti njega dobro, čujem topao, utješan glas s one strane pameti. Premlatim ga metlom i strpam natrag u ormar. A taj je obično priseban. Mogla bih se zakleti da je to moj glas razuma, ali i taj je očito poludio. Ne poznajem Petera, barem ne na taj način. I ne želim. Ne mogu...

Uskomešane misli ostanu visjeti u zraku kad Peter parkira automobil ispred restorana. Stvari nisu iste kao prije dvije sekunde. Shvatila sam da osjećam nešto prema tipu koji sjedi pokraj mene.

Možda sam glupa kao stup što to nisam prije primijetila - pobogu, svi ostali to su shvatili prije mene - ali ne znam što da sada radim. Da se ponašam kao da se ništa nije dogodilo? Kao da nisam ništa shvatila? Predugo mi treba da izađem iz auta. Peter krene da će mi otvoriti vrata. „Što to radiš?” pitam ga vidjevši da mi je pružio ruku da mi pomogne ustati. Peter me gleda tim svojim očima. Zaboravljam disati.

Stoji mi preblizu. Ustuknem i naslonim se na automobil. Peter priđe još bliže, skoro se dodirujemo. „Zar ne želiš znati što mislim o tebi?”

Polako odmahnem glavom, izbjegavam njegov pogled i zataknem pramen kose iza uha. „Ne”, blago odgovorim. K vragu. Zvuči kao „da”. Nakašljem se i probam ponovo. Moram ga pogledati u oči. Znam da moram. Reci mu. Reci kao da te nije briga jer jednom kad mi kaže što misli o meni, neću to moći zaboraviti. Ne želim da se bilo što promijeni. Dobro je ovo što sad imamo.

Pogledam ga ravno u oči, nasmijem se i kažem: „Ne želim znati što misliš. Ne doživljavam te tako”, laž mi opeče jezik.

Nije ustuknuo. Samo stoji i promatra me. Nagne se i šapne mi u uho: „Mislim da si prekrasna, a taj tvoj britki jezik... Bože, nikada nisam toliko vapio za poljupcem. Poljubit ću te večeras. Tu sam nemoćan.”

Drhtim od njegovih riječi. Peter se odmakne, a ja sam sva napeta. Kralježnica mi se ukočila i glava mi se vrti sto na sat.

64