Issuu on Google+

1


H. M. Ward

SLOMLJENA

www.crowarez.org www.bosnaunited.net

2


Poglavlje 1.

Osjećam napetost u venama, puni mi tijelo ludim idejama i govori mu da želi trčati. Silno se trudim ne vrpoljiti se dok sama ulazim u otmjeni restoran. Moja najbolja prijateljica Millie jutros je nešto cendrala nakon što smo otišle iz sobe u studentskom domu. Izgleda da je upoznala nekog novog, zgodnog tipa, a taj hoće izaći na dvostruki spoj. Moja prva reakcija bila je: nema šanse. Zadnji put kad mi je pokušala namjestiti lika, završila sam na spoju s anksioznim kleptomanom. Recimo da stvar nije dobro ispala. Pobrinuo se za sve osim računa. Situacija prije toga bila je jednako stravična. Nisam dobro slušala između redova i spoj je završio tako da sam ga pošteno krstila suzavcem. Okej, to je možda bio moj propust. Možda su mi živci pretanki, previše sam nepovjerljiva. Stvar je u tome da kad se dogodi nešto loše, onda nema povratka. U životu nema gumba za brisanje. Nema te tipke koju mogu pritisnuti i početi ispočetka. Bez obzira na to s koliko tipova izašla, mozak mi je zapeo na toj davnoj noći. Prošlost me uglavnom prati poput golema medvjeda na ružičastoj vrpci, vreba iz prikrajka, ali uvijek je dovoljno blizu da zasjeni sve čega se primim. I, s vremena na vrijeme, medo se propne na stražnje noge i satre me. Od siline udarca vratim se u tu groznu večer i uvijek sam na rubu krika. Izlasci vabe prošlost na vidjelo. Kao da mogu čuti struganje medvjeđih šapa po pločniku. Srce mi prebrzo lupa. Dlanovi mi se znoje. Želim prebroditi ovo. Moram. Previše je vremena prošlo. Ne živim život, on živi mene. Kao da me ružičasta vrpca steže oko vrata. Jedna me pogreška dovela do dna. Zato sam se večeras pojavila. Zato se trudim. Ako ne idem naprijed, onda potonem natrag, a pun mi je kufer prošlosti. Dosta mi je medvjeđe prtljage. Želim krenuti dalje. Želim se riješiti straha koji me obuzme svaki put kad razgovaram s nekim tipom. Odlučna da nešto promijenim, stojim ispred restorana. Pokušavam smiriti živce i izmamiti lažan smiješak na lice. Smiješak je pokleknuo negdje duboko u meni. Izvučem ga iz sebe i zalijepim na lice. Kao da je plastičan, ne zna što bi od silnog nekorištenja. Mrzim se pretvarati. Mrzim ovo. Srce mi lupa sve jače. Primim kvaku i napokon pogledam vrata. Izrađena su od kovanog bakra s velikim željeznim kvakama. Metal je hladan na dodir. Povučem glomazna vrata i uđem. Nađem se ispred drvenoga pulta iza kojeg stoji lijepa plavuša. Nasmiješi mi se. Nekolicina čeka na obloženim klupicama, ali trenutačno nije krcato. Prilazim i kažem: „Trebam se naći s nekim. Mogu li provjeriti jesu li već stigli?” Ona kimne i krećem dalje. Rasvjeta je prigušena. Zidovi su obojeni toplim bojama. Tanini zastori vise s predimenzioniranih vrata, a tu je i golemi kamin nasred prostorije. Kameni dimnjak diže se visoko do bakrenoga stropa. Ovdje još nisam bila. Millie je rekla da će doći nakon mene, ali da će Brentov prijatelj Dustin - s kojim se trebam naći - doći prvi. Tražim tipa svojih godina koji sjedi sam za stolom za četvero. Polako hodam i nitko ne odgovara opisu. Pričekam malo, ne znam jesam li izvisila, a onda se naježim po vratu. Netko me promatra. Osjećam nečiji pogled na leđima. Polako se okrenem i pažljivo pogledam. Plave oči poput dragulja zažarile su se u mome smjeru. Želudac mi poskoči. O, bogamu, stvarno je zgodan. Polako se zaputim prema njegovu stolu, zastaje mi dah. Pogled mu polako klizi niz moje tijelo i upija me. Cijela je procedura toliko nabijena seksualnom energijom i požudom da mi želudac treperi. Prolaze me žmarci i lepršaju po trbuhu, a sa svakim korakom lepršanje bi se moglo pretvoriti u polijetanje. Kako se približavam, tako sam sve napetija. Je li moguće da mi je Millie namjestila tako zgodnog lika? Ne vjerujem. Blago se smiješim. Nikakav lažni osmijeh.

3


Pogledi su nam se sreli i to je to. Potpetice mi lupkaju u ritmu otkucaja srca i odjednom stojim ispred njega za stolom. „Hej”, uspijevam izustiti, još uvijek ga gledam u oči. Tako su privlačne. Lijep je kao slika. Savršen. Ako mu je glas u skladu s izgledom, rastopit ću se na licu mjesta. Dustin je komad i pol. Izvija usne i časti me razoružavajućim osmijehom. „Hej i tebi.” O, taj glas. Toliko je seksi, i više nego što sam mislila. Bogat i pun. U kombinaciji sa smiješkom i rupicom na obrazima, samo je pitanje vremena kad će mi koljena otkazati. Znam da ne mogu ništa imati s njim - možda - ali prošlo je dosta vremena otkako sam napasla oči na tako privlačnu primjerku. Od njegova mi je pogleda vruće. Stavljam ruku na stolicu nasuprot njemu i izvučem je. Ne skida pogled s mene, promatra me dok sjedam preko puta njega. Ne znam što bih rekla, uzvratim mu smiješak i poslužim se klišejom. „Znači, često dolaziš ovamo?” „Naravno”, odgovara, još uvijek me gledajući. Kao da ne može vjerovati da sjedim preko puta. Želudac mi poskakuje od njegova upornog buljenja. Ovaj je tip lijep da ne povjeruješ. Tamne kovrče nestašno mu padaju preko lica, par duljih pramenova smjestilo se oko očiju. Imam nevjerojatan poriv nagnuti se preko stola i opipati koliko mu je kosa glatka i svilenkasta. Potisnem ga. Čovjek koji sjedi preda mnom nije jedan od onih brbljavih Teksašana. Ovaj tip jedva je progovorio nekoliko riječi i ja sam oduševljena. Dolazi konobar i pita želim li što naručiti. Uzmem čašu vina. Konobar odlazi, a između nas smjesti se napeta tišina. Ne mogu si pomoći, a da pogledom ne obuhvatim njegova široka prsa i pune, prekrasne usne. Brinem se. Opčinio me. U totalnom sam rasulu, a lik je progovorio jedva dvije riječi. Prekidam šutnju, podignem pogled i privučeni ubrus. „Znaš, nisi uopće onakav kakvim sam te zamišljala.” „Stvarno?” pita me, sad se već ceri. Kimnem sramežljivo, konobar se vraća s mojim vinom. Otpijem gutljaj, a on mi kaže: „Pa, kako ti se sad činim?” Nabacim oprezan smiješak. Osjećam se kao šiparica, ali vino me ohrabrilo. Slegnem ramenima i pogledam ga ispod trepavica. „Imam osjećaj da će ovo biti dobra večer.” „Bit će zanimljivo, u najmanju ruku.” Drugačije se drži od ostalih tipova ovdje. Samouvjeren je. Ramena su mu opuštena, to mi govori da ima samopouzdanja, možda i previše. Promatra me naslonjen u svom dijelu separea. I dalje ne skida svoje predivne oči s mene, a obrva mu povremeno poleti u zrak dok govorim. Toliko sam uzbuđena da se ne gasim. „Aha, da. Prvi sam put ovdje. Nikada ne zalazim u ovaj dio grada. Sve je tako daleko. Kod mene doma stala bi četiri grada u toliki prostor, ali to je Teksas - golemi teritorij.” Kimne. „Da, Teksas zna biti takav. Čujem li ja to neki naglasak - hm, oprosti, kako se zoveš?” Nasmijem se. Neki naglasak, blago rečeno. Ja sam sva u naglasku. „Sidney.” Nagne se naprijed i znatiželjno me gleda. „Iz Australije si? Ma daj.” Osmijeh mu se razvuče preko cijeloga lica i znam da se šali. „Mislim da tako pričaju samo u Jerseyju”, namigne i nasmiješi se. Smijem se. Uhvatio me nespremnu. Očekivala sam totalnu katastrofu, ali ovaj lik izgleda savršeno. Pitam se gdje je Millie i drago mi je što kasni. Zabavljam se dok se smijem i očijukam s njim. Što dulje sjedimo zajedno, to sam opuštenija. Nevjerojatno. Otkriva me sloj po sloj i doziva na površinu onu djevojku koja sam nekad bila. 4


„Zovem se Sidney. Dolazim iz Cherry Hilla u New Jerseyju, pametnjakoviću.” „Drago mi je, Sidney. Uljepšala si mi prilično jadnu večer.” Podigne čašu i kimne prije nego što otpije gutljaj. Zdravica mi laska i želim ga bolje upoznati. Mislim, tko to još radi? Drugačiji je i to mi se sviđa. se.

Pogledam ga na tren. Sviđa mi se kako me gleda. Sviđa mi se kako izgovara moje ime. Sviđa mi

„Drago mi je što sam ti priskočila u pomoć. Važno je biti kavalir.” Prstima razdvajam pribor od ubrusa koji stavljam u krilo. „Vidim”, kaže smijući se. Millien zvonki glas dopire iz pozadine. „Sidney? Pa tu si! Sjeli smo na drugom kraju restorana. Zovem te cijelo vrijeme.” Millie nosi slatku, lepršavu haljinu. Prijekorno me pogleda i nabije ruke na bokove, kao da sam učinila nešto pogrešno. Nasmiješim se svome pratiocu, nasmijem se Millie, ništa ne kužim. Podignem pogled i pitam se zašto nije već sjela za naš stol. „Ugasila sam mobitel kad sam ušla. Bila bi šteta da zvoni usred razgovora s ovim simpatičnim čovjekom, zar ne? Daj, Millie. Sjedni. Sigurna sam da će Brent uskoro doći.” Pogledam iza nje da vidim je li možda stigao. Millie odmahne glavom. Smije mi se u čudu. Nagne se prema meni. „Brent je ovdje, luđakinjo jedna. Idemo, pusti ovog gospodina na miru.” Prvo pogleda njega, onda mene. Osmijeh nestane s moga lica. Zagledam se u Millie, srce mi lupa, gledam u predivnog muškarca s druge strane stola. Strah me obavije poput hladne plahte i sva se ukočim. Gledam u njegovo rame jer ga ne mogu pogledati u oči. „Nisam se trebala naći s tobom?” Odmahne glavom smijući se. Sva se zacrvenim i oči mi se raskolače. Ne znam zašto, ali uvrijedio me. Mislim, sjedim tu s njim cijelo ovo vrijeme, a njemu nije palo na pamet da mi kaže da sam se možda zabunila? Želim ga prekoriti, a glas mi postaje piskutav. „A kad si mi to mislio reći?” Slegne ramenima kao da ga sve ovo zabavlja i protrlja svoju savršenu, blago zaraslu bradu. „Mislio sam da mi se uvaljuješ.” Usta mi oblikuju slovo O i zabuljim se u njega. Prekrijem rukama lice i jedva čujno ponavljam, o, moj Bože, o, moj Bože. Čujem ga i vidim da mi se smije kad ga ponovo pogledam. „Dobro ti je išlo. Platio bih ti večeru bez problema.” To ne mijenja stvari. Millie me gleda kao da sam poludjela. Primi me za zapešće i vuče sa stolca. Ustanem i pratim je dok se udaljavamo od stola. Još uvijek se rumenim. Ne mogu se otarasiti glupog osjećaja koji me guši. Želim se zavući ispod stola da me nitko ne vidi. Znam da me Zgodni Tip gleda dok odlazim. Ne osvrnem se. Ne mogu, ali, bogamu, htjela bih. Tako je savršen. Zašto se ovo uvijek događa baš meni?

5


Poglavlje 2.

Nisam prije bila u ovome restoranu. Kad sam ušla, mislila sam da sam obišla cijeli prostor i vidjela sve stolove, ali nisam. Ovaj dio nalazi se iza zida koji se nastavlja na šank. Nisam primijetila da i ondje ima stolova, a tamo su se smjestili Millie i ekipa. Millie nešto priča, ali meni je toliko neugodno da zapravo ne slušam. Napokon se zaustavi kod separea s druge strane kamina i sjedne pokraj Brenta. Moj pratilac potapša prazno mjesto pokraj sebe. Moj Bože. Izgleda kao moj bivši. Živci mi ionako titraju, a njih su dvojica toliko slična da se trgnem. Počnem vrtjeti stari film. Uspomene su svježe, kao da se sve upravo dogodilo. Ne želim sjesti. Želim pobjeći. Prstima prijeđem preko ožiljka skrivenog ispod ogrlice. Luda sam, možda čak izvan sebe od straha. Dosta! Prekorim samu sebe. Ovaj ti tip nije ništa nažao učinio. Sjedni. Ponavljam u sebi: sjedni. Ne mogu dopustiti da mi strah upravlja životom. Dovoljno me dugo sputavao. Prebrodit ću to - i to večeras. Previše sam puta dopustila da me prošlost smlavi. Uspjela sam razgovarati sa Zgodnim prije nekoliko minuta. Mogu ja ovo. Mogu biti ona stara. Progutam knedlu i sjednem. Millie me poštedi neugodnosti i ne spomene kako me našla za drugim stolom dok sam se uvaljivala prezgodnom liku. Pokušavam zaboraviti što se upravo odigralo da se mogu usredotočiti na pravog tipa. Čim ga pogledam, strah mi stegne grlo. Millie nas upozna. „Sidney, ovo su Brent i njegov prijatelj Dusty.” Dusty je ljepuškasti kauboj. Ima zalizanu kosu i razdjeljak sa strane. Nosi uštirkanu kaubojsku košulju. Mogu se kladiti da ima šminkerske kaubojske čizme - koje koštaju više od mog automobila. Uzdahnem i pozdravim. Pokušavam ne misliti na to kako je večer upravo postala sto puta lošija, ali ne mogu si pomoći. Bila sam na ovakvom izlasku - barem tako mislim. Ponovo me guši. Kralježnica mi se napne. Njegova neposredna blizina tjera me do ruba. Uvjeravam samu sebe da se moram smiriti, ali bez uspjeha. Ne ide. Svaki mi je mišić u rukama i nogama napet poput strune, spreman za bijeg. Još uvijek uznemirena, ponovo mu se nasmiješim i uzmem ubrus sa stola. Stavim ga u krilo. Moja mala crna haljina ima veliki izrez sprijeda. Gornji je dio pripijen i ističe mi obline, a suknja lepršavo pada od struka. Osjećam se privlačno, ali njegov proždrljivi pogled uznemiruje me. Promeškoljim se i ovlaš pogledam Millie. Sva je u elementu, trepće očicama prema Brentu. Nevjerojatno je kako može sjediti tik do mene, ali zapravo živjeti u svome malom svijetu. Brent je također opčinjen njome. „Pa”, počne Dusty - pogledom obuhvati moje poprsje, a potom se nevoljko usredotoči na moje lice - kao da sam prošla provjeru, „baš je dobro što večeras ne pada kiša.” „A da?” Pogodi me širokim osmijehom i kaže: „Zato što se šećer topi na kiši.” Dusty maksimalno iskorištava čari svoga kaubojskog naglaska i namjesti prepredeni smiješak. Podignem obrve, osjećam kako mi klize po čelu dok se ne sretnu sa šiškama. Smješkam se i smijem, živci mi trepere i ne znam što bih mogla reći, a da me Millie kasnije ne ubije. Odjednom poželim pobjeći vrišteći od stola. Možda se kuhinja zapali pa ću kidnuti. Puna nade, bacim pogled u tom smjeru. Millie i Brent razgovaraju. Naginju se jedno prema drugome, kao da se ne mogu dovoljno nauživati. Brent je nešto rekao i Millie hihoće pa onda pogleda prema meni. Na tren joj se nasmiješim, a onda se vrati Brentu.

6


Naslonim se i poželim da sam negdje drugdje. Ali ovdje sam. Ovdje sam radi Millie. Ovdje sam radi sebe. Duboko udahnem pokušavajući preuzeti kontrolu nad svojim živcima. Znam da me Dusty gleda, osjećam to na svome obrazu. Znam da mu pogled bježi i da se opet zagledao u moje grudi. Malo se pomaknem, tako da budem bliže rubu separea, a ne njemu. Dusty se nasloni i upita me: „Što studiraš?” Živci mi plešu po želudcu kao hrpa pijanih šišmiša. Dala bih sve da ih zamijenim za leptiriće. Živčana sam do ludila. Muka mi je, ali nikako ne želim otići. Moram ostati. Moram odraditi normalan spoj, provesti normalnu večer. Ako uspijem, mogu krenuti dalje. Samo trebam pojesti večeru, poljubiti tipa, poseksati se i otići kući. To rade svi moji prijatelji. Onda mogu i ja. Mogu ja to. Medvjed digne glavu i pogleda me. Jebeni medvjed. Predugo sam čekala da mu odgovorim. Dusty blago dotakne moj dlan. Kruži prstom po njemu i kaže: „Nema veze ako još nisi odabrala glavni predmet. Tek smo počeli.” Nemoj naglo povući ruku. Srce mi jače lupa. Rebra će mi puknuti. Iskopam svoj lažni osmijeh i nervozno se nasmiješim. „Odabrala sam predmet. Studiram engleski. A ti?” „Ekonomija.” Dusty se trudi gledati me u oči, ali svaki put kad ga pogledam, smrznem se od jeze. Bože, totalno sam poremećena. Bilo mi je lakše razgovarati s onim drugim likom. Prisilim se i ponovo ga pogledam, nasmiješim se premda bih najradije lupala glavom o zid. „A, želiš osnovati svoju firmu?” „Tako nekako. Možda ću otvoriti trgovinu ili se mogu zaposliti kao menadžer u jednom od tatinih dućana. Ne znam još. Kad završim, moram odraditi praksu, tako da, o tom potom.” Podigne ruku i tutne mi je iza leđa. Ne mogu disati. Kao da me opalio letvom. Kad je položio ruku, još mi je gore. K vragu. Zašto ne mogu sjediti ovdje? Zašto moram izgubiti živce od svakog dodira? Bolje mi je, kunem se Bogom da mi je bolje. Zašto se onda još uvijek ovako ponašaš? Taj glas koji dopire iz kutka mozga prava je kučka. I u dosluhu je s medvjedom. Brent kima i nastavlja razgovor s Millie o nekom predavanju na kojem su danas bili. Millie se smije. Dusty prelazi prstima preko moga ramena, dira me po koži. Haljina je bez rukava. Iznenada mi se vraćaju uspomene i gubim se. Osjećam kako me bivši dira. Prošlost i sadašnjost isprepliću se. Ukočila sam se kao kip. „Opusti se, ne grizem. Brent to može potvrditi. Nisam baš totalni kreten.” „Na kretenometru, rekao bih da je negdje oko dvojke. Bez brige, Sidney.” Brent mi se osmjehne. Pogled mu padne na moje rame i Dustvjevu ruku koja se ondje smjestila. „S druge strane, ja sam...” Millie ga lupne po prsima i nasmije se: „Ti si savršen. Ne bih ništa promijenila”, nagne se i poljubi ga. Zarumenim se i odvratim pogled. Krivi potez. Dusty je vidio što sam napravila. Pogledi nam se sretnu, ali osjećaj nije dobar. Budi u meni sve što nastojim zaboraviti. Spašava me konobar i Millie se prestane žvaljakati tek toliko da naruči jelo. Podijelimo predjelo. Dusty priča o svojoj obitelji i rodnom mjestu. Ubaci škamp u usta. „A ti? Jesu li tvoji podržali odluku da dođeš ovamo?” Dusty je nekako uspio premostiti razmak između nas. Rame smo uz rame, bok uz bok. Ne mogu se nikako odmaknuti od njega. Ako se samo malo mrdnem, past ću na pod.

7


Kad je spomenuo moju obitelj, stvarno mi se popeo na živce. Pitanje je općenito, pa se trudim zvučati normalno. „Da, naravno. Mislim, naravno da će te roditelji podržati ako želiš ići na fakultet. A ovaj je faks sjajan.” Smušena sam. Lažem. Moja glupa obitelj nema pojma da sam ovdje. Dusty se nagne blizu mene. Primi jednu od mojih kovrča. Pogledam ga i pomaknem glavu tako da mu pramen padne iz ruke. „Tako si zgodna.” Odmah spuštam pogled. Iako više ne gledam u njega, osjećam njegov pogled na svojoj koži. Naježila sam se. Prilazi još bliže i stavi mi ruku na koljeno, polako. Vrlo polako. Neću reagirati. Mogu ja to. Mogu. Običan dodir, to je sve. Sve je u redu. Želim biti u redu. Želim to iz petnih žila, ali oči me peku. Srce mi luđački lupa kao da me netko ganja i želi zaklati. Ponovo se nasmiješim prisiljavajući se da ostanem tu gdje jesam. Dusty pogrešno protumači moj osmijeh. Ruka mu klizne pod moju suknju i prijeđe preko bedra - po goloj koži - i stisne me. Zgrabi me i sve se okrene naopačke. Tobože sam ovdje, ali misli su mi pobjegle u prošlost, ponovo proživljavam ono što hoću zaboraviti. Tijelo mi reagira bez razmišljanja. Skočim i lupim se o stol, pribor za jelo glasno zvekne. Mašem rukama, smišljam neku ispriku, okrenem se i sudarim s konobarom. Nosi pladanj hrane - naše hrane - visoko iznad glave. Kad ga bubnem, pladanj se nagne. Hrana poleti kao u usporenom filmu i spuzne s pladnja. Tanjuri padnu na pod uz glasan tresak. Na tren stanem kao ukopana. Dusty me pogleda u stilu „dobro, koji vrag?”. Millie i Brent također. Ne mogu im objasniti. Ne znaju. Stojim razjapljenih usta, ali ne znam što bih rekla. Kidnem. Večer ne može biti gora i ne mogu napraviti još veću budalu od sebe. Brzo se uputim prema izlazu, na rubu plača ili vriska - ili oboje. Koji mi je vrag? Htjela sam ovo. Dopustila sam mu da se tako ponaša. Isto je kao i prošli put. U glavi mi se vrte slike, ali suze me zasljepljuju. Gurnem glomazna vrata i skoro padnem na kolnik. Kad se dokopam noćnog zraka, malo usporim. Nitko me ne ganja. Nitko od njih ne želi da se vratim. Duboko udahnem. Prošla sam kroz sito i rešeto u zadnjih pola sata. Prvo sam se osramotila, onda me ovaj zašlatao. Stresem se. Kako sam glupa. Kopam po torbici tražeći ključeve, stojim pod strehom. Podignem pogled i srce mi napravi salto. To je onaj zgodni tip. Stoji na parkiralištu ispred crnoga automobila. Podbočio se tako da mu se ocrtavaju široka ramena i stesan struk. Uživam u pogledu i shvatim da mu je podignuta hauba. Kako sam mogla razgovarati s njim? Nisam se uspaničila. Bila sam kakva sam oduvijek bila i nisam se ponašala kao zadnja luđakinja. Nedostaje mi to. Nedostaje mi ono što sam nekada bila. Znam da je to skriveno negdje u meni. Valjda je shvatio da ga netko promatra, okreće se i ugleda mene. „Pretpostavljam da ni tebi ovo nije dobra večer?” povikne prema meni. Malo se zabuljim. Srce mi još uvijek glasno lupa. Mogla bih dobiti srčani. Bez razmišljanja kimnem i krenem prema njemu. „Totalna koma”, odgovaram. Malo mi popusti napetost u ramenima. Ovaj tip - tko god da jest - doima se poput staroga prijatelja. Nije mi jasno. Imam osjećaj da se znamo već godinama, premda ne znam ni kako se zove. Čudno. Pogledam motor i uzdahnem. „Ne radi?” „Izgleda da ne. Neće se upaliti, a nije da nisam probao.” Prekrižim ruke i jasno mi je iz njegova blijedog pogleda da nema pojma o autima. Kod mene je ista stvar, ali znam ponešto. Odem do vrata, otvorim ih i sjednem za volan. 8


Pokušavam pokrenuti auto. Ne ide. Pogledam na komandnu ploču i ugledam lampicu akumulatora. Stoji odmah pokraj mene. „Znači, ti si automehaničarka?” „Samo se pretvaram da jesam. To me zabavlja.” Nagradim ga velikim osmijehom, nemam pojma što me spopalo. Nikada ne razgovaram s nepoznatim likovima, ali nije da ga ne poznajem, zapravo. Zgodni se pokunji i shvatim da mi je povjerovao. „Šalim se. Znam ponešto o autima. Recimo, mogu ti reći da ovaj večeras više nikamo ne ide.” „A kako to?” „Mislim da ti je crknuo generator. Ili to ili si nagurao hrčka u auspuh...” uozbiljim se. Pitam se nije li možda napravio kakvu glupost. Studenti svašta izvode da bi privukli djevojkama pažnju. Izađem iz auta i zalupim vratima. Nagnem glavu i prekrižim ruke. „Reci mi da nisi to napravio.” Nasmije se i stavi ruku na prsa, čudi se kako sam mogla to reći. „Ne, nisam to napravio! Ispravi me ako griješim, ali ti si se meni nabacivala. Nisam uranio da bih sabotirao svoj auto pa da mogu upoznati neku curu za koju nisam imao pojma da će se pojaviti.” Smijeh mu je zarazan. Prolazi rukom kroz svoju tamnu kosu, kao da želi još nešto reći, ali zadržat će to za sebe. Lagano izvije usne i pogleda me tako da se cijela naježim. Napravim korak naprijed, nasmiješena od uha do uha. „Nisam ti se nabacivala!” „Jesi. Točno ondje”, pokaže prema restoranu. Lice mu je ozbiljno, uglađene crte s velikim plavim očima. „Sjela si za moj stol i bilo mi je jako neugodno. Još mi se nije dogodilo da mi se tako očito upucava predivna žena. Bilo je zbunjujuće.” Raširila sam usta od uha do uha, ali mi se vilica objesila od šoka. Onda je ponovo zatvorim, ali se i dalje cerim. „Nisam!” Znam da me zadirkuje, ali ne mogu si pomoći. Ne želim si pomoći, stvarno mi je smiješno. I on je prekrižio ruke. Potapša prstom usne, kao da se pokušava nečega prisjetiti. „Jesi. Naručila si vino i pretpostavila da ću biti tvoj. Mislim, stvarno se moraš naučiti kontrolirati, Sidney, govorim to za ubuduće.” Pogleda me krajičkom oka dok provjera svoj automobil. Znam da me pokušava navući, ali ne mogu se oduprijeti. Ne mogu i ne želim otići. Smiješi se, te su njegove usne tako opake. Želim ga poljubiti, i to jako. Mijenjam taktiku. Želim ga toliko izbaciti iz ravnoteže da se skljoka. Priđem mu bliže i pogledam ispod trepavica. „Dobro, priznajem. Želim te. Ne mogu se odlijepiti od tebe. Ali reci mi jednu stvari, ljepotanko; zašto bih se naučila kontrolirati kad je očito da se i ja tebi užasno sviđam?” Polako mu priđem još bliže. Tijela nam se gotovo dodiruju i gledam ga točno u oči. „Ne bi trebala”, odgovori mi sa smiješkom. Promatra me i čeka moj sljedeći potez. Srce mi udara. Pogledom obuhvati moje usne, pa me opet pogleda u oči. Svaki dio moga tijela zaživi. Želim ga poljubiti. Iz njegova pogleda znam da i on mene želi poljubiti. Nagnem se, zadirkujem ga. Osjećam njegov dah na svojim usnama. Uživam u njegovu mirisu koji me cijelu ispunjava. „Jesi li uvijek ovako neodoljiv?” „Jesi li uvijek ovako skromna? Je li ovo samo flert, samo si namjestila usne tik do muškarca koji te očajnički želi poljubiti?” Ruke mi vrludaju do njegove kose. Nježno ga dotaknem i čujem kako isprekidano diše. To mi daje hrabrost. Udaljenost među nama minijaturna je. Napetost je nepodnošljiva. Polako se 9


prepustim i ovlaš ga poljubim. Ljepotanko samo stoji. Djeluje iznenađeno. Ne mrda. Ne uzvrati poljubac. Stravično sam razočarana. Spustim pogled. Ne mogu prikriti svoje teško disanje ni koliko me napaljuje. Odbijanac mi teško pada. „Žao mi je”, jedva izustim. Taman se želim odmaknuti kad osjetim njegove prste na svojoj bradi kako mi podižu glavu. Ponovo se nađemo oči u oči, ali ono što vidim nisam očekivala. Smješka se. „Nemoj da ti bude žao. Stvar je u tome da volim znati ime i prezime cure s kojom se žvaljakam po otmjenim parkiralištima.” Nasmijem se. „Nisam znala da je parkiralište otmjeno.” „E pa, jest. Gospođice Sidney, molim vas, budite toliko ljubazni da mi kažete svoje prezime.” „Tko još tako govori?” „To bih bio ja.” „Sidney Colleli”, pogledam ga i zagrizem donju usnicu. „Peter Granz”, kaže dubokim, toplim glasom od kojeg se topim iznutra, a od poljupca mi je još bolje. Peter me nježno privuče sebi i lagano poljubi. Prolaze mi trnci od glave do pete. Prepustim se, osjećaj je fantastičan. Treperim cijelim tijelom, samo želim još. Poljubac je nježan i tako kratak. Kad se Peter odmakne, jedva dolazim do daha. „Drago mi je”, bubnem zadihano.

10


Poglavlje 3.

Bacim pogled otraga prema restoranu, brine me da bi Dusty mogao izletjeti van svaki čas. „Treba ti prijevoz do doma?” jedva čekam otići odatle. „To bi bilo sjajno.” Opet se nasmijem. Nekako uspijem zatomiti hihot, da ne ispadnem kao zadnja školarka. Bit ću nasamo u svom autu s prezgodnim tipom! Mozak me napustio, pozdravila sam se s njim dok smo se ljubili. Peter me prati preko parkirališta do moga auta. Uđemo i upalim automobil. Vijugam kroz parkiralište, a kad se nađemo na izlazu, pitam ga kuda trebamo ići. Tupavo se nasmiješi. „Ne znam. Tek sam došao.” Njegov je osmijeh za vola ubiti. Izgleda tako dječački, savršen je. „Ne znaš gdje stanuješ?” „Ma, znam gdje stanujem. Samo ne znam gdje je to u odnosu na ovo ovdje. Tek sam se doselio.” „A koliko ima da si se doselio?” Još jednom se sramežljivo nasmije. „Par tjedana, ali prvi sam put u ovom dijelu grada. Grad je beskonačan. Moram priznati da nisam baš obraćao pozornost dok sam se vozio ovamo, a nije baš da se mogu pohvaliti odličnom orijentacijom. Cijelo vrijeme koristim GPS. Sutra mi je prvi dan na poslu, samo sam izletio nešto pojesti. Bilo mi je dosta brze hrane. Čuo sam za ovaj restoran i odlučio probati. Onda sam upoznao tebe i ostalo je povijest.” Peter djeluje neopterećeno. Nasloni se i pogleda kroz prozor. Pokaže prema istoku. „Mislim da stanujem u onom smjeru.” Ne mogu se prestati smijati. „Ondje je odlagalište smeća. Nema ničeg drugog.” Namršti se i ponovo pogleda kroz prozor, pa onda u mene. „Jesi sigurna? Stan je izgledao skroz pristojno prije nego što sam izišao.” Nagne se naprijed i pogleda kroz prozor. Mrak je. Nebo je tamno i zvijezde sjaje kao i obično. Rubovi ceste ukrašeni su samo suhonjavom travom i pustinjskim drvećem koje strši poput koščatih ruku. „Znaš li kako se zove tvoja zgrada?” Vozim polako da ne propustim skretanje za autocestu, u slučaju da nam zatreba. „Ridgewood, tako nekako. Preko puta fakulteta.” Peter me gleda. Osjećam njegov pogled na obrazu. Nije mi namjera, ali opet uvučem donju usnicu i počnem je grickati. Njegov me vatreni pogled uznemiruje. Kad progovori, cijela treperim od tog njegova dubokog glasa. „Samo tako nastavi i morat ću te poljubiti.” „Vozimo se”, kažem i pogledam ga vraćajući usnicu na mjesto. „Nisam rekao da bi to bio pametan potez. Samo sam rekao da ću to morati. Imaš nevjerojatne usne, a kad kreneš s tim, onda ih i ja poželim grickati.” Vrućina mi zažari obraze, a poprati je i blentavi osmijeh. Peter mi se nasmiješi. „Slatko. Zacrvenjela si se.” „Daj šuti.” Smijem se i čekam da mi se obrazi vrate u normalu. 11


„Ne, to je baš slatko. Sviđa mi se.” Prilazimo na parkiralište ispred njegove zgrade, a on više ne govori. Peterova je zgrada na pet minuta od restorana. Vjerojatno je to prvo što je ugledao kad je došao u grad. „Kuda?” upitam ne znajući kamo da skrenem. Naselje je ogromno. Neki od mojih prijatelja stanuju ovdje, ima odbojkaško igralište, bazen i ostale popratne sadržaje. Millie i ja smo u studentskom domu i možemo samo sanjati o jednom od takvih stanova. „Onuda”, pokaže prstom i odvezem se do kraja naselja. Peter stisne usne i upita me: „Želiš li možda k meni na kavu?” Zagledam se u njega na tren. K vragu, tako je lijep. Želim ga bolje upoznati, ali ne znam što mu je na pameti i kasno je. Nije mi do zabave za jednu noć, imam dovoljno problema kad su tipovi u pitanju. Osim toga, želim da netko bude sasvim moj kada odemo do kraja. Zvučim kao srednjoškolka. Ili kao da sam ispala iz pedesetih. Možda možemo proći fazu udvaranja, to bi mi bilo milo. Misli su mi se razbježale. Usred panike, ipak ga uspijem upitati: „Je li to šifra za seks ili ćemo stvarno popiti kavu?” Peter se nasmije i odglumi da ga je spopao šok i nevjerica, stavlja ruku preko prsa. „Moj Bože! A zato sve one silne žene u Starbucksu žele popiti kavu sa mnom!” Lupim ga po ramenu i odmahnem glavom. Osmijeh mi se nije maknuo s lica cijelim putem. Parkiram automobil i izađemo van. Idem za njim do drugoga kata, ne bih htjela da misli kako ne želim popiti kavu s njim, pogotovo nakon onog komentara o Starbucksu. Brbljamo i zadirkuje me još malo. I ja njega zadirkujem. Sve djeluje prirodno. Ne pretvaram se i ne bojim se. Dosta mi je samoće. Jedan mi je događaj okrenuo život naglavačke. Želim ga vratiti na mjesto. Želim se iskoprcati iz slobodnoga pada i jednostavno krenuti dalje. Oštećena sam roba i to dobro znam. Peter posegne u džep i iskopa ključeve stana. Promatram ga dok to radi. Ima snažna i mišićava ramena. Na njih se nastavlja čvrsti torzo i uzak struk. Zamišljam kako prelazim prstima preko njegova trbuha, kako jagodicama dodirujem napete mišiće. Peter me pogleda otvarajući vrata. Nasmiješi se kao da zna o čemu sam razmišljala. „Poslije tebe.” Uđem u njegov stan i posvuda ugledam kutije. Neke su raspakirane, ali većina je samo otvorena, kao da je tražio nešto prije nego što je izjurio van. „Dobro došla u moje skromno prebivalište.” „Nije skromno. I puno je ljepše od smetlišta. Samo se moraš raspakirati.” Pogledam uokolo. Kauč je zguran uza zid. Peter odlazi do kuhinjice odmah pokraj dnevnog boravka i počne kuhati kavu. „Jesi gladna? Jesi li uopće jela? Izgledala si ljutito kad si izašla iz restorana. Pretpostavljam da nisi stigla.” Peter stoji na dovratku. Okrenem se prema njemu. Primijetio je puno više nego što sam mislila. „Ma, okej, može i kava.” „Aha, kava”, kaže i namigne mi. „Nisam to mislila! Bože, tako si...” Nasmijem se i nađem put do kauča u moru kutija. Provirivši iz kuhinje, nasloni se na zid: „Tako što? Divan? Muževan? Seksi? Tako...?” „Tako iritantan!” Naravno da se šalim. Svaki put kad se prestanem smijati, on me ponovo oduševi i svijetlim poput božićnog drvca. „A, nadao sam se da ćeš reći tako seksi, skroz za po doma. Tako već može.” Ponovo namigne i nestane u kuhinju. „Imam tu neke nareske. Donijet ću ti sendvič, samo malo.” Čujem ga kako se mota po kuhinji i ne bunim se. Stvarno sam gladna. Nisam ništa jela, samo sam popila vino, a vino za večeru i nije najbolja ideja.

12


Raskomotim se na njegovu kauču, skinem štikle, sklupčam se i stavim glavu na naslon za ruke. Miriše isto kao i on. Odmaram glavu na mekanom plišu i udišem njegov miris. Muževan i prodoran. Bože, kako dobro miriše. Da su kauči seksi, ovaj bi bio na naslovnici. Zabivši nos u naslon, duboko udahnem. U tom trenu pojavi se Peter noseći tanjur i zastane. Promatra me istovremeno šokirano i kao da ga sve to zabavlja. „Snifaš li ti to moj kauč?” „Ne!” prebrzo ustanem. Obuzme me panika. Gleda me kao zadnju frikušu. Što vjerojatno i jesam, mislim, skoro sam ušmrkala njegov kauč. Trebam nešto da mu odvrati pažnju. Bilo što. Posegnem u svoj mozak i izvučem jedino što mi se nađe pri ruci. Namignem i upitam ga svojim najmaznijim glasom: „Jesi li možda za kavu?” Peter se od srca nasmije. Krene prema meni i ponudi mi tanjur. Zahvalno ga prihvatim. Nakratko razmišljam da uzmem kriške kruha i nekako se sakrijem iza njih. Peter me gleda tako da sam se opet zarumenjela. Uhvatio me dok sam mu šnjofala kauč... Bože, može li gore od ovoga? Čovjek vjerojatno misli da sam pobjegla iz ludnice. Među nama zavlada preduga tišina koja me uznemiruje. „Ne zvučiš mi kao Teksašanin, ali ne mogu dokučiti odakle si”, raspitujem se između zalogaja. „Connecticut. Tako da nam je barem to zajedničko, gospođice Jersey.” „Doselio si se zbog posla?” „Da, bilo je vrijeme da malo promijenim ritam”, kaže i spusti pogled. Nešto ga ozbiljno muči, ali ne želim navaljivati. „Ukazala mi se ova prilika, mislio sam da će Teksas biti dobra promjena pa sam jednostavno odlučio odseliti se i time sam uspio raspizditi cijelu svoju obitelj. To je bio dodatni plus”, nagne glavu prema meni prije nego što sjedne na kauč. „Da, moji su također poludjeli kad sam došla ovamo. Pokušali su mi nabiti osjećaj krivnje, po dobrom starom, talijanskom običaju, zato što ih napuštam... Kao da ne mogu funkcionirati bez mene”, zagrizem sendvič i odmahnem glavom, pa nastavim. „Moja je obitelj toliko usko povezana da ne možemo ni mrdnuti, a da za to svi ne saznaju. Drago mi je što sam se maknula. Trebala sam prostora”, dovršim sendvič i tražim gdje bih mogla odložiti tanjur. „Znam što želiš reći”, nasmiješi se Peter i uzme tanjur iz moje ruke. „Da budem iskren, ti si prva osoba s kojom sam razgovarao s kojom se dobro slažem. Svi ostali kao da su pobjegli sa snimanja nekog filma.” „Znam, je l’ da? Upravo sam to rekla Millie kad sam se doselila. Zapravo, rekla sam to medu grupicom ljudi. Millie se jedina nasmijala i odmah sam znala da ćemo biti dobre prijateljice. Ostali su me samo mrko gledali.” „Millie je ona djevojka koja je došla po tebe?” pita me Peter, a onda otiđe u kuhinju po kavu. Kimnem. „A što si namjeravao učiniti nakon što sam shvatila da nisi moj spoj naslijepo?” pitam ga kad se vrati iz kuhinje. Peter mi donese šalicu kave i sjedne pokraj mene. „Nisam znao da si mislila da je to spoj naslijepo. Shvatio sam isto kad i ti, možda koju sekundu ranije. Izgledala si preslatko. Drago mi je što si se zaustavila i razgovarala sa mnom kad si izašla vani.” Peter me promatra preko ruba šalice pijuckajući kavu. Te su plave oči opojne. Ne mogu ga prestati gledati. Razgovaramo u svemu i ničemu još malo, a onda odložim šalicu na obližnju kutiju. Dok smo čavrljali, nevjerojatno me privlačio. Ima tu nešto, on me nekako drži i ne pušta, osjećam duboku povezanost - i ne bojim se. Ne znam o čemu je zapravo riječ. Peter je nekako neopterećen. Smije se cijelim licem. A ipak, vidi se da ga nešto muči, kao da je imao teži život nego što se doima. Osjećam to. Svatko svome jatu leti, a moj život bio je sve samo ne lak. Kad susretnem osobu koja pokazuje istu krhkost i osjetljivost, odmah se mogu povezati. Stvar je u tome da nema puno takvih ljudi. Ne znam odustanu li drugi ljudi jednostavno i umru kad stvari 13


krenu po zlu, ili toliko otvrdnu da se jedva mogu ubrojiti među žive. Ne želim pokleknuti, ne želim se pretvoriti u kamen. Bol me neće uništiti. Neću dopustiti da se to dogodi. Vidim istu odlučnost u njegovu pogledu i čujem mu je u glasu. Nešto je ostavio za sobom, netko ga je povrijedio i ostavio ožiljke. Čavrljanje, samouvjereni osmijeh i očaravajuće oči možda to mogu malo prikriti, ali ja znam što iza toga vreba. Slomljen je, baš kao i ja, što me vuče prema njemu tolikom silinom da je to nemoguće ignorirati. Peter ispruži ruku i stavi čašu na istu kutiju. Dok to čini, ovlaš me dotakne rukom. Upijam njegov miris. Bože, tako dobro miriše. Privlačnost postaje još snažnija. Kad se uspravi, sjedimo vrlo blizu jedno drugome. Peterov plavi pogled ukopa me na mjestu, a želudac mi krene u slobodan pad. To je to. Mogu to osjetiti. Mogu spavati s ovim tipom i izbrisati onog prije njega. Već sam toliko daleko dogurala. Još samo nekoliko koraka, samo nekoliko minuta. Mogu ja to. Mogu. Osim toga, osjećam se kao da stvarno mogu biti s njim. Želim ga dodirivati, što je čudno. Dugo se već nisam ovako osjećala. Kao da me oživio. I sada sjedim ovdje i svladavam se da mu ne zarinem prste u kosu. Želim ga osjetiti na sebi. Želim ga poljubiti, navlači me cijelu večer. Osjećam Peterov dah na svome obrazu, topao i savršen. Srce mi ubrzava otkucaje dok mi se približava. Proučava mi lice, upija svaki detalj. Živci mi okreću želudac od vrtoglavog iščekivanja. Peter podigne ruke i nježno me pogladi po obrazu. Zatvorim oči i smjestim lice u njegov dlan. Svaki djelić mene živo treperi. Glas mi je zapeo u grlu. Ne mogu govoriti. Osjećam kako napetost raste i otopit ću se. Želim se otopiti. Želim prestati razmišljati, makar na trenutak, želim krenuti dalje i izgubiti se u njegovu poljupcu. To je toliko čudno, ali nisam ustuknula. Krenem naprijed. Oblije me vrućina, želim ga poljubiti, zagrliti. Peter mi makne kosu s lica, nagne glavu i prisloni svoje usne na moje. Jedva udahnem, ne mogu sakriti koliko me privlači. Nježno me ljubi, isprva oklijevajući. Poljupci su spori i blagi, želi znati želim li više. Gricnuvši moju donju usnu, Peter me poljubi i ja mu uzvraćam. Priđem mu još bliže i grubo se priljubim uz njega. Jezikom mi lizne usnice, želeći da se rastvore. Prelazi preko njih, jednom, dvaput i otvaram usta. Prelazi jezikom po mojim ustima i ljubi me sve jače. Stenjem, privinem se uz njega, ne želim da prestane. Cijelo mi tijelo izgara. Njegov me dodir izluđuje, kao da je svaki djelić moga tijela preosjetljiv. Čim me dotakne, osjećam se kao da lebdim. Privinem se još više uz njega i prstima mu prođem niz leđa, osjećam njegove napete mišiće. Peter me zauzvrat hvata ispod suknje. Srce mi luđački lupa. Ne mogu usporiti. Ne mogu prikriti svoje isprekidano disanje ni kako to što mi radi djeluje na mene. Buktim od njegovih dodira. Privučem ga sebi i ispružimo se na kauču. Usne nam rade prekovremeno. Nikada nisam ovo iskusila. Doživjela sam vruće poljupce, ali to nije isto. Ovo je drugačija povezanost, dublja. Poljupci me probadaju poput strijela i hvataju se ukoštac sa sidrom koje mi sputava dušu. Rijetko se dogodi da je čovjek siguran u nešto, ali sada nema sumnje. Peter Granz je drugačiji. Privlačno mi je sve na njemu, od dodira do glasa. Raskopčavam mu košulju i bacam je na pod. Dočeka me isklesano tijelo s trbušnjacima tvrdim kao kamen. Peter gleda kako ga diram po prsima i trbuhu. Usporim kretnju i pogledam ga ravno u oči. „Predivna si”, dahne. Peter spušta glavu i polako me ljubi u vrat. Sklapam oči i prepuštam se ugodi koja me cijelu prožima. Prelazi mi rukama preko gornjeg dijela haljine, polako iskušavajući koliko daleko može. Kada nježno dođe do mojih grudi, zastenjem mu u uho. Zarinem se bokovima u njega i mogu osjetiti koliko mu se ukrutio, koliko me želi. Peter mi obasipa vrat poljupcima, ide sve niže. Usne su mu tako vruće. Svaki put kad osjetim poljubac na svojoj koži, leđa mi se izviju. Ne mogu ostati na mjestu. Odgovaram na svaki njegov potez. Ruke mi nađu put do njegovih leđa i milujem ga po mišićima. Tako su napeti i čvrsti. Peter prebaci težinu na drugu nogu. Gleda me i prstima prati izrez na mojoj haljini, potom polako odmakne naramenicu.

14


Dišem duboko i polako, promatram ga. Pogled mu se zatamnio. Nježno povuče i drugu naramenicu. Osjećam kako me gleda. Želim ga i to dobro znam. Peter spusti gornji dio moje haljine. Imam na sebi prozirni crni grudnjak. Sve se vidi. Peter me proždire očima, kao da me se nikada ne bi mogao zasititi, a onda me primi za grudi. Prvo prolazi ustima preko tkanine i draži me, bradavice su mi se toliko ukrutile da me bole. Razum me u potpunosti napustio. Stenjem pod njim, priljubila sam se uz njega. Osjećaj je savršen i želim ga. Želim osjetiti njegove usne. Želim da me lizne. Ponovo zastenjem i zarinem prste u njegovu tamnu kosu. Izvinem leđa i strastveno ga poljubim. Peter dohvati naramenice moga grudnjaka. Jedna mi naramenica spuzne s ramena i pokaže se meka, gola koža. Peter mi ljubi rame. Poljupcima se spušta po užarenoj stazi do mojih grudi. Osjećam njegovu vruću i tešku ruku dok mi grli obline. Drži me u svojim rukama. Prelazi palcem preko moje bradavice od čega mi se bokovi počnu micati sami od sebe. Dašćem njegovo ime jedva jedvice, preklinjući ga da me ljubi i dira. Usne mu se nježno spuštaju na moju kožu i topim se. Odgovaram mu čitavim tijelom. Nema djelića koji ne izgara od žudnje, zapravo ne žudnje, potrebe. Trebam ga. Peter me ljubi i gricka, a ja se gubim u gustoj magli požude. Bokovima sam se priljubila uz njega, želim još više. Tada mu se ruka spušta do moje noge gdje me jednim prstom polako golica duž unutarnje strane bedra. Rastvorim noge. Duboko udahnem, želim da gurne ruku pod moju haljinu, do tog vrućeg žarišta između mojih nogu. Peter se kreće polako i gleda me. Lagano prijeđe preko mojih gaćica. Izluđuje me. Ne mogu podnijeti koliko me napaljuje, kako me gleda kao da zna što radi. Uhvatim ga za nadlaktice i zarinem nokte. Kao da je od toga izgubio ono malo preostale samokontrole, Peter se za tren nađe iznad mene, pritišćući me gotovo svom svojom težinom još jače na kauč. Ruka mu je između mojih nogu i ljubi me po grudima. Koprcam se od užitka koji me cijelu prožima. Sve je savršeno dok se ne čuje nevjerojatno glasan zvuk. Zazvoni telefon u kuhinji odzvanjajući praznim stanom. Peter se ukipi. Zaglušujući zvuk ne prestaje. Zvoni i zvoni. Peter dahne u moje rame. Niti jedno od nas ne miče se neko vrijeme, ali on napokon ustane. Peter sjedi na rubu kauča praveći se da ne čuje telefon i rukama protrlja lice. „Žao mi je, Sidney, ali ne mogu ovo”, kaže zadihano. Nešto se u meni prelomi. Nije mi jasno što se događa. Umjesto objašnjenja, Peter ustane i okrene mi leđa. Ne vidim mu lice. Gledam u njegova napeta, gola leđa. Peter stavi ruke na vrh glave i duboko uzdahne, pogleda u strop, a onda prebaci pogled na mene. Srce mi stane. Ako mi je bio napet do sada, sad je još napetiji. Njegov isklesani torzo djeluje poput umjetničkog djela. Ali te oči, taj zabrinuti, plavi pogled, od toga sam gotova. Buljim u njega, ne znajući što mu je na pameti, ni zašto se tako ponaša. Telefon prestane zvoniti. Tišina se može rezati nožem. Preplavila je stan poput vala. Ne mogu disati. Peter pokupi košulju i obuče se. Namjestim grudnjak i haljinu da se i ja nekako pokrijem. Tako mi je vruće i živci su mi napeti. Želim saznati zašto me odbacio. To mi se još nikada nije dogodilo. Osjećam se blesavo, otišli smo tako daleko, a onda ovakva reakcija. Pitam se jesam li nešto krivo učinila. Bacim pogled na njegova leđa. Stoji podalje od mene. „Peter, žao mi je. Nisam mislila da će se situacija tako razviti. Stvarno sam došla ovdje da popričamo.” Stojim iza svojih riječi. Nisam namjeravala spavati s njim, ali kad sam osjetila njegove usne, htjela sam osjetiti nešto, nešto osim neizlječive boli i kajanja koji mi teku venama. Mogla sam se izgubiti i zaboraviti na sve, bila je to prilika da krenem dalje. Pohlepna sam. Uzela sam previše. Trebala sam reći ne. Trebala sam se ponašati kao normalna cura i biti sramežljiva. Stvar je u tome što nisam normalna. Previše se toga dogodilo. Cijela sam u grču. Ne mogu ga ni pogledati. Peter čeka da ga pogledam. Znam da me gleda, ali ne mogu ga pogledati. Peter pogleda u pod i tutne ruke u džepove. 15


„Znam. Kava...” Kao da će reći još nešto, ali zašuti. Ponovo me pogleda ispod obrva. Želudac mi se spustio u podrum. Panika, osjećaj krivnje, bijes, sve se pomiješalo i osjećam se loše. Peter ne podiže pogled. Šuti. Među nama bjesni tišina. Moram otići. Želim odmah pobjeći. Poniženje mi ne stoji dobro. Pokušam se nasmiješiti, ali to nije to. Vilica mi se ukočila. Ne znam što bih mu zapravo rekla - nešto da popravi stvar - pa samo zgrabim torbicu. „Hvala na sendviču”, kažem mu. Posljednju riječ naglasila sam tako da je ispala posve dvosmislena, ali to se dogodilo protiv moje volje. Zapela mi je knedla u grlu u pogrešno vrijeme. Prestravljeno podignem pogled. Peter me sramežljivo gleda. O, moj Bože. Nisam to prije primijetila, ali on je sramežljiv. U njemu još ima tragova pristojnog dječaka. Mogla bih umrijeti. Savršen je. Savršen je i tjera me od sebe. Peter se vrati svojoj samouvjerenoj pozi i zaključa sramežljivost na sigurno. Priđe mi i poljubi u obraz. „Hvala na svemu.” Razmijenimo još nekoliko riječi, ali želim ga zadržati za sebe i taj osjećaj ne popušta. Teško mi je otići. Kao da sam ga nečime povrijedila, ali ne mogu ostati. Ne nakon ovoga. Ako ga ponovo sretnem, nećemo biti prijatelji. Nakon ovoga neće biti druge prilike. Vidio je previše i ne želim da me ponovo lupi nogom u guzicu. Idemo zajedno do vrata. I dalje šuti. Okrenem se prema njemu, pogledam ga u oči razmaknutih usana. Umjesto da ga zaista pitam, samo mi visi upitnik iznad glave. Peter pogleda u stranu. Dobro. Ne želi me ni pogledati. Kako god. Odolijevam porivu da mu sve saspem u lice i sjurim niza stepenice poput pomahnitale slonice. Peter izađe i stane na odmorištu dok se ne uvjeri da sam sigurno došla do automobila. Odlazim bez osvrtanja.

16


Poglavlje 4.

Kad se vratim u dom, grozno sam raspoložena. Upoznala sam savršenog muškarca i zeznula stvar! Uopće ne znam gdje sam pogriješila! To što sam mu zarila nokte u ruku? Da ga možda ne podsjećam na njegovu mrtvu mačku ili tako nešto? Krenem niz hodnik. Sva su vrata otvorena. Živim u ženskom domu. Neke su djevojke već obukle pidžame, neke od njih još su uvijek u dnevnoj odjeći. Prođem pokraj nekoliko soba i pozdravim neke od njih. „Koji komad!” dovikne jedna plavuša i zazviždi. Ne poznajem je baš. Mahnemo si svaki dan prije i poslije predavanja i to je otprilike to. Uputi mi značajan pogled i podigne obrve, pretpostavlja da mi se posrećilo. Hm, ništa od toga. Skrenem za ugao i vidim otvorena vrata svoje sobe na dnu hodnika. Strava mi stegne grlo. Ne želim razgovarati s Millie o Peteru. Osim toga, bit će bijesna što sam joj zbrisala u restoranu. To nije bilo lijepo od mene, ali Dusty - o, moj, Bože. Da se potrudila, nije mogla naći goreg. Gori od njega mogao bi jedino biti pohabani, stari bajker koji ima fetiš na stopala. K vragu. Zagledam se u vrata i čvrsto odlučim. Najbolje je da zaboravim ono što se dogodilo s Peterom. Ne želim o tome razgovarati. Odbijenica je ponižavajuća sama po sebi, ali to da sam ga tek upoznala, toliko mu se prepustila i da me onda odbacio - e, to je još gore. To je košarica na entu. Kao da klasično ne jednostavno nije dovoljno kul. Pokušam se pribrati da izgledam kao normalna osoba. Sve je u redu. U našoj sobi večeras se skupila ekipa. Uđem i zateknem šest djevojaka koje rade trbušnjake na podu. Pogledam Millie u stilu „dobro, koji kurac?”. Sjedi na svojoj stolici za zajedničkim pisaćim stolom. Ugrađen je u zid. Sudeći po nedostatku znoja i napora, pretpostavljam da čeka da dođe na red. Na podu više nema mjesta. „Našle smo staru snimku za vježbanje. Megan je rekla da može izdržati do kraja. Kladile smo se na to koja će prva izdahnuti.” Kimnem i sjednem na krevet bacivši torbicu na noćni ormarić. Millie me nakratko pogleda. Jasno mi je da bi htjela razgovarati, ali neće još ništa reći. Dobro. Skinem štikle, zgrabim stvari i zaputim se prema kupaonici. Danas je bila totalna koma. Želim sve to oprati sa sebe. Neka voda odnese cijeli današnji dan. Stojim pod jakim mlazom vruće vode, ali uzalud. Voda nikako da ispere Peterove dodire. Kao da ih je tetovirao u moje sjećanje. Ne znam u čemu sam pogriješila. Možda se ne bih poseksala večeras s Peterom - obično nisam išla tako daleko tako brzo - ali nisam ni mislila da će sve tako naglo završiti. Pokušavam se riješiti nervoze i napetosti koja me tako stegnula i vratim se u sobu. Prošlo je nekih dvadeset minuta. Šest djevojaka leži na podu i drži se za trbuh. „O, moj Bože! Umrijet ću”, kaže Evie u položaju fetusa. Tanina joj se kosa razlila po podu poput tinte. „Rekla sam vam da je naporno! Rekla sam vam, ali mene nitko nikada ne sluša”, Millie im govori podbočivši ruke. „I onda, tko je pobijedio?” pitam ih. Mille ih pogleda onako jadne i premorene, odmahne glavom: „Tia je najduže izdržala. Devet minuta.” Tia podigne ruku i ispruži palac. „Odlično, Tia, dopustite mi da vam svima čestitam. To je luđačka tjelovježba. Sutra ćete hodati pogrbljene kao stare bakice”, kažem nasmiješeno. 17


Netko se nasmije, ali uskoro se čuje samo pokajničko stenjanje. Millie me pogleda sa svoga kreveta. Sjedi po turski s rukama u krilu. „A kamo si ti nestala? Vidi što si propustila.” Millie ima mekanu, kovrčavu, plavu kosu. Svezala ju je visoko u rep, nosi majicu i bokserice. Slegnem ramenima kao da nije važno, ali pritisak u prsima govori mi suprotno. „Nikamo, zapravo. Oprosti što sam te ostavila.” Millie djeluje živčano, ali onda joj se ramena spuste i vidim da mi je oprostila. „Nisam te trebala natjerati da ideš sa mnom.” „Povela si je na još jedan spoj naslijepo? Hoćeš da te prebije kao vola u kupusu?” grakne Tia. Ima pravo. Svi znaju da je bolje da me ništa ne pitaju u ovo doba godine. „Neće meni ništa faca iz Jerseyja. Imam imunitet”, odgovori Millie kreveljeći se. „Nakon večeras više nemaš. Nema više spojeva naslijepo. Molim te, suzdrži se i nemoj me više upoznavati sa šupcima, okej? Lako ih i sama pronađem, a kad se to dogodi, samo me trebaš tješiti sladoledom dok ne povratim”, nasmijem se. „Sladoled?” kaže Tia s poda. Pogledam je i vidim da je složila bolnu grimasu dok se pokušavala podići u sjedeći položaj. „Dobro, koliko je tebi godina? Dvanaest? Nakon usranog spoja, cure idu piti.” Ne idem piti. Ne više, ali niti jedna od njih to ne zna. Smijemo se i pristanem da odemo piti sutra navečer. Ujutro radim pa mogu otići ranije — ne popivši ništa - i nitko neće ni primijetiti.

* Jutro poslije dolazim ranije na posao. Radim kao demonstrator na Odsjeku za anglistiku, to mi je glavni predmet. Uredi su na gornjem katu, daleko od predavaonica. Nekoliko demonstratora i ja skupili smo se i pitamo se gdje su nestali profesori jer su svi uredi upadljivo prazni. U ovo doba dana vlada velika gužva, zvone telefoni, zuje fotokopirke. Profači se žure da stignu na predavanja koja počinju u 8 ujutro, ali danas je drugačije. Danas vlada jeziva tišina. Uđem i uputim se do Tadwickova ureda. Ništa mi ne govori da ću ga ondje stvarno i naći; nema vruće šalice kave na stolu, kompjutor je ugašen. Sigurno kasni. Stavljam torbicu u ladicu njegova pisaćeg stola da mi je netko ne mazne i pogledam fotografije na stolu. Tadwick nije tako star, možda ima četrdeset pet. Ima gustu smeđu kosu i tamne oči. Na jednoj od slika dvije ga djevojčice gledaju kao da je najbolji tata na svijetu. Izgledaju sretno, što je takva suprotnost mom obiteljskom iskustvu, ne mogu to ni zamisliti. Izađem iz ureda i pridružim se ostalima. Netko spomene akademsku četvrt i svi se nasmijemo. Sjednem za prazan stol za demonstratore ispred Tadwickova ureda. Marshal, demonstrator s postdiplomskog, hoda gore-dolje, izlizat će tapison. Ne može pojmiti da netko kasni. U kombinaciji s blagim opsesivno-kompulzivnim poremećajem izgleda kao da je zatočen u ludari. Svi ćemo zakasniti, nešto se događa, nije on kriv niti će ga bilo tko za to okriviti. Nastava je već počela, 8.05 je. Svi demonstratori trebaju se potpisati i rasporediti po predavaonicama, ali nikoga nema u glavnom uredu. Nema potpisne liste. Nema nikoga. Sve je zaključano kao da smo se pojavili usred noći. Svi nastavnici sastali su se u konferencijskoj sali na dnu hodnika. Ryan, jedan od studenata, pokušao je prisluškivati, ali vratio se jer nije uspio ništa čuti. „Gdje su svi?” pita me Marshal u panici. Visok je i mršav, ima plavu kosu i građenje kao skejter, što će reći puno žilavih mišića, ni prevelikih niti premalih. Ljepuškast je. Nažalost, toliko je prolupao da ne dolazi u obzir. Ako zamislim razmaženu curu koja sve mora držati pod kontrolom i totalno se ne zna ponašati u društvu, to je kratak opis našeg Marshala. Premda je ponekad naporan, profesori ga vole jer posao radi bez greške. 18


„U konferencijskoj dvorani”, odgovorim i čačkam si nokat. Polako me spopada nelagoda. Ne znam što ih je moglo natjerati da samo tako zanemare i nas i svoja predavanja. „O čemu raspravljaju? Predavanja su počela. Znaš da će svi studenti zbrisati s uvodnih predavanja nakon akademske četvrti”, govori uzrujano. „Imaš pravo, ali Tadwick je strog. Znalo se dogoditi da kasni i po dvadeset minuta i onda svima piše izostanak.” Budući da su dopuštena samo dva izostanka, to je zajebalo skoro pola godine. „Lik je legenda, ne žele ga razljutiti. Čisto sumnjam da će se pokupiti.” Marshal i ja radimo s istim profesorom. Marshal je zadužen za više godine, a ja pomažem na uvodnim kolegijima. Marshal me ljutito pogleda zato što čačkam nokat. Počnem trljati neku mucicu na vesti. Uzdahne i odmahne glavom. Nisam ja kriva što se vrpoljim kad sam napeta. Osim toga, sinoć nisam dobro spavala i jednostavno ne želim još jednu sranjolu od dana. Namjestila sam smiješak i neću ga maknuti s lica, što god da se dogodi. Zaljuljam noge i nagnem se prema naprijed na stolu. Trenutak kasnije, Tia dotetura i stropošta se na kauč na suprotnoj strani. Stvari joj padnu na pod i zastenje. „Što joj je? Nadam se da nije bolesna. Ne može biti ovdje ako je bolesna”, žali se Marshal glasom podignutim za pola oktave. „Smiri se, jesi lud? Dobila je okladu i napravila najviše trbušnjaka sinoć.” Marshal samo blijedo trepne. „Trbušni su mi mišići ostali zatečeni. Jebeni pilates. Kao da je netko udarao po meni misleći da sam boksačka vreća”, objasni Tia, zastenje i prevali se na bok. Marshal se naglo okrene prema meni. „Mislim da je ona priča o tome kako je Tadwick srušio pola studenata na godini samo glasina. Ipak, dobra glasina ponekad brucošima utjera strah u kosti. Možda pričekaju”, kaže tapkajući prstom po usnama. „Pričekat će”, kaže Tia preko puta sobe. Ne znam zašto je legla. Neće moći ustati. Maše rukom dok govori. „Moji su studenti vjerojatno već otišli. Ne bi čekali Strictlandicu ni pet sekunda.” „Zato što je Strictlandica mlakonja”, odmahne Marshal. Netko se nakašlje na dovratku iza Marshala. „Ma je li? Nisam to znala.” Profesorica Strictland dođe do sredine sobe. To je središnji prostor među uredima. „Pritisnut ću studente ovaj semestar i reći im da mogu tebi zahvaliti na tome, Marshal.” Marshalu samo što oči nisu iskočile iz glave. Strictland uvine usne. Voli ga zafrkavati. Marshal teško shvaća sarkazam. „Kao da bih mogla izvesti tako nešto. Mislim, stvarno, Marshal. Moraš naučiti kad te netko vuče za nos”, upozori ga Strictland. Cyianna Strictland, dr. sc., jest pročelnica odsjeka. Starija je gospođa, ima kožu boje bakra i crvenu kosu prošaranu sjedinama. Obično nosi šareno odijelo i hlače, ali danas je u crnom, što je vrlo neobično. Ona odmahne rukom, odbijajući Marshalovo ponizno moljakanje. Od njezina me pogleda boli duša. Dogodilo se nešto loše. Profesorica Strictland prekriži ruke i kaže: „Imamo važnijih tema. Nažalost, imam loše vijesti. Kao što možda znate, profesor Tadwick držao je predavanja dvaput tjedno od prošle godine kad je imao srčani udar. Izvrsno se oporavio i bio spreman vratiti se na puno radno vrijeme, međutim...” sklopi dlanove i pogledom okruži sobu, „to se nije dogodilo. Profesor Tadwick preminuo je ovaj vikend.” Vilica mi se objesi, kao i svima drugima. Tadwick se zafrkavao na račun svoga srčanog udara kad se vratio na posao. Bio je pun života, tako mlad u usporedbi s ostalim profesorima. Stekao je novi pogled na život i bio spreman ostaviti svoj trag. Većina naših profesora djeluje barem duplo starije od njega. On je jedan od mlađih profesora. Svi su se nadali da će predavati baš njima. Sobu ispune šokirani uzvici. Moj se užas zrcali na licima svih ostalih. Svima je bio drag. 19


„Znam, znam. Dogodilo se nenadano. Svi su mislili da će se...” profesorici Strictland zapne glas. Trudi se zatomiti osjećaje, ali ne može. „Bio je pouzdan kolega i dobar prijatelj. S obzirom na to što se dogodilo, morali smo brzo naći zamjenu kako studenti ne bi kasnili s kolegijem. Sveučilište je zaposlilo novog profesora, on je moj bivši student i privremeno će držati njegove kolegije. Sidney i Marshal, uskoro ćete ga upoznati. Otišao je u predavaonicu obavijestiti studente. Ne znam je li planirao održati predavanje ili pustiti studente, tu smo odluku prepustili njemu.” Marshal i ja kimnemo. Ne mogu vjerovati da je Tadwick mrtav. Preplavio me šok i ne mogu se sabrati. Jadne njegove curice. Srce mi se stisnulo od tuge. Srela sam ih nekoliko puta. Zadnji su put došle na faks s majkom i donijele Tadwicku večeru. To je bilo veliko iznenađenje. A sada ga nema. U obitelji će ostati nepremostiva praznina. Peku me oči, ali ništa od suza. Previše sam plakala u svome životu. Neću plakati, neću si to dopustiti. Ovdje ne. Ne sada. Strictland me promatra, kao da mi može pročitati misli. „Pokop je danas popodne, ako želite doći na posljednji pozdrav.” Strictland nam kaže adresu i još neke upute, a onda mi kaže: „Molim vas, pomognite studentima u ovome prijelaznom razdoblju. Neke od njih ovo je vjerojatno dosta pogodilo. Tadwick je bio mlad profesor i puno je obećavao. Ovo nitko nije mogao očekivati.” Znam da će studentima biti teško, pogotovo na Marshalovima predavanjima. Na višim godinama radi se u manjim grupama. Svi se poznaju. Na mojim su predavanjima stotine studenata. Većina nije dobro poznavala Tadwicka. Nemam pojma kako će to primiti. Još uvijek u šoku, kihnem i okrenem se kao da ću krenuti. Predavanje je počelo, moram se spustiti niz stepenice, a novog bi tipa mogli živoga pojesti. Osjećam prazninu posred grudi dok se spuštam stepenicama i razmišljam o Tadwicku. Osjećaji su mi uzburkani, a u kombinaciji sa sinoćnjom situacijom, osjećam kako polako gubim kontrolu. Svako malo nešto me zateče. Vrtim film u glavi, prisjećam se Tadwickova smiješka, glasa, predavanja - svega što me naučio, a što neću nikada zaboraviti. Da se jedan tako svestran život ugasi, to se čini tako besmisleno. Nije pošteno. Breme mi je potonulo iz pleća u želudac i mogla bih povratiti. Mogu se samo pretvarati da je Tadwick još živ, nosi svoj pokrpani kaput s velikim ružnim gumbima. Zamišljam ga kako predaje, a znam da se to više nikada neće dogoditi. Postoje ljudi koji strpljivo podučavaju. To se katkad doima blesavo. Mislila sam da sve znam, ali Tadwick je imao blagu narav. Život je putovanje, znao je reći. Nitko ne zna sve, a najbolje od svega jest to što i ne mora. Htio je reći da ne moram sve dokučiti kako bih živjela punim plućima. Mudrost se razlikuje od znanja. Tadwick je bio mudar. Kad sam stigla do predavaonice, knedla mi se smjestila u grlu. Obično bih ušla sa strane i sjela u prvi red, ali danas ne. Knedla u grlu golema je, ne mogu je progutati. Stojim ispred glavnih vrata i ukočeno buljim u srebrne kvake. Izgovorim malu molitvu za Tadwicka, u sebi, pomolim se za njegovu obitelj prije nego što uđem. Nisam zapravo vjernica, ali ne mogu si pomoći. Čini se ispravnim. Kad gurnem vrata, dočekaju me beskonačni redovi klupa. Još uvijek su puni. Izgleda da je novi lik odlučio nastaviti s predavanjem. Neki student govori, odgovara na pitanje o Antigoni, što je današnja tema. Bacivši pogled naprijed, vidim da novi profesor nosi crno odijelo i ne pogledam ga u lice. Polako se spustim stepenicama. Nitko me ne gleda. Svi znaju da sam demonstratorica. Pazim kako hodam po velikom stepeništu do prednjeg dijela velike predavaonice. Osjećam se kao da sam u mjehuriću. Zvukovi jedva dopiru do mene, ali negdje na pola stepenica naglo usmjerim pozornost prema prednjem dijelu predavaonice. Vrat mi se naježi od nečijeg pogleda. Polako podignem glavu da vidim tko me promatra. Vidim ga. Od njegova pogleda cijela se stresem. Tijelo mi je preopterećeno. Mozak mi se lomi u lubanji. Ovo nije istina. 20


Stanem i blenem. To je Peter.

21


Poglavlje 5.

Posve sam se naježila. Ledeni drhtaj prođe mi niz kralježnicu i stapa se s požudom koja od sinoć vreba iz prikrajka. Stojim kao ukopana i buljini u njega. Peter me pogleda svojim predivnim očima. Usta mu zjape usred rečenice i gleda me nagnuvši glavu u stranu. Peter trepne, kao da ću se raspršiti - kao da je ovo neki loš san pa ću nestati s prvim treptajem. Nemam pojma što mu je na pameti. Njegov izraz lica izludujuće je neutralan. Užas me nagriza poput kiseline, nadjačavajući sve ostale osjećaje. Iako ih ne mogu osjetiti, znam da se skrivaju u pozadini, nagurani pred branom koja prijeti da će popucati. Vidim kako je odjeven - izglačano odijelo stoji mu savršeno. Odgovara (ili je odgovarao) na pitanje. O, k vragu. Peter je zamjena. Peter je nastavnik. Peter je moj šef. Srce mi je lomljivo, kao od stakla, kao da će se smrskati ako udahnem. Pritisak je nepodnošljiv, premda me ništa ne dodiruje. Osjećam silu koja mi trga tijelo, udara ravno u napaćenu dušu. Previše je toga danas krenulo po zlu. Osjećam kako pucam po šavovima. Slijedi reakcija. Nije mi to namjera, ali tako je. Dahnem i prekrijem usta, a onda toliko čvrsto stisnem usne da me bole. Neki dio mozga poručuje mojim nogama da se pokrenu, da budem tiho, da odem sjesti, ali ne mogu. Stala sam kao ukopana nasred stepenica i ne mogu se pomaknuti. Peter me još uvijek promatra svojim očaravajućim očima. Ne skreće pogled. Ni da bi se mrdnuo, kao da sam najveći šok koji ga je mogao snaći. Studentica koja je govorila, Lily, ponovo progovori. Krajičkom oka vidim da je podignula ruku. „Oprostite, dr. Granz?” Peter ustukne i preusmjeri pažnju prema Lily. Na licu ima širok osmijeh, kao da se ništa nije dogodilo. Kao da nisam važna. Studenti oko mene gledaju me onako ukipljenu na stepenicama. Peterov bogati glas ispuni prostoriju. Odjekuje preko zvučnika tako jasno da ne mogu to podnijeti. Noge mi govore da trebam odvući svoje dupe odatle, ali ne ide. Maknem ruku s lica i spustim se do svojega mjesta u prvome redu. Peter me više ne pogleda. Predavanje se odvija po planu i radim svoj posao, vodim evidenciju i postavljam njegova pitanja preko interaktivne kompjutorske ploče koju je fakultet kupio prošle godine. Studenti odgovaraju preko svojih dlanovnika i nastavnik može pregledati njihove odgovore. Pomaže i nastavniku i studentima, ali dobar dio profesora ne može koristiti tu tehnologiju i zato trebaju demonstratora da im pomogne. U sljedećih sat vremena u potpunosti sam otupjela. Ne mogu se nositi s ovim. Previše se toga dogodilo tako brzo. Činjenica da se nalazim u Tadwickovoj učionici, a znam da ga više nikada neću vidjeti, grozna je sama po sebi. U kombinaciji s cijelom zavrzlamom oko Petera, jednostavno ne mogu izdržati. Ne mogu ga viđati svaki dan, obavljati zadatke koje mi daje, sjediti s njim satima dok ocjenjuje seminarske radove. Želudac mi se skvrčio i skuplja kiselinu iz minute u minutu. Muka mi je. Do kraja predavanja toliko sam se skupila na stolici da mi glava jedva viri iznad naslona. Peter završi predavanje. Okrene se i pogleda prema govornici dok ja skupljam svoje stvari i spremam se otići. Ustanem i počnem se uspinjati stepenicama, a onda čujem svoje ime. „Sidney Colleli, molim vas, dođite do moga ureda.” Čujem šuškanje papira dok Peter sprema svoje bilješke. Polako se okrenem i pogledam ga. Knedla u grlu velika mi je kao glava. Ne mogu gutati. Pucam po šavovima. Osjećam to. Nije dobra ideja da odem razgovarati s njim, ali ostalo je još nekoliko studenata. Ne mogu ga otpiliti.

22


Ljudi su već primijetili da se dogodilo nešto čudno kad sam ugledala Petera. Sveučilište je protiv veza između profesora i studenata, a isto vrijedi i ako se spetljam sa šefom. Peter je i jedno i drugo. Oboje ćemo dobiti otkaz ako se sazna što se dogodilo. Nema mjesta za takvo što u akademskom svijetu. Jasno su nam objasnili pravila prije nego što smo potpisali ugovor o demonstraturi. Tada mi je pomisao da spavam s profesorom bila odbojna, ali sada - sranje, sranje, sranje. Mozak mi je u panici. Pokušavam se primiriti dok hodam prema Peteru. Nasmijem se i prekrižim ruke, kao da nema nikakva utjecaja na mene. „Dakle, doktor Granz, je li?” Peter skuplja papire i gura ih u torbu. „Da, doktorirao sam prošli semestar. Novopečeni doktor, nisam se još naviknuo na titulu.” „Pretpostavljam da si je zato smetnuo s uma.” Peter me pogleda kao da ne bismo sada trebali o ovome razgovarati. Svrdla me pogledom, kao da me izaziva da jednostavno bubnem istinu. Prva skrenem pogled. Nisam u stanju. „Molim vas, dođite u moj ured u tri. Moramo odmah proći neke stvari.” Uzme još jedan bunt papira iz torbe i stavi ih na govornicu. Isprva ne kažem ništa. Samo gledam u svoje stare, izlizane starke. Onda mi pogled odluta do njegovih crnih cipela. Obuo je starinske oksfordice, a to su mi jedne od omiljenih cipela. Podsjećaju me na plesanje i smijeh, nešto što mi se sada čini potpuno stranim. Otvorim usta kao da ću nešto reći, ali odlučim da nije važno. Treba mi ovaj posao. Radila sam kao konj da ga dobijem i neću dopustiti da mi Peter upropasti stvar. Kimnem i okrenem se. Ne gledam iza sebe. Uspinjem se po stepenicama. Počinjem kovati plan. Moram ga držati na distanci. Moram se zaposliti kod drugog profesora. Moram pronaći Strictland i zamoliti je da me premjesti kod nekog drugog. Dok se penjem stepenicama, ugledam Marshala na vratima. „I, kakav je?” trgne glavom prema Peteru. Pogledam unatrag, Peter piše po ploči i okrenut mi je leđima. Okrenem se natrag prema Marshalu. „Kako da ja to znam?” puknem na njega. Marshal me čudno pogleda. Trknem ga u rame i odjurim, nije mi do čavrljanja. Moram pronaći Strictland. Odmah.

* Došavši do ureda, čini se da su se stvari vratile u normalu. Studenti su za stolovima, profesori užurbano hodaju hodnicima - s kavom u jednoj i papirima u drugoj ruci - na putu do predavaonice. Pođem do Tadwickova ureda, vrata su otvorena i ostanem na dovratku. Provela sam sate u ovoj sobi. Naslonim glavu na dovratak. Pogledom obuhvatim Tadwickove knjige, njegove omiljene pjesme i romane. Vidim slike i neku glinenu stvarčicu koja izgleda kao zgnječena mačka. To je izradila jedna od njegovih kćeri. Sjećam se kad je donio figuricu i ponosno pokazivao djelo buduće umjetnice. Blistao je od sreće. Brzo trepnem boreći se s peckavim očima. Život je kratak. Znam, ali ne mogu vjerovati da ga više nema. Ne mogu vjerovati da ga više neću vidjeti. Djeluje mi nestvarno. Mozak mi se ne može uhvatiti ukoštac s tim i ne želi prihvatiti činjenicu - profesor Tadwick je mrtav. Netko spusti ruku na moje rame i skoro iskočim iz kože. Brzo se obrušim i jedva suzdržim da ga ne udarim. Ni inače nije pametno da mi se netko prišulja, ali danas to nije pametno na kvadrat. Ljuta sam. U šoku sam. Milijun sam stvari i nisam ništa. Želim nešto udariti. Bol koji bi mi prostrujao kroz šaku bio bi mi dobro poznat, nešto s čim bih se mogla nositi. Ne znam kako se nositi s ovim.

23


Prije nego što je opalim po licu, vidim da je to profesorica Strictland. Nije ustuknula niti maknula ruku s moga ramena kad sam se okrenula. Dočeka me s onim smiješkom, sa smiješkom koji to zapravo nije. Tako skriva bol, namjestila je masku. „Sidney, jesi li dobro? Znam da ste Marshal i ti sigurno u šoku.” „Dobro sam”, kažem prisiljavajući se da zvučim normalno. To je pripremljen odgovor. Dobro sam. Sve je okej. Sve je super. I ništa nije super. Sve je u kurcu. Lažni osmijeh nestane s moga lica. „Dobro, to nije istina. Nisam dobro. Ovo je skroz neočekivano. Ne znam što da radim.” Strictland me tako sućutno pogleda i malo mi nedostaje da se ne rasplačem. „Pođite za mnom.” Makne ruku s moga ramena, okrene se i otpratim je do njezina ureda. Prvi put kad sam se našla u njezinu uredu, mislila sam da je luda baba s mačkama. Posvuda su figurice i slike mačaka, ali ono, posvuda. Plastični mačići zaigrano vise sa svjetiljki, narančaste keramičke mačke poredane po policama, plišane mačkice po stolicama, čak i slike mačaka u okvirima s mačjim uzorkom. Mislim, stvarno jezivo. Poslije sam saznala da joj je netko pripremio opaku šalu, a ona je shvatila da se ljudi obično preseru od takvog uređenja prostora, pa je ostavila mačji dizajn. Ima zanimljiv smisao za humor. Sjednem na stolicu s plišanom mačkom. Strictland sjedne za svoj stol. „Sidney, znam da je danas bio težak dan. Draga moja, jeste li već izgubili nekoga?” „Da.” Polako kimne, čeka da kažem još nešto, ali ja samo šutim. Neke stvari ne mogu i neću izgovoriti. Ni sada niti ikada. „Pa, možete posjetiti savjetnika i proći stadije tuge. Bolje je kad čovjek nije sam. Svima će nam nedostajati. Kako je bilo na predavanju s brucošima?” „Bili su u redu. Profesor Granz nastavio je s predavanjem.” Zastanem i jednostavno ispalim: „Mogu li se nekako prebaciti kod drugog profesora?” Strictland izgleda iznenađeno. Nagne se prema naprijed i stavi ruke na stol. „Zašto? Nešto nije u redu? Je li profesor Granz...” „Ne”, brzo je prekinem. „Jednostavno mislim da neću moći sjediti u Tadwickovu uredu svaki dan. Bilo bi puno bolje kad bih mogla raditi s nekim drugim.” Lažem. Recimo. Ne želim sjediti s Peterom ondje cijeli tjedan. Ne želim se sjećati njegovih dodira svaki put kad mu ugledam ruke, a sigurno se ne želim prisjećati trenutka kada me izbacio iz stana. Profesorica Strictland odmahne glavom. „Žao mi je, Sidney. Demonstrature su dodijeljene prije nekoliko mjeseci, nema drugih mjesta. Morat ćete se naučiti nositi s ovim gubitkom i sigurna sam da će vam profesor Granz pomoći. Osim ako ne želite dati otkaz?” Raširila je oči. Zadnje što joj sad treba jest traženje i uhodavanje novog demonstratora. „Ne, ne dajem otkaz. Treba mi ovaj posao.” Zagledam se u svoje ruke, sinoć su mi nokti bili tako uredno nalakirani, a sad mi se lak ogulio. Glavom mi prođu sinoćnje scene. Progone me Peterove oči, a njegov mi glas odjekuje u mislima. Sjećam se njegovih vrelih dodira i zamamnih poljubaca. Stisnem usne i zatomim sjećanja. Morat ću progutati govna. Peter je sada dio moga života, htjela ja to ili ne.

24


Poglavlje 6.

Kad sam stigla na ručak, živci su mi bili u rasulu. Prije nego što odem do uobičajenog stola koji dijelim s Millie i Tijom, zaputim se do menze i zgrabim nešto za jelo. Pokušavam pronaći put među hordama studenata i sjesti pokraj Millie za dugački stol ispred prozora. Ovaj je dio menze ostakljen. Fakultet se pošteno isprsio da bismo imali ovako dobar pogled. Puno opeka, cvijeća i megazelene trave. Stvarno, trava je prezelena. Prvo sam mislila da je plastična. Inače je sve sparušene žute boje zbog nedostatka vode. Suša vlada već tri godine i to se vidi iz aviona. Zato ovaj mali vrt toliko upada u oči. Kao da mu nije ovdje mjesto, ali radi nam dobru reklamu kada navrate potencijalni studenti. Sjednem i vidim da Millie prebire po listovima salate, kao da bi jedan mogao biti ukusniji od drugog. Nije stavila nikakav umak, jede je bez začina. Ja sam uzela pohanu hrenovku i pržene krumpiriće. Kad mi je već dan tako loš, neka mi se onda skupljaju loše kalorije na guzici. Stavim kečap na hrenovku i zagrizem. Nisam previše gladna, ali možda će mi jelo popraviti raspoloženje. Tia me gleda kao da jedem asfalt i vjevericu za prilog. „Što je?” puknem na nju. „Ništa”, Tia odgovori i vrati pogled na svoj tanjur. Millie uzdahne i pogleda me. „Što je bilo? Nešto te izbacilo iz takta?” upita me i nabode još jedan list salate pregledavši ga detaljno. „Ništa.” Sve. Sranje od dana, eto što je. Sinoć sam umalo spavala s nekim likom, ali me otpilio. E, da. On je moj novi šef. Koji kaos. „Čula sam da te profesor koji mijenja Tadwicka već pozvao u svoj ured. Što si napravila?” pita Tia. „Stvarno znaš pogoditi trenutak, Tia,” prekori je Millie, odmahne glavom i nabode još povrća na vilicu. „Tko ti je to rekao?” odmah pitam, nema veze što je Tia bezobzirna. „Marshal. Bio je loše volje nakon predavanja. Rekao je nešto o tome kako si raspizdila profesora Granta...” „Granza”, ispravim je. „Da, njega, i da si ga već uspjela raspizditi. Mislim stvarno, Sidney, što je bilo?” Tia se nagne naprijed. Sjedi preko puta mene i nije ni pipnula svoje jelo. Slegnem ramenima i obojim svoj tanjur u crveno polu-pojedenom hrenovkom. Kečap se razmazao preko bijeloga tanjura u širokim lukovima. „Ne znam. Granz mi djeluje loše. Vjerojatno želi napraviti od muhe slona, totalna glupost. Znate da profesori vole glumiti strogoću odmah prvi dan.” To je obično istina. Tako se osiguraju za ostatak godine. Profesor koji je mlakonja prvoga dana, drugi dan postaje otirač za noge. Millie me već neko vrijeme svrdla pogledom. „Pa, budući da je dan ispao totalno sranje, predlažem da ga privedemo kraju uz par margarita.” „Uvijek želiš privesti dan kraju s par margarita”, odgovorim, ali je ne pogledam. Kečap na mome tanjuru nalikuje na uznemirujuću Van Goghovu sliku. Mogla bih je nazvati Uho koje nedostaje. „Pa, nije da ti ne treba u zadnje vrijeme. Daj shvati već jednom.” Millie ispravi leđa i pogleda ravno ispred sebe. Tia pogne glavu i počne jesti, ne gleda niti jednu od nas. „Da shvatim već jednom? O čemu ti to?” Millie šuti. Samo me gleda kao da znam odgovor, ali ne razumijem. 25


„Hajde, Millie, ako imaš nešto reći, onda reci.” Ispustila sam hrenovku iščekujući prvoklasni verbalni okršaj. Djeluje kao da će nešto zaustiti, ali onda se predomisli. Umjesto toga, samo odmahne i kaže: „Nije ništa.” „Ne, ne. Hajde, reci mi.” „Stvarno ne bih trebala.” „Reci mi!” „Dobro!” vikne neočekivano glasno s obzirom na svoju sitnu građu. Plave joj se kovrče uzmašu, uhvati se za stol i zadere: „Ništa te ne usrećuje. Sve što ja učinim je pogrešno. Svaki je tip kriv. Svi su krivi. Isuse, Sidney! Da nije možda stvar u tebi, pitaš li se ponekad to? Mislim, kad je toliko stvari krivo, možda si ti krivo nasađena? Možda si ti ta koja se ne uklapa.” Ovo je najžešća svađa koju sam imala s Millie. Da je bilo koji drugi dan, mogla bih to otpisati. Bilo koji drugi dan nasmijala bih se i složila s njom - ali danas ne. Ustanem i uzmem svoj pladanj. Odem bez riječi. Milliene riječi pogodile su me u dušu. Od svih stvari koje ne valjaju, to što je navela visi mi za vratom poput omče. Nigdje se ne uklapam. Možda se pretvaram da je to u redu, ali nije. Samoća me izluđuje. Osjećam se kao da besciljno plovim u usranom gumenjaku, a moja najbolja prijateljica upravo ga je probušila. Millien glas odzvanja iza mene, ali ne zaustavljam se. Ostavim pladanj polupojedene hrane i izađem. Gurnem vrata i nađem se na toplom popodnevnom zraku. Hodam brzim i odlučnim korakom, ne razmišljajući kamo idem. Jednostavno idem. Kad se zaustavim, nađem se na dnu velikog stepeništa ispred najstarije zgrade na kampusu. Nitko ne hoda tim stepenicama. Ima ih previše. Svi uđu na stražnji ulaz i pozovu dizalo. Uspnem se stepenicama i dođem skoro do vrha, a onda sjednem na podnožje golemoga stupa. Privučem koljena na prsa i obgrlim ih. Ponekad riječi nisu dovoljne. Nema tih riječi koje bi popravile stvar. Imam sat vremena do sljedećeg predavanja. Onda se moram odvući natrag do odsjeka i suočiti s Peterom. Spustim čelo na koljena. Zašto nesreća uvijek pogađa triput? Je li to neki kozmički zakon u koji nisam upućena? Prvo Peter, onda Tadwick i što još? Mora biti nešto treće, vjerojatno posao. Peter će me vjerojatno zamijeniti nekim koga nije vidio polugolog. Misli mi odlutaju. Na pamet mi padnu njegove oči i lice. Ne mogu vjerovati da je napisao doktorat. Ne izgleda puno starije od mene, ali očito jest. Život mi je koma. Tko god rekao da je fakultet lakši od stvarnoga života, srao je kvake. Otkako sam otišla iz New Jerseyja, bilo mi je teško. Kao da sam pobjegla od jednoga problema samo da bi se nanizali novi. Ništa mi ne ide od ruke. Uvijek sam na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Kad je Bog dijelio sreću, mene je preskočio. Umjesto toga dobila sam nečiju jebeno lošu karmu. Možda sam u prošlom životu bila totalni šupak, a to mi se sada vraća. Šteta što zapravo ne vjerujem u te stvari. To bi barem imalo smisla. Sada ništa nema smisla. Obitelj me mrzi. Kad sam rekla Peteru da su popizdili kad sam otišla, to je bila istina, premda u ublaženoj verziji. Htjeli su da ostanem i zaposlim se u banci. Obitelj je sve. Krv nije voda, što god to značilo. Ali, ukazala mi se ova prilika i prihvatila sam je. Prijavila sam se za stipendiju. Dobila sam stipendiju i demonstraturu, tako da se mogu uzdržavati. Nisam nikada mislila da ću to moći napraviti. Ne želim ovisiti ni o kome. Previše boli kada te iznevjere. Dovoljno sam puta propala da znam kako se nitko neće brinuti za mene bolje od mene same. Možda sam slomljena. Možda sam u krivu, a Millie je u pravu. Ne znam. Ne moraš sve znati. Podignem glavu i pogledam uvis, u glavi mi odzvanja Tadwickov savjet, prisjećam se njegovih riječi. Dio tereta padne mi s leđa. To je njegova ostavština - studenti kojima je predavao - utjecaj koji je ostavio iza sebe. To je njegov trag. Pitam se kakav ću trag ja ostaviti.

26


Poglavlje 7.

Vučem kamen u želudcu dok hodam natrag prema Odsjeku za anglistiku. Ne želim vidjeti Petera. Ne želim ga pogledati u oči. Ne želim čuti što god mi ima reći. I kunem se, ako smisli neku labavu ispriku za sinoć, puknut ću. Stignem do ureda i polako krenem do Tadwickova ureda. Da mi barem nije stalo. Da mi je barem Peter nevažan, ali sinoć je bilo tako savršeno da sam zaista pomislila da bismo mogli biti zajedno. Pogriješila sam. Mrzim kad pogriješim. Bacim knjige iz sociologije na stol. Vrata ureda su zatvorena. Pokucam. Srce mi luđački lupa, a puls mi divlja sve u šesnaest. Čekam, ali nema odgovora. Ponovo pokucam i osjećam kako mi se naježio vrat. Želudac mi potone još dublje i polako se okrenem. Peter je iza mene i strogo me promatra. „Ondje smo”, kaže i krene dalje očekujući da ga slijedim. Odemo na drugu stranu hodnika i uđemo u drugi ured. Prazan je. Nema knjiga, mačaka, nikakvih slika. Uđem u ured, prođem pokraj Petera i on zatvori vrata za mnom. Pokaže mi da sjednem. Sjednem na jednu od stolica ispred njegova praznoga stola. Peter me zaobiđe i sjedne za stol. Plave oči pretražuju moje lice, ali ja ga samo bezizražajno gledam. Moram biti tupa. Što god on rekao ili napravio, nemoj reagirati, ponavljam u sebi. „Kako si?” upita me. Podignem obrvu, kao da mi je postavio glupo pitanje. „Tako dobro, ha?” nastavi on. Stisnem zube i srdito ga pogledam. „Dosta smo čavrljali, profesore Granz. Zanima me hoćete li me zamijeniti ili ćemo svima lagati i pretvarati se da se ne poznajemo.” Možda sam bila ružica, ali ostalo je samo trnje. Vilica mu padne od čuđenja. Pogleda me kao da ne bih trebala imati tako loše mišljenje o njemu. „Nisam znao da si studentica. Mislio sam da si starija. Djelovala si starije.” „Nisam znala da si profesor.” Očima preletim preko njegova lica, kravate i savršeno izglačane bijele košulje, pa se vratim na lice. „Teško mi je povjerovati da si zaboravio da si profesor. Da si to spomenuo, mogli smo izbjeći sve što se sinoć dogodilo. Pitala bih te što predaješ, ti bi mi odgovorio. Shvatili bismo u čemu je stvar i svatko bi krenuo svojim putem.” „Što je bilo, bilo je. Ne možemo to promijeniti...” Malo mi nedostaje da ne poludim. Trudim se svom snagom da zatomim vrisak. Uperim kažiprst prema njemu i tiho kažem: „Nemoj da se popnem preko stola i prilijepim ti šamarčinu, stvarno bih mogla. Nemoj mi se obraćati kao da mi je pet godina i govoriti očito. Lijepo sam te pitala. Što ćemo napraviti?” Peter spoji vrške prstiju. Nakon svega što se dogodilo, ne mogu vjerovati da me može pogledati u oči ili da to uopće želi. Polako izdahne i stavi ruke na stol. „Ništa. Ja neću ništa poduzeti. Ono što se sinoć dogodilo bilo je slučajno. Nisam bio zaposlen ovdje, a ti nisi bila moja zaposlenica ni studentica.” „To je obična tehnikalija i neće ih biti briga. Ako netko dozna, a mi prešutimo cijelu stvar, uništit će i tvoj i moj ugled.” „Dakle, želiš da kažemo profesorici Strictland?” upita me, a onda naglo ustane i krene prema vratima. „Onda joj idemo reći”, Peter stavi ruku na kvaku, već ju je okrenuo, a onda skočim iz stolice i prepriječim mu put.

27


„Da se nisi usudio.” Peter je vi��i od mene. Preblizu mi je, ali ne mogu se maknuti. „Ne možeš joj reći. Ja ću dobiti otkaz, ne ti.” „Onda, što želiš da napravim, Sidney?” Peter zatvori oči na tren i prođe prstima kroz kosu. To je jedina naznaka da i njega muči cijela ova situacija. „Želim ispravno postupiti, ali ne želim te još više povrijediti.” „Nisi me povrijedio”, slažem ukočeno. „Nećeš ispravno postupiti ako dobijem otkaz.” Peter šuti. Odmakne se od vrata. Ramena nam se dodirnu. Tijelom mi frcaju iskre, želudac mi se uzburkao. Čini se kao da ne primjećuje kako djeluje na mene. Peter sjedne za stol i nagne se unatrag. Ne sjednem odmah pa Peter ispruži ruku, dajući mi do znanja da bih trebala sjesti. „Slovkaj mi ako treba. Što želiš učiniti?” Pogled mi se vrzma između Petera i poda. Ne želim lagati profesorici Strictland, ali Peter ima pravo. Nismo krivo postupili i nemamo što priznati. Ali nelagodno mi je. Svijet mi se pretvara u kulu od karata. Da bacimo još jednu tajnu u talon? Može. Zašto ne? „Ništa. Nećemo ništa poduzeti. Ništa se nije dogodilo. Nije bilo važno i neće se ponoviti, stoga mislim da ne trebamo ništa reći.” Dok to govorim, Peter odvrati pogled. Zabuljio se u policu za knjige iza mene, gleda kroz mene kao da me nema. „Ako misliš da je tako najbolje. Dobro...” kimnem i Peter zausti kao da će još nešto reći. Htjela bih da kaže još nešto. Htjela bih da mi kaže u čemu sam sinoć pogriješila, zašto me je odgurnuo od sebe. Zar mu nije jasno da sam sjebana? Zar mu nije jasno da sam rastrgana na komadiće i ponovo sastavljena? Ne dopuštam da mi se bilo tko približi. Držim ljude na sigurnoj udaljenosti. Davno sam podigla bedeme oko svoga srca. Nema nikakvih pukotina ili rupa kroz koje se može provući. Zato ne razumijem zašto sam ovako danas reagirala. Ne bih trebala mariti za to. Otišla bih na kraju večeri i nikad ga ne bih nazvala. Ne želim ga upoznati, a sigurno ne želim da on mene upozna. Ali... oklop mi se udubio. Sigurno je tako. Ponovo kimnem shvaćajući Peterovu šutnju kao dopuštenje da se pokupim. Ustanem i krenem prema vratima. Peter ne ustaje. „Sidney.” Okrenem se. „Dođi ovamo sutra rano ujutro.” „Koliko rano? Zašto?” „Samo dođi, može? Nađemo se u 7.”

28


Poglavlje 8.

Sljedeće jutro pojavim se pred Peterovim uredom par minuta ranije. Nosim traperice i debelu krem vestu. Držim vruću šalicu kave koja se još puši. Vučem se po stepenicama do ureda na drugome katu i otpijem gutljaj kave. Jako je rano i vlada tišina. Gotovo nikoga nema. Srce mi sve jače lupa sa svakim novim korakom. Osjećam se poniženo, a to nije dobitna kombinacija s mojim ionako šugavim raspoloženjem. Pravit ću se kao da me boli briga za Petera. To mi je plan. Nije baš bajan, ali to je najbolje što sam uspjela smisliti s pola mozga i u zadnji čas. Prevrtala sam se po krevetu cijelu noć. Zaspala sam kad je već bilo vrijeme da se probudim. Noći su naporne same po sebi. Ako dodamo Petera jutro nakon, Tadwickov prazan ured, pa mogla bih zaplakati bez nekog očitog razloga. Superiška. Gurnem glomazna vrata i ugledam Marshala koji već sjedi. Osjetim olakšanje. Hvala Bogu. Neću biti sama s Peterom. Marshal me pogleda. Odjeven je kao Bert iz Ulice Sezam, nosi košulju na pruge i dolčevitu. Modni vrhunac kompletirao je trapericama i bijelim tenisicama. Izgleda kao da mu je šest godina. „Konačno”, prekori me. „Nije još ni 7 sati, neurozo na dvije noge. Ohladi malo.” Otpijem gutljaj kave i odložim torbu s knjigama. Sjednem, naslonim se i opustim. Ako Marshal ostane, onda nema problema. U valu samopouzdanja, otkucaji srca uspore mi se i vrate u normalu. „Gdje je starkelja uopće?” „Iza vas”, kaže Peter u prolazu noseći hrpu papira i knjiga. „Idemo, Colleli, i povedite Marshala sa sobom.” Osloni se na vrata svoga ureda i pokušava ugurati ključ u bravu, a da mu ne ispadne sve što nosi. Ne uspijeva. Papiri klize i knjiga padne na pod. Marshal ne kopča. Čekam da mu pomogne otvoriti vrata, ali to se ne dogodi, pa ustanem i odem do Petera. Ja ću”, kažem i uzmem ključeve. Prsti nam se dodirnu. Električni naboj prođe mi tijelom i zavrti mi želudac. K vragu i on. Peter se pomakne kao da se ništa nije dogodilo. „Hvala, Sidney.” Držim otvorena vrata i pokažem mu da ude. Peter uspije doći do svoga stola prije nego što mu sve ispadne iz ruku. Knjige i papiri razbacani su posvuda. Kleknem, počnem ih skupljati i stavljati na njegov stol. „Što je ovo?” pitam, zagledana u seminarske radove koje su studenti predali prije par tjedana. Marshal uđe i samo nas promatra s dovratka, noseći moju kavu u jednoj i torbu u drugoj ruci. „Zaboravila si ovo.” „Hvala, Marshal.” Odloži moju torbu, a kavu stavi na jednu od praznih polica. Onda stane gledajući nas dok skupljamo stvari, ali nam ne priskače u pomoć. Marshal samo promatra skupljenih šaka. „Možda bi nam mogao malo pomoći”, kažem mu. „Ne, ne treba, dobro vam ide i bez mene”, odgovori, prođe pokraj nas i sjedne u Peterovu stolicu. Peter me pogleda kao da pita misli li on to ozbiljno. „Pažljivo birajte svoje bitke, to je sve što vam mogu reći. Da nije vrijedan i pametan, ne bi dobio ovaj posao”, kažem Peteru. On kinine i gleda me trunčicu predugo, a potom skrene pogled. Napokon pokupimo sve s poda, a onda nas Peter uputi u stanje stvari.

29


„Tadwick je držao radove u svome uredu i kod kuće. Njegova mi je supruga sinoć dala ove radove kako ih studenti ne bi morali ponovo pisati. Ima seminara, ispita, svačega. Sve to moramo ocijeniti i vratiti studentima. Profesor Tadwick prošao je jedan dio, ali nije dovršio posao. Moramo razvrstati radove po godinama i ocijeniti ih. Danas.” „Molim? Zašto u zadnji tren?” zacvili Marshal. „Marshal,” pokušam ga upozoriti, ali ne sluša me. „Ne, nije pošteno. Zašto bih ja morao sređivati ovaj nered cijelo jutro? To me se ne tiče i nije mi u opisu posla”, dovrši i prekriži ruke. Peterova je reakcija neočekivana. Uputi se do Marshala i okrene stolac tako da se nadu licem u lice. Peter protegne ruku do naslona stolice i unese se Marshalu u lice. „Volite li svoj posao? Želite ga zadržati?” „Da, ali...” „Onda napravite kako sam rekao. Uzmite ovu hrpu i otiđite u Tadwickov ured. Kad riješite to, uzmite diplomske radove i ocijenite ih, onda mi ih vratite da ih pregledam. Jasno?” Peter govori tihim, strogim glasom. Jasno je da zadatak nije fakultativan. Dovraga, čak je i Marshalu jasno daje dobio tanjur jezikove juhe. Marshal spusti pogled na pod. „Da, gospodine.” Peter ustane i baci hrpu papira Marshalu u krilo. „Idemo. Vrata su vam otvorena.” Marshal skupi papire i izađe ne osvrćući se. Peter me pogleda pa sjedne. „Je li uvijek ovakav? Mislio sam da ga je jučer nešto spopalo, ali da je samo privremeno.” „Uglavnom jest. Kažu da ono što nema u lijepom ponašanju, ima u glavi”, kažem uz nakrivljeni smiješak. „Tko to kaže?” „Ne znam, možda njegova mama?” Peter se nasmije i odmahne glavom. Nisam htjela biti ljubazna prema njemu. Želim biti hladna i držati ga na distanci, ali ne mogu. Bacim pogled prema vratima i pitam se koliko je Marshal pogođen cijelom situacijom. „Sigurna sam da je Marshal jučer bio potresen. Malo je luđi nego inače.” Sjednem i počnem razvrstavati papire. Studenti su većinom označili broj svoga kolegija, tako da posao nije težak, ali oduzima puno vremena. Peter me gleda neko vrijeme, a onda počne sa sljedećom hrpom papira. „Mislio sam da bi svima bilo lakše ako dobiju natrag svoje radove čim prije, s obzirom na to što se dogodilo. Dobro je krenuti dalje.” Kimnem, ništa mu ne odgovorim. Pitam se razmišlja li tako i o nama. Ne osvrći se unatrag. Sjedimo u tišini, razvrstavamo i slažemo nove, uredne hrpice. Peter podigne pogled prema meni s vremena na vrijeme, ali ne govori puno. Kad tišina postane zaglušujuća, kažem: „Reci nešto ili ću poludjeti.” „Što da kažem?” „Bilo što, nije važno. Od jučer si sav napet i šutljiv. Mislila sam da se ništa nije dogodilo među nama. Hajdemo se tako i ponašati.” Lažem koliko sam duga i široka. Samo želim razmišljati o nečem drugom zato što mi na pamet dolaze samo Peterove ruke, Peterove oči, Peterov dah. „Nisam rekao da se ništa nije dogodilo. Rekao sam da nismo uradili ništa pogrešno”, kaže Peter i vrati se svojoj hrpi papira. „Nije šija, nego je vrat.” Duboko udahnem i provalim: „Slušaj, inače se ne slažem dobro s većinom ljudi, a uživala sam u našem razgovoru. Razgovor nije protiv fakultetskih pravila, zar ne?” upitam ga razigrano. „Ne, razgovor je u redu. Dobro, reci mi nešto o sebi. Kako si završila ovdje?” Zastanem. K vragu. Od svih pitanja, baš je morao to smisliti. Okolišam. 30


„Faks.” „To znam”, kaže on i podigne pogled. „Ali zašto ovaj faks? Zašto si otišla i došla ovamo? Ovaj je grad rupa i ljudi su malo čudni, ako nisi primijetila”, nastavi sa smiješkom. Radim i dalje. Mogla bih mu reći. Neće to ništa promijeniti. „Zamijenila sam jednu rupu drugom, valjda. Htjela sam se maknuti od svoje obitelji. Nešto se dogodilo dok sam bila maturantica. Okrivili se mene. Ja sam smatrala da su trebali stati na moju stranu.” Srce mi lupa kao ludo dok mi se vraćaju uspomene. Studen mi stegne grlo i jedva hvatam dah. Teško gutam, borim se s osjećajem koji me spopao. „Uostalom, dobila sam priliku da radim i sama platim faks. Htjela sam krenuti ispočetka. I eto me ovdje.” Peter šuti. Nije to normalna priča o tome kako sam upisala faks. Nije me briga što misli o meni; barem ne želim da me bude briga. „Je li se isplatilo?” napokon progovori. „Mislim, sve si otpisala. Jesu li stvari krenule nabolje?” Osjećam njegov pogled na svome licu. Ne usuđujem se pogledati ga u oči. Zašto sam mu ovo rekla? Ovaj je razgovor odveć intiman da bih ga vodila s njim. Očekivala sam da će samo prijeći preko toga, ustuknuti kad tema postane previše ozbiljna, ali to se nije dogodilo. Blijedo se osmjehnem, nastojim zadržati masku, ne dopuštajući da me preplave jezive uspomene. „Nisam sigurna da je nabolje prava riječ. Ponekad je jednostavno tako kako jest, znaš? Nešto se dogodi i promijeni te, nema vraćanja na staro. Nema veze idu li stvari nabolje ili ne.” „Znam što želiš reći”, kaže Peter i iznenadi me. Ne ide u detalje. Bulji u prazno, isti pogled kakav je imao onu večer, kao da se prisjeća nečega što bi najradije zaboravio. „Jučer te nisam vidio na pokopu profesora Tadwicka.” „Nisam otišla.” „Očito. Htio sam reći, čudi me što nisi došla.” „Nisam mogla.” Blejim u studentski rad u svojim rukama, ne vidim riječi koje su napisane na toj stranici. Trenutak se odulji. „Ne bih mogla vidjeti njegovu djecu. Slaba sam.” Pomisao na Tadwickove djevojčice koje uplakane stoje iznad njegova lijesa bila je grozna. Ionako pucam po šavovima, to bi bilo previše. „Nisi slaba”, Peter odloži još jedan rad na hrpu. „Uopće me ne poznaješ. Kako to možeš reći?” odmahujem glavom te ga netremice promatram. Peter podigne glavu i oči nam se sretnu. Opet isto. Osjećaji bujaju u meni. Tijelo mi reagira kao da sam stvorena za njega. Praznina u prsima štipa me i puni se. Nešto iznutra vuče me prema njemu i ne mogu odoljeti. Nestajem u njegovim očima. Police za knjige i papiri blijede i vidim samo njega. Razdvaja svoje predivne ružičaste usne, kao da će mi nešto došapnuti, ali u tom trenu uđe Marshal. Peter se uspravi i odmakne od mene. Marshal nema pojma o međuljudskim odnosima. Ništa ne primjećuje, a da se pojavio bilo tko drugi, zabrinula bih se. Uđe i nagura dva bunta papira na policu. „Ovo je s diplomskih kolegija na kojima predajem. Ostalo je vaše. Idem po ostatak. Odmah se vraćam”, okrene se i ode, ne shvaćajući da nas je prekinuo. Pogledam na sat. Uskoro je 8 sati. „Bolje da krenem dolje.” „Može”, kaže Peter, a glas mu je previše blag. „Doći ću za nekoliko minuta.” Kimnem i zgrabim torbu. Izađem iz sobe što brže mogu. Ne osvrćem se, ali osjećam kako me promatra dok odlazim. Misli mi se kovitlaju kao da padaju niz stepenice. Samo mi se javljaju i ne mogu ih zaustaviti. Ne mogu zatomiti svoje osjećaje prema Peteru, ali nema šanse da ću mu to reći. Jednom je bilo sasvim dovoljno. Spustim se do predavaonice, upalim računala i ostale potrebne uređaje. Sve se upali osim mikrofona za govornicom. Kucnem po njemu, ali nula bodova. K vragu. Žica ide kroz drveno 31


postolje prema utičnici u podu. Ležim na boku, zabila sam glavu ispod pozornice, prčkam po uskome prostoru između govornice i poda. Zavučem se i ugledam utičnicu. Ispružim ruku kroz paučinu i prašinu, molim se Bogu da se iznenada ne pojavi mutirani štakor iz labosa i odgrize mi ruku. „Sve u redu?” čujem Peterov glas iznad sebe. Nisam primijetila da stoji ondje. Ne izvlačim se odozdo da bih ga pogledala. Tako sam blizu žice. „U redu je. Mikrofon ne radi. Samo da uhvatim žicu. Samo malo.” Pod nezgodnim kutom, uspijem dosegnuti utikač i vratim ga natrag u utičnicu. Zvučnicima se prolomi grozan tutanj, a dvoranom prođe jauk neodobravanja. Kad se iskoprcam, Peter stoji iznad mene i rukama pokriva uši. „Cvilidreta”, kažem mu. Znam da je blizu mikrofona pa mi neće ništa odgovoriti. Peter ispruži ruku i pomogne mi da stanem na noge. Obrišem prašinu sa sebe ne obazirući se na njegov dodir. Tijelom mi struji grozničavo uzbuđenje. Dok se vraćam natrag na mjesto, Peter upija moj stas. Ne osvrćem se. Mogu se samo praviti da ne znam i nije me briga što me tako gleda. Jedan od tipova iz prvoga reda počne pljeskati. „Bravo za tehničku podršku!” Glasno plješće i svi mu se pridruže. Nacerim se i nagnem naprijed te ga pogledam kao daje poludio. Tip digne ruke iznad glave plješćući još glasnije i pokaže mi da ustanem. Odmahujući glavom, ustanem i naklonim se. Mahnem svima i nasmiješim se. Tip - Mark - gleda me dok ne sjednem. Kimnem prema njemu, a on se nasmije od uha do uha. Godinu je dana mlađi od mene, a veze mi toliko nisu na pameti da ga zapravo prije nisam ni primijetila. Pretpostavljam da mu je bilo teško privući moju pažnju. Mark ima zarazan osmijeh. Naslonim se i smješkam, a onda podignem pogled i ugledam Petera. Hladno me promatra, ležeran osmijeh nestao mu je s lica. Zatim se promijeni u tren oka. Mark nije ništa primijetio. Dovraga, ni sama ne znam jesam li nešto primijetila. Što je to bilo, k vragu? Peter krene s predavanjem. Pitam se koliko će im trebati da se naviknu na Petera. On i Tadwick predaju na posve različite načine. Ne znam to samo zato što sjedim na ovim predavanjima, već i zato što Peter predaje na večernjem predavanju koje imam jedno tjedno. Od same pomisli vrti mi se u glavi. Nekako rashladim svoju usijalu glavu, Peter je već gotov s predavanjem. Ustanem i skupljam svoje stvari. „Hvala za mikrofon. Spasila si me od opake grlobolje. Da sam morao govoriti na sav glas, bila bi to totalna koma.” „E, pa, to je moj zadatak. Spašavam svijet od totalne kome”, napola se nasmiješim i uputim prema bočnim vratima. „Možeš li doći još koji dan u 7 ujutro? Nakon toga bismo trebali biti u tijeku sa svim.” Peter prijeđe pogledom preko moga lica, postavio je pitanje nježnijim glasom nego jučer. Kimnem, pretvaram se da me nije briga, kao da je riječ samo o poslu. „Naravno. Vidimo se.”

32


Poglavlje 9.

Millie sjedi na svome krevetu, prebire po fotokopijama udžbenika iz knjižnice. Već nekoliko dana piše seminar. Kada su se kladile koja će napraviti najviše trbušnjaka, tada je imala pauzu. Kad Millie ima pauzu, bolje joj se maknuti s puta. „Hej”, pozdravim je i sjednem na krevet nasuprot njezinu. Soba nam je ukrašena stvarima koje Millie voli. Budući da ona ima više novaca, a ja nisam imala nikakvu namjeru ukrašavati sobu, dala si je oduška. Sve je žuto i plavo. Loše sam se osjećala nakon naše svađe. Sigurno sam bila malo luda. Kasnije navečer izgladile smo stvar. Ego mi još uvijek pati, ali drago mi je što više nismo u svađi. Ona je moja najbolja prijateljica. „Hej, Sid,” odzdravi mi ne podignuvši pogled. Prstima brzo prelazi preko papira, upija informacije. Kučka ima fotografsko pamćenje. Totalno sam ljubomorna. Kad završi, pogleda me i nasmiješi se. Osjećam se kao da sam pala s litice. „Znam taj pogled. Što si napravila?” pitam je dok izuvam cipele. „Ništa strašno. K vragu, Sidney. Zar cura ne može napraviti nešto lijepo što joj nosi smiješak na lice?” „Možda, ali tvoj mozgić ne funkcionira tako. Osim toga, dovoljno si me puta počastila tim pogledom i dovoljno sam pametna da pobjegnem glavom bez obzira čim ga ugledam. Da ti olakšam stvar. Što god da je - što god da si me mislila pitati - odgovor je ne. Ne. Nema šanse.” Bacim se natrag na krevet i zagledam u strop. Danas je bio dugačak dan. Imam osjećaj kao da je puno više sati jer sam počela od 7. Imam domaću zadaću i moram večerati. Već je prilično kasno. „Ali, Sidney, nisi još ni čula što ti želim reći. Znam da će ti biti super.” „Uvijek to kažeš.” „I uvijek ti bude super.” „Ne, ne bude mi. Ali budem pristojna pa se pretvaram.” Millie frkne, zna da lažem. Pristojnost i izravnost ne idu ruku pod ruku. Meni bolje leži izravnost. Ona to dobro zna. „Kao da je to uopće moguće”, zabaci glavu unatrag i počne cviljeti. „Pliz, pliz, pliz, pliz...” „Ti to ozbiljno?” Millie je skupila ruke ispod brade i nastavlja moljakati. „Hoćeš li prestati?” odmahne glavom i nastavi. „Barem mi reci što je.” „Plesni klub, puštaju swing. Pliz, pliz, pliz, pliz, pliz...” moljaka i trepće svojim ogromnim očima. Možda to pali kod Brenta, ali mene baš boli ona stvar. „Ne”, odgovorim joj i prekrijem se rukom preko glave. Ne prestaje. Nasmijem se i kažem: „Hoćeš li nastaviti tako?” „Da. Pliz, pliz, pliz...” Obožavam plesati, pogotovo swing. Glazba, odjeća, stil, sve mi je super. Malo je stvari kojima se mogu u potpunosti prepustiti. Premda mi suvremena klupska scena nije jasna, kad se gomila ljudi samo grči po podiju, starinski su mi plesovi pravi gušt. Pokreti, koraci i ritam kojima se mogu prepustiti. Potrebna je vještina, a kada pronađeš pravog plesnog partnera, skoro je savršeno. Dugo nisam plesala, otkako sam otišla iz Newjerseyja. Millie me preklinje i dalje. Pustim je da cvili još par minuta, onda popustim. „Dobro, ali duguješ mi.” 33


„Uvijek to kažeš.” „E, pa, duguješ mi puno.” Nasmije se i skače gore-dolje po svom krevetu. „Gdje si samo našla klub koji pušta swing? Mislila sam da svi ovdje slušaju samo country” Mille polako skrene pogled. Sjednem i nalaktim se promatrajući je netremice. „Nije to baš klub”, kaže Millie. „Kako to misliš?” „Osnovali smo klub na faksu. Studentska udruga pokušala ga je pokrenuti prošle godine, ali nismo našli profesora koji bi nam bio sponzor. E, pa, konačno smo pronašli nekoga. I počinjemo večeras!” pljesne rukama kao da ima tri godine i nasmije se od uha do uha. O, moj Bože, ovo će biti bez veze. „Studentski klub?” Millie potvrdno kimne. „Misliš kao šahovska ekipa?” „Ne, nego kao superkul novi plesni klub!” Millie ne skriva oduševljenje. Žao mi je što sam pristala. Klub pun početnika znači da neću puno plesati. Bit će super ako prođemo osnove. Millie skoči na noge i potrči preko sobe. „Našla sam ovu haljinu u trgovačkom centru. Ne mogu vjerovati.” Dohvati crvenu haljinu iz ormara i izvuče je. Gornji dio ide uz tijelo, a suknja pada u velikim naborima. Savršena je. „Samo da pronađem cipele koje idu uz to!” „Cipele za tango također bi išle lijepo uz to.” Ne mogu si pomoći. Idu mi sline na usta. Millie mi uvali haljinu da joj se mogu diviti izbliza. Sranje. Uvlači me i dopuštam joj. „Ti si obična žlica, znaš to?” „Nećeš požaliti, Sidney. Bit će nam prezabavno!” Millie mi kaže sa smiješkom od uha do uha.

34


Poglavlje 10.

Millie je odjenula svoju novu haljinu i cipele na petu. Ja nosim crnu suknju i bijelu košulju. Dosadno, znam, ali to je jedino što imam da je nalik odjeći za swing. Svilenkasta tkanina šuška mi oko bedara dok hodam. Klubu su dodijelili staru dvoranu za tjelesni. Kad kažem staru, onda mislim doslovno. Dvorana je sagrađena 1919. godine. Nema klimu, što je problematično za vrijeme vrućina. No, plesni je klub prilično nisko na popisu prioriteta, stoga su nam dodijelili najstariju zgradu na kampusu da se fino znojimo. Pročelje je od cigle, a iznutra prevladava miris pljesnivih čarapa. Millie gurne i otvori vrata, hodamo mračnim hodnicima i nađemo dvoranu. Puno je manja od nove. Uđemo i ugledamo Brenta. Millie mu potrči u zagrljaj. On je čvrsto primi i zavrti. Crvena joj se suknja zaleluja i Millie se smije. I ja se nasmijem. Čini se sretnom, a to i mene usrećuje. Unatoč svim svojim manama, Millie je dobra prijateljica. Krenem prema njima i Brent je spusti. Klub nije velik. Ima nas desetak. Na prvi pogled, u klubu prevladavaju cure koje se vole dotjerivati i plesati. Dečki su se pojavili reda radi u nadi da će im se posrećiti zato što su tako fini i poslušni. Dečki katkad mogu biti tako glupi. Ples, pogotovo ovakav ples, dobra je prilika za zbližavanje. Dečko može ispipati curu uzduž i poprijeko i to je uobičajeno. Ples je zahtjevan i intiman, prepun dodira, ubrzanih otkucaja srca i isprekidanog disanja. Dok tako razmišljam, osjetim da mi se ruka sva naježila. Pokušavam to ignorirati, razmišljam da me netko prima i da se želim naći u nečijem zagrljaju... a da to nije Peter. Tada stvari postanu zanimljive. Trevor, tamnokos, visok i mršav student, počne govoriti. Sjedim u prvome redu tribina da se ne moram penjati u suknji. Triput pljesne svojim velikim rukama i svi umuknu. „Kao što znate, napokon su nam odobrili plesni klub.” Netko oduševljeno vikne i Trevor nastavi. „Imamo odobrenje od nastavničkog osoblja, što je bilo teško dobiti. Swing je zastario ples i rijetki ga znaju, ne mogu vam ni reći koliko smo sreće imali.” Trevor skupi dlanove i izusti: „Dakle, zna li netko ovdje plesati swing, makar osnove? Možda netko tko poznaje korake, ništa previše komplicirano.” Dignem ruku, zajedno s još nekoliko ljudi, većinom djevojaka. Spustimo ruke, Trevor gleda uokolo i kimne svakome od nas. „Dobro. Odlično. Nadao sam se da će tako biti. Tako ćemo lakše početi, a to je uvijek najteži dio. Dok ne savladamo osnove, ne možemo krenuti sa složenijim koracima i ne možemo naučiti bacanja. Pretpostavljam da nitko nije toliko napredan?” Sramežljivo podignem ruku i mahnem prstima. Djeluje iznenađeno. „Jersey nam zna plesati?” „Pa, ne znam sama. Ne mogu se maknuti dalje od osnovnih koraka bez iskusnoga partnera.” Nervozno protrljam ruke u krilu. Svi me gledaju. Meškoljim se i onda začujem glas od kojeg mi srce poskoči. „A koliko ste iskusni, Colleli?” progovori Peter, prilazeći sa strane. Zinem u čudu. Pogledam prvo njega, pa onda Trevora, koji nas upozna. „Ovo je profesor Granz, naš sponzor. Vrlo je iskusan. Sjajno! Možda biste nam mogli pokazati ponešto?” Cijelo vrijeme buljim u Petera. Malo dođem sebi tek kad me Trevor zamoli da ustanem. Povlačim se i odmahujem glavom, govoreći: „U redu je. Večeras bismo trebali proći samo osnove.” Srce mi luđački udara, bacaka se poput ribe izvan vode. Ne mogu disati. Ne mogu plesati s Peterom. Mozak mi se pretvori u želatinu čim me dotakne. Vratit će mi se ona večer kada smo skoro završili zajedno. Ne mogu ja to. Peter skrene pogled s Trevora i promotri moju reakciju. 35


„Trebamo se držati osnova. Napredni pokreti pravi su izazov. Početnik bi ih teško savladao i ne želimo nikoga izdvajati. E, sad...” „Nisam ja početnik”, prekinem ga uvrijeđeno. Peter se okrene prema meni i shvatim da me izigrao. Konjina prokleta. „Biste li to dokazali?” pita me s cerekom. „Itekako.” Ustanem i poravnam suknju, on mi ide na živce. Ako taj umišljeni papak misli da pleše bolje od mene, onda neka se pazi. Peter pusti glazbu. Nešto novijeg datuma, ali svira veliki bend i to je swing. Priđemo jedno drugome i gledamo se netremice. Kao da ga izazivam da me primi. Peter namjesti ruke i krenemo. Uhvatili smo korak. Odmaknem se i krenem u suprotnom smjeru, pokušavam ga voditi, isprobavam koliko je dobar. Peter ne popušta. Vodi me preko ulaštenog parketa, trgne mi ručni zglob na mjesto svaki put kad se oduprem i pokrenem onako kako on ne želi. Peter me primi čvršće i onda me zavrti. Zavrtim se silnom brzinom i onda me zaustavi. Ruke su nam spojene. Pričeka trenutak i onda me snažno privuče k sebi. Nasmijem se i zavrtim natrag. Okej, nije bez veze. Onda prebaci u višu brzinu. Tijela su nam sve bliže dok se glazba usporava. Igra se mojim tijelom, klizi niz mene svojim rukama, a onda me polako nagne dok mi duga kosa ne pomete pod. Ritam se ubrza i Peter me iznenadi. Smiješim se. Ne mogu si pomoći. Usklađenim korakom vrtimo se po prostoriji. Studenti navijaju i zvižde. Ovo su došli naučiti. Peter me opet zavrti i čvrsto uhvati. Njegova snažna ruka našla se preko mojih prsa i čvrsto me privio uza se. Čujem kako mi šapće u uho: „Mogu li te baciti?” Kimnem bez oklijevanja. Pusti me i zavrtim se. „Hajde”, kažem bez daha. Srce mi lupa i lupa, a osmijeh mi se ne skida s lica. Pjesma samo što nije završila i pitam se što će izvesti. Kad pomakne ruku, samo ga pratim i znam. Peter me poljulja i vrati natrag. Kad se vratim natrag, rukama mi obujmi struk. Primim se za njegova snažna ramena i osjetim zamah. Peter me vodi. Nogama se ritnem unatrag. Suknja mi se podigne. Peter me čvrsto drži i spustim se. Nogama ga obujmim oko struka. Glazba prestaje i završimo u tom položaju - oči u oči, uspuhani. Tanak znoj prekrio mi je tijelo. Odjednom sam svjesna da me drži za bedra. Tako smo bili prije nekoliko dana, tik prije nego što me odbacio. Peteru kao da je sinula ista misao, pa me spusti na pod. Makne ruke s mene i okrene se ostalima. „Počnite s osnovama. Bez bacanja. Niste još potpisali odricanje od odgovornosti”, kaže zadihano. Gledam ga dok hoda preko dvorane do spremnika s vodom. Okrenem se i zapitam koliko je to loše izgledalo. Svima je moralo biti jasno koliko ga očajnički želim. Nisam to mogla sakriti, ne kad se onako privio uz mene. Sjednem na tribinu i pokraj mene sjedne Millie, umire od uzbuđenja. „To je bilo genijalno! Čovječe, bila si ono”, pokaže rukom, „a on je bio skroz... O MOJ BOŽE! Tako kul! Sve bih dala da mogu tako plesati. Zašto nisam znala da možeš tako plesati?” pita me, a oči samo što joj nisu iskočile iz glave. „Hm, pa jesi. Dovukla si me ovamo jer volim plesati swing.” „Aha, znači večeras si nevoljko sudjelovala?” Peter se pojavi pokraj mene. Pruži mi bocu vode. Uzmem je, otvorim i popijem. Millie odgovara umjesto mene: „Ja sam je dovukla ovamo. Za njezino dobro. Postat će stara usidjelica ako uskoro ne pronađe nekoga tko će sliniti za njom.” Peter ne kaže ništa. Promatra me, ali ne uzvraćam mu pogled. Millie previše priča. Trevor je preuzeo sat i Millie odskakuće s Brentom naučiti osnovni korak. Gaze jedno po drugom, i to dosta. Svaki put kad se to dogodi, Millie stane i nasmije se. „Usidjelice stara, ne bih nikada pogodio da plešeš swing.”

36


„Pa, znaš... nemoj suditi knjigu po koricama i tako to.” Ne gledam u njega. Pijem vodu i gledam kako se početnici udaraju pokušavajući naučiti korake. Podignem bradu, pokazujem na plesne parove. „Ovaj bi klub trebao dijeliti štitnike za potkoljenice.” „Da, naravno”, Peter se nasmije. „Nisu nam dali ni novce za vodu, a morao sam se stvarno izboriti da nam dodijele ovu zgradu. Kao što vidiš, čim dođe travanj, znojit ćemo se kao životinje.” Grašak znoja slijeva mi se niz vrat među grudi. Već se znojim previše. Travanj će biti totalna koma. „Možda da odemo u neku od učionica? Nema toliko klinaca u klubu.” „Trevor misli da će uskoro navaliti.” „Ma nemoj?” „Da, rekao je da postoji veliki interes, ali na početku se rijetki pojave. Ljudi obično oklijevaju na početku, ali kad se ustali, rado dođu s nekim zaplesati.” Jedva razumijem što govori. Zbogom pameti. K vragu, tako lijepo miriše, čak i kad se kupa u znoju. Pravim se kao da me nije briga, ali to nije istina. Sve što kaže privlači me. Nije u pitanju samo izgled, cijeli je neodoljiv. Zašto još i zna plesati? I to dobro. Uživala sam u svakome trenutku. Uz dovoljno vježbe, kladim se da bismo mogli izvesti i neke složenije pokrete i tada bih također uživala u svakome trenutku. Kako jadno. Zatreskala sam se u profesora. „Da, valjda će biti tako. Idem se podružiti s ostalima”, kimnem i ustanem, silno se trudeći da mu ne dam do znanja koliko snažno utječe na mene. Dok se udaljavam, Peter me pozove. „Sidney.” Osmijeh mu izblijedi, ali oči mu još uvijek iskre. Gledam ga, čekajući da nešto kaže, ali samo odmahne glavom i skrene pogled. „Nema veze.” Voljela bih znati što je želio reći, ali ne pitam ništa. Nije me briga. Nije me briga. Nije me briga. Ako to ponovim dovoljno puta, možda me neće biti briga za Petera Granza.

37


Poglavlje 11.

Millie se okreće po hodniku dok se vraćamo natrag u svoju sobu. Vrti se ispruženih ruku, zabacila je glavu unatrag i smije se. Kosa joj leti oko glave. Izvan sebe je od sreće. „To je bilo tako zabavno!” Millie se zabije u djevojku u prolazu i skoro je sruši. Ispusti neki čudan zvuk, primiri i sebe i djevojku te se ispriča. Trudim se da se ne smijem. Djevojka odjuri dalje, vidno uzrujana. Kasno je. „A ti!” nastavi Millie, pokušava me sustići, nisam se zaustavila tijekom zasjede. „Pojma nisam imala da znaš tako dobro plesati! Nisi mi to rekla.” „Pa, nije baš tako.” „Nemoj ti meni. Sva si tobože čista i čestita, a onda se raspametiš i plešeš kao manijak.” „O čemu ti to? Kako to misliš kao manijak?” stanem i upitam. Millie pretrese ramena u imitaciji plesnog pokreta i kaže: „Izazovno, cijela si se polijepila po zgodnom profesoru.” Histerično se nasmije ne znajući da sam umalo spavala s njim. Zakolutam očima i nastavim hodati. Zađemo za ugao i izvadim ključ. „Nisam.” Otključam vrata, uđemo u sobu i bacim stvari na krevet. Ne znam zašto se bunim. Peter je zgodan, ples mi mami osmijeh na lice kad se malo zamislim, što znači da bi bilo najbolje da uopće ne mislim o tome. Prokleta Millie i njezina zapažanja. „Zajahala si tog tipa. Obujmila si ga bedrima oko struka.” Odlazi do svoga kreveta ne obraćajući pozornost na mene. „Ne možeš mi reći da to nije bilo seksi jer to je bilo preseksi. Uostalom, izgleda da je uživao.” Bacim jastuk prema njoj koji je pogodi u glavu. Okrene se prema meni. „Pa kad jest!” potvrdi i baci mi jastuk natrag. Jastuk pogodi zid, odbije se i bubne me u glavu usput obonvši sliku na noćnom ormariću. Posegnem da ću je uhvatiti prije nego što padne na pod. Vratim je natrag i kažem: „Nemoguća si. Sljedeći put jednostavno neću doći.” „Znaš da hoćeš. Mislim da ćete nam pokazati ono bacanje, i to usporeno”, namigne otvorenih usta. Sva je u aluzijama. Glupa Millie. Na rubu sam smijeha jer još uvijek nije zatvorila usta, nastavlja mi namigivati i čeka da prasnem u smijeh. Prekrižim ruke. „Samo dajte. Mene neće biti.” „Aha, malo sutra. Znaš da me nećeš ostaviti na cjedilu.” Millie se premjesti i sjedne na koljena. Čudno me pogleda. „Što je?” Lice joj se nabralo. Čvrsto je zagrlila jastuk i ozbiljno me promatra. „Nikad me nisi ostavila na cjedilu. Mislim, uvijek mi udovoljavaš.” Čupka krajičak jastuka ne podižući pogled. Nešto nije u redu. Nije me pohvalila. Nije to u stilu „joj, Sidney, ti si najbolja frendica koju sam imala”! Kao da je zabrinuta ili tako nešto. Brinem se. Nemam pojma kamo vodi ovaj razgovor. „I?” „I, imam pitanje za tebe.” Duboko udahne i krene. „Zašto si pristala da ti dogovorim spoj ako ne namjeravaš hodati ni s jednim tipom? Mislim, cimerice smo od prve godine faksa i niti jednom se nisi ni s kim spetljala, ali uvijek pristaneš na spoj kad te ja to zamolim”, kaže mi glasom koji je odveć ozbiljan. 38


Grlo mi se stegnulo od brige, jedva gutam. Usta su mi suha. Pitam se zna li što se dogodilo. Moj bivši nije toliko glup da objavi na Facebooku što mi je učinio, ali postoje slike. Slike koje ne izgledaju dobro. Osjećam kako me promatra. Ne mogu je pogledati u oči. „Sidney, jesi li ti zaljubljena u mene?” „Molim?” pitam je u šoku. Millie se napola ceri. Jednu je obrvu podignula, dok se drugom mršti. Pogleda me ravno u oči i kaže: „Mislim, ako ti se sviđaju cure, to je okej. Mislim, meni se ne sviđaju - mislim, ti si mi okej - ali ne na taj način. Hoću reći...” Imam osjećaj kao da će mi oči iskočiti iz glave. Trkelja. O, moj Bože, nisam imala pojma da će ovo izvaliti. Vilica mi se objesila. Slušam je dok brblja bez veze i onda konačno odgovorim: „Nisam lezbijka.” „Ali bilo bi u redu da jesi”. Millie spremno odgovara. „Ali nisam!” Millie stisne usne i malo razmisli. Kao da joj nisam jasna. Dovraga, zar sam toliko poremećena da joj nije jasno kako mi se sviđaju dečki? „Dobro, u čemu je onda stvar? Roditelji su te poslali ovdje s pojasom nevinosti ili što? Ne ideš na spojeve, osim ako te ja ne odvučem - budimo realni, jedino što je bilo približno seksu otkad te poznam bilo je danas kad si zajahala onog profesora.” „Ovaj je razgovor prešao svaku granicu i prije nego što je uopće počeo”, kažem zajapureno. Ustanem i nervozno se nasmiješim. Odem do ormara i počnem kopati, tražim svoju pidžamu. „Ozbiljno ti kažem, Sidney. Kao da misliš da ne bi trebala biti sretna, nemam pojma. Nosiš golem teret na svojim leđima. Prvo sam mislila da je to zato što si iz New Jerseyja i da svi koji su otamo uvijek izgledaju nadrkano, ali to nije to. Večeras si zablistala. Pretvorila si se u neku drugu osobu dok si plesala, nikada te nisam vidjela takvu. Kao da postoji još jedna Sidney koja čami negdje zaključana.” Blenem u nju. Ne razgovaram o ovakvim stvarima. Ne volim o tome pričati. Zadnji put kad sam to s nekim podijelila, sve je krenulo po zlu. Dio mene želi joj reći. Htjela bih znati hoće li me okriviti za sve, a to ne bih mogla podnijeti. Ne opet. „Jednostavno volim plesati. Jedino tada nisam namrgođena”, odmahnem glavom i skrenem pogled. „Reći ćeš mi što te muči jednoga dana. Kada se to dogodi, bit ću ti prava prijateljica. I ti si meni bila dobra prijateljica. Zaslužila si osobu od povjerenja”, kaže i tužno se osmjehne. Ne mogu. Riječi su mi zapele u grlu. Medvjed je iza mene, ali nema veze - ne mogu to izgovoriti. Ne mogu joj reći što mi se dogodilo, što mi je učinio. Dugo šutimo. Ne mičemo se. Millie konačno skrene pogled na krevet i kaže: „Mislim daje on taj.” „Tko, Brent?” teško pratim, naglo je promijenila temu. „Aha. Odlično se slažemo. Stvarno ga volim.” „Jeste li to rekli jedno drugome?” „Ne još, malo je falilo da mu ne kažem večeras. Razmišljam o tome. Teško je to, znaš. Onaj tko to prvi kaže, njemu to stvarno teško pada. Što ako mi ne uzvrati?” „Uzvratit će ti”, odlučno odgovaram. Nasmijem se, kao da sam je uspjela utješiti. „Kako znaš?” „Jasno je kao dan. Lik te obožava, nema veze što to još nije rekao naglas.” Nasmije se od uha do uha i nasloni na jastuke. Presvučem se u pidžamu i primim knjiga da prođem barem dio gradiva. No misli su mi negdje drugdje. Pitam se koliko će dugo trebati Millie da dokuči što mi se dogodilo. Možda bi bilo bolje da joj jednostavno kažem. Očito neću moći ništa pročitati. Ugasim svjetlo i odem u krevet.

39


Sklopim oči i predahnem. Umjesto noćne more koja me vječno progoni, dočeka me Peterov blagi osmijeh. Dok tonem u san, zamišljam kako plešemo dok me vode njegove snažne ruke.

40


Poglavlje 12.

Nakon nekoliko tjedana prolaze zadnji tragovi zime. Došlo je proljeće. Drveće je prolistalo i cvijeće je posvuda. Kampus je prepun jarkih, predivnih boja. Čini se kao da svi još više zaljubljeni. Parovi bauljaju uokolo kao da su sami na svijetu. Radni odnos s Peterom poboljšao se i postao manje neugodan. Teško mi je to priznati, ali sviđa mi se. Dobar je nastavnik i većinu vremena vrlo opušten. To je dobra kombinacija kad sam već ja stalno napeta kao puška. Njegova me prisutnost umiruje. Nisam stalno na rubu. Pitam se primjećuje li on takve stvari. Ponekad mi se čini da ne primjećuje, ali mislim da je to samo varka. Približava se vrijeme večere. Idem na večernje predavanje, ali prvo moram provjeriti poštu. Sretnem nekoliko poznatih ljudi i mahnem im u prolazu na putu do poštanskog sandučića. Otvorim ga i izvadim poštu. Zalupim sandučić i odem do stola da bih razvrstala poštu i bacila reklame. Dusty me ugleda. Priđe mi i stane za suprotni stol. „Hej, Sidney.” Nismo razgovarali od onog grozomornog spoja, a to je bio priličan pothvat s obzirom na to da zajedno slušamo jedno predavanje. „Hej.” „Želio bih se ispričati. Zeznuo sam stvar kad smo se upoznali. Trebao sam...” Uopće mi nije do razgovora o tome. Odmahnem dajući mu da znanja da se ne mora ispričati. „Ne, ja sam kriva. Ja...” „Nisi ti kriva. Daj, dopusti. Već neko vrijeme želim ti ovo reći. Ponašao sam se kao kreten. Nisam trebao ništa pretpostaviti, a jesam. Žao mi je, Sidney.” Sve što Dusty govori zvuči mi poznato. Čula sam to već iz tuđih usta, od nekoga tko je bio isto tako slatkorječiv. Izgled vara. Pogledam ga i kimnem. „Okej, nema problema. Kao da se nije dogodilo.” To i nije istina. No, kad me već toliko prati pokušavajući se ispričati, to je jedino što mogu reći. „Može”, složi se sa smiješkom. „Ideš na predavanje?” Kimnem. „I ja. Idemo zajedno?” Sjajno. „Hm, može.” Čekam da Dusty provjeri svoju poštu i pregledavam svoja pisma. Bacim hrpu reklama i smrznem se kad ugledam zadnju omotnicu. Znam taj rukopis. Gledam netremice. Od šoka se skoro skljokam na pod. Pronašao me. „Idemo?” pita me Dusty. Gurnem pismo u knjigu i kimnem. Dok hodamo do učionice, izustim tu i tamo pokoju riječ. Dusty priča i ja ga slušam, ili barem pokušavam..., ali to pismo. O, moj Bože. Prošle su četiri godine. Zašto bi mi slao pismo? I to sada? Uznemirena sam i toliko napeta da uopće ne primjećujem da smo već u učionici i da Peter razgovara sa mnom. Peter mi stavi ruku na rame i poskočim. Peter ustukne i makne ruku, kao da se predaje. „Polako. Jeste li dobro?” upita me zabrinuto. Studenti nas promatraju. Sve oči uprte su u mene. Ima previše ljudi. Sjetim se svog umjetnog smiješka i nasadim ga na lice. Kimnem i smijem se tome kako sam smotana. Dusty se također smije, ali Peter ne pada na tu foru. Poslije će me pitati što je bilo, kada svi otiđu. Kao da sam obukla dolčevitu satkanu od trnja. Ne mogu gutati. Ne mogu disati. Čim primim knjigu, znam da je unutra pismo, žari me po ruci. Ne smijem ga pročitati. Ne smijem. Što ako je nešto važno? Što ako...? Nemoj ga pročitati. Nije toga vrijedno.

41


Raspravljam sama sa sobom. Buljim u prazno. Predavanje se nastavlja, ali ja ništa ne primjećujem. Studenti razgovaraju. Netko se nasmije. Čujem glas neke djevojke, ali nemam pojma što je rekla ni što joj je Peter odgovorio. Pismo me u potpunosti obuzelo. Čvrsto sam stisnula stranice knjige. Prsti mi se trzaju. Na pola predavanja Peter me prozove. Ne čujem ga. Samo blijedo zurim u pod. Shvatim da stoji ravno ispred mene tek kad ugledam njegove cipele. „Oprostite, što ste rekli?” Nasmiješi se i pokaže na moju knjigu, otvorila sam je na pogrešnoj stranici. Peter me pogleda, ali ništa ne kaže. „Govorili smo o pjesmama. Dusty tvrdi da je to osjećajno smeće za zavođenje žena, da nema tog tipa koji bi napisao pjesmu ničim izazvan.” „Ničim izazvan?” trepnem u čudu. Dusty sjedi dva reda iza mene. „Profesor je pristojan. Rekao sam da tip ne bi napisao pjesmu samo tako. U ovom slučaju, pjesnik ju je želio povaliti.” „Vrlo rječito”, kaže Peter i odmahne glavom. Prekriži ruke i spusti pogled na mene. „Što vi mislite, Sidney?” „Ne mislim to”, složim facu i pogledam Dustyja. Vratim se Peteru. „Pjesma je izraz osjećaja. Jezik je zgusnut. U svojoj biti...” Smrači mi se pred očima. Pisala sam pjesme nekoć. Živo se sjećam što se dogodilo kad sam posljednji put napisala pjesmu. Gušim se. Osjećam njegove ruke. Primirim se i ne obazirem na hladan znoj koji mi je oblio leđa. Nakašljem se i nastavim: „U svojoj biti, poezija je čista - čista emocija, čista želja, čisti ushit, čist...” Dusty me prekine. „Znači, pjesma ne može biti puna laži? Što ako te tip samo želi povaliti? Što ako je samo lak na riječima? Stvarno misliš da svi ti prastari pjesnici nisu tražili seks? Daj, Sidney, dobro znaš da nije tako.” Njegove riječi odzvanjaju mi u glavi, bude davno zakopane uspomene. Primim se za glavu i provalim: „Daj, molim te. Nije svaki tip đubre, Dusty. Zašto je tako nemoguće povjerovati da su neke pjesme katarzične i nemaju nikakve veze sa ženskim gaćama?” Opet mi nešto odgovori. Par se dečki cereka. Sklopim oči, ali vrti mi se u glavi. Dustyjeve riječi zvone mi u glavi, sve glasnije i glasnije. Dobro, što mi je? To je samo pismo. Dusty se opet ponaša kao kreten. Nitko mi neće nauditi, ali osjećam se ugroženo. Uspijem nekako otjerati paniku i čujem Dustyja kako govori: „... tako je bilo prije, a tako je i sada. Dečki ne pišu pjesme iz vlastitoga gušta. Pišu pjesme da bi nešto povalili. Kad trebaju odušak, onda zabriju na agresivu.” Iz nekog razloga, ovaj razgovor sve vadi natrag na površinu. Nisam se ni snašla, a već sam zadihana, toliko se snažno držim za stol da su mi prsti pobijeljeli. Peter me gleda. Ne mrda se s mjesta. Nije ušutkao Dustyja. Zagledala sam se u Peterove cipele i pokušavam duboko disati. Spopast će me napad panike i odlijepit ću usred predavanja. Srce mi prebrzo kuca. Kapljica znoja kapne mi pokraj uha i klizne niz vilicu. Peter konačno prekine razgovor. „Dakle, svi ovdje prisutni muškarci dijele ovo mišljenje?” čujem komešanje, ali ne podignem pogled. „Dobro. Do kraja predavanja, molim vas da odete u knjižnicu i napišete pjesmu. Ne smije biti napisana za ženu, a mora izraziti osjećaje. Donesite mi svoje pjesme do kraja predavanja. Jasno?” Čujem žamor neodobravanja i stolice. Pokušavam se odgurnuti i ustati, ali jedva sam se pomaknula kad čujem Petera: „Sidney, moramo razgovarati. Molim te, ostani na mjestu.”

42


Peter otprati studente i odgovori na nekoliko pitanja govoreći im da se vrate u 9.20 s pjesmom. Ako se potrude, dobit će bodove. Ne, nije važno koliko je duga. Na spomen dužine, nekoliko se tipova zasmijulji. Peter im zada ne jednu, nego dvije pjesme. Čujem psovke i potom tišinu. Nema nikoga osim nas. U nekom sam trenutku naslonila glavu na stol i sklopila oči. „Sidney?” nježno će Peter. Otvorim oči i vidim da je kleknuo do moga stola. Oči su mu pune brige. Osjećam se kao da me zveknuo kamion. „Jesi dobro?” Uspravim se i kimnem. „Oprosti, ne znam što me...” Peter je zabrinut i savršeno me shvaća. Zna da mu lažem. Njegov tužan, nakrivljeni osmijeh dovoljan mi je pokazatelj. „Ne moraš mi ništa reći. Samo sam htio provjeriti jesi li u redu. Blijeda si. Sjedni još malo.” Peter ustane, ode po svoju torbu i izvadi čokoladicu. „Evo, pojedi nešto.” Uzmem čokoladicu i uspravim se još malo. Nadam se da ću se izvući s pričom o tome kako mi je pao šećer. „Imaš čokolade u aktovci?” „Možda. Da budem iskren, to mi je trebala biti večera”, nasmije se. „O”, vratim je natrag. Već sam je zagrizla. Peter me nježno primi za ruku i gurne je natrag. „Samo daj”, kaže mi, ne mičući ruke. Pogleda me i upita: „Što te uzrujalo? Kao da si nestala na trenutak.” Ne mogu ga pogledati. Tutnem čokoladicu u usta i zagrizem. Kao da jedem pijesak. Ne mogu o tome razmišljati. Pokušavam zatomiti prošlost, ali ne mogu uteći iz medvjeđeg zagrljaja. Zvijer se otela s uzice. Govorim. Ne znam zašto, ali kimnem. „Imaš pravo. Oprosti. Sjetila sam se nečega.” Peter mi stisne ruku. Podignem pogled i gledamo se oči u oči. Želudac mi se usplahirio. Peter udahne i tiho me pita: „Mogu li ti nekako pomoći?” Gledam u njegove plave oči. Stisne usne i borim se s osjećajima koje budi u meni. Ne smijem se tako osjećati. Ni sada niti ikada. Jedva primjetno odmahnem glavom. „Kad bih barem mogao”, kaže Peter uz tužan osmijeh. Ništa mu ne odgovaram. Ne mogu govoriti. Nemam glasa. Samo zurim u njegove plave oči. Kao da sam pustila da mi čamac za spašavanje otplovi na pučinu. Utapam se u moru boli. Posegnuo je da me spasi, ali ne mogu prihvatiti njegovu pomoć. Ne mogu mu reći što se dogodilo i on me ne može popraviti. Čak i Peter dobro zna da se prošlost ne može promijeniti. Djevojka mu pride s leđa. Skoro je nisam primijetila. „Profesore Granz?” Peter se prene i okrene. Djevojka ne misli da je nešto čudno, no Peter je uznemiren. To mi je jasno. Ramena su mu napeta, gurnuo je ruke u džepove. Studentica drži knjigu pred sobom i raspituje se o jampskom pentametru i rimama. Odgovara joj da joj to nije potrebno da napiše pjesmu. Djevojci samo što nije eksplodirala glava. Skoro sam dovršila čokoladicu. Pojedem do kraja i krenem ustati. Peter uperi u mene prstom i kaže: „Ne možete još nikamo. Sjednite. Dovršite ovdje zadatak.” „Dobro sam”, protivim se, ali glas mi je onemoćao. Djevojka me zabrinuto pogleda: „Kao da imaš temperaturu. Hoćeš aspirin ili tako nešto? Imam ga u torbici.” „Ne, hvala, dobro sam.” Neće meni pomoći nikakav aspirin. Djevojka kimne i zaputi se prema vratima. S dovratka mi kaže: „Bolje bi bilo da ga poslušaš ili ćeš završiti u studentskoj ambulanti. Već sam bila tamo i stvarno je koma. Ležajevi su užasno neudobni”, kaže, a potom se okrene i otiđe. Kimnem potvrdno. 43


„Stvarno sam dobro”, kažem Peteru. „Loše lažeš. Sjedni ovdje i napiši pjesmu. Neću ti smetati.” Htjela bih mu reći da mi uvijek smeta. Htjela bih mu reći da me strašno ometa, ali ništa od toga. Zakolutam očima i izvadim list papira. Pišem bez razmišljanja. Tek kada završim, shvatim što sam napisala. Buljim u papir kao blesava. „Već si gotova?” „Ne, napisat ću ponovo”, nasmijem se. Zgužvam papir i bacim ga prema košu za smeće. Papirnata loptica poleti, udari o rub koša i završi na podu. Peter i ja istovremeno skočimo sa stolice. Oboje potrčimo do papira, ali Peter je brži. „Sigurno je u redu. Ne mora biti savršena. Samo treba..” govori i ravna papir. Želudac mi se prevrće i ledeni znoj oblijeva mi leđa. Glupa sam. Tako samo glupa. Mogu se praviti kao da to nije ništa i možda je ne pročita. Ako mu se usprotivim i pokušam mu istrgnuti papir iz ruke, onda će znati koliko sam sjebana - znat će da to nije samo vježba iz kreativnog pisanja. Zašto sam to napisala? Smiješak s Peterova lica izblijedi kad ugleda što je napisano na papiru. Oči mu se ne miču. Ne izgleda kao da čita, ali znam da vidi. Peter polako podigne pogled. Primila sam se za nadlakticu i tako jako zarila nokte da ću uskoro prokrvariti. „ Sidney...” „Nisam...” otvorila sam usta, ali riječi ne izlaze. Poreci sve. Reci da to ništa ne znači. Reci to. Ali ne mogu. Ne mogu ga ni pogledati. Ništa ne govorim. Dršćem, ne trudim se ni pomaknuti. Kao da me studen cijelu progutala. Ukipila sam se. Zgrčio mi se svaki mišić u tijelu, ne mogu govoriti, ne mogu se pomaknuti. Ovo se nije trebalo dogoditi. Ne mogu se s ovim nositi. Peter me promatra svojim velikim, plavim očima. Ako me do sada nije čitao kao otvorenu knjigu, u ovom mu je trenutku sigurno sve jasno. Peter pogleda ponovo u papir. Jedva da ga drži, kao da bi ga mogao ugristi. „Nisam imao pojma...” „Stani”, kažem drhtavim glasom. Proklinjem svoje tijelo, proklinjem uspomene koje me stalno progone. „Nemoj, jednostavno nemoj. Nije to ništa.” Ne mogu ga pogledati. Pogled sam fiksirala na njegova prsa. Ako ga pogledam u oči, raspast ću se. „Ništa to ne znači. Samo riječi na komadiću papira.” Trudim se zvučati uvjerljivo, kao da stalno pišem intenzivne pjesme. Pravim se kao da nisam upravo izlila dušu na komad papira. Koji mi je kurac? Pretvaram se. Nabacim svoj lažni osmijeh i zabuljim se u njegove cipele. Pokušam podići pogled, ali uzalud, kao da mi je slon sjeo na glavu. „Ovo je nešto sasvim drugo”, Peter me pažljivo promatra. Prebrzo dišem, ali što se više trudim usporiti, samo mi je gore. „Kako ti to znaš?” konačno podignem pogled. Pogrešan potez. Izraz na njegovu licu, napaćeni pogled, kako je namjestio usne i kako me gleda - sve mu je jasno. Trzam prstima. „Ovo se ne događa. Ne želim razgovarati o tome s tobom. Ne moram te slušati dok se pretvaraš da ti je stalo do mene”, okrenem se da zgrabim knjige. Uzmem ih u naramak i zaputim se prema vratima. Taman pred vratima, čujem Petera kako govori: „Ne pretvaram se.” Gleda me u leđa. Kralježnica mi je ukočena i samo što nije puknula. Osjećam prevelik pritisak. Pucam, rasplinut ću se u svim smjerovima. Više nemam slabih točaka. Slabost me cijelu obuzela. „Nemoj to govoriti.” Peter mi priđe bliže. Čujem njegove korake. Polako korača prema meni. Glas mu malo zapne u grlu. „Nisam te želio povrijediti one večeri. Nisam bio sav svoj...” 44


„Nisam ni ja. U redu je.” „Ali nije.” Peter je tik iza mene. Neću se okrenuti. Nema veze, neka kaže što god hoće. Nije me briga. Nije me briga. Nije me briga. „Nisam znao. Nisam znao koliko si pametna. Nisam znao da se skrivaš iza britkoga jezika. Nisam znao zašto si se doselila ovamo i nisam imao pojma zašto si sjela za moj stol, ali bilo mi je drago što se to dogodilo. Stalno se vraćam na tu večer. Pitam se što se moglo dogoditi da nije zazvonio telefon. Pitam se kako bi bilo da te ponovo zagrlim. Razmišljam o stvarima o kojima ne bih smio. Sanjam ono što ne bih smio. Želim ono što ne bih smio i sve zato što mi je stalo do tebe.” Ispustim dah kao da me netko udario u trbuh. Držim se za vrata kako ne bih pala. Pogledam ga preko ramena. Peter govori istinu, vidim mu to u očima. Sva sam se naježila. Gledam ga u šoku, stojim kao ukopana i vrijeme prolazi. Peter potapša papir i kaže: „Molim te, reci mi da se ovo nije nedavno dogodilo. Reci mi da ja nemam ništa s tim.” Upijam ga pogledom kao da umirem od žeđi i jedino je on može utažiti. Zapanjeno šutim. Spustim ruku. Pokušavam udahnuti i naslonim se na vrata. Presnažno udarim i vrata se otvore. Počnem padati na leđa. Peter krene prema meni. Obujmi me oko struka i uspravi me. Vrata se zatvore. Ne pušta me. Pogledi su nam se sreli. Čvrsto se privio uz mene. „Nemoj mi govoriti da si dobro. Znam da nije tako... Ima nešto, znam da ima nešto.” Usne mi se trzaju kao da ću konačno sve priznati, zato čvrsto stisnem vilicu. Odmahnem glavom i pokušam se, otrgnuti iz njegova stiska. Peter ne popušta. „Dio je pjesme o tebi. Dio nije.” Dio je o Peteru, a dio je o njima. Previše sam svjesna vlastitoga tijela, uzdasi kao da su mi predugi, ali opet nisu dovoljni. Ne mogu disati. Nisam pričala o toj večeri. „Onaj dio na početku - ponovni početak, nježni poljupci, mladenačko hihotanje - taj je dio o meni?” Potvrdno kimnem. Mrzim samu sebe, ali kimnem. „Onaj dio poslije, o gladnim poljupcima, pohlepnim rukama, o uzimanju bez predaje...” teško diše dok to govori. „To je o silovanju. Sidney, ako te je neki tip povrijedio...” Prislonim se na njega i stavim mu glavu na prsa. Peteru srce snažno tuče. „Stare rane. Pisala sam bez razmišljanja, tako je ispalo”, duboko udahnem i odmaknem se. Peter me pusti. „Taj dio nema veze s tobom ni našom kavom.” Nekako se nasmiješim. Tako tužan osmijeh. Dugo mi pretražuje lice. Više se ne dodirujemo. Da barem nije tako. Peter mi pruži papir. „Nisam sve pročitao. Mislim da nije bilo namijenjeno meni. Nisam htio...” traži prave riječi. Uzmem papir i prekinem ga. „U redu je, sve je u redu.” Vidim da mi ne vjeruje. „Stvarno, u redu sam. Prebrodila sam to. Skoro. Mislim, većinu vremena. Danas me jednostavno izbacilo iz takta, to je sve.” „Zašto? Što se dogodilo?” Slegnem ramenima i sjetim se pisma koje sam zataknula u knjigu. „Sjećaš se kad sam ti rekla koliko su se moji razljutili kad sam otišla? E, pa to je istina, ali ima još”, podignem pogled, predomišljam se. Gleda me tako da je nemoguće da mu bilo što prešutim. Predugo sam šutjela. Počnem mu pričati svoju priču, a da nisam toga ni svjesna. „Otišla sam. Čim su mi odobrili stipendiju, spakirala sam se, sjela u auto i otišla. Nisam se nikada vratila. Ništa nisam rekla svojima. Nema me na Facebooku ni na Twitteru. Odabrala sam najgore moguće mjesto kako me sigurno ne bi pronašli. Napravila sam sve što sam mogla, osim što nisam promijenila ime. Mislila sam da je upalilo. Nitko me nije pronašao. Nitko me nije nazvao ili kontaktirao već četiri godine...” Pokažem mu omotnicu. „Sve do danas. Brat mi je poslao pismo,

45


našla sam ga prije predavanja”, previše sam rekla. Ne bih mu trebala ovo govoriti, ali ne mogu prestati. Nisam nikome ovo rekla. Nitko ne zna da sam silovana. Nitko ništa ne zna. Sram mi preplavi lice i skrenem pogled. Predam pismo Peteru i sjednem na stol. Noge mi se ljuljaju u zraku. Peter uzme pismo i pažljivo ga pogleda. „Što ćeš učiniti?” „Ne znam. Bacit ću ga. Promijeniti ime.” „Hoće li te povrijediti?” „Ne, nije tako bilo. O, Bože, ne...” promucam i protrljam lice. Pogledam ga, želim mu sve reći. Osjećam se sigurno uz njega, kao da mi nitko ništa ne može. „Nisam nikome rekla, osim svojoj obitelji. Poznavala sam ga, tipa koji me...” silovao. Ne mogu to izgovoriti. Udahnem zrak kao da ga nema dovoljno i odvratim pogled. „Bili smo cura i dečko. Nisam bila spremna na seks. Za razliku od njega. Uzeo je ono što je htio, rekao da će to ponoviti - da mi nitko ne bi vjerovao ako kažem što se dogodilo. Otišla sam do svoje mame kad se to prvi put dogodilo. Rekla sam joj. Ona je rekla tati. Nisu ništa poduzeli. Rekli su da je to bio samo izlazak, da sam možda krivo sve shvatila ili ga možda navela na krivi trag. I brat je saznao - to je bio njegov najbolji prijatelj - i tvrdio da njegov prijatelj nikada ne bi napravio takvo što. Mene su okrivili. Rekli su da sam si sama kriva. Bila sam maturantica. A to nije najbolesniji dio. On je bio drag mojim roditeljima. Htjeli su da ostanemo zajedno.” „Dakle, nije prestalo?” „Ne”, jedva šapnem. Sjećanja naviru. Metal sijevne kao da je uistinu pokraj mene. Priča je puno strašnija. Uhvatim se za grlo, tamo gdje mi ogrlica skriva ožiljak. Ne mogu mu ispričati taj dio. Ne želim to ponovo proživljavati. Potisnem zle misli. Glas mi je blag. Grčim ruke u krilu. „Nisam znala što bih. Nisam se mogla maknuti od njega. Nisam nikome drugome rekla. Roditelji mi nisu vjerovali, zašto bi mi onda vjerovali prijatelji? Promijenila sam fakultet, nisam nikome rekla. Našla sam ovo mjesto i dobila sve što mi treba. Pobjegla sam i nikada se nisam osvrnula.” Peter dugo šuti. „Imala si težak život i ja sam ti ga samo dodatno otežao. Oprosti.” „Nemaš se zašto ispričavati.” „Navlačio sam te kad smo se upoznali. Slagao sam neke kockice u glavi, ali pogrešno sam se postavio. Nisam te trebao zamoliti da odeš.” „I nisi.” „Skoro sam te izbacio iz stana naglavačke”, Peter uzdahne i prođe prstima kroz kosu. „Slušaj, nije isprika, ali znaj da nije bila stvar u tebi. Nešto se dogodilo prije godinu dana. Izgubio sam nekoga. Još je nisam prebolio. Pokušao sam krenuti dalje, ali nisam, ne mogu. To se dogodilo one večeri kad smo se upoznali. Tada ti nisam mogao to priznati. Nisam siguran da mogu i sada...” Spuznem sa stola i odem do Petera. Primim ga za ruku i kažem: „Onda nemoj.” Jasno čujem bol u njegovu glasu. „U meni imaš prijatelja, samo da znaš. Koga briga za pravila Sveučilišta.” „Stalo ti je do mene?” „Možda. Samo malo”, čvrsto ga držim za ruku i on se nasmije. Volim njegov osmijeh. „U stvari, to nije sasvim točno. Možda mi se sviđaš...” „Sviđam ti se?” Sad se smiješi od uha do uha i vide mu se rupice na obrazima. „Ne na taj način.” „Sama si rekla. Koga briga za sveučilišna pravila. Sviđam ti se, sviđam ti se”, Peterov je osmijeh zarazan da poludiš. „Nisam!” „Mislim da jesi.” „Koji si ti kreten.” „Kako god ti kažeš, ljepoto, ali znam da ti se sviđam”, Peter veselo odšeće do svoga stola. 46


„Stvarno si arogantan. Na temelju čega to zaključuješ? Možda sam samo prijateljski raspoložena.” „Aha, vrlo prijateljski raspoložena, iako bih te drugačije opisao dok si bila onako polugola u mome krilu”, razigrano kaže dok prebire po papirima. Razjapim usta u čudu. „A, baš dobro. Mislio sam da si sa svima tako prijateljski raspoložena. Sudeći po izrazu tvoga lica, ipak nije tako”, nastavi pomalo neodlučno. Drago mi je što me zadirkuje. Napokon o tome otvoreno razgovaramo. „Isprobavala sam nešto novo. Uživao si, barem je tako izgledalo”, obrazi su mi se zažarili i opet se smiješim. „Jesam”, namigne mi. „Debilu.” „Seksi.” „Kretenu.” „Ljepoto.” „A!” poviknem i lupim nogom o pod. „Ispad gnjeva? Stvarno, gospođice Colleli.” Peter nagne glavu i pogleda me, potom zapiše nešto na komadiću papira i pospremi planove rada u torbu. „Izluđuješ me.” „Laskanje ti neće pomoći.” Peter pokupi stvari i doda: „Idemo.” „Kamo?” Opuštena sam i sretna, kao da će mi se lice polomiti ako se nastavim ovoliko smješkati. Peter budi ono najbolje u meni. Već me i prije zadirkivao, ali golotinju nismo spominjali. Ne znam kako mu je to pošlo za rukom, ali Peter je otjerao moje strahove. Kao da se opet mogu nositi sa svim i zaista me zanima kamo je pošao. „Duguješ mi večeru i čašu vina. Ja vozim.” Peter se zaputi prema vratima. Htjela bih pristati, ali ne bih smjela. Peter se vragolasto nasmiješi. „A što je bilo s koga briga za pravila Sveučilišta? Jesi li samo pas koji laje, ali ne grize?” „Ugrist ću ja tebe”, promrmljam u bradu i zgrabim svoje stvari. „I trebala bi. Stvarno sam sladak, kao bombon.” „Vjerojatno si se premazao čokoladom.” „I to bi upalilo, ali nisam. Prirodno sam takav.” „Prirodno mi ideš na živce. Kao da si imao neku zadršku proteklih nekoliko tjedana?” „Jedva da si progovorila dvije riječi sa mnom otkako sam zamijenio Tadwicka. Mislio sam da ćeš me kastrirati otvaračem za pisma.” Zagrcnem se vlastitom slinom i gušim od smijeha: „Nisi sigurno to mislio!” Peter samo slegne ramenima i pokaže prema vratima. „A studenti?” „Ostavio sam im upute na stolu. Vratit ću se po pjesme.” „A Sveučilište? Stvarno ne bih htjela da izgubiš posao.” „Neću. Mogu večerati sa svojim studentima, to nije zabranjeno. Moram ti reći što se dogodilo one večeri. Toliko ti dugujem.” Ništa mi ne duguje, ali želim čuti njegovu priču. Želim znati što ga je povrijedilo. Želim znati kakav muškarac odbije djevojku koja mu već leži u krilu. Peter ima neku mračnu stranu koja vreba ispod površine. Možda se zato tako dobro slažemo. Možda mu je život jednako sjeban kao i moj. Polako kimnem i pođem za njim.

47


Poglavlje 13.

Vraćamo se u onaj isti restoran u kojem smo se upoznali. Večeras je uglavnom prazan. Radni je dan i kasno je pa nema gotovo nikoga. Konobar nas odvede do stola na dnu prostorije, pokraj kamina. Sa svoga mjesta ne vidim ostatak prostorije. To mi pomaže da se malo opustim. Millie bi me ubila da zna gdje sam. Peter sjedne i naručimo piće. „Što se tiče one večeri kad smo se upoznali...” kaže nakon što otpije gutljaj jantarne tekućine. Usred sam svoga gutljaja dok on govori. Odmahnem glavom i gucnem. „Peter, ne moraš. Stvarno. Nisam zato ovdje.” Nije mi do pretresanja po toj večeri. „Zašto si onda ovdje?” Peter me ozbiljno priupita, kao da ne zna. „Zato što sam gladna... možda zato što mi se sviđaš. Mislila sam da smo sve to već prošli?” nasmijem se u nadi da ću se opustiti. Peter me promatra dok primičem čašu ustima. „Divna si.” „Znam, je l’ da?” nacerim se. „Znam držati čašu za vino. Bravo ja!” Držim čašu za nožicu i vrtim je između palca i ostalih prstiju. Tekućina se vrtloži, ali ne prelijeva. Peter mi se nasmiješi. Kutovi očiju mu se naboraju, dobro se zabavlja. „Nisam na to mislio, ali tvojoj tehnici držanja vinske čaše ne mogu naći zamjerku.” Nasmijem se. Ne znam točno što je to, ali Peter ima nešto, nekako sam opuštena u njegovu društvu. Kao da ga oduvijek znam, kao da bih mu mogla reći bilo što i on bi to razumio. Potpuno besmisleno. Konobar donese naše salate, posluži nas i ode. Hrana izgleda odlično. „Zadnji put ovdje nisam ni stigla jesti. Napravila sam scenu i napala konobara”, kažem dok uzimam vilicu. „Ma daj”, Peter je naboo list salate i zastao. „Da. Dečko je imao zaigrane ručice. Trpjela sam ga jedno vrijeme, ali sam na kraju pukla. Poskočila sam iz separea kao da je požar u restoranu. Sudarila sam se onim ondje tipom”, pokažem na istog konobara koji stoji za šankom. „Pladanj mu se strovalio kao u usporenom filmu. Sigurna sam da mi je pljunuo u hranu.” „Zašto bi trpjela nečije dodire?” Slegnem ramenima i nabodem još jedan list salate: „Zato što želim biti normalna. Ako nisi primijetio, malo sam sjebana.” „Zapravo, primijetio sam da nisi normalna. Kao prvo, imaš nenormalno velike oči. Previše se sjaje. A te tvoje usne - možemo reći da su očito defektne”, Peter se iskesi i podigne vilicu. „Zašuti”, nasmijem se i odmahnem glavom. „Normalno je precijenjeno. Što je normalno? Neka budala za muža, dva i pol klinca i kuća sa psom? Stvarno to želiš? Mislim, jedan od tih klinaca će stvarno čudno izgledati, onako sav na pola. Tko bi želio pola klinca?” Nasmiješim se, ali ne potraje dugo. Razgovaram s Peterom kao da ga poznajem, kao da ga oduvijek znam. Ne brinem se što će misliti. Zaslužio je moje poštovanje i dobar dio moga povjerenja dok smo razgovarali u učionici. Nije me osuđivao. Nije me okrivio. Još nisam imala takvoga prijatelja, barem ne muškog. Kad sam u društvu tipova, uglavnom šutim. Ne želim da me upoznaju ili da saznaju što se dogodilo. Peter mi je nekako pomogao, a osjećaji koji su me toliko sputavali nestali su. Ne znam kako mu to uspijeva. 48


„Ne znam više ni sama što bih htjela. Prije nije bilo tako. Ali nisam to mislila pod normalno. Otkako se ono dogodilo”, progutam i napravim predugu stanku. „Recimo samo da imam problema. Ne mogu se ni s kim zbližiti. Nekako sam mislila da će stvari biti bolje ako se prisilim.” Ne mogu ga pogledati. Pokušala sam se prisiliti na seks one večeri kad smo se upoznali. On je zgodan i sve, ali nisam se uživjela. Peter se namršti, nije mu jasno. „Mislila si da ako spavaš s nekim tko ti se i ne sviđa previše, da ćeš tako preboljeti ono što ti se dogodilo?” „Pa, kad tako kažeš, onda glupo zvuči.” „I jest glupo.” „Opa, stvarno si izravan.” „Ponekad je izravnost najbolje rješenje. I, da čujem, nakon što te taj tip obeščasti, što onda? Pustiš ga da to ponovi?” Zagledam se u njega. Dobro pitanje, premda se zbog njega meškoljim. Predugo buljim u svoju salatu, ali znam da me Peter promatra. Njegov je pogled tako intenzivan. Pustim ga. Peter se vrati svome jelu. „Ne znam. Mislila sam da će mi pomoći da izbrišem ono što se dogodilo. Znaš, da ću tako potisnuti loše uspomene. Nisam bila ni s kim nakon njega. Mislila sam da će upaliti.” Peter prestane jesti. Raširio je oči. Čudno me gleda. Tiho mi se obrati: „I to si radila sa mnom?” Ne odgovorim ništa. Peter se nasmije i odmahne glavom. Odgurne salatu i nasloni se. „Okej, bit ću iskren.” Usne su mu stisnute. Nervozno puhne i spusti ruke na stol. Kucka kažiprstom po stolu. „I ja sam radio isto što i ti.” „Da, baš.” „Nisam baš uravnotežen”, prepredeno se nasmiješi. „To ti je netko rekao?” „Pa, da, svi. Mama, tata, sestra, rođaci i drugi koji me poznaju. Prihvatio sam ovaj posao i pokupio se. Misle da ću se raspasti, osobito nakon onoga što se dogodilo.” Peter otpije ostatak vina naiskap i odloži čašu. Pogled mu je odlutao, kao da se pogubio u uspomenama. „Bili smo - Gina i ja - u New Yorku, oko Božića. Otišli smo do Radio Cityja i onda na večeru. Bilo je kasno. Ona je htjela da odemo spavati, ali ja sam želio otići do Rockefellerova centra. Želio sam kleknuti i zaprositi je ispred onog golemog božićnog drvca.” Nasmiješi se. Srce će mi skoro puknuti. Znam taj osmijeh. To je prokleto sjećanje, uspomena na trenutak koji je trebao biti sretan, ali nije tako ispao. Znam koliko je bolna njegova priča, znam da mu je teško govoriti. Nakašlje se i nastavi: „Nagovorio sam je. Bio sam tako uzbuđen, jedva sam čekao zaprositi je. Nisam se htio vratiti sljedeći dan. Htio sam da to bude navečer, pokraj upaljenog drvca. Gina je voljela Božić. Znao sam da će joj to biti lijepo. Kad smo stigli, bilo je pusto. Bilo je kasno navečer. Dok se Gina divila boru, izvadio sam prsten. Bilo je ljudi s druge strane bora, ali nisu nas mogli vidjeti. Kleknuo sam i pokazao prsten.” Teško diše. Čelo mu je naborano. Ovo ga sjećanje proganja i toliko je živo kao da se i sada događa. Voljela bih da prestane. Čini mi se da će ga priča rastrgati. Želim ga primiti za ruku, ali ukipila sam se. Peter nastavi uz nakrivljeni smiješak: „Bolje ti ovo ide nego meni. Prošla je godina dana i još ne mogu dovršiti priču.” Uhvatim ga za ruku. „Peter... Neki stvarno prezgodan lik udijelio mi je odličan savjet - nemoj se požurivati ako nisi spremna.” Teško se nasmije, prsa mu podrhtavaju. Spusti pogled na moju ruku. „Čujem daje taj tip kreten.” „Dobro si čuo, pravi je kreten, jako je drag i obziran. Najbolji kreten koji postoji, zapravo”, blago se smješkam. „Ah, laskanje ti je promašeno.” 49


„Nije laskanje ako je istina. Dobar si čovjek. Daj si vremena. Nisu svi isti. Viđamo svoje rane svatko na svoj način i u svoje vrijeme.” „Reci to mojoj obitelji.” „Baš me briga za njih. Ne razumiju oni to - što god to bilo. Ali ti znaš. Razumiješ što se dogodilo i kako te povrijedilo. Razgovaraj o tome kad budeš spreman. Kreni dalje kad budeš spreman.” Popijem vino do kraja i odložim čašu. „Lakše je dijeliti savjete nego ih primati, ha?” Peter pretražuje moje lice i ponovo se zaustavi na našim spojenim rukama. Još uvijek ga držim za ruku. „I?” „Žao mi je”, kažem i pokušam povući ruku, ali Peter ne popušta. „Meni nije”, Peter kaže i primakne moju ruku svojim usnama te utisne nježan poljubac. Zadrhtim. Podigne pogled i nasmiješi se. „Zapeli smo na pola puta, znaš. Nismo prijatelji, ali ne možemo dalje.” „Znam”, odmaknem ruku. „Nije ni to loše. Već dugo nisam tako daleko dogurala.” Ne pokušavam odvesti u krevet nekog tipa kojeg ne poznajem. Nisam izašla s nekim bez veze i ne radim ništa što ne bih htjela. Osjećam se savršeno, neiskvareno. Kao da bih mogla preživjeti i sačuvati hladnu glavu. Puna sam nade i zaista se smijem, nikakvi lažni osmijesi. Prvi put nakon dugo vremena, mislim da ću biti u redu.

50


Poglavlje 14.

Nakon par dana za ručkom zgrabim salatu, pečenu piletinu i sjednem pokraj Tije. Millie još nije došla. „Hej. Kako su tvoji čelični trbušnjaci?” „Špekasto. Sinoć sam ponovo pokušala vježbati uz onu snimku. Danas me ne bole toliko, ali je i dalje koma”, kaže dok prebire po tanjuru s voćem i sirom. „Ma, zajebi. Umirem od gladi, a piletina baš dobro izgleda. Odmah se vraćam.” Tia složi bolno lice dok ustaje. Rukom se primi za trbuh i otetura po svoju piletinu. Nakratko sam sama. Čujem ga prije nego što ga ugledam. „Zdravo, mala,” kaže Dusty i sjedne pokraj mene. „Nešto sam čuo i htio sam to s tobom podijeliti.” Pitam se kojih se ludih gljiva najeo da mu je palo na pamet samo tako sjesti pokraj mene. „Po faksu kruže prljave glasine o tebi”, kaže mi oduševljeno tihim glasom. Guta me pogledom, buljeći u moja prsa. Koji kurac? Stvarno mi ide na živce. Ne mrzim ga, ali nije mi drag. „Tko te naučio da se tako ponašaš? Daj mi svoj telefon”, odložim vilicu i ispružim dlan. „Idemo. Mobitel na sunce.” „To je glasina. Sva si problijedjela na onom predavanju i ekipa govori da si zatrudnjela s Ijepuškastim profesorom.” Koji debil. Pretražujem telefonske brojeve, znam što tražim. „Stvarno mi laskaš. Rekao si da sam debela i droljasta, a sve to u istoj rečenici.” Konačno nađem broj i nazovem. Dusty konačno shvati da ne igram Angry Birds. „Dobro, što to radiš?” Ispružim kažiprst i ušutkam ga. Netko se konačno javi nakon što je zvonilo nekoliko puta. „Dobar dan, ovdje Sidney Colleli. Sjedim ovdje s vašim sinom i htjela sam vam reći da se grozno ponaša. Stvarno bi se trebao naučiti bolje ponašati inače ću ga zveknuti pladnjem po glavi.” Nazvala sam njegovu mamu. Žena djeluje ljubazno, ali Dusty hiperventilira, sav se skvrčio. „Nazvala si moju mamu!” „Aha. Da. Da, ovdje je pokraj mene”, ne obazirem se i nastavljam razgovarati sa ženom. Raširim oči i nasmijem se. „Prekini poziv!” Dusty mi pokušava oduzeti mobitel. Klepnem ga po rukama i odmaknem se. „Čuli ste ovo? Znam. To je još mila majka s obzirom na to kako je sa mnom razgovarao.” „Sidney!” Dusty urla pokušavajući zgrabiti mobitel, ali ne dam se. „Da, pozlilo mi je prošli tjedan. Došao mi je reći da je to jutarnja mučnina koju je vjerojatno skrivio naš profesor. Ha-ha. Da, molim vas, to bi bilo odlično. Aha, može. Također”, kažem sa smiješkom i vratim Dustyju mobitel. Gleda u svoj iPhone kao da je otrovan. „Kozo jedna.” „Aha, ponovi to pred svojom mamom”, nasmijem se i vratim ručku. Dusty bijesno odjuri pokušavajući uvjeriti svoju mamu daje to bila šala. Tia se vrati s tanjurom piletine i tacosima. 51


„Što sam propustila?” „Ništa vrijedno spomena.” „Taj lik je kreten. Ne znam zašto ti ga je Millie namjestila.” „Millie je Millie.” „0 meni se priča?” Millie sjedne pokraj nas s ogromnim smiješkom preko cijeloga lica. „Pogodite što je večeras!” „K vragu, Millie, ne može. Bila sam zadnja četiri puta.” Millie skače gore-dolje na stolici. „Ali moraš! Plesni klub nije isti bez tebe.” „Ne bi ga ni bilo bez tebe”, Tia me gurka ramenom i smije se dok grize batak. Unatoč optimističnim prognozama, klub i dalje broji očajno malo članova. „I ti bi se mogla pojaviti, znaš. Teško je pokrenuti tako nešto”, Millie je prekori. „Da, trebala bi. Jack i ti biste bili baš slatki zajedno.” „Jack Ewing? On pleše s vama?” Millie mi se nasmiješi i kimne. Kovrče joj se ljuljaju naprijed-natrag. „Aha, i treba mu plesna partnerica.” „Ne znam plesati. Izgledat ću retardirano”, kaže Tia punih usta. „Sidney nam može pokazati!” Millie se nasmiješi i prečvrsto me zagrli. Malo nedostaje da ne padnemo s klupe. Skinem je sa sebe, a ona se smije kao luđakinja. Sranje. U to sam se sama uvalila. „Glupačo.” „Znaš da me voliš. Dakle, pokazat ćeš nam par koraka večeras prije sata?” Tia me promatra puna nade. Jack Ewing joj se sviđa još od prošle godine. Popustim. „Naravno. Zašto ne?”

52


Poglavlje 15.

Ono je pismo još uvijek u knjizi iz engleskog. Nisam je ni pogledala od zadnjeg predavanja, sad se ponašam kao da ju je zaposjeo zli duh. Sakrila sam knjigu u ormar i natrpala svu svoju odjeću na nju u nadi da ću je zaboraviti. Ne želim da to pismo dodirne bilo što drugo, ali ne mogu se prisiliti da ga bacim. Brat mi je totalni kreten, ali uspio me je pronaći. To znači da nešto nije u redu. Ne bih željela da im se dogodi nešto loše. Povrijedili su me kad nisu stali na moju stranu i nisu me obranili, ali ne želim da ih snađe neko zlo. Stvar je u tome što ako otvorim pismo i saznam što se događa, onda sve počinje ispočetka. Mislim da se ne mogu nositi s mukom koja dolazi u paketu s tim. Ne želim sve to ponovo proživjeti. Ne želim im reći zašto sam pobjegla. Samo želim zaključiti taj dio svoga života, ali ne mogu. Kao da nikada neće završiti jer mi se stalno vraća, kao nepozvan i neželjen gost. Osim toga, onaj moj papak od bivšeg bio je bratov najbolji prijatelj. Ne znam je li još uvijek, ali ne želim više stupiti ni u kakav kontakt s njim. Svi su oni za mene mrtvi. Kad sam otišla, spalila sam taj dio svoga života i ostao je samo pepeo. Zazvoni mobitel, prene me iz misli. Pogledam tko šalje poruku. Peter. Nađemo se u dvorani za tjelesni u 6.15. Našao sam novi pokret, možemo ga izvježbati. Odgovoram mu: Pričaš o plesu, zar ne? Ha-ha, nema govora o kavi. Nasmije me. Utipkam: Može, vidimo se. Toliko o slobodnome vremenu. Već je prilično kasno. Rekla sam Millie i Tiji da ćemo proći osnove prije sata. Čekaju me dolje. Nosim sportske hlače, kosu sam skupila u traljavi rep. Nisam se našminkala. Drugim riječima, kao da sam upravo ustala. Otapkam dolje u čarapama, noseći plesne cipele u rukama. Millie je nagovorila upravitelja doma da nam posudi veliki dnevni boravak pa se nećemo previše sudarati. Sudeći po prošlotjednoj izvedbi, većina plesača u našem klubu još uvijek treba štitnike za potkoljenice. Dođem do dnevnog boravka ne obazirući se pretjerano na svijet oko sebe. Kad podignem pogled, stanem kao ukopana i raskolačim oči. Mislila sam da će me čekati samo njih dvije. Ima preko dvadeset djevojaka. „Millie!” gledam lijevo-desno i tražim je. Millie se pojavi ispred mene. Ceri se od uha do uha kao da je pobijedila na natjecanju za miss Amerike. „Genijalno, zar ne?” „Rekla si samo Tia, ti i ja”, prosikćem. „Što? Više nije bolje? Mislila sam da ćemo privući više dečki ako nam se pridruži više cura. A to nije tako strašno, valjda. Možda nađemo neke plesače koji se skrivaju, pa nećeš morati plesati samo s profesorom Granzom”, kaže shvaćajući da sam se uzrujala. Namigne mi. Blenula sam u nju. Pitam se što je zapravo time htjela reći, ali se suzdržavam. „Ovo je i dalje koma”, kažem joj, a ona se samo nasmije. Nekako je postalo uobičajeno da prije nego što nešto učinim za Millie, prvo joj kažem daje to koma. Ona me zagrli, a ja se ukočim. „Oprosti! Zaboravila sam da nema grljenja”, ispruži ruku i bubne me šakom. Kolutam očima dok skakuće po sobi, spremna predstaviti me. Kad smo se upoznale, Millie se grlila. Grlila se za svaku stvar. Ja nisam. Dogovorile smo se da se grlimo samo u slučaju dužih izbivanja i smrti. To je to. Barem sam mislila da smo se tako

53


dogovorile. Ali nekako joj polazi za rukom ukrasti pokoji zagrljaj. Upustila se u neku taktiku zagrli i briši. Ne znam zašto jednostavno ne odustane. Millie je svima privukla pozornost i objašnjava koliko je teško pokrenuti nešto novo kao naš plesni klub. Objasni im osnove i obavijesti ih o satu koji ćemo imati navečer, a potom me predstavi. „Sidney je sjajna. Morat ćete doći i vidjeti kako pleše. Kunem se, vidjet ćete da je fantastična. Slobodno dođite! Pobrinut ću se da dođe dovoljno dečki, tako da ne ispadne da ste se bez veze dotjerivale.” „Moram se dotjerati?” netko upita. To je Jen, preplanula Azijka svilene, crne kose. Millie im govori o odjeći i objašnjava im da sigurno već imaju puno takvih stvari u ormaru. Ja se obuvam i izgledam glupo. Nosim plesne cipele i donji dio trenirke. Izgleda čudno. Barem nema tipova. To je jedina prednost života u ženskome domu. Millie završi i kaže: „Sad su tvoje.” Osjećam žmarce po rukama. Imam poriv histerično se smijati. Mrzim govoriti u javnosti. Millie je stvarno koma. Pogledam je, kao da mi može čitati misli, isplazi jezik i naceri kao neki majmunasti sadist. „Dobro, ako su vas doveli ovamo protiv vlastite volje, trepnite dvaput.” Šalim se, ali par djevojaka trepne. „K vragu, samo sam se šalila.” Nekoliko se ljudi nasmije i shvatim da su i oni nervozni. „Znam kako vam je, i ja sam mislila da će nas ovdje biti manje, ali kad smo već tu, trebamo dati sve od sebe.” Millie se umiješa: „Aha, rekla sam da će doći par ljudi, ali onda su bile samo cure i tako smo se skupile. Ali moram vam reći - swing je tako zabavan. Pruža odličnu tjelovježbu - uzbudljiv je i seksi. Plešući možete stvarno nekoga upoznati, ali ono stvarno. Kako vas vodi preko plesnoga podija, kad vas zavrti, sve to nešto govori o njemu. Kad smo konačno prestali udarati jedno drugo, saznala sam puno toga o Brentu”, nasmije se, nekoliko djevojaka joj se pridruži. „A bacanja?” netko upita. „Vidjela sam kad cura leti po zraku.” „To vam je kao kad se vozite u lunaparku bez pojasa. Kad prođete osnovne korake, prijeći ćemo na naprednije. Pe... profesor Granz i ja pokažemo neke naprednije pokrete na početku sata. Da znate čemu težimo. Ako vam se svidi, onda možemo polako krenuti.” Nakon toga počnemo s osnovama. Cure su se poredale i pokazujem im kako trebaju brojiti korake. Samo to radimo. Pola sata brojimo korake i vrtimo se po prostoriji. Pred kraj sata - ili što to već jest - djevojke stanu u parove. Udaraju se. Gledaju me kao da sam im sve krivo pokazala. „Ovo ne štima!” kaže Tia i bubne Jen u potkoljenicu. „Koma!” Jen proklinje i krene ispočetka. Stanem ispred njih i počnem mahati rukama. „Naučile ste ženske korake. Pretpostavlja se da ćete plesati s dečkom. Oni imaju drugačije korake. Zato se bubate kao blesave. Slušajte! U klubu, ako želite plesati sa svojom frendicom, jedna od vas mora plesati obratno. Tip uvijek vodi.” „To je čisti seksizam!” netko se oglasi s dna prostorije. „Tako je. Pobrinite se da poslije plešete s nekim tipom. Teorija je jedno. Izvedba je nešto sasvim drugo.” Totalna sam frikuša kad je riječ o kontroli, ali s plesom nije tako. Tada se mogu prepustiti nekome drugome. Mahnem im i kažem da ćemo se vidjeti kasnije.

54


Poglavlje 16.

Imam taman vremena da se presvučem prije nego se nađem s Peterom. Potrčim po stepenicama i zgrabim stvari. Brzo se istuširam, kosu skupim u visok, uredan rep. Uzmem starinsku haljinu koju sam našla u dućanu rabljenom robom. Tamnoplava je i kopča se sprijeda. Ima V izrez koji mi ističe grudi. Nisam sigurna što točno mislim o tom dijelu, ali tako mi je dobro pristajala, a suknja je uistinu savršena. Pitam se trebam li se presvući - dekolte je zaista malo previše - ali kasnim. Uostalom, tako se i ostale djevojke oblače. Stvar je u tome što obično ne pokazujem toliko kože. Navučem kratke tajice ispod suknje i ponovo obujem plesne cipele. Natrackam malo maskare i pogledam se u ogledalo. Obrazi su mi rumeni. Više ne izgledam onako ispijeno. Smiješim se. Ne moram o tome ni razmišljati, znam da se smiješim zbog Petera. Na neki mi je način drago što nismo išli do kraja one večeri. Postao mi je dobar prijatelj. Nisam sigurna da bi se to dogodilo da sam spavala s njim. Mislim, budimo realni. Uopće ne bismo bili prijatelji. Odnos s Peterom pretvorio bi se u neko nezgodno poznanstvo i izbjegavala bih ga kao kugu. Na izlasku naletim na Tiju. Nosi kućni ogrtač i kosa joj je omotana ručnikom. Vraća se iz kupaonice. „Hej, već ideš tamo?” „Aha, profesor Granz je htio da isprobamo nešto novo prije sata.” Tia pogleda gore-dolje niz hodnik i nagne se prema meni. „Muljate li nešto vas dvoje?” Trznem se kao da me opalila pendrekom. „Molim?” „Oprosti, ali morala sam te to pitati. Ljudi govore koliko je Granz zgodan i da se puno družite. Priča se da ste bili u knjižnici i da su vas vidjeli u nekom otmjenom restoranu na drugom kraju grada. Rekla sam im da su ludi, da ti ne bi napravila tako nešto.” „Ali ipak si me pitala.” „Nalaziš se s njim prije sata i vježbate plesne pokrete za koje si sama rekla da su seksi.” „Nisam tako mislila. To sam govorila o vama.” „Dakle, seksi je nama, ali tebi ne?” „Ne na taj način.” Nemam vremena i ne znam zašto su ljudi toliko uporni. „Možeš plesati sa svojim bratom, zar ne? Postoji razlika.” „Ali on ti nije brat, Sid.” „Kako god. Ne spavam s njim, ako me to pitaš.” Tako sam uzrujana, mogla bih joj odgristi glavu. Jedva se svladavam. Najčudnije od svega jest što ne znam zašto sam se toliko uzrujala. Pa što ako ljudi misle da sam se zatreskala u Petera? Ali nije stvar u tome. Ne smeta mi to. Glasine, kršenje pravila, to bi moglo dovesti Petera u nevolje. Ne želim da itko sumnja u njegovo poštenje. O meni mogu misliti što god ih volja. Samo ću odmahnuti i reći da sam izopačena sto na sat, samo da skrenem pažnju s Petera. Možda bih tako i trebala. Pogledam Tiju. Priđem joj bliže, smislila sam savršenu laž. Tia iščekuje. „Dobro, zatreskala sam se u njega. Ali on to ne potiče. Zato smo stalno zajedno. Uhodim ga.” Tia skupi ruke ispod brade i zaskviči, zvuči kao da je netko nagazio svinju. Skviči sve jače i jače. Smijem se i skakućem skupa s njom. „Obećavam, neću nikome reći. Ali to je tako uzbudljivo. On je stariji od tebe! I ono, skroz je zabranjeno voće, a time još i slađe. Jedva čekam da vidim kako taj lik izgleda.” 55


„Smiri se. Nisam rekla ni Millie. Nemoj nikome ništa reći. Ako nešto djeluje čudno, onda sam ja kriva. Čuj, jurim dalje. Vidimo se kasnije.” Pogledam na sat i sjurim se niz hodnik ne čekajući njezin odgovor.

* „Daj, Peter, obori me s nogu”, govorim dok prelazim preko stare dvorane za tjelesni. Shvaćam da koketiram i na trenutak se osjećam pomalo blesavo. Nemam pojma zašto se tako ponašam. Čim sam ga ugledala, htjela sam ga zadirkivati i nabaciti foru jer sam sigurna da će mi Peter vratiti istom mjerom, tako je uvijek medu nama. Peter sjedi na tribini, gleda nešto na svom mobitelu. „Colleli, kasniš.” „Morala sam nešto obaviti. Evo me. Što si mi to htio pokazati?” Sjednem pokraj njega i pogledam na njegov mobitel. Plesni par prolazi uobičajene korake, vrte se, bacaju. Dobra im je koreografija. „Kad je baci na kraju. Nije mi jasno kako to izvedu i nikada to prije nisam vidio. Gledaj.” Stvarno dobro plešu. Ostanem bez daha kada izvedu smrtonosnu spiralu. Ženi glava skoro dođe do poda. Taman kad ga hoću pitati je li to to, Peter mi kaže: „Nije to. Samo gledaj dalje.” Gledam. Glazba je sve glasnija, ovi plešu sve u šesnaest. Posljednji je pokret izvan pameti. Tip je čvrsto uhvati i baci je, kao varijacija klasičnog bacanja, ali onda nešto naprave i ona leti po zraku. On je uhvati dok se vrti u zraku. Zajedno se spuste i drži je poput luka. Oboje se nasmiješe i tu snimka prestaje. „Jebote.” „Znam, je l’ da?” Peter je zabezeknut. „Kojeg su to vraga izveli? Mislim, vidjela sam svakakve lude pokrete, ali ovo je čudo jedno. Nisam sigurna da uopće znam što su izveli.” „Nisam ni ja. Zato sam ti htio pokazati. I ja sam se svačega nagledao. Ovo je kao varijacija na temu, neki miš-maš. Izveli su smrtonosnu spiralu, modificiranu.” „Znaš da bi mogao biti lažnjak? Mislim, kako je uspjela tako visoko poletjeti? Nije ju bacio, a ona nije odskočila.” On odmahne glavom. „Nije lažnjak. Ovo je plesni studio u New Yorku. Ovime žele privući nove polaznike, ne bi trebao biti lažan.” „Pusti ponovo zadnji dio.” Peter premota i pusti ponovo snimku. Oboje pažljivo gledamo, pokušavamo shvatiti kako su to izveli. Malo je teško jer je kamera loše postavljena. Ne vidim im ruke prije podizanja. Odmahnem glavom i pokažem na ekran, te mu to i kažem. „Znam, nadao sam se da ćemo to zajedno prokljuviti.” Pogledam ga u stilu „nema šanse”. „Što? Ništa od spirala?” „Nema šanse da izvodim tako nešto s tobom, da mi se glava nađe tik do poda, tako da ne.” „Zašto ne? Mislio sam, kad smo već odradili bacanja, da će ovo biti isto okej.” Odmahnem i spustim pogled na parket i zamišljam svoju spljoštenu facu ako me ispusti usred vrtnje. „Ne, nema šanse.” „Nema šanse? E pa, onda moramo.” Peter me uhvati za ruke i povuče s tribine. „Ne znaš ni kako se to radi. Ne misliš valjda ozbiljno.” „Uvijek mislim ozbiljno.” „Odnosno nikad nisi za ozbiljno.” 56


„I to, da”, nasmiješi se i prekriži ruke. Nosi bijelu košulju, ali je skinuo kravatu. Tamne hlače lijepo padaju s njegova uskog struka i nosi one svoje starinske cipele. Tamna kosa pada mu u oči. „Bez poniranja naglavačke?” „Ne. Sori.” „Čak ni s kacigom?” Oči mu se zaiskre. Zafrkava me. „Onda bih sigurno rekla ne. Kaciga znači da me misliš pustiti da se skljokam na glavu. Osim toga, to bi upropastilo moju predivnu haljinu.” Primim se za rub haljine i podignem je u zrak, kao da ću se nakloniti. „A”, kaže i krene prema meni. Obujmi me oko struka i počne glazba. Počnemo plesati. „Znači, postoji šansa.” „Koji ti dio nije jasan? Mislila sam da predaješ engleski. Stvarno ti je ovo teško shvatiti?” smijem se. Obožavanja zadirkivati. Peter se razveseli i nastavi u istome tonu. „Prvo si rekla ne, onda si rekla nema šanse. Tako da mislim da ima manevarskog prostora.” Naceri se i povuče me za ruku. Oboje se zavrtimo, onda ga pratim i odbijem se od njega. Povuče me natrag i zavrtim se natrag u njegovo naručje. Uspuhala sam se. Ritam je sve brži. „Ne manevriramo.” „Jesi li sigurna? Kaciga bi ti dobro stajala. Imam jednu ružičastu s crvenom mašnom.” Prestanem i pokušam stati, ali Peter mi ne dopušta. „Nema stajanja, Colleli.” Primi me čvrsto za ruku i privuče sebi. K vragu, tako lijepo miriše. Vrtimo se po dvorani, razgovaramo, zafrkavamo se. Promijenimo stotinu tema. „Vjeruješ li mi?” upita me. Osmijeh nestane s moga lica. Znojna sam i haljina mi se prilijepila uz tijelo. Pogledam ga u oči. Gleda me netremice, čeka odgovor na pitanje za koje sam mislila da ga nikada neće postaviti. „Ne... znam.” Peter kimne i pogleda u svoja stopala. Kad me ponovo pogleda, osjećam se grozno. Kao da je to nešto najgore što sam mu mogla reći. „Tome se nadam”, kaže i vrškom cipele protrlja pod. Košulja mu je zgužvana i slijepljena. „Zašto?” To je tako beznadno. Kao da bi to nešto promijenilo? „Ne znam. Nisam te to trebao pitati”, kaže uz tužan smiješak. „Možeš me pitati bilo što”, odgovorim i spustim pogled na svoje ruke. Skupila sam ih i stisnula kažiprst. „Mislim, vjerujem ti do jedne određene mjere, vjerojatno više nego bilo kome drugome, ali mislim da nisi tako mislio.” „Što sam onda mislio?” Tako mi je blizu. Poništio je prostor među nama. Pomno me promatra. Drhtim. „Mislila sam da se pitaš bih li ti povjerila svoj život bez pitanja. S takvom vratolomijom. S bilo čim i sa svime. Nikome više neću toliko vjerovati.” „Ti si zagonetka.” „Možda.” „Vjeruješ mi, ali mi ne vjeruješ. Puštaš me blizu, ali držiš me na distanci.” Njegov me pogled uznemiruje, tako je iskren i ranjiv. Možda sam trebala lagati? Ne, čita me kao otvorenu knjigu. Za to mu nije potreban ples. Peter podigne ruke. Uhvatim ga i zaplešemo valcer da malo dođem do daha. „Mogu te nešto pitati? Gdje si naučio plesati?” Lice mu prekrije sjena i smiješak nestane. „Gina. Moja djevojka. Stalno je zovem zaručnicom, ali nije bila moja zaručnica. Voljela je plesati. Ja sam imao dvije lijeve. Naučila me plesati.” „Dobro te naučila.” 57


Kimne i namjesti lažni osmijeh. Vidim da se pokušava otarasiti starih uspomena. Peter je zašutio. Plešemo. Polako me vrti. Suknja mi se vrti oko koljena. Promatra razigranu tkaninu, a onda me privuče sebi. „A ti? Tko je tebe naučio?” „Uglavnom sam samouka. Ne znam nazive i tome slično. Nagovorili smo profesora iz tjelesnog u srednjoj školi da nas uči plesati. Čudno, ali istina. Bolje od odbojke. Dovoljno me puta zveknula lopta u glavu.” „Odbojka nije tvoj đir?” nasmije se. „Koordinacija pokreta nije moj dir.” „Ali plešeš.” „A ti me vodiš. Nije ista stvar. Kao prvo, ništa okruglo neće mi poletjeti u lice.” Sva se zajapurim kad shvatim što sam rekla. „Pa, možda se ne bih odmah složio s tobom, ali s obzirom na to da se ne igramo lopticama, pravit ću se da to nisam čuo”, nasmije se i odmahne glavom. Pokušavam spregnuti smijeh, ali ne mogu. Htjela bih se oteti iz njegova stiska i opaliti mu šamar, ali Peter me samo snažnije stisne. Zaigrani osmijeh sklizne mi s lica kad me tako drži. Stanemo i zagledamo se jedno u drugo. Usne su mi razdvojene. Htjela sam nešto reći. Peter me gleda, posve mi je blizu, osjećam njegov dah na svojim usnama. Želim se priljubiti uz njega. Želim da me zagrli. Ne znam što mu je na pameti. Kad vrijeme ovako stane, Peter djeluje izgubljeno. Zgrčen je i opušten po cijelome tijelu. Da barem nešto napravi, kaže nešto. „O čemu razmišljaš?” upitam ga. „Ni o čemu”, kaže zadihano, još uvijek me promatrajući. Gleda me netremice u oči, ne zanimaju ga moje usne. „Lažeš”, blago se nasmiješim. Priđem bliže i naslonim se na njegovo čelo. „Samo mi reci.” Peter me primi za obraze i zarine ruke u kosu. Drži me tako neko vrijeme. „Ne mogu”, jedva šapne. „Peter...” kao da me opalio u trbuh. Toliko toga, toliko boli, ljubavi i nevolje. Ubija me to. Osjećam da pati, vidim mu to u očima. Primim ga za ruku i stavim je oko struka. „Pleši sa mnom. Nemoj misliti, makar na trenutak.” Šutimo. Peter me vodi i plesovi se izmjenjuju. Izgubimo pojam o vremenu. Stanemo tek kad čujemo Millie koja glasno zazviždi. Peter mi kimne i otiđe do hladnjaka po bocu vode. Millie me gleda u čudu. „Koji je vrag to bio?” Zaputim se do kupaonice, moram se umiti. „Što to?” Millie me prati u stopu. Zgrabi me za ruku ispred vrata kupaonice. Okrenem se na mjestu. „Sviđa ti se.” „Ne sviđa mi se. Nešto smo vježbali. Vidjet ćeš uskoro. Daj da se umijem. Ovdje je tako vruće.” Trudim se ne zvučati kao zadnja kučka, ali nula bodova. Zauzela sam odveć obramben stav i prebrzo sam se maknula iz dvorane. Millie me prati u kupaonicu. Pregleda cijelu prostoriju da se uvjeri kako smo same i onda mi kaže: „Nemoj.” „Ništa ja ne radim.” „Sidney, nemoj mi lagati. Stvarno mi želiš reći da se između vas dvoje ništa ne događa?” Podbočila se i promatra me u ogledalu. „Ništa se ne događa. Ne znam što si mislila da si vidjela, možda bi trebala posjetiti okulista.” Polijem se vodom po licu. Stavila sam vodootpornu maskaru, ali razmazat će se ako protrljam oči. Uzmem papirnati ručnik i posušim lice. 58


„Ne bi se tako postavila da sam rekla da spavaš s Dustyjem.” „Da, jer bih se ugušila vlastitom rigotinom. Koji ti je?” okrenem se i naslonim na umivaonik. „Ti si me dovela ovamo. Peter mi je šef, ja sam mu demosica. I da, zovem ga Peter, isto kao što sam profesora Tadwicka zvala Tony.” „Profesora Anthonyja Tadwicka zvala si Tadwick, među nama mu se nikad nisi obraćala kao Tonyju. Samo nemoj napraviti neku glupost”, djeluje zabrinuto, a ne bi trebala biti. Uzdahne i protrlja sljepoočnicu. „Bože, zašto mi to ljudi stalno govore?” „Sidney, to je obično dobar pokazatelj da će te pokositi hrpetina gluposti. Slušaj svoje prijatelje. Nemoj se poševiti sa svojim profesorom. Spavaj sa svojim vršnjacima”, savjetuje mi. Zvuči kao da sve zna, a to mi ide na živce. „S koliko sam tipova spavala otkako se poznajemo?” „Ne znam, tražiš konkretan broj?” pita me nagnuvši se prema ogledalu, popravlja šminku. „Onako, otprilike. Po tvojoj najboljoj procjeni, sudeći po donjem rublju, izlascima, šminki, čega god se sjetiš. Reci mi s koliko tipova misliš da sam spavala.” „Ne sjećam se da si pričala o tome”, kaže nakon kratke stanke. „A pričam li o tome sada?” „Ne, ali to ne znači da...” „Ne znači što? Millie, dobro, što ti hoćeš od mene? Namještaš mi tipove, ja te pratim, uvijek te poslušam, a onda nađem nekoga s kim se dobro slažem, i što onda? Onda mi govoriš da ga se klonim?” „Sidney, on je profesor. Složit ćeš si frku.” „Zašto? Zato što sam mu frendica? Zato što ne spavam s njim? Zato što ga nisam poševila kad smo se prvi put upoznali? U čemu sam točno pogriješila, reci mi, molim te, jer meni nije jasno?” derem se na nju, nisam ni sama toga svjesna. „Znaš što? Zaboravi. Nećemo o tome razgovarati.” „Skoro si spavala s njim?” Odmahnem glavom i podignem ruke, kao da ću od toga oglušiti. „Sidney, stani.” Trči za mnom niz hodnik. „Kamo si krenula?” Odlazim iz dvorane. Žao mi je što će Peter izvisiti, ali ne mogu više ovako. Osjećam se kao da ću se raspasti. Moram se smiriti. Snažno odgurnem vrata i odem do parkirališta. Naslonim se na automobil i zagnjurim glavu da mi nitko ne može vidjeti lice. Duboko dišem, pokušavam se smiriti. Mobitel i stvari su mi ostali unutra. Koji mi je vrag? Zašto sam se iskalila na njoj? Millie nije rekla ništa loše, zapravo. Nije bilo kao kad mi je Dusty prepričavao glasine. Možda me to muči. Sad su glasine još gore, a ja sam za to kriva. K vragu. Sjedim na autu i čudim se koliko mogu biti glupa. Možda se ne bih trebala družiti s Peterom. Uopće. Muka mi je kad pomislim da ga neću vidjeti svaki dan, ali možda Millie ima pravo. Možda bih se trebala družiti sa svojim vršnjacima. Jesam li se stvarno zakvačila za Petera? Zato nisam izašla ni s kim još od siječnja? Sigurno to nije zbog Petera. Ima puno zgodnih tipova. Trebala bih pronaći nekoga i krenuti ispočetka. Ali zašto? Da budem normalna. Da krenem iznova. Život mi predugo pauzira. Nemam dečka, ne izlazim, ne patim za nekim likom pitajući se kad ćemo se ponovo vidjeti. Osim ako ne računam Petera. Nemoj računati Petera. Noćni je zrak gust. Haljina mi se slijepila uz tijelo. Spustim pogled i vidim da mi je dekolte sav znojan. K vragu. Izgledam kao zadnja drolja. Mašem rukom da se rashladim misleći da sam sama. Puno je vlage u zraku, više nego inače, mogla bi pasti kiša. Taman kad pomislim da bih se mogla vratiti natrag, ugledam nekoga kako hoda prema meni.

59


„Hej, evo nam i tehničke podrške”, kaže Mark s Peterova jutarnjeg predavanja. Spusti gomilu knjiga na haubu i priđe mi. Skrenem pogled. Lice mi gori. Sva sam se zacrvenjela. Sranje, je li me vidio dok sam rashlađivala sise? Sjedne pokraj mene. „Jesi okej?” pokušava me pogledati u lice, ali ne dam se. „Jesam”, odgovorim piskutavo. „Aha, meni se čini da uopće nisi okej, ne želiš me pogledati u oči. A kad nisi okej, onda imam neke obavezne obaveze prema tebi.” Oslonio se na ruke i više me ne gleda. Smiješan mi je, ali i dalje se osjećam kao glupača. „Obavezne obaveze?” „Aha, tipa maramice. Možda prijevoz do doma, mislim, bio bih stvarno dno dna da te pustim da hodaš do doma.” Nagne glavu pokušavajući uhvatiti moj pogled. Pogledam ga i jedva se nasmiješim. „Tako je bolje. Čekaj dok vidiš maramice. Genijalne su.” Odlazi do vozačkog mjesta i vraća se s kutijom. Mislila sam da se šali, ali kad izvadi maramicu, ne mogu si pomoći. „Opa, ovo su stvarno maramice?” opipam mekani papir, ali maramica sjaji. Obrišem lice i vrat. Prekrivena sam grašcima znoja. Vruće je da poludiš. „Aha, nabavio sam ih preko interneta. Jedina je nuspojava ta što će ti nos ili što već biti zeleni u mraku.” „Molim?” prostrijelila sam ga pogledom, a on samo podigne ruke. „Samo se zafrkavam, mlada damo. Htio sam ponovo vidjeti kako se smiješ.” Trkne me lagano ramenom. Ne mogu si pomoći, smijem se. „Eto ga. Uljepšala si mi večer. Molim te, sjedni na moj auto kad god te volja. Često je nezaključan. Sjedni da se skloniš od kiše, i tako to.” „Hvala ti, Mark.” „Nema problema, draga. Trebaš prijevoz?” Tako je drag. Tip mi je bio u vidokrugu cijeli ovaj semestar, ali tek smo sad porazgovarali. Uhvatila sam kako me gleda tijekom predavanja, ali mislila sam da mi se pričinja. Sladak je i previše popularan da bi razgovarao sa mnom. Jasno mi je zašto je uvijek okružen ljudima. Pogledam natrag prema dvorani. Ovaj je moj vršnjak i jako je drag, ali... „Ne, hvala. Moram se vratiti. Ah hvala ti za ovo”, pokažem na maramicu. „Usput budi rečeno, budem li večeras imala zelene sise, čuvaj me se.” Smije se tako jako da skoro padne s auta. „Totalno nisam očekivao da ćeš ispaliti tako nešto. Nema problema. Sa ili bez zelenih sisa, pazit ću se”, osmjehne se i sjedne u automobil. Promatram ga dok vozi dalje i onda se vratim unutra.

60


Poglavlje 17.

Sjedim na tribini i Peter me ugleda. Krene prema meni i sjedne. „Mislio sam da si me ostavila na cjedilu.” „Skoro i jesam, ali nisam htjela da ostaviš loš dojam pred svim ovim klincima. Millie me razljutila. Zapravo ne Millie. Svi su me razljutili. Svašta govore.” Prčkam po noktima dok mu to govorim. Otkad mu govorim svaku sitnicu? Pogledam ga krajičkom oka. On je tvoj prijatelj, ludaro. Naravno da mu govoriš ovakve stvari. Peteru nije jasno. „Svašta govore?” „O nama. Čula sam sve, od toga da nosim tvoje dijete do toga da si me poševio u svom uredu i da ti demonstriram nešto sasvim drugo. Ha-ha. Valjam se od smijeha”, složim facu i promatram dvoje klinaca koji pokušavaju plesati. Drugi se par zaleti u njih. Peter me čudno pogleda i nasmije se. Prođe rukom kroz kosu. „K vragu. Napokon imam platonski odnos sa ženom i gle kamo me to dovelo.” „Znam. Protuho jedna.” Nalaktila sam se i naslonila na ruke. Večeras ima više ljudi. Glazba glasno trešti i toplo je. Netko je otvorio stražnja vrata. Noćni se zrak ušuljao donijevši neki slatki miris, poput kozlokrvine. „I što si im rekla?” „Jednoj sam osobi rekla da sam ludo zaljubljena u tebe. Malo me izbacila iz takta kad mi je rekla sve što ljudi govore. Morala sam joj nekako skrenuti pažnju. A, Millie, pa skoro sam joj otkinula glavu. Bez razloga”, kažem mu gledajući ravno preda se. Peter se nakašlje. Pogledam ga krajičkom oka. Ceri se. „Obranila si mene i moju čast? Mislio sam da je to moj zadatak.” Nasmiješim se i okrenem prema njemu. Lice mu je sjajno od plesanja. K vragu, što je vruće. Nema klime, stvarno je teško. Oči mi vrludaju, gledam njegova ramena i prsa. Košulja mu se prilijepila uz prsa i jako je zgužvana. Dobro izgleda. Dobio je boju u obrazima, pogled mu je živnuo. Trknem ga ramenom. „Ti si jedan obični štreber, samo da znaš.” „Misliš zbog plesanja?” Peter me ozbiljno upita pokušavajući shvatiti zašto su se proširile glasine o nama. Zabezeknut je. Makne kosu s lica; mokra je i kovrča se na krajevima. „Ti se šališ?” pitam ga, a on odmahne glavom. Nasmijem se. „Zato što si zgodan. Glasine će kolati o tebi i bilo kojoj ženi kojoj se obratiš, osim ako ne budeš s nekim u vezi, a čak ni onda... ma, ljudi su glupi. Svašta govore čak i kada nemaju o čemu.” „Jesu li tako govorili i o Tadwicku?” „Tadwick nije bio zgodan. Ti jesi.” „A čije je to mišljenje?” Smije se od uha do uha. Trkne me koljenom. „Priča se po gradu. Ako se mene pita, mislim da si malo previše mišićav i preplanuo. Više volim tipove koji su žgoljavi i bijeli kao kreč. Sori, Charlie.” „Peter. Zovem se Peter. K vragu, Sidney, ni ime mi nisi zapamtila”, nasmije se i vidim mu rupicu na obrazu. Tako slatko. Melem je za oči. Bacim pogled na grupicu djevojaka koje sjede iza nas na tribinama. Sline naočigled. Blenule su razjapljenih usta. Ustanem i opalim Petera po ruci stražnjom stranom dlana. „Idemo, profesore. Želim plesati do iznemoglosti.”

61


Zaputim se prema drugom kraju dvorane, a Peter me prati. Stanem i naglo se okrenem. Gotovo se sudarimo. Vrijeme stane na trenutak. Temperatura je porasla, noć je puna električnog naboja. Peter podigne ruku. Prihvatim je. Dodir je prepun magnetske privlačnosti, osjećam ga od glave do pete. Nasmijem se od uha do uha bez razmišljanja. I zaplešemo. Peter me uvijek pristojno drži, ali ruke mu klize preko moje kože i haljine pa se osjećam kao da sam njegova - kao da me kontrolira. Čudno je to. I prije sam plesala, ali ovaj je osjećaj nov. Plesala sam da se maknem od svoje obitelji. Utekla sam plesu da pronađem neku ravnotežu i način kako se lakše nositi sa životom. No, Peter je to promijenio. Život nije više teret koji moram nositi. Smijem se, znojim i vrtim. Ne ustuknem kad me dodirne, što je također novo. Kad smo počeli plesati, priznajem da sam uživala, ali njegovi su me dodiri uznemiravali. Sada me smiruju. Snažnija sam i osjećam se bolje. Ritam se ubrzava. Smijemo se i nekoliko studenata prestane plesati da bi nas gledali. „Spremna?” upita me dok plešemo. Želi me baciti. Kimnem potvrdno. Očekujem da krenemo naprijed, ali ne. Krenemo jedno prema drugome, Peter me zavrti, pa me vrati natrag. „Što to radiš?” „Ništa. Pitam se kako to da mi vjeruješ dovoljno da te bacim, ali ne i da...” „Izvedemo smrtonosnu spiralu? Mislim da je tajna u riječi smrtonosna”, nasmijem se. Osjećam glazbu cijelim tijelom. Peter me zavrti oko sebe i provuče ispod ruke, onda me vrati ispred sebe. „Mislim da bih te mogao nagovoriti”, nasmije se i zavrti me preko podija. Razdvojimo se na par koraka, onda me ponovo uhvati. Malo je prostora između nas. Gotovo se dodirujemo. „Nemam kacigu.” „Tako si tvrdoglava.” „Ne mogu ti reći koliko sam sigurna da me nećeš baciti naglavačke”, nasmijem se. Peter ispruži ruku i pogurne me s leđa. Pratim ga i provučem mu se ispod ruke. Glazba je savršena da se pripremimo za bacanje. „Jesi se ustrtarila ili idemo?” Peter me naglo privuče sebi i zabijem se bokovima u njega. Srce mi luđački tuče. „Idemo.” Peter me vodi, ja ga pratim. Okret, poluokret, snažno me povuče. Skotrljam se niz njegova leđa raširenih nogu. Suknja mi se podigne i sletim na pod. Sagnem se, Peter podigne nogu preko moje glave i onda me povuče da se zavrtim. Skliznem mu kroz noge i podigne me držeći me za struk. Plešem i trzam nogama. Osjećam zamah dok se ljuljam uvis. Smijem se od uha do uha. Želudac mi je u slobodnom padu i strovalim se prema podu. Peter sve izvede savršeno i noge mi polete oko njegova struka. Uhvati me za leđa i ja se presavijem unazad. Glazba utihne. Oboje smo užasno zadihani. Tišina je opipljiva. Peter me drži. Ostali nam počnu pljeskati i Peter me spusti. Kimne prema meni, kao da smo izveli pokaznu vježbu. Onda upozori na sigurnosne mjere kad su takvi potezi u pitanju i pozove naprednije plesače da nauče neke od koraka. Neka djevojka priđe Peteru. On ispruži ruku i zapleše s njom. Tada shvatim da ne volim dijeliti. Peter je predivan, onako sav zajapuren i božanstveno miriše. Borim se s porivom da očerupam djevojku kao zadnju kokoš i odmah ga pospremim u ludu ladicu te uzmem vodu iz hladnjaka. Gledam ga dok pokazuje djevojkama usporene pokrete. Ima i dečki. Pokazuje im gdje trebaju staviti ruke i kako voditi. Halapljivo pijem vodu i opkoračim cijelu dvoranu, nastojim se rashladiti. Nakon nekog vremena zaputim se prema otvorenim vratima. Noćni povjetarac melem je za moju kožu. Izađem. Nebo je tamnoplavo, poput tinte s raštrkanim zvijezdama. Naslonim se na hladni zid od cigle, hrapavo kamenje prodire mi do kože kroz tanku haljinu. Ubrzo nakon toga Peter dolazi i pita me: „Večera?” 62


„Naravno. Nisam još ništa pojela.” „Dobro”, kimne i vrati se unutra. Stojim vani i hladim se, a onda se pojavi Tia. „Hej, ono je bila prava ludnica. Gdje si naučila tako plesati?” „Ne znam. Ako nešto zaista želiš, onda nađeš načina. Mislila sam da će mi biti zabavno, pa sam se dosjetila nekako. Nije tako teško kao što se čini.” „Svaki put kad pomislim da sam u dobroj formi, skužim da nisam. Bože, nije ni čudo što svi pričaju koliko je Granz zgodan. Zgodan je da poludiš.” „Da, zgodan da poludiš.” Nisam svjesna da netko stoji iza mene. „Hvala, Colleli,” kaže Peter i dobaci mi moje stvari. Drmnu me u trbuh, ali uhvatim ih. „Cijelo sam vrijeme mislio da govoriš da ćeš poludjeti sa mnom. Zabunio sam se.” Pocrvenim i raskolačim oči. Peter samo hoda naprijed, ide prema parkiralištu. Trknem Tiju. Smije mi se. „Baš si glupa, znala si da je iza mene.” „Aha, savršen trenutak, morala sam”, smije se i pije vodu iz svoje boce, mogla bi se ugušiti. „Čut ćeš ti mene, samo čekaj.” „Samo probaj!” dovikne mi Tia dok trčim za Peterom preko parkirališta. Sjednem u Peterov auto. „Nisam to rekla”, želim mu objasniti stvari. „Ništa nisam čuo, osim da sam zgodan da poludiš. Nisi mi jasna. Ponašaš se kao da smo prijatelji i to je to. Onda napraviš ovako nešto. Čudna si mi.” „Čudna? Ne, mislim da to nije prava riječ... Ne znam koja bi bila prava riječ. U rasulu sam. Raspadam se po šavovima. Roba s greškom. Biraj jedno od toga. Ili sve navedeno.” „Luda si, zagonetna, poput pjesme - osjećaš sve i ne suzdržavaš se.” Frknem od smijeha, nije mogao više pogriješiti. „Ne suzdržavam se? Stalno se suzdržavam.” „Nejasna si kao dan.” „Ti si lud.” „Tako i znam da imam pravo. Često to radiš, znaš?” Pogledam ga, nemam pojma o čemu priča. „Razgovaraš drugačije sa mnom kada ti se previše približim. Braniš se i sprdaš se sa mnom. To znači da imam pravo.” „Ili me samo izluđuješ i to je sve”, zaustim da ću mu još nešto reći, ali onda me on pogleda. Jasno mi je da se neću tako lako izvući. „Sidney, jesam li ti ja privlačan?” Želudac mi zaprijeti da će iskočiti kroz usta. Ne mogu ga pogledati. Lice mi se zažarilo, kao i ostatak tijela. „Mislim, dobro koji ti je? Tko još postavlja takva pitanja?” jedva izustim. „Hm, ja. Jesam li ti privlačan? Pitanje je jednostavno.” Hvala Bogu da je mračno. Sigurna sam da mi je lice crveno kao paprika. Htjela bih mu reći da je bezobrazan, uistinu bezobrazan, ali to bi zvučalo krajnje nezrelo. „Koji si ti kreten!” pokrijem lice rukom i zagledam se kroz prozor. Srce mi bubnja u ušima. Osjećam kako Peterov pogled klizi niz moj vrat. Zašto mi to radi? Pa što ako mi je zgodan? Nije da možemo nešto poduzeti. Kao da je to bitno. Ali opet, najradije bih to prešutjela. „Pa, izgleda da sam dobio potvrdan odgovor. Želiš li znati što ja mislim o tebi?” 63


„Baš me briga”, promrmljam gledajući i dalje kroz prozor. „O, pa dobro. Onda ti neću reći”, zaključi sa smiješkom, vozeći se prema restoranu na drugome kraju grada. Očekujem da će se zadirkivanje nastaviti, ali šuti cijelim putem. Tišina buja, a misli mi se zakvače za ono što je zadnje rekao. Sad me uistinu zanima što misli o meni. Ne mogu vjerovati da može samo tako mirno sjediti i šutjeti. Pogledam ga. Peter vozi i smješka se neodoljivo, kao da točno zna što mi je učinio. Gledam u noćno nebo i pitam se zašto mi je to pitanje toliko zasmetalo. Naravno da mi je privlačan. Naravno da on to već zna. Skoro smo spavali. Ali nije to. Ne bojim se onoga što on već zna. Bojim se onoga što još ne zna. Privlači me. Ako moram birati između druženja s njim ili s Millie, odabrat ću njega. Bolje me razumije. Postao mi je najbolji prijatelj. Nema veze što mi je šef i profesor. Ugodno se osjećam u njegovu društvu. Naviknula sam se na njegov glas i lice. Svaki put kad ga ugledam, svaki put kad me zaljulja dok plešemo, smirena sam - ne, još bolje - sretna sam. Želudac mi potone. Što to znači? Mislim da znam. Pogledam Petera. Vidim njegov profil, kratku bradicu koja mu prati vilicu, tamne kovrče koje su se ugnijezdile oko uha. Savršenu kožu i te oči - Bože - poput dragulja. Kad me gledaju, izgubim se u plavoj špilji prekrivenoj safirima. I napokon se osjećam sigurno. Ne bojim se da će me povrijediti, ne bojim se njegovih dodira ili prisile. Nisam svjesna koliko ga dugo promatram dok se ne okrene i pogleda me. Nježno se nasmiješi i ja krenem u slobodni pad. Želudac mi leluja oko grla i ne mogu ni zucnuti. O, ne. Ne, ne, ne, ne, ne. Ponovo pogledam kroz prozor, pogled mi je malo izbezumljen. Mozak mi ponavlja ne, ne, kao da želi izbrisati novopečenu spoznaju. Duša mi se smije. Kao da mogu to promijeniti, kao da se mogu odljubiti baš kao što sam se i zaljubila. Volim ga? Nije moguće. Ovo se ne događa. To ne može biti. Ne volim ga. To je ludost. Uopće ga ne poznajem. Ali znaš ti njega dobro, čujem topao, utješan glas s one strane pameti. Premlatim ga metlom i strpam natrag u ormar. A taj je obično priseban. Mogla bih se zakleti da je to moj glas razuma, ali i taj je očito poludio. Ne poznajem Petera, barem ne na taj način. I ne želim. Ne mogu... Uskomešane misli ostanu visjeti u zraku kad Peter parkira automobil ispred restorana. Stvari nisu iste kao prije dvije sekunde. Shvatila sam da osjećam nešto prema tipu koji sjedi pokraj mene. Možda sam glupa kao stup što to nisam prije primijetila - pobogu, svi ostali to su shvatili prije mene - ali ne znam što da sada radim. Da se ponašam kao da se ništa nije dogodilo? Kao da nisam ništa shvatila? Predugo mi treba da izađem iz auta. Peter krene da će mi otvoriti vrata. „Što to radiš?” pitam ga vidjevši da mi je pružio ruku da mi pomogne ustati. Peter me gleda tim svojim očima. Zaboravljam disati. Stoji mi preblizu. Ustuknem i naslonim se na automobil. Peter priđe još bliže, skoro se dodirujemo. „Zar ne želiš znati što mislim o tebi?” Polako odmahnem glavom, izbjegavam njegov pogled i zataknem pramen kose iza uha. „Ne”, blago odgovorim. K vragu. Zvuči kao „da”. Nakašljem se i probam ponovo. Moram ga pogledati u oči. Znam da moram. Reci mu. Reci kao da te nije briga jer jednom kad mi kaže što misli o meni, neću to moći zaboraviti. Ne želim da se bilo što promijeni. Dobro je ovo što sad imamo. Pogledam ga ravno u oči, nasmijem se i kažem: „Ne želim znati što misliš. Ne doživljavam te tako”, laž mi opeče jezik. Nije ustuknuo. Samo stoji i promatra me. Nagne se i šapne mi u uho: „Mislim da si prekrasna, a taj tvoj britki jezik... Bože, nikada nisam toliko vapio za poljupcem. Poljubit ću te večeras. Tu sam nemoćan.” Drhtim od njegovih riječi. Peter se odmakne, a ja sam sva napeta. Kralježnica mi se ukočila i glava mi se vrti sto na sat. 64


„Ne znam što bih rekla”, promatram ga, jedva dišem. Zagledala sam se u njegove usne, hoće li me poljubiti? Peter me pogladi po obrazu; gleda moje usne. „Onda nemoj ništa reći”, kaže mi, okrene se i ode. Ide preko parkirališta. Stojim i gledam ga dok ide prema restoranu. Otvori vrata i pozove me: „Idemo, Colleli.” Peter me zajebava. Sigurno se šali. Zanemarim sve što se dogodilo i samouvjereno prijeđem preko parkirališta. 'Ko ga šljivi. Nisam ni ja vesla sisala. Peter pridržava vrata. Okrenem se prema njemu, namjerno. Prsa nam se ovlaš dodirnu u uskome prolazu. Cijela sam se naježila, ali znam da je i njemu tako. Prestao je disati i podignuo glavu uvis. Nije to očekivao. „Samo malo”, kažem zadihano i odmaknem se. Peter je otvorio usta. Ispravio se i ramena su mu napeta. Obratim se hostesi vragolasto se smješkajući. Peter jedva dolazi do daha, kao da ga je netko udario u trbuh. „Stol za dvoje, molim vas.” Peter krene prema meni, osjećam kako mi isijava iza leđa. „To je bilo podlo”, šapne mi u uho. „Prvi si počeo”, dobacim mu preko ramena nasmiješeno. Hostesa nas otprati do stola za kojim inače sjedimo. To je naš stol. Kako se to dogodilo? Peter mi pridrži stolac i ja sjednem. Hostesa nas pričeka i doda nam jelovnike. Peter sjedne nasuprot meni. Oči mu se veselo sjaje. Samodopadno se smješka. Baci kratki pogled na moje usne. Počnem se migoljiti. Ne mogu vjerovati što mi je rekao. Sigurno se šalio. Sigurno. „Dakle”, počne Peter. „Dakle”, zapne mi glas u grlu. Sva sam se zajapurila, promatra me kao da me želi ljubiti dok ne pokleknem i padnem mu u zagrljaj. Nije mi jasan. Družimo se otkako se ovamo doselio. Nakon one prve večeri nije napravio niti jedan otvoreni potez. Ili možda jest? Osjećam se bedasto. Što ako je ozbiljno flertovao cijelo ovo vrijeme? Pretpostavila sam da nije. Mislila sam da me zafrkava. Je li Peter dovoljno lud da želi biti sa mnom, makar to značilo da može izgubiti svoj posao? Novi je profesor. To bi bila neviđena glupost, zapečatio bi si ostatak karijere. Dobro, što mu je na pameti? Nemam pojma. Kada odlučim reći mu da se ne možemo tako ponašati - nema ljubljenja, nema ničega - ugledam profesoricu Strictland. „Profesore Granz, gospođice Colleli. Kako ugodno iznenađenje”, ljubazno nas pozdravi. „Cyianna, baš mi je drago. Hoćeš večerati s nama?” „Ne, došla sam nešto pojesti na brzinu i riješiti neke diplomske radove”, nasmiješi i pogleda me. „Čula sam da pomažete u novome plesnom klubu.” „Tako je. Baš smo imali sat. Profesor Granz nam je sponzor.” „Vidim”, kaže. Izgovorila je kao da stvarno nešto vidi. Ponovo pogleda Petera. „Znate što, dan mi je bio baš naporan, mislim da ću vam se ipak pridružiti.” Hostesa donese još jedan stolac i profesorica Strictland sjedne pokraj mene. Potapša me po koljenu i umalo skočim sa stolca. Čudno me pogleda i kaže: „Oprosti, draga moja.” „U redu je”, slažem. Mrzim kada me diraju. Podignem pogled. To pravilo ima jednu iznimku, Peter ga je nekako zaobišao. Nervozno se nasmiješim, pitam se jesmo li u nevolji, ali profesorica Strictland ništa ne komentira. Večeramo i sve je u redu. Poznajemo se, razgovaramo o fakultetu, odsjeku, predavanjima i književnosti. Taman kad sam pomislila da Strictland neće ništa komentirati, ona krene: „Ne bih vam voljela upropastiti prijateljstvo ili učiniti stvari neugodnima, ali saznala sam neke stvari.” „Cyianna...” kaže Peter odmahujući glavom.

65


„Peter, dobro te poznajem i znam da nećeš napraviti neku glupost. No, mlad si, a gospođica Colleli još je mlađa. Svatko od vas ima svoje uloge, morate ispuniti određena očekivanja. U redu je ako ste prijatelji, ali samo to. Ovdje vidim dvoje prijatelja na večeri i nadam se da će na tome i ostati. Sidney, ne moram te podsjećati da si ovdje na stipendiji. Fakultet te neće financirati ako padneš godinu zbog seksualne neprimjerenosti.” O, moj Bože. Je li ona to upravo rekla „seksualna neprimjerenost”? Zarumenim se. Jedva. kimnem. „Peter, znaš koliko je situacija ozbiljna, nadam se da te neću morati podsjećati.” „Nisi me trebala ni sada podsjetiti”, Peter joj hladno odgovori. Strictland ga promatra. Obriše usta ubrusom i stavi ga na tanjur. „Dosta si prošao u životu, više od većine ljudi, Peter. Mislim da sam poštena. Bit ću sasvim iskrena. Ovaj vaš dogovor nije doličan. Plesali ste i izašli na večeru u jedan od najljepših restorana u gradu. Hostesa kaže da vam ovo nije prvi put. Zna se što je dolično ponašanje, a vaše nije tome ni blizu. Više ne želim ni vidjeti ni čuti za ovakvo što. Lijepo sam vas upozorila, profesore Granz. Oprostite što sam vam upropastila večer, ali morala sam vam to reći”, ustane, kinine i meni i njemu te se zaputi prema izlazu.

66


Poglavlje 18.

Pogledam Petera, ali on mi ne uzvraća pogled. Posljedice su jasne. Ako nastavimo ovako, sve ćemo izgubiti. Knedla u grlu nikako da se makne. Voljela bih mu nešto reći, nasmijati ga, ali svjetlost u njegovim očima ugašena je. Ne mogu podnijeti tišinu. „Peter, samo smo prijatelji. Zna ona to. Pa, dobro, nećemo više ovdje jesti”, pokušavam ublažiti situaciju. Peter me pogleda kao da ne može vjerovati što sam upravo rekla. „Nemoj mi lagati, dobro te poznajem, Sidney. Možda smo prijatelji, ali ima nešto više. Svima je to jasno. Znam da je i tebi jasno. Kad bi barem to priznala. Onda bismo barem mogli zajedno odlučiti kako ćemo dalje.” Zastane i odmahne glavom kad vidi da nemam odgovor. „Jesi li tako sjebana da više ne razumiješ vlastite osjećaje?” Kao da mi je opalio šamar. Ukočim se i skrenem pogled. Volim ga. Znam da ga volim. Njegove riječi pogađaju me ravno u srce. Vilica mi se trza. Želim mu to reći. Želim mu reći puno više od onoga što on misli, ali bojim se da će pobjeći. „Naravno da ne želim to priznati. I ne, nemam pretjeranu kontrolu nad svojim osjećajima. Čisto iz praktičnih razloga, zadnje četiri godine bile su isključivo bolne. Bol ne prestaje. Ali onda sam upoznala tebe”, kažem zadihano. Ne mogu se zaustaviti. „Stvari su se promijenile. Možda nisam odmah shvatila kako se osjećam, ali sada mi je jasno. Ja sam glupača koja se zaljubila u svoga prijatelja, a to i nije najgori dio. Najgore je to što ću sve izgubiti ako ti to kažem. Ovo malo sreće kliznut će mi kroz prste i nestati, a ja ću biti kriva za sve jer nisam začepila gubicu kad sam trebala. Radije bih da si mi prijatelj nego da te uopće nemam.” Peter se ukočio, kao da ima letvu koja ga drži uspravno. Razrogačio je oči u čudu. Ne prekida me, što više govorim, to je on prestravljeniji. Kad konačno umuknem, Peter izgleda kao da ga je netko tresnuo mokrom čarapom po glavi. Samo trepne u čudu. Briga me. Neću ovdje mirno sjediti i čekati da me odbije. Skočim od stola i odem do kupaonice. Suze mi peku oči. Jedva se uspnem stepenicama i uđem u kupaonicu osjećajući kako mi velike suze kaplju niz obraze. Uhvatim se za umivaonik i pogledam u ogledalo.. Smiri se, čujem nježan glas u svojoj glavi. „Sve sam upropastila.” Primim se za lice i jecam. Ne želim biti sama. Trebam ga. Kad sam rekla Peteru za svoje osjećaje, to je bilo nešto najgluplje što sam mogla napraviti. Strictland je rekla da smo prevršili mjeru, a ja mu kažem da ga volim. Koji je meni vrag? Okrenem slavinu i poprskam se vodom po licu. Manje plačem, ali lice mi je vruće i podbuhlo. Kad se budem spuštala natrag stepenicama, morat ću se praviti da je sve u redu, bez obzira na to kako mi je zapravo. Treba mi malo svježega zraka. Odem do maloga prozora i povučem rolete. Brzo se podignu i otvorim prozor. Muti mi se pred očima i mračno je, tako da je primijetim prekasno. Vjeverica visi s prozora. Klizi kao da će pasti. Kandžice su joj zapele za okvir, ali otkvačila se kad sam otvorila prozor. Čuje se kako struže po staklu. Na drugome smo katu. Obuzme me čudan poriv. Past će. Ja ću biti kriva. Ne mogu biti ubojica vjeverica. Kriknem i počnem udarati nogama o pod - kao da će to pomoći - i gurnem ruke kroz prozor daje nekako dohvatim. Vjeverica mi padne u ruke. Srce će mi eksplodirati. Mozak mi ispaljuje rakete za uzbunu. Povlačim ruke natrag, a vjeverica visi s mene. Dreknem kao da će me netko ubiti, skačem gore-dolje, pokušavam je se riješiti, ali bez uspjeha, pa se zaderem još jače i zavrtim, vitlam uokolo u nadi da će se vjeverica otkvačiti. Kad mi spuzne niz ruku, stanem. Životinja projuri prostorijom i zabije se u zid. 67


Vrata kupaonice naglo se otvore. Peter se pojavi, spreman nekoga udariti, a preplašena vjeverica prođe mu kroz noge. Peter se iznenađeno okrene za njom i prati je pogledom niz hodnik. Par trenutaka kasnije začuje se vriska. Peter me pogleda. Ruka mi je izgrebena. Donja mi usna podrhtava i šmrcam. Ne mogu prestati plakati. Osjećam se tako glupo i blesavo. Peter mi priđe sa smiješkom i privije me uza se. Samo me grli neko vrijeme. Prsti su mu se zapetljali u mojoj kosi i čvrsto me privio na prsa. Pogleda mi ruku, ogrebotine nisu jako duboke. „Je li te ugrizla?” Odmahnem glavom i obrišem suze. Peter se silno trudi suspregnuti smijeh. „Što se dogodilo? Bio je dug red u WC-u?” Lupim ga po prsima. „Nije bio dug red u WC-u! Otvorila sam prozor da uhvatim malo zraka. Na prozoru je bila vjeverica, a kad sam ga otvorila, mislila sam da će poginuti, pa sam je uhvatila i... onda sam se uspaničila.” Peter se jedva suzdržava od smijeha. Primi me za glavu i pita: „Jesi li dobro? Nećemo te cijepiti protiv bjesnoće? Nema ubojitih vjeverica koje žele na WC preko reda?” „Daj šuti. I ti bi vrištao.” Peter se grohotom nasmije. Trese se cijelim tijelom i suze mu naviru od smijeha. Protrlja oči i kaže: „U pravu si. Nema sumnje.” „Zašto se onda smiješ?” ljutito sam napućila usne. Nije mi to namjera, ali luda sam kao puška. Čujemo vrisku i glasan tutanj. Nisu je uhvatili. Prava zvjerčica. „Zato što se ovo samo tebi može dogoditi. U najboljem restoranu u gradu, tebe napala vjeverica”, ponovo se smije. Prekrižim ruke, ali tjera me na smijeh. „Kad budemo prepričavali što se dogodilo, reći ćemo daje bio medvjed.” Smije se još jače. Zadržimo se u ženskom WC-u, smijemo se kao blesavi. Trbuh me boli od smijanja. Osoblje restorana nam se ispriča nebrojeno puta. Mrsko im je što me napao glodavac u kupaonici. Večera je na račun kuće, a uvale nam i hrpu poklon-bonova. Gazda se brine da ćemo svima razglasiti kako imaju problema sa štetočinama, premda nemam ni najmanju namjeru zucnuti o ovome bilo kome. Peter i ja vratimo se do automobila. Na putu do studentskog doma pita me imam li kutiju prve pomoći da sredim ogrebotine. Nemam. „Imam ja. Sredimo to, pa te odvezem doma.” „Idemo k tebi?” Još uvijek nije ništa rekao na to što sam mu priznala da sam se zaljubila u svoga najboljeg prijatelja. Nadam se da nikada to neće spomenuti. Osjećam se dovoljno blentavo i bez toga. „Ne zoveš me ponovo na kavu?” zafrkavam se. „Ne, ali moraš se pobrinuti za te ogrebotine. Narast će ti rep ih tako nešto. Osim toga, usput ti je”, nasmije se. Kimnem. Idemo do njega doma. Ne znam što me očekuje. Ne znam ništa.

68


Poglavlje 19.

„Ogrebotine su površinske”, kaže Peter, drži mi ruku i nježno provjerava moje rane. Devet gnjevnih, crvenih, sitnih ogrebotina duž cijele ruke. Sjedimo u njegovoj kupaonici. Ormarić s lijekovima otvoren je. Prvi put da sam se vratila u njegov stan otkad smo se upoznali. Sve je pospremljeno. Peter je vrlo uredan. Čudi me što uopće ima pribor za prvu pomoć. Osjećam se glupo. Koga još napadaju divlje životinjice? Ja sam antipod Snjeguljici. „Kad sam se derala kao luda i zavitlala vjevericu u zid, to nije pomoglo. Prepala me.” „Pa, i nije. Čuo sam kako vrištiš. Bio sam siguran da te netko kolje. Onda sam vidio kako bacaš životinjicu s jednog na drugi kraj prostorije. U glavi sam vrtio onu scenu pod tušem iz Psiha, samo što je vjeverica bila Norman Bates. Pazi se. Kad napokon ugleda svjetlo dana i pobjegne iz restorana, reći će svim svojim prijateljima za tebe.” Smiješim se. Vjeverica Ubojica Norman sa svojim nožićem zapravo je smiješna. „Debilu.” „Miruj. Ovo će peći ko sam vrag.” „A vrag kao...” ispustim mali milijun psovki. „Dobro, što je to? Kiselina?” istrgnem ruku. Koža mi gori. Peter me primi za ruku i vrati je na mjesto. „Mala beba.” Drži bočicu s tekućinom iznad moje ruke. Ispod je ručnik, tekućina mi klizi niz ruku i kaplje na ručnik. Peter je brzo prelije. Tijelo mi se zgrči i zaškrgućem zubima. Skoro padnem kad Peter spusti glavu i počne puhati po svježim ranama. Prestane me peći i rashladi me. Još uvijek sam u grču, ali razlog je drugi. Peter kao da nije svjestan što je učinio. Smije se i pogleda me. Ne, ne, ne. Osjećam se kao srna koju su zabljesnuli farovi automobila. Ne mogu se pomaknuti. Ne mogu razmišljati. Ne mogu disati. Peterov se pogled smrači, ne skida oči s mene. Srce mi sve jače lupa. Mislim da ga može čuti. Zadihana sam. Peter me i dalje drži za ruku. Gubim se u njegovim očima. Privlači me poput magneta. Od njegova dodira prolaze me trnci. Ne mogu to podnijeti. Duboko udahnem i odvratim pogled. Ne mogu. Ne mogu ga poljubiti. Ne bih smjela biti ovdje. „Trebalo bi ti biti bolje. Samo da odem po antiseptik i previjem to. Onda ću te odvesti kući”, kaže mi, a glas mu je dublji nego inače. Pusti mi ruku i ustane. Zabulji se u bočicu, ali nikako da je uzme. Samo stoji tako i bulji. Duboko udahne i izdahne na usta. Osjećam se kao da gledam pornić. Srce mi lupa i oblila me vrućina. Ne mogu ga prestati gledati. Niti to želim. Peter prođe rukom kroz kosu i uzme mast. „Evo, od ovoga će ti brže zarasti”, tapka mi mast po ruci. Od njegova blagog dodira želudac mi se presavio napola. Drhtim od uzbuđenja i onda naglo izmaknem ruku. Peter me pogleda. Usne su mi otvorene, ali sam zanijemjela. Što da kažem? Poludim čim me pipneš? Svaki put kad me potapkaš tim čudom, prođu me žmarci na svim krivim mjestima? Koji mi je vrag? Poskočim s klupice u kupaonici i pokušam se progurati pokraj njega. Peter se okrene u zadnji čas. Prepriječi mi put. Ledeni znoj kaplje mi niz leđa i stojim kao ukopana. Osjećam ga. Drhtim i pulsiram. Razdvojim usne i uzdahnem, pokušavam nešto izustiti, ali uzalud. Pokušavam se pomaknuti. Pokušavam bilo što samo da ga ne moram pogledati u oči. Peter polako podigne ruku. Njegovi vreli dlanovi isijavaju tik ispod mojih lakata. Znam da me želi dotaknuti. Znam da dvoji jer ista stvar i mene muči. Znam da bih se trebala pomaknuti, ali ne mogu. Srce mi udara sve jače, bubnja mi u ušima. Još malo i mogao bi me dodirnuti po rukama. Tako je blizu, ali ne dira me.

69


Ne podižem pogled, osjećam njegov užareni pogled koji pali sve pred sobom na relaciji između mojih očiju i usana. Ako ga sad pogledam, neću otići. Ako ga sad pogledam, sve ću odbaciti. Ako odustanem od fakulteta, morat ću se vratiti kući. Morat ću se vratiti ljudima od kojih sam pobjegla. Morat ću gledati čovjeka koji je neprestano iskorištavao moje tijelo. „Ne mogu...” jedva izgovorim. Njegovo je lice tako blizu. Spustio je glavu. Njegov je dah na mojim usnama. Ispružim ruke i stisnem šake. Nemoj ga dodirnuti. Nemoj. „Znam”, Peter dahne. Sklopim oči, vrti mi se u glavi. Tako je vruće. Tako mi je blizu. Otvorim oči i zagledam se u njegova prsa. Neću ga pogledati u oči. Ne mogu ga pogledati u oči. „Ne smijemo, ali ne mogu te pustiti.” Podignem pogled. O, Bože. Nisam trebala. U glavi mi urla alarm za uzbunu. Tonem u tirkiznom bazenu i ne mogu se iskobeljati. Svako malo, Peter stišće šake, bori se sam sa sobom da me ne dotakne. Pokušam progutati slinu. Pokušavam spustiti pogled, ali njegov me pogled prikovao. Želim da me dira. Želim njegove vruće dodire. Želim ono što sam mislila da više nikada neću htjeti. Usne su mi blago razdvojene. Ne mogu govoriti. Sa svakim udahom, grudi mi se podižu i jedva primjetno dodiruju njegova prsa. Glava mi je preplavljena požudom. Dio mene dao bi sve da me dotakne, da me poljubi. Ne mogu to spriječiti. Gubim kontrolu. Zarobljena sam. Peter opusti šake i sklopi oči. Kad ih ponovo otvori, beznadno se nasmiješi. Počne govoriti, ogolio je dušu, do zadnjeg, najranjivijeg kutka. „Nikada nemam sreće. Nađem nekoga i onda mi je istrgnu iz ruke. Uvijek je nadomak, ali nikad dostižna i ne mogu to nikako promijeniti. Ne mogu je vratiti. Ne mogu ništa promijeniti. Nema novih prilika. Sve sam izgubio. Izgubio sam Ginu. Pogubio sam se kad je umrla. Bio sam prazan otkako je umrla. Ali onda si se pojavila ti... Pametna i lijepa. Mislio sam da mogu krenuti dalje, ali ne. Nisam bio spreman. Ti si jedina to razumjela i znala što to znači. A sada”, Peter se ogorčeno nasmije i sklopi oči. Izgleda napaćeno. Glas mu se povisi, govori sve brže, o bolnim osjećajima, čuje mu se panika u glasu. „A sad kad sam spreman krenuti dalje, ne mogu. Ne mogu izgubiti posao. Ne mogu biti s tobom, ali ne mogu ni bez tebe. Bože, Sidney. Večeras sam doživio jedan od najboljih i najgorih trenutaka u svome životu. Rekla si da me voliš. Da me voliš...” tužno se nasmije i odmahne glavom. „I ja tebe volim. Vratila si me u život. Vratila si mi osmijeh. Ti si mi sve, ali ne mogu...” Blenem u njega. Širom sam razrogačila oči, vilica mi se objesila. Što je on to upravo rekao? Sigurno se zabunio. To nije istina, ali rekao je to. Peter me voli. Ali ne mogu ga pratiti. Toliko je patnje u njegovu glasu. Ne znam što je time htio reći. „Ali ne možeš što?” „Dobila si stipendiju. Znam što će biti sa mnom ako prijeđemo s riječi na djelo, ali ne mogu ti dopustiti da samo tako odbaciš sve...” Voli me. Gledam ga u oči, slušam ga, slušam njegove razloge, zašto me ne dira. Voli me. Tako se bojim, prestravljena sam od same pomisli da bi me mogao odbaciti, ali odlučim se na to. U djeliću sekunde, postanem hrabra - i blesava - nesmotrena i nagla. Presiječem ga usred rečenice i uhvatim ga za bradu. Privinem se uz njega i nježno ga poljubim. Usne su mu slatke i mekane. Peter se ukipi. Ne zagrli me. Ne uzvrati moj poljubac. Mišići su mu napeti, kao u niskome startu. Mislila sam da će me obujmiti. Mislila sam da će mi uzvratiti. Sram mi preplavi lice. Odvojim se od njega i spustim pogled. „Oprosti”, govorim u pod, „nisam smjela. Nisam trebala...” Donja mi usna drhturi. Pokušavam je primiriti, ali nula bodova, pa je uvučem i zagrizem. Ne uspijem reći ništa više, Peter me uzme u svoje naručje. Viknem i čvrsto se uhvatim za nj. Nosi me do ulaznih vrata i spusti na pod. Kliznem niz njegovo tijelo. Rub suknje opasno mi se podigne prije nego što mi stopala dotaknu pod. Opet će me izbaciti iz stana. Ruke su mi na njegovim prsima.

70


Peter se ne miče. Osjećam da me gleda. Ne mogu ga pustiti. Duboko udahne i priđe mi. Stavi ruke na moja ramena. Pogleda moje prste na svojim prsima. „Ne mogu ti reći da odeš.” „Onda nemoj.” „Ne mogu spavati s tobom.” „Onda nećemo.” Nasmije se: „Kao da je to tako jednostavno. Izgubim pamet kad me tako diraš. Misliš da imam dovoljno samokontrole da ne spavam s tobom?” Kimnem. Diram ga po prsima i osjećam svaki mišić, svaku oblinu. „Upalio si prednja svjetla”, prelazim palcem preko njegove krute bradavice. Nasmije se i kaže: „Kao i ti”, zastenje i zgrabi me za ruku. „Sidney.” „Peter.” „Previše si... ne znaš čega se odričeš”, kaže promuklim glasom. Mišići na vratu su mu napeti. Čvrsto je stisnuo vilicu i usta. „Znam točno čega se odričem. I znam tko će me čekati kod kuće”, ruka mi klizne preko njegova trbuha. Trbušnjaci su mu tako vretenasti. Otkopčam mu gumb na košulji, tik iznad struka. Napnu mu se ramena. Zadihan je. Podigne ruku i nježno me pomiluje po obrazu. Prepustim se i sklopim oči. Ustukne kao da sam ga opekla. „Sidney, ne mogu.” Peter počupa kosu i okrene se. Hoda gore-dolje, gore-dolje. Kad me pogleda, preplavi me panika. Vidim mu to u očima, odbacit će me. Ne mrdam. Pripremim se za sudar, očekujem da će otvoriti vrata i izbaciti me iz stana, ali ne. Zaleti se prema meni i uhvati me za glavu. Ne znam što mu je. Ne znam hoće li viknuti ili... Misao ostane nedovršena. Peter se privije uz mene, usne su mu nadomak mojih. Opire se. Još uvijek se hrva sam sa sobom, ali tu je. Prostor između nas nestaje. Nježno me poljubi, kao šaptom. Još uvijek se opire. Cijelo mu je tijelo napeto. Podignem ruke, želim ga dotaknuti, ali on poskoči i odvoji se. Neodlučan je. Stisnuo je šake, izgleda kao da će udariti šakom o zid. Okrene se od mene. Ja sam luda. Prilazim mu. Iza njega sam. Odlučila sam. Ne mogu mu to učiniti. Puknut će. Dovoljno sam snažna da jednostavno odem. Jedva, ali dovoljno. „Peter, u redu je. Oprosti. Neću ti ništa.” Zario je lice u ruke. Polako se okrene i pogleda me. „Ne možemo ovako. Znam kroza što si prošla da dođeš ovdje. Ne mogu te poslati natrag ljudima koji su te... ne mogu. Volim te, Sidney.” Pretražuje moje lice. Kao da prekidamo. „I ja tebe volim, Peter,” tužno se nasmiješim i okrenem se prema vratima. Ruka mi je na kvaki, a onda ga čujem kako govori: „Ostani.” „Molim?” „Ostani, samo još malo. Ne mogu te pustiti, ne još.” Malo nedostaje da zaplačem. Nakon svega što smo prošli, ne mogu vjerovati da ga moram napustiti. Život je tako nepravedan, ovo je tako pogrešno. Ja volim njega, on voli mene. Izgledi su nam tako slabi da nađemo svoj par. Znam da je stvoren za mene i znam da moram otići. Odmahnem glavom. „Ne mogu. Sve ili ništa. Ne mogu biti s tobom i ne biti s tobom, bez da te diram. Pitao si me jesi li mi privlačan - jesi. Jako. Privlačan si mi u svakome pogledu. Peter, moram ići.” Stisnem usne i izađem iz stana pojurivši niz stepenice. Udahnem noćni zrak kao da se gušim. Hodam dvije ulice do svoje sobe u domu, sama, razmišljajući. Svega bih se odrekla radi njega, ali što onda? On bez posla, ja bez novaca, živimo u kartonskoj kutiji. 71


Ljubav je koma.

72


Poglavlje 20.

Osjećam se šuplje. Kao da mi se koža raspada. Polako prijeđem prstima preko usana. Sjećanje me ne vara. Kao da mogu osjetiti Peterov poljubac, kako se savršeno sljubio s mojim profilom. Ne mogu ga ponovo vidjeti. Ta mi pomisao padne na pamet tek kad počnem hodati ulicom. Sutra vrlo vjerojatno više neću biti njegova demonstratorica. Profesorica Strictland razdvojit će nas. Razmišljam kako će mi dani izgledati bez Petera, da mi uvijek bude blizu, ali da ne razgovaram s njim i ne smijem ga dodirnuti. Bože, to je tako bolno. Kao da mi je netko nožem izrezbario srce. Želim se sklupčati i plakati, ali ne. Nastavim hodati. Automobil prepun tipova uspori. Zvižde i dobacuju mi svašta, onda odzuje dalje. Kad sam stigla do kampusa, došla sam sebi. Mogu se ja nositi s ovim. Zaletim se prema domu. Moja je soba krcata djevojkama. Bože, zašto ne mogu biti sama? Millie pogleda preko nekoliko glava kojima je kosa svezana u rep. Napunile su kadu plavim gaziranim pićem i namaču kosu u njoj. Tia sjedi pokraj vrata. Prekrižila je ruke i naslonila se. „Nećeš biti plavuša?” pitam je. „Ne, bila bi fora, ali trebala bih se prvo zblajhati. Nema šanse, vjerojatno bih oćelavila ili tako nešto. Što je bilo?” pita me primijetivši da sam podbuhla. „Ma da, uobičajena sranja. Strictland mi je otkinula glavu zato što se družim s Peterom i napala me vjeverica. Izgrebla mi je cijelu ruku.” Tia me gleda kao da izmišljam, ali onda ugleda moju ruku. „Jebote, ti to za ozbiljno?” pita me i uspravi se na stolici. Kimnem. Ustane i odvuče me iz sobe niz hodnik. „Millie je prirodna plavuša i namočit će cijelu kosu u kadu. Morat će čekati cijelu večer da joj se pojavi boja. Da čujem. Što se događa? Što je bilo sa Strictlandicom? Sranje, Peter? Misliš, profesor Peter Granz?” kimnem. Povuče me u svoju sobu i zatvori vrata. „Cimerica mi je u vašoj sobi. Gukni. Što se događa?” Skljokam se na njezin krevet i pogrbljeno sjednem. Slegnem ramenima. „Nemam pojma. Peter je profesor Granz. Duga priča, ali skoro sam spavala s njim prije nego što sam znala tko je on zapravo.” „Molim?” Tia raskolači oči. „Millie me odvukla na spoj naslijepo kad je počela izlaziti s Brentom. Trebali smo se naći u restoranu. Da skratim priču, sjela sam za krivi stol”, pogledam Tiju, ona je stvarno draga. Već sam joj rekla svakakve gluposti, ali sada sam napeta. „Nemoj nikome reći. Ne želim ga uvaliti u nevolje.” „Neću nikome reći, ali moraš mi reći što se dogodilo. Kako si završila s njim ako si imala spoj s nekim drugim?” „Ovome drugom bježale su ruke. Brzo sam se pokupila. Kad sam došla na parkiralište, ugledala sam Petera i njegov auto s podignutom haubom. Tek se doselio i bio je sam. Osim toga, zgodan je i šaljiv. Ne znam. Otišla sam kod njega. Zabrljali smo. Dosta. Prije nego što su se stvari otele kontroli, telefon je zazvonio i otišla sam. Dan poslije na predavanju shvatila sam tko je.” „Jebote! I što sad?” pita me lupajući uzbuđeno nogama po podu. „Otišli smo na večeru nakon plesa. Ništa posebno, ali pojavila se profesorica Strictland i večerali smo zajedno. Onda je postavila ultimatum. Peter će dobiti otkaz i upropastiti svoju karijeru ako se nastavi viđati sa mnom, ja ću izgubiti godinu i neću diplomirati. Ne mogu ponavljati godinu jer sam na stipendiji. I nemam novaca. Ona to dobro zna.” „O, moj Bože. Ali, stani malo, mislila sam da si rekla da se ništa ne događa između vama dvoma?”

73


„Ništa se nije događalo. Bili smo prijatelji, početak je bio malo nezgodan, ali...” uzdahnem i povučem kosu. „Ali sad je nešto više od toga?” „Da, puno više. Jebote, Tia. Ali ono stvarno jebote. Ne mogu ti reći. Mislim, nije kao da su me razdvojili od najboljeg prijatelja - premda se upravo to dogodilo - ali to nije ono najgore. Osjećam se kao da mi je netko iščupao srce. A Peter... Bili smo u njegovu stanu i pomogao mi je s ogrebotinama, a onda sam ga poljubila. Rekao je da ne može, ali da me voli...” „O, moj Bože. Voliš li i ti njega?” Pogledam je u oči. Ona zatrese krevet i zaskviči kad joj ne odgovorim na pitanje. Sigurno mi piše na licu jer ona nastavi: „O, moj Bože! To je tako romantično! Voliš ga, a ne možeš biti s njim. Što ćeš sad?” „Ništa”, slegnem ramenima. „Ne mogu ništa. On ne može riskirati svoju karijeru, a ja moram diplomirati. Ne mogu zajebati i vratiti se doma.” Zakopam lice u ruke i snažno ga protrljam. Sve se raspada. Osipam se poput trusne stijene. „Nikad te nisam čula da tako prostačiš.” „Kad nisam bila u prilici. Nemam pojma što ću. Moram ga se kloniti, ali ne mogu.” Gorko se nasmijem i omotam ruke oko struka. Ne mogu se oduprijeti lavini osjećaja. Gledam u pod. Sjećanja naviru. „To je bio prvi put da sam nekome rekla da ga volim, mislim, onako stvarno, i onda ovo. Više nismo ni prijatelji. Ne možemo biti. Nemam pojma kako ću se nositi sa svim tim”, uhvatim se za glavu i spetljam prste u kosu. Večer je sjajno počela. Ne mogu vjerovati što se događa. Da, trebala sam znati, ali nisam. Nisam znala da sam se zaljubila u Petera. Nisam toga bila svjesna sve do današnje večeri. Tako sam glupa. Kako sam to mogla ne primijetiti? Pogotovo kad su me svi toliko puta upozorili. „O, Bože”, zastenjem. „Što da radim?” Tia me sućutno pogleda: „Ne preostaje ti ništa drugo nego da ga se kloniš i zabiješ nos u čokoladu.”

74


Poglavlje 21.

Nadolazeći tjedni prolaze puževom brzinom. Noćima buljim u strop. Ne mogu zaspati. Kao da mi je netko odrezao ruke. Javlja mi se fantomska bol. Bože, a noćne more. Misli mi odlutaju i pred očima mi se odvijaju stravični prizori. Petera udari auto, pada s litice, netko ga je ustrijelio pištoljem u srce. Svaki put isto - vidim točno što će se dogoditi. Potrčim prema njemu, vičem iz petnih žila, ali on me ne čuje. Uvijek zakasnim, nikad me ne čuje, uvijek se pojavim mrvicu prekasno. Nema vremena za rastanak; sudbina mi ga jednostavno istrgne iz ruku. Jedne noći san je bio tako živopisan. Peter se smješka, nešto mi govori. Korača unatrag i vragolasto se smije. Zemlja je kruta i suha. Tlo puca, ali Peter ne gleda iza sebe. Parkiralište se pretvori u pustoš, samo ispucana crvena glina dokle pogled seže. Kao da hoda po tankome ledu. Izvan sebe sam, zazivam ga - preklinjem ga da se vrati - ali ne čuje me. Tlo pod njegovim nogama naglo se rastvori. Peter pada. Bacim se da ga uhvatim, strovalim se prema razjapljenoj pukotini u tlu. Sletim na rub i Peter mi klizne kroz prste. Vrisnem. Urlam jer se noćna mora pretvori u stvarnost. Vrištim u krevetu i uspravim se. Kupam se u hladnome znoju. Plahta mi se prilijepila uz tijelo. Sva sam se zapetljala u posteljinu, pokušavam se osloboditi. Millie mi priskoči u pomoć i upali svjetlo. Privila sam ruku na prsa. Pokušavam uvjeriti samu sebe da to nije bilo stvarno, ali san je bio toliko stvaran da sam na rubu suza. Millie stoji pokraj moga uzglavlja s metlom u ruci, spremna prebiti uljeza. Kad shvati da nema nikoga, opusti se. „Jesi li dobro?” protrlja oči i duboko udahne. Kimnem, ali potresena sam. Ne mogu govoriti. Čega se toliko bojim? Noćna je mora tako glup odgovor. Zemlja ne proždire ljude, ali san je bio tako stvaran. Ne mogu se riješiti tog osjećaja. Razgrnem pokrivač i odem do ormara. Nađem trenirku i navučem je. Millie me samo promatra. „Kamo si krenula? Sad su četiri ujutro. Nećeš valjda sad na trčanje?” „Moram”, jedva joj odgovorim. čas.

„Sidney, čekaj. Idem i ja s tobom”, kaže polusklopljenih očiju. Izgleda kao da će zaspati svaki „U redu je. Dobro sam. Vrati se u krevet.”

„Ne mogu. Nešto te muči, a ja nisam bila najbolja frendica otkako sam s Brentom. Pričekaj me. Idem s tobom”, polako trepne i pogleda u svoj ormar. Već sam obučena i obuvam tenisice. Nakon što sam ih zavezala, kažem joj: „Radije bih bila sama. Stvarno, idi spavati. Uzet ću suzavac ako te to brine.” Zijevne. Millie je navukla jednu nogavicu. „Dobro, ali samo ako odeš do dvorane. Nemoj trčati vani. Vježbaj na spravama ili na pokretnoj traci, tako nešto. Može?” „Može. Vidimo se na ručku.” I odem. Potrčim niz stepenice i nađem se na svježem zraku. Zrak mi puni pluća, kao da me podsjeća što je stvarno, a što nije. Snovi nisu stvarni. Peter je živ. Znam što znače noćne more. Peter i ja nismo zajedno i nisam mogla ništa poduzeti da to spriječim. Nema ga. Kao da je umro, ali njegov duh kao da svaki dan luta odsjekom. Strictland me premjestila nakon što nas je vidjela na večeri. Sad radim za nju, a Peteru je dodijelila svoga demosa. Glasine su se utišale. Nitko ništa ne govori. Potrčim brže. Pluća mi gore, kao da ne mogu uzeti dovoljno zraka. Kosa mi leluja naprijednatrag, škaklja me po vratu. Želim trčati do iznemoglosti. Želim osjetiti bol, nešto s čim se mogu nositi, a ne ovo. Ne mogu si pomoći dok se ovako osjećam. Ova je noćna mora drugačija. Prije sam se nasmrt prepala jer me netko progonio. Sad je obratno. Nitko mi ne želi nauditi, ali svejedno se osjećam kao da će me raščerečiti. Kao da iznova gubim 75


Petera, svaki put kada sanjam. Ima li tome kraja? Čovjek je živ i zdrav. Zašto ga u mislima oplakujem kao da je umro? Ne mogu to podnijeti. Dođe mi da vrištim. Potrčim još brže. Produžim korak. Zamahnem rukama i sprintam preko kampusa do dvorane. Kad se nađem ispred dvorane, ne mogu doći do daha, probada me duž rebara skroz do kukova. Skeniram svoju karticu i uđem. Podbočim se i stanem da uzmem dah. Stojim tako u mračnome hodniku, pokušavam normalno disati. Grč prođe i odem do sprava za vježbanje. Ne očekujem da ću ondje zateći bilo koga. Hodnici su prazni i svjetla ugašena. Skeniram ponovo karticu i uđem. Nađem pokretnu traku i uključim je na najjače. Trčim kao mutava, najbrže što mogu. Vrijeme prolazi i zateknem se u nekome svome svijetu. Misli mi odlelujaju. Čujem samo kako mi srce bubnja i svoje zadihano disanje. I onda me prepadne na mrtvo ime. „Sidney?” čujem Markov glas pokraj sebe. Kriknem, posrnem i ishod je nečuven. Padnem i traka me izbaci tako da se zaletim leđima u zid. „Jebote!” Mark pritisne kočnicu i traka se ugasi da me ne usiše prema sebi. Mark klekne pokraj mene. „Sidney, tako mi je žao. Jesi li dobro? Možeš li se micati?” Smijem se. Obuzeo me luđački smijeh koji obično uznemiruje ljude, ali ne mogu prestati. Mark pogleda uokolo. „Sranje, slomio sam je”, prođe rukom kroz kosu i bočne me prstom. „Jesi dobro? Zvučiš mi blago suludo.” „I jesam blago suluda. Zašto bih inače vježbala u četiri ujutro? Pretpostavljam da ni ti nisi sav svoj, sjediš ovdje u mraku.” „Nije istina!” Mark djeluje uvrijeđeno. „Dizao sam utege i čuo da netko dolazi. Htio sam vidjeti tko je, zazvao te i onda si pala na dupe i drmnula u zid.” Ponovo se nasmijem i shvatim da zvučim kao totalna luđakinja, i to umorna luđakinja. Protrljam lice i uzdahnem: „To nije ništa čudno.” Ugledam krv na ruci. „K vragu, jesam li ozlijedila lice?” Mark ustane i ispruži ruku. Uhvatim ga nezakrvavljenom rukom i on me podigne. „Ne, malo si se porezala po obrazu.” Potapšam se prstom po obrazu i odem do ogledala. Nije strašno, ali grozno izgledam. Kosa mi je posve neuredna, nisam se ni počešljala prije trčanja, ali sam je tobože svezala u rep. Imam podočnjake do pupka i izgledam skroz smlavljeno. Mark mi pruži maramicu. Iznenađeno ga pogledam. „Čista je, ako se to pitaš.” „Hvala, i nisam se to pitala.” Uzmem maramicu, namočim je pod slavinom i prijeđem preko obraza. „Ne kužim kako mi je ovo uspjelo.” Pokaže na moj sat. „Od sata. Pokrila si se preko lica kad si pala pa si se ogrebla satom.” „A što ima kod tebe?” pitam ga. Ne želim da me gleda, ali ne skida pogled s mene. „Uvijek vježbaš u četiri ujutro?” Mark stavi ruke iza leđa i odmahne glavom. „Ne, obično dođem oko pet, danas sam počeo ranije. Ako me pitaš zašto, onda ti mogu reći da sam malo čudan. Spavam samo četiri sata dnevno.” Tapšam se po obrazu. Kad to čujem, podignem pogled i zavidno ga pitam: „Ti to ozbiljno?” „Aha, nešto genski. Moja je mama isto takva. Mislili su da sam hiperaktivan, ali nije to. Ne treba mi osam sati sna da bih se dobro osjećao. Četiri ili pet, i to je to. Mogu ostati vam cijelu noć i probuditi se ranom zorom. U domu nisam imao pametnijeg posla, a cimer bi me ubio da ga probudim, pa obično dođem ovamo”, naslonio se na zid, promatra me. Mark je mlađi od Petera. Trebala bih biti s nekim poput njega. Normalan je, drag, mojih godina. Nije mi profesor.

76


Predugo gledam Marka, u njegovo lice, pitam se što se moglo dogoditi da sam mu se nabacila na početku semestra - da sam upoznala Marka u restoranu, a ne Petera. Kako bi reagirao? Zaustavio bi se? Kako bih ja reagirala? Ponekad mi se čini da bi seks mogao sve riješiti. Sve je upropastio, pa mi to na neki način ima smisla. Nisam svjesna koliko je vremena prošlo. Mark se nervozno nasmiješi i pogleda uokolo, kao da promatram nešto drugo. „Oprosti, Sidney, jesam li te možda uspavao svojom dosadnom pričom?” Nasmiješim se i trepnem. Tako me boli, a on je tako dražestan. „Ne, sve si samo ne dosadan.” „Stvarno tako misliš?” „Išla bih za tobom u stopu poput poslušnog šteneta da mi jedan drugi tip nije zapeo za oko.” „Priča moga života”, Mark pretražuje moje lice i onda me nježno uhvati za ruku. Tješi me. „Pretpostavljam da si se zbog toga tipa našla ovdje u ove sitne sate?” Polako kimnem. Misli su mi se razbježale. Ne znam što bih. Ne znam kako da ublažim svoju bol. Zagledam se u Markove usne. Vraćam se na staro. Plan iz predpeterovske faze ponovo je na stolu, djeluje mi primamljivo. Mark je gol do pasa. Tijelo mu prekriva tanak znoj. Kosa mu je vlažna i razbarušena. Svjesna sam svoga disanja, njegovih usana, znam da mu stojim preblizu. Markova ruka klizne preko moje ruke, ramena, pa sve do obraza. Zatakne mi pramen kose iza uha i tužno se nasmije: „Ne možeš biti sa mnom dok se oporavljaš od bivšeg, Sidney. Ja sam ti za sve ili ništa, a s obzirom na to da mi se stvarno sviđaš, sada te zbilja želim poljubiti. Ali ne mogu...” spusti pogled. Primi me za ruku i nježno pogladi. Duboko udahne i kaže: „Opraštaš mi?” Inače bih pocrvenjela kao paprika, ali danas samo kimnem i pogledam naše isprepletene ruke. „A koji je onda lijek za slomljeno srce? Svi kažu da je seks, ali ja jednostavno...” duboko udahnem i pogledam ga. „Pa, meni su ga zgazili par puta, tako da ti mogu reći istinu”, nagne glavu u stranu i nasmiješi se. Ne gleda me oči. „Nema lijeka. Nema trenutačnoga lijeka. Bolje tu, bez obzira što ga želiš preboljeti. Treba ti vremena. Manje će boljeti jednoga dana. Jednoga ćeš dana primijetiti nekoga i bivši ti više neće ni pasti na pamet. Bit ćeš spremna krenuti dalje svim svojim srcem. Daj si vremena, Sidney.” Kimnem, a on pusti moju ruku. „Zašto si tako dobar prema meni?” „Zar to nije očito? Zgodna si, ono stvarno rasturaš. Malo sam se zatreskao u tebe”, Mark završi pomalo sramežljivo. Nasmiješim se. Čudno se osjećam, a onda shvatim da se već neko vrijeme nisam nasmijala. „Nisam to znala.” „Pa, da, više sam onako samozatajan”, vragolasto se nasmiješi i trkne me ramenom. „Idemo se utrkivati ili tako nešto? Mislim da si došla trčati i kladim se da sam brži od tebe.” Pogledam kroz prozor na atletsku stazu i kimnem. „Zvuči mi dobro.” Sljedećih sat vremena utrkujem se s Markom. Trčim dok mi mišići ne počnu trzati kao da me netko pokušava smaknuti strujom. Strovalim se na strunjaču i ležim na leđima. Mark sjedi pokraj mene, a između nas se udobno smjestila tišina. Izgleda da sam našla novoga prijatelja.

77


Poglavlje 22.

Petera viđam jednom tjedno. Nisu me prebacili s njegova večernjeg predavanja, da barem jesu. Mogla sam odustati od predavanja, ali ne bi mi dali da ga ponovo slušam jer su mi sva predavanja obavezna zbog stipendije. Semestar je već odmakao kad je Strictland intervenirala. Drago mi je što me nije natjerala da se ispišem. Peter predaje i ja ga ne gledam. Slušam ga i gledam u bilješke. Budna sam već cijelu vječnost. Čini mi se kao da sam jučer sjedila s Markom, ali to je bilo jutros. Dodirnem se za obraz i opipam posjekotinu. Aha, to je bilo danas. Ne mogu vjerovati da sam se skljokala s pokretne trake. Mislim, kome se to može dogoditi osim meni? „Gospođice Colleli?” čujem Petera, kao da ovo nije prvi put da me doziva. Podignem pogled. Svi me gledaju. „Oprostite, što ste rekli?” Peter pogleda posjekotinu na mome obrazu. Namršti se. „Pjesma na početku knjige... Čovjek koji je bio četvrtak počinje pjesmom. O čemu se radi? Je li se pjesma uklopila u ostatak knjige?” Peter stoji ispred mene. Onda prijeđe preko prostorije, nasloni se na stol i prekriži ruke, svoje savršene ruke. Zašto me proziva? Najradije bih se zavukla u mišju rupu i crkla. Ne mogu mu odgovoriti na pitanje. „Htjela sam kupiti cilindar”, kažem i slegnem ramenima. Nekoliko se studenata nasmije. Netko kaže „luđakinjo”. Okrenem se i podignem palac gore. Ponosna sam što sam luđakinja. Tvoj problem, ne moj. Peter me beznadno gleda. Ne pita me za pojašnjenje. Umjesto toga prozove pametnjakovića koji je provalio da nije toliko gej da svede pjesmu na šešir. Peter se primi za korijen nosa i pogleda na sat. Skoro je devet sati. „Budući da nitko ne zna o čemu je pjesma, onda imate zadatak. Morate napisati seminarski rad i predati ga sljedeći tjedan. Tri izvora, na četiri stranice, dvostruki prored i vlastita interpretacija. Obrazložite svoje istraživanje. Gotovi smo za danas.” Svi zastenju i brzo izađu. Vučem se kao puž. Tako sam umorna. Ne sjećam se jesam li danas bilo što pojela. Mislim da nisam. Razmišljam o hrani dok skupljani knjige. Idem prema vratima, predavaonica je prazna, ostao je samo Peter za svojini stolom. „Što ti se dogodilo s licem, Colleli?” „Nije vam to neki kompliment, profesore,” pokudim ga i gestom, zamahnem kažiprstom, ali jedva jedvice. Ustane i pride mi. „Koji ti je? Jasno ti je da su ti ocjene toliko loše da bi mogla pasti godinu? Strictland mi diše za vratom, ne mogu ti pokloniti ocjenu, morat ćeš se potruditi.” „Ne želim da mi pokloniš ocjenu.” „Dobro, što onda izvodiš? Nisi mi jasna. Htjela si ovaj kolegij.” „Htjela sam ga dok je Tadwick bio glavni. Nisam htjela reći da...” Peter podigne ruke i odmakne se. „Znam što si mislila. U redu je”, protrlja zatiljak i uzdahne. Nisam ga htjela promotriti, ali dok je okrenut u stranu, usudim se. Spustio je vjeđe, pogrbio ramena kao da je izgubio bitku, kao daje podnio prevelik teret koji ga je smlavio. Ima podočnjake, isto kao i ja. Ne smiješi se. Izgleda iscrpljeno, tuga ga je cijeloga obuzela. Utapa se u melankoliji. Peter je sigurno shvatio da ga promatram, podignuo je pogled. Gledamo se oči u oči, a htjela bih da nije tako. Želudac mi se spusti u podrum. Umirem. Bilo je zraka, sad ga više nema. Prošli su tjedni, ali nisam ga preboljela. 78


Peter pogleda u pod. „Trebao bih krenuti”, kaže jedva čujno. Sasvim nepromišljeno čujem samu sebe kako ga pitam: „Je li ti žao? Meni je žao. Toliko mi je žao. Kad bih se barem mogla vratiti i sve ispraviti. Ne mogu podnijeti kad te vidim ovakvog, ne mogu podnijeti samu sebe i kako se osjećam. Da barem nisam sjela za tvoj stol...” „Da nisi sjela za moj stol, ne bih nikada shvatio da mogu biti opet sretan. Ne, nije mi žao. Uopće mi nije žao”, djeluje kao da će reći još nešto, ali onda se predomisli. Polako kimnem i pokupim knjige ne namjeravajući reći bilo što drugo. Pismo ispadne iz knjige i sleti mu pred noge. Sagne se i podigne ga. „Je li to ono bratovo pismo? Mislio sam da si ga bacila?” „Jesam. Onda je poslao još jedno pa još jedno.” „Nisi otvorila niti jedno od njih?” „Ne, on je za mene mrtav. Uzmi ga. Baci ga. Ne želim ga više vidjeti.” Krenem prema vratima osjećajući njegov pogled na leđima. Znam da bi htio nešto reći, ali ne pružim mu priliku. Izađem i krenem niz hodnik. Nađeni se na prednjem stepeništu. Nitko više ne ide stepenicama. Ima ih preko stotinjak. Naslonim se na stup i kliznem na pod. Dugo tako sjedim u tami. Stepenice su osvijetljene, ali ja sam u sjeni. Ljudi ispod me ne vide. Brinem se da će mi Sam nastaviti slati pisma. Dok smo bili mali, bili smo najbolji prijatelji. Pazio je na mene. Igrala sam se s njegovim prijateljima. Udario bi bilo koga tko bi me gnjavio. Bila sam njegova mlađa sestra premda smo blizanci. Rodila si se nakon mene, znao je reći. Zato si moja mlada sestra. Mislim da je volio biti moj stariji brat. Osjećao se važnim. No sve se promijenilo kad sam mu plačući ispričala o Deanu. Očekivala sam da stane u moju obranu. Ali nije. Sam je rekao da sam obična koketa, da je vidio kako se ponašam kad sam s njegovim prijateljem. Sjećanja naviru jedno po jedno. Kad krenu, nema im kraja. Dean te nije napao, rekli su mi. Dean je pošten mladić. Kunem se, imam svoje roditelje i Sama pred očima, ponavljaju jednu te istu pjesmu. Želim povikati: A što je sa mnom? Prisilio me, nametnuo mi se, bio je jači od mene. Dean ne bi napravio tako nešto, rekli su mi. Bože, izdali su me do kraja. Ali bilo je još gore, puno gore od onoga što sam ispričala Samu. Nikada se ne prisjećam toga. To su utvare prošlosti koje će isisati ono malo sreće što mi je preostalo u životu. Ali sjećanja su na slobodi. Čujem ih. Stare riječi trgaju rane koje nikada nisu zarasle. Gubim se u vrtlogu sumanutih misli. Moram se obračunati s duhovima, ovo mora prestati. Privijem koljena na prsa i pognem glavu. Sklupčala sam se u lopticu. Sklopim oči, nadajući se da će proći samo od sebe ili cijelu me obuzeti. Otvore se vrata. Ne podižem pogled. Tko god da je, neka se spusti stepenicama, ne mora me ni vidjeti. Čujem korake kako mi se približavaju i stanu. Pogledam u pod i vidim starinske cipele. To je Peter. Sjedne pokraj mene. Opet pognem glavu. Ne želim razgovarati s njim. „Izgledaš očajno”, kaže mi. „I jesam očajna”, promrmljam u koljena. „I ja sam”, Peter duboko udahne i stavi ruku na moja leđa. Privuče me sebi i zagrlim ga oko struka. Čvrsto ga držim, znam da ću ga morati pustiti. Kad se odvojimo, imam osjećaj da netko guli kožu s mene, sloj po sloj. Ustanem i kažem: „Ne mogu ovako više, Peter. Ovo me ubija. Ne znam kako ću te preboljeti. Jednostavno ne mogu...” Ustuknem, ali on me uhvati za ruku. Ukočim se. Volim i mrzim to. Želim da me grli. Želim da budemo prijatelji.

79


„Moram ti nešto reći”, povuče me sebi, uzme moje knjige i baci ih na pod. Primi me za obraze. Osjećam njegov dah. Počne mi se skoro vrtjeti u glavi. Želim ga poljubiti. Toliko mi nedostaje da sam na rubu suza. Primim ga za ruke i pokušam maknuti njegove ruke s lica. „Nemoj, Peter... ne mogu ja ovo”, raspadam se po šavovima. Žaljenje me oplahnjuje u valovima. Smlavit će me. Njegovi će me dodiri dokrajčiti. Hvata me panika. Guram ga od sebe, ali ne popušta. Plačem. Nisam toga ni svjesna, ali suze mi klize niz obraze. Peter palcem prebriše moje suze. „Nemoj plakati”, kaže mi. Poljubi jednu od mojih suza. Primirim se. I dalje ga držim za ruke, ali više ga ne guram od sebe. Polako pokušam disati, a Peter me nježno ljubi po licu, suzu po suzu. Onda mi nagne glavu tako da se gledamo oči u oči. „Nadam se da ćeš mi oprostiti, ali napravio sam veliku glupost”, počne neodlučno. „Napisao sam ostavku i predao Strictland. Ovako više ne ide. Čim te ugledam, kao da mi netko hoće iščupati srce iz prsišta. Ne jedem, ne spavam. Nije puka zatreskanost. Nikada nije ni bila. Volim te, Sidney. Predugo mi je trebalo da ti to kažem i popravim stvari, ali biram tebe.” „Dao si otkaz?” pitam ga u čudu. On samo kimne. Podignem obrve. Ne mogu ništa reći od šoka. Kad konačno krenem nešto reći, čuje se samo neki zvuk kao da jecam i smijem se istovremeno. Bacim mu se oko vrata i čvrsto ga zagrlim. Peter me podigne s poda. Zanjiše me, ja vrisnem i smijem se. „Ali, ne može to tako!” „Gotova stvar. Napisao sam ostavku i gurnuo pismo pod vrata.” Želim se vratiti unutra. Toliko sam sretna što je odabrao mene, ali ne smije to učiniti. Peter me povuče prema sebi. Ledeni šiljci grče mi se u trbuhu. Ovo nije istina. Srce mi snažno lupa. Ne smije to napraviti. „Sidney, ured joj je zaključan. Ne mogu povući ostavku niti to želim.” Neko vrijeme ništa ne govori i onda me pusti. Osjećam njegov dodir i nakon što makne ruke s mene. Ne mogu gutati. Vrijeme sporo prolazi, kao da nije stvarno. Oboje zaustimo kao da ćemo nešto reći, ali ne. Sva sam se naježila. Protrljam ruke, pokušavam otjerati paniku, ali ne ide. Izbezumljena sam od straha, nije to onaj uobičajeni strah da me netko vreba iza ugla, ovo je nešto drugo. Nitko me ne guši, ali ne mogu gutati. Nitko mi nije zavezao usta, ali ne mogu disati. Nitko me nije ranio u srce, ali kunem se Bogom da je prestalo kucati. Pogled mi je prikovan za zemlju. Ne mogu podići glavu. Ne mogu ga pogledati u oči. Strah, prestravljenost i radost, sve se pomiješalo. Ne mogu se natjerati da zucnem. Kršim ruke tako jako da me peku. Peter ne stoji skršenih ruku, ali ih je tutnuo u džepove. Duboko udahne, ali dah mu je isprekidan. Pitam se je li i on nervozan. Ovo je jedan od onih presudnih trenutaka. Na raskrižju smo; ako krenemo krivim putem, onda smo gotovi. Jednom sam odabrala pogrešan put. Jedva sam izvukla živu glavu. Bacim pogled na vrata iza Petera. Ne mogu mu dopustiti da nastavi s ovim. Bol u prsima sve je jača čim se sjetim što je učinio i što to znači. Svega se odrekao. Prije nego što uspijem bilo što reći, on me preduhitri. „Prekasno je da povučeš svoje 'volim te'“, pogleda me svojim plavim očima. Ruke mi se tresu, stegnem ih još čvršće. „Nikada to neću povući. Volim te, toliko te volim.” „I ja tebe volim. Oprosti što sam bio tako glup. Predugo sam čekao da nešto poduzmem.” „Nisi trebao”, odmahnem glavom. Peter nasloni ruke na moja ramena i korakne naprijed. Stavi svoje čelo na moje i kaže: „Morao sam. Nisam te htio izgubiti. Reci mi da te nisam izgubio.” Spustio je pogled do mojih usana. Promatra me i osjećam da je ovo presudni trenutak. Što sad kažem, sve će promijeniti. Dao je otkaz da bi bio sa mnom. Osjećam grižnju savjesti, ali mi je i 80


drago. Totalno sam smotana. Rasulo na dvije noge - noćne more, brige, kajanje - zagađuju mi um. Nikada se nisam ovako osjećala. Nisam mislila da ću imati priliku tako se osjećati. Tu je priliku oteo netko kome sam vjerovala. Pitani se mogu li ja to uistinu. Mogu li krenuti dalje? Želim krenuti dalje. Želim zgrabiti ovu priliku, osjećam to duboko u sebi. Zažarila sam se od glave do pete, moram krenuti, objesiti se Peteru oko vrata i reći mu koliko mi puno znači. Ali ne mogu. Toliko je razloga protiv, cvokoću mi po u glavi, gladni su moje pažnje, a nude samo bol. Nije da ga ne želim. Želim ga. Ali znam što ovo znači. Mogli bismo odmah otići u njegov stan. Mogla bih mu pasti u zagrljaj i pustiti ga da me ljubi do jutra. Mogla bih mu pokazati što osjećam prema njemu. Bojim se takvih misli. Vrata su bila otvorena. Ništa nam ne stoji na putu, ništa nas ne razdvaja. Tako lakše vidim prepreku na putu. Ožiljci me peku, kao da će prokrvariti. Nisam više ono što sam nekada bila. Budem li se pravila da se mogu vratiti na staro, neću ništa promijeniti. Sada znam. Ne mogu biti s njim, ne ovako. To je pomisao koja me plaši. Suze mi se kotrljaju niz obraze. Otvorim usta kao da ću mu to reći, ali Peter odmahne glavom. Srce mi se slama, ali moram mu reći. Za nas nema budućnosti. „Ne, nemoj to reći. Sidney, pruži nam šansu.” „Ne mogu”, kažem jedva čujno. „Ne mogu biti s tobom. Ne mogu naprijed. Ne mogu te povući sa sobom. Tako mi je žao... oprosti.” Zgrabim stvari dok mi suze mute vid. Peter me zazove, ali ne pojuri niza stube za mnom. Gleda me dok odlazim. Gleda kako odlazi njegova najveća pogreška.

81


Poglavlje 23.

Godinama nisam izgovorila njegovo ime, čak ni u sebi. Kao da ga prizivam, zajedno sa svim strahotama koje su se dogodile dok sam bila s njim, s Deanom. Obrišem suze. Dok sam jurila niz stepenice, osjećala sam kako me Peter gleda, ali nisam se zaustavila. Nisam mogla. Već sam upropastila svoj život, nisam mogla još i njegov. Kad sam se spustila niz golemo stubište i pogledala nazad, Petera više nije bilo. Nisam ga čula kako odlazi, nisam čula kad su se zatvorila vrata za njim. Nestao je nečujno. Od toga mi se još više plače. Vid mi se muti. Ništa ne vidim. Prtljam po torbi i vadim maramicu, skoro mi sve padne na pod. Nekoliko olovaka i Millien suzavac otkotrljaju se u stranu. Vratim ih natrag, i ne obraćam pozornost. Tresem se. Želim se rasuti po livadi i plakati - plakati zato što se bojim krenuti dalje, plakati zato što ne mogu prebroditi svoju prošlost. Teško gutam i pogledam uz stepenice. Peter je barem bio spreman pokušati. Ali mislim da je njegova bol drugačija. Nije ga zavezala za stolac i sjekla nožem. Nije uživala u njegovim suzama. Nije ga fizički nadjačala da bi dobila ono što je htjela. Nije se tako ponašala. Njegova je bol drugačija. Mora biti. Ne mogu proživljavati jedne te iste noćne more. Ako ostanem s Peterom, upravo će se to dogoditi. Duboko udahnem i pokušam se smiriti. Moram se vratiti u sobu, ali ne želim da svi vide kako sam plakala. Odmah će ih zanimati što se dogodilo. Ponovo obrišem lice i krenem niz pločnik. Nebo je gotovo crno, nema mjeseca. Krošnje šuškaju na povjetarcu. Neki su tipovi preko puta ulice, odmah pokraj doma. Većina ih ide prema parkiralištu i ulazi u automobile. Na terenu pokraj zgrade nekoliko njih igra nogomet. Tip koji je gol do pasa udari loptu. Lopta leti visoko, a tek u silaznoj putanji osjetim da mi se naježio vrat. Okrenem se da vidim tko je iza mene, ali ne vidim nikoga. Puca me paranoja. Pogledam uokolo i dobro se zagledam svima u lica, većina njih i ne zna da ih promatram. Daleko su, igraju nogomet pod reflektorima. Ja sam u mraku između dviju uličnih lampa, dijele nas dva parkirališta. Protrljam zatiljak i krenem dalje. Auto mi je preko puta. Kad sam došla, parkiralište je bilo krcato. Još jednom pogledam iza sebe. Pitam se kamo je Peter otišao. Preplavi me kajanje. Nisam ga željela povrijediti. Bože, kad sam rekla ne, imao je takav izraz na licu, to mi je bilo previše. Posegnem u torbicu, kopam tražeći ključeve dok prelazim ulicu. Prijeđem cestu i uđem na parkiralište. Parkirala sam malo dalje, ali večeras je gotovo pusto. Gdje su mi ključevi? Kopam i dalje, sve se pomiješalo kad mi je pala torba. „Lijepa si kao i onoga dana kada si pobjegla.” Taj glas. Ukočim se. Naježila sam se od muke. Skoro mi padne torba. Želim potrčati, ali sam se ukočila od straha. To ne može biti Dean. Otkud on ovdje? Ali to je on. Isti glas koji me progoni u noćnim morama. Glas koji nikada neću zaboraviti. Ne mogu pronaći ključeve. Svjesna sam svoga disanja i naježene kože. Ugledam Deana pokraj zgrade i srce mi se stegne. Nemam riječi. Želim potrčati, ali ne mrdam se s mjesta. Hoda prema meni. „Lijepo se pozdravimo. Zdravo, Sidney,” kaže i stane preda me. „Onda ti kažeš 'zdravo, Dean'.” „Otkud ti ovdje?” pronađem svoj glas. U Teksasu smo, tisuću kilometara od kuće, u malome gradu u golemoj saveznoj državi. Dean se nasmije, a meni se sledi krv u žilama. Tako me gledao prije... Tjeram sjećanja od sebe, ali ne daju se ukrotiti. Opet sam ondje. Prije četiri godine. Dean je prislonio nož na moje bedro. Ne smijem ni zucnuti, inače će me porezati. Ležim mirno, puštam mu 82


da radi što god hoće. Još mi se jedno sjećanje vrati, kad sam jedva čujno zajecala. Osjećam bol u vratu kao da me upravo porezao. Previše puta. Drhtim i pokušavam potisnuti sjećanja, ali ne mogu, ne dok Dean stoji preda mnom. „Lijepo si me dočekala. Uvijek si bila pomalo kučka, zar ne?” pogled mu se spusti do mojih grudi. Zadrži se dugo na njima, a onda me pogleda u lice. „Baš kako i volim.” Priđe mi bliže, uhvati za ruku i gladi me po podlaktici. Zagrcnem se, ali potiho. Ne pustim ni glasa od sebe, tako me naučio. Stojimo nedaleko od mog automobila. Torba s knjigama visi mi s ramena. Nema nikoga u blizini. Ne mogu. Ne mogu. Ne mogu, film se bez prestanka vrti u mojoj glavi, ali ne kažem ništa. Stojim kao ukopana. Dean me lagano dira, prsti mu klize prema mome vratu, taman da mi se smuči. Nagne mi glavu i podigne ogrlicu. Naceri se. „Imaš ožiljak. Dobra stara vremena, je l’ da, Colleli?” pusti ogrlicu i korakne unatrag. Dean se gladi po bradi i odmahuje glavom. „Šteta što sad nemamo vremena. Volio bih te pojebati kao nekad, ali obećao sam tvome bratu da ćemo se odmah naći”, Dean se iskesi i obuhvati me pogledom. Osjećam se kao da me ponovo siluje. Izvuče mobitel iz džepa i pošalje nekome poruku. Mozak mi se uključi zajedno s ono malo poriva za preživljavanje. „Moj je brat ovdje?” „Aha. Neko obiteljsko sranje. Došli smo te odvesti kući.” Razjapim usta i odmahujem glavom. Zašto je to još gore od toga što ponovo vidim Deana? Nepojmljivo mi je da će me Dean i Sam odvući kući. „Ne može. Živim ovdje, kretenčino. Ne idem nikamo s tobom”, gurnem ga i krenem prema autu. Dean me čvrsto zgrabi za ruku i ne da mi da prođem. Stojim ravno pred njim. „Bojim se da nemaš pravo glasa, ali sviđa mi se što su ti narasla muda za vrijeme boravka u ovim krajevima”, navlači me i okrene me leđima prema sebi. „Dobro ti stoje uz tu tvoju sočnu guzu.” Udarim ga i pokušam se istrgnuti iz njegova stiska. „Pusti me! Ne idem s tobom.” Dean se smije. Još me jače stisne. „Dražesno. Misliš da imaš pravo glasa. Zabunila si se. Ulazi u jebeni auto.” Skoro padnem kad vidimo kamo me vodi. Isti onaj terenac u kojem mi je radio sve one stvari. Koljena mi klecaju. Padnem. Padne mi torba i sve ispadne van. Olovke i papiri polete posvuda. Vjetar odnese papire niz cestu kao da su pahulje. Oči su mi raskolačene. Zinula sam. Glas u glavi govori mi da vrisnem, ali ne mogu. Nemam zraka. Kao da me netko mlatnuo letvom po leđima. „Diži se i ulazi u auto dok te nisam bacio unutra”, Dean me vuče, ali ja sam se sklupčala kao vreća. Vuče me za ruku. Vrisnem, boli me. „Slomit ću ti je, kunem se. Diži se i idemo.” Ne mičem se. Dean mi presavije ruku preko leđa. Ispustim glasan vrisak. Bol me zasljepljuje. Pogled mi padne na tlo. Dean priča, govori mi, ali ga ne mogu čuti. Pusti me, ali kosti mi bukte od bola. Dean me gurne cipelom i dere se: „Šuti, jebote! Ljudi će nas krivo shvatiti.” Uhvati me za drugu ruku i povuče. Prebaci me preko ramena kao da sam dijete. Bacit će me u automobil. Prenerazim se. Nešto se prelomi i pretvorim se u bijesnu životinju. Zarinem zube u njegovo rame i zagrizem. Osjetim krv preko košulje i zagrizem još jače. Dean vrisne, opsuje i odgurne me od

83


sebe. Udarim leđima o tlo. Vidim zvijezde ispred očiju i muti mi se vid. Ruka i rame bole me da ne povjeruješ. Milijun mi je puta gore nego prije. Derem se. Ne znam ni sama što, ali ponavljam: „Ostavi me na miru!” Kad me Dean pokuša podići s poda, ponovo ga udarim, nogom u lice. „Kurvo prokleta! Platit ćeš mi za ovo”, zareži i krene prema meni. Ostanem na podu i udarim ga. On se izmakne i zgrabi me za gležanj. Vuče me prema terencu. Izvijam se i pokušavam otpuzati što dalje od njega. Asfalt mi dere dlanove. „Stani! Pusti me!” vičem iz petnih žila. Pokušavam se oduprijeti. Neće me odvući u taj terenac. Brzo izvijem bokove i završim opet na leđima. Snažno se ritnem i lupim ga petom u jaja. Čim mi pusti gležanj, otpužem do svoje torbe. Nađem ključeve, ali prije nego što stignem ustati i otići do auta, udari me u lice. Ključevi mi polete iz ruke. Jecam i urlam. Sluz i krv teku mi niz lice. Dean me tako jako drži za lice da se ne mogu ni mrdnuti. Zubi su mi zagrizli obraze i osjećam krv u ustima. Čelo mu je orošeno znojem. Prosikće mi u lice: „Trpaj se u auto da ti olakšam stvar. Nastavi ovako i vožnja doma bit će sve samo ne ugodna. Je li jasno?” jednom me rukom drži za lice, ne pušta. Druga mu ruka spuzne između mojih nogu, preko traperica i zgrabi me. Nagon preuzme stvar. Nisam ona ista cura kao prije četiri godine. Prije bih umrla nego da me opet dira. Zabijem se glavom u njegov nos i čujem krckanje. Krv lipće posvuda. Dean toliko reži i stenje da zvuči kao životnija. Trčim. Nemam pojma što ću napraviti, ali zaletim se prema Odsjeku za anglistiku. Na pola puta naletim na Petera. Zabijem se u njega. On me primi za ramena, a ja viknem. Suzi pogled i bijes mu nagrdi lice kad ugleda krv. Ima je posvuda. „Što se dogodilo?” „Ovdje je. Iza mene na parkiralištu”, kažem zadihano. Peter baci svoje stvari i izvadi mobitel, bira broj, ali poziv dugo traje. Gleda uokolo. Ne vidi ih, ali ja ih vidim. Ukočim se u Peterovu zagrljaju. Sam i Dean idu prema nama. Peter nosi hlače od odijela i bijelu košulju. Sako mu je prebačen preko torbe. Ne djeluje prijeteće. Sam i Dean nasmiju se jedan drugome kad me ugledaju s njim. Peter stane ispred mene. „Što se događa? Tko joj je ovo napravio?” Sam baci moju torbu koja sleti tik ispred mene. „Daj, prekini se prenemagati, Sidney. Idemo. Pokupi svoja sranja i idemo u auto.” „Ne idem s vama”, obrišem lice. „Nemaš izbora”, kaže Sam i sijevne pogledom. „Ne ide s vama”, ponovi Peter. Sam stane ispred Petera. „Ja sam joj brat. Dovezao sam se da je odvedem kući. Naša je mama treba. Valjda nije prepoznala Deana”, pogleda svoga prijatelja i nasmije se. „Valjda je mislila da je želiš opljačkati ili tako nešto. Prebila te kao vola u kupusu, čovječe. Sid nije prepoznala svoga bivšeg dečka.” Ponovo se okrene prema Peteru, kao da se to moglo dogoditi bilo kome. Sam ispruži ruku prema meni, pokazuje mi da moramo krenuti. „Idemo, čeka nas dug put.” „Ti si joj brat?” pita ga Peter. Sam me pogleda i kimne. „A ti si joj bivši?” Dean drži majicu na nosu, pokušava zaustaviti krvarenje. „Da, to je upravo rekao, seronjo jedan,” Dean se obraća Peteru, ali gleda u mene cijelo vrijeme, kao da će me rastrgati kad se nađemo nasamo. Peter zagrmi samo dvije riječi. „Odlazite. Odmah.”

84


Dean se nasmije i pogleda Sama, pa u Petera. „Ili što?” Dean stane ispred Sama i nastavi. Tako je blizu Petera. „Uhitit ćeš me? Da se nismo možda malo zaljubili u našu Sidney? Jer ona je moja, Sidney će uvijek biti moja. Je li ti rekla da smo bili zajedno? Rekla ti je kakve izopačenosti voli?” Peter mu ne odgovori. Ruke su mu uz tijelo. Svako malo prsti mu se trgnu. Dean odvrati pogled od Petera i pogleda me tako da mi se povraća. „Ili si je već okrenuo?” Peter mu ne odgovori. Samu rade živci. „Dosta, Dean. Baš me briga kakve pizdarije izvodi moja sestra u krevetu.” Pucne prstima kao da doziva psa. „Hajde. Idemo.” „Nećeš mi odgovoriti?” Dean se kesi i utisne vrške prstiju Peteru na prsa. „Ili si ljut zato što ne želi spavati s tobom?” gurne ponovo Petera. Jače. Peter se pomakne. U dva koraka nađe se iza Deana obujmivši ga oko vrata. Peter mu govori nešto kroza zube, pretiho da bih čula. Dean se hvata za vrat. Opali Petera laktom, ali preslabo da bi ovaj popustio. „Koji kurac?” povikne Sam. Dobaci mi pogled koji predobro znam - za sve si ti kriva. Sam zamahne i udari Petera. Peter pusti Deana. Sam i Dean okome se na njega. Viknem, tulim kao slonica. Ne mogu prestati. Tipovi koji su igrali nogomet pogledaju prema nama. Trojica se tuku, ali izgleda da Peter gubi. Ne znam što da uradim. Tipovi s igrališta trče prema nama. Peter zvekne Sama po licu. Čuje se krckanje. Sam padne i dere se. Dean ne prestane. Ima nož, taj jebeni nož u ruci. Peter ugleda nož i ustukne. Sam se pridigne i kaže Deanu da makne nož, ali ne. Dean skoro probode Petera. Ne, ne, ne. Torba mi je na pločniku. Vidim ga, srebrno nalivpero koje mi je jutros dala Millie. Odjurim i uzmem ga s poda. Tako sam nervozna da ga jedva mogu otvoriti. To nije nalivpero. To je suzavac. Protresem ga trčeći natrag prema Deanu i Peteru. Peter me ugleda. Pošpricam prvo svoga brata. Vrisne i protrlja oči, proklinje me. Dean se okrene da vidi što se događa i saspem mu suzavac ravno u lice. Dean zaurla, presavije se i pusti nož. Lupim nož nogom i on završi u odvodu. Povučem Petera. „Vodi me kući. Odmah.” Zgrabim torbu, Peter uzme svoje stvari i trčimo prema autu. Tipovi s igrališta gledaju nas dok trčimo. Ništa nam ne kažu. Prepoznam Marka. Vidi moje lice i krv. Prvo razrogači oči, onda ih suzi. Izvadi mobitel. Vidim da govori u mobitel dok se vozimo što dalje otamo.

85


Poglavlje 24.

Peter teško diše, čvrsto se drži za volan. Vozimo se s fakulteta. „Jesi li ozlijeđena?” Naslonila sam se i sklopila oči. Kimnem. „Rame, mislim da je iščašeno.” „Samo izdrži još par minuta, može? Uzet ću neke analgetike i nazvat ćemo policiju kad dođemo k meni.” Parkira automobil i pomogne mi po stepenicama. Obraz mu je ogreben, ali Peter dobro izgleda. S druge strane, ja izgledam grozno. Umalo ga pogodi srčani udar kad me ugleda na svjetlu. „Krvariš.” „Nije moja krv. Mislim da sam mu slomila nos kad sam ga udarila glavom. Boli me glava. Kao da mi je netko prikliještio mozak.” Stojim u njegovu dnevnom boravku i drhtim od panike. Osjećaji me trgaju na sve strane premda sam na sigurnom. Peter mi da tablete protiv bolova i progutam ih. Objasni mi kako će mi namjestiti rame. Kažem da to napravi. Vrisnem kad mi ga vrati na mjesto. „To je boljelo kao i kad da sam ga iščašila”, plačem od bola. „Što se dogodilo?” Peter me nježno mazi po licu i rukama. Tako je pažljiv. „Što ti je napravio? Je li te...” „Ne. Svašta mi je rekao i zgrabio me. Pokušao me ugurati u auto. Ja sam se odupirala i onda se dogodilo sve ovo.” Peter mi dotakne vrške kose. „Obranila si se. Tako treba”, duboko udahne i uzme mobitel. „Nazvat ću policiju.” „Ne, nemoj.” „Sidney, moraš ovo prijaviti.” „Sam nije ništa napravio, Dean je kriv.” „Sam je pomagao krivoj osobi, nisi mu ništa dužna.” „On je moj brat. Peter, molim te. Daj da malo razmislim. Ne mogu odmah odlučiti.” „Daj da te pregledam”, kimne i uzme me za ruke. Par mi je nokata istrgano do korijena. Pogleda moje izderane dlanove. Pogleda me pun žaljenja. „Nisam te smio pustiti da hodaš sama.” „Kako si mogao znati?” „Mogao sam...” Peter odmahne glavom i okrene se. Sjednem na kauč. Iscrpljena sam. Peter ode do kupaonice i vrati se s ručnicima i priborom za prvu pomoć. Teško diše. Ne gleda me u oči. Primi me za ruke i okrene mi dlanove prema gore. Njegov je dodir poput melema. Pogled mi se magli, ali napokon ga pogledam u lice. Posjekotina na obrazu prilično je duboka. Kao da ga je zarezao oštar komad metala. Spustim pogled. Ruke su mu natučene. Previše je toga što bih trebala reći. Htjela bih mu objasniti zašto sam rekla „ne”. Čak i da se Dean nije pojavio, ovo će me pratiti cijeli život. „Peter, ono što se dogodilo prije...” „Nema se tu što reći. Jasno mi je. Sve je u redu”, prelije peroksid preko mojih rana i trznem se. Glas mu je hladan, kao da ne želi o tome razgovarati, tako da ga pustim. Kukavica sam. „Zašto su te htjeli odvesti kući?” „Ne znam. Rekli su samo da ih je poslala moja mama.”

86


„Želiš se vratiti kući?” Pogledam ga kao da nije mogao provaliti ništa gluplje. „Ne, ne želim.” „Čak ni ako se radi samo o tvome bratu?” „Moj brat misli da uživam u grubome seksu i da sam sama to tražila. Ne misli da me Dean ozlijedio. Ne vjeruje da me njegov prijatelj iskoristio.” Vilica mi se zgrči. Zauzela sam obrambeni stav, a ne znam zašto. Imam osjećaj da Peter ponavlja Deanove riječi. „I ti to misliš? Da mi je bilo lijepo, da sam htjela to?” istrgnem ruke. Ustanem i krenem niz hodnik, ne znam kamo sam se zaputila. Mogla bih vrištati. Peter je iza mene. „Znam da to nije istina. Znam. Da barem to mogu promijeniti. Da barem mogu ublažiti tvoju bol. Ponekad obitelj pomaže. Samo ne bih htio da si otpiliš stopalo kako bi spasila nogu.” „Jebi se”, tresem se od bijesa. „Misliš da ja ne znam kako mi je? Misliš da se ne pitam svaku večer jesam li sama sve skrivila? Da je sve ono sranje koje mi je sasuo u lice zapravo istina? Mislila sam da jest. Dugo sam krivila samu sebe, da sam ga navela na krivi put. Zato se nastavilo i svaki mi je put bilo sve gore. Pustila sam da me siluje, reže, pali. Uvijek iznova. Moji su ga roditelji obožavali. Nisu stali na moju stranu. Rođeni brat nije mi vjerovao, nemoj se praviti kao da imaš pojma jer nemaš. Nemaš jebenog pojma ni o čemu!” Urlam. Stisnula sam šake i ne mogu prestati. Želim prestati. Ne želim da ovako bude između nas, ali ne zaustavljam se. Peter spusti pogled. Ne može me ni pogledati. Trudim se, moram se prestati tresti. Mišići su mi ukočeni i napeti. Moram vratiti kontrolu. Ali ne mogu. Pucaju mi šavovi. Bol me razdire iznutra. Donja mi usna drhti. Zagrizem je, ali ne. Počnem jecati. Okrenem se. Ne mogu ovako. Ne želim da me vidi ovakvu. Zato sam rekla „ne”. Što god da napravim, ovaj dio mene vječno će me pratiti. Zakopam glavu u ruke i borim se sa suzama. Peter mi priđe s leđa. Blago me uhvati za rame. Okrene me prema sebi. „Ne znam kroza što si prošla. Nemam pojma. Nije mi jasno. Ne mogu se ni pretvarati da...” Piljim u njegova prsa i krvavu košulju. Posegnem za njim, a da nisam toga ni svjesna. Obujmim ga oko struka i naslonim se na njegova prsa. Peter me zagrli. Drži me i pusti da plačem. Oplakujem sve što sam izgubila, a on se ne nudi da će popraviti nešto što ne može. Plačem kao kišna godina dok me on samo grli. Primijetim otkucaje njegova srca. Usredotočim se na otkucaje, to me smiruje. „Mogu li večeras ostati kod tebe?” Bojim se da će me odbiti. Bojim se da sam sve upropastila i da me više ne želi pokraj sebe. „Naravno”, kaže mi blago. Miluje me po glavi. Stojimo tako zagrljeni, pa se odvojim od njega. Onda mi da ručnike i pusti tuš. Ostavi mi veliku majicu pokraj umivaonika. „Nemam žensku odjeću, ali to će poslužiti za večeras.” Kimnem i on me pusti na miru.

87


Poglavlje 25.

Glava mi je puna Peterova mirisa dok ležim u krevetu. Soba je topla i tiha. Peter me obujmio rukama i spava. Osjećam se sigurno pokraj njega dok diše polako i mekano. Užasi koji su se nanizali večeras podalje su od nas. Borim se s horor-filmom u vlastitoj glavi, ne želim ga neprestano gledati. Zato još nisam zaspala. Ne želim sklopiti oči. Ne želim se sjetiti. Na leđima sam. Peter je prebacio ruku preko moga trbuha. Tako sam umorna. Gledam ga kako diše, prsa koja se dižu i padaju. Legao je u donjem dijelu pidžame i golje do pasa. Lijeno klizim pogledom preko njegova mišićavog tijela. Pitam se kako je to kad si sasvim sam, preseliš se u novi grad i naletiš na ludaru poput mene. Predobar je on za mene, previše je obziran. Dao mi je svoju ljubav, a ja sam je odbila. Promeškolji se i okrene na bok. Ruka mu padne na krevet. Okrenut je bokovima prema meni. Gledam njegovo tijelo i zapazim bijeli ožiljak na struku. Skoro na leđima, ali ne zapravo. Muka mi je. Nešto mu se dogodilo. Nije kirurški ožiljak. Ne može biti. Kao da ga je netko uboo nožem. Peter otvori oči. Sneno me pogleda. Polako trepne. „Još si budna?” „Aha.” Sad sam nervozna. Život mi je u takvoj komi, imam osjećaj da u njemu nema mjesta za njega. Ali... Peter rastvori ruke i kaže: „Dođi.” Poslušam ga. Privijem se uz njega. Tijelo mu je tako toplo, tako snažno. Zatvorim oči, a on me mazi po glavi. Proštenjem bez razmišljanja. Nasmije se. „Sviđa ti se to?” „Mmm”, predem. Misli mi pokušaju lutati. Ispunjava me Peterov miris. Srce zna da sam na pravome mjestu, ali mozak mi se bori sam sa sobom. Milijun razloga zašto ne bismo trebali biti zajedno, još milijun načina na koje ću ga povrijediti. Mislim, ležim s tipom u krevetu i uopće se ne želim s njim poseksati. Ništa. Nema žmaraca, ničega. „Prestani razmišljati. Spavaj.” „Zašto misliš da...” „Jedino što trebaš reći jest mmm”, gladi me po glavi i ja opet zastenjem. Malo se zasmijuljim. Totalno čudno, ali dobrodošlo. „To je slatko. Može i tako.” san.

Nešto promrmljam, ne razmišljam i privijem se uz njega. Peter me mazi po glavi i ja potonem u

* Kad otvorim oči, nemam pojma gdje sam. Naglo sjednem u krevetu i povučem plahtu. Peter je pokraj mene. Probudi se. Okrenem se i pogledam ga. Probudila sam ga. Opet. Koliko je sati? Tražim pogledom sat. „Prošlo je devet!” propustila sam jutarnje predavanje. Krenem da ću ustati, ali Peter me uhvati za ruku. „Ostani sa mnom.” Živci me stežu oko vrata i guše. Sinoć sam ja njega zamolila to isto. Čujem glas u glavi koji mi govori da pobjegnem. Sve ću upropastiti. Nije pošteno. Prošla mi večer znači toliko puno. Brinuo se za mene i zaštitio me. Da se Peter nije pojavio, već bih bila u Tennesseeju. Nasmiješim se. On uzvrati.

88


„Dobro”, legnem ponovo, ali živčana sam. Danas sam svjesnija svega — krevet, kolonjska, on. Trudim se ne obraćati pažnju na sve to. Osjećam trzavicu po rukama. Podignem plahtu do brade. „I, što bi volio raditi?” „Kao prvo, drago mi je što nisi stradala i mislim da trebaš nazvati policiju. Ali već znam da to ne želiš, tako da mislim da bismo mogli popiti kavu.” Problijedim kao krpa. On se šali? „Molim?” zagrcnem se. Peter me čudno pogleda, a onda se nasmije. „Ne! Nisam tako mislio. Kavu kavu, u šalici, ono, kavu. Kako ti se to čini?” „Odlično, dok god smo doslovni”, sramežljivo se nasmijem. Pogled mi padne na ožiljak na njegovu struku. Peterov smiješak nestane. „Zaboravio sam na to.” Prevali se na leđa i pokrije lice rukama. „Želiš znati što se dogodilo?” „Malo da...” Navuče plahtu preko ožiljka. „Želim prvo saznati neke stvari o tebi.” Počinjem se brinuti. Ali želim čuti što mu je na pameti. „Samo daj.” „Sinoć si rekla da te bivši porezao. Nisam to znao. Ako ne želiš o tome razgovarati...” „Nemam ti puno toga reći. Bio je izopačen. Zavezao bi me i rekao da ne smijem vikati. To je bilo prvi put. To ga je napalilo, valjda. Isprva sam mislila da je zabavno. Nisam znala što će učiniti i to me uzbuđivalo. Ljubio bi me nakon što me zavezao, ali onda je jednoga dana prestao. Prešao mi je nožem preko boka i rekao da će me ubosti ako zavrištim.” Skrenem pogled, ne mogu ga gledati više. „Jednoga je dana gurnuo ruku u moje gaćice i držao mi nož za vratom. Bojala sam se. Ispustila sam zvuk i onda me...” duboko udahnem. „Ne moraš mi reći.” „Nisam to nikome rekla, zapravo. Roditelji nisu čuli cijelu priču.” Slegnem ramenima. Živci mi trepere. „Možda će mi razgovor pomoći.” Peter se tužno nasmije, kao da zna što želim reći. „Porezao me, evo ovdje.” Pokažem na vrat. Ožiljak se nalazi tik uz moju ključnu kost. Duboko udahnem i pitam ga: „A otkud tvoj ožiljak?” „Od noža.” Peter zastane, pa nastavi: „One večeri kad sam je zaprosio. Kleknuo sam. Gina je prekrila rukom usta, bila je iznenađena, smiješila se od uha do uha. Gledala je mene i prsten koji sam joj nudio. Razgovarali smo. Nije mi odgovorila... Osjetio sam oštar bol iznad boka i netko mi je zgrabio prsten iz ruke. Neki su nas tipovi promatrali. Tip je zabio nož u mene.” Ne mogu disati. Naviru mi suze. „Peter, o, moj Bože...” Neko vrijeme šutimo. „Da nastavim?” Ne znam ni sama zašto, ali kimnem. „Bojiš li se seksa nakon svega što se dogodilo?” Zarumenim se. Otvorim, pa zatvorim usta. Htjela bih reći „ne”. Htjela bih reći nešto, bilo što, ali ne mogu. Pogledam ga i pitam se što bih mu rekla, kako mu priznati koliko sam poremećena. Dean me slomio. Ne mogu ni zamisliti da ponovo budem normalna. Čak i kada smo se upoznali i kad sam sjela za njegov stol, nije to bilo ono pravo. Nasmijem se, ali ne mogu. Usne mi se trzaju. „Ne bojim se seksa. Nije stvar u činu, barem ne sasvim. Bojim se da mi se neće svidjeti. Bojim se da ću zapeti negdje u prošlosti i neću biti ovdje s tobom. Da budem iskrena, nije mi do seksa, zapravo. Ležala sam pokraj tebe cijelu noć i ne znam jesi li toga svjestan ili ne, ali prilično si jebozovan. Nije mi bilo do seksa. Želim samo tvoje poljupce, da me držiš za lice. Kad razmislim o svemu ostalome”, zadrhtim i odmahnem glavom. Nervozno stisnem usne i pogledam ga. „Ne 89


mogu se zamisliti da se opet tako osjećam. Zadnji sam put toliko pogriješila, kako ću znati? Što ako ponovim istu pogrešku? Što ako... ako me povrijediš?” Peter me poljubi u dlan i pogleda ravno u oči. „Nikada, ali baš nikada te neću povrijediti.” „Kako mogu biti sigurna? Ni Dean nije bio takav na početku, mislim...” „Siguran sam. Nisam takav. Većina tipova nije takva. To nije ljubav, Sidney. Iskorištavao te.” Ne mogu gutati. Kimnem malo previše revno. „Možeš li to dokazati?” „Mislim da ne mogu. Mogu ti samo pokazati kako se osjećam. Volim te. Ako želiš biti sa mnom, čekat ću te. Ne moramo se seksati, barem ne odmah, tek kada budeš spremna.” Muka mi je. Ne mogu ga pogledati. „Nikada neću biti spremna.” „Onda ću te uvijek čekati”, nasmiješi se i poljubi me u nos. Podignem pogled. Trepćem kao blesava i smijem se. „Sve ću napraviti za tebe, bit ću sve što trebaš. Samo te ne želim izgubiti.”

90


Poglavlje 26.

Sigurno sam zakunjala. Probudim se nekoliko sati kasnije. Peter razgovara s nekim, vrata su blago odškrinuta i svjetlost iz hodnika prodire u sobu. Protegnem se i bacim pokrivač sa sebe. Ruke me bole. Zaboravila sam da sam izgrebla dlanove. Dok se protežem, shvatim da će mi tijelo danas odbijati suradnju. Sve me boli. Protrljam oči i odem do vrta. Gledam Petera. Tiho gorovi na mobitel. „Znam što to znači”, zastane i odmakne kosu, mršti se. „Ima puno više od toga. Jesi li upoznala nekoga tko te razumije u dušu? Kad me pogleda... kao da nas je sudbina spojila, kao da život prije nje nije bio posran samo zato što je mogao biti. Ne mogu je napustiti. Ne očekujem da me razumiješ. Samo sam htio da znaš da se ne radi o hiru.” Peter odmahuje glavom kao da ne može podnijeti što govori druga osoba. „Neću se vratiti, ali hvala. Doći ću kasnije da uzmem svoje stvari iz ureda”, prekine poziv i baci mobitel na stol. Ne osjećam se dobro dok ga promatram. Peter me osjeti. Okrene se i ugleda na dovratku. „Hej, jesi li bolje?” Slabo se nasmiješim i krenem prema njemu. „Malo da. Hvala što si me pustio da spavam.” Pitam se s kim je razgovarao, djeluje uzdrmano. „Jesi dobro?” Prvo zastane, a onda duboko udahne i kaže: „Žele da se vratim.” „Tko?” znam što će mi odgovoriti, ali želim biti sigurna. „Fakultet. To je bila Strictland. Rekla je da nije prihvatila moju ostavku i da griješim.” Prođe prstima kroz kosu i niz vrat. Uzdahne i pogleda me ravno u oči. Osjećam se krivom. Želudac mi se zgrčio. Nisam htjela da se ovo dogodi. Upropaštavam mu život. „Zvučite kao da ste dosta bliski.” „Predavala mi je na faksu. Bila je moja mentorica dok sam stažirao i napisala mi je hrpu preporuka za postdiplomski. Ja sam bio njezin demos. Upoznao sam je jer smo se družili svaki dan. Tako sam i dobio ovaj posao. Namijenila mi je jedno drugo mjesto, ali kad je Tadwick umro, zamijenio sam ga. Bio sam stvarno dobar s njom. Znala me prije nego što se sve dogodilo.” Pogled mi poleti prema ožiljku, ali nosi bijelu majicu. „Trebao bi se vratiti.” Nasmije se, misli da se šalim. „Stvarno, Peter. Ne mogu ti to učiniti. Ne...” „Nisi ništa skrivila. Kriv je neki šupak u New Yorku. Netko mi je ukrao cijeli život, nisu ga još ni pronašli. Nisi ti kriva. Ako ništa drugo, dala si mi drugu priliku.” Uzdahne i primi me za ruku. Sjednemo na kauč. Osjećam se pomalo golo jer nosim samo majicu. „Što si odlučila u vezi s prošlom noći?” „Neću zvati policiju.” „Nisam na to mislio. Želiš li...?” Prekine ga glasno lupanje po vratima. Znam tko je prije nego što mu uopće čujem glas. „Otvaraj vrata! Znam da je s tobom”, dere se Sam. Peter prvo pogleda mene, pa u vrata. Lupanje prestane. Tišina. Peter ustane i pogleda kroz špijunku, onda se vrati do mene. „Tvoj brat. Da ga pustim unutra?” glas mu je napet, otvara i stišće šake. „Nema Deana?” Peter odmahne glavom. Ne znam što da radim. Ne želim razgovarati sa Samom, ali želim ga se riješiti. 91


„Čekaj malo.” Ustanem i pronađem traperice. Navučem ih ispod Peterove majice i malo zagladim kosu. Ovo će loše izgledati, ali nije me briga što će misliti. Sam opet lupa po vratima. Kimnem prema Peteru i on otvori vrata. Samova ruka poleti zrakom kad se vrata naglo otvore. Peter ga ljutito gleda. „Ako je pokušaš oteti, prebit ću te na mrtvo ime”, kaže Peter umjesto pozdrava. „Misliš, kao što si me sinoć prebio? Ako me sjećanje ne vara, moja ti je sestra spasila glavu.” Peteru je dozlogrdilo. Nešto se u njemu prelomi. Umjesto odgovora, zgrabi Sama za grkljan i zabije ga u zid. Nešto mu šapne u uho, ne mogu ga čuti. Sam razrogači oči. Pocrveni u licu. Ne može disati. Peter ga pusti i zalupi vratima. Peter prekriži svoje mišićave ruke i kaže: „Imaš dvije minute. Da čujemo.” će.

Peter mu smeta. Jasno mi je da mu se ovo ne sviđa, da ne želi govoriti pred Peterom, ali morat „Oprosti zbog Deana.”

„Nemoj se ispričavati. Ne želim to ni čuti. Što hoćeš?” Stojim i gledamo se oči u oči. Moj brat blizanac. Nekoć smo bili tako bliski. Znao je kako se osjećam i što mislim, ali više ga ne poznajem. Odabrao je onog šupka umjesto mene. Prekrižim ruke i gledam ga. Skrene pogled. Pogleda Petera. „Reci više.” Sam bulji u moje cipele. Šuti. Peteru se trza vilica. „Jedna minuta”, odbrojava. „Nije prošla minuta! Daj, koji kurac?” „Nije me briga i tratiš mi vrijeme”, ljutito će Peter. Sam napokon progovori: „Mama je bolesna, jako bolesna. Pita za tebe. Rekao sam da ću te pronaći i dovesti kući. Ne mogu se vratiti bez tebe. Seko, molim te. Na samrti je.” Voljela bih da me ta vijest uopće ne dira, ali nije tako. Spustim ruke. „Koliko je već dugo bolesna?” Nagradi me pogledom u stilu „dobro, jesi li ti mutava?”. „Poslao sam ti pisma. Pogoršalo se prije nekoliko mjeseci. Saznao sam gdje živiš prošloga Božića. Znao sam da nešto nije u redu, ali nisam htio da mami bude gore. Kad se počela raspitivati za tebe, počeo sam ti slati pisma, molio sam te da se vratiš. Fino si mi otpisala.” Previše osjećaja vrije ispod površine. „Nisam ih otvorila.” „Zašto, jebote?” „Stvarno želiš da ti odgovorim na to pitanje? Vi ste za mene mrtvi. Ne želim imati nikakve veze s vama. I zašto još uvijek visiš s Deanom? Pogledaj što mi je sinoć napravio! Pogledaj!” Ispružim ruke i pokažem mu dlanove pune krasta. „To nije ništa naspram onoga što mi je prije radio. Kako si ga mogao dovesti ovamo?” „Još uvijek si zapela za to?” „Jebote, jesi li ti glup ili što?” Peter se zadere na Sama. „Pogledaj si sestru i reci da joj se sviđa kad joj gule kožu. Da te čujem, šupčino!” Peter gurne Sama, ali Sam mu ne vrati. Što god da mu je Peter rekao ranije, još uvijek se boji. „Samo dođi kući”, okrene se i otiđe bez riječi. Peter zatvori vrata za njim. Peter me pogleda, a ja se osjećam kao da ću se raspasti. Nije mi jasno zašto mi je uopće još stalo do njih. Suze su mi presušile. Strovalim se na kauč i muka mi je. „Zašto? Zašto se morao pojaviti i reći mi to? Ne mogu se vratiti. Ne mogu se suočiti s njima. Ne nakon svega što se dogodilo”, pričam sama sa sobom, nabrajam sve razloge zašto ne mogu otići. Peter sjedne pokraj mene. Gledam ravno preda se, ništa ne vidim. Ne znam što da radim i ne znam zašto. 92


„Sidney, pitanje je samo hoćeš li požaliti ako se ne oprostiš od svoje mame.” „Ne znam. Ne mogu im pred oči, oni, Dean i...” „Idem s tobom. Ne misliš valjda da bih te pustio samu? S onom dvojicom?” Gledam ga iznenađeno. „Što si mu šapnuo?” Peter se prepredeno nasmiješi i odmahne glavom. „Neću ti reći. To je moja mala tajna. Sinoć sam se suzdržavao. Nisam ih želio stvarno ozlijediti. Nisam te želio još više povrijediti ili dovesti u još veću zabunu. Upozorio sam Sama da se više neću suzdržavati. Nitko te neće ni pipnuti, ne dok si uz mene.” „Ne želim ovaj život.” Zakopam glavu u ruke. Ne znam što da radim. Želim otići. Mama mi nikada nije rekla da me treba. Ako je to zaista rekla, onda bih trebala otići, ali ne znam govori li Sam istinu. Peter me zagrli i privuče na prsa. „Ne želim natrag na staro.” U šoku sam. Proživio je pakao. Uspravim se i pogledam ga. „Sve bi ponovio?” „U tren oka.” „Zašto?” pitam ga u čudu. Ne mogu podnijeti svoj život. Mijenjala bih ga bez razmišljanja. Osjećam se kao tapeta koju je netko pokidao i traljavo spojio ljepilom iz previše pokušaja. Ponestalo je materijala. Boja je otišla. Samo ožiljci i ljepilo. Sve što je ostalo potrošeno je i slomljeno. Gledam Petera. Nije mi jasno zašto bi se svjesno odlučio za ovo. Nasmije se i dodirne mi obraz: „Ne bih se ničega odrekao. Znam tko sam. Znam što mi je važno. Sve to me oblikovalo i promijenilo. Ne bih ništa drugačije.” Privije se uz mene, tik do mojih usana i šapne: „Sve bih ponovio da dobijem novu priliku jer sam naposljetku pronašao tebe.” Peterova hrabrost čini me snažnijom. Nisam znala da se tako osjećam. Nisam znala da mogu ovladati svojim životom, ne nakon tako nasilnog kraha. Znam što trebam. Bijeg nije pomogao. Prošlost me sustigla. Tako će uvijek biti. Nikada se neću osloboditi. Moram se suočiti s boli koju sam probala ostaviti iza sebe. Moram se vratiti kući i suočiti s prošlošću.

Ziki Obrada:Chia Scan:

93


H m ward slomljena