Jahrbuch - Godišnjak 2020

Page 1




GODIŠNJAK NJEMAČKE ZAJEDNICE DG JAHRBUCH 2020.

Zbornik radova 27. Međunarodnog znanstvenog skupa “Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu” Osijek, 8.-10.11.2019.

Osijek, 2020.


UDK 08:061.2

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 1-488

ISSN 1849-8159

Izdavač: NJEMAČKA ZAJEDNICA Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Osijek DEUTSCHE GEMEINSCHAF T Landsmannschaft der Donauschwaben in Kroatien, Essegg Za izdavača Vladimir Ham

Glavna urednica mr. sc. Renata Trischler

Izdavački savjet Ludwig Bauer (Zagreb), dr. sc. Lidija Dujić (Zagreb), doc. dr. sc. Marija Karbić (Zagreb), prof. dr. sc. Snježana Paušek-Baždar (Zagreb), dr. sc. Stanko Piplović (Split), dr. sc. Zlata Živaković-Kerže (Osijek).

Recenzenti dr.sc. Damir Agičić, dr.sc. Zvonko Benčić, dr.sc. Marija Benić Penava, Ozren Blagec, dr.sc. Marijan Čipčić, dr.sc. Lidija Dujić, dr.sc. Zlatko Đukić, dr.sc. Vijoleta Herman Kaurić, dr.sc. Marija Karbić, dr.sc. Sanja Lazanin, dr.sc. Suzana Leček, dr.sc. Ivan Peklić, Andreja Smetko, dr.sc. Zlata Živaković-Kerže Adresa uredništva Ribarska 1 31000 Osijek Tel: 031/213-610 E-mail: vdg.osijek@gmail.com www.deutsche-gemeinschaft.eu

Prijevodi sažetaka na njemački jezik Elisabeth Klein, prof. Grafička priprema Krešimir Rezo, graf.ing. Tisak Krešendo Osijek

UDK: 08:061.2 ISSN: 1849-8159 Mišljenja autora ne odražavaju nužno gledište uredništva. Radovi objavljeni u “Godišnjaku Njemačke zajednice – DG Jahrbuch” dostupni su u bazi: http://deutsche-gemeinschaft.eu/djelatnost/godisnjak-jahrbuch/ Zbornik radova “Godišnjak Njemačke zajednice – DG Jahrbuch” tiskan je uz financijsku potporu Savjeta za nacionalne manjine i Osječko-baranjske županije. Das Buch “Godišnjak Njemačke zajednice – DG Jahrbuch” wurde Dank der finanziellen Unterstützung des Rates für nationale Minderheiten der Republik Kroatien und der Osijeker-Baranjaer Präfektur herausgegeben.

4


UDK08:061.2 08:061.2 UDK

DG Jahrbuch, Vol. 24, 27, 2017. 2020. str. 1-452 1-488

ISSN ISSN1849-8159 1849-8159

2020 Njemačka zajednica Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Osijek Deutsche Gemeinschaft Landsmannschaft der Donauschwaben in Kroatien, Essegg 5



UDK 08:061.2

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 1-488

ISSN 1849-8159

SADRŽAJ/INHALT Zlata Živaković-Kerže Osječki gimnazijski profesori njemačkoga podrijetla (Osvrt na prosvjetni i društveni rad)..............................13

Osijeker Gymnasiumsprofesoren deutschen Stammes (Rückblick auf die Bildungs- und Gesellschaftstätigkeit)

Ivan Armanda Djelovanje štajerske franjevke s. Gertrude Neuwirth (1865.-1948.) u Bosni i Hercegovini.............................23 Das Wirken der Steierischen Franziskanerin Schw. Gertrude Neuwirth (1865-1948) in Bosnien und Herzegowina

Ivan Bačmaga Uloga Friedricha Singera u razvoju nastave tjelesnoga odgoja, tjelovježbe i sokolstva u Zagrebu.....................53 Die Rolle von Friedrich Singer in der Entwicklung des Sportunterrichtes, des Turnens und der Sokol-Bewegung in Zagreb

Miljenko Brekalo, Ivan Stipić Doprinos obitelji Schwendemann u izgradnji urbanog identiteta Slavonskoga Broda.....................................87 Beitrag der Familie Schwendemann zum Ausbau der städtischen Identität von Slavonski Brod

Nikša Nezirović Šamčanin Viktor Pipal – „slikar bečkog predgrađa“.......................................................................................103 Der Šamacer Viktor Pipal – „Maler der Wiener Vorstadt“

Ozren Blagec Znameniti veterinar dr. Andrija Hupbauer.....................................................................................................119 Bekannter Tierarzt Dr. Andrija Hupbauer

Vlasta Novinc, Ivana Bendra Kulturni doprinos Nijemaca vukovarskom kraju – na primjeru naselja Sotin.................................................137 Kultureller Beitrag der Deutschen in der Vukovarer Umgebung – auf dem Beispiel der Siedlung Sotin

Marija Benić Penava, Daniel Dujmić Produkcija austrijskih i njemačkih filmova u međuratnom Dubrovniku (1918. – 1939.)...............................155 Produktion der österreichischen und deutschen Filme in dem Zwischenkriegs-Dubrovnik (1918 – 1939)

Branko Hanžek Njemački jezik i fizika u znanstvenim radovima u Hrvatskoj u razdoblju 1876. – 1946.................................167 Die deutsche Sprache und die Physik in wissenschaftlichen Arbeiten in Kroatien in der Zeit von 1876 – 1946

Ivanka Kuić O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji i u klasičnoj gimnaziji u Splitu od 1817. do 1918.......................189 Über die Lage der deutschen Sprache in Dalmatien und in dem Klassischen Gymnasium in Split von 1817 bis 1918

Stanko Piplović Austrijska vojarna na Gripama u Splitu..........................................................................................................213 Die österreichische Kaserne auf Gripe in Split

Krešimir Belošević Krapinski časopis Knajpovac, promicatelj metode hidroterapije njemačkog svećenika Sebastiana Kneippa.......................................................................................................239 Die Krapinaer Zeitschrift Knajpovac, Förderer der Methode der Hydrotherapie des deutschen Priesters Sebastian Kneipp

7


UDK 08:061.2

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 1-488

ISSN 1849-8159

Dubravka Mlinarić Značenje zbirke Felbar u očuvanju i prezentaciji hrvatske kulturne baštine...................................................253 Bedeutung der Sammlung Felbar bei der Erhaltung und Präsentation des kroatischen Kuturerbens

Boris Beck Figura prostora u romanu Ludwiga Bauera Muškarac u žutom kaputu.............................................................267 Die Figur des Raumes im Roman von Ludwig Bauer – Der Mann im gelben Mantel

Jure Kuić Rudolf Gerhard Bunk, njemački i hrvatski akademski slikar i scenograf (Berlin, 1908. – Hamburg, 1974.)..275 Rudolf Gerhard Bunk, deutscher und kroatischer Akademiemaler und Bühnenbildner (Berlin, 1908 – Hamburg, 1974)

Petar Kerže, Ljubomir Pribić, Zoran Vladović Nijemci i Austrijanci utemeljitelji i članovi osječkih sportskih društava (IV. dio)...........................................285 Deutsche und Österreicher – Gründer und Mitglieder der Osijeker Sportgesellschaften (Teil IV.)

Darko Mrkonjić Festung 2 – krivotvorenje austrijske utvrde (Analiza projekta ‘obnove’ bastione trase iz 18. st.).....................293 Festung 2 – Fälschung der Österreichischen Festung (Analyse des Projektes der ‚Renovierung‘ der Bastionbahn aus dem 18. Jh.)

Anamarija Lukić, Ivana Jurčević Njemačko-austrijski utjecaj za stolom našičkih Pejačevića.............................................................................309 Deutsch-österreichischer Einfluss zu Tische der Familie Pejačević zu Našice

Robert Holjevac Crkveno-političke uloge i međusobne veze Nikole Kuzanskog i Ivana Stojkovića.........................................325 Kirchlich-politische Rollen und gegeseitige Verbindungen zwischen Nikola Kuzanski und Ivan Stojković

Ivan Peklić Andrija Lauber: život i djelo...........................................................................................................................339 Andrija Lauber: Leben und Werk

Marijan Čipčić Austro-ugarska odlikovanja i medalje u fundusu Muzeja grada Splita...........................................................351 Österreichisch-Ungarische Auszeichnungen und Medaillen in der Sammlung des Museums der Stadt Split

Goran Beus Richembergh Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla...................................................................................383 Die hervorragendsten kroatischen Antifaschichten Deutschen Stammes

Mirko Ćurić Djelovanje njemačkih i austrijskih slikara nazarenske škole u Đakovu...........................................................423 Das Wirken der deutschen und österreichischen Maler der Nazarener Schule in Đakovo

Stjepan Najman Mirovinski pravilnik grofa Gustava Normanna bizovačkog...........................................................................435 Rentendienstvorschrift des Grafen Gustav Normann von Bizovac

Ivan Ćosić-Bukvin Sudjelovanje 78. pješačke pukovnije u političko-ratnim zapletima Austro-Ugarske monarhije......................449 Anteilnahme des 78. Infanterieregimentes an den politisch-kriegerischen Kriegswirren der Österreichisch-Ungarischen Monarchie

8


UDK 08:061.2

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 1-488

ISSN 1849-8159

Zlatko Bender Zoološko-botaničko društvo iz Beča - pokretač izdvajanja zaštitnog područja Klekovače.............................465 „Zoologisch-botanische Gesellschaft“ aus Wien - Anreger der Abtrennung des Schutzgebietes der Klekovača

Dragana Marković, Jelena Vujović Katolička crkva Svetog Antun na Cetinju......................................................................................................473 Die katholische Kirche des Heiligen Antonius von Cetinje

In memoriam: Tomislav Wittenberg (1937.-2020.).....................................................................................485 UPUTE.........................................................................................................................................................489

9



UDK08:061.2 08:061.2 UDK

DG DG Jahrbuch, Jahrbuch, Vol. Vol. 24, 27, 2017. 2020. str. str. 1-452 1-488

ISSN ISSN1849-8159 1849-8159

RIJEČ UREDNICE Uz 25 godina Uz Međunarodnog skupa 27. izdanjeznanstvenog „Godišnjaka Njemačke zajednice „Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom – Jahrbuch der Deutschenkrugu“ Gemeinschaft“

25 godina u životu niječemu malo zapamćena vremena i prilika su za inventuru Godina 2020. ostatjedne će poudruge mnogo i zabilježena. Manjepostignuća ćemo ju u četvrt stoljeća postojanja. Najsjajnija svjećica na rođendanskoj torti Njemačke zajednice pamtiti po dobrome, a više po lošem, okrenula nam je živote naglavačke, osujetila– Zemaljske udruge Podunavskih Švaba u Hrvatskoj jest kontinuirano održavanje i s godinama mnoge planove, nasiiAustrijanci bolno razdvojila od naših najmilijih. jetijekom i ovogodišnji sve uspješniji skupčesto „Nijemci u hrvatskom kulturnom krugu“Tako koji je godina 28. Znanstveni skup „Nijemci i Austrijanci“ teškom odlukom organizatora –znanstvenog Njemačke postao i međunarodni. Upravo vas sve tom zgodom, a uoči 25. Međunarodnog zajednice – održan u digitalnom formatu tijekomkrugu“ dva dana, 13. i 14. studenoga 2020. skupa „Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom najsrdačnije pozdravljamo u ime slavljenikazbog – Njemačke zajednice! događanja oko širenja pandemije Covid-19 virusa, Upravo niza nepovoljnih Uspjesi „Jahrbuch“ u radu i provedbi i postignuće zadanihjeciljeva su ovogodišnji nešto projekata kasnije stiže pred Vas.većine Uredništvo željelorođendanski prikupiti što pokloni koje smo sami sebi, onako najiskrenije, mogli poželjeti i koji su nam se ostvarili. više članaka od prošlogodišnjega skupa te smo stoga produžavali rokove i čekali još idućim stranicama na koju smo, kao Njemačka zajednica iznimno ponosni, nekeNa autore da dovrše svojeknjige članke. očekuju Vas nova saznanja o, sasvim izvjesno, još uvijek nedovoljno iscrpljenoj temi doprinosa Ove Vam godine nahrvatskom stranicamakulturnom 27. po redu izdanja zajednice Nijemaca i Austrijanaca krugu. Ove„Godišnjak Vam godineNjemačke na stranicama 24. po –redu DG Jahrbuch“ predstavljamo 27 znanstvenih i stručnih članaka, izlaganja i priloga izdanja „Godišnjaka Njemačke zajednice – DG Jahrbuch“ predstavljamo 33 znanstvena i stručna izlaganja i prilogeusahrvatskom skupa „Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom sa skupa članka, „Nijemci i Austrijanci kulturnom krugu“ koji je održan od 8. krugu“ održanoga od 4. do 6. studenoga 2016. godine u Osijeku. Još je to jedan vrijedni prilog do 10. studenoga 2019. godine u Osijeku. Još je to jedan vrijedni prilog impresivnoj impresivnoj zbirciobjavljenih do sada objavljenih zbornika znanstvenog skupa kojiizizgodine godine zbirci do sada zbornika radovaradova ovog ovog znanstvenog skupa koji u godinu u Osijeku okuplja zainteresirane povjesničare i istraživače s gotovo svih područja u godinu u Osijeku okuplja zainteresirane povjesničare i istraživače s gotovo svih znanosti – od medicine do arhitekture, uključivo dakako i strastvene istraživače i povjesničare područja znanosti, uključivo dakako strastveneovaj istraživače i povjesničare amatere amatere koji svojim radom također znatnoi obogaćuju skup. koji svojim radom također znatno obogaćuju ovaj skup koji posljednjih bilježiu Rastuće zanimanje za sudjelovanje na Znanstvenom skupu “Nijemci igodina Austrijanci ihrvatskom važna međunarodna sudjelovanja – od Bosne Srbije, Crne profi Gorelirala pa kulturnom krugu” svjedoči o nekoliko važnihi Hercegovine, činjenica: Njemačka zajednica se kao organizator znanstvenih skupova koji posljednjih nekoliko godina bilježe i sve do uspješan Njemačke. Na idućim stranicama knjige naukoju smo, kao Njemačka zajednica važna međunarodna sudjelovanja od Bosne i Hercegovine i Srbije pa svejoš douvijek Njemačke. Također, posebno ponosni, očekuju Vas–nova saznanja o, sasvim izvjesno, nedovoljno rado ističemo kako se osnovna tema našega skupa prepoznaje i uvažava u hrvatskoj znanstvenoj iscrpljenoj temi doprinosa Nijemaca i Austrijanaca hrvatskom kulturnom krugu. javnosti kao sastavni dio javnog djelovanja jedne udruge koja nastoji sačuvati bogato nasljeđe Također, se osnovna tema našega skupa prepoznaje i uvažava svojih predakarado na tluističemo hrvatske kako domovine. u hrvatskoj znanstvenoj javnosti kao sastavni dio javnog djelovanja jedne udruge koja Povijest je jedna od najsnažnijih odrednica identiteta današnje njemačko-austrijske manjine nastoji sačuvati svojihvalorizaciju predaka napovijesnog tlu hrvatske domovine. u Hrvatskoj. Krozbogato stručnunasljeđe i znanstvenu doprinosa naših germanskih predaka na tlu Hrvatske pa i šire, zapravo shvaćamo tko smo. Počinjemo razumijevati tko su naši Povijesni doprinos čitave manjinske zajednice snažno određuje identitet današnje preci i čime su zadužili našu današnju domovinu koja bez njemačko-austrijskih utjecaja kroz njemačko-austrijske Hrvatskoj. Ponosni smo na ono što su naši preci povijest zasigurno ne bimanjine bila diousrednjoeuropskog civilizacijskog kruga. Ponosni smoostavili na ono ovim ponosimo se i svime ponosimo što i danassebaštinimo kulture i civilizacijskog što su prostorima, naši preci ostavili ovim prostorima, i svime što iz i danas baštinimo iz kulture i civilizacijskog kruga domovine našihi pradjedova i što veže uz naše germanske kruga domovine naših pradjedova što nas veže uznas naše germanske korijene ikorijene. to ćemo zasigurno i dalje prenositi na mlađeugeneracije. Radujemo se što Vas pozdravljamo Osijeku uoči ovogodišnjeg, 25. po redu Međunarodnog znanstvenog skupa “Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu”. Hvala svima koji su Hvala svima koji su to činili do sada, ali i svima koji će i nadalje zajedno s nama to činili do sada, ali i svima koji će i nadalje zajedno s nama svoja saznanja, znanja, neizmjeran svoja saznanja, znanja, neizmjeran trud, istraživačku i znanstvenu znatiželjui austrijske ugraditi trud, istraživačku i znanstvenu znatiželju ugraditi u stupove budućnosti njemačke u stupove budućnosti njemačke i austrijske nacionalne manjine i osvjetlati obraz (pre)u nacionalne manjine i osvjetlati obraz (pre)dugo prešućivanim Nijemcima i Austrijancima ovim krajevima. dugo prešućivanim Nijemcima i Austrijancima u ovim krajevima.

Vaša urednica mr. sc. Renata RenataTrischler Trischler 11



DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 13-21 Zlata Živaković-Kerže: Osječki gimnazijski profesori njemačkoga podrijetla

Dr. sc. Zlata Živaković-Kerže znanstvena savjetnica u miru Osijek Republika Hrvatska

UDK: 930.85(497.5Osijek)”18/19” Izvorni znanstveni rad Prihvaćeno: 23.5.2020.

Osječki gimnazijski profesori njemačkoga podrijetla (Osvrt na prosvjetni i društveni rad)

Autorica je u radu na temelju arhivskog gradiva pohranjenoga u Državnom arhivu u Osijeku i relevantne literature istaknula četiri osječka gimnazijska profesora njemačkoga podrijetla koji su svojim kulturno– prosvjetnim i društvenim djelovanjem ostavili dubok trag i svojim doprinosom zaslužili da budu imenovani. Ključne riječi: gimnazijski profesori, njemačko podrijetlo, Osijek, prosvjetni i društveni rad

13


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 12-21 Zlata Živaković-Kerže: Osječki gimnazijski profesori njemačkoga podrijetla

Uvodne napomene

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća na osječkim gimnazijama našli su se mladi, nadareni profesori njemačkoga podrijetla koji su dali svoj pečat razdoblju između dva svjetska rata u osječkoj sredini, i to kroz svoj agilni prosvjetni i društveni rad. Svoje obrazovanje stekli su na sveučilišnim središtima Austro–Ugarske Monarhije. Odgajali su i obrazovali niz mladih generacija, a svojim su djelovanjem obilježili kulturni i društveni život ne samo grada na Dravi nego i cijelog hrvatskoga kraja. Poticali su također osnivanje i rad prosvjetnih ustanova i pokretali mnoge hvale vrijedne akcije na tom području. Pisali su i objavljivali znanstvene radove i popularizirali znanstvena postignuća među širokim slojevima pučanstva.

Gimnazijski profesori njemačkoga podrijetla

Josip Bösendorfer rođen je u Lukaču, mjestu kraj Virovitice, 30. siječnja 1876. u obitelji stolara Leopolda Bösendorfera i Marije rođene Pištanac. Josipov otac Leopold potekao je iz mjesta Binsdorfa u Donjoj Austriji. Od rane mladosti Josip Bösendorfer ostao je bez roditelja te je djetinjstvo proveo kao štićenik osječkog Zakladnog sirotišta Huttler–Kohlhofer–Monsperger.1

U Osijeku je završio Kraljevsku veliku gimnaziju. U posljednjem VIII. razredu školske 1894./95. godine iz povijesti i zemljopisa imao izvrsnu ocjenu.2 Kao srednjoškolac pisao je pjesme i bio tajnik đačkoga literarnog društva Javor. Od jeseni 1895. je u Zagrebu na Kraljevskom sveučilištu Franje Josipa I. na Mudroslovnom fakultetu studirao povijest i zemljopis. Sudjelovao je u spaljivanju mađarske zastave te mu vladanje bijaše u svim semestrima do zimskog proljeća školske godine 1895./96. posve primjereno, u zimskom pako proljeću 1895/96. neprimjereno povodom izrečenoga mu po rektoru pred akademičkim senatom ukora radi izgreda proti madžarskom barjaku.3 O tome svjedoči i pismo njegova učenika Zvonimira Kulundžića, autor knjige Knjiga o knjizi, koji mu se pismom obratio 1954. i između ostaloga piše: ...Već dulje vremena spremam jednu naširoko zamišljenu monografiju o Stjepanu Radiću i tako sam prekapajući arhiv zagrebačkog sveučilišta iz onih dana pronašao i spis o spaljivanju mađarske zastave god. 1895.. Među njima i na koncept (Spevčev) za prijedlog sveučilišnom senatu o tome koje okrivljene studente treba kasniti; disciplinski na samom Sveučilištu. Na tom popisu se nalazi i Vaše ime – iako je kasnije kao još cca 70% - precrtano. Znam da kasnije niste odgovarali 1 Z avičajnici grada Osijeka 1901. – 1946., priredili Stjepan Sršan / Vilim Matić, Osijek 2003., 102; Jelena Červenjak, „Josip Bösendorfer, profesor, kustos i ravnatelj Hrvatskog državnog muzeja u Osijeku“ Godišnjak njemačke zajednice / DG Jagrbuch, vol. 22, Osijek 2015., 371. 2 HR–Državni arhiv u Osijeku (dalje DAOS) –157, knjiga 89, Zapisnici o ispitu zrelosti. 3 Ante Grubišić, „Zasluge dr. Josipa Bösendorfera u spašavanju kulturne baštine tijekom i neposredno nakon Drugoga svjetskog rata“, Intelektualci i rat 1939. - 1947., Zbornik radova s međunarodnog skupa Desničini susreti 2012. dio 2, (urednici Drago Roksandić / Ivana Cvijović Javorina), Zagreb 2013., 489.

14


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 13-21 Zlata Živaković-Kerže: Osječki gimnazijski profesori njemačkoga podrijetla

na sudu, ali ne znam da li Vam je bilo poznato, da ste bili na tom spisku.4

Već za vrijeme studija je napisao brojne podliste i članke u bečkim i zagrebačkim novinama i časopisima. Nakon što je diplomirao osposobljen je za predavanje povijesti i zemljopisa te je od 1898. do 1899. pomoćni učitelj na zagrebačkoj donjogradskoj gimnaziji. U Zagrebu se 1899. vjenčao sa Slavom rođenom Ipša. U braku su rođena djeca Leopold (Zagreb, 19. 8. 1900.) i Dragutin (Osijek, 19. 10. 1902.).5 Od 9. rujna 1900. je imenovan namjestnim učiteljem na Kraljevskoj velikoj gimnaziji u Osijeku. Tu je 7 mjeseci i 25 dana proveo u Slika 1: učiteljskoj službi; 18. rujna 1900. položio prvu Josip Bösendorfer prisegu, a 13. svibnja 1901. stekao svjedodžbu 6 potpunog osposobljavanja. U doktora filozofije promoviran je 24. srpnja 1902. na Mudroslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu s temom Zrinsko-frankopanska urota. Dva dana potom dekretom Zemaljske vlade u Zagrebu je imenovan pravim učiteljem IX. činovničkog razreda; prisegu je položio mjesec dana potom 29. kolovoza 1902. Tijekom 1905. je napredovao, i to 1. travnja je imenovan pravim učiteljem X. činovničkog razreda, a prisegu je položio 11. travnja 1905. Na kraju te godine stekao je naslov profesora (7. prosinca 1905.). Tri godine potom, 19. rujna 1908. imenovan je profesorom u IX. činovničkom razredu. Dopisom Zemaljske vlade u Zagrebu od 25. svibnja 1913. vlada mu je izrekla pohvalno priznanje za zanimljivo prikazivanje kulturne povijesti prema zahtjevu nove naučne osnove i modernih načela za proučavanje povijesti u srednjim školama.7 Iz Zagreba je 21. rujna 1914. upućen dekret po kojem je profesor na Kr. velikoj gimnaziji Bösendorfer premješten na Kr. realnu gimnaziju u Osijeku u istom svojstvu i sa sustavnim berivima.8 P redavao je povijesno–zemljopisnu struku (godine 1914. s prof. Ljedevitom Enderle), i to povijest u III2, IV2, VII3, VIII3 i zemljopis u I3, IV2, VII, VIII razredu. Uz to su obojica, iako nisu bili kvalificirani predavali njemački jezik, i to Enderle u nižim, a Bösendorfer u višim razredima. Od 1917. do 1922. upravitelj je gimnazije. Umirovljen 4 HR–DAOS–1281, Ostavština Bösendorfer, kutija 1, pismo Zvonimira Kulundžića od 15. 8. 1954. 5 Danica Pinterović, „Josip Bösendorfer“, Hrvatski biografski leksikon, Zagreb, 1989., 182, 183; Zavičajnici grada Osijeka…, 102. 6 HR-DAOS-157, Velika gimnazija, kutija 60/1914., Izvještaj o učiteljima, koliko su vremena proveli u službi učiteljskoj bez srednjoškolskog osposobljavanja, spis br. 37., 26. 1. 1914. 7 HR–DAOS–158, Realna gimnazija, Matica i sposobnik za učitelje Realne gimnazije 1913. - 1922., knjiga 36, str. 9. 8 HR–DAOS–157, fond Kraljevske velike gimnazije u Osijeku, kutija 60 / 1914., predmet br. 405, 26. 9. 1914.

15


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 12-21 Zlata Živaković-Kerže: Osječki gimnazijski profesori njemačkoga podrijetla

je 1932. godine. Aktivno je sudjelovao u političkom i upravnom životu grada Osijeka, i to kao gradski zastupnik od 1914. do 1939. godine. Vrlo agilno je nastupao; sačuvani njegovi govori npr. od 14. ožujka 1930. o stanju željeznica u Slavoniji.9

Početkom Drugoga svjetskoga rata postavljen je u lipnju 1941. na upražnjeno mjesto upravitelja osječkog Gradskoga muzeja. Upravljajući tom kulturnom ustanovom kroz cijelo vrijeme Nezavisne Države Hrvatske uspio je u tom složenom ratnom vremenu odmaknuti se od politike spasiti i očuvati kulturno-povijesni materijal (razne predmete, knjige, slike i arhivalije) iz napuštenih kuća i stanova osječkih srpskih i židovskih obitelji te uvjeriti Gradsko poglavarstvo da preda Gradski muzej u vlasništvo države, pa je u veljači 1942. promijenjen naziv osječkog muzeja u Hrvatski državni muzej u Osijeku.10 Kao dobar poznavatelj osječkih prilika i tada najveći autoritet u kulturnom miljeu grada vrlo brzo osuvremenio muzej te osnovao u sklopu ustanove knjižnicu i Galeriju slika. Tako je osobno nazočio 16. listopada 1941. otvorenju te Galerije slika u prostorima osječkoga muzeja. Prve slike je sakupio prof. dr. Antun Bauer, ravnatelj gipsoteke u Zagrebu. Nazočnim predstavnicima gradskih i vojničkih oblasti te članovima Društva prijatelja starina Mursa obratio se Bösendorfer, koji je u svom govoru ocrtao historijat postanka nove i najmlađe galerije slika u NDH. Nakon njega obratio se i prof. dr. Bauer, rođeni Vukovarac, koji je u Osijeku polazio gimnaziju. Zbog svega toga ostao je Bösendorfer i poslije rata direktor Muzeja, koji 27. studenoga 1946. dobiva u trajno vlasništvo zgradu bivšega poglavarstva u Tvrđi (zgrada današnjega Muzeja Slavonije) u kojoj je otvoren stalni muzejski postav i galerija slika. Sljedeće godine je muzeju određen novi naziv, koji je ostao do danas – Muzej Slavonije. Tijekom svoga rada u Muzeju do umirovljenja 1949., kao vrsni historiograf, pretežito, slavonske povijesti i istaknuti istraživač osječke prošlosti postavio je osnovne smjernice istraživačkog i sakupljačkog rada.11 I nakon umirovljenja u potonjem desetljeću 20. stoljeća radio je u honorarnom statusu, koji se produžavao svake godine sve do njegove smrti. Savjetnik za starine i prošlost grada Osijeka postao je 1. rujna 1950. na temelju odluke Izvršnog odbora grada Osijeka. Za to je dobivao honorarnu naknadu. Bavio se znanstvenim i istraživačkim radom sve do smrti 6. lipnja 1957. godine. Bio je član münchenske Akademije od 1930., bečke od 1939., a član JAZU je od 1934., i to kao jedini član iz Slavonije. Bio je aktivni član osječkog Arheološkog društva Mursa Pokrenuo je i uređivao Osječki zbornik, časopis Muzeja Slavonije u Osijeku. Znanstveni radovi dok je radio u gimnaziji: Ljudevit Posavski – Franci i Hrvati”, Vijenac, Zagreb, 1896.; “Ustanak Grka 1821. i današnje stanje njihovo”, Hrvatska Domovina, Zagreb, 1898.; 9 H R–DAOS–157, Velika gimnazija, kutija 60/1914., Srednjoškolski učitelji povijesno-zemljopisne struke, spis br. 28., 20. 1. 1914.; Doznaka beriva, spis br. 30., 21. 1. 1914.; HR–DAOS–1281, Ostavština Bösendorfer, kutija 1, fascikl Političko djelovanje, gradski zastupnik, Govor na sjednici Gradskog zastupstva 14. 3. 1930. 10 A. Grubišić, „O jednoj zabrani ‘Osječkog zbornika”, Osječki zbornik 27, Osijek, 2004., 121; Marina Vinaj, „Šest desetljeća Osječkog zbornika“, Osječki zbornik 27, Osijek, 2004., 270-272. 11 “Gradske vijesti“, Hrvatski list, Osijek, 17. 10. 1941., 11; A. Grubišić, „Zasluge…“, 92; J. Červenjak, „Josip Bösendorfer, profesor, kustos…“, 374.

16


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 13-21 Zlata Živaković-Kerže: Osječki gimnazijski profesori njemačkoga podrijetla

Slika 2: Pogled na zgradu Muzeja Slavonije u Tvrđi

“Brockhaus sollte Kroatien” Münchener Nachrichten, München, 1898.; Zavjera Petra Šubića Zrinjskoga, bana hrvatskoga, tisak Dionička tiskara, Zagreb, 1898.; Lesebuch für die dritte Classe der Volksschulen in Kroatien und Slavonien, Zagreb, 1909.; Crtice iz slavonske povijesti, Osijek, 1910.; Osječka carina i obitelj Korogyi; Turkovićev diarij... Bavio se izučavanjem hrvatske, slavonske i osječke povijesti. Najznačajnija djela: Crtice iz slavonske povijesti s posebnim osvrtom na prošlost županija: križevačke, virovitičke, požeške, cisdravske, baranjske, vukovarske i srijemske te kr. i slob. grada Osijeka, Osijek, 1910.; Franjevci u Osijeku, Osijek, 1933.; Počeci umjetnosti u Osijeku, Osijek, 1935.; Nešto malo o našoj Baranji, Osijek, 1940.; Agrarni odnosi u Slavoniji, 1950. i drugi.12

O njegovom radu kao vrsnog profesora svjedoči i pismo Danila Blanuše, dekana Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, koji mu je 28. siječnja 1956. napisao pismo povodom njegovih navršenih 80 godina i 60-godišnjice rada. Između ostaloga tu piše: ...Ima tome nekih 36 godina kada sam iz Zagreba prešao u Osijek i tamo nastavio školovanje na Realnoj gimnaziji. Živo se toga sjećam, jer sam time promijenio okolinu i našao se u svom rodnom gradu, koji sam dotada jedva poznavao. Gotovo svi profesori iz onog vremena ostali su mi u ugodnoj uspomeni. No Vi ste bili ne samo moj profesor povijesti i zemljopisa, već i ravnatelj škole. Kada pokušavam evocirati ona vremena onda mi se pojavljuje Vaš lik, vidim Vas u razredu kako tumačite, a sebe kako stenografski bilježim Vaše riječi, pa i sve one male šale koje ste znali upletati u predavanje. U naročitom su mi sjećanju Vaša predavanja o Francuskoj revoluciji i o Napoleonovu dobu. Vjerujete, da smo Vas slušali bez daha.

12 H R–DAOS–158, Realna gimnazija, Matica i sposobnik za učitelje Realne gimnazije 1913. - 1922., knjiga 36, str. 9.; HR-DAOS-1281, Ostavština Bösendorfer, kutija 1, Dopis tajništva narodnog odbora grada Osijeka, 30. 12. 1954.; fascikl Osobne potvrde, rješenja..., dopis 7. 10. 1949.; fascikl Osobne potvrde, rješenja..., Rješenje Izvršnog odbora grada Osijeka, 31. 8. 1950.; 20. 12. 1955.; 16. 1. 1957.

17


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 12-21 Zlata Živaković-Kerže: Osječki gimnazijski profesori njemačkoga podrijetla

No nisam naučio cijeniti Vas samo kao historičara i odličnog predavača. Iz Vas je izbijalo opsežno i svestrano znanje i velika profesionalna kultura. Bili ste više nego profesor povijesti. Bili ste nam mentor i prijatelj i bili ste čovjek.

Prilikom ove visoke obljetnice rođenja, koju eto slavite, želim Vam u prvom redu da u dobru zdravlju provedete još što dulji niz godina u svojoj okolini, gdje Vas svatko cijeni i voli. No čini mi se da Vam smijem željeti još nešto.

Svi oni, koji se bave naukom, znaju da je to mukotrpan posao, ali da je nagrada za to posebno zadovoljstvo i sreća, možda vi valjalo reći blaženstvo, kada se ocrtavaju rezultati i javljaju uspjesi. Mi matematičari mislimo kada proziremo logičku strukturu matematičkih istina i uspijevamo naći nove takve istine da smo osjetili nešto od vječne ljepote koju su stari Grci nazrijevali u harmoniji sfera. Vi možete gledati unatrag na takvo bogatstvo rezultata svojega naučnog rada, da bi sigurno dostajalo za više nego jedan život. Ipak sam siguran, da Vam je najveća sreća nastaviti taj rad, nastaviti ga do posljednjeg trenutka. Zato Vam želim da i dalje istražujete svoje probleme još vrlo dugo vremena i da pri tome čujete muziku sfera sve jasnije i sve čistije...13

Dragan Melkus, po zvanju slikar, profesor slobodnoga crtanja na srednjim školama, književnik, pisac pripovijedaka, publicist, feljtonist, likovni, književni i kazališni kritičar, u javnosti je bio često hvaljen, ali isto tako i kritiziran. Djetinjstvo je proveo u Slavonskoj Požegi, a realku je polazio u Zagrebu. Sklonost prema slikanju odvodi ga u Beč gdje se 1876. upisao u Školu za umjetnost i obrt na kojoj ostaje 4 semestra do 1878. Dobivši državnu stipendiju nastavlja u Münchenu 1880. studij slikarstva, na Akademiji. Studij je Slika 3: dopunio boravkom u Düsseldorfu i Dragan Melkus Parizu. Godine 1887. se u Münchenu oženio s Cecilijom rođ Krebs. U tom njemačkom gradu rođena su im djeca Maksimilijan (1887.) i Angelo Malkus (1890.). U Hrvatsku se s obitelji vratio 1892. i prvotno je 12 godina profesor u Srijemskoj Mitrovici. Godine 1904. premješten je u Vukovar. Tih godina počinje ponovo javno izlagati. Tražio je premještaj u Zagreb, ali molba nije prihvaćena. Godine 1907. dolazi na vlastiti zahtjev u Osijek na Kraljevsku realnu gimnaziju. Tri godine potom dobiva naslov profesora. 13 HR–DAOS–1281, Ostavština Bösendorfer, kutija 1, pismo od 28. 1. 1956.

18


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 13-21 Zlata Živaković-Kerže: Osječki gimnazijski profesori njemačkoga podrijetla

Njegovim dolaskom grad na Dravi dobio je vrlo agilnog kulturnoga djelatnika koji je svojim slikarstvom i književno-publicističkim radom unio živost u osječku sredinu. Napisao je više eseje, pripovijetki, novela i feljtone u hrvatskim i njemačkim dnevnim i beletrističkim novinama. Objavio je knjigu pripovijetki Moj plavi prijatelj. Bio je član i predsjednik Kluba hrvatskih književnika u Osijeku, član je Društva hrvatskih književnika u Zagrebu, sudjeluje u organiziranju I. umjetničke izložbe toga kluba 1910./11. godine, na kojoj je izložio 19 radova. Slikao je pejzaže, osobito slavonski nizinski krajolik te mnoga djela s osječkim motivima, portrete, figuralne i religiozne kompozicije, a bavio se i restauriranjem slika i knjiga. Naslikao je velik broj slika koje su reproducirane u ilustriranim domaćim i inozemnim listovima. Odlikovan je brončanom kolajnom od Akademije lijepih umjetnosti u Münchenu te srebrnom kolajnom filatelističke izložbe u Zagrebu. Prvi je član društva Hrvatskih književnika u Zagrebu. (Rođen je u mjestu Bektež kod Požege 28. listopada 1860., a preminuo u Osijeku 5. rujna 1917. godine.)14

Stjepan Pelz je rođen u Osijeku 18. travnja 1891. godine. Potječe iz njemačke obrtničke obitelji – otac Karlo / Dragutin Pelz, kolarski majstor, i majka Marija rođ. Pin.15 Nakon završenoga pučkoga i gimnazijskoga školovanja u rodnom Osijeku studirao je od 1910. do 1914. na Mudroslovnom (Filozofskom) fakultetu u Beču hrvatski jezik i njemački kao glavnu struku te je promoviran u čast doktora filozofije. Osposobljen je u Beču 25. listopada 1915. za predavanje glavne struke na gimnazijama po ispitnom povjerenstvu srednjoškolskih učitelja. Kao namjesni učitelj prvotno je radio na Kr. realnoj gimnaziji u Senju od 10. prosinca 1915. do 31. srpnja sljedeće godine kada je premješten na Kr. realnu gimnaziju u Sušak, a od 13. kolovoza 1918. je dekretom premješten u Osijek kao pravi učitelj na Kr. veliku gimnaziju. Naslov profesora stekao je sljedeće godine kada je dekretom od 6. kolovoza te 1919. godine premješten na osječku Kr. trgovačku akademiju na kojoj je radio do 19. kolovoza 1921. kada je premješten ponovo na Kr. veliku gimnaziju, a 24. ožujka sljedeće godine radi na Kr. muškoj učiteljskoj školi u Osijeku. Jedno od područja na kojima je profesor Pelz bio angažiran, s obzirom na svoj primarni posao, bilo je područje pedagogije. Napisao je više radova koje je objavio u Nastavnom vjesniku i Hrvatskoj prosvjeti. Svoj doprinos toj djelatnosti dao je kao vrstan predavač u navedenim srednjim školama predajući hrvatski i njemački jezike, a uz pomoć rječnika čitao je sve glavne slavenske jezike te francuski i talijanski jezik. Bio je pokretač i voditelj niza učeničkih aktivnosti, te pisac članaka i rasprava u navedenim časopisima u kojima je razmatrao odnose u hrvatskoj književnosti objavivši Osobni susret Reljkovića s Katančićem i Oplodni moment kod pjesničkog stvaranja te priredio prvo izdanje Matijaš Grabancijaš – dijak potičući i animirajući učenike.16 14 Z lata Živaković-Kerže, Osječka sjećanja i svaštice 20. stoljeća, 2. dio, Osijek, 2008., 337; Zavičajnici grada Osijeka…, 524; Oto Švajcer, Dragan Melkus, Osijek, 1986., 5-41. 15 Zavičajnici grada Osijeka…, 602. 16 Profesori osječkih gimnazija 1855. – 1945., priredio Stjepan Sršan, Osijek, 2009,, 68, 69, 160, 161.

19


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 12-21 Zlata Živaković-Kerže: Osječki gimnazijski profesori njemačkoga podrijetla

Gustav Pexider rođen je u Osijeku 18. veljače 1859. godine u njemačkoj obitelji; otac Johannes i majka Paulise Pexidr rođ. Eisenbach.17 U rodnom gradu je završio pučko školovanje, a srednjoškolsko obrazovanje je stekao u Beču. Studirao je u Pragu na Visokoj tehničkoj školi i diplomirao 1879. stekavši naslov profesora kemije. Vrativši se u domovinu te je godine dekretom postavljen 18. ožujka na Kraljevsko gospodarsko i šumarsko učilište u Križevcima te imenovan profesorom opće agrikulturalne i analitičke kemije i voditeljem učilišnoga kemijskoga laboratorija. Od 1890. do 1898. bio je i ravnatelj Učilišta.18 U tom razdoblju je stekao obitelj, oženivši se 1885. u Novom Vinodolskom s Marijom rođ. Srića. U braku su rođena djeca Zdenka (Novi Vinodolski, 1886.), Vera (Novi Vinodolski, 1887.) Marija (Križevci, 1889.), Nikola, (Križevci, 1892.), Vladimir (Križevci, 1895.) i Margareta (Križevci, 1896.).19 Nakon provedenih 18 godina u Križevcima premješten je dekretom 9. listopada 1898. u rodni Osijek i potonjih 7 godina je radio kao profesor i ravnatelj Kraljevske realne gimnazije. U proteklom razdoblju je napisao nekoliko knjiga, radova i udžbenika te objavljivao razne članke kemijskoga i tehnološkoga sadržaja u Gospodarskom listu, Šumarskom listu, Gospodarskom poučniku, Vjesniku za gospodarstvo i šumarstvo i drugim časopisima. U Zagreb je premješten 6. listopada 1904. u svojstvu profesora i ravnatelja, na kojoj je djelovao do umirovljenja 1924. godine. Preminuo je 12. travnja 1931. u Novom Vinodolskom.20

Zaključak

Navedeni gimnazijski profesori njemačkoga podrijetla ( Josip Bösendorfer, Dragan Melkus, Stjepan Pelz i Gustav Pexider), iako različitih struka, našli su se krajem 19. i početkom 20. stoljeća na osječkim gimnazijama i svojim agilnim radom su obilježili prosvjetni i društveni život grada Osijeka, ali i pojedinih sredina diljem Kraljevine Hrvatske i Slavonije u razdoblju između dva svjetska rata. Svoje obrazovanje stekli su na sveučilišnim središtima Austro–Ugarske Monarhije. Odgajali su i obrazovali niz mladih generacija i poticali također osnivanje i rad kulturnih ustanova i pokretali mnoge hvale vrijedne akcije na društvenom području. Pisali su i objavljivali znanstvene radove i popularizirali znanstvena postignuća među širokim slojevima pučanstva. Ono što su učinili, svatko na svom stručnom području, kao pedagozi, gimnazijski profesori, znanstvenici, književnici i umjetnici bilo je daljnji preduvjet za čvrste temelje utkane u daljnji prosvjetni, društveni i kulturni život grada na Dravi, ali i znatno šire.

17 H R–DAOS–500, Matična knjiga rođenih Tvrđa (1855.–1874.), knjiga 532, str. 60. 18 Snježana Paušek–Baždar / Renata Trischler, “Gustav Pexidr i hrvatsko kemijsko nazivlje”, Godišnjak njemačke zajednice / DG Jagrbuch, vol. 17, Osijek 2010., 110, 111. 19 Zavičajnici grada Osijeka…, 616. 20 S. Paušek–Baždar / R. Trischler, “Gustav Pexidr i hrvatsko…”, 110, 111; Profesori osječkih gimnazija…, 163, 164.

20


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 13-21 Zlata Živaković-Kerže: Osječki gimnazijski profesori njemačkoga podrijetla

Osječki gimnazijski profesori njemačkoga podrijetla (Osvrt na prosvjetni i društveni rad) Sažetak

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća na osječkim gimnazijama našli su se mladi, nadareni profesori njemačkoga podrijetla ( Josip Bösendorfer, Dragan Melkus, Stjepan Pelz i Gustav Pexider) koji su dali svoj pečat razdoblju između dva svjetska rata u osječkoj sredini, i to kroz svoj agilni prosvjetni i društveni rad. Svoje obrazovanje stekli su na sveučilišnim središtima Austro–Ugarske Monarhije. Odgajali su i obrazovali niz mladih generacija, a svojim su djelovanjem obilježili kulturni i društveni život ne samo Osijeka nego i cijeloga hrvatskoga kraja. Poticali su također osnivanje i rad prosvjetnih i društvenih ustanova i pokretali mnoge hvale vrijedne akcije na tom području. Pisali su i objavljivali znanstvene radove i popularizirali znanstvena postignuća među širokim slojevima pučanstva.

Osijeker Gymnasiumprofessoren deutschen Stammes (Rückblick auf die Bildungs- und Gesellschaftstätigkeit) Zusammenfassung

Ende des 19. und Anfang des 20. Jahrhunderts waren an den osijeker Gymnasien junge, begabte Professoren deutschen Stammes ( Josip Bösendorfer, Dragan Melkus, Stjepan Pelz und Gustav Pexider), welche in der Zeitspanne zwischen den zwei Weltkriegen das osijeker Milieu durch ihre lebhafte Bildungs- und Gesellschaftsarbeit prägten. Ihre Bildung erwarben sie in den Universitätszentren der Österreichisch-Ungarischen Monarchie. Sie erzogen und bildeten eine Reihe von Generationen junger Menschen, durch ihr Wirken prägten sie das Kultur- und Gesellschaftsleben nicht nur von Osijek, sondern auch der ganzen kroatischen Umwelt. Sie förderten ebenfalls die Gründung und Tätigkeit von Bildungs- und Gesellschaftsinstitutionen und regten viele lobenswerte Aktionen auf diesem Gebiet. Sie schrieben und veröffentlichten wissenschaftliche Arbeiten und popularisierten wissenschaftliche Errungenschaften in den breiten Volksschichten.

21



DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 23-51 Ivan Armanda: Djelovanje štajerske franjevke s. Gertrude Neuwirth (1865.-1948.)...

Dr. sc. Ivan Armanda Leksikografski zavod “Miroslav Krleža” Frankopanska 26 10 000 Zagreb ivan.armanda@gmail.com

UDK: 271.3(497.6)(091) Izvorni znanstveni rad Prihvaćeno: 25.9.2020.

Djelovanje štajerske franjevke s. Gertrude Neuwirth (1865.-1948.) u Bosni i Hercegovini U članku se kritički izlaže život i djelovanje štajerske redovnice Gertrude Neuwirth (1865.-1948.) iz Kongregacije školskih sestara franjevki sa sjedištem u Mariboru. Prvo se ukratko prikazuje život njezinih triju sestara i nećakinje, članica iste redovničke zajednice, a potom se govori o životu i djelovanju s. Gertrude u Sloveniji (1864.-1899.), kritički se opisuje njezin dolazak s prvim sestrama u Mostar 1899., djelovanje u Hercegovini do 1932. i uloga kod osnivanja nekih filijala u Dalmaciji i Bosni. Analizira se razvoj Kongregacije u Hercegovini i ulogu koju je s. Gertruda u tome odigrala te se govori o uspostavi i razvoju Mostarske provincije kojoj je od 1932. do 1938. bila prva predstojnica. Na kraju se opisuje posljednje desetljeće njezina života. Ključne riječi: Gertruda Neuwirth, školske sestre franjevke, Mostarska provincija, Hercegovina, odgojnoobrazovni rad, apostolat, provincijalna poglavarica.

23


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 23-51 Ivan Armanda: Djelovanje štajerske franjevke s. Gertrude Neuwirth (1865.-1948.)...

Uvod

U prvoj polovici 19. stoljeća skupina franjevačkih trećoredica u Grazu, okupljenih oko Antonije Lampel, posvetila se prosvjetnom radu u privatnoj školi za djevojčice koju su utemeljile. Ubrzo su odlučile osnovati samostansku zajednicu, za što su tražile odobrenje crkvenih vlasi. Uz podršku mjesnoga biskupa, 1843. formalno je utemeljena zajednica koja je prihvatila pravila Trećega franjevačkoga reda, a – budući da im je prosvjetna djelatnost bila glavna vrsta apostolata i razlog njihova okupljanja – prozvane su školskim sestrama franjevkama. Zajednica je 1864. otvorila filijalu u Mariboru S. Gertruda Neuwirth koja se 1869. odvojila od matične kuće u Grazu i tako je nastala Kongregacije školskih sestara franjevki s kućom maticom u Mariboru.1 Toj zajednici pripadala je od 1882. godine i s. Gertruda Neuwirth, rođena u austrijskoj obitelji u povijesnoj pokrajini Štajerskoj, a redovničkim služenjem vezana poglavito uz Hercegovinu i njezin središnji grad Mostar. Tu je 1899. došla s prvim sestrama kao predstojnica prve filijale mariborske Kongregacije školskih sestara franjevki izvan slovenskih granica te je stekla nemjerljive zasluge za razvoj svoje Kongregacije u Hercegovini. Utemeljila je više filijala, godinama je upravljala filijalom i sirotištem u Mostaru i od 1930. svim zajednicama u Bosni i Hercegovini, a od 1932. do 1938. bila je prva predstojnica Mostarske provincije školskih sestara franjevki. Iz rečenoga se može zaključiti da su lik i djelo s. Gertrude Neuwirth nezaobilazni u povijesti njezine redovničke zajednice, osobito u Hercegovini.

Premda je izvan Mostarske provincije sjećanje na ovu redovnicu i njezine zasluge poprilično izblijedjelo, u rečenoj provinciji uspomena na nju zauzima posebno mjesto. Stoga ne čudi da je povjesničarka te provincije, s. Branka Natalija Palac, ne odstupajući od historiografske kritičnosti, s neskrivenim simpatijama i pijetetom pisala o njoj u kontekstu povijesti Mostarske provincije,2 a u provincijskom nekrologu objavila je i njezin kratki životopis.3 Njezino pisanje pružilo nam je osnovne podatke o s. Gertrudi, putokaz za daljnje istraživanje i nezamjenjivu literaturu o Mostarskoj provinciji i 1 V iše o povijesti Kongregacije vidi u: Kodrič, Marija Smiljana i Palac, Branka Natalija, Školske sestre franjevke Krista Kralja. Povijest – poslanje – život, Mostar – Sarajevo – Split 1987. 2 Usp. Palac, Branka Natalija, Stoljeće života. Školske sestre franjevke Krista Kralja u Hercegovini 1899.-1999., Mostar 2000. (vidi kazalo imena). 3 Usp. Palac, Branka Natalija, U knjigu života upisane, Mostar 2013., str. 63-65.

24


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 23-51 Ivan Armanda: Djelovanje štajerske franjevke s. Gertrude Neuwirth (1865.-1948.)...

njezinim članicama. Polazeći od te literature, podatke o s. Gertrudi potražili smo i u drugoj literaturi i izvorima te smo kritički prikazali njezin život i djelovanje. Budući da je život s. Gertrude bio vezan uz sestrinske zajednice u Hercegovini, priča o njezinu životu ujedno je pričao o dolasku i razvoju Kongregacije školskih sestara franjevki u Hercegovini. Jedno je bilo neodvojivo od drugoga u stvarnosti, pa drugačije ne može biti ni u prosudbi povjesničara. Osim toga, bez šire kontekstualizacije ne bi bilo moguće sagledati ni ispravno vrednovati prinos s. Gertrude razvoju njezine zajednice u Hercegovini, ali ni prinos te zajednice pod njezinim vodstvom razvoju karitativnoga, socijalnoga, odgojno-obrazovnoga, pastoralnoga, kulturnoga i inoga rada u Hercegovini.

Članice obitelji Neuwirth u Kongregaciji školskih sestara franjevki

Nakon što su školske sestre franjevke u listopadu 1864. došle u Maribor i potom razvile odgojno-obrazovni i karitativni rad u Sloveniji, njihovoj zajednici pristupalo je sve više djevojaka iz tih krajeva. Među prvim naraštajima domaćih sestara bila je i s. Brigita Neuwirth, koju će slijediti u samostan četiri nećakinje, četiri rođene sestre: Gertruda, Paskalija, Sebastijana i Fabijana Neuwirth. Sve su rođene u austrijskoj obitelji u Svetoj Ani, u povijesnoj pokrajini Štajerskoj (danas Slovenska Štajerska), na sjeveroistoku današnje Republike Slovenije. Otac im se zvao Johann i bio je poljoprivrednik, a majka se zvala Maria rođena Schumann.4 S. Lavoslava Turk, prenoseći sjećanja s. Sebastijane Neuwirth, piše da im je otac bio patrijarhalno nastrojen te se njegova riječ u obitelji smatrala zakonom, a djeca su i u samom njegovom pogledu znala prepoznati očevu volju i pokoriti joj se. No, premda strog, nije bio tiranin. Djecu je, osobito za zimskih večeri, okupljao oko sebe i pričao im priče. Majka im je bila vedre i blage naravi, pa je predstavljala protutežu očevoj strogosti. Znala je ublažiti njegov nastup, ali je pritom pazila da ne naruši očev autoritet nad djecom. Nakon njezine prerane smrt, otac se drugi put oženio. Zahvaljujući tome djeca su nastavila odrastati u toplom obiteljskom ozračju.5

Premda su središnja tema ovoga rada život i djelovanje s. Gertrude, držimo shodnim osvrnuti se ukratko i na život njezinih triju sestara, jer su sve kao članice Kongregacije školskih sestara franjevki djelovale ponajviše među hrvatskim vjernicima, ali i na život njihove nećakinje s. Barbare Šenekar jer je i ona veći dio života provela u hrvatskim krajevima.

S. Paskalija ( Jerica) rođena je 16. ožujka 1869., a u novicijat je stupila 15. kolovoza 1902. u Mariboru. Tu je 15. kolovoza sljedeće godine položila prve redovničke zavjete i 15. kolovoza 1906. doživotne. Samo godinu poslije polaganja prvih zavjeta, 14. listopada 1904. s. Paskalija je s još jednom sestrom poslana u Split. Kao prve redovnice 4 Nadškofijski arhiv Maribor, Sv. Ana v Slovenskih Goricah, Krstna knjiga 1862-1889, str. 39. 5 Usp. Turk, M. Lavoslava, “S. Marija Sebastijana Neuwirt, O. S. Fr.”, Ave Maria 28, Chicago 1936., br. 1, str. 85.

25


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 23-51 Ivan Armanda: Djelovanje štajerske franjevke s. Gertrude Neuwirth (1865.-1948.)...

iz Kongregacije školskih sestara franjevki na području današnje Republike Hrvatske, u Splitu su preuzele stari samostan franjevačkih trećoredica sv. Ciprijana, obnovile ga i udahnule mu nov život te ubrzo počele s odgojnom i obrazovnom djelatnošću.6 No, u listopadu 1908. s. Paskalija je premještena u Mostar, gdje se već nalazila njezina starija sestra Gertruda. Poslije dvije godine, 1910. poslana je u novoutemeljenu filijalu u Bijelom Polju te je do 1918. bila njezina prva predstojnica. Tu je službu ponovo vršila od 1920. do 1923., a u međuvremenu je od 1918. do 1920. upravljala filijalom i sirotištem u Mostaru. U kolovozu 1923. poslana je u novoutemeljenu filijalu u Velikom Bečkereku (danas Zrenjanin) u Vojvodini. Tu je sa sestrama preuzela upravljanje domom za stare.7 Bila je i prva predstojnica ove zajednice od njezina utemeljenja do 1929. kad su joj redovničke poglavarice ponovo namijenile pionirsku ulogu. U ljeto te godine poslana je s prvim sestrama u Bosnu i imenovana prvom predstojnicom filijale u Visokom. Tom brojnom zajednicom upravljala je do kolovoza 1931.8 Potom se vratila u Hercegovinu i od 1935. do 1936. upravljala filijalom u Nevesinju. Posljednje godine života provela je uz svoju sestru Gertrudu, u provincijalnoj kući u Mostaru, gdje je i preminula 23. studenoga 1946. Tijelo joj je pokopano na groblju Grubanu u Bijelom Polju.9 S. Branka Natalija Palac, autorica nekrologa Mostarske provincije školskih sestara franjevki, sa žaljenjem je ustvrdila da s. Paskalija u povijesnom pamćenju te provincije “nema toliko upečatljivo mjesto, unatoč nesumnjivoj zasluzi koju je imala u stasanju zajednice sestara u Hercegovini.” Dodala je sljedeći osvrt na njezinu osobnost: “S. Paskalija radila je u kuhinji, ali nisu joj bili strani ni drugi poslovi. Isticala se uzornim obdržavanjem siromaštva, što je bilo vidljivo na više načina. Nije dopuštala da išta propadne. Od krpica neupotrebljivih u šivaonici znala je izrađivati jastučiće, a od končiča iz pletionice tepihe. Bila je društvena osoba, obdarena veselom naravi i duhovitošću koja je nije ostavljala ni u vrijeme bolesti. Svoje posjetitelje znala je do suza nasmijati, šaleći se i na vlastiti račun. Ona koja je zauvijek ostavila ‘svoju zemlju i svoj grad’ da bi od nepoznatih krajeva i ljudi učinila sebi drugi dom u kojem se samoprijegorno žrtvovala, zaslužuje trajan spomen i poštovanje.”10

S. Sebastijana (Amalija) rođena je 25. srpnja 1872., a u novicijat je stupila 15. kolovoza 1893. u Mariboru. Tu je sljedeće godine položila prve redovničke zavjete i 5. kolovoza 1897. doživotne. Poslije polaganja prvih zavjeta djelovala je u Celju, gdje su sestre vodile pučku školu i dječji vrtić. Prosvjetni rad je od 1912. nastavila u župnim školama za djecu hrvatskih i slovenskih iseljenika u Sjedinjenim Američkim Državama. Prvo je od studenoga 1912. predavala u hrvatskoj župnoj školi Marijina 6 U sp. Nazor, Berhmana Rozarija, Lovretske sestre. Provincija Presvetoga Srca Isusova školskih sestara franjevaka, Split 1986., str. 35. 7 Usp. Kodrič, M. S. i Palac, B. N., Školske sestre franjevke, str. 215. 8 Usp. Dramac, Željka, Školske sestre franjevke Bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina, Sarajevo 2017., str. 67-69. 9 Usp. Palac, B. N., U knjigu života upisane, str. 56-57. 10 Isto, str. 58.

26


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 23-51 Ivan Armanda: Djelovanje štajerske franjevke s. Gertrude Neuwirth (1865.-1948.)...

Pohođenja u Jolietu, potom od 1916. u slovenskoj župnoj školi sv. Roka u La Salleu, od 1920. u hrvatskoj župnoj školi sv. Pavla u Clevelandu i od 1922. u slovenskoj župnoj školi sv. Stjepana u Chicagu. U sve ove škole došla je s prvim sestrama koje su u njih poslane, a od 1923. do 1929. bila je prva predstojnica Sjevernoameričke provincije školskih sestara franjevki (danas Lemontska provincija). Sjedište joj je isprva bilo u Chicagu, a 1926. s. Sebastijana ga je preselila u Lemont, gdje je smjestila i novicijat. S fra Kazimirjom Zakrajšekom je od travnja 1917. do lipnja 1918. uređivala list Mali Ave Maria za slovensku omladinu u SAD-u. Preminula je 10. prosinca 1935. u Lemontu, a tijelo joj je sahranjeno na mjesnom katoličkom groblju sv. Alfonsa.11

I s. Fabijana (Elizabeta) je većinu redovničkoga života provela među hrvatskim pukom. Rođena 5. studenoga 1874., stupila je u novicijat 15. kolovoza 1896. u Mariboru, gdje je 15. kolovoza 1897. položila prve i 15. kolovoza 1900. doživotne redovničke zavjete. U samostanu je završila učiteljsku školu pa je kao učiteljica djelovala u nekoliko slovenskih filijala. Kad su na molbu franjevaca iz sinjskoga samostana školske sestre franjevke prihvatile vođenje njihova gospodarstva u obližnjem Čitluku, s. Fabijana je 1. siječnja 1927. došla u to selo s prvim sestrama, i to kao njihova predstojnica. Tu je službu vršila do 1933. i – poslije jednogodišnje pauze – ponovo od 1934. do 1943. Osim toga, kako je pučka škola bila daleko, organizirala je i do prvih godina Drugoga svjetskoga rata vodila privatnu četverorazrednu pučku školu. Oslabljena zdravlja, došla je 1943. u provincijalnu kuću na splitskom Lovretu i tu preminula 20. studenoga te godine. Tijelo joj je sahranjeno u samostanskoj grobnici na gradskom groblju Lovrincu.12 Povjesničarka Splitske provincije, s. Berhmana Nazor, piše da je s. Fabijanu resila “posebno sadržajna ozbiljnost, uzorna točnost i skromnost” te u njezinu nekrologu dodaje: “Sestre su je voljele i poštivale. Bila je stroga, ali od drugih nije ništa tražila što nije pokazala vlastitim primjerom. Ujutro prije sviju bila je u kapeli, prva na molitvi i prva na poslu. (…) U splitskoj kući pokazivala je odlike vrlo jednostavne redovnice: skromna, šutljiva, bez ikakvih zahtjeva i želja, u svemu ovisna o svojoj kućnoj predstojnici. Za svaku i najmanju stvar tražila je dopuštenje; primjerice smije li ustati par minuta prije zvona da uzmogne doći k jutarnjoj molitvi na vrijeme, jer joj je trebalo malo dulje vremena za spremanje, nego drugim zdravima. U mnogim vanjskim vježbama bila je upravo uzor. Nikad se nije moglo vidjeti je u crkvi da se naslonila kod klečanja na klupu, već je molila uspravna tijela i čvrsto sklopljenih ruku. I još mnogo toga što nakana posvećuje, te premda djeluje kao nevažno i maleno, ipak zahtjeva katkada mnogo napora.”13 11 U sp.: H. B., “Naše šolske sestre”, Ave Maria 15, Chicago 1923., br. 4, str. 55-57; Krek, Miha, “Šolske sestre v Slomškovem letu”, Zbornik koledar svobodne Slovenije 12, Buenos Aires 1960., str. 164; Kodrič, M. S. i Palac, B. N., Školske sestre franjevke , str. 154-155, 174-175; Lukšić-Kacin, Marina i Mlekuž, Jernej, Go Girls! When Slovenian Women Left Home, Ljubljana 2009., str. 32; Turk, M. L., “S. Marija Sebastijana Neuwirt”, str. 85-87. 12 Usp.: Nazor, B. R., Lovretske sestre, str. 150-151, 252; Nazor, Berhmana Rozarija, Put u svjetlo. Nekrolozi školskih sestara franjevaka Provincije Presvetog Srca Isusova, Split 1997., str. 49-50. 13 Nazor, B. R., Put u svjetlo, str. 50.

27


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 23-51 Ivan Armanda: Djelovanje štajerske franjevke s. Gertrude Neuwirth (1865.-1948.)...

Svijetli primjer ovih triju sestara i četvrte sestre Gertrude, o kojoj ćemo govoriti u nastavku, slijedila je s. Barbara (Genovefa) Šenekar (rođena 26. XII. 1896. u Zgornjoj Ročici), kćerka njihove pete sestre Marije Neuwirth udane za Franca Šenekara. I ona je 15. kolovoza 1916. u Mariboru stupila u Kongregaciju školskih sestara franjevki te je 16. kolovoza 1917. položila prve redovničke zavjete. Potom je otišla na školovanje u gornjobavarski Haag, odakle se 1919. vratila u Sloveniju i vodila domaćinske tečajeve u Repnjama. Od 1921. predavala je u samostanskoj domaćinskoj školi na splitskom Lovretu, gdje je 25. prosinca 1922. položila doživotne redovničke zavjete. Godine 1923. došla je u Mostar i bila učiteljica u domaćinskoj školi do 1932. te ujedno od 1926. do 1927. kućna predstojnica i od 1927. do 1932. učiteljica novakinja. Od 1938. do 1943. ponovo je bila predstojnica mostarske zajednice te od 1942. do 1947. učiteljica novakinja i od 1938. do dolaska komunista na vlast 1945. odgajateljica u dječjem vrtiću. U međuvremenu je od 1932. do 1938. bila kućna predstojnica i odgajateljica u dječjem zabavištu u Konjicu. Od 1947. bila je u Trebinju, odakle su je komunističke vlasti 1949. protjerale u Sloveniju pa je neko vrijeme boravila kod rodbine. Godine 1950. došla je u filijalu u Virovitici, a 1951. u Fojnici je preuzela službu učiteljice novakinja Bosansko-hrvatske provincije školskih sestara franjevki, čijom je članicom ostala do kraja života. Zbog nepovoljnih prilika u Fojnici, 1953. je premjestila novicijat u Viroviticu i ostala na službi učiteljice novakinja do 1956. Ujedno je od 1954. do 1962. bila provincijalna predstojnica. Godine 1958. preselila je sjedište Bosansko-hrvatske provincije iz Virovitice u Sarajevo. Od 1962. do 1967. bila je učiteljica novakinja u Kloštru Ivaniću, potom je poslana u filijalu u Maria Laachu u Njemačkoj, a 1969. vratila se u Kloštar Ivanić i tu ostala do smrti 3. siječnja 1985.14

Život i djelovanje s. Gertrude Neuwirth u Sloveniji (1864.-1899.)

S. Gertruda bila je najstarija od četiriju rođenih sestara Neuwirth koje su postale članice mariborske Kongregacije školskih sestara franjevki. Rođena je 5. svibnja 1865., a istog dana je na krštenju dobila ime Johanna.15 O njezinu djetinjstvu i mladosti ništa se ne zna, osim činjenice da je na početku osamdesetih godina 19. stoljeća došla u samostan Kongregacije školskih sestara franjevki u Mariboru. Tu je 19. ožujka 1882. obukla redovničko odijelo i tom prigodom dobila redovničko ime s. Gertruda. Poslije godine kušnje, u Mariboru je 15. travnja 1883. položila prve redovničke zavjete i 12. rujna 1886. doživotne.16 14 U sp. Dramac, Ž., Školske sestre franjevke, (vidi kazalo imena); Mrvelj, Renata Ruža, U domu Očevu. Nekrologij Školskih sestara franjevki Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina, Zagreb 2011., str. 65-68. 15 Usp. Nadškofijski arhiv Maribor, Sv. Ana v Slovenskih Goricah, Krstna knjiga 1862-1889, str. 39. Napomenuti nam je da se dosad kao datum njezina rođenja redovito navodio 6. V. 1864. Nije nam poznato kako je došlo do pogreške, no držimo da smo je ispravili navođenjem datuma prema upisu u matičnu knjigu rođenih. 16 Usp.: Kronika materne hiše šolskih sester v Mariboru 1864-1919, 1914-1922 in 1939-1941, Ljubljana 2007., str. 26, 33; Palac, B. N., U knjigu života upisane, str. 63.

28


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 23-51 Ivan Armanda: Djelovanje štajerske franjevke s. Gertrude Neuwirth (1865.-1948.)...

Za redovničke formacije i života u Sloveniji s. Gertruda je imala prigode upoznati časnu majku Margaritu Pucher (1818.-1901.), koja je 1864. bila među prvim školskim sestrama franjevkama u Sloveniji, gdje su se pod njezinim vodstvom 1869. odvojile od kuće matice u Grazu i oformile Kongregaciju školskih sestara franjevki s kućom maticom u Mariboru. S. Gertruda je sačuvala mnogo lijepih uspomena na utemeljiteljicu i prvu vrhovnu predstojnicu svoje Kongregacije. Njezina sjećanja i ono što je o utemeljiteljici saznala od starijih sestara, osobito od Margaritine suradnice i nasljednice na čelu Kongregacije, s. Nepomucene Ziggal, poslužilo je s. Hedviki Puntar kod sastavljanja životopisa časne majke Margarite Pucher.17

Nekoliko dana poslije polaganja prvih zavjeta, s. Gertruda je 21. travnja 1883. poslana u Repnje kraj Ljubljane, gdje su školske sestre franjevke tog dana otvorile prvu filijalu u Kranjskoj. Prihvatile su poučavanje u pučkoj školi, pa je s. Gertruda poslana tamo kao učiteljica ručnoga rada. Kroničarka matične kuće u Mariboru detaljno je opisala dolazak sestara u Repnje. Njezin opis donosimo u cijelosti: “Sestre su najsvečanije primljene. Postavljeno je nekoliko slavoluka i sestre su došle dok su zvonila zvona i pucali mužari, a prva ih je dočekala utemeljiteljica te filijale gospođa Katarina Šporn, koja je u tu svrhu darovala kuću i 60 rali zemlje. Ispred samostanske crkve je stajala mladež, a na ulazu gospodin župnik, koji je sa škropilom u ruci uveo sestre u svečano urešenu crkvu. Na velikom oltaru Presvetoga Srca Isusova održao je dirljiv nagovor sljedećega sadržaja: Prvo je dirljivim, baš očinskim riječima pozdravio sestre koje su došle. U nagovoru je kazao da je 21. travanj veoma važan dan za cijelu Kranjsku – kao i za same sestre. Kranjčanima se otvorila škola koja će imati pred očima vremenito i posebno vječno dobro povjerenih joj učenika. A, sestrama je ljubljeni Isus pružio priliku da mu lako prinesu velike žrtve i steknu si velike zasluge za ljudsku sreću i za svoje vječno spasenje. Međutim, morale su napustiti svoj ljubljeni dom, svoje dobre susestre, i doći ovdje, gdje ih čekaju veliki napori, rad i brige. Kako bi Gospodin mogao ostaviti bez nagrade takve žrtve, koje se prinose sa suzama u očima? Presveto Srce Isusovo, pred čijim oltarom kleče, s ljubavlju će ih primiti pod svoju zaštitu, zaštitit će ih od svake nevolje te će njima i njihovim nasljednicama dati da obilno žanju gdje sada s mukom siju itd. Bila je mrtva tišina, a nijedno oko nije ostalo suho. Potom je njegova knezbiskupska milost, preuzvišeni Krizostom [Pogačar], otvorila školu i blagoslovila kuću. U 9.30 preuzvišeni je svečano ušao u samostansku crkvu. Prvo se zapjevalo Veni, Creator Spiritus [O dođi, Stvorče, Duše Sveti], a zatim je njegova knezbiskupska milost slavila svetu misu tijekom koje je pohranio Presveti Oltarski Sakrament u svetohranište. Na kraju je preuzvišeni nadpastir imao dirljiv nagovor sestrama, djeci i njihovim roditeljima. Potom je otišao u sestrinsku kuću i blagoslovio

17 S . Hedvika Puntar u knjizi Po sledeh M. Margarete Puhar (Ljubljana 1993.) često se poziva na pripovijedanje s. Gertrude.

29


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 23-51 Ivan Armanda: Djelovanje štajerske franjevke s. Gertrude Neuwirth (1865.-1948.)...

ju. U 11.30 bila je mala okrjepa, nakon čega je njegova knezbiskupska milost još jednom ohrabrila sestre i oprostila se te se odvezla natrag u Kamnik.”18

Tri dana poslije dolaska u Repnje, 24. travnja sestre su počele s nastavom u novoj školi u koju se upisalo 73 učenika.19 U rujnu sljedeće godine otvorile su filijalu Marjanišće u Ljubljani. Među prvim sestrama u toj filijali bila je i s. Brigita Neuwirth, a njezina nećakinja s. Gertruda došla je u ovu filijalu 1885. godine i ostala tu do odlaska u Mostar. Predavala je u pučkoj školi, a od 1898. možda i u novootvorenoj domaćinskoj školi, prvoj takve vrste u Sloveniji.20

Dolazak školskih sestara franjevki u Hercegovinu

Nakon što se mariborski samostan 1869. odvojio od matične kuće u Grazu i oformio novu Kongregaciju školskih sestara franjevki, zajednica je rasla i razvijala se. Priljev novih članica omogućio je otvaranje novih filijala, ali u prva tri desetljeća one su otvarane isključivo u slovenskim krajevima. Tek potkraj 19. stoljeća sazrelo je vrijeme za izlazak izvan slovenskih granica, pri čemu je Hercegovina imala čast da upravo u njoj mariborske školske sestre franjevke otvore svoju prvu filijalu izvan Slovenije. No, na putu od Maribora do Mostara sestre su morale svladati nekoliko poteškoća, što im zacijelo ne bi uspjelo bez pomoći hercegovačkih franjevaca i mostarskoga biskupa Paškala Buconjića.

Čini se da su inicijatori dolaska školskih sestara franjevki u Mostar bili fra Luka Begić, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije, i biskup Buconjić. Na njihov poziv dvije su sestre ujesen 1897. došle u Mostar izvidjeti na licu mjesta mogućnost otvaranja filijale. U Maribor su se vratile s lijepim dojmovima i sa željom da što prije dođu u Mostar i otvore tamo filijalu. No, msgr. Mihael Napotnik, mariborski biskup pod čijom se jurisdikcijom nalazila matična kuća u Mariboru, nije bio skloni slanju sestara u Hercegovinu. Za njega je to još uvijek bio “turski kraj” u kojemu je prevladavalo muslimansko i pravoslavno stanovništvo, pa se bojao neugodnosti na koje bi sestre tamo mogle naići. Taj dojam je, kako ispravno objašnjava s. Branka Natalija Palac, nosio u sebi “prizvuk zaostalosti, divljine, zabačenosti, nečega što je bilo teško prihvatljivo onima koje su rasle odgajane u njemačkom duhu.”21 Osim toga, zacijelo je i vrhovno predstojništvo držalo da broj sestara u Kongregaciji nije toliko velik da bi se odlazak u Hercegovinu mogao ostvariti bez da se osjeti manjak sestara u slovenskim zajednicama. No biskup Buconjić nije odustajao nego je 18. siječnja 1898. osobno uputio biskupu Napotniku molbu da dopusti sestrama otvoriti filijalu 18 K ronika materne hiše, str. 26-27. 19 Usp. Isto, str. 27. 20 Usp.: Catalogo cleri tum saecularis tum regularis nec non parochiarum & beneficiorum Dioecesis Labacensis ineunte anno MDCCCLXXXVI, Labaci 1886., str. 105; Kodrič, M. S. i Palac, B. N., Školske sestre franjevke, str. 143144; Kronika materne hiše, str. 29; Palac, B. N., U knjigu života upisane, str. 63. 21 Palac, B. N., Stoljeće života, str. 49.

30


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 23-51 Ivan Armanda: Djelovanje štajerske franjevke s. Gertrude Neuwirth (1865.-1948.)...

u Mostaru. Pritom je izrazio nadu da će vjernici i franjevci dobro primiti sestre, da će im biti pri ruci kad im nešto zatreba i da će im iskazivati poštovanje poglavito zbog štovanja koje među vjernicima uživa sv. Franjo Asiški i zbog poštovanja prema njegovim duhovnim sinovima. Poslije tri mjeseca, 3. travnja 1898. Napotnik je ipak dao dopuštenje da sestre osnuju u Mostaru filijalu podložnu matičnoj kući u Mariboru, a Buconjić je preuzeo na sebe rješavanje svih birokratskih pitanja s državnim vlastima i odlučio je pobrinuti se za smještaj sestara. To je potrajalo pa je Buconjić tek u travnju 1899. došao u Maribor i Napotniku detaljno izložio plan za osnivanje filijale u Mostaru. Dogovorili su se da prve sestre dođu u Mostar početkom školske godine, a u međuvremenu je jedna sestra poslana u Zagreb kod sestara milosrdnica radi učenja hrvatskoga jezika.22

Sukladno dogovoru dvojice biskupa, 1. kolovoza 1899. u Mostar su došle s. Rafaela Kovačić i s. Benedikta Zupančić, a 26. kolovoza pridružile su im se s. Roza Jug i s. Štefanija Detiček. Poslije jednog mjeseca, 22. rujna vrhovna predstojnica s. Stanislava Voh dopratila je u Mostar još dvije sestre, Gertrudu Neuwirth i Inocenciju Ozmec. Tridesetpetogodišnja s. Gertruda bila je najstarija članica mostarske filijale i njezina prva predstojnica. Sestre su se smjestile u kuću koju im je u ulici Podhum na broju 35 stavio na raspolaganje biskup Buconjić. Tu je, u veoma skromnim uvjetima, počeo život i rad prve filijale Kongregacije školskih sestara franjevki izvan Slovenije.23

Glavni razlog dolaska sestara u Mostar bilo je vođenje sirotišta kojega je utemeljio biskup Buconjić. On je 1898. tražio odobrenje Zemaljske vlade u Sarajevu za otvaranje sirotišta, ali je vlada odgađala pozitivan odgovor dok se nije uvjerila da će se sirotište moći uzdržavati bez pomoći vlade. Buconjić je u tu svrhu namijenio najamninu od svojih kuća u Mostaru i Nevesinju te je stavio na raspolaganje imanje u Bijelom Polju na kojemu se može uzgajati voće i povrće. Nakon što je to javio Zemaljskoj vladi u Sarajevu, ona mu je na početku 1899. odobrila osnivanje sirotišta.24

Djelovanje s. Gertrude u prvoj mostarskoj filijali od 1899. do 1932.

Prva zadaća s. Gertrude po dolasku u Mostar bila je organizirati život novoutemeljene male zajednice, daleko od matične kuće u Mariboru. Imenovanje prvom kućnom predstojnicom, jasan znak da redovničke poglavarice imaju povjerenja u nju, omogućilo joj je da se s punim autoritetom tome posveti. Službu kućne predstojnice u Mostaru obnašala je od dolaska sestara u taj grad do 1918. Te godine je otišla na službu predstojnice u Bijelom Polju, odakle se 1920. vratila na službu predstojnice u Mostaru. Poslije šest godina, 1926. upravljanje zajednicom predala 22 U sp.: Kronika materne hiše, str. 52-53; Palac, B. N., Stoljeće života, str. 21-24; Vukšić, Tomo, “Školske sestre franjevke u Hercegovini i mostarski biskupi”, u: Školske sestre franjevke u Hercegovini 1899.-1999., Mostar – Split 2002., str. 120. 23 Usp.: Kronika materne hiše, str. Str. 55-57; Palac, B. N., Stoljeće života, str. 24. 24 Usp.: Palac, B. N., Stoljeće života, str. 25-26; Vukšić, T., “Školske sestre franjevke”, str. 121-122.

31


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 23-51 Ivan Armanda: Djelovanje štajerske franjevke s. Gertrude Neuwirth (1865.-1948.)...

je svojoj nećakinji s. Barbari Šenekar koja se na tom položaju zadržala samo jednu godinu, a potom je 1927. predstojnicom mostarske zajednice ponovo imenovana s. Gertruda. Zajednicom je upravljala do imenovanja provincijalnom predstojnicom 1932. godine. Ukupno je upravljala mostarskom zajednicom trideset godina, ušavši u njezinu povijest kao predstojnica s najdužim “stažem” u toj zajednici.25

Godine 1900. s. Gertruda se pobrinula da se u kući uredi kapela u kojoj se gotovo svakoga dana slavila misa i u kojoj su se sestre okupljale na molitvu.26 Poslije dvije godine, u kolovozu 1902. došla je u Maribor i prisustvovala redovničkom oblačenju svoje sestre Jerice, koja je dobila redovničko ime s. Paskalija.27 Ona se, kako smo već spomenuli, u listopadu 1908. pridružila svojoj starijoj sestri u Mostaru.

U međuvremenu je u kolovozu 1900. u prvu kanonsku vizitaciju mostarske filijale došla vrhovna predstojnica iz Maribora, s. Stanislava Voh, koja je i poslala sestre u Hercegovinu. No, zbog bolesti se kratko zadržala. U Mostar je ponovo došla potkraj rujna 1901., u ožujku 1903. i u kolovozu 1904. Njezin novi posjet zbio se u kolovozu 1906. Obavila je kanonsku vizitaciju te je, kako bilježi kroničarka mariborskoga samostana, bila “prilično nezadovoljna.” Kroničarka ne piše ništa o razlogu njezina nezadovoljstva, ali bilježi da je 26. rujna ponovo otputovala u Mostar sa s. Mihaelom Plohl. U ožujku 1910. vrhovna predstojnica s. Stanislava Voh ponovo je došla u Mostar i prisustvovala obilježavanju 30. obljetnice Buconjićeve biskupske službe, a u travnju 1914. posljednji je put došla u Mostar u svojstvu vrhovne predstojnice.28 Njezina nasljednica s. Lidvina Purgaj prvi put je posjetila Mostar u prosincu 1915. i potom u svibnju 1918.29

Prvih godina u mostarskoj su filijali boravile tri ili četiri sestre, a do 1906. broj se popeo na sedam. Povećavao se i sljedećih godina te nije opao ni nakon osnivanja filijale u Bijelom Polju 1910. godine. Ujedno se povećavao broj domaćih sestara, pa je 1911. u mostarskoj filijali boravilo dvanaest sestara od čega ih je pola bilo iz Hercegovine. S. Gertruda je ulagala mnogo napora kako bi organizirala život i apostolat svoje redovničke obitelji, a činjenica da je mostarska filijala iz godine u godinu napredovala te su sestre ubrzo proširile rad i na druga mjesta u Hercegovini daje nam za pravo zaključiti da je dobro upravljala zajednicom.30 Prepreka normalnom odvijanju života i rada mostarske zajednice bio je skučeni prostor u kojemu su sestre živjele. Njihova prva kuća bila je privremeno rješenje. Biskup Buconjić namijenio im je dvokatnicu s dvorištem, voćnjakom i neobrađenim 25 26 27 28 29 30

32

sp. Palac, B. N., Stoljeće života, str. 169. U Usp. Isto, str. 29. Usp. Kronika materne hiše, str. 81. Usp. Isto, str. 64, 73, 94, 108-109, 125, 151, 212. Usp. Isto, str. 279, 329, 377, 405. Usp. Palac, B. N., Stoljeće života, str. 29-30.


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 23-51 Ivan Armanda: Djelovanje štajerske franjevke s. Gertrude Neuwirth (1865.-1948.)...

zemljištem u Zahumskoj ulici. Taj posjed oporučno im je ostavio u rujnu 1899., a do 1911. povećao ga je kupnjom okolnih zemljišnih čestica. Svoju redovničku obitelj i sirotište s. Gertruda je preselila ovdje 1913. godine.31

Već spominjano sirotište bila je glavna briga na srcu s. Gertrude od njezina dolaska u Mostar. Odmah je preuzela upravljanje sirotištem u kojemu je već prve godine bilo 14 djevojčica. U organizaciji rada ove za čitavu Hercegovinu iznimno važne ustanove s. Gertruda se oslanjala na biskupa Paškala Buconjića, na njegova nasljednika Alojzija Mišića i neizostavno na braću franjevce. Oni su joj pomagali riječima i djelima. Ipak, financijskih sredstava nikad nije bilo u izobilju, osobito u doba Prvoga svjetskoga rata i poraća kad je porastao broj sirotica. Sestre su privređivale radom svojih ruku i s poniznom zahvalnošću primale pomoć dobročinitelja, ali su nerijetko odlazile i u prošnju kako siroticama u Mostaru ne bi ništa manjkalo.32

Priloge za potrebe sirotišta sestre su prikupljale i na priredbama koje su sirotice sa sestrama uvježbavale i potom ih javno izvodile. Priredbe su redovito imale dobar uspjeh i posjećenost te je o njima pisao onodobni tisak.33 Među prvim vijestima o jednoj takvoj priredbi napis je u listu Kršćanska obitelj o Božićnoj priredbi 1901. godine. U napisu se govori o uspjeloj priredbi, koja nije prva takva u sirotištu, te se apostrofiraju sestre i uprava ustanove, utjelovljena prvenstveno u s. Gertrudi. U napisu, među ostalim, stoji: “U nedjelju pred Božić [1901. godine] bili smo svjedoci ganutljive zabave, koja će ostati u vječnoj uspomeni. Sirotice-pitomice bisk. ženskog sirotišta, prirediše pod vodstvom svoje uprave izvanredno milu i nježnu zabavu, koja je morala i najtvrdje srdce ganuti i u zamrlom sebičnjačkom srdcu oživiti samilost za siromašnim bližnjim; što su posvjedočile i suze na licu prisutnih. Baš hvala zaslužnoj upravi, vriednim sestrama, hvala siroticama, koje su i ovom zabavom dječinjom najbolje potvrdile plemenitu svrhu sirotišta.”34

Na Novu godinu 1903. sirotice su izvele predstavu Gospa Lurdska, koja je imala osobito dobar odjek u javnosti,35 baš kao i priredba održana na Badnjak 1904. O potonjoj je Kršćanska obitelj donijela sljedeći napis: “Na Badnji dan bili smo svjedoci veoma ganutljive zabave, koju su pitomice sirotišta pod vodstvom vriedne svoje uprave priredile. Najprije je Filomena Bogut deklamovala veoma liepo pjesmu ‘Na Božić’, za tim sve pitomice veoma skladno odpjevaše ‘Svietu se porodi’. Sada dolazi Anka Vlašić, te s uspjehom deklamuje drugu pjesmu ‘Božić’, na što pitomice i opet skladno odpjevaše ‘Hajd’mo braćo!’ – Sada dolazi živa slika Angjeo, navješćuje pastirom rodjenje Isusovo. Nakon toga Marica Rokić deklamuje osobitim uspjehom ‘Slava 31 32 33 34 35

sp. Isto, str. 27-29. U Usp. Isto, str. 29, 31-33. Usp. Isto, str. 32. “Zabava sirotišta”, Kršćanska obitelj 3, Mostar 1902., br. 1, str. 16. Usp. “Zabava sirotišta”, Kršćanska obitelj 4, Mostar 1903., br. 1, str. 11-12.

33


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 23-51 Ivan Armanda: Djelovanje štajerske franjevke s. Gertrude Neuwirth (1865.-1948.)...

Bogu’, a sad opet zaori pjesma ‘O slavna betlehemska noći’. Živa slika: pastiri kod jasalâ osobito je uspjela.”36

Slične napise, duže ili kraće, donosila je Kršćanska obitelj i sljedećih godina, ali i druge tiskovine. Začudo, svima im je zajedničko rijetko spominjanje imena upraviteljice sirotišta s. Gertrude Neuwirth, koja je bila duša i srce te ustanove. Ne treba ipak misliti da je pritom postojala zla namjera ili želja da se prešute zasluge s. Gertrude. Onodobni tisak ovakav je stav zauzeo ponajviše zato jer se sama s. Gertruda rijetko pojavljivala u javnosti. Bila je, kako se izrazila s. Branka Natalija Palac, “odsutna prisutnost!”37

Kratki napis Kršćanske obitelji iz travnja 1912., zbog osobite prigode, ipak nije mogao prešutjeti ime s. Gertrude. Napis u cijelosti glasi: “Na Josipovo [1912.] je biskupsko žensko sirotište imalo dvije ugodne svečanosti: č. s. Gertruda prestojnica sirotišta slavila je 30. godišnjicu svoga redovništva, a male sirotice imale su prvu sv. pričest. Dakako, da se je to sve proslavilo u kućnoj redovničkoj skromnosti.”38 Javno priznanje s. Gertrudi odao je list Narodna sloboda 1924. godine u napisu povodom 25. obljetnice sirotišta. Njezinu ulogu i značaj list je sažeo sljedećim riječima: “Napredak u radu sirotišta uz susretljivost vanjskih dobročinitelja ima se osobito pripisati žilavom i ustrajnom djelovanju predstojnice istoga zavoda č. s. Gertrude Neuwirth. Ona je za čitavih 25 godina vodila zavod, te sve sirotice i kandidatice primala i brinula se za svaku pojedinu. Osobitu je pažnju svraćala na to, da sirote ponesu u svijet čvrstu duboku vjeru, skromnost i pregaranje. Kroz punih 25 godina, čeličnom, snažnom, energičnom i osobitom blagošću prolazila je ona mnoge radosne i žalosne časove, te može mirno pogledati hrvatskom narodu u oči, sa sviješću, da je ispunila svoju dužnost zaboravivši često i često samu sebe, samo da može što više dobra sirotinji učiniti.”39 Ispočetka su djevojčice u sirotištu ostajale dok ne porastu, pri čemu bi naučile osnovne kućanske poslove, a potom su odlazile kod neke obitelji. Ta se praksa nije pokazala dobrom, pa je odlučeno da sestre otvore školu u kojoj bi sirotice, ali i druge djevojčice, stekle još bolju izobrazbu. Ta namjera ostvarena je tek poslije Prvoga svjetskoga rata, 1924. godine otvaranjem Domaćinske škole. Nekoliko godina prije toga, sestre su 1919. otvorile i dječji vrtić. Obje ove ustanove nalazile su se na istoj adresi sa sirotištem i imale su pravo javnosti.40

36 37 38 39

“ Proslava božićnjeg drvca u biskupskom sirotištu”, Kršćanska obitelj 6, Mostar 1905., br. 1, str. 13. Usp. Palac, B. N., U knjigu života upisane, str. 64. “Svečanost u sirotištu sv. Frane”, Kršćanska obitelj 13, Mostar 1912., br. 4, str. 93. “25. godišnjica opstanka ženskoga sirotišta sv. Franje u Mostaru (1899.-1924.)”, Narodna sloboda 6, Mostar 1924., sr. 48, str. 2. 40 Usp. Palac, B. N., Stoljeće života, str. 30-31.

34


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 23-51 Ivan Armanda: Djelovanje štajerske franjevke s. Gertrude Neuwirth (1865.-1948.)...

Nažalost, nedostatak arhivskih vrela ne omogućava analizu rada Domaćinske škole u Mostaru, pa stoga ne ostaje drugo nego pozvati se na sljedeći napis Kršćanske obitelji iz travnja 1938.: “Ta škola prava je blagodat za naš grad i za naša sela, jer se u njoj svake godine odgoji do trideset domaćica za valjano vođenje kućanstva i gospodarstva. Jer blagostanje i zadovoljstvo naših obitelji najviše zavisi o valjanosti, okretnosti i umijeću domaćica. Roditelji kojima je god moguće ne bi smjeli propustiti prilike, a da ne pošalju svoju žensku djecu u ovu školu, koja traje 10, 6 ili 3 mjeseca već prema prilikama, a počinje redovito u jesen. U školi djevojke uče: kućanstvo, kuhanje, knjigovodstvo, nauku o odgajanju, zdravstvo, stočarstvo, mljekarstvo, vrtlarstvo, voćarstvo, šivanje, vezenje i ukratko sve što je potrebno jednoj domaćici da zna. Ove školske godine, škola je počela 15. XI. 1937., a svršila je 10. III. 1938. sa lijepom zabavom i veselicom. Ove godine pohađalo je školu 27 učenica, iz raznih naših mjesta. Roditelji, ako želite sretnu budućnost vašoj ženskoj djeci mislite već sada, kako bi ih slijedeće godine poslali u ovu svake hvale vrijednu i vrlo potrebnu školu.”41

Razvoj rada i otvaranje novih filijala u Hercegovini od 1899. do 1932.

S. Gertruda zaslužna je za organizaciju i razvoj rada ne samo mostarske filijale, nego i cjelokupne svoje redovničke zajednice u Hercegovini, koja je pod njezinim vodstvom otvorila nekoliko filijala u tim krajevima. Priča o otvaranju tih filijala zapravo je umnogome priča o djelatnosti s. Gertrude na proširenju rada Kongregacije školskih sestara franjevki u Hercegovini. Stoga je osvrt na osnutak tih filijala i početak njihova rada zapravo osvrt na razvoj Kongregacije u Hercegovini pod vodstvom s. Gertrude, odnosno osvrt na njezina zalaganja uz podršku vrhovnoga predstojništva Kongregacije i u suradnji sa sestrama u Hercegovini. No, naglasiti nam je da s. Gertruda i u ovom slučaju ostaje, kako se izrazila s. Branka Natalija Palac, “odsutna prisutnost,”42 odnosno skrivena prisutnost.

U rujnu 1899. biskup Paškal Buconjić oporučno je ostavio sestrama, među ostalim, malu kuću sa zemljištem u Bijelom Polju kraj Mostara. Taj posjed trebao je imati važnu ulogu jer su sestre na njemu mogle uzgajati voće, povrće i domaće životinje kako bi tim proizvodima pomogle prehranjivati mostarsko sirotište. Gospodarstvo je moglo voditi nekoliko sestara, a osim toga se biskup nadao da će sestre i u Bijelom Polju žensku djecu iz okolice poučavati u kućanskim poslovima i ručnim radovima. Tako bi imanje zapravo imalo dvostruku ulogu: gospodarsku i prosvjetnu. No, taj plan se počeo ostvarivati tek 1910., nekoliko mjeseci prije Buconjićeve smrti.43 Otvorivši 11. travnja te godine kuću u Bijelom Polju, sestre su tamo vodile gospodarstvo, a 1913. Kršćanska obitelj je sljedećim kratkim napisom najavila da franjevke otvaraju u Bijelom Polju osnovnu školu: “Častne Školske sestre sv. Frane, otvaraju tamo sada 41 “ Domaćinska škola u Mostaru”, Kršćanska obitelj 32, Mostar 1938., br. 4, str. 120-121., str. 120-121. 42 Usp. Palac, B. N., U knjigu života upisane, str. 64. 43 Usp. Palac, B. N., Stoljeće života, str. 36.

35


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 23-51 Ivan Armanda: Djelovanje štajerske franjevke s. Gertrude Neuwirth (1865.-1948.)...

početkom školske godine osnovnu školu za djevojčice iz biskup. ženskog sirotišta iz Mostara, a koliko prostor bude dostatan, i za druge djevojčice sa sela.”44

Škola je počela s radom u veoma skromnim uvjetima i u skučenom prostoru, samo s najnužnijim pomagalima. Pohađale su je poglavito sirotice iz Mostara, koje su tu i živjele za vrijeme školovanja, a poslije toga su se uglavnom vraćale u Mostar i pohađale građansku školu. Osim njih, školu su pohađala muška i ženska djeca iz okolice. Tako su sestre u Bijelom Polju, pod vodstvom s. Gertrude, upravljale sirotištem, osnovnom školom i gospodarstvom s kojega su ubirale plodove za sirotište. No, siromaštvo ih je pratilo poput sjene, pa su se na razne strane obraćale za pomoć. U veljači 1913. s. Gertruda je uputila molbu za pomoć Zemaljskoj vladi u Sarajevu. Napisala je da sestre vode gospodarstvo u Bijelom Polju, ali ipak ne mogu priskrbiti sve potrebno za sirotište pa stoga moli da im se za dobro siročadi o kojoj skrbe dodijeli nekoliko ovaca, svinja, gusaka, pataka i kokoši te raznovrsno sjemenje. Sve to poslužiti će im za daljnji uzgoj domaćih životinja, žitarica i povrća na njihovu imanju kako bi od toga mogle prehranjivati siročad za koju skrbe.45

Unatoč oskudici, sestre su uspijevale voditi sirotište i školu, pa čak i proširiti školske prostore. Prvih osam godina filijalom je upravljala s. Paskalija Neuwirth, oslanjajući se na pomoć svoje sestre Gertrude u Mostaru. Godine 1918. službu kućne predstojnice preuzela je sama s. Gertruda, koja je ostala u Bijelom Polju dvije godine, do 1920. Te godine upravljanje filijalom ponovo je preuzela s. Paskalija, no u siječnju sljedeće godine požar je uništio kuću u Bijelom Polju, pa je iznova trebalo graditi i uređivati.46 U međuvremenu, sestre su u Mostaru pozvane voditi domaćinstvo u konviktu Petra Svačića, koji je bio u vlasništvu Hrvatskoga kulturnoga društva Napredak. Zbog manjka sestara to su odbile, ali je biskup Mišić insistirao i zapravo naredio s. Gertrudi da pošalje sestre tamo pa su, protiv svoje volje, na Badnjak 1920. počele voditi domaćinstvo u toj ustanovi. Prvih godina radile su temeljem usmenoga dogovora, a tek 1927. sklopljen je pismeni ugovor kojim su definirane obveze i prava ugovornih strana. Na tome je insistirala s. Gertruda, ali i vrhovno predstojništvo Kongregacije u Mariboru. Te godine konačno je sestrama uređen doličan stan u konviktu, i to na traženje biskupa Mišića, pošto se osobno uvjerio u kako teškim uvjetima žive sestre u toj ustanovi.47

Treća filijala koju su sestre otvorile u Mostaru bila je smještena u banovinskoj bolnici. Ta je ustanova, posredstvom provincijala hercegovačkih franjevaca fra Dominika Mandića, potkraj studenoga zamolila da sestre preuzmu njegovanje bolesnika. Premda u to doba u Hercegovini nije bilo sestara kvalificiranih za bolničarsku 44 45 46 47

36

“ Djevojačka osnovna škola u Bijelom Polju kraj Mostara”, Kršćanska obitelj 14, Mostar 1913., br. 9, str. 215. Usp.: Palac, B. N., Stoljeće života, str. 37-38; Vukšić, T., “Školske sestre franjevke”, str. 124. Usp.: Palac, B. N., Stoljeće života, str. 38, 170; Vukšić, T., “Školske sestre franjevke”, str. 124-125. Usp.: Palac, B. N., Stoljeće života, str. 44-46; Vukšić, T., “Školske sestre franjevke”, str. 126.


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 23-51 Ivan Armanda: Djelovanje štajerske franjevke s. Gertrude Neuwirth (1865.-1948.)...

službu, s. Gertruda je, uz dopuštenje vrhovnoga predstojništva, ipak prihvatila poziv i 15. prosinca 1929. prve sestre su došle u bolnicu. No, kako u Hercegovini nije bilo osposobljenih sestara bolničarki, vrhovno predstojništvo je poslalo sestre iz Slovenije.48 Istodobno se obratila provincijalu Mandiću molbom da dodijeli duhovnika sestrama u novoj filijali. U molbi je otkrila i neke zanimljive pojedinosti o razlozima koji su je naveli da otvori filijalu u bolnici, odnosno o ulozi koju su pritom odigrali franjevci. Mandiću je, među ostalim, pisala: “Naše su sestre u bolnici izložene svakakvim neprilikama i nezgodama, gdje im je potrebna osobita opreznost, a najviše pomoć od Boga. Treba im providjeti duh. sredstva, da svojoj teškoj dužnosti za spas duša samih bolesnika, a i svojoj duhovnoj sigurnosti mognu odgovoriti. Mi smo teška srca se odlučili na ovaj korak. Da nije bilo nagovora i savjetovanja od strane pp. oo. Franjevaca mi se ne bi lako, bolje, ne bi nikako, na taj sudbonosni korak odvažile.”49 Iz navedenoga se vidi da je s. Gertruda ponudu za otvaranje ove filijale prihvatila prema savjetu i uz nagovaranje braće franjevaca, što dokazuje da se oslanjala na njih, ali i da je očekivala njihovu duhovnu pomoć i podršku. Braća franjevci nisu je iznevjerili, premda joj je ispočetka bilo teško pronaći svećenika za svakodnevno slavljenje mise u kapeli bolničke filijale. Čak je ustvrdila kako će, ako se taj problem ne riješi, biti prisiljena otkazati rad u bolnici i povući sestre. Problem je ipak riješen pa su sestre ostale u bolnici, a narednih godina se njihov broj u toj ustanovi i povećao.50

Osim u Mostaru i u obližnjem Bijelom Polju, sestre su osnivale filijale i drugdje u Hercegovini. U Nevesinju, gdje su temeljem oporuke biskupa Buconjića baštinile malu kuću i vrt, otvorile su 17. svibnja 1924. filijalu s dječjim vrtićem. Vrtić je počeo raditi u rujnu te godine, a pravo javnosti dobio je već u listopadu. No, ispočetka su živjele i vrtić vodile u župnoj kući, jer su u njihovoj bile dvije stanarke. S. Branka Natalija Palac piše da je ovu filijalu otpočetka mučila oskudica, više nego druge filijale.51 Zato se s. Gertruda obratila za pomoć franjevcima. Starješinstvu Hercegovačke franjevačke provincije podastrla je 23. ožujka 1928. sljedeću molbu: “Za eksistenciju ovog našeg zavoda u Nevesinju veoma je potrebno, da se zgradi jedna mala ekonomska zgrada, koju smo naumile ovog proljeća otpočeti. U tu svrhu umoljavamo i Mnogop. Naslov, da ovom zavodu odstupi, proda ili pokloni barem 10m2 Vašega, župskoga zemljišta u Nevesinju tik [do] naše male bašćice, koju takorekuć nemožemo više skraćivati, jer bi ekonomska zgrada bila preblizu stana i škole.”52 Provincija je uvažila molbu i ustupila sestrama traženo zemljište, pa su 1928. podignule malu gospodarsku zgradu te su vođenjem skromnoga gospodarstva ublažile 48 49 50 51

Usp. Kronika materne hiše, str. 648. Citirano prema faksimilu dokumenta u: Palac, B. N., Stoljeće života, str. 206. Usp. Palac, B. N., Stoljeće života, str. 59-60. Usp.: Luburić, Ante i Šarac, Anton, Katolička Crkva u Nevesinju i Gornjoj Hercegovini, Nevesinje 2017., str. 252-256, 285286; Palac, B. N., Stoljeće života, str. 53-54. 52 Luburić, A. i Šarac, A., Katolička Crkva u Nevesinju, str. 281.

37


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 23-51 Ivan Armanda: Djelovanje štajerske franjevke s. Gertrude Neuwirth (1865.-1948.)...

oskudicu u nevesinjskoj filijali. Poslije dvije godine, u travnju 1930. uredile su u kući kapelu pa je s. Gertruda ishodila kod biskupa dopuštenje da se u njoj smije čuvati Presveti Oltarski Sakrament i slaviti misu.53

Istodobno s otvaranjem filijale u Nevesinju, razmišljalo se o otvaranju filijale i u Trebinju, gdje je jedna udovica ponudila sestrama dvije kuće s dvorištem i vrtom u zamjenu za doživotnu podvorbu. Uz podršku mjesnoga župnika i mostarskoga biskupa te uz dopuštenje vrhovnoga predstojništva Kongregacije, sestre su u travnju 1925. došle u Trebinje i otvorile filijalu s dječjim zabavištem. Već sljedeće godine otvorile su i Žensku obrtnu školu. Obje ustanove imale su pravo javnosti, a sestre su povremeno održavale i domaćinske tečajeve. Dječji vrtić, školu i tečajeve polazila su, uz katoličku djecu, također muslimanska i pravoslavna djeca. Sestre su u kući imale i mali internat te kapelu posvećenu Bezgrješnoj Djevici Mariji.54 Stanovnici Konjica zamolili su sestre da dođu u njihov grad i posvete se odgojnoobrazovnoj djelatnosti, obećavajući im pritom svoju financijsku pomoć. Prihvativši poziv, sestre su u rujnu 1929. došle u Konjic i smjestile se u iznajmljenim prostorima, a kasnije su podignule vlastitu kuću. Prvo su otvorile dječji vrtić, koji je 1932. dobio pravo javnosti, a kasnije i stručnu školu, o čemu ćemo govoriti u nastavku. U kući su imale i kapelicu posvećenu Svetoj Obitelji.55 Posljednja filijala utemeljena u Hercegovini prije osnivanja Mostarske provincije bila je u Širokom Brijegu. Tu su sestre 1930., na molbu provincijala fra Dominika Mandića, preuzele vođenje domaćinstva u franjevačkom konviktu.56

Pri otvaranju filijala u Hercegovini s. Gertruda se dogovarala s vrhovnim predstojništvom Kongregacije u Mariboru, tražeći savjete i dopuštenja, ali i sestre koje bi poslala u nove filijale. U počecima su nove sestre dolazile iz Slovenije, no s. Gertruda i druge sestre svojim su primjerom redovničkoga služenja privlačile i za redovništvo oduševljavale sve više hercegovačkih djevojaka. Kako u Hercegovini još nije postojao novicijat, s. Gertruda ih je slala u Maribor. Prva hercegovačka školska sestra franjevka bila je s. Jeronima Buntić iz Gradnića. Nju je s. Gertruda već 1900. primila u mostarsku filijalu kao kandidaticu i poslala ju u Maribor gdje je 1904. stupila u novicijat i obukla redovničko odijelo.57 Otada do rujna 1923., kad je otvoren 53 U sp. Luburić, A. i Šarac, A., Katolička Crkva u Nevesinju, str. 281-282, 286-287, 291; Palac, B. N., Stoljeće života, str. 53-54. 54 Usp.: Palac, B. N., Stoljeće života, str. 55-56; Vukšić, T., “Školske sestre franjevke”, str. 130-131. 55 Usp.: Palac, B. N., Stoljeće života, str. 56-57; Vukšić, T., “Školske sestre franjevke”, str. 132-133. 56 Usp. Palac, B. N., Stoljeće života, str. 63. 57 Prva hercegovačka školska sestra franjevka Jeronima Buntić (1883.-1906.) ujedno je prva od hercegovačkih sestara koja je prešla u život vječni. Razboljevši se od tuberkuloze, u to doba neizlječive bolesti, preminula je 21. XI. 1906. u Mostaru u 24. godini života, dvije godine poslije oblačenja redovničkoga odijela. Njezina smrt zacijelo je teško pogodila mostarsku filijalu, osobito s. Gertrudu koja je primila s. Jeronimu u samostan. Usp.: Kronika materne hiše, str. 125; Palac, B. N., U knjigu života upisane, str. 11-12.

38


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 23-51 Ivan Armanda: Djelovanje štajerske franjevke s. Gertrude Neuwirth (1865.-1948.)...

novicijat u Mostaru, Kongregaciji se pridružilo više od 20 djevojaka iz Hercegovine. Ta činjenica i opravdana pretpostavka da bi broj bio i veći kad bi postojao novicijat u Hercegovini jasno su ukazivali na potrebu otvaranja novicijata u Mostaru. Osim toga, vrhovno predstojništvo Kongregacije i sestre u Mostaru bili su zabrinuti zbog činjenice da su neke hercegovačke djevojke nedugo po dolasku u Maribor oboljele te su neke tu i preminule, ili kratko nakon povratka u Hercegovinu. To je zabrinulo i mostarskoga biskupa Alojzija Mišića pa je počeo zagovarati osnivanje provincije i novicijata za sestre u Hercegovini.58

Namisao o osnivanju provincije u Hercegovini uklapala se u planove vrhovnoga predstojništva o podjeli Kongregacije na provincije, ali ta podjela ipak nije išla na ruku filijalama i sestrama u Hercegovini. Sveta Stolica je u prosincu 1922. donijela odluku o podjeli Kongregacije na četiri provincije: slovensku, talijansku, sjevernoameričku i hrvatsku koja bi obuhvatila zajednice u Dalmaciji i Hercegovini. No, Vrhovni kapitul Kongregacije, održan u Mariboru od 2. do 5. siječnja 1923., koji je trebao donijeti mjere za provođenje te odluke, a u čijemu je radu sudjelovala i s. Gertruda, zaključio je kako bi bilo “upravo nemoguće” te “ne bi nikako uspjelo” okupiti u jednoj provinciji zajednice u Dalmaciji i Hercegovini. Umjesto toga, kako je biskupu Mišiću pisala vrhovna predstojnica s. Angelina Križanič, odlučeno je da dalmatinske zajednice oforme provinciju sa sjedištem u Splitu, a s. Gertruda “je dobila zadaću da sve potrebno priskrbi i uredi da se najprije mogne otvoriti novicijat u Mostaru,” a tek nakon toga i provincija u Hercegovini. U međuvremenu, hercegovačke zajednice privremeno će ostati “pod imenom Hrvatske provincije.”59

Navedene riječi vrhovne predstojnice s. Angeline Križanič jasno daju do znanja da hercegovačke zajednice neće biti u sastavu provincije sa sjedištem u Splitu, ali je ostao nejasan njihov pravni položaj. Izjava da će privremeno ostati “pod imenom Hrvatske provincije” otvara pitanje o kojoj provinciji je riječ, budući da provincija tog naziva nije ni osnovana. Dobro je zaključila s. Branka Natalija Palac da su zajednice u Hercegovini bile “pravno, samo na papiru, u okviru jedne provincije, a stvarno izvan svake, izravno podvrgnute Vrhovnom predstojništvu u Mariboru.”60 Ove anomalije, koja je za sobom povlačila pravnu nesigurnost, bilo je svjesno vrhovno predstojništo Kongregacije u Mariboru pa je 1928. uputilo Svetoj Stolici molbu da hercegovačke filijale priključi Mariborskoj provinciji, što je Sveta Stolica i učinila.61 To je s. Gertrudi omogućilo da u ožujku 1929. sudjeluje na Kapitulu Mariborske provincije, na kojemu

58 U sp.: Palac, B. N., Stoljeće života, str. 29, 48-49, 51; “Popis sestara u Hercegovini u proteklih stotinu godina”, u: Školske sestre franjevke u Hercegovini 1899.-1999., Mostar – Split 2000., str. 347-362. 59 Palac, B. N., Stoljeće života, str. 50. 60 Isto, str. 50. 61 Usp. Isto, str. 50-51.

39


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 23-51 Ivan Armanda: Djelovanje štajerske franjevke s. Gertrude Neuwirth (1865.-1948.)...

je izabrana za izaslanicu te provincije na sljedećem Vrhovnom kapitulu Kongregacije, drugomu po redu, koji je održan u srpnju te godine u Mariboru.62

Rečeni događaji nisu, nasreću, usporili provođenje odluke Vrhovnoga kapitula o osnivanju novicijata u Hercegovini. To je u cijelosti bilo u ingerenciji s. Gertrude, koja je očito vrlo brzo i dobro obavila pripreme te je Sveta kongregacija za redovnike već 28. travnja 1923., malo više od tri mjeseca po završetku Vrhovnoga kapitula, izdala dekret o ustanovljenju novicijata u Mostaru. Prvom učiteljicom novakinja imenovana je s. Bogoljuba Sušac, a prvi hercegovački novicijat počeo je redovničkim oblačenjem četiriju djevojaka 8. rujna te godine. Otad do 1938., kad je s. Gertruda prestala upravljati filijalama u Hercegovini i samom Mostarskom provincijom, u novicijat je primljeno oko 90 djevojaka iz Hercegovine.63

Spomenimo da je s. Gertruda dala svoj prinos i utemeljenju prve filijale školskih sestara franjevki u Hrvatskoj. Naime, 1904. godine sestre su odlučile utemeljiti filijalu u Splitu pa je vrhovna predstojnica s. Stanislava Voh 17. kolovoza te godine iz Maribora dopratila u Mostar s. Ladislavu Kalinšek, određenu za prvu predstojnicu u Splitu. Poslije tri dana obje su, u pratnji s. Gertrude, “tumačice za hrvatski jezik”, došle u Split. Tu su ostale nekoliko dana, a potom se s. Ladislava sa s. Gertrudom vratila u Mostar gdje je zbog učenja hrvatskoga jezika ostala do 14. listopada. Tog dana je s Gertrudinom sestrom Paskalijom došla u Split te su u tom gradu osnovale novu filijalu.64 S. Gertruda je ostala povezana sa splitskom zajednicom pa je 18. lipnja 1921. otišla tamo na oporavak.65 Ime s. Gertrude vezuje se i uz dolazak sestara u Dubrovnik. Tamo je, prema želji biskupa Josipa Marčelića i uz dopuštenje vrhovnoga predstojništva Kongregacije, došla 15. listopada 1919. sa s. Danijelom Velenšek. Zadaća im je bila izvidjeti mogućnost prihvaćanja ponude jedne gospođe koja je sestrama u zamjenu za doživotnu podvorbu ponudila svoju kuću. Vrhovnom predstojništvu su javile da su zahtjevi te gospođe neprihvatljivi, pa im je iz Maribora poručeno neka napuste Dubrovnik. No, dotična gospođa nije bila time zadovoljna i obratila se časnoj majci, ali se ona nalazila u Americi pa joj nije mogla odgovoriti. S. Gertruda se vratila u Bijelo Polje, a s. Danijela je ipak ostala u Dubrovniku kod rečene gospođe, gdje joj se pridružila jedna kandidatica koju je ubrzo zamijenila zavjetovana sestra. Sljedeće godine se otvorila nova mogućnost, pa je s. Gertruda 1. srpnja 1920., prema odluci vrhovnoga predstojništva, ponovo došla u Dubrovnik i preuzela upravljanje Dječjim zakloništem. Ustanovu je 25. kolovoza predala prvim četirima sestrama određenima za tu filijalu i potom se 28. kolovoza 1920. 62 K ronika materne hiše, str. 645-646. 63 Usp.: Kronika materne hiše, str. 632; Palac, B. N., Stoljeće života, str. 51-52; “Popis sestara u Hercegovini”, str. 347-362. 64 Usp. Arhiv Splitske provincije školskih sestara franjevki, Školske sestre III. r. sv. Frane Split – Lovret. Kronika od 1904 do 1939., str. 4-5. 65 Usp. Isto, dne 18. VI. 1921.

40


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 23-51 Ivan Armanda: Djelovanje štajerske franjevke s. Gertrude Neuwirth (1865.-1948.)...

vratila u Mostar. Iz rečenoga se vidi da je vrhovno predstojništvo imalo povjerenja u s. Gertrudu pa joj je povjerilo da u ime predstojništva riješava pitanje otvaranja filijale u Dubrovniku i da preuzme upravljanje Dječjim zakloništen.66 Poslije nekoliko godina, u ožujku 1924. s. Gertruda je dopratila u Dubrovnik vrhovnu vikariju Kongregacije, s. Stanislavu Voh, koja je došla obaviti kanonsku vizitaciju. Zajedno su obišle i filijale u Konjicu i Trebinju.67

Ni dolazak sestara u Bosnu nije prošao bez angažmana s. Gertrude. Franjevci su već osamdesetih godina 19. stoljeća tražili dolazak školskih sestara franjevki u Bosnu, ali im to nije uspjelo. Od 1922. pozivali su ih da preuzmu vođenje domaćinstva u Visokom, gdje su imali gimnaziju i sjemenište. Vrhovna predstojnica s. Angelina Križanič zamolila je s. Gertrudu da ode u Visoko i o svemu razgovara s franjevcima. Ona je to učinila i poslala vrhovnom predstojništvu pohvalan izvještaj i pozitivno mišljenje o otvaranju filijale. Temeljem Gertrudina izvještaja vrhovno predstojništvo je u svibnju 1924. donijelo odluku o otvaranju filijale u Visokom, ali ona nije provedena u djelo. Premda je plan, zbog raznih poteškoća propao, 1929. ponovo je aktualizirano pitanje otvaranja filijale u Visokom. S. Gertruda je opet putovala u Visoko te je na licu mjesta dala upute što još treba prilagoditi u prostorima predviđenima za sestre, a u ožujku je ponovo bila u Visokom dogovoriti se s franjevcima o još nekim otvorenim pitanjima. Ubrzo nakon toga, u ljeto 1929. školske sestre franjevke su došle u Visoko na čelu s Gertrudinom sestrom Paskalijom kao prvom kućnom predstojnicom. Dolaskom u Visoko, što nije prošlo bez Gertrudinih zasluga, sestre su utemeljile prvu filijalu u Bosni, gdje će potom razviti svoj rad i 1942. osnovati novu provinciju.68

Prva provincijska predstojnica mostarske provincije Svete Obitelji (1932.-1938.)

Razvoj apostolata, osnivanje novih filijala, ustanovljenje novicijata u Mostaru i sve veći priljev domaćih zvanja jasno su ukazivali na potrebu osnivanja provincije u Hercegovini. Premda se to, kako smo vidjeli, nije dogodilo kod podjele Kongregacije na provincije 1923. godine, ipak se nije moglo previše ni odlagati. Hercegovačke zajednice nisu mogle ostati u sastavu Mariborske provincije, čega je očito bilo svjesno vrhovno predstojništvo Kongregacije pa je početkom 1930. imenovalo s. Gertrudu upraviteljicom svih kuća u Bosni i Hercegovini s ovlastima kakve inače imaju provincijalne predstojnice.69 Bila je to mudra odluka jer je s. Gertruda uvelike bila zaslužna za osnivanje i razvoj tih zajednica te je dobro poznavala njihovo stanje i probleme. Osim toga, svojim ugledom među hercegovačkim sestrama, klerom i 66 U sp. Arhiv Splitske provincije školskih sestara franjevki, Kronika šolskih sester v Diječjem zakloništu Dubrovnik, početak kronike bez datuma i paginacije. 67 Usp. Kronika materne hiše, str. 633. 68 Usp. Dramac, Ž., Školske sestre franjevke, str. 39-67. 69 Usp. Palac, B. N., Stoljeće života, str. 67.

41


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 23-51 Ivan Armanda: Djelovanje štajerske franjevke s. Gertrude Neuwirth (1865.-1948.)...

vjernicima jedino je ona mogla smiriti rastuće nezadovoljstvo zbog neosnivanja provincije u Hercegovini i pripraviti put za mirno ostvarenje tog čina, a da se pritom ne zaoštrava odnos prema vrhovnom predstojništvu u Mariboru.

Vrhovna predstojnica s. Angelina Križanič došla je sredinom ožujka 1930. u Mostar i ostala jedan mjesec u Hercegovini, gdje je ponovo boravila u listopadu i studenom te godine.70 Njezini dugi boravci dokazuju da hercegovačke filijale nisu bile prepuštene same sebi, a događaji koji su uslijedili pokazali su i da vrhovna predstojnica očito nije stekla dojam da bi te zajednice trebalo okupiti u posebnu provinciju. To je neizbježno vodilo do nesuglasica između Mostara i Maribora, pri čemu treba priznati da ih je ponajviše prouzročilo netaktično postupanje Mariborske provincije i vrhovnoga predstojništva Kongregacije. Nesuglasice su, neočekivano, izbile u prvi plan 1931. godine.

Nedvojbeno u dogovoru sa sestrama i s biskupom Mišićem, s. Gertruda je 1931. tražila dopuštenje vrhovnoga predstojništva Kongregacije za gradnju i uređenje samostanske crkve u Mostaru. No, vrhovna predstojnica joj je 10. kolovoza 1931. odgovorila da molbu treba uputiti predstojnici Mariborske provincije pod čiju nadležnost spadaju zajednice u Hercegovini. Ovakav odgovor morao je neugodno iznenaditi sestre u Mostaru, a poglavito s. Gertrudu koja je od 1930. upravljala zajednicama u Hercegovini gotovo neovisno, praktički s ovlastima kakve ima provincijalna poglavarica. Ipak je mirno reagirala i uputila predstojništvu Mariborske provincije molbu za odobrenje gradnje samostanske crkve u Mostaru. No, 24. kolovoza 1931. stigao joj je negativan odgovor, ali i neugodno iznenađenje jer joj je mariborska provincijalna predstojnica najavila da će povući sve kandidatice i novakinje iz Mostara u Maribor. Tu odluku je 30. kolovoza potvrdilo vrhovno predstojništvo Kongregacije, dodavši da novicijat mora preseliti u Maribor do 15. siječnja 1932.71 Zaprepaštene ovom odlukom, mostarske sestre su se obratile biskupu Mišiću te su mu dostavile sve predmetne spise. Ne treba sumnjati da je to učinjeno uz znanje i odobrenje s. Gertrude, baš kao što se ne smije isključiti mogućnost da je osobno tražila biskupov savjet i intervenciju u ovom pitanju. Svakako, sestrama i biskupu u Mostaru odluka vrhovnoga predstojništva je bila neprihvatljiva pa je biskup 11. rujna 1931. reagirao oštrim dopisom vrhovnome predstojništvu.72 Ni taj njegov dopis nije urodio željenim plodom, pa je 6. srpnja 1932. ponovo pisao vrhovnom predstojništvu, mnogo oštrije i rezolutnije nego prije. Zatražio je da se konačno uspostavi provincija u Hercegovini, napominjući da mu je to još 1922. obećala tadašnja vrhovna predstojnica s. Lidvina Purgaj. U dopisu iznosi i nigdje drugdje zabilježen podatak da je s. Gertruda Neuwirth već zapravo bila imenovana predstojnicom provincije za Hercegovinu, ali su 70 U sp. Kronika materne hiše, str. 648-649. 71 Usp. Vukšić, T., “Školske sestre franjevke”, str. 135-136. 72 Usp. Isto, str. 136-139.

42


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 23-51 Ivan Armanda: Djelovanje štajerske franjevke s. Gertrude Neuwirth (1865.-1948.)...

sva ta obećanja i odluke pali u vodu kad je u svibnju 1922. s. Lidvina razriješena službe vrhovne predstojnice i, kako Mišić ljutito prigovara, “iza više godina č. s. Gertrudu degradirali su na prostu predstojnicu i tako htjeli uništiti ono što je bilo uredjeno na dobro i Sestrama u Hercegovini i na dobro [Mostarske] biskupije.” Kategorički je zatražio “da se u Hercegovini č. sestre kongregacije Školskih sestara puste u miru” te da se konačno osnuje za njih provincija. Napomenuo je da će svaku protivnu odluku poništiti, da neće dopustiti boravak u biskupiji sestrama koje bi se protivile njegovim odlukama i da “sve naredbe za sestre u Hercegovini ima izdavati č. s. Gertruda ko Provincijalka.”73

Iz ovako oštroga biskupova dopisa vrhovno je predstojništvo shvatilo da se više ne može odgađati osnivanje provincije u Hercegovini i pogotovo da se ne može tražiti neko drugo rješenje za zajednice u tom kraju. Pritom je bilo jasno i da biskup na mjestu predstojnice buduće provincije vidi isključivo s. Gertrudu, što mnogo govori o Mišićevu stavu prema njoj, nedvojbeno proizišlom iz uvjerenja o njezinom korektnom držanju u problemima oko uspostave provincije u Hercegovini i iz osobnoga osvjedočenja o svemu što je učinila za narod u Hercegovini. Bez sumnje, s. Gertruda je priželjkivala uspostavu provincije i na tome je zdušno radila, što ne čudi kad se uzme u obzir činjenica da je buduću provinciju “gradila” od dolaska u Mostar 1899. i u nju “ugradila” najveći dio svojega života. K tomu, nalazeći se i sama u Hercegovini, shvaćala je specifičnosti područja i ljudi koji tu žive, njihove potrebe i potrebe mjesne Crkve. Bilo joj je jasno da je uspostava provincije sa sjedištem u Mostaru jedino ispravno rješenje, koje u konačnici smjera ka dobru Kongregacije.

Rečeni sukob, koliko god bio neugodan, konačno je prokrčio put k uspostavi nove provincije u Hercegovini. Prije svega, vrhovno predstojništvo očito je odustalo od provođenja odluke o premještanju novicijata iz Mostara u Maribor, jer se to nije dogodilo, a osim toga se počelo s gradnjom samostanske crkve u Mostaru. Ona je dovršena sljedeće godine i blagoslovljena 8. prosinca 1932.74 Nekoliko mjeseci prije toga, suočeno s energičnim Mišićevim nastupom i činjeničnim stanjem u Hercegovini, čijim se podružnicama uistinu nije moglo kvalitetno rukovoditi iz mariborske središnjice, vrhovno predstojništvo Kongregacije je u srpnju 1932. uputilo Svetoj Stolici zahtjev za osnivanje provincije sa sjedištem u Mostaru. Molbi je udovoljeno već 26. kolovoza, a iz reskripta o utemeljenju Mostarske provincije, posvećene Svetoj Obitelji, vidi se da joj pripadaju zajednice u Mostaru, Bijelom Polju, Nevesinju, Trebinju, Konjicu i Širokom Brijegu. U tim zajednicama je boravilo 78 sestara i sve 73 Isto, str. 140. 74 Usp. “Mostar: Blagoslov nove crkvice.”, Katolički tjednik 11, Sarajevo 1932., br. 51, str. 5. Na istočni zid crkve postavljena je spomen-ploča na kojoj se kao datum njezina blagoslova navodi 4. X. 1932. (Usp. Palac, B. N., Stoljeće života, str. 70.) Možda je ona postavljena s namjerom da se tog dana crkva blagoslovi, no izvor na kojega smo se pozvali navodi datum 8. XII. 1932., pa nije isključeno da je blagoslov zbog nekog razloga bio odgođen.

43


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 23-51 Ivan Armanda: Djelovanje štajerske franjevke s. Gertrude Neuwirth (1865.-1948.)...

su postale članice nove provincije. Obavijest o ustanovljenju Mostarske provincije vrhovna predstojnica s. Angelina Križanič hercegovačkim je sestrama uputila 15. rujna 1932.75 U dopisu ih je sljedećim riječima obavijestila i o imenovanju njihove prve provincijalne predstojnice: “Vrhovni savjet je na sjednici dne 11. septembra ov. g. odabrao č. s. Gertrudu Neuwirth za provincijalnu predstojnicu Mostarske provincije. Molim i naredivam da je sve sestre primite i priznavate za svoju višu predstojnicu te joj iskazivate poštovanje, ljubav i pokornost. Starješine su namjesnici Božji. Njihova dužnost nije laka. Lakšajte im teret!”76

Nakon uspostave Mostarske provincije i smirivanja napetosti nastalih zbog odugovlačenja s tom odlukom, vrhovna predstojnica s. Angelina Križanič je sredinom 1933., prvi put poslije dvije i pol godine, posjetila Mostar.77 Dvije godine poslije toga istekao joj je mandat, pa je u srpnju 1935. u Mariboru održan Vrhovni kapitul Kongregacije. U njegovu je radu sudjelovala i s. Gertruda, i to kao prva predstojnica Mostarske provincije. Taj je Kapitul u povijesti Kongregacije ostao zapamćen po važnim odredbama o ekonomskim i disciplinskim pitanjima te o odgoju mladih sestara, ali i po tome što je proširio naziv Kongregacije te se ona otad naziva Kongregacija školskih sestara franjevki Krista Kralja. Na završetku uspješnoga Kapitula sestre nisu slutile da svijet ide ususret Drugome svjetskom ratu, ali ni da mnoge sestre, uključujući s. Gertrudu, neće dočekati sljedeći kapitul. On je, zbog ratnih i poratnih neprilika, održan tek poslije više od dva desetljeća, 1956. godine.78 Nedugo poslije povratka s Vrhovnoga kapitula, na početku srpnja 1935. s. Gertruda je poslala Biskupskom ordinarijatu izvještaj o broju filijala i sestara u Hercegovini te o njihovu apostolatu. Kazala je da je u Hercegovini prošle godine djelovalo 88 sestara, a sredinom 1935. bilo je 97 sestara i deset novakinja. Vodile su četiri dječja zabavišta koja je pohađalo više od 140 djece, dvije škole koje je pohađalo više od 160 djece i dva sirotišta u kojima su skrbile za 28 sirotica.79 Osim Gertrudina sudjelovanja na Vrhovnom kapitulu, 1935. godinu obilježilo je otvaranje dviju filijala u Hercegovini, prvih nakon ustanovljenja Mostarske provincije. Prvo je utemeljena filijala u Lištici s dječjim vrtićem i stručnom školom, gdje je poslije nekoliko godina podignuta nova kuća za ove ustanove. Kuću s kapelom blagoslovio je biskup Alojzije Mišić 18. studenoga 1938.80 I u Međugorju je 1935. utemeljena filijala s pučkom školom. Tu filijalu je s. Gertruda utemeljila na molbu međugorskih vjernika, 75 76 77 78 79 80

44

sp. Palac, B. N., Stoljeće života, str. 66-70. U Citirano prema faksimilu imenovanja u: Palac, B. N., Stoljeće života, str. 207. Usp. Kronika materne hiše, str. 654. Usp.: Kronika materne hiše, str. 660; Kodrič, M. S. i Palac, B. N., Školske sestre franjevke, str. 64-65. Usp. Usp. Luburić, A. i Šarac, A., Katolička Crkva u Nevesinju, str. 315. Usp. “Posveta nove kuće i kućne kapelice Školskih Sestara sv. Frane na Lištici – Široku Brijeg”, Kršćanska obitelj 22, Mostar 1939., br. 1, str. 24.


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 23-51 Ivan Armanda: Djelovanje štajerske franjevke s. Gertrude Neuwirth (1865.-1948.)...

koji su sestrama osigurali privremeni smještaj.81 Vjernici su se zauzeli i do kraja 1937. podignuli kuću za sestre i školu, tj. Dom sv. Josipa. Prigodom njegova blagoslova 2. siječnja 1938. uputili su s. Gertrudi pismo u kojemu joj odaju priznanje za sav njezin rad u Hercegovini te joj osobito zahvaljuju što je, imajući razumijevanja za potrebe Međugorja, poslala sestre u tu župu.82 Godinu nakon dolaska u Lišticu i Međugorje, s. Gertruda je 1936. poslala sestre u Čapljinu. Tu su, u iznajmljenoj kući, otvorile dječji vrtić i stručnu školu, a uključile su se i u pastoralni rad u župi. Godine 1936. uspjela je otvoriti i stručnu školu u Konjicu, gdje su sestre imale filijalu još od 1929.83

Uz otvaranje novih filijala i novih škola u postojećim filijalama, s. Gertruda morala je voditi brigu o duhovnom dobru sestara i o njihovom fizičkom zdravlju. Da to nije uvijek bilo lako vidi se iz problema koji su 1937. izbili s upravom Napretkova konvikta u Mostaru, u kojemu su sestre vodile domaćinstvo od 1920. Godine 1937. uprava konvikta dostavila je sestrama na potpis novi ugovor o njihovim obvezama i pravima, ali bez prethodnoga dogovora i usuglašavanja s provincijalnom upravom. Njime se predviđalo smanjivanje broja sestara u konviktu i smanjivanje plaća za one koje će ostati raditi. Na ovo drugo sestre su, dovedene u bezizlaznu situaciju, bile voljne pristati, ali ne i na smanjivanje broja sestara u filijali jer preostale ne bi mogle obavljati sav posao. S. Gertruda je odbila potpisati predloženi ugovor, a potom je – po nalogu vrhovnoga predstojništva – odbila i mogućnost smanjenja plaća sestrama. Za spor je saznao biskup Mišić pa je naredio fra Leu Petroviću da u njegovo ime uredi prijepore između sestara i uprave konvikta. On se detaljno upoznao sa stanjem u konviktu i razgovarao sa s. Gertrudom koja mu se požalila da uprava konvikta nema razumijevanja za sestre i njihov poziv te obezvrjeđuje njihov rad. Među ostalim, kazala mu je kako svatko gleda “da njezine sestre izrabi kolikogod može” te glede konvikta dodala: “Trud i muke što one podnose niti se vide niti se cijene. Radije ću dignuti sestre i djevojke. Ne smijem dopustiti da mi sestre stradaju, a stradat će budu li preopterećene kao što su sada.”84 Navedene riječi s. Gertrude snažan su dokaz njezine starješinske odgovornosti za sestre, ali poglavito dirljive majčinske ljubavi prema njima. Fra Lea su iznenadile vijesti koje mu je s. Gertruda podastrla, ali i neutemeljene primjedbe i optužbe na račun sestara, pa im je pokušao pomoći. Uspio je samo djelomično te su sestre ostale u konviktu, premda je većina problema ostala neriješena do sredine 1938.85

81 82 83 84 85

Usp. Palac, B. N., Stoljeće života, str. 71-75. Usp. “Međugorje”, Kršćanska obitelj 21, Mostar 1938., br. 2, str. 59. Usp. Palac, B. N., Stoljeće života, str. 57, 77. Isto, str. 47. Usp. Isto, str. 46-48.

45


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 23-51 Ivan Armanda: Djelovanje štajerske franjevke s. Gertrude Neuwirth (1865.-1948.)...

Posljednje desetljeće života (1938.-1948.)

Godina 1932. za s. Gertrudu bila je godina velikih događanja. Dana 19. ožujka skromno je obilježila 50. obljetnicu redovničkoga života. Vrhovno predstojništvo je delegiralo s. Ladislavu Kalinšek iz Splita da zastupa Kongregaciju kod te svečanosti. Iz Čitluka je došla svečaričina sestra Fabijana, a zasigurno je prisustvovala i njezina druga sestra Paskalija te nećakinja s. Barbara Šenekar koja je u to doba živjela u mostarskoj filijali. Iz Zemuna je na svečanost došla s. Terezija Hanželić, predstojnica tamošnje filijale, koja je poslije tri godine postala vrhovna predstojnica.86 Pet mjeseci poslije rečene proslave, 26. kolovoza 1932. konačno je utemeljena Mostarska provincija, a s. Gertruda je 15. rujna imenovana njezinom prvom predstojnicom. Te godine dovršena je gradnja samostanske crkve u Mostaru te je blagoslovljena 8. prosinca. Šest godina je s. Gertruda vodila Mostarsku provinciju kao njezina prva predstojnica, a potom je 1938. kormilo predala s. Bonifaciji Buntić. Vjerojatno se osvrnula unatrag i razmišljala o prijeđenom putu. Premda je na njemu bilo mnogo prepreka i problema, koji su dolazili s raznih strana, ipak je bilanca njezina djelovanja u Hercegovini bila pozitivna. Godine 1899. došla je s prvim sestrama u Mostar i počela od nule. Uz pomoć hercegovačkih franjevaca i mostarskih biskupa, sa sestrama je otvorila više filijala i proširila apostolat svoje redovničke zajednice u Hercegovini te primila brojne domaće djevojke u samostan i uspjela ishoditi utemeljenje Mostarske provincije. Podizanje te provincije i njezino učvršćivanje bez sumnje je životno djelo s. Gertrude. Oni koji su surađivali s njome toga su bili itekako svjesni, baš kao i vjernici u Hercegovini. To se jasno očitovalo u pismu koje su joj u siječnju uputili vjernici iz Međugorja. Držimo da su dobro saželi opći dojam katoličkoga puka u Hercegovini o s. Gertrudi, ostavivši vjerodostojno svjedočanstvo onih kojima je sa sestrama i došla služiti, “običnih” vjernika. Stoga njihove riječi, jednostavnu i iskrenu ocjenu koja je spontano došla s “terena”, prenosimo kao svojevrsni “pučki sažetak” života i rada s. Gertrude od dolaska u Hercegovinu do 1938.: “Već je trideset osmo prohujilo ljeto, kako na poziv blagopokojnoga biskupa Buconjića, stigoste iz bratske Slovenije k nama u Hercegovinu. Stigle ste samo četiri sestre. Vi ste im bila prva predstojnica. Jedva da ste se tada među nama zapažale. Bio je Božji blagosov: Pod Vašom smjernom upravom, gorušično posijano zrno nicalo i rađalo izbor plodove. Mnogo se sirotinje domoglo hljeba i prosvjete; a priličan broj djevojaka našlo spasonosno zaklonište i časnu halju djevičanske odlike. Vjerojatno u svoj domovini nije ovako hitno nijedan red iznikao i snažno pokročio, kao baš Vaš u Hercegovini. Kroz razmjerno kratko vrijeme broj je sestara toliko porastao, da je nedavno zasnovana i zasebna hercegovačka provincija sestara Franjevaka. Blagotvorni rad marnih i skromnih sestara svuda se lijepo zapaža, dostojno ocjenjuje.”87

86 U sp. Arhiv Splitske provincije školskih sestara franjevki, Školske sestre III. r. sv. Frane Split – Lovret. Kronika od 1904 do 1939., dne 19. III. 1932. 87 “Međugorje”, str. 59.

46


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 23-51 Ivan Armanda: Djelovanje štajerske franjevke s. Gertrude Neuwirth (1865.-1948.)...

Po završetku službe provincijalne predstojnice, s. Gertruda je 1938. imenovana savjetnicom i zamjenicom nove provincijalne predstojnice. Te je službe obnašala do početka 1944. U međuvremenu se razbuktao Drugi svjetski rat koji nikoga nije štedio pa ni Mostarsku provinciju, a potom su komunističke vlasti u bespoštednoj borbi protiv Katoličke Crkve nasrnule i na školske sestre franjevke u Hercegovini. Potkraj 1944. prestala je s radom osnovna škola u Bijelom Polju, a sljedeće godine su komunističke vlasti dokinule sve škole i dječje vrtiće koje su sestre vodile u Hercegovini, oduzele su im djecu iz sirotišta, a sestre iz širokobriješke filijale, svjedokinje partizanskoga zločina nad tamošnjim franjevcima, deportirali su u Split. Čapljinu su prije dolaska partizana početkom 1945. napustile sve sestre osim s. Regine Milas. Ona je ostala s vjernicima pa su je partizani zajedno s njima 2. veljače te godine i strijeljali, bez suđenja i presude. U studenom i prosincu 1945. komunisti su utamničili sedam sestara, a pet kandidatica su isključili iz državne preparandije jer nisu htjele ostaviti samostan i prijeći stanovati u državni konvikt.88 Sve te nevolje, a osobito zatvaranje sestara i ubojstvo s. Regine Milas, koju je kao provincijalna poglavarica osobno 1934. godine primila u mostarski samostan, za s. Gertrudu morali su biti iznimno teški udarci. Gledala je kako ideološki zadojene komunističke vlasti nemilosrdno ruše sve što je ona desetljećima sa sestrama gradila. Mostarska provincija – životno djelo s. Gertrude i plod molitava, žrtava i rada brojnih slovenskih i hrvatskih sestara – nestajala je pod udarcima komunističkih vlasti. No, najteži dani za Mostarsku provinciju uslijediti će 1949., ali s. Gertruda to nije dočekala.

Osim ratnih strahota i poratnih nevolja, ne treba sumnjati da je s. Gertruda s tugom gledala kako, jedna za drugom, odlaze u vječnost njezine rođene sestre, premda su sve bile mlađe od nje. U ljeto 1929. u Sloveniju je, zbog sudjelovanja na Vrhovnom kapitulu Kongregacije, došla s. Sebastijana iz Amerike.89 Vjerojatno nije slutila da joj je to posljednji posjet domovini i da svoje sestre nakon toga više neće vidjeti na ovom svijet. Preminula je u prosincu 1935. u dalekom Lemontu. Poslije nekoliko godina, u veljači 1939. bolesnu s. Gertrudu došla je posjetiti njezina sestra Fabijana iz Čitluka sa s. Ladislavom Kalinšek iz Splita.90 S. Gertruda se oporavila, a s. Fabijana je preminula u studenom ratne 1943. godine u Splitu. Na životu su nakon toga ostale još dvije sestre, Paskalija i Gertruda, obje u Mostaru. Nakon što je u studenom 1946. preminula i s. Paskalija, na životu je ostala još samo s. Gertruda. No, i njezin ovozemni život približavao se kraju. Posljednjih godina sve je više pobolijevala, a zadnjih nekoliko mjeseci provela je u samostanu u Bijelom Polju. Tu je 7. listopada 1948. i preminula. 88 U sp.: Bubalo, Ancila Marija, “Provincija od II. svjetskoga rata do godine 2001.”, u: Školske sestre franjevke u Hercegovini 1899.-1999., Mostar – Split 2002., str. 103-110; Palac, B. N., Stoljeće života, str. 39, 44, 58, 66, 75, 77, 82-83; Palac, B. N., U knjigu života upisane, str. 52-54. 89 Usp. Kronika materne hiše, str. 646. 90 Usp. Arhiv Splitske provincije školskih sestara franjevki, Kronika provincijalne kuće školskih sestara III. r. sv. Fr. od g. 1939-‘48. od ‘58.-64. u Splitu, dne 16. II. 1939.

47


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 23-51 Ivan Armanda: Djelovanje štajerske franjevke s. Gertrude Neuwirth (1865.-1948.)...

Bila je u 84. godini života i 67. redovništva. Tijelo joj je pokopano na groblju Grubanu u Bijelom Polju, gdje počivaju i zemni ostaci njezine sestre Paskalije.91

Zaključak

Rođena 1865., godinu poslije dolaska školskih sestara franjevki iz Graza u Maribor, s. Gertruda Neuwirth pridružila se 1882. toj redovničkoj zajednici. Nije ni slutila da će odigrati veliku ulogu u njezinoj povijesti. Redovničke poglavarice poslale su je 1899. s prvim sestrama u Mostar, u svojstvu njihove kućne predstojnice. Otvaranje filijale u Mostaru ima posebno mjesto u povijesti Kongregacije školskih sestara franjevki sa sjedištem u Mariboru jer je dolazak u središnji hercegovački grad zapravo značio izlazak izvan slovenskih granica. Bez pretjerivanja se može reći da je taj događaj označio otvaranje ove redovničke zajednice vjernicima izvan Slovenije. S. Gertruda pritom je odigrala ključnu ulogu, pa se zanemarivanje njezina lika i djela izvan Mostarske provincije, koja je njezino životno djelo, može smatrati svojevrsnom povijesnom nepravdom. U nadi da smo ovim kritičkim člankom ispravili tu nepravdu, svjesni smo da je naš uspjeh samo djelomičan jer je zbog nedostatka pisanih vrela, uništenih u Drugom svjetskom ratu i poraću, nemoguće detaljno opisati Gertrudin život i sve što je učinila za svoju redovničku zajednicu i za vjernike među kojima je ostvarivala svoj redovnički poziv.

Bez obzira na nedostatak arhivskih vrela koji bi omogućili detaljnu analizu života i rada s. Gertrude, temeljem iznesenoga može se zaključiti da je odigrala iznimno veliku ulogu u povijesti svoje redovničke zajednice, osobito u Hercegovini gdje je provela gotovo pola stoljeća. Ujedno je zadužila (ne samo) hrvatski narod u tim krajevima jer je sa sestrama razvila odgojno-obrazovni, kulturni, zdravstveni, pastoralni i karitativni rad u Hercegovini, ne ograničavajući ga na pripadnike jednoga naroda i jedne vjere. Internacionalni i interkonfesionalni karakter služenja bližnjima bio je prisutan od dolaska sestara u Hercegovinu.

Budući da su Gertrudin lik i djelo zlatnim slovima upisani u povijest Hercegovine i Mostarske provincije školskih sestara franjevki, čije su članice sačuvale uspomenu na s. Gertrudu, držimo shodnim zaključiti ovaj rad riječima što ih je u njezinu nekrologu zapisala s. Branka Natalija Palac: “Danas nam je teško pojmiti svu žrtvu, patnju i samoprijegor s kojim su s. Gertruda i prve mostarske sestre prionule djelovanju u nepoznatoj sredini, među ljudima čiji jezik nisu poznavale, a čiji je mentalitet bio različit od onoga u kojem su rasle i odgajane, u ustanovi koja se uzdržavala od Providnosti. S. Gertruda kao dugogodišnja predstojnica sestarske zajednice i upraviteljica Sirotišta [u Mostaru] nosila je najveći teret i odgovornost. (…) Njezino ime, život i djelo ima posebno mjesto u zajedničkom pamćenju naše provincije.”92 91 U sp. Palac, B. N., U knjigu života upisane, str. 65. 92 Isto, str. 64, 65.

48


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 23-51 Ivan Armanda: Djelovanje štajerske franjevke s. Gertrude Neuwirth (1865.-1948.)...

Izvori i literatura

“25. godišnjica opstanka ženskoga sirotišta sv. Franje u Mostaru (1899.-1924.)”, Narodna sloboda 6, Mostar 1924., sr. 48, str. 1-2. Arhiv Splitske provincije školskih sestara franjevki, Školske sestre III. r. sv. Frane Split – Lovret. Kronika od 1904 do 1939.

Arhiv Splitske provincije školskih sestara franjevki, Kronika provincijalne kuće školskih sestara III. r. sv. Fr. od g. 1939-‘48. od ‘58.-64. u Splitu. Arhiv Splitske provincije školskih sestara franjevki, Kronika šolskih sester v Diječjem zakloništu Dubrovnik Bubalo, Ancila Marija, “Provincija od II. svjetskoga rata do godine 2001.”, u: Školske sestre franjevke u Hercegovini 1899.-1999., Mostar – Split 2002., str. 103-116. Catalogo cleri tum saecularis tum regularis nec non parochiarum & beneficiorum Dioecesis Labacensis ineunte anno MDCCCLXXXVI, Labaci 1886.

“Djevojačka osnovna škola u Bijelom Polju kraj Mostara”, Kršćanska obitelj 14, Mostar 1913., br. 9, str. 215. “Domaćinska škola u Mostaru”, Kršćanska obitelj 32, Mostar 1938., br. 4, str. 120-121.

Dramac, Željka, Školske sestre franjevke Bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina, Sarajevo 2017. H. B., “Naše šolske sestre”, Ave Maria 15, Chicago 1923., br. 4, str. 55-57. “Jedan rijetki jubilej”, Kršćanska obitelj 22, Mostar 1939., br. 9, str. 378.

Kodrič, Marija Smiljana i Palac, Branka Natalija, Školske sestre franjevke Krista Kralja. Povijest – poslanje – život, Mostar – Sarajevo – Split 1987. Krek, Miha, “Šolske sestre v Slomškovem letu”, Zbornik koledar svobodne Slovenije 12, Buenos Aires 1960., str. 156-164.

Kronika materne hiše šolskih sester v Mariboru 1864-1919, 1914-1922 in 1939-1941, Ljubljana 2007. Luburić, Ante i Šarac, Anton, Katolička Crkva u Nevesinju i Gornjoj Hercegovini, Nevesinje 2017.

Lukšić-Kacin, Marina i Mlekuž, Jernej, Go Girls! When Slovenian Women Left Home, Ljubljana 2009. “Međugorje”, Kršćanska obitelj 21, Mostar 1938., br. 2, str. 59.

“Mostar: Blagoslov nove crkvice.”, Katolički tjednik 11, Sarajevo 1932., br. 51, str. 5.

Mrvelj, Renata Ruža, U domu Očevu. Nekrologij Školskih sestara franjevki Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina, Zagreb 2011. Nadškofijski arhiv Maribor, Sv. Ana v Slovenskih Goricah, Krstna knjiga 1862-1889.

Nazor, Berhmana Rozarija, Lovretske sestre. Provincija Presvetoga Srca Isusova školskih sestara franjevaka, Split 1986. Nazor, Berhmana Rozarija, Put u svjetlo. Nekrolozi školskih sestara franjevaka Provincije Presvetog Srca Isusova, Split 1997.

Palac, Branka Natalija, Stoljeće života. Školske sestre franjevke Krista Kralja u Hercegovini 1899.-1999., Mostar 2000.

Palac, Branka Natalija, U knjigu života upisane, Mostar 2013.

“Popis sestara u Hercegovini u proteklih stotinu godina”, u: Školske sestre franjevke u Hercegovini 1899.-1999., Mostar – Split 2000., str. 347-362.

49


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 23-51 Ivan Armanda: Djelovanje štajerske franjevke s. Gertrude Neuwirth (1865.-1948.)... “Posveta nove kuće i kućne kapelice Školskih Sestara sv. Frane na Lištici – Široku Brijeg”, Kršćanska obitelj 22, Mostar 1939., br. 1, str. 24. “Proslava božićnjeg drvca u biskupskom sirotištu”, Kršćanska obitelj 6, Mostar 1905., br. 1, str. 13. Puntar, Hedvika, Po sledeh M. Margarete Puhar, Ljubljana 1993.

“Sirotište sv. Franje u Mostaru”, Kršćanska obitelj 20, Mostar 1919., br. 8-10, str. 123. “Svečanost u sirotištu sv. Frane”, Kršćanska obitelj 13, Mostar 1912., br. 4, str. 93.

Turk, M. Lavoslava, “S. Marija Sebastijana Neuwirt, O. S. Fr.”, Ave Maria 28, Chicago 1936., br. 1, str. 85-87. Vukšić, Tomo, “Školske sestre franjevke u Hercegovini i mostarski biskupi”, u: Školske sestre franjevke u Hercegovini 1899.-1999., Mostar – Split 2002., str. 117-158. “Zabava sirotišta”, Kršćanska obitelj 3, Mostar 1902., br. 1, str. 16.

“Zabava sirotišta”, Kršćanska obitelj 4, Mostar 1903., br. 1, str. 11-12.

50


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 23-51 Ivan Armanda: Djelovanje štajerske franjevke s. Gertrude Neuwirth (1865.-1948.)...

DJELOVANJE ŠTAJERSKE FRANJEVKE S. GERTRUDE NEUWIRTH (1865.-1948.) U BOSNI I HERCEGOVINI Sažetak

U članku se kritički izlaže život i djelovanje štajerske redovnice Gertrude Neuwirth (1864.1948.) iz Kongregacije školskih sestara franjevki sa sjedištem u Mariboru. Budući da su tri njezine sestre i nećakinja kao članice iste redovničke zajednice djelovale ponajviše među hrvatskim pukom, na početku rada se iznose njihovi kratki životopisi. S. Gertruda Kongregaciji se pridružila 1882. i potom je djelovala u Sloveniji do 1899. Te godine je poslana u Mostar, gdje je imenovana predstojnicom prve filijale svoje Kongregacije izvan Slovenije. Godinama je upravljala sirotištem i filijalom u Mostaru, odakle je rukovodila osnivanjem novih filijala. Kritički se opisuje njezina uloga u razvoju Kongregacije u Hercegovini, ali također i kod utemeljenja nekoliko filijala u Dalmaciji i Bosni. Od 1930. upravljala je svim filijalama u Bosni i Hercegovini, a od 1932. do 1938. bila je prva predstojnica Mostarske provincije školskih sestara franjevki te je nastavila razvijati rad svoje redovnilče zajednice i osnivati nove filijale. Od 1938. do 1944. bila je savjetnica i zamjenica nove provincijalne predstojnice, a posljednje mjesece života provela je i 1948. preminula u samostanu u Bijelom Polju. Analiza njezina rada i rada drugih sestara u Hercegovini ukazuje na njihovu ulogu u razvoju karitativne, odgojnoobrazovne, kulturne i pastoralne djelatnosti u tom kraju.

DAS WIRKEN DER STEIERISCHEN FRANZISKANERIN SCHW. GERTRUDE NEUWIRTH (1865-1948) IN BOSNIEN UND HERZEGOWINA Zusammenfassung

Im Artikel wird kritisch das Leben und Wirken der steierischen Franziskanische Ordensschwester Gertrude Neuwirth (1864-1948) aus der Kongregation der Franziskanischen Schulschwestern mit Sitz in Maribor dargestellt. Da ihre drei Schwestern und die Nichte als Angehörige derselben Ordensgemeinschaft wirkten, meistens unter kroatischem Volk, werden zu Beginn der Arbeit deren kurze Lebenslaufe dargestellt. Sch. Gertruda schloss sich der Kongregation im Jahr 1882 an und wirkte dann in Slowenien bis 1899. In diesem Jahr wurde sie nach Mostar geschickt, wo sie zur Vorsteherin der ersten Filiale ihrer Kongregation außerhalb von Slowenien ernannt wurde. Jahrelang leitete sie das Waisenhaus und die Filiale in Mostar, woher sie auch die Gründung neuer Filialen leitete. Kritisch wird ihre Rolle bei der Entwicklung der Kongregation in Herzegowina, aber auch bei der Gründung einiger Filialen in Dalmatien und Bosnien beschrieben. Ab 1930 leitete sie alle Filialen in Bosnien und Herzegowina, und ab 1932 bis 1938 war sie die erste Vorsteherin der Mostarer Provinz der Franziskanischen Schulschwestern und setzte die Entwicklung der Tätigkeit ihrer Ordensgemeinschaft und die Gründung der Filialen fort. Von 1938 bis 1944 war sie Beraterin und Stellvertreterin der neuen Provinzialvorsteherin und die letzten Monate ihres Lebens verbrachte sie und starb 1948 im Kloster in Bijelo Polje. Die Analyse ihrer Arbeit und der Arbeit anderer Schwestern in Herzegowina weist auf ihre Rolle bei der Entwicklung der Wohltätigkeits-, Erziehungs- und Bildungstätigkeit, der kulturellen und pastoralen Wirkung in dieser Gegend hin.

51



DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 53-86 Ivan Bačmaga: Uloga Friedricha Singera u razvoju nastave tjelesnoga odgoja...

Ivan Bačmaga Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“ Frankopanska 26, Zagreb ivan.bacmaga@gmail.com

UDK: 796.03(091) Izvorni znanstveni rad Prihvaćeno: 14.9.2020

Uloga Friedricha Singera u razvoju nastave tjelesnoga odgoja, tjelovježbe i sokolstva u Zagrebu Temeljem podataka iz raznovrsne građe – relevantne literature, objavljenih izvora (npr. školska izvješća), napisa u različitim periodičkim publikacijama i dr. – u članku je rekonstruiran životopis te kontekstualizirano i valorizirano djelovanje bečkoga Nijemca Friedricha Miroslava Singera (1821–1876), prvoga učitelja tjelesnoga odgoja u hrvatskim zemljama, jednoga od začetnika Hrvatskoga sokola, kojega se nastoji portretirati kao profesionalca, javnoga djelatnika, ali i kao ‘privatnu’ osobu. Donesene su šture spoznaje o Singerovu životu prije dolaska u Rijeku 1855, gdje je kao učitelj tjelovježbe djelatan nešto manje od četiri godine. Najveći dio rada prikazuje različite aspekte njegova života u Zagrebu, gdje se nastanio 1859. te ondje živio do smrti. Posebna je pažnja posvećena Singerovu nastavničkom radu u zagrebačkim školama, privatnoj poduci gimnastike koju ju održavao, djelovanju u Dobrovoljnom vatrogasnom društvu i Hrvatskom sokolu, ali i pogrebu, s obzirom da je bio prvi pokojnik pokopan na Mirogoju. Usto je, kroz nekoliko mjerljivih i nemjerljivih parametara, razmotren njegov socioekonomski položaj. 53


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 53-84 Ivan Bačmaga: Uloga Friedricha Singera u razvoju nastave tjelesnoga odgoja...

Ključne riječi: Friedrich Miroslav Singer, životopis, tjelesni odgoj, tjelovježba, gimnastika, mačevanje, Zagreb, klasična gimnazija, realka, Dobrovoljno vatrogasno društvo, Hrvatski sokol, pogreb, Mirogoj.

Friedrich Singer razmjerno je poznata ličnost u hrvatskoj povijesti, te su neki od ‘osnovnih’ biografskih podataka o njemu dostupni u enciklopedijskim izdanjima koja bismo, s obzirom na koncepcijsku usmjerenost prema ‘užim’, specifičnim temama, mogli označiti specijalističkim leksikografskim projektima.1 No činjenica da se kratak Singerov životopis nalazi i u općoj nacionalnoj Hrvatskoj enciklopediji2 potvrđuje da je nesumnjivo riječ o pojedincu koji zauzima istaknuto mjesto u ‘svom području’, odnosno u povijesti hrvatskoga sporta i tjelovježbe, ali i u povijesti hrvatskoga školstva. Dakako, u odnosu na sažete enciklopedijske natuknice, bitno više podataka o njemu pružaju odabrani prilozi objavljivani u periodičkim publikacijama i drugim izdanjima. O Singeru su pisali i njegovi suvremenici, u nekoliko navrata „otac“ hrvatskoga sporta Franjo Bučar,3 a možda najzaokruženiji, sadržajno najpotpuniji prikaz njegova života i rada proizišao je iz pera Milivoja Radovića. Objavljen 1974. u časopisu Povijest sporta, Radovićev je članak nezaobilazna građa pri pokušaju svake detaljnije rekonstrukcije Singerova životopisa, a s obzirom na materijale kojima se autor služio, iskoristiv je i kao polazna točka za izradu bibliografije o Singeru.

I.

Zanimljivo, Singerov je život(opis) prije 1855. i dolaska u Rijeku gotovo potpuna nepoznanica. Unatoč stanovitim razmimoilaženjima, u konzultiranoj je građi uglavnom prihvaćeno da je Singer rođen u Beču 1821 (točan datum nigdje se ne navodi), a s obzirom na društveno-političke okolnosti te kulturne i druge specifičnosti sredina u kojima je djelovao, ime mu je u izvorima zabilježeno u nekoliko različitih 1 U sp. Milivoj Radović, „Singer, Friedrich-Miroslav“, Enciklopedija fizičke kulture, knj. 2, Zagreb 1977, 234; „Singer, Friedrich - Miroslav“, Sportski leksikon, Zagreb 1984, 401; „Singer, Friedrich Miroslav“, Židovski biografski leksikon, „radna verzija“ (https://zbl.lzmk.hr/?p=2199, pristupljeno 15. IX. 2020). — U vezi s uvrštavanjem Singerova životopisa u Židovski biografski leksikon, ističem da se u dostupnim izvorima i literaturi kao vjeroispovijest toga učitelja tjelovježbe spominje jedino katolicizam, o čem najstariji podatak datira iz 1858. godine. Nije mi poznato je li Singer možda prethodno prešao s judaizma na katoličanstvo. 2 „Singer, Friedrich Miroslav“, Hrvatska enciklopedija, knj. 9, Zagreb 2007, 767. 3 Bučar je objavio više vrijednih priloga o Singeru, a nekima od tih tekstova koristio sam se pri pisanju ovoga članka. Stoga pomalo iznenađuje što Singerova biografija nije uvrštena u izdanje Znameniti i zaslužni Hrvati 925–1925, Zagreb 1925, projekt u izradi kojega je Bučar sudjelovao kao član uredništva i autor pojedinih natuknica. Naime, premda nema Singerova, u toj se knjizi može pronaći životopise nekoliko pojedinaca sličnoga profila, tj. učitelja tjelovježbe i sokolaša – npr. Andrije Hajdinjaka, Josipa Hanuša, Franje Hochmana, Vilka Mahorića, Hinka Mašeka – među njima i onih koji nisu bili etnički Hrvati, kao što to nije bio ni Singer.

54


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 53-86 Ivan Bačmaga: Uloga Friedricha Singera u razvoju nastave tjelesnoga odgoja...

inačica, pa se, uz najčešće Friedrich te pohrvaćenu varijantu Miroslav, spominje i kao Fridericus, Fridrik, Friderik, Fridrich, Federico. Radović u jednom kraćem prilogu navodi da mu je „otac bio Austrijanac, a majka Švicarkinja“,4 čime je, barem u očevu slučaju, naznačena ‘zavičajnost’, a ne etnička/nacionalna pripadnost. Ne zna se ništa o Singerovu školovanju, kao ni o osposobljavanju za učitelja tjelovježbe i mačevanja. Njegova učenica, spisateljica Antonija Kassowitz-Cvijić5, zabilježila je da je taj „katolički Nijemac“ „za svog nemirnog života bio proputovao dobar dio starog i istočnog svijeta, a poradi temeljitog svog poznavanja arapskog i drugih orijentalnih jezika slovio kao vrsni orijentalista i istraživač, a povrh toga i kao mineralog“.6 Franjo Bučar pak navodi da je Singer „dugo bio u Carigradu, te se je zanimao za turski jezik i napisao u rukopisu tursko-njemački rječnik“.7 I iz Bučarova i iz teksta KassowitzCvijić – koji su, valja naglasiti, objavljeni oko 50 odnosno oko 60 godina nakon Singerove smrti – da se zaključiti kako je ‘orijentalna’ faza Singerova života prethodila njegovu dolasku u Hrvatsku.

Zaposlivši se 30. svibnja 1855. u nižoj realki u Rijeci (Civica scuola reale inferiore in Fiume) kao učitelj tjelesnoga odgoja (umjesto ovoga ‘suvremenoga’, u onodobnim izvorima i literaturi rabe se izrazi tjelovježba, gimnastika i gombanje),8 Singer je ujedno postao prvi nastavnik tjelesnoga na čitavom hrvatskom ozemlju. Naime, nakon prvih poteza koje je s ovim u vezi bečko ministarstvo prosvjete povuklo revolucionarne 1848, „Osnove za organizaciju gimnazija“ u banskoj su Hrvatskoj stupile na snagu 1850 – tako je i u ovdašnjim srednjim školama zaživio tjelesni odgoj, i to kao „izvanredni“, „neobligatni“, odnosno neobavezni, izborni predmet.9 No kako u hrvatskim zemljama nije bilo učiteljskoga kadra toga profila, a niti ustanova za školovanje takvih nastavnika, u naše krajeve, na poziv gimnazijskih ravnatelja, od sredine 1850-ih dolaze stranci, prvi među njima Singer. U duhu neoapsolutističke politike, vladajući krugovi u Beču i njihovi eksponenti u hrvatskim zemljama težili su i posredstvom učiteljskoga kadra pospješiti germanizacijska nastojanja.10 Kao etnički Nijemac, Singer se jamačno činio idealnim oruđem za realizaciju takvih 4 M. Radović, „Mirogojska zagonetka“, Vjesnik, 7. XI. 1966, 7. 5 O njezinu životu i radu vidi: Jo. Ba. i R. [ Joško Barić i Redakcija], „Kassowitz-Cvijić, Antonija“, Hrvatski biografski leksikon (dalje: HBL), knj. 7, Zagreb 2009, 125–126. 6 Antonija K. [Kassowitz] Cvijić, „Prva djevojačka ‘tjelovježba’ u Zagrebu“, Zagreb. Revija Društva Zagrepčana, br. 10, 1934, 310. 7 Franjo Bučar, Povijest Hrvatskog Sokola – Matice u Zagrebu 1874.–1885. (dalje: Povijest Hrvatskog Sokola), Zagreb 1925, 14. 8 M. Radović, „Prvi učitelji tjelovježbe i plesa u Zagrebu“ (dalje: „Prvi učitelji“), Povijest sporta, br. 17, 1974, 1550. 9 Ana Popovčić, Povijest sportskoga mačevanja u Zagrebu, doktorski rad, Hrvatski studiji, Zagreb 2015, 40. — Opširnije o razvoju nastave tjelesnoga odgoja u Hrvatskoj vidjeti u: Zrinko Čustonja, Nastava tjelesnog odgoja u banskoj Hrvatskoj do Prvoga svjetskoga rata, doktorski rad, Kineziološki fakultet, Zagreb 2012; Zrinko Čustonja i Petra Husain Pustaj, Idemo na tjelesni! (katalog izložbe), Zagreb 2019. 10 Usp. Radović, „Prvi učitelji“, 1543.

55


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 53-84 Ivan Bačmaga: Uloga Friedricha Singera u razvoju nastave tjelesnoga odgoja...

ciljeva. Ipak, neoapsolutistički period nije odveć dugo trajao, a domaće je stanovništvo znanja, vještine i iskustva stranih učitelja prihvaćalo i usvajalo, te ih, u promijenjenim društveno-političkim okolnostima, uspješno koristilo za jačanje nacionalnoga duha, time kao sredstvo otpora germanizaciji i mađarizaciji.11 Hrvatsku nacionalnu ideju Singer će kasnije i izravno pomagati, o čemu će još biti riječi.

U Rijeci se zadržao do početka 1859. godine. U nižoj realki radio je do sredine 1857, učenici koji su pohađali njegovu „gimnastičku školu“ (scuola di ginnastica) vježbali su triput tjedno.12 Dodajmo da je iste godine njihov „Maestro di Ginnastica“ objavio brošuru Scuola di Ginnastica per fanciulli, fanciulle e adulti [tj. Škola gimnastike za dječake, djevojčice i odrasle].13 Nakon realke, tjelovježbu i mačevanje do 1858. podučavao je na Mornaričkoj akademiji,14 a navodno je sličan angažman dobio i u „jednom grad. zabavištu“.15 Usto, Bučar bilježi da je u gradu na Rječini „imao i svoj privatni gimnastički zavod“.16 Iz malobrojnih dostupnih podataka o Singerovim ‘riječkim’ godinama teško je zaključiti kako se snašao i koliko je bio (ne)zadovoljan životom u toj sredini. No primanja su mu bila prilično skromna te se očito nadao iskoraku u profesionalnoj karijeri, koji bi mu omogućio uspješnije nošenje s osnovnim egzistencijalnim problemima. Stoga se prijavio na natječaj za radno mjesto u jednoj budimpeštanskoj gimnaziji. Ipak, iz natječajne dokumentacije od 23. veljače 1858. vidljivo je da je njegov jedini protukandidat Ignaz Clair imao znatno više radnoga iskustva (18 godina i 4 mjeseca naspram Singerove tri godine), te je kao takav dobio posao.17 Singeru se pak razmjerno brzo ukazala nova prilika.

11 I sto. 12 N acionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu (dalje: NSK), Primo programma della Civica scuola reale inferiore in Fiume per l’anno 1854–55, 8; Secondo programma della Civica scuola reale inferiore in Fiume per l’anno 1855– 56, 9; Terzo programma della Civica scuola reale inferiore in Fiume per l’anno 1856–7, 10; Quarto programma della Civica scuola reale inferiore completa in Fiume per l’anno 1857–8, 13. 13 Brošura je tiskana u Rijeci i datirana 6. ožujka 1857 („Fiume, li 6 Marzo 1857“). Izvornik je dostupan u NSK pod signaturom II-1907, a faksimil u izdanju Idemo na tjelesni!, koje sadržava i hrvatski prijevod talijanskoga originala. Vidi: Čustonja i Husain Pustaj, n. dj., 90–95. 14 Usp. Antun Cuvaj, Građa za povijest školstva kraljevinâ Hrvatske i Slavonije od najstarijih vremena do danas, sv. V, Zagreb 1910, 252; F. Bučar, Pedeset godina tjelesnog uzgoja u kr. gornjogradskoj gimnaziji u Zagrebu (dalje: Pedeset godina tjelesnog uzgoja), Zagreb 1908, 2; Isti, Povijest Hrvatskog Sokola, 14; Isti, „Stari zagrebački športski portreti“, Zagreb. Revija družtva Zagrebčana, br. 8/9, 1941, 203; Isti, „Miroslav Singer“, Hrvatski šport, 10. [i. e. 17.] XI. 1944, 3; Kassowitz-Cvijić, n. dj., 310; Popovčić, n. dj., 41. — Mornarička (također pod imenom Pomorska ili Vojno-pomorska) akademija u Rijeci otvorena je 1857. godine. Više o toj ustanovi: Ervin Dubrović, Vojno-pomorska akademija u Rijeci 1866.–1914., Rijeka 2011; Stjepan Jecić, „Mornarička akademija u Rijeci“, Hrvatska tehnička enciklopedija, knj. 1, Zagreb 2018, 391–393. 15 Gjuro Stjepan Deželić, „Prvi hrvatski gimnastički učitelj i sokolaš“ (dalje: „Prvi hrvatski...“), Sokol, br. 9, 1906, 18. 16 Bučar, Pedeset godina tjelesnog uzgoja, 2. 17 Radović, „Prvi učitelji“, 1550.

56


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 53-86 Ivan Bačmaga: Uloga Friedricha Singera u razvoju nastave tjelesnoga odgoja...

II.

Naime, ravnatelji dviju zagrebačkih srednjih škola bili su zagovornici uvođenja tjelovježbe u nastavni program, u skladu s već spomenutom odlukom nadležnoga ministarstva iz 1848, odnosno „Osnovama“ koje su u nas bile na snazi od 1850. godine. Klasičnom je gimnazijom (službeno: kraljevska Velika gimnazija18) od školske godine 1851/52. pa do sloma neoapsolutizma, tj. zaključno sa šk. god. 1859/60, ravnao profesor latinskoga jezika Josip Premru, Slovenac iz Kranjske, „zloglasni bachovac“,19 dok je ravnatelj realke na Griču (službeno: kraljevska Velika realka20) od 1858. bio Josip Torbar, svećenik i prirodoslovac te budući akademik.21

S obzirom da je u klasičnoj gimnaziji tjelovježbu 1857. nakratko, svega dva mjeseca, podučavao Adalbert Brüll, Nijemac iz Češke,22 Premru je nastavu gimnastike zapravo težio obnoviti, dok ju je Torbar u realki tek trebao uvesti. U svrhu realizacije toga projekta, dvojica su ravnatelja pozvali Singera, a on je poziv prihvatio te vlakom iz Rijeke 2. veljače 1859. stigao na zagrebački kolodvor (današnji Zapadni kolodvor).23 Prema Bučarovim navodima Premru je Singera već poznavao iz Rijeke,24 što, u kombinaciji sa spomenutim crticama iz Premruove biografije i etiketom gorljiva režimlije koju je tom Slovencu prilijepio Đuro Deželić, sugerira da je Singeru doista bila namijenjena uloga jednoga od Bachovih husara u odgojno-obrazovnom sustavu. Činjenicu da je bio Nijemac i katolik, te da je podučavao na njemačkom jeziku, vlasti su mogle vidjeti samo kao dodanu vrijednost njegovu angažmanu. No nedugo nakon Singerova dolaska u Zagreb neoapsolutizam je postao prošlost, a ovaj je Nijemac svoj identitet, svjesno ili spontano, sve više ispunjavao hrvatskim nacionalnim sadržajem. S tim u vezi, zasigurno su i na njega utjecale nove, povoljnije društveno-političke okolnosti, odnosno činjenica da je hrvatstvo dobilo (povratilo) 18 Š kola se u vlastitim godišnjim programima odnosno izvješćima objavljivanima za Singerova učiteljevanja spominje kao: (carska i) kraljevska Gimnazija (od šk. god. 1858/59. do 1867/68), kraljevska Velika gimnazija (od 1868/69. do 1870/71, i potom od 1873/74) te kraljevska Viša gimnazija (1871/72. i 1872/73). 19 Deželić, „Prvi hrvatski...“, 18. 20 Kao što je vidljivo iz njezinih godišnjih izvješća, ustanova se 1859, kad je Singer u njoj počeo podučavati, zvala „carska i kraljevska Niža realka u Zagrebu“ (k. k. Unter-Realschule in Agram), vladarevom dozvolom od 18. prosinca iste godine omogućeno joj je prerastanje u Višu realku (u izvješću za šk. god. 1859/60: k. k. Ober-Realschule in Agram), da bi u šk. god. 1864/65. bila preimenovana u kraljevsku Veliku realku. Osim njezinih godišnjih izvješća, o nastanku i djelovanju realke u prvih dvadesetak godina postojanja vidjeti: Rudolf Horvat, „Realne gimnazije u Zagrebu“, Spomenica Prve gimnazije u Zagrebu 1854.–2004., Zagreb 2004, 11–19. 21 Vidi: „Torbar, Josip“, Hrvatska enciklopedija, knj. 10, Zagreb 2008, 816; Branimir Dakić, „Kroz izvješća škole od 1854. do 1940.“, Spomenica Prve gimnazije, 28–29. 22 Više o Brüllu i njegovu angažmanu u klasičnoj gimnaziji u: Bučar, Pedeset godina tjelesnog uzgoja, 1; Radović, „Prvi učitelji“, 1546–1548. 23 Usp. Kassowitz-Cvijić, n. dj., 310; Radović, „Prvi učitelji“, 1549–1550. 24 S ovim u vezi, skrećem pozornost da se u većini korištene literature navodi kako je Singer u Zagreb stigao na Premruov poziv, pri čem se Torbara u tom kontekstu ne spominje. Usp. Deželić, „Prvi hrvatski...“, 18; Cuvaj, n. dj., sv. V, 252; Bučar, Povijest Hrvatskog Sokola, 14; Isti, „Stari zagrebački športski portreti“, 203; Isti, „Miroslav Singer“.

57


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 53-84 Ivan Bačmaga: Uloga Friedricha Singera u razvoju nastave tjelesnoga odgoja...

‘pravo javnosti’, te ga je nesmetano mogao upijati iz neposredne ‘blizine’.25 Doduše, Singer će i nadalje podučavati na njemačkom,26 jer, prema Kassowitz-Cvijić, koja je mu je bila učenicom već kao četverogodišnjakinja, „[h]rvatskih zapovijedi nije nikad naučio, a nije bilo ni nužno. […] Hrvatska gimnastička terminologija, vrijedila je samo za javne nastupe i parade, a u praksi pako ostao udomaćen – kao svuda po Zagrebu – švapski šlendrijan.“27 Unatoč tome, Singer je, vidjet ćemo kasnije, doprinio razvoju hrvatskoga gimnastičkoga nazivlja, time u širem smislu i domaće sportske terminologije, a navodno se potkraj života trudio naučiti i hrvatski jezik.28 O njegovu pak udomaćivanju svjedoči nam i to što se nakon sloma neoapsolutizma počeo služiti i hrvatskom inačicom svoga imena – Miroslav.29 A da kroatiziranje imena nije bilo tek simboličan iskaz prilagodbe i(li) poštovanja zemlji i narodu s kojim će živjeti sve do smrti, Friedrich Miroslav Singer potvrdio je svojim djelovanjem. Stigavši u Zagreb, brzo je prionuo poslu, te je neobligatnu nastavu gimnastike u klasičnoj gimnaziji počeo održavati 15. ožujka 1859,30 da bi nedugo potom krenuo

25 P rimjerice, kraljevsko Namjesničko vijeće izdalo je 4. svibnja 1861. naredbu kojom je odlučeno „da učevni jezik na ovozemnih gimnazijah ima biti izključi[v]o hérvatski, i da se imaju ukloniti svi učitelji, koji nepružaju nade, da će moći početkom buduće školske godine predavati hérvatski“. NSK, Program kraljevske gymnazije u Zagrebu koncem školske godine 1861, 30. — Od mnogobrojnih primjera rasplamsavanja hrvatskoga nacionalnoga osjećaja nakon sloma neoapsolutizma, ovdje ću skrenuti pozornost na govor Dragutina Franka, učenika V. razreda zagrebačke realke, koji se svojim kolegama i nastavnicima obratio prigodom završetka šk. god. 1860/61. Taj govor, iz kojega zrači naglašen nacionalni naboj, samo je jedna sličica o promjenama u društvenom i političkom životu, te, dakako, u odgojno-obrazovnom sustavu na koji su te promjene uvelike utjecale. Singer je u to vrijeme bio „izvanredni učitelj“ za gimnastiku u školi koju je Frank pohađao. NSK, Sedmo godišnje izvěšće kralj. više realke u Zagrebu koncem školske godine 1861, 19, 24–29. 26 Zbog toga su u časopisu Napredak, glasilu Hrvatskoga pedagogijsko-književnoga zbora, otprilike jednu godinu prije Singerove smrti smatrali potrebnim istaknuti kako nema bojazni da će se njegovi đaci (u ovom slučaju polaznici zagrebačke muške učiteljske škole) te njihovi budući učenici ponijemčiti: „[p]rem se na mužkoj preparandiji taj predmet [tj. gimnastika] rukovodi njemačkim jezikom, to se je ipak dotični g. učitelj pobrinuo i za to, da se pripravnici usposobe, da će moći rukovoditi vježbe hrvatski. [...] sasvim je dakle suvišan strah neke gospode, da će se mladež na vježbaonicah germanizirati.“ „Raznice“, Napredak, 1. XI. 1875, 495–496. 27 Kassowitz-Cvijić, n. dj., 311. — Prema Bučaru, „[nj]emački termini još su se dugo u Zagrebu održali, dok nijesu dolaskom novog učitelja Čeha Franje Hochmana, praškog Sokola, bili zamienjeni s hrvatskim nazivljem“. Inače, nakon Singerove smrti nastavu tjelovježbe u klasičnoj gimnaziji nakratko je vodio Andrija Hajdinjak. No Singerovim ‘pravim’ nasljednikom postao je upravo Hochman, koji je od 1877. bio učitelj gimnastike u zagrebačkoj klasičnoj gimnaziji, realki te u muškoj i ženskoj učiteljskoj školi, kao i vođa Hrvatskoga sokola. Usp. Bučar, Pedeset godina tjelesnog uzgoja, 4–6; Isti, Povijest Hrvatskog Sokola, 16 i dalje; Isti, „Stari zagrebački športski portreti“, 203; F. Fć. [Franjo Frntić], „Hochman, Franjo“, HBL, knj. 5, Zagreb 2002, 593. 28 „Vjestnik“, Napredak, 20. XI. 1876, 526. 29 S pohrvaćenim je imenom prvi put zabilježen u izvješću klasične gimnazije za šk. god. 1860/61. NSK, Program kraljevske gymnazije u Zagrebu koncem školske godine 1861, 29. 30 NSK, Programm des k. k. Gymnasiums zu Agram am Schlusse des Schuljahres 1859, 44, 50; Programm des k. k. Gymnasiums zu Agram am Schlusse des Schuljahres 1860, 16; Program kraljevske gymnazije u Zagrebu koncem školske godine 1861, 29; Program kraljevske gimnazije u Zagrebu koncem školske godine 1862, 23; Program kraljevske gimnazije u Zagrebu koncem školske godine 1863, 19; Program kraljevske gimnazije u Zagrebu koncem školske godine 1864, 15; Program kraljevske gimnazije u Zagrebu koncem školske godine 1865, 19; Program kraljevske gimnazije u Zagrebu koncem školske godine 1866, 17; Program kraljevske gimnazije u Zagrebu koncem

58


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 53-86 Ivan Bačmaga: Uloga Friedricha Singera u razvoju nastave tjelesnoga odgoja...

podučavati i učenike realke.31 U objema će školama, kao jedini učitelj tjelesnoga odgoja, raditi sve do smrti. Usto, kad je za Mažuranićeva banovanja, u sklopu reformi obrazovnoga sustava, gimnastika zaživjela kao obavezan predmet u pučkim, učiteljskim i građanskim školama, Singer je 1875. tjelovježbi počeo podučavati polaznike zagrebačke muške učiteljske škole, buduće pučkoškolske nastavnike.32 A s obzirom da je uoči šk. god. 1875/76. tek manji dio tadašnjega učiteljskoga kadra u pučkim školama posjedovao minimalna znanja i vještine za održavanje nastave tjelesnoga odgoja, u ljeto 1875. u Zagrebu je priređen dvomjesečni tečaj na kojem su 22 pripravnika usvojila „vještinu i sigurnost u rukovođenju gombanja“. Dakako, taj tečaj vodio je Singer.33

Njegov tjelovježbeno-pedagoški rad u hrvatskoj metropoli priskrbio mu je reputaciju izvrsna, iznimno cijenjena učitelja i gimnastičkoga stručnjaka, o čem svjedoče i zapisi u ondašnjoj periodici. Naime, Singerova predanost, profesionalnost i požrtvovnost u poslu, stručnost, iskustvo te neophodan oprez („nikad mu se još nije dogodila pri podučavanju kakova nesreća!“),34 rezultirali su time da se o njemu – još 1875. „u Zagrebu jedinomu vještaku i izpitanomu učitelju [gimnastičke] struke“35

31

32

33 34 35

školske godine 1867, 23; Program kraljevske gimnazije u Zagrebu koncem školske godine 1868, 17; Program kralj. velike gimnazije u Zagrebu koncem školske godine 1868/9, 37; Program kraljevske velike gimnazije u Zagrebu koncem školske godine 1869–70, 37; Program kraljevske velike gimnazije u Zagrebu koncem školske godine 1870– 71, 30; Izvěstje o kraljevskoj višoj gimnaziji u Zagrebu koncem školske godine 1871/2, 28; Izvěstje o kraljevskoj višoj gimnaziji u Zagrebu koncem školske godine 1872/3, 35; Izvjestje o kraljevskoj velikoj gimnaziji u Zagrebu koncem školske godine 1873/4, 27; Izvješće o kr. velikoj gimnaziji u Zagrebu koncem školske godine 1874/5, 29; Izvješće o kr. velikoj gimnaziji u Zagrebu koncem školske godine 1875/6, 94; Izvješće o kr. velikoj gimnaziji u Zagrebu koncem školske godine 1876/7, 24. — U nadolazećim fusnotama na ove ću se izvore referirati u kraćim inačicama, oblikujući ih prema njihovim naslovima koji, kako se vidi, nisu bili ujednačeni. NSK, Fünfter Jahresbericht der k. k. vollständigen unter-realschule in Agram. Veröffentlicht am Schlusse des Schuljahres 1859, 29; Sechster Jahresbericht der k. k. ober-realschule in Agram. Veröffentlicht am Schlusse des Schuljahres 1860, 35; Sedmo godišnje izvěšće kralj. više realke u Zagrebu koncem školske godine 1861, 19; Osmo godišnje izvješće kralj. više realke u Zagrebu koncem školske godine 1862, 25; Deveto godišnje izvěšće kralj. više realke u Zagrebu koncem školske godine 1863, 25; Deseto godišnje izvěšće kralj. više realke u Zagrebu koncem školske godine 1864, 44; Jedanaesto godišnje izvěšće kralj. velike realke u Zagrebu koncem školske godine 1865, 37; Godišnje izvěšće kralj. velike realke u Zagrebu koncem školske godine 1867, 38; Godišnje izvěšće kralj. velike realke u Zagrebu koncem školske godine 1868, 51; Godišnje izvješće kralj. velike realke u Zagrebu koncem školske godine 1869, 33; Godišnje izvěšće kralj. velike realke u Zagrebu koncem školske godine 1870, 32; Godišnje izvěšće kralj. velike realke u Zagrebu koncem školske godine 1871, 30; Godišnje izvěšće kralj. velike realke u Zagrebu koncem školske godine 1872, 42; Godišnje izvješće kralj. velike realke u Zagrebu koncem školske godine 1874, 29; Godišnje izviešće kralj. velike realke u Zagrebu koncem školske godine 1875, 46; Godišnje izvješće kralj. velike realke u Zagrebu koncem školske godine 1876, 27. — U nadolazećim fusnotama na ove ću se izvore referirati u kraćim inačicama, oblikujući ih prema njihovim naslovima koji, kako se vidi, nisu bili ujednačeni. — Izvješća za šk. god. 1866. i 1873. nisu bila objavljena. Usp. Cuvaj, n. dj., sv. VI, Zagreb 1911, 51–52; sv. VII, Zagreb 1911, 188–189. — Zakon kojim je tjelesni postao obavezan predmet u pučkim, građanskim i učiteljskim školama banske Hrvatske donesen je u listopadu 1874, a počeo se primjenjivati od sljedeće šk. god., 1875/76. U srednjim je školama, gimnazijama i realkama, tjelesni odgoj ostao neobavezan predmet. Usp. Čustonja i Husain Pustaj, n. dj., 20–22. „Ispit iz tjelovježbe“, Narodne novine, 30. VII. 1875, 2 (prema: Čustonja i Husain Pustaj, n. dj., 26–27). „Trojedna kraljevina“, Narodne novine, 20. X. 1869, 3. „Raznice“, Napredak, 1. XI. 1875, 495.

59


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 53-84 Ivan Bačmaga: Uloga Friedricha Singera u razvoju nastave tjelesnoga odgoja...

– pisalo kao o „podpuno vrst[nu]“ učitelju gombanja.36 A kako bi stekao i onda očuvao ugled, učitelj takva renomea morao je kontinuirano raditi na sebi, usavršavati se praćenjem svjetskih zbivanja, mijena i napretka u svojoj struci te usvajanjem novih znanja, vještina i iskustava. Bez obzira na to što su takva nastojanja mogla djelovati (pre)zahtjevno i odveć ambiciozno nekome tko živi i radi na periferiji podunavske monarhije, jedini školovani nastavnik gimnastike u Zagrebu težio je stalnom stručnom razvoju, što potvrđuju izvori. Na primjer, Singera je bečka „tvornica gombalištnih sprava Bruna Schleichera“ imenovala svojim prodajnim zastupnikom za bansku Hrvatsku, a to implicira da je morao raspolagati određenim saznanjima o najsuvremenijoj opremi za gimnastičke dvorane.37 Usto, poznato je da je u travnju 1872. boravio u Beču, gdje je obišao „sva ondašnja učilišta gombanja, kao i zavod iste nauke u Terezianumu, te se je obavjestio ne samo glede tamošnjih gombalačkih odnošajah, nego proučio je takodjer temeljito pravilne njihove temelje; tom zgodom pregledao je dotični gospodin takodjer cielo uredjene i sprave najglavnijih bečkih hrvaonicah. [...] nastoji da, koliko se to manjimi sredstvi dade, gombalačko učilište u Zagrebu, na istom niveau, a sa drugimi sličnimi zavodi u većih gradovih uzdrži.“38 Dojam je kako je Singer u tom nastojanju u dobroj mjeri uspio, što, naravno, ne znači kako je njegovo zagrebačko „učilište“ bilo opremljeno poput (naj)boljih bečkih ili praških tjelovježbenih zavoda. U svakom slučaju, za grad(ić) veličine Zagreba Singerova se postignuća čak može označiti iznimnima. Naime, nedugo po dolasku Grad mu je ustupio razmjerno prostranu prostoriju u prizemlju realke na Griču, u kojoj je Singer, također uz gradsku potporu, 1860. uredio prvu dvoranu za vježbanje u Zagrebu. Tu je djelovala njegova gimnastička škola, službenoga naziva „Zavod za vežbanje tela“, poznatija pod popularnim imenom „Singerova gombaonica“, za koju je tiskao i kućni red kojim je regulirao pravila ponašanja i rada u Zavodu. Zbog vrlo niskih prihoda, do smrti je živio u skromnom stanu uz samu dvoranu.39 Prostorija u kojoj je uredio gombaonicu ipak nije bila adekvatna za tjelovježbenu dvoranu, pa su Narodne novine 1863. prenijele da traži bolje rješenje, te, nadajući se materijalnoj pomoći gradskoga poglavarstva, planira „prirediti na primiernu miestu dvoranu i vèrt za svoje viežbe“.40 Kako po tom pitanju nije bilo nikakvih pomaka, isti je list 1869. pisao da su u Singerovoj dvorani „prostorije pretjesne, a za tjelovježbu uz tolik broj raznih učenikah neprikladne. Čujemo da je naše gradsko zastupstvo za tu stvar vrlo zauzeto, i da se zbilja o tom radi, da se jedared sazidje prostrana dvorana za tjelovježbu, koja bi svojoj svrsi podpuno odgovarala.“41 36 37 38 39

Usp. „Domaći glasovi“, Narod, 15. IV. 1872, 3; „Domaći glasovi“, Narod, 21. II. 1873, 3. sp. „Sprave za gombališta“, Napredak, 20. IX. 1876, 432. U „Domaći glasovi“, Narod, 15. IV. 1872, 3. Usp. Bučar, Pedeset godina tjelesnog uzgoja, 3; Isti, „Stari zagrebački športski portreti“, 203; Isti, „Miroslav Singer“; Radović, „Prvi učitelji“, 1550; Popovčić, n. dj., 42, 45–46. 40 „Trojedna kraljevina“, Narodne novine, 12. IX. 1863, 2. 41 „Trojedna kraljevina“, Narodne novine, 20. X. 1869, 3.

60


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 53-86 Ivan Bačmaga: Uloga Friedricha Singera u razvoju nastave tjelesnoga odgoja...

Izgradnju nove dvorane Singer nije doživio, kao ni preseljenje u drugi prostor,42 te je brojne generacije zagrebačkih vježbačica i vježbača gimnastici podučavao u svojoj gombaonici u realki, koja je 1875. postala i prvim domom i vježbaonicom Hrvatskoga sokola.

Osim đaka realke i klasične gimnazije koji su pohađali neobaveznu nastavu tjelesnoga odgoja, pod Singerovim su stručnim okom gimnasticirali i polaznici privatnoga tečaja koji je vodio. Za njih su bila izrađena posebna gimnastička odijela, načinjena od „ruskoga platna“. Vježbali su u Singerovoj gombaonici, a za toplijih dana vani, na Promenadi (Strossmayerovu šetalištu), pri čem su znali privući zamjetnu pozornost prolaznika, te je njihove treninge na otvorenom katkad pratilo „dosta radoznala svijeta“.43

Vrijedi istaknuti da je Singer u svom Zavodu održavao i „prvi i to privatni tečaj za ženski podmladak“, te bi se možda moglo reći da je tako barem malo pomogao „vječitoj borbi protiv ženskog steznika“, odnosno pretpočecima ženske emancipacije u Hrvatskoj. Dakako, za oživotvorenje takva tečaja morao je imati poticaj, podršku i razumijevanje dijela okoline u kojoj je djelovao, što je uspio dobiti, „pa su se neke majke odlučile, da svoje kćeri povjere Singeru bez bojazni za narušivanje morala“. Na ovom je tečaju okupio tridesetak polaznica različita uzrasta, od četverogodišnje Kassowitz-Cvijić do šesnaestogodišnjih djevojaka, a sve su vježbale zajedno, te su, unatoč povremenim međusobnim „natezanjima“ i prepirkama, „svakog četvrtka veselo hrlile u gombaonu na promenadi“.44

Za vrijeme djelovanja Singerova Zavoda zagrebački je tisak objavljivao različite informacije o njegovu radu, primjerice, obavijesti o upisima, rasporedu i terminima vježbanja i sl.45 Koliko je pak privatni tečaj bio uspješan, odnosno koliko je polaznika Singer uspio privući, tek treba rekonstruirati detaljnijim istraživanjem. 42 P remda mu gradsko poglavarstvo nije osiguralo kvalitetniji prostor za dvoranu, bilo bi pretjerano tvrditi da Singerovo djelovanje nije imalo potporu gradskih vlasti. Jer, kolikogod neadekvatna bila, gombaonica u realki kojom se koristio – i to ne samo kao školski već i kao privatni učitelj tjelovježbe, ali i mačevanja – bila je gradsko vlasništvo. Usto, Grad mu je pomagao pri popravcima dvorane i sprava u njoj. Usp. „Trojedna kraljevina“, Domobran, 17. VIII. 1864, 2; „Izvadak iz zapisnika sjednice zastupstva slob. i kr. glavnoga grada Zagreba, dèržane dne 16. kolovoza 1864.“, Narodne novine, 3. IX. 1864, 3. 43 Usp. Bučar, Pedeset godina tjelesnog uzgoja, 3; Isti, „Stari zagrebački športski portreti“, 203; Radović, „Prvi učitelji“, 1550. 44 Kassowitz-Cvijić, n. dj., 311. — Premda autorica ne navodi godinu početka privatne gimnastičke poduke za „ženski podmladak“, ako je ona tečaj krenula pohađati kao „jedva“ četverogodišnja djevojčica, zacijelo je riječ o 1869. godini. 45 Npr. „Viestnik“, Napredak, 15. II. 1861, 164; „Ubaviest“, Narodne novine, 23. X. 1863, 3; „Učiona gombanja“, Domobran, 22. IX. 1864, 4; „Učiona gombanja“, Domobran, 23. IX. 1864, 4; „Različite viesti“, Narodne novine, 2. VIII. 1869, 3; „(Učiona tjelesnoga vježbanja)“, Narodne novine, 26. IX. 1870, 3; „Učiona tjelovježbe“, Narodne novine, 14. II. 1872, 3; „Tjelovježbena učiona“, Narodne novine, 27. VII. 1872, 2–3; „U tielovježbovnici“, Narodne novine, 25. IX. 1872, 3; „Tjelovježbena škola“, Narodne novine, 20. II. 1873, 3; „Trojedna kraljevina“, Narodne novine, 4. IX. 1873, 3. — Zasigurno bi se pedantnijim istraživanjem, tj. pomnijim prelistavanjem onodobnih tiskovina dalo pronaći još mnoštvo sličnih vijesti.

61


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 53-84 Ivan Bačmaga: Uloga Friedricha Singera u razvoju nastave tjelesnoga odgoja...

Naime, iz pojedinih se navoda u literaturi može iščitati da je bilo razmjerno malo zainteresiranih,46 čemu pak proturječi vijest iz 1873, prema kojoj se od utemeljenja 1860. „zavod svakoga ljeta više i živahnije posjećuje“.47

Najcjelovitiju sliku o broju Singerovih učenika, time i o uspjehu njegove škole uopće, donose dnevne novine, ocrtavajući stanje u prvom, zimskom polugodištu šk. god. 1872/73. Tako znamo da je Singer u ovom razdoblju podučavao ukupno 304 vježbača i vježbačice, i to: 10848 učenika klasične gimnazije, 89 učenika realke, 62 pučkoškolca („dječakah sa gradskih učionah“), 35 „odraslih“ i 10 „djevojčica“.49 Prema napisu u Narodnim novinama, gotovo identičan broj polaznika (307) zabilježen je u šk. god. 1873/74: 115 učenika klasične gimnazije, 93 učenika realke, 53 učenika drugih škola, 34 odrasla muškarca i 12 djevojaka.50 Ipak, u ovom slučaju podaci očito nisu pouzdani, jer je broj vježbača iz klasične gimnazije, kako je vidljivo u njezinu godišnjem izvješću, dobiven zbrajanjem polaznika iz te škole u prvom (55) i drugom polugodištu (60) nastavne godine.51 Ukoliko je, primjerice, na isti način dobiven broj drugih skupina vježbača, napose onih iz realke, izračun dodatno gubi na točnosti te ova novinska vijest postaje neupotrebljiva za ikakvu precizniju analizu. U svakom slučaju, tijekom više od 15 godina rada njegova Zavoda broj polaznika u svakoj od spomenutih skupina vježbača više je ili manje oscilirao od godine do godine. Naprimjer, vidjeli smo da je Kassowitz-Cvijić zabilježila kako je privatni tečaj za „ženski podmladak“ na samu početku okupio oko 30 vježbačica, da bi tri do četiri godine potom kod Singera gimnasticiralo 10 odnosno 12 djevojčica.

No uočljivo je da su najveći broj njegovih učenika činili srednjoškolci, đaci klasične gimnazije i realke, polaznici neobavezne nastave tjelesnoga odgoja. U klasičnoj je gimnaziji već u šk. god. 1858/59. uspio okupiti 104 vježbača, tj. trećinu svih njezinih učenika, što će, koliko nam je poznato, sve do kraja Singerova života ostati najviši postotak polaznosti tjelesnoga u ovoj ustanovi. Učenici su vježbali „po 3 s. na tjedan u 3 odjela“, „u velikoj svečanoj dvorani u I katu“, a za povoljnijega vremena na otvorenom, u vrtu odnosno dvorištu, „gdje bi se postavile neke gimnastičke sprave“. Kad je 1868. spomenuta dvorana „pregradjena u 4 razreda poradi velike oskudice prostorija u zavodu“, klasičari su ostali bez adekvatnoga zatvorenoga prostora za nastavu tjelesnoga u vlastitoj školi, te su otad vježbali u Singerovoj gombaonici u 46 T ako Bučar na jednom mjestu navodi da je Singer privatno podučavao tek „nekolicinu gospode“, dok Kassowitz-Cvijić konstatira: „za svoju novu struku slabo je našao odziva“. Bučar, Povijest Hrvatskog Sokola, 6; Kassowitz-Cvijić, n. dj., 311. 47 „Domaći glasovi“, Narod, 21. II. 1873, 3. 48 Prema godišnjem izvješću klasične gimnazije, riječ je o 109 učenika. NSK, Izvěstje o kraljevskoj višoj gimnaziji 1872/3, 35. 49 Usp. „Trojedna kraljevina“, Narodne novine, 20. II. 1873, 3; „Domaći glasovi“, Narod, 21. II. 1873, 3. 50 „Gombalačka škola“, Narodne novine, 28. VII. 1874, 3 (prema: Čustonja i Husain Pustaj, n. dj., 16). 51 NSK, Izvjestje o kraljevskoj velikoj gimnaziji 1873/4, 27.

62


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 53-86 Ivan Bačmaga: Uloga Friedricha Singera u razvoju nastave tjelesnoga odgoja...

realki, dakako, i ondje pod Singerovim stručnim vodstvom. Gimnastička će dvorana u klasičnoj gimnaziji njezinim đacima ponovno biti na raspolaganju tek 1894, dok je vježbalište u dvorištu bilo „uredjedno i potrebitimi spravami providjeno milostivom podporom vis. k. zem. vlade“ 1872. godine. Kad je u pitanju učenički odziv, dostupni podaci otkrivaju da je, nakon vrlo respektabilna početnoga rezultata, broj klasičara koji su pohađali nastavu gimnastike za Singerova učiteljevanja (1859–76) uvelike varirao. Najmanji broj polaznika, njih 36, odnosno oko 10% svih đaka u školi, zabilježen je u šk. god. 1861/62. i 1862/63, dakle neposredno nakon sloma neoapsolutizma, zbog čega se može postaviti pitanje je li tako niska polaznost povezana s time što je Singer u to vrijeme možda bio smatran eksponentom nedavno propaloga režima. S druge strane, najbolji je rezultat ostvaren u šk. god. 1869/70, kada je vježbalo 138 učenika, četvrtina svih u školi. Premda ne raspolažemo brojčanim pokazateljima za svaku pojedinu školsku godinu, iz dostupnih se podataka – kojih je, vjerujem, dovoljno da ustvrdimo kako ipak operiramo koliko-toliko ‘reprezentativnim uzorkom’ – može izračunati da se prosječna razina učeničkoga odziva na nastavu tjelesnoga odgoja u klasičnoj gimnaziji kretala oko 17%. Vježbači su učitelju plaćali pristojbu, tzv. gombarinu, koja je iznosila 30 novčića mjesečno, pri čem su uspješni i siromašni učenici bili oslobođeni toga izdatka. U pojedinim školskim godinama znalo je biti oko 80% polaznika oslobođenih gombarine.52

Što se tiče realke, iz njezinih se izvješća doznaje da je „nuzučitelj“ odnosno „izvanredni učitelj“ Singer u šk. god. 1867/68. „neobligatnu“ nastavu gimnastike održavao tri sata tjedno, a od sljedeće školske godine dva sata tjedno. Doduše, tu satnicu vjerojatno valja pomnožiti s brojem grupa u koje su đaci bili podijeljeni, jer nije izgledno da je njih 90-ak gimnasticiralo u jednoj skupini.53 Naime, u šk. god. 1872/73. realku je upisalo 288 učenika, „do konca godine ostalo“ 242, a u zimskom je polugodištu njih 89 polazilo Singerovu nastavu. Sljedeće, 1873/74, zamjetno je porastao broj upisanih (327) te učenika koji su u školi ostali na kraju nastavne godine (292), dok se broj polaznika neobavezne nastave gimnastike tek neznatno promijenio (93).54 Kako je klasična gimnazija imala bitno veći broj učenika od realke, ocjena odnosno izračun Zrinka Čustonje da je Singer uspio „okupiti i angažirati gotovo polovinu

52 Usp. NSK, Programm des k. k. Gymnasiums 1859, 44, 52; Program kraljevske gimnazije 1862, 23, 29; Program kraljevske gimnazije 1863, 19, 27; Program kraljevske velike gimnazije 1869–70, 37, 44; Izvěstje o kraljevskoj višoj gimnaziji 1872/3, 35; Bučar, Pedeset godina tjelesnog uzgoja, 2–4; Isti, „Stari zagrebački športski portreti“, 203; vidi i Prilog na kraju ovoga rada. 53 Premda mi broj učeničkih vježbačkih grupa u realki nije poznat, može se pretpostaviti da su njezini đaci početkom 1870-ih bili podijeljeni u tri ili četiri skupine. Njihovi kolege u klasičnoj gimnaziji u to su vrijeme gimnasticirali u četiri grupe. 54 Usp. NSK, Godišnje izvěšće kralj. velike realke 1868, 46; Godišnje izvješće kralj. velike realke 1869, 26; Godišnje izvěšće kralj. velike realke 1870, 32; Godišnje izvěšće kralj. velike realke 1871, 30; Godišnje izvěšće kralj. velike realke 1872, 42; Godišnje izvješće kralj. velike realke 1874, 47–48.

63


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 53-84 Ivan Bačmaga: Uloga Friedricha Singera u razvoju nastave tjelesnoga odgoja...

učenika zagrebačkih srednjih škola“, tj. 46,2% u šk. god. 1873/74, nedvojbeno je netočna i vrlo pretjerana.55 Štoviše, iako za realku nemamo dovoljno podataka, možemo s priličnom sigurnošću konstatirati da za vrijeme Singerova učiteljevanja u Zagrebu broj vježbača srednjoškolaca niti jednoga trenutka nije bio blizu tom postotku. Za ilustraciju, na kraju zimskoga polugodišta šk. god. 1872/73. klasična je gimnazija imala 436 učenika, a neobaveznu nastavu tjelesnoga odgoja polazilo ih je 109, tj. točno četvrtina.56 S obzirom na podatke iznesene u prethodnom odlomku, evidentno je da je postotak polaznosti tjelesnoga u realki u tom trenutku bio nezanemarivo viši. Kako ne raspolažem saznanjem o broju učenika realke na kraju prvoga polugodišta šk. god. 1872/73, udio polaznika Singerove nastave (89) u toj školi u predmetnom polugodištu može se računati u odnosu na broj upisanih na početku nastavne godine (288), ili u odnosu na broj učenika na njezinu kraju (242), što znači da je riječ o 30,9% učenika u jednom, odnosno 36,8% u drugom slučaju. Iz svega ovoga da se izračunati kako je sveukupno 198 učenika iz klasične gimnazije i realke pohađalo nastavu tjelesnoga odgoja u prvom polugodištu šk. god. 1872/73, što je, ovisno o odabranom parametru za realku, činilo 27,3 ili 29,2% sveukupnoga broja učenika tih dviju ustanova, tada jedinih zagrebačkih srednjih škola. Premda je Čustonja računao za šk. god. 1873/74, broj učenika koji su tu godinu završili u realki (292) i klasičnoj gimnaziji (450)57 jasno pokazuje da ne može biti govora o „gotovo polovini“ zagrebačkih srednjoškolaca na satovima tjelesnoga.

No bez obzira na to, Čustonjinu zaključku da je Singer bio „prvo veliko ime“, tj. da je „odigrao jednu od ključnih uloga u razvoju, ne samo TZK-a na području Hrvatske, već i tjelovježbenog pokreta u Hrvatskoj uopće“,58 nema se što prigovoriti.

***

Osim iz gimnastike, Singer je nudio i privatnu poduku iz mačevanja, te je u literaturi označen „prvim civilnim učiteljem“ i začetnikom sportskoga mačevanja u Zagrebu, koje je podučavao na „vrlo primitivni staroaustrijski način“. Najvjerojatnije je i mačevaoce uvježbavao u svojoj gombaonici u realki, a za ljepšega vremena na otvorenom, možda u dvorištu klasične gimnazije.59 Vijesti o mačevalačkoj poduci prenosio je onodobni zagrebački tisak. Primjerice, početkom svibnja 1865. najavljeno je da će Singerov „tečaj u obučavanju mačevanja“ započeti 1. lipnja,60 a u travnju 1872. moglo se pročitati da je „po istom g. prof. […] ovih danah“ utemeljeno „mačilište“, 55 56 57 58 59

sp. Čustonja, n. dj., 124; Čustonja i Husain Pustaj, n. dj., 16. U NSK, Izvěstje o kraljevskoj višoj gimnaziji 1872/3, 35, 47. NSK, Izvjestje o kraljevskoj velikoj gimnaziji 1873/4, 39. Čustonja, n. dj., 125; Čustonja i Husain Pustaj, n. dj., 16. Usp. Bučar, „Stari zagrebački športski portreti“, 204; Isti, „Miroslav Singer“; Radović, „Prvi učitelji“, 1554; Popovčić, n. dj., 42. 60 „Trojedna kraljevina“, Domobran, 4. V. 1865, 3.

64


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 53-86 Ivan Bačmaga: Uloga Friedricha Singera u razvoju nastave tjelesnoga odgoja...

tj. posebna mačevalačka škola.61 Radović pretpostavlja, zapravo, nagađa da je Singer sudjelovao u pripremanju opere Nikola Šubić Zrinski Ivana pl. Zajca – praizvedene u Zagrebu 4. studenoga 1876, dan uoči Singerove smrti – odnosno da je pjevače i zboraše podučavao rukovanju sabljom. Popovčić pak tu pretpostavku drži vrlo neizglednom.62

***

Kroz prizmu Singerove profesije valja razmotriti njegov socioekonomski položaj. S obzirom na tadašnje prilike ne bi bilo nelogično pretpostaviti da se gimnazijskoga nastavnika može označiti pripadnikom elite, dakako, pritom računajući sa stanovitom značenjskom rastezljivošću termina elita. Naime, hrvatske su zemlje bile periferni i po mnogim gospodarskim i drugim pokazateljima najzaostaliji dio Monarhije, područje pretežno napučeno ruralnim i nepismenim stanovništvom,63 s rijetkim urbanim sredinama64 među kojima se isticao Zagreb, na razini čitave države provincijski gradić nevelike političke i ekonomske snage i važnosti, koji za Singerova života neće dosegnuti broj od 30.000 stanovnika.65 Dakle, za očekivati je da u takvoj Hrvatskoj i takvom Zagrebu pojedinac koji radi kao nastavnik u dvjema srednjim školama, a koji je prethodno boravio u Istanbulu i putovao Bliskim istokom, koji poznaje orijentalne jezike i zanima se za mineralogiju, pripada društvenom sloju koji se može odrediti kao elitu. Ipak, Singerova primanja nisu odgovarala ovakvoj slici jer je gimnastika u klasičnoj gimnaziji i realki za njegova života bila neobavezan predmet. Kratko rečeno, „za svoju novu struku slabo je našao odziva, a još manje dohotka“.66 Za ilustraciju, „Naredbom kr. dalm. hrv. slav. namjesničkoga vijeća od 23. travnja 1864. određene su učitelju gimnastike godišnje pristojbe od 600 forinti a. v.; ne bude li obligatan predmet, nagrada od 200 for.“67 Stoga je Singer, kako smo vidjeli, svoj materijalni 61 Usp. „Domaći glasovi“, Narod, 18. III. 1872, 3; „Domaći glasovi“, Narod, 15. IV. 1872, 3. 62 Radović, „Prvi učitelji“, 1554; Popovčić, n. dj., 42. 63 Prema podacima iz 1880, dakle više od 20 godina nakon Singerova dolaska u Zagreb, u Hrvatskoj i Slavoniji bilo je 73,9% nepismenoga stanovništva. Ipak, kako se Zagreb kao (pokrajinsko) upravno središte, politički, gospodarski, prometni, prosvjetni i kulturni centar banske Hrvatske, u tom razdoblju razvijao znatno brže od ostatka hrvatskih zemalja, mogao se pohvaliti bitno povoljnijim pokazateljima, tako i osjetno nižom stopom nepismenosti od 28,3%. Usp. Suzana Leček, „Pokušaji smanjivanja nepismenosti u Banskoj Hrvatskoj početkom 20. stoljeća“, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, vol. 26, 1993, 133 (tabela 9), 136 (tabela 12). 64 Prema popisu iz 1869, tek 3,3% stanovništva banske Hrvatske živjelo je u gradovima s više od 10.000 žitelja. Usp. Filip Tomić i Mario Strecha, „Zagreb raste. Prilog poznavanju populacijskog razvoja Zagreba u drugoj polovici 19. stoljeća u komparativnoj perspektivi“, Historijski zbornik, br. 1, 2016, 42 (Tablica 3). 65 Početkom 1850-ih, nekoliko godina uoči Singerova doseljenja, Zagreb nije bio niti među 50 najmnogoljudnijih gradova u habsburškom imperiju, da bi 1910. u istoj kategoriji dosegnuo 14. mjesto. Tijekom druge polovice 19. stoljeća pripadao je skupini najbrže rastućih gradova čitavoga carstva. S obzirom na razdoblje Singerova življenja i djelovanja u hrvatskoj metropoli, kao svojevrsne referentne točke ovdje ću izdvojiti popise stanovništva iz 1869. i 1880 – u Zagrebu je u prvom slučaju zabilježeno 19.857, a u drugom 30.000 stanovnika. Usp. Tomić i Strecha, n. dj., 40, 67, 69. 66 Kassowitz-Cvijić, n. dj., 311. 67 Cuvaj, n. dj., sv. V, 252. — Za detaljnije spoznaje o Singerovim prihodima vidjeti: „Izvadak iz zapisnika dne 2. prosinca t. g. dèržane siednice zastupničtva slob. kr. i gl. grada Zagreba“, Narodne novine, 6. XII. 1861,

65


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 53-84 Ivan Bačmaga: Uloga Friedricha Singera u razvoju nastave tjelesnoga odgoja...

status nastojao poboljšati privatnim podučavanjem gimnastike i mačevanja, a moguće je da je koju forintu uprihodio surađujući u zagrebačkim novinama. Naime, poznato nam je nekoliko njegovih priloga objavljenih u onodobnoj periodici,68 a ne treba isključiti mogućnost da mu je bibliografija i bitno opsežnija, odnosno da je tjelovježbu propagirao u još nekim tekstovima koje nisam evidentirao.

Uz njegovu publicističku djelatnost, recimo i da je Singer značajan kao suradnik učitelja Andrije Hajdinjaka na izradi izdanja Njemačko-hrvatsko nazivlje za tjelovježbu i Nazivlje za mačevanje (Zagreb 1875), priručnika važna za usustavljivanje gimnastičke terminologije, u kojem hrvatske prevedenice njemačkoga nazivlja svjedoče o Hajdinjakovu izvrsnom „poznavanj[u] pučkoga jezika i smis[lu] za rječotvorje“.69 Bilo je to „prvo stručno djelo o tjelovježbi u hrvatskom jeziku“,70 koje je u Obzoru od 21. srpnja 1875. preporučeno članovima Hrvatskoga sokola kako bi prestalo „njemčurenje po vježbalištu“, da bi ga potom zemaljska vlada 18. listopada odobrila za uporabu pučkoškolskim učiteljima kao „pripomoćnu knjigu“.71

III.

Osim razvoju nastave tjelesnoga odgoja u klasičnoj gimnaziji i realki, Singer je svojom stručnošću znatno doprinio radu dvaju zagrebačkih društava, kojima je usto bio jedan od osnivača. Prvo od njih jest Dobrovoljno vatrogasno društvo, tada nazivano i „gasničkim“ ili „gasilačkim“, čijem se utemeljenju pristupilo 1869. godine.

Naime, 1. srpnja te godine u gradskoj je vijećnici održana sjednica na kojoj se okupilo 14 pojedinaca zainteresiranih za oživotvorenje ovakvoga društva, među njima i Singer. Sastanak je vodio poduzetnik Pavao Hatz72, tadašnji zagrebački podnačelnik, budući gradonačelnik, a odlučeno je da se šesteročlanom odboru, u koji je uključen

68

69 70 71 72

66

1; „Trojedna kraljevina. Zagreb. Izvadak iz zapisnika siednice zastupničtva slob. kralj. te gl. grada Zagreba dèržane dne 6. listopada 1862.“, Narodne novine, 14. X. 1862, 1; „Trojedna kraljevina“, Narodne novine, 30. XII. 1862, 2; Deželić, „Prvi hrvatski...“, 18; Bučar, Pedeset godina tjelesnog uzgoja, 2; Isti, „Stari zagrebački športski portreti“, 203; Isti, „Miroslav Singer“; Popovčić, n. dj., 40. U Bibliografskom katalogu periodike Leksikografskoga zavoda „Miroslav Krleža“ (dostupno na: http:// katalog.lzmk.hr/, pristupljeno 20. IX. 2020) evidentirani su sljedeći Singerovi tekstovi: 1) „Ueber Zweck und Nützlichkeit des Turnens“ [O svrsi i korisnosti tjelovježbe], Agramer Zeitung, br. 153, 1859, 627; br. 156, 1859, 639. – 2) „Warum soll geturnt werden?“ [Zašto bismo trebali vježbati?], Agramer Zeitung, 1860, tiskano u osam dijelova, prvi nastavak u br. 241, posljednji u br. 262. – 3) „Tjelovježba. Sveobće upute i razjašnjenja s osobitom refleksijom na naučnike (šegrte) i njihove obučatelje (majstore)“, Narod, br. 241 i 242, 1872. – 4) „Einfluss der Turners auf die Hebung der Arbeitskraft“ [Utjecaj tjelovježbe na podizanje radne sposobnosti], Agramer Wochenblatt, br. 22, 1874, 270–272; hrvatski prijevod članka („Utjecaj tjelesnog vježbanja na podizanje radne snage“) objavljen je u publikaciji Historija fizičke kulture. Bilten, br. 1, 1966, 47–52. Usp. F. Fć. [Franjo Frntić], „Hajdinjak, Andrija“, HBL, knj. 5, 397–398; Čustonja i Husain Pustaj, n. dj., 55–59. Deželić, „Prvi hrvatski...“, 18. Bučar, Povijest Hrvatskog Sokola, 11. Vidi: T. De. [Tatjana Delibašić], „Hatz, Pavao“, HBL, knj. 5, 450.


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 53-86 Ivan Bačmaga: Uloga Friedricha Singera u razvoju nastave tjelesnoga odgoja...

Singer, povjeri sastavljanje osnove društvenih pravila.73 Kad je odbor obavio taj zadatak, 20. srpnja održan je novi sastanak, također u gradskoj vijećnici i pod Hatzovim predsjedanjem, te su prihvaćene razmjerno brojne promjene nacrta pravila. U društvo je dotad već bilo upisano 111 članova, a ovom ih je sastanku prisustvovalo oko 30. Singer se tom prigodom pismeno obvezao da će gasitelje „bezplatno podučavati u tjelovježbi“, izrazivši spremnost da poduke počnu i prije no što društvo bude formalno osnovano, odnosno prije no što zemaljska vlada odobri pravila. Vježbalo bi se dvaput tjedno, i to kako bi vatrogasci čim prije bili spremni za moguće intervencije.74

Na sjednici društva od 11. siječnja 1870. „prihvaćena su preradjena pravila, službeni propisnik i molba“ zemaljskoj vladi da odobri pravila. Singer je imenovan u tročlani odbor koji će, očekujući potvrdu pravila, „činiti priprave i sastaviti osnovu za početak radnje“.75 Vlada je pravila potvrdila 31. ožujka, a društvo je 14. svibnja u dvorani Trgovačko-obrtničke komore održalo dobro posjećenu konstituirajuću skupštinu. Na njoj je formiran privremeni upravni odbor, u koji su ušli Hatz kao predsjednik, Đuro Deželić kao perovođa, te još osmorica odbornika, među kojima Singer, potom trgovac Aleksandar Hondl76, gradski vijećnik te predsjednik Trgovačko-obrtničke komore i Hrvatske eskomptne banke; građevinski inženjer Rupert Melkus77, gradski „mjernik“; stolar Miroslav Eisenhuth i zlatar Franjo Pečak. Odbornik Jeglić obavljao je dužnost privremenoga vatrogasnoga „vojvode“, tj. kapetana. Privremeni se odbor posvetio nabavi opreme te pripremanju prve glavne skupštine, na kojoj će biti izabrana prva uprava društva. Broj članova znatno je porastao, te je, prema izvješću pripremljenu za glavnu skupštinu, „gasilačko“ društvo imalo više od 400 upisanih članova, i to 54 utemeljitelja (odjednom platili članarinu u iznosu od 50 forinti), 100 izvršujućih (tj. „gasilaca“, koji su morali biti punoljetni i „neporočni“ muškarci nastanjeni u Zagrebu) i 250 potpomagajućih (četiri forinte godišnja članarina). Za spomenuti je da se Singer upisao kao utemeljitelj, pristavši dakle od svojih skromnih prihoda odvojiti 50 forinti.78

73 U sp. „Zagrebačko dobrovoljno gasničko družtvo“, Narodne novine, 8. VII. 1869, 3; Gj. Deželić, „Izvješće o postanku vatrogasnog družtva u Zagrebu“ (dalje: „Izvješće“), Narodne novine, 19. VII. 1870, 3. 74 Usp. „Trojedna kraljevina“, Narodne novine, 21. VII. 1869, 2; „Trojedna kraljevina“, Narodne novine, 22. VII. 1869, 2–3; Deželić, „Izvješće“, Narodne novine, 19. VII. 1870, 3. 75 Usp. „Trojedna kraljevina“, Narodne novine, 12. I. 1870, 3; Deželić, „Izvješće“, Narodne novine, 27. VII. 1870, 3. 76 Vidi: T. De. [T. Delibašić], „Hondl, Aleksandar“, HBL, knj. 5, 611. 77 Vidi: Marijan Lipovac, „Rupert Melkus je obnavljao Zagreb nakon razornog potresa u 19. stoljeću“, Portal za nacionalne manjine, 30. III. 2020 (https://nacionalnemanjine.hr/rupert-melkus-je-obnovljao-zagreb-nakonrazornog-potresa-u-19-stoljecu/#:~:text=Bio%20je%20to%20%C4%8Ceh%20Rupert%20Melkus%2C%20 gradski%20%E2%80%9Emjernik%E2%80%9C%2C,koji%20se%20kao%20urbanisti%C4%8Dki%20i%20 graditeljski%20pothvati%20, pristupljeno 28. IX. 2020). 78 Usp. „Trojedna kraljevina“, Narodne novine, 16. V. 1870, 3; „Zagrebačko vatrogasno družtvo“, Sloga, 2. VI. 1870, 3; „Narodni zavodi“, Narodne novine, 28. VI. 1870, 3; 2. VII. 1870, 3; „Trojedna kraljevina“, Sloga, 4. VII. 1870, 1; Deželić, „Izvješće“, Narodne novine, 28. VII. 1870, 3; 29. VII. 1870, 3.

67


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 53-84 Ivan Bačmaga: Uloga Friedricha Singera u razvoju nastave tjelesnoga odgoja...

Upravo će broj članova biti jednim od razloga zbog kojih je glavna skupština, zakazana za 10. srpnja u „gradj. streljani“, bila iznimno burna, na koncu i „sbog neredah odgodjena“,79 a u pozadini sukoba, koji je izbio zbog verifikacije glasačkih listića, očito su stajali i politički motivi. Stavove dijela članstva nezadovoljna radom Hatza i privremenoga odbora artikulirao je nepotpisani autor prilično opširnoga priloga u listu Zatočnik, koji je prisustvovao neodržanoj skupštini. U tom je tekstu privremenu upravu prozvao za djelovanje protivno njezinim ovlastima i društvenim pravilima, ustvrdivši da se, „najviše polag političkoga mnenja“, pojedince prima ili odbija upisati kao članove. Članovi privremenoga odbora – time dakle i Singer, iako nije poimence spomenut – etiketirani su kao režimlije, „vladini ljudi“, preko kojih ban unionist Levin Rauch u Dobrovoljno vatrogasno društvo (DVD) pokušava uključiti čim više činovnika, i to kako bi oni svojim glasovima utjecali na izbor društvene uprave koja će biti sklona zemaljskoj vladi, a s obzirom da je većina upisanih članova bliska oporbenoj Narodnoj stranci. Ne mogavši voditi skupštinu u uzavreloj atmosferi, Hatz ju je odlučio odgoditi, što je izazvalo negodovanje suprotstavljene struje, predvođene dr. Milanom Makancem80. Kad su pak Hatz i članovi privremenoga odbora napustili dvoranu, nezadovoljnici su ignorirali odluku o odgodi skupštine te aklamacijom izabrali upravni odbor na čelu s predsjednikom Jankom Jambrišakom81, poznatim graditeljem. Zatočnikov suradnik ističe da su taj upravni odbor podržali i oni članovi društva koji slove za najžešće starčevićance, te se kao takvi u političkim pitanjima ne slažu s većinom članstva, sklona narodnjacima.82 Na napise u Zatočniku reagirao je Đuro Deželić, objavivši u Narodnim novinama opširan osvrt podijeljen u 11 nastavaka. Stajući u obranu Hatza i privremene uprave, Deželić Zatočnikov prilog naziva „povorkom neistina“, a nezadovoljnike predvođene Makancem proziva zbog rušilačkih namjera, tvrdeći da nastoje cijepati vatrogasno društvo po stranačkim linijama. Usto, odbacujući teze o prorežimskoj orijentaciji privremene uprave, apostrofira njezinu otvorenost prema svima te ističe da se prigodom primanja članova uopće nije vodilo računa o političkim afinitetima, već su svi bili dobrodošli. Naglašava kako skupina nezadovoljnika – koja je, protivno pravilima, nelegalnom i nelegitimnom skupštinom odnosno agresivnim i nasilničkim metodama pokušala preuzeti upravljanje DVD-om – čini manji dio članstva, te je brojčanu inferiornost nastojala kompenzirati dovevši na glavnu skupštinu mnoštvo kojem je htjela omogućiti glasačko pravo pri izboru uprave, iako mnogi među njima 79 D eželić, „Izvješće“, Narodne novine, 29. VII. 1870, 3. 80 M ilan Makanec (1843–1883), profesor kaznenoga i međunarodnoga prava na zagrebačkoj Pravoslovnoj akademiji, bio je pripadnik Narodne stranke, oštar kritičar nagodbenoga poretka i politike bana Levina Raucha, kao i zagrebačkoga gradonačelnika Dragutina Cekuša. Opširnije: Stjepan Matković, „Makanec, Milan“, HBL, mrežno izdanje (http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=12055, pristupljeno 2. X. 2020). 81 Vidi: L. D. [Lelja Dobronić], „Jambrišak, Janko“, HBL, knj. 6, Zagreb 2005, 291–292. 82 Usp. „Trojedna kraljevina“, Narodne novine, 11. VII. 1870, 2; „Glavna skupština vatrogasnoga družtva“, Zatočnik, 12. VII. 1870, 2–3; „Dopisi“, Zatočnik, 15. VII. 1870, 2.

68


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 53-86 Ivan Bačmaga: Uloga Friedricha Singera u razvoju nastave tjelesnoga odgoja...

nisu bili članovi te stoga nisu mogli pristupiti glasovanju. Deželić konstatira da je privremeni odbor čitavo vrijeme postupao sasvim u skladu s društvenim pravilima, a pripadnicima suprotstavljene struje spočitava da strančarstvo i politiku pretpostavljaju dobrobiti DVD-a i zagrebačkih građana, koji trebaju adekvatnu protupožarnu zaštitu.83

Zemaljska je vlada „nezakonitu skupštinu“ pod Makančevim vodstvom proglasila „ništetnom“ te odredila da privremeni upravni odbor nastavlja djelovati do održavanja glavne skupštine.84 U međuvremenu su DVD-u pristupali novi članovi, među njima, kao utemeljitelj, i ban Rauch.85 Zagrebačko gradsko zastupstvo, također upisano kao utemeljitelj, „votiralo“ je više od 6000 forinti za nabavu vatrogasne opreme. Kako je gradsko zastupstvo već dotad financijski i materijalno poduprlo rad društva, a očekivalo se da će tako postupati i ubuduće, na sjednici zastupstva predloženo je da i ono dobije predstavnike u upravi DVD-a.86 Prijedlog je bio usvojen, te je na skorašnjoj skupštini zastupstva odlučeno „da vazdašnji gradski zastupnik i podnačelnik grada bude vatrogasnomu družtvu načelnik i kao takov da nebude glavnom skupštinom biran“, a da „spadaju u upravljajući odbor i dva gradska u skupštini gradskoga zastupstva izabrana za to zastupnika, od kojih će jedan imat podpisati s predsjednikom i jednim odbornikom sjedničke zapisnike“. Intencija ovih zaključaka bila je dakle ojačati utjecaj gradske općine u upravi DVD-a, učiniti taj utjecaj „primjerenim“ s obzirom na sredstva koja je Grad izdvojio kako bi pomogao djelovanju društva. Tako je načelnikom DVD-a postao Hatz, a nakon što je zemaljska vlada potvrdila revidirana pravila društva, na sjednici gradskoga zastupstva od 31. listopada 1870. u upravu DVD-a kao predstavnici Grada izabrani su Aleksandar Hondl i Mirko Karas.87

Uoči glavne skupštine DVD-a dnevnik Sloga pozivao je Zagrepčane da, bez obzira na politička neslaganja i eventualne osobne simpatije i antipatije, podrže „prekrasnu svrhu, koju to družtvo imade za gradsku obćinu“.88 Deželić je u istom listu upozoravao na političko strančarenje kao opasnost za DVD, ali i kao širi društveni problem, naglašavajući humanost i rad za dobrobit društva i zajednice kao temeljne vrijednosti, te ističući da se osobne interese i neslaganja mora ostaviti po strani.89

Glavna je skupština održana u nedjelju, 20. studenoga, u gradskoj vijećnici, s početkom u 9 h. Otvorena je Hatzovim obraćanjem, a jedina joj je svrha bio izbor

83 Usp. Deželić, „Izvješće“, Narodne novine, 16. VII. 1870, 3; 19. VII. 1870, 3; 21. VII. 1870, 3; 27. VII. 1870, 3; 28. VII. 1870, 3; 29. VII. 1870, 3; 1. VIII. 1870, 3; 3. VIII. 1870, 3; 5. VIII. 1870, 3; 6. VIII. 1870, 3; 8. VIII. 1870, 3. 84 Usp. „Skupština gradskoga zastupstva“, Sloga, 1. X. 1870, 3. 85 Usp. „U vatrogasno družtvo“, Narodne novine, 11. VIII. 1870, 3. 86 Usp. „Skupština gradskoga zastupstva“, Sloga, 1. X. 1870, 3. 87 Usp. „Zemlje hrvatske kraljevine“, Sloga, 11. X. 1870, 3; „Zemlje hrvatske kraljevine“, Sloga, 2. XI. 1870, 2. 88 Usp. „Vatrogasno družtvo“, Sloga, 12. XI. 1870, 3. 89 Usp. Gj. Deželić, „Zagrebačko vatrogasno družtvo i političko strančarenje“, Sloga, 19. XI. 1870, 1–2.

69


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 53-84 Ivan Bačmaga: Uloga Friedricha Singera u razvoju nastave tjelesnoga odgoja...

uprave kako bi DVD konačno moglo početi djelovati. Otprije su odlukama gradskoga zastupstva u upravu ušli Hatz kao načelnik te Hondl i Karas kao odbornici, a na glavnoj je skupštini izabrano još šest odbornika – Đuro Deželić, Julio Krcivoj, Antun Nosan, Aleksandar Mraović, Alojz Budicki i Gjuro Lenz – dok je za vojvodu izglasan građevinski inženjer i poduzetnik Janko Grahor90. Okupljeni skupštinari „jednodušno“ su prihvatili prijedlog da se gradonačelniku Dragutinu Cekušu91, podnačelniku Hatzu i senatoru Deželiću zahvali zbog njihova angažmana oko ustrojavanja DVD-a.92 Četiri dana potom u novinama je izišla vijest o konstituiranju upravnoga odbora. S obzirom da su načelnik i vojvoda već ranije bili izabrani, preostalo je popuniti još nekoliko funkcija unutar uprave, te je prigodom konstituiranja upravnoga odbora Deželić imenovan poslovođom, Nosan blagajnikom, a Hondl likvidatorom.93 Od svih dosad spomenutih pojedinaca, u povijesti hrvatskoga vatrogastva posebno mjesto pripada Đuri Stjepanu Deželiću, koji će 1876. postati prvim predsjednikom Hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice, te će na toj dužnosti ostati sve do smrti 1907. godine. Njegovo mu je djelovanje priskrbilo reputaciju „oca hrvatskoga vatrogastva“. U vrijeme utemeljenja zagrebačkoga DVD-a 1870. gradski je vijećnik, političkim opredjeljenjem unionist. Od sljedeće godine do kraja života bio je zamjenik zagrebačkoga gradonačelnika, a nakon 1873. napravio je i politički zaokret, priklonivši se pravašima.94

Nedugo po konstituiranju upravnoga odbora DVD-a, 27. studenoga 1870. konstituiran je i gasilački zbor, unutar kojeg je nadzornikom glavnoga depozitorija imenovan Friedrich Miroslav Singer.95 Ubrzo se pristupilo i uvježbavanju, kao i gasilačkim „pokusima“.96 Uz tjelovježbu, koju je održavao četvrtkom u svojoj gombaonici u realki, dakako, na njemačkom jeziku, Singer je vatrogascima držao i „teoretička predavanja“.97 U znak zahvalnosti za njegov angažman prigodom osnivanja društva, te za držanje satova tjelovježbe izvršujućim članovima, DVD je svoga utemeljitelja i prvoga učitelja 30. travnja 1876. imenovalo počasnim članom,98

90 V idi: B. Šu. [Božena Šurina], „Grahor, Janko Nikola“, HBL, knj. 5, 121–122. 91 Vidi: A. Sz. [Agneza Szabo], „Cekuš, Dragutin“, HBL, knj. 2, Zagreb 1989, 615. 92 Usp. „Glavna skupština vatrogasnoga družtva“, Sloga, 21. XI. 1870, 1; „Trojedna kraljevina“, Narodne novine, 21. XI. 1870, 2–3. 93 Usp. „Trojedna kraljevina“, Narodne novine, 24. XI. 1870, 2. 94 Usp. 140 godina Hrvatske vatrogasne zajednice 1876.–2016., Zagreb 2016, passim., napose 33–74; Ka. Mć. [Karmen Milačić], „Deželić, Đuro“, HBL, knj. 3, Zagreb 1993, 358–360. 95 Usp. „Vatrogasno društvo“, Sloga, 28. XI. 1870, 3. 96 Usp. „Gasilački sbor“, Sloga, 12. XII. 1870, 3. 97 Usp. „Predavanja vatrogasilačkomu sboru“, Narodne novine, 16. XII. 1870, 3; „Predavanje vatrogasilačkomu sboru“, Sloga, 17. XII. 1870, 3; „Trojedna kraljevina“, Narodne novine, 22. XII. 1870, 3; „Naše dobrovoljačko vatrogasno družtvo“, Sloga, 23. XII. 1870, 3. 98 Usp. Radović, „Prvi učitelji“, 1550; Bučar, Povijest Hrvatskog Sokola, 15; Isti, „Miroslav Singer“.

70


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 53-86 Ivan Bačmaga: Uloga Friedricha Singera u razvoju nastave tjelesnoga odgoja...

a to priznanje svjedoči da je Singer dao vrlo zapažen prinos razvoju zagrebačkoga vatrogastva.

No kolikogod važan bio u povijesti DVD-a, kudikamo bitniju ulogu imao je u jednom drugom zagrebačkom društvu.

IV.

Krah neoapsolutizma omogućio je oživljavanje političkoga i društvenoga života u habsburškom imperiju, što je među ostalim pogodovalo nastanku i razvoju sokolstva – Miroslav Tyrš99 je 1862. u Pragu utemeljio prvo sokolsko društvo. Kako je Češka bila jedna od ekonomski i industrijski najprosperitetnijih pokrajina čitave monarhije, sokolska je ideja upravo ondje imala najpovoljnije uvjete za rođenje i prve korake, a češko je sokolstvo u sljedećim desetljećima izraslo u prilično masovan i dobro organiziran tjelovježbeni pokret.100 Sokolaši su tjelovježbu vidjeli kao aktivnost koja će blagotvorno djelovati na pojedinčev psihofizički razvoj, ali i kao, ne manje važno, odgojno oruđe koje će potpomoći oblikovanju nacionalno i kulturno samosvjesnih osoba, moralnih i dostojanstvenih, uzornih članova zajednice. Sokolstvo je imalo doprinijeti jačanju nacionalnoga duha i osjećaja, kao i potaknuti zbližavanje slavenskih naroda u habsburškoj državi, na platformi ideje o slavenskoj uzajamnosti, što je dakako podrazumijevalo i opiranje eventualnim germanizatorskim i mađarizatorskim nasrtajima na slavenske podanike habsburške krune, odnosno otpor težnjama da se njihove etničke/nacionalne identitete neutralizira, potisne, ili, u krajnjem slučaju, iskorijeni. Sokolski će pokret za postojanja Austro-Ugarske kontinuirano rasti, najsnažniji će biti u Češkoj, odakle se proširio i među druge Slavene, a njegovi su nositelji u svim dijelovima habsburške države bili pripadnici liberalnoga građanstva.101 Više od desetljeća nakon rođenja, pokret je iz ‘centra’ stigao i na periferiju Dvojne monarhije, tj. u Hrvatsku. Banovanje pučanina Ivana Mažuranića, narodnjaka i reformatora, modernizatora (banske) Hrvatske, stvorilo je pogodnu društvenopolitičku klimu za nastanak hrvatskoga sokolstva,102 koje će se, poput velike većine drugih novosti ove vrste, najprije pojaviti i ukorijeniti u Zagrebu. Sokolska je ideja u Zagreb, centar ovoga dijela periferije austro-ugarske države, stigla posredstvom 99 Vidi: „Dr. Miroslav Tyrš. Životopisna crtica“, Sokol, br. 11, 1878, 86. 100 Za ilustraciju, godine 1904. djelovalo je 765 čeških sokolskih društava (od toga u Češkoj 494, u Moravskoj

162, u Sjevernoj Americi 73, u Beču 9) sa sveukupno 50.328 članova (uključujući 5962 sokolašice). Desetljeće potom, početkom 1913, češki se sokolski pokret unutar Austro-Ugarske razgranao u 945 društava koja su okupljala 95.300 članova. U Pragu je do Prvoga svjetskoga rata održano šest sokolskih sletova (1882, 1891, 1895, 1901, 1907, 1912), na trima posljednjima sudjelovalo je između 14 i 18 tisuća sokolaša. Usp. „Slavensko Sokolstvo“, Sokol, br. 2, 1905, 17–18; Hrvatski sokolski koledar za 1913, 156–162, 197. 101 S ovim u vezi, o članstvu zagrebačkoga Hrvatskoga sokola u prvih pet godina postojanja vidjeti: Bučar, Povijest Hrvatskog Sokola, 12, 66–68. 102 Živko Radan upravo prve godine Mažuranićeva banovanja označuje razdobljem nastanka „organiziranog modernog sportskog pokreta u Hrvatskoj“. Usp. Ž. Radan, „Zbirka Pravila gimnastičkih i sportskih organizacija od 1861. do 1914. u Arhivu Hrvatske“, Povijest sporta, br. 16, 1973, 1448–1450.

71


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 53-84 Ivan Bačmaga: Uloga Friedricha Singera u razvoju nastave tjelesnoga odgoja...

Slovenaca, ljubljanskih sokolaša,103 koje se stoga može označiti svojevrsnim kumovima Hrvatskom sokolu.

Vrlo zapaženu ulogu u začecima hrvatskoga sokolskoga pokreta imao je Friedrich Singer. Doduše, navodno je sa zagrebačkim Nijemcima prethodno namjeravao utemeljiti njemačko tjelovježbeno društvo (Turneverein), organizaciju poput onih kakve su već postojale u Ljubljani i Celju. No ta namjera nije bila realizirana, a on je završio na ‘suprotnoj’ strani, kao jedan od osnivača Hrvatskoga sokola, društva koje će se, pronoseći sokolsku ideju, nadahnjivati „hrvatskim“, „narodnim“, „rodoljubnim“, „patriotskim“, „slavenskim“ i „slavenofilskim“ duhom. Bučar s tim u vezi bilježi da je Hrvatski sokol suzaslužan što su se u Zagrebu, gradu „zadojen[u] njemštinom“, „od temelja [bile promijenile] društvene prilike među građanstvom“. Živeći i djelujući u hrvatskoj metropoli 15 godina, Singer se u vrijeme utemeljenja Hrvatskoga sokola već bio više nego dobro uklopio i udomaćio u Zagrebu, te zasigurno nije bio ‘strano tijelo’ među sokolašima. Za spomenuti je i da kao etnički Nijemac nije bio ‘usamljenik’ u Sokolu. Naime, uočljivo je da je ta organizacija u prvim godinama postojanja među članstvom okupila i zapažen broj zagrebačkih Nijemaca, većinom obrtnike i trgovce.104 Singer je u radu Hrvatskoga sokola sudjelovao od samoga utemeljenja. Štoviše, ukoliko se – ‘uobičajeno’, dakle ‘strogo formalno’ gledano – utemeljenje veže uz održavanje prve glavne skupštine društva, vidjet ćemo da je prvi učitelj gimnastike u Hrvatskoj bio sokolaš i prije no što je društvo bilo ‘službeno’ osnovano. Naime, nakon kontakata Zagrepčana sa slovenskim sokolašima, na poticaj dr. Josipa Fona, kirurga i voditelja Eksternoga odjela Bolnice Milosrdne braće, u gradskoj vijećnici održan je sastanak kojem je predsjedavao gradonačelnik Ivan Vončina, uz sudjelovanje dr. Levina Rojčevića kao perovođe, te Milana Lenucija, Friedricha Singera i Ivana Stožira, meteorologa i Singerova kolege, profesora fizike u realki. Ova „konferencija“ bila je prvi dogovor o utemeljenju sokolskoga društva u Zagrebu, a želeći ostvariti taj cilj, spomenuti su se pojedinci, zajedno s još nekoliko zainteresiranih prijatelja, u nadolazećem vremenu sastajali u gradskim gostionicama. Osnivačkom bi se skupštinom Hrvatskoga sokola moglo označiti sastanak od 5. lipnja 1874, na kojem je izabran privremeni upravni odbor društva – na čelu toga tijela bio je Josip Torbar, ravnatelj realke, a preostali članovi bili su pravnik dr. Mirko Mikulčić u svojstvu perovođe, te Singer, Franjo Pečak, dr. Gjuro Kontak i Oto Jokuš. Članovi privremenoga odbora ubrzo su poduzeli radnje nužne za registraciju prve hrvatske sokolske organizacije. Singer je sastavio nacrt društvenih pravila, koja su 15. srpnja predana zemaljskoj vladi da ih potvrdi. Uime bana Mažuranića pravila su 3. studenoga potvrđena po podbanu Jovanu Živkoviću, potpisali su ih i svi članovi privremenoga odbora, te su iste godine bila tiskana u dvojezičnom, hrvatsko-njemačkom izdanju. Poslije potvrde pravila 103 U sp. Bučar, Povijest Hrvatskog Sokola, 3, 5–6. 104 Usp. Bučar, Povijest Hrvatskog Sokola, 4, 12, 14.

72


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 53-86 Ivan Bačmaga: Uloga Friedricha Singera u razvoju nastave tjelesnoga odgoja...

sokolaši su počeli pripremati prvu glavnu skupštinu, koju su sazvali za nedjelju, 13. prosinca, u gostionici K caru austrijanskom u 10 h. Kako se tada nije okupilo dovoljno upisanih članova, novi je pokušaj zakazan za 27. prosinca, u isto vrijeme na istom mjestu, a zbog ranijega neuspjeha Narodne su novine u badnjačkom broju pozivale da se ovaj put odazove što više članova. Skupština je sada bila uspješno održana, a na njoj je među ostalim izabran prvi upravni odbor Hrvatskoga sokola, koji su činili predsjednik Ivan Vončina, potpredsjednik Josip Fon, blagajnik Antun Stiasni, protustavnik Ivan Stožir, perovođa Levin Rojčević, čuvar sprava Milan Lenuci, te odbornici Gjuro Kontak, Franjo Pečak i Friedrich Singer. Društvo je s „pravim“ djelovanjem otpočelo 2. siječnja 1875, a Singer je odborničku dužnost obnašao do II. glavne skupštine, koja je, nakon dviju odgoda, bila održana 29. svibnja 1876. u gradskoj streljani, te je na njoj izabrana nova (zapravo, većinom stara) uprava – Vončina je ostao predsjednik, a Fon potpredsjednik, dok su za odbornike izabrani Kontak, Stožir, Stiasni, Lenuci, Hörer, Hermann i Živojinović. Vrijedno je spomenuti da je Singer bio vrlo aktivan na privlačenju članova te je i obavljao njihov upis, a vodio je i prve društvene knjige, blagajničku knjigu i evidenciju članova, u koju je unosio i vlastite opaske o pojedinim sokolašima, bilježeći ih na njemačkom jeziku.105

No kolikogod društvu bio značajan kao odbornik i administrativac, središnji dio sokolskoga dijela njegove biografije ne bih vezao uz sastanke upravnoga odbora, niti uz ‘papir i olovku’, već bih ga smjestio ‘u dvoranu’. Naime, imajući na umu Singerovo profesionalno djelovanje, odnosno stručnost, znanje i iskustvo proizišlo iz toga djelovanja, nije neobično da je upravo on, „u Zagrebu jedini vještak i izpitani učitelj“ gimnastike, postao prvi učitelj (vođa) Hrvatskoga sokola, zaslužan za osposobljavanje, tj. uvježbavanje prvih prednjaka, a zbog toga se doima razmjerno opravdanim označiti ga ‘srcem’ ili ‘dušom’ čitavoga društva. Singer je sokolaše podučavao gimnastici od siječnja 1875. pa do svoje smrti sljedeće godine, vodeći vježbanje „po njemačkoj metodi Spiessovoj,106 pri čem se je također

105 U sp. Lazar Car, „Povijest ‘Hrvatskoga Sokola’ u Zagrebu“, Sokol, br. 1, 1904, 6–7; Bučar, Povijest Hrvatskog Sokola, 7–9, 12–14. — Pojedinosti iz biografija nekih od spomenutih sokolaša, članova društvene uprave, svjedoče o vezama Hrvatskoga sokola s Mažuranićevom vladom i Narodnom strankom, a ujedno, barem ugrubo, oslikavaju politički i socioekonomski profil ljudi koje je Sokol okupljao. S tim u vezi, usp. V. Di. i F. Fć. [Vladimir Dugački i Franjo Frntić], „Fon, Josip“, HBL, knj. 4, Zagreb 1998, 319–320; Sv. L. [Svjetlana Lončarić], „Hermann, Daniel“, HBL, knj. 5, 557–558; T. R. P. [Tatjana Ribkin-Puškadija], „Hörer, Ivan“, HBL, knj. 5, 615; Da. R. M. i R. [Darja Radović Mahečić i Redakcija], „Lenuci, Milan“, HBL, knj. 8, Zagreb 2013, 627–630; „Mikulčić, Mirko“, Hrvatska enciklopedija, knj. 7, Zagreb 2005, 309; „Stožir, Ivan“, Hrvatska enciklopedija, knj. 10, Zagreb 2008, 275; „Vončina, Ivan“, Hrvatska enciklopedija, knj. 11, Zagreb 2009, 491. 106 Više o Spiessu i njegovoj metodi vježbanja u: „Adolfo Spiess. Životopisna crtica“, Sokol, br. 2, 1878, 12– 13; br. 3, 1878, 20–21. — Hrvatski je sabor 1861, nakon pada neoapsolutizma, raspravljao o preustroju obrazovnoga sustava, te je zaključeno da se tjelesni odgoj u pučke i učiteljske škole te gimnazije uvede kao neobavezan, a u realke kao obavezan predmet, pri čem bi se nastava u svim školama izvodila po Spiessovu sustavu. No vladar Franjo Josip I. iste je godine raspustio Sabor, ne potvrdivši nijedan zakon koji su zastupnici izglasali. Za razliku od odluka koje je Sabor donio 1861, u prijedlogu ustroja školstva u banskoj Hrvatskoj koji je 1865. izradila i u saborsku raspravu poslala Učiteljska zadruga očit je „otklon od germanskog utjecaja

73


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 53-84 Ivan Bačmaga: Uloga Friedricha Singera u razvoju nastave tjelesnoga odgoja...

služilo Angersteinom i Ravensteinom“. Doduše, počeci sokolske tjelovježbe u Hrvata nisu bili nimalo laki, vježbe su se „dosta slabo polazile“, a prema napisu u Obzoru od 8. srpnja 1875, dio članova društva „još nisu nikada vidjeli kožnatog konja na gombalištu“. Usto, nezanemarivu teškoću predstavljala je socijalna stratifikacija unutar društva, koja se osjetila i u tjelovježbenom segmentu. Naime, vježbači su bili podijeljeni u tri odjela – „aristokratski“, „doktorski“ i „plebs“, od kojih je potonji bio najbrojniji. Takva je podjela očito bila vrlo neugodna za unutarnju koheziju Hrvatskoga sokola, o čem svjedoči i činjenica da se spomenute vježbačke grupe nazivalo „kastama“. Svjesno ovoga problema, vodstvo organizacije o njem je raspravljalo na sastanku od 26. lipnja 1875. Ipak, premda je i predsjednik Vončina bio protivnik vježbačkih skupina oformljenih po takvim, socioekonomskim kriterijima, „kaste“ su se još neko vrijeme zadržale. Svaka skupina vježbala je dva sata tjedno, a vježbe su održavane u Singerovoj gombaonici u suterenu realke, koja je dakle postala prvom vježbaonicom Hrvatskoga sokola. Raspolagala je sljedećim spravama: „drvena preča, karike, ruče, konj, kozlić, dvije strunjače, stalci sa vrpcom za skok u vis s odskočnom daskom i nekoliko manjih bučica“. Društvo je tijekom 1875. uprihodilo 1104 forinte, te je taj iznos gotovo u cijelosti potrošilo, uloživši većinu sredstava, na zahtjev članova, u nabavu sprava (432 forinte), a kupljen je i bicikl. Planiralo se krenuti i s mačevalačkim podukama, no od toga se odustalo zbog slaboga odziva.107

Sokol je razmjerno brzo stekao simpatije i popularnost među Zagrepčanima. Nesumnjivo je neke od njih uspio privući tjelovježbenim aspektom svoje djelatnosti, nekima su pak od gimnastike zanimljivije bile društvene zabave, plesovi ili pak izleti i druženja koje su sokolaši priređivali. Usto, sudjelovanje Sokola na različitim javnim događanjima, primjerice posvetama društvenih barjaka ili kakvim kulturnim manifestacijama, jačalo je povezanost organizacije s drugim društvima koja su se pojavljivala i sudjelovala na istim događanjima, npr. pjevačkim društvom Kolo, Hrvatskim planinarskim društvom, ljubljanskim Sokolom. U svim tim oblicima djelovanja sokolaši su uživali vrlo dobar medijski tretman, naime, aktivnosti Hrvatskoga sokola bile su najavljivane, ‘reklamirane’ i dobro popraćene u zagrebačkim dnevnim listovima, primjerice u Obzoru, Agramer Zeitungu te Narodnim novinama, koje su od 1874. tiskane u Hörerovoj tiskari. Na koncu, ali nipošto ne i najmanje važno, društvo je popularnost zaslužilo i zahvaljujući „pravom sokolskom narodnom slavenskom te specijalno hrvatskom duhu“ koji ga je prožimao, a s tim u vezi, uspješnom djelovanju

i sustava A. Spiessa“. Nije, dakako, Spiessov sustav time iščeznuo, štoviše, za Singerova učiteljevanja u Zagrebu najutjecajnije knjige o tjelesnom odgoju bile su Spiessova djela Die Lehre der Turnkunst i Turnbuch für Schulen, utjecaj kojih je vidljiv i u Hajdinjakovu metodičkom priručniku Tjelovježba u pučkoj školi (Zagreb 1875). Savladavanje Spiessova sustava bilo je 1883. sastavnim dijelom ispita za učitelje tjelesnoga odgoja u građanskim školama. Usp. Čustonja i Husain Pustaj, n. dj., 11–13, 27, 55–59. 107 Usp. Bučar, Povijest Hrvatskog Sokola, 7–14; Car, n. dj., 6–7.

74


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 53-86 Ivan Bačmaga: Uloga Friedricha Singera u razvoju nastave tjelesnoga odgoja...

sokolaša pogodovale su i povoljne društveno-političke okolnosti, tj. naklonost „domorodn[e] i napredn[e] vlad[e]“.108

Hrvatski je sokol već u počecima postojanja okupio respektabilan broj članova, a ti podaci omogućuju da se popularnost društva razmotri na ‘egzaktniji’ način, tj. da ga se prikaže kvantitativnim pokazateljima. S obzirom na sredstva koja su bili spremni izdvojiti, članovi su Sokolu mogli pristupiti kao utemeljitelji (odjednom uplatili 20 forinti članarine), kao izvršujući (plaćali 30 novčića mjesečno) te kao podupirajući članovi (dvije forinte godišnje članarine). Sredinom 1874. u Sokol je bilo upisano 185 članova (19 utemeljitelja, 66 izvršujućih, 100 podupirajućih), koncem iste godine, u vrijeme prve glavne skupštine, njih 296 (20, 113, 163), tijekom 1875. društvo je okupljalo 266 (15, 143, 108), a 1876. 274 člana (15, 120, 139). Jedan od članova utemeljitelja bio je i Singer, koji je dakle, osim ‘praktičnim’ radom, društvu pomogao i odvajajući najveći iznos članarine. O njegovim skromnim prihodima već je bilo riječi. Ipak, dok je zagrebačke vatrogasce uvježbavao besplatno, sokolaši su istu vrstu Singerova angažmana, odnosno njegovo djelovanje u svojstvu društvenoga učitelja gimnastike, odlučili novčano honorirati. Na sjednici Upravnoga odbora od 17. lipnja 1875, na prijedlog dr. Fona odlučeno je da se Singeru „dopita nagrada od 25 f.“, da bi mu za 1876. bila doznačena godišnja naknada od 100 forinti, od čega je podignuo 50, dok je drugu polovicu Sokol dao za namirenje troškova Singerova pogreba.109

Rezimirajući njegov angažman u zagrebačkom Hrvatskom sokolu, evidentno je da je Friedrich Singer – suosnivač, član privremene i potom prve ‘redovite’ uprave, prvi učitelj (vođa), sastavljač nacrta pravila, član utemeljitelj – imao iznimno važnu, štoviše, jednu od središnjih uloga u nastanku i funkcioniranju prve sokolske organizacije u Hrvata. Prema nekim ocjenama, baš „[n]jemu se ima ponajviše zahvaliti“ za utemeljenje društva,110 koje je ubrzo postalo jedna od stožernih ustanova hrvatskoga sportskoga života, zauzimajući istaknuto mjesto i u zagrebačkom društvenom životu uopće. Deželiću je Singer „u nas prvi osnovatelj gimnastike i njezine obuke uopće [te] začetnik, dakle prvi poticatelj i širitelj“ ideje o osnivanju Hrvatskoga sokola, organizacije kojoj bješe „prvi i glavni pokretač“,111 dočim Bučar konstatira: „Sa smrti Singera zaključena je prva perioda djelovanja Hrvatskog Sokola, u kojoj se je društvo tekar počelo razvijati i osovilo se na vlastite noge.“112 Nadovezujući se na prethodno istaknute pojedinosti iz sokolaškoga dijela Singerova životopisa, i ove tvrdnje svjedoče da mu pripada vrlo istaknuto mjesto ne samo u povijesti zagrebačkoga Hrvatskoga sokola nego i u povijesti hrvatskoga sokolstva uopće. 108 109 110 111 112

Bučar, Povijest Hrvatskog Sokola, 9. sp. Bučar, Povijest Hrvatskog Sokola, 7, 8, 11, 14, 17, 68; Car, n. dj., 7. U „(† Fridrik Singer)“, Narodne novine, 6. XI. 1876, 5. Deželić, „Prvi hrvatski...“, 18. Bučar, Povijest Hrvatskog Sokola, 15.

75


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 53-84 Ivan Bačmaga: Uloga Friedricha Singera u razvoju nastave tjelesnoga odgoja...

V.

Jamačno bi Singerova ‘profesionalna’ biografija, i ovako razmjerno bogata, bila i bogatija da nije iznenada preminuo u tragičnim okolnostima, tj., kako je zabilježeno u Narodnim novinama, „nenaravnom smrću“. Naime, u subotu, 4. studenoga 1876, „u svom skromnom stanu na Strossmayerovu šetalištu 16“, otrovao se plinom te ugušio, vjerojatno nehotice otvorivši jedan „pipac“, „koji se medjutim, kako nam kažu, i težko zatvara“. Izgledno je da se namjeravao odmoriti, odspavati prije popodnevnoga termina za vježbu, no istječući ga je plin, možda već usnula, toliko omamio te „vratah nije mogao otvoriti“ kad su mu učenici „poslje 5. ure u večer“ stigli na zakazani sat gimnastike. Premda su đaci na promenadi čekali policiju, gradski kapetan Pluščec potjerao ih je kućama. Nedugo potom, „[o]ko 7. ure“, Singeru je na vrata pokucao i jedan prijatelj, no omamljeni nesretnik ni njemu nije otvarao. Iako se plin navodno osjetio i na ulici, nitko se nije na vrijeme dosjetio ući u stan i provjeriti što se događa. Tek su u nedjelju, 5. studenoga, iza „8. ure u jutro vrata otvorili“, našavši „siromašnoga čovjeka jošte doduše živa, ali sasvim onesviešćena“. U takvu je stanju Singer prenesen u Bolnicu Milosrdne braće, gdje je umro „odmah za nekoliko časovah“.113

Činjenica smrti upisana je u matičnu knjigu umrlih zagrebačke Župe sv. Marka, u kojoj je zabilježeno da je Fridericus Singer, star 60 godina [očito je riječ o procjeni], preminuo 5. studenoga u „Bolnici MB“ od „apoplexije“, tj. kapi. Nisu upisana imena pokojnikovih roditelja niti supruge, u za to namijenjenu rubriku uneseno je prebivalište („Gymnasium“). Svećenik Josip Pažur vodio je obred prigodom sprovoda, obavljena 7. studenoga na zagrebačkom „Centralnom“ groblju.114 A upravo u vezi s tim detaljem, Singer je i svojom tragičnom, nesretnom smrću stekao jedinstveno mjesto u zagrebačkoj i hrvatskoj povijesti. Naime, „Centralno“ groblje, tj. Mirogoj, posvećeno je i otvoreno u ponedjeljak, 6. studenoga 1876, te je baš on postao prvi pokojnik pokopan na tom groblju, i to o gradskom trošku.115 Posljednje mu se počivalište nalazi na rimokatoličkom odjelu Mirogoja, polje 7, razred II/I, broj 1.116 Grob je neko vrijeme održavala „gradska obćina“, zasigurno za Drugoga svjetskoga 113 U sp. „(† Fridrik Singer)“, Narodne novine, 6. XI. 1876, 5. — Skrećem pozornost da se jedan Bučarov zapis o Singerovoj nesreći u nekim detaljima razlikuje od gore opisane verzije. Prema toj inačici, neimenovani je Singerov prijatelj, došavši do njegova stana oko 19 h, začuo „stenjanje i jecanje, […] odmah naslutio nesreću, te je poslao po bravara i otvorio vrata. Odmah je pozvan i došao gradski fizik Dr. Šime Švrljuga, koji je činio pokušaje da ga spasi, no bilo je već prekasno, te je odnesen mrtav u bolnicu milosrdne braće.“ Bučar, Povijest Hrvatskog Sokola, 15. — O okolnostima Singerove smrti vidjeti i: „Domaće viesti“, Obzor, 6. XI. 1876, 4; Radović, „Prvi učitelji“, 1552; Kassowitz-Cvijić, n. dj., 312; Deželić, „Prvi hrvatski...“, 19; Bučar, Pedeset godina tjelesnog uzgoja, 4; Isti, „Stari zagrebački športski portreti“, 203. 114 Hrvatski državni arhiv, Zbirka matičnih knjiga, Župa sv. Marka, Zagreb, matična knjiga umrlih 1868–1880, str. 266, redni broj 374; vidi i: Radović, „Mirogojska zagonetka“; Isti, „Prvi učitelji“, 1552. 115 Usp. „(† Fridrik Singer)“, Narodne novine, 6. XI. 1876, 5; „Domaće viesti“, Obzor, 6. XI. 1876, 4; Bučar, „Miroslav Singer“. 116 Gradska groblja Zagreb, tražilica pokojnika (https://www.gradskagroblja.hr/trazilica-pokojnika/15, pristupljeno 9. IX. 2020).

76


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 53-86 Ivan Bačmaga: Uloga Friedricha Singera u razvoju nastave tjelesnoga odgoja...

rata,117 da bi 1987, na poticaj Milivoja Radovića, bio obnovljen i uređen zahvaljujući Savezu pedagoga fizičke kulture grada Zagreba i Odboru Muzeja fizičke kulture, koje su podržali SIZ-ovi fizičke kulture Zagreba i Hrvatske te redakcija časopisa Povijest sporta.118

Sprovod, održan, kako je spomenuto, u utorak, 7. studenoga 1876, svjedoči o ugledu koji je Singer uživao u sredini u kojoj je živio i djelovao više od 17 godina. Tih su dana na stranicama zagrebačkih dnevnih listova Narodne novine i Obzor prevladavale teme vezane uz zasjedanje Hrvatskoga sabora te „srbsko-turski“ rat i njegove odjeke širom Europe, no zamjetan su prostor dobile i vijesti o Singerovoj smrti i ukopu. Hrvatski je sokol putem dnevnoga tiska pozvao svoje članove da se u što većem broju pola sata uoči početka pogreba okupe pred Bolnicom Milosrdne braće, i to, ako je ikako moguće, odjeveni u društvena odijela.119

Na „veličanstvenu“ ispraćaju sudjelovali su, „uzprkos osjetljivoj studeni i kasnomu dobu“, mnogobrojni Zagrepčani, među njima pokojnikovi bivši i tadašnji učenici, kolege mu učitelji, potom članovi gradskoga zastupstva i poglavarstva, pripadnici DVD-a i Hrvatskoga sokola. Neki su građani sprovodu prisustvovali „iz znatiželje“, s obzirom da se, kako je naglašeno, radilo o povijesnom prvom pokopu na Mirogoju. Pogrebna je povorka krenula u „4 ure po podne“ ispred Bolnice Milosrdne braće, koja se nalazila na mjestu današnjega ugla Trga bana Jelačića i Gajeve ulice, a kad je otprilike jedan i pol sat potom stigla na groblje, već se bilo smračilo. „Na čelu povorke nošen je barjak Hrvatskog Sokola“, a „[u]z lies su sa svake strane stupali po pet Sokola i vatrogasaca sa bakljama“. Na Mirogoju su pak lijes nosila četvorica sokolskih prednjaka, a društveni vijenac Milan Lenuci. Govor je održao Ivan Vončina, predsjednik Sokola, pripadnik Narodne stranke i donedavni zagrebački gradonačelnik, koji je tom prigodom naglasio Singerovu ulogu u razvoju tjelovježbe i sokolstva u Zagrebu. Vatrogasna limena glazba odsvirala je „žalopojku“, a pjevao je zbor učiteljskih pripravnika. „Već u tamnoj noći uz svjetlo baklja vrati se obćinstvo u grad.“ Hrvatski je sokol svom istaknutom članu i učitelju podignuo kameni nadgrobni spomenik.120

VI.

Istražujući ‘javne’ i ‘privatne’ segmente životopisa osoba iz 19. stoljeća, povjesničari će uglavnom imati znatno manje poteškoća pri rekonstrukciji ovih prvih, dakle pojedinčeve profesionalne karijere i(li) javnoga djelovanja. Ipak, svaku biografiju, 117 Usp. Bučar, „Miroslav Singer“. 118 M. Peček, „Uspomena na M. Singera“, Večernji list, 3/4. VII. 1987, 43. 119 Usp. „Sokol“, Narodne novine, 7. XI. 1876, 3; „Sokol“, Obzor, 7. XI. 1876, 4; Bučar, „Stari zagrebački športski portreti“, 204; Isti, „Miroslav Singer“; Radović, „Prvi učitelji“, 1552. 120 Osim u onodobnom tisku, Singerov je pogreb dobio zamjetnu pozornost i u prilozima posvećenima ovom učitelju. Usp. „Pokojni Fridrik Singer“, Narodne novine, 8. XI. 1876, 3; „† Pokojni Miroslav Singer“, Obzor, 9. XI. 1876, 3; Bučar, Povijest Hrvatskoga Sokola, 15; Isti, „Stari zagrebački športski portreti“, 203–204; Isti, „Miroslav Singer“; Radović, „Mirogojska zagonetka“; Isti, „Prvi učitelji“, 1552, 1554.

77


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 53-84 Ivan Bačmaga: Uloga Friedricha Singera u razvoju nastave tjelesnoga odgoja...

tako i Singerovu, umnogome će ‘osvježiti’ podaci koji – ako odnosno koliko to izvori dopuštaju – omogućuju poznavanje ‘privatne’ strane određene osobe, podaci koji će manje ili više približiti čiji lik i karakter, te tako odabrana pojedinca učiniti ‘životnijim’, ‘ljudskijim’. Kad je Singer u pitanju, najvrjedniju građu relevantnu za ovu stranu njegova životopisa predstavljaju sjećanja koja su na stranicama različitih periodičkih publikacija ostavili njegovi suvremenici. Doduše, zbog metodoloških razloga, tj. stanovite fragilnosti ljudskoga sjećanja, valja naglasiti da je najstariji od takvih zapisa kojima sam se u ovom radu koristio nastao 30 godina nakon Singerove smrti.

Kako bilo, s obzirom da njegova fotografija nije sačuvana,121 ti su zapisi ujedno jedini zasad poznati izvori koji omogućuju da Singera koliko-toliko vizualiziramo. Deželić navodi da ga je upoznao u redakciji Narodnih novina za vrijeme poklada 1863, a prisjećajući se toga susreta sa znatnim vremenskim odmakom, Singera je opisao ovako: „prsat i plećat, visok a golobrad i golobrkat gospodin oko 40-tih u crnom odijelu, ali ne s cilindrom (jer se ovi još nisu smjeli bez straha nositi), nego s okruglim posavskim šeširom.“122 Znatno šturija saznanja o njegovoj vanjštini pružaju prilozi Kassowitz-Cvijić i Bučara – ona se prisjeća da je Singer bio visok i vitak,123 nasuprot čemu Bučar piše da je „po pripoviedanju“ bio „malen sitan čovjek“.124 Kako su Deželić i Kassowitz-Cvijić imali prilike vidjeti i upoznati Singera, a usto se i opisi koje donose poklapaju, dojam je da podatke iz njihovih priloga valja uzeti kao točne. S druge strane, nije mi poznato je li Bučar bio u prigodi barem sresti Singera, no tu mogućnost ne treba sasvim isključiti jer je bio rođen deset godina prije Singerove smrti. Ipak, ako ga je ikad i susreo, očito ga nije zapamtio, te ga je opisivao „po pripoviedanju“. Deželić i Kassowitz-Cvijić ukratko su ocrtali Singerov karakter, ćud, i to u vezi s njegovim učiteljevanjem. Prethodno je bilo riječi o tom da je slovio za izvrsna učitelja i gimnastičkoga stručnjaka, čiju su predanost, iskustvo i stručnost u poslu koji je obavljao Zagrepčani iznimno cijenili. Takvu sliku potkrepljuje i mišljenje Kassowitz-Cvijić, koja bilježi da je taj „vrijedni čovjek, od naravi šutljiv, u saobraćaju [tj. ophođenju] 121 U sp. Bučar, „Stari zagrebački športski portreti“, 203; Isti, „Miroslav Singer“; Radović, „Mirogojska zagonetka“, Isti, „Prvi učitelji“, 1549; Čustonja i Husain Pustaj, n. dj., 43. 122 Deželić, „Prvi hrvatski...“, 17. — Singera možemo vizualizirati i u sokolskoj odori, koju je prilično detaljno opisao Bučar: „Prvo odijelo bilo je po uzoru ljubljanskog Sokola, te je mjesto sokolske kape, koju su Česi nosili, uzet veliki pusteni šešir s dugim sokolskim perom i hrvatskom kokardom sa sokolskim monogramom. Odijelo se naručivalo kod krojača Bastaića na Jelačićevom trgu ili kod tvrtke Eisenhut i Stiasni u Ilici. Šeširi se naručivali kod firme Geresdorfer ili P. Šimecki, kasnije Bogdan Šmid u Ilici. Odijelo i havelok bili su od finog i trajnog sukna, a kod pera se gledalo osobito na to, da bude što dulje i ljepše. U prvo se vrijeme nosio širok ovratnik sa vezanom bijelom kravatom, no doskora se počeo nositi uski vojnički ovratnik bez kravate. Cijena kompletnom odijelu bila je tada 20 do 30 for., a odijelo trajalo je godine i godine. Pojas je bio isprvine njemački turnerski sa četiri ‘F’ (‘Frisch–Frei–Fröhlich–From’), koji je poslije izmijenjen sa ‘T’ (‘Turner’) koji se je tumačio kao Tjelovježba. Iza toga su dovedeni sokolski monogrami nakon dolaska Hochmana. Šešir je uzet po češkom uzoru, jer su isprvine i neki češki Sokoli nosili šešir, no u manjem obliku.“ Bučar, Povijest Hrvatskog Sokola, 11–12. 123 Kassowitz-Cvijić, n. dj., 310. 124 Bučar, „Miroslav Singer“.

78


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 53-86 Ivan Bačmaga: Uloga Friedricha Singera u razvoju nastave tjelesnoga odgoja...

ponešto plah“, kao tjelovježbeni učitelj i pedagog bio kritičan, strog i vrlo savjestan, te je, ne neobično za ono doba, „dugačkom trskom“ „običavao“ „ošinuti“ i polaznice tečaja za „ženski podmladak“.125 Ne čini se pretjeranim ustvrditi kako se temeljem ovoga opisa može izgraditi dojam da je riječ o predanom profesionalcu, ali i o prilično krutoj ličnosti, (pre)ozbiljnoj i isuviše ‘hladnoj’, distanciranoj, povučenoj i ne odveć osjećajnoj osobi, dapače, o stereotipnom ‘germanskom’ karakteru. Na sličnom je tragu Deželić kada pišući o Singerovoj tjelovježbeno-pedagoškoj djelatnosti apostrofira i ovo: „on prvi primjerom svojim obodri naše učitelje i nauči ih, da mladež moraju gimnastičkom obukom otvrdnuti, očeličiti i čim više se odučiti svakoj mehkoputnosti.“126

U svakom slučaju, Singer je kao učitelj očito uživao ugled i povjerenje zajednice, što se manifestiralo i činjenicom da su neke majke odlučile poslati kćeri na privatni tečaj gimnastike „bez bojazni za narušivanje morala“. Takvu je roditeljskom raspoloženju vjerojatno uvelike pridonijelo što je „Singer bio posve neosjetljiv spram djevojačkih čara, a pored toga tako kratkovidan“ da nije uspijevao pravodobno opaziti kako izvana, kroz prozor, đaci promatraju vježbačice prigodom njihova presvlačenja. Stoga su, zbog nedostatno brze reakcije, Singerovi pokušaji uvođenja reda trskom u ovakvim situacijama uglavnom bili neuspješni, jer su se nestašni đaci razbježali prije no što bi on iz vježbaonice istrčao van.127

Recimo i da je Singer, kolikogod se možda doimao karakterno strogim, krutim, ‘zakopčanim’, ipak imao svoju ljudsku slabost – sklonost domaćoj „kapljici“. Zasigurno mu u tom smislu nije pripomoglo što se u drugom dijelu zgrade u kojoj je stanovao nalazila „najstarija gornjogradska gostionica“ Barišec, u koju je rado navraćao. Kassowitz-Cvijić spominje mogućnost da ga je života stajao upravo njegov porok, tj. da se na dan smrti „po običaju u veče vratio kući dobro nakresan“, što je utjecalo na sposobnost rasuđivanja i rukovanja ventilom za otvaranje/zatvaranje plina.128

Sve u svemu, iz dostupne se građe stječe dojam da je „stari dobričina“129 Singer imao razmjerno nesretan privatni život. U radu je već naznačeno da su mu prihodi bili prilično skromni, te je, „siromak“, živio, „trebajuć više, nego što je zasluživao, dosta oskudno“,130 stanujući u prostoriji koja se nalazila uz njegovu gombaonicu u realki.

125 Usp. Kassowitz-Cvijić, n. dj., 310–312. 126 Deželić, „Prvi hrvatski...“, 18. 127 Kassowitz-Cvijić, n. dj., 311–312. — Autorica tvrdi da, za razliku od indiferentna Singera, njegov „nasljednik“ Franjo Hochman nije uživao niti približno povjerenje zabrinutih roditelja: „Odveć ‘moralne familije’, ostatak naše prenapete građanske tradicije, velikim su negodovanjem pratile tu našu tjelovježbu. Svaki čas bi ravnateljstvu djevojačke škole stigla po koja molba, neka se koja učenica oprosti od tjelovježbe ‘radi slabačnog zdravlja i slabokrvnosti’. Glavni je razlog pako bio taj, što se nisu pouzdali u plavokosog mladog Čeha [Hochmana], akoprem su učenice tvrdile, da je vrlo korektan. Ali tko bi im vjerovao? Na to je ravnateljstvo majkama došlo u susret u toliko, što je za tjelovježbene satove postavilo – gardedamu.“ 128 Usp. Kassowitz-Cvijić, n. dj., 311–312; Radović, „Prvi učitelji“, 1552. 129 Kassowitz-Cvijić, n. dj., 312. 130 „(† Fridrik Singer)“, Narodne novine, 6. XI. 1876, 5.

79


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 53-84 Ivan Bačmaga: Uloga Friedricha Singera u razvoju nastave tjelesnoga odgoja...

No pretpostavku o nesretnom privatnom životu ne temeljim toliko na spoznajama o Singerovu nezavidnom materijalnom, imovinskom stanju, koliko na činjenici da se nije ženio niti imao djece,131 što je vrlo sažeto i upečatljivo izrazio Deželić, ustvrdivši da je Singer bio „muž ozbiljan, ali neoženjen, bez svoga kućanstva, prepušten sam sebi“.132 Dakako, bilo bi odveć pretenciozno očekivati da je moguće dati sasvim pouzdanu ocjenu o tome što je Singer zbog toga osjećao i proživljavao. Je li bio (ne)sretan i koliko? Možda se osjećao usamljeno? Ili mu je samački život godio? Ima li s tim veze njegova sklonost alkoholu? Kako se, za razliku od prihoda, raspoloženja i emocije ne može kvantificirati, napose s gotovo 150-godišnjim odmakom, preostaje, uz stanovitu rezervu i oprez, pokušati izvući zaključke iz zapisa Singerovih suvremenika, a ti tekstovi navode na ocjenu da taj učitelj gimnastike doista nije imao sretan ‘privatni’ život. Konačno, s obzirom na društveno-političke okolnosti u kojima je djelovao, valja reći da nema pouzdanih podataka o njegovim političkim uvjerenjima. Naime, u Rijeku je stigao za vrijeme neoapsolutizma, a u Zagreb preselio na poziv „bachovca“ Premrua. Sudjelujući u osnivanju i radu zagrebačkoga DVD-a surađivao je s istaknutim unionistima, pojedincima bliskima Rauchovu banskom režimu, a u Hrvatskom sokolu s narodnjacima, tj. Rauchovim političkim oponentima. Planirao je utemeljiti Turnverein koji bi djelovao u njemačkom nacionalnom duhu, da bi potom postao jednom od središnjih figura u Hrvatskom sokolu, društvu čiji je rad bio prožet hrvatstvom i slavenstvom. Iz svega sam sklon pretpostaviti kako Singer nije bio opterećen politikom i strančarenjem, uz ogradu da se ipak ne smije odbaciti mogućnost kako je mijenjao uvjerenja te uvijek pristajao uz vladajuće strukture.

VII.

Kolikogod bio svjestan da pokušaji vrednovanja važnosti neke povijesne osobe s jedne strane znaju završiti iznošenjem odveć općenitih, frazerskih zaključaka, a s druge pak strane relativiziranjem smislenosti samih takvih pokušaja, cijenim kako bi na koncu ipak valjalo razmotriti Singerovo mjesto u hrvatskoj nacionalnoj povijesti. Okarakterizirati ovoga učitelja tjelovježbe velikanom naše ‘opće’ povijesti bit će, vjerujem, ponešto pretjerano, štoviše, otvoreno je pitanje koliko je uopće (pre) poznat izvan ‘svoga’ područja djelovanja. No istovremeno je dojam da upravo unutar predmetnoga područja zauzima više nego istaknuto mjesto u nacionalnoj povijesti, te ga je u takvim, suženim okvirima sasvim opravdano označiti ‘velikanom’. U širem smislu, može se razmotriti svrstavanje Singera u kategoriju historiografskih „marginalaca treće vrste“.133 A istodobno je – prvenstvo s obzirom na procjenu 131 R adović, „Mirogojska zagonetka“; Isti „Prvi učitelji“, 1549. 132 Deželić, „Prvi hrvatski...“, 18–19. 133 O teorijskom određivanju „marginalaca treće vrste“ te o istraživačkom pristupu pri rasvjetljavanju njihovih životopisa vidjeti: Filip Hameršak, „Jerko Iljadica, Hrvatski biografski leksikon i hrvatska margina u XX.

80


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 53-86 Ivan Bačmaga: Uloga Friedricha Singera u razvoju nastave tjelesnoga odgoja...

‘važnosti’ područja njegova djelovanja – moguće i elegantno obraniti tezu da je riječ o pojedincu koji pripada u neku ‘višu’ historiografsku kategoriju. Sve u svemu, ovisno o autoru odnosno njegovu pristupu, kriterijima i afinitetima, pokušaji ‘rješavanja’ pitanja poput ovoga lako mogu rezultirati vrlo različitim ishodima.

U svakom slučaju, Singeru se, u najmanju ruku, ne može osporiti jedna od ključnih, dapače, pionirskih uloga u razvoju moderne nastave tjelesnoga odgoja, u razvoju hrvatskoga sokolskoga pokreta, a, barem posredno, ni uloga u razvoju modernoga hrvatskoga sporta.

stoljeću“, Biobibliographica, sv. 1, 2003, 45–68; Isti, „Josip Jedlowski – životopis“, Časopis za suvremenu povijest, br. 1, 2005, 101–128.

81


82

1870/71.

102

70

575 (I. polugodište)

549 (II. polugodište)

12,8

17,7 22

42 31,4

41,2

Na početku šk. god. upisano je 577 učenika.

Na početku šk. god. upisano je 570 učenika.

Na početku šk. god. upisano je 535 učenika.

79,5 44,2

1869/70. 552

61

88

138

1868/69. 509

70

Na početku šk. god. upisano je 574 učenika.

25

Na početku šk. god. upisano je 535 učenika.

1866/67. 482

1867/68. 495

17,3

Na početku šk. god. upisano je 525 učenika.

Na početku šk. god. upisano je 397 učenika.

Na početku šk. god. u gimnaziju je upisan 351 učenik.

1865/66. 472

25

61,1 Na početku šk. god. upisano je 411 učenika.

9

22

Na početku šk. god. upisano je 474 učenika.

10,1

11,0

1864/65. 419

36

20,1

1863/64. 378

36

1861/62. 327

62

Polaznika nastave gimnastike Oslobođeno plaćanja od svih Opaska Ukupno učenika u „gombarine“ školi (%) Ukupno % 104 33,3 Singer je počeo podučavati 15. ožujka 1859.

1862/63. 357

1860/61. 325

1859/60. 309

1858/59. 312

Školska Ukupno u školi (stanje godina na kraju šk. god. ili polugodišta)

UČENIKA

10

9

3

Nastavnih Odjela (grupa) sati tjedno koje podučava

UČITELJ (Singer)

Prilog. Neobavezna nastava tjelesnoga odgoja („gimnastike“) u zagrebačkoj klasičnoj gimnaziji za Singerova učiteljevanja.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 53-84 Ivan Bačmaga: Uloga Friedricha Singera u razvoju nastave tjelesnoga odgoja...


75

58

109

84

55

60

538 (I. pol.)

504 (II. pol.)

436 (I. pol.)

416 (II. pol.)

491 (početak šk. god.)

450 (II. pol.)

13,9

13,3

11,2

20,2

25

11,5

42

68

85

22

56

81,0

78,0

37,9 12

Na početku šk. god. upisano je 573 učenika. Na početku šk. god. upisano je 592 učenika. Singer je preminuo 5. studenoga 1876. 8

U izračunu za I. polugodište uzet je podatak o broju upisanih učenika na početku šk. god., jer se u izvješću na navodi njihov broj 9 na kraju I. polugodišta. Na početku šk. god. upisan je 571 učenik.

Na početku šk. god. upisan je 451 učenik.

Na početku šk. god. upisan je 551 učenik. 4

NAPOMENA: Neka polja u tablici ostala su nepopunjena jer tražene podatke nije bilo moguće pronaći odnosno izračunati. Obojena polja označavaju najviše i najniže vrijednosti vezane uz polaznost nastave tjelesnoga odgoja.

Izvori: N SK, Programm des k. k. Gymnasiums 1859, 44, 52; Programm des k. k. Gymnasiums 1860, 16, 24; Program kraljevske gymnazije 1861, 29, 35; Program kraljevske gimnazije 1862, 23, 29; Program kraljevske gimnazije 1863, 19, 27; Program kraljevske gimnazije 1864, 15, 22; Program kraljevske gimnazije 1865, 19, 26; Program kraljevske gimnazije 1866, 17, 23; Program kraljevske gimnazije 1867, 23, 28; Program kraljevske gimnazije 1868, 17, 23; Program kralj. velike gimnazije 1868/9, 37, 44; Program kraljevske velike gimnazije 1869–70, 37, 44; Program kraljevske velike gimnazije 1870–71, 30, 40–41; Izvěstje o kraljevskoj višoj gimnaziji 1871/2, 28, 41; Izvěstje o kraljevskoj višoj gimnaziji 1872/3, 35, 47; Izvjestje o kraljevskoj velikoj gimnaziji 1873/4, 27, 39; Izvješće o kr. velikoj gimnaziji 1874/5, 29, 45; Izvješće o kr. velikoj gimnaziji 1875/6, 94, 113; Izvješće o kr. velikoj gimnaziji 1876/7, 24, 43.

1876/77. 546

1875/76. 522

1874/75. 529

1873/74.

1872/73.

1871/72.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 53-86 Ivan Bačmaga: Uloga Friedricha Singera u razvoju nastave tjelesnoga odgoja...

83


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 53-84 Ivan Bačmaga: Uloga Friedricha Singera u razvoju nastave tjelesnoga odgoja...

Uloga Friedricha Singera u razvoju nastave tjelesnoga odgoja, tjelovježbe i sokolstva u Zagrebu Sažetak

Friedrich Singer, Nijemac katoličke vjere, rođen je u Beču 1821. godine. Malo je podataka o njegovu životu prije dolaska u bansku Hrvatsku, te se ne zna ništa o Singerovu formalnom obrazovanju i osposobljavanju za učitelja gimnastike i mačevanja. Prije dolaska u Rijeku putovao je Bliskim istokom, neko vrijeme zadržao se u Istanbulu, poznavao je orijentalne jezike, a zanimao se i za mineralogiju. Stigavši u Rijeku 1855, postaje prvi učitelj tjelesnoga odgoja na hrvatskom ozemlju. U gradu na Rječini neobaveznu nastavu „gimnastike“ održavao je 1855–57. u Nižoj realki, da bi 1857–58. tjelovježbu i mačevanje podučavao na Mornaričkoj akademiji. Na poziv Josipa Premrua, ravnatelja zagrebačke klasične gimnazije, iz Rijeke je 1859. preselio u Zagreb, te je iste godine neobaveznu nastavu tjelesnoga počeo održavati u obje srednje škole u gradu, klasičnoj gimnaziji i realki, a 1875. postao je i učiteljem obavezne nastave istoga predmeta u muškoj učiteljskoj školi. Godine 1860. u prizemlju realke uredio je prvu dvoranu za vježbanje u Zagrebu te u njoj otvorio gimnastičku školu službeno nazvanu Zavod za vežbanje tela, poznatiju pod popularnim imenom Singerova gombaonica. Osim neobavezne nastave srednjoškolcima, održavao je i privatni gimnastički tečaj za dječake, za odrasle muškarce i za „ženski podmladak“. Početkom 1873. tjelovježbi je podučavao nešto više od 300 Zagrepčana, od toga gotovo 200 učenika realke i klasične gimnazije. Vježbanje je propagirao u prilozima koji su mu objavljeni u dnevnim listovima Agramer Zeitung, Narod i Agramer Wochenblatt; surađivao je s Andrijom Hajdinjakom na pripremi njegova djela Njemačko-hrvatsko nazivlje za tjelovježbu i Nazivlje za mačevanje (Zagreb 1875). Singer je držao i obuku iz mačevanja, te ga se smatra prvim civilnim učiteljem i začetnikom sportskoga mačevanja u Zagrebu. Sudjelovao je u osnivanju zagrebačkoga Dobrovoljnoga vatrogasnoga društva (DVD) 1870, u koje se upisao kao član utemeljitelj, a bio je i odbornik u privremenoj upravi te prvi učitelj tjelovježbe u DVD-u, koje ga je 1876. imenovalo svojim počasnim članom. Još je zapaženija Singerova uloga u Hrvatskom sokolu, kojem je 1874. bio jedan od pokretača, odbornik u privremenoj pa u prvoj redovitoj upravi, sastavljač nacrta društvenih pravila, a do kraja života i prvi vođa odnosno učitelj gimnastike. Sve svoje učenike podučavao je na njemačkom jeziku, premda se navodno potkraj život trudio naučiti hrvatski. Od početka 1860-ih služio se i hrvatskom inačicom svoga imena – Miroslav. Prihodi su mu bili razmjerno niski, te je živio skromno, stanujući u prostoriji uz svoju gombaonicu u realki. Nije se ženio niti imao djece. Preminuo je u svom stanu 5. studenoga 1876. od trovanja plinom, a dva dana potom sahranjen je na Mirogoju, i to kao prvi pokojnik pokopan na tom groblju. Za svoga života jedini školovani učitelj tjelovježbe u Zagrebu, djelovanjem u srednjim školama, DVD-u i Hrvatskom sokolu stekao je reputaciju vrsna učitelja i iznimno cijenjena gimnastičkoga stručnjaka. Pripada mu jedna od ključnih uloga u razvoju nastave tjelesnoga odgoja, kao i u razvoju sokolskoga pokreta u Zagrebu i Hrvatskoj.

84


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 53-86 Ivan Bačmaga: Uloga Friedricha Singera u razvoju nastave tjelesnoga odgoja...

Die Rolle von Friedrich Singer in der Entwicklung des Sportunterrichtes, des Turnens und der Sokol-Bewegung in Zagreb Zusammenfassung

Friedrich Singer, ein Deutscher katholischen Glaubens, wurde 1821 in Wien geboren. Über sein Leben bevor er in das Bansche Kroatien kam gibt es wenig Angaben, so weiß man nicht über Singers formellen Ausbildung und Befähigung zum Gymnastik- und Fechtlehrer. Bevor er nach Rijeka kam, reiste er durch den Nahen Osten, hielt sich eine Zeitlang in Istanbul auf, er kannte die orientalische Sprachen und interessierte sich auch für die Mineralogie. Als er 1855 nach Rijeka kam, wurde er zum ersten Sportlehrer in kroatischen Ländern. In der Stadt an der Rječina hielt er einen nicht obligaten Unterricht der „Gymnastik“ von 1855 bis 1857 in der Unteren Realschule, um von 1857 bis 1858 in der Marineakademie Turnen und Fechten zu unterrichten. Auf Einladung von Josip Premru, Direktors des Zagreber klassischen Gymnasiums, siedelte er 1859 aus Rijeka nach Zagreb, in demselben Jahr begann er mit dem nicht obligatorischen Sportunterricht in beiden Mittelschulen in der Stadt, dem klassischen und realen Gymnasium, 1875 wurde er zum Lehrer des obligaten Unterrichtes in demselben Fach in der Herrenlehrerschule. 1860 richtete er im Erdgeschoss der Realschule den ersten Raum zum Turnen in Zagreb ein und eröffnete darin eine Gymnastikschule, offiziell Anstalt für Körperübung genannt, bekannter unter dem volkstümlichen Namen „Singerova gombaonica“. Außr dem freiwilligen Unterricht für die Mittelschüler hielt er auch private Gymnastikkurse für Jungs, für erwachsene Männer und für „weibliche Sprösslinge“. Anfang 1873 unterrichtete er über 300 Zagreber, davon 200 Schüler des Realen- und Klassischen Gymnasiums. Das Turnen förderte er auch in Beiträgen, die in den Tageszeitungen Agramer Zeitung, Narod und Agramer Wochenblatt veröffentlicht wurden, arbeitet mit Andrija Hajdinjak an der Vorbereitung seines Werkes Deutsch-kroatische Benennungen für Turnen /Njemačko-hrvatsko nazivlje za tjelovježbu und Benennungen für Fechten/Nazivlje za mačevanje (Zagreb 1875). Singer hielt Unterricht aus Fechten, so wird er für den ersten zivilen Lehrer und Urheber des Sportfechtens in Zagreb gehalten. Er nahm teil an der Gründung der zagreber Freiwilligen Feuerwehrgesellschaft 1870, welcher er sich als Gründermitglied anschloss und er war auch Ausschussmitglied in der zeitweiligen Verwaltung und der erste Turnlehrer in der Freiwillen Feuerwehrgesellschaft, die ihn 1876 zum Ehrenmitglied ernannte. Noch bedeutender ist Singers Rolle im Kroatischen Falke (Hrvatski sokol), in dem er 1874 einer der Anreger, Ausschussmitglied in der zeitweiligen und ordentlichen Verwaltung, Zusammensetzer des Entwurfes der Gesellschaftsregeln und bis zu seinem Lebensende auch erster Leiter bzw. Lehrer der Gymnastik war. Alle seine Schüler unterrichtete er in deutscher Sprache, obwohl er sich angeblich zu Ende seines Lebens bemühte, Kroatisch zu lernen. Ab Anfang der 1860ger Jahre benutzte er auch die kroatische Form seines Namens – Miroslav. Seine Einkünfte waren verhältnismäßig klein, so lebte er bescheiden, wohnte in einem Raum neben seinem Raum für Turnen in der Realschule. Er heiratete nicht und hatte keine Kinder. Er verstarb in seiner Wohnung am 5. November 1876 an Gasvergiftung, zwei Tage später wurde er auf dem Friedhof Mirogoj beigesetzt, und zwar als erster Verstorbene, der auf diesem Friedhof beigesetzt wurde. Zu seinen Lebzeiten der erste gebildete Turnlehrer in Zagreb, erwarb er durch sein Wirken in den Mittelschulen, in der Freiwilligen Feuerwehrgesellschaft und im

85


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 53-84 Ivan Ba훾maga: Uloga Friedricha Singera u razvoju nastave tjelesnoga odgoja... Kroatischen Falken (Hrvatski sokol) den Ruf eines vorz체glichen Lehrers und ausnehmend gesch채tzten Gymnastikfachmanns. Er hatte eine der Schl체sselrollen in der Entwicklung des Unterrichtes der Sporterziehung sowie der Entwicklung der Falken-Sokolbewegung in Zagreb und Kroatien.

86


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 87-102 Miljenko Brekalo, Ivan Stipić: Doprinos obitelji Schwendemann u izgradnji urbanog...

Prof. ddr. sc. Miljenko Brekalo Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Područni centar Osijek miljenko.brekalo@pilar.hr

UDK: 323.15(497.5=112.2)(091) Izvorni znanstveni rad Prihvaćeno: 16.10.2020.

Ivan Stipić, doktorand Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu stipic1971@gmail.com

Doprinos obitelji Schwendemann u izgradnji urbanog identiteta Slavonskoga Broda Brodska obitelj Schwendemann odigrala je važnu ulogu u urbanom razvoju Broda na Savi / Slavonskoga Broda. U radu su, na osnovi dostupne literature i arhivskog gradiva, prikazani život, djelovanje i utjecaj na očuvanje brodskog urbanog identiteta njezina dva najistaknutija člana, Karla (Dragutina) Schwendemanna (1882.-1969.) i Stribora Schwendemanna (1942.). Prikazana je karijera Dragutina Schwendemanna, zlatara, gravera i draguljara, slikara amatera, a potom i njegov aktivni društveni, kulturni, športski i dobrotvorni rad. Autori su u drugom dijelu rada prikazali karijeru Stribora Schwendemanna, politologa i diplomate, te njegovo donatorsko djelovanje kao i veliki publicistički autorski opus tematski određen građanskom i urbanom prošlošću Slavonskog Broda. Ključne riječi: Karlo (Dragutin) Schwendemann, Stribor Schwendemann, Slavonski Brod, urbani identitet, politika, kultura 87


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 87-102 Miljenko Brekalo, Ivan Stipić: Doprinos obitelji Schwendemann u izgradnji urbanog...

Vrijeme utemeljenja – uvodne napomene

Duga povijest naselja na lijevoj obali Save podno Dilja na području današnjeg Slavonskog Broda i relativno dug povijesni kontinuitet nastanjenja njegova područja ne baštini i dužu urbanu povijest mjesta. Poradi loših životnih uvjeta i vojne važnosti koja mu je kasnije pripisivana Brod na Savi nije imao mogućnost ranog razvoja trgovine i obrtništva. No, regulacija Save, dolazak željeznice u grad, izgradnja mosta, slabljenje njegove strateške vojne uloge, proglašenje grada slobodnim (1871.) i dozvola naseljavanja strancima kao početni čin „vremena utemeljenja“1 njegova urbaniteta u drugoj polovici 19. stoljeća gradu otvara nove perspektive. Porast stanovništva, nagli razvoj trgovine i obrtništva i porast broja doseljenika generirao je veliki građevinski zamah, razvoj školstva, stvaranje obrtničkih cehova, građanskih udruga i ustaljenih oblika građanskog ponašanja. Vrijeme utemeljenja i brodskog urbaniteta u građanskom smislu njegova značenja, kojemu su posebno pridonijeli doseljenici svojim donesenim znanjima i vještinama u Brodu na Savi / Slavonskom Brodu (dalje: Brod / Slavonski Brod), traje osamdesetak godina i završava 1945. utemeljenjem nove države FNRJ. Progoni i likvidacije neistomišljenika, smanjenje prostora slobode, konfiskacija, nacionalizacija, a napose kolektivizacija i tzv. planska privreda zaustavljaju procese urbanog razvoja grada kontrolom, više-manje, svakog oblika političkog i društvenog života sve do raspada bivše SFRJ. Novo doba u razvoju grada nastupa osamostaljenjem Republike Hrvatske. Promjene u ekonomskoj, političkoj i društvenoj organizaciji života njezinog stanovništva generirale su, zadnjih tridesetak godina, nove oblike urbanog razvoja grada. Značajnija promjena dogodila se i u izučavanju, pisanju i prezentiranju vlastite prošlosti i njezine valorizacije s obzirom na njezine dosege, vrijednosti i važnost za identitetsku odrednicu mjesta u nacionalnom i globalnom okružju. Identitetsku prošlost grada i njegovu prepoznatljivost u širem kontekstu određuju i važnije obitelji i/ili pojedinci, pregaoci iz njegove dalje ili bliže povijesti. Među njima je i obitelj Schwendemann sa svoja dva najznačajnija člana, Dragutinom (Karlom) Schwendemannom (dalje: Dragutin) i Striborom Schvendemannom (Uzelcem) (dalje: Stribor Schwendemann). Dragutin je odigrao značajnu ulogu u urbanom razvoju grada u prvoj polovici 20. stoljeća, a njegov unuk Stribor preuzeo je to značenje u razvoju grada zadnja tri desetljeća.

O Dragutinu i Striboru Schwendemannu, s obzirom na njihov značaj za lokalnu, ali i širu zajednicu, malo se zna. Prilog o životu i radu Dragutina Schwendemanna nalazimo u prigodnom tekstu kataloga izložbe „Zavičajnici: malo spominjani,

1 P ohrvaćeni njemački termin za predmetno razdoblje u povijesti Slavonskoga Broda koji u svojim radovima koristi Stribor Schwendemann.

88


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 87-102 Miljenko Brekalo, Ivan Stipić: Doprinos obitelji Schwendemann u izgradnji urbanog...

prešućivani i zaboravljeni“,2 a manje priloge nalazimo i u monografskim izdanjima o brodskoj likovnosti,3 lokalnoj povijesti4 i urbanizmu5 te u brodskom tisku.6 O Striboru Schwendemannu podatke nalazimo u publikacijama kojima je sam autor, tiskanim ogledima o njegovom publicističkom radu7 i u „Leksikonu brodskih pisaca“.8

Ovaj rad iznosi neke nove, iako male i po značenju skromne podatke, koji bi trebali poslužiti boljem razumijevanju slavonskobrodskog urbanog identiteta kroz prizmu jedne građanske obitelji. To je prilog nastao na osnovi dostupne literature i tiska s posebnim naglaskom na bogate fondove arhivskog gradiva pohranjenog u Državnom arhivu u Slavonskom Brodu, Muzeju Brodskog Posavlja i u privatnom vlasništvu Stribora Schwendemanna i prikazuje kratku povijesnu genezu obitelji Schwendemann i rekonstruira društveni i identitetski profil Dragutina i Stribora Schwendemanna.

Obitelj Schwendemann – geneza

Najstariji podatak o podrijetlu obitelji Schwendemann vezan je uz njemačku pokrajinu Pfalz, u mjesto Westhofen, u kojemu se 1754. rodio Conrad Hütter, čukundjed Dragutina Schwendemanna. Siromašna obitelj seli Dunavom iz Ulma u Bačku gdje se pridružuje brojnoj „švapskoj“ koloniji. Conradova kći Barbara Hütter i njezin suprug Friedrich Riemann9 dobivaju petero djece među kojima i sina Andreasa Reimanna (Torschau /Savino Selo/, 1817.) Dragutinovog djeda. Andreasova kći Veronika (Bač, 1852.) majka je Dragutina kojega je rodila u braku s Lorenzom Schwendemannom u Hanfhausenu (Odžaci). Schwendemanni 1890. sele u Brod.10 Godine 1910. Dragutin Schwendemann ženi Josefinu Teufel rođenu u Brodu na Savi 2 U zelac Schwendemann, Stribor, Ljubičić-Mitrović, Danijela. Zavičajnici: malo spominjani, prešućivani i zaboravljeni: Dragutin Schwendeman, katalog izložbe. Slavonski Brod: Muzej Brodskog Posavlja, 2005. 3 Schneider, Darko. Slikarstvo i kiparstvo 19. i 20. stoljeća u Brodu. Slavonski brod: Muzej Brodskog Posavlja, 2009.; Dimitrović, Desiderij. Pregled likovnog amaterizma Broda, I. i II. dio. Slavonski Brod: Književno likovno društvo „Berislavić“, 1996., 2012. 4 Ščrbašić, Josip. Mjestopisi brodskog Posavlja. Slavonski Brod : Brodska riječ, 2008. 5 Uzelac Schwendemann, Stribor. Glavni gradski trg u Slavonskom Brodu. Zagreb : Impress ; Slavonski Brod : Publicum : Gradsko poglavarstvo, 2005. 6 Uzelac Schwendemann, Stribor. „Dragutin Schwendemann umjetnik u zlatarskom obrtu i obrtnik u slikarskoj umjetnosti: Hommage uz 125. godišnjicu rođenja“, Brodski Trag, 4-5, 2(2007): 1., 9-12. 7 Ivan Jelić, Tea Rimay Benčić, Željka Čorak, Miroslav S. Mađer, Milo Nardelli, Vladimir Rem, Veljko Lukić i dr. 8 Stipić, Ivan; Grubanović, Mirna; Mataić Agičić, Darija. Leksikon brodskih pisaca. Slavonski Brod: Gradska knjižnica Slavonski Brod; Zagreb: Društvo hrvatskih književnika, 2016., str. 305-306. 9 Za Friedricha Riemanna iz Primasensa udao ju je otac Conrad još u Njemačkoj 1780. Barbara je Friedrichu rodila petero djece: Sussanne (1804.), Friedricha (1806.), Katrine (1808.) i blizance Andreasa i Franza (1817.) 10 Uzelac Schwendemann, Stribor, Ljubičić-Mitrović, Danijela. Zavičajnici: malo spominjani, prešućivani i zaboravljeni: Dragutin Schwendeman, 5.-6. ; Uzelac Schwendemann, Stribor. Tragovi posred puta (2) ili doumci gorčine. Slavonski Brod : vlast. nakl., 2019., str. 150. -152. ; Uzelac Schwendemann, Stribor. Dragutin Schwendemann umjetnik u zlatarskom obrtu i obrtnik u slikarskoj umjetnosti: Hommage uz 125. godišnjicu rođenja, 9-12.

89


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 87-102 Miljenko Brekalo, Ivan Stipić: Doprinos obitelji Schwendemann u izgradnji urbanog...

1889. u bogatoj brodskoj mesarskoj obitelji Teufel. Imali su troje djece: blizance Ellu i Karla (1911.) i Teodoru Bebu (1919.).11 Teodora Beba Schwendemann u braku s Milanom Uzelcem (1911.) ima dvoje djece: Veru (1945.) i Stribora (1942.). Stribor Uzelac naknadno mijenja prezime u Schwendemann i tako postaje zadnji odvjetak obitelji Schwendemann u Slavonskom Brodu.

Dragutin (Karlo) Schwendemann

Dragutin se rodio u Ođacima 1882. godine. U Brodu je završio Višu pučku školu. Njegov rano prepoznati crtački talent ostaje privremeno bez mogućnosti daljnjeg usavršavanja. Na inzistiranje roditelja izučio je zlatarski zanat u Brodu. Uz rad u radionici aktivno prati renoviranje brodske crkve sv. Trojstva gdje uz dopuštenje prisutnih slikara uči precrtavanje predložaka slika tehnikom uvećavanja mrežom četverokuta. Koristeći naučeno, na brodskim nedjeljnim sajmovima vrlo umješno uvećava krejonom male i loše fotografije tzv. Schell fotografa. Narudžbe za crtanje dobiva i izvan sajma što mu donosi i prvu ozbiljniju zaradu od koje kupuje štafelaj i boje. 1899. kao izučeni zlatar iskoristio je odlazak na očevu sahranu u Budimpeštu kako bi tamo ostao i kod zlatara M. Saltzera naučio najkompleksnije poslove u obradi zlata. Njegov talent za crtanje minijaturnih predložaka za izradu nakita prepoznao je Grünwald, vlasnik poznate Budimpeštanske radionice. Prelaskom u njegovu radionicu, po želji vlasnika i narudžbi “Mađarske državne lutrije”, izrađuje secesijski dijamantni collier u platini koji se može rastaviti na dijelove koji daju par naušnica, broš i narukvicu. Vojni rok služi u Subotici (1902. - 1904.) gdje koristi slobodna popodneva za pohađanje “Vojno umjetničko tehničke škole” nakon čega odlazi u Beč i zapošljava se u velikoj zlatarskoj radionici Ignaca Gerstmanna. Na izložbi bečkih zlatara „Werkstälen Austelungu“ 1905. godine nagrađen je zlatnom medaljom za izložen prsten iz četiri dijela.12 Nagrađeni i afirmirani „Crovota“ izaziva zavist kolega koji mu na razne načine pokušavaju zagorčati život. Pod pritiskom prelazi u radionicu “Pekarek & Weiss” gdje je pak izrada minijaturnih predložaka rezervirana samo za afirmirane akademske slikare. Nezadovoljan, odlazi u ožujku 1905. u München, tadašnju slikarsku europsku Meku, i zapošljava se u maloj zlatarskoj tvornici u ulici Leopold Strasse. Novostečeno poznanstvo s Albertom Knabom, afirmiranim münchenskim slikarom i njegovim krugom, rezultiralo je odlukom Dragutina Schwendemanna o napuštanju zlatarskog obrta i potpunoj posveti slikarstvu. Pouka u slikarstvu kod Knaba pretvorila se u tragični nesporazum. Knab, kao pripadnik internacionale duha i pokreta kreativnog odbacivanja preidealističkih i preestetiziranih konvencija stare generacije nije našao razumijevanja za akademski realizam Schwendemanna, slikara intimno vjernog 11 U zelac Schwendemann, Stribor. Tragovi posred puta (2) ili doumci gorčine, str. 177-178. 12 Prsten je danas u vlasništvu Muzeja Brodskog Posavlja i bio je dio postava njegove izložbe: Zavičajnici: malo spominjani, prešućivani i zaboravljeni: Dragutin Schwendemann

90


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 87-102 Miljenko Brekalo, Ivan Stipić: Doprinos obitelji Schwendemann u izgradnji urbanog...

idealima točnog reproduciranja oblika. Tromjesečni boravak u ateljeu, neugoda, niti jedna prodana slika i potrošena ušteđevina primorali su ga na povrat zlatarskom obrtu.13

Kratki povratak 1905. u zlatarsku radnju Ignaca Gerstmanna u Beč prekinut je poradi odlaska u Brod kako bi pomogao bratu Franzu, uraru i zlataru, u njegovoj radnji. Zavičajnost Broda dobio je 1910. godine.14 Iste godine oženio je Josefinu Teufel, kći imućnog brodskog mesara, pekara i gostioničara Johana Teufela. Njihove zaruke popratio je čestitkom i lokalni tisak.15 U prvom svjetskom ratu ratuje gotovo pet godina. Iz rata se vraća u Brod kao gubitnik i mijenja (pohrvaćuje) ime Karlo u Dragutin. U Brodu kupuje kuću na glavnom gradskom trgu16 i nastavlja rad u obrtničkoj radnji.17 Bez prave konkurencije u gradu zlatarski i draguljarski obrt dovodi do savršenstva i kao obrtnik „borac za ljepotu“ on je „rodonačelnik brodskog ‚Gesamtkunsta‘ – obrtničke tradicije u estetskoj funkciji.“18

Kao reprezentativni pripadnik brodske građanštine, uz mukotrpan obrtnički rad i slikanje koje nikada nije napustio, značajno je angažiran u športskom, društvenom, kulturnom životu grada. Nekada aktivni športaš Dragutin Schwendemann „je još 1905. za vrijeme odmora u Brodu aktivno učestvovao u nastojanjima osnivanja organizacije ‚Hrvatski sokol‘, a po povratku u Brod od 1906. jedan je od njegovih najagilnijih članova (…) stigao je biti i utemeljitelj i član uprave Brodskog športskog kluba ‚Marsonija‘ (1923.)“19 Godine 1934., odmah po osnutku Aero-kluba Kraljevine Jugoslavije „Naša krila“ u Brodu na Savi, postaje njegov redovni i pomažući član.20 Utemeljitelj je i višegodišnji predsjednik Brodskog šahovskog kluba,21 član Hrvatskog šahovskog saveza i Glavnog upravnog odbora Jugoslavenskog šahovskog saveza.22 13 U zelac Schwendemann, Stribor. Dragutin Schwendemann umjetnik u zlatarskom obrtu i obrtnik u slikarskoj umjetnosti, 10. 14 MBP KPZ-1211 „Knjiga zapisnika sjednica Gradskog zastupstva“ u Brodu, 1910. – 1915., str. 82. (19. travanj 1910.) 15 „Zaruke“, Posavska Hrvatska (Brod na Savi), 23.7.1910., 2 16 HR-Državni arhiv u Slavonskom Brodu (dalje DASB)-379, kut. 3. Kupo-prodajni ugovor između Pere Perina i Dragutina i Jozefine Schwendemann od 22. svibnja 1918. 17 Uzelac Schwendemann, Stribor. „Moj deda Dragutin“. Brodski trag, 2, 1(2006): 2. 18 Uzelac Schwendemann, Stribor. Dragutin Schwendemann umjetnik u zlatarskom obrtu i obrtnik u slikarskoj umjetnosti, 10. 19 Uzelac Schwendemann, Stribor. Dragutin Schwendemann umjetnik u zlatarskom obrtu i obrtnik u slikarskoj umjetnosti, 10. 20 HR-DASB-379, kut. 3. Članska karta Aero-kluba Kraljevine Jugoslavije „Naša krila“, br. 146, god. 1935. 21 HR-DASB-379, kut. 3. Pravila udruženja „Brodski Šahovski Klub“ od 1. ožujka 1929. potpisana po predsjedniku Dragutinu Schwendemannu.; U istom fondu sačuvano je i više poziva na Odborske sjednice šahovskog kluba gdje se Schwendemann potpisuje kao pročelnik kao i nedatirani rukopisni popis članova šahovskog kluba s imenima 26 članova. ; „Nova uprava Brodskog šahovskog kluba“, Brodska Tribuna (Brod na Savi), 22.11.1930., 7 ; „Brodski šahovski klub u Sl. Brodu“, Posavska Hrvatska (Slavonski Brod), 4.3.1939, 2 22 HR-DASB-379, kut. 3. Poziv na saveznu sjednicu proslijeđen od strane Hrvatskog šahovskog saveza od 12. prosinca 1939.; „Šahovska smotra“, Jutarnji list (Zagreb), 11.8.1939., 11

91


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 87-102 Miljenko Brekalo, Ivan Stipić: Doprinos obitelji Schwendemann u izgradnji urbanog...

Član je Hrvatskog planinarskog društva – Podružnica „Dilj-Gora“ Slavonski Brod od 1936. godine23 i predsjednik njegovog nadzornog odbora od 1939. godine,24 član i predsjednik Foto kluba u Brodu na Savi25 i član Sindikalno fiskulturnog društva „Crvena Zvijezda“ Slav. Brod i Fiskulturnog saveza Hrvatske.26 Počasni je član HPD-a “Davor” i brodskog Dobrovoljnog vatrogasnog društva.27

Član je Hrvatskog filatelističkog društva u Brodu i njegov osam puta birani potpredsjednik.28 Respektabilni je član i Numizmatičkog društva u Brodu i Zagrebu.29 Inicijator je osnivanja Gradskog muzeja, njegov donator i član Muzejskog društva Slav. Brod.30 Jedan je od utemeljitelja brodskog “Rotary cluba” 1935. godine,31 utemeljitelj i najveći pojedinačni donator Hrvatskog kulturnog društva „Berislavić“ 1942.32 Osnivač je, redovni član i darovatelj33 „Hrvatskog radiše“. Član je Društva kućevlasnika i zemljoposjednika34 i član podružnice Društva Crvenog križa Hrvatske.35 Zabilježen je 1941. i kao podpredsjednik udruženja Lige protiv tuberkuloze u Brod u na Savi.36

Zamjenik je ravnateljstva Okružnog ureda za osiguranje radnika u Brodu na Savi.37 Višegodišnji predsjednik Mjesne organizacije Saveza hrvatskih obrtnika u

23 H R-DASB-379, kut. 3. Članska iskaznica Hrvatskog planinarskog društva u Zagrebu br. 155 iz 1936. god. ; HR-DASB-379, kut. 3. Članska iskaznica Hrvatskog planinarskog društva u Zagrebu br. 226 iz 1941. god. 24 „Novi odbor planinarskog društva“, Posavska Hrvatska (Slavonski Brod), 15.4.1939., 4 25 HR-DASB-379, kut. 3. Članska iskaznica Foto kluba u Brodu na Savi, br. 47. 26 HR-DASB-379, kut. 3. Članska iskaznica Sindikalno fiskulturnog društva „Crvena Zvijezda“ Slav. Brod od 26. lipnja 1947. i Članska iskaznica Fiskulturnog saveza Hrvatske, Fiskulturnog društva Crvena Zvijezda Slavonski Brod, br. 435 od 1.3.1947. 27 Uzelac Schwendemann, Stribor. Dragutin Schwendemann umjetnik u zlatarskom obrtu i obrtnik u slikarskoj umjetnosti, 10. 28 HR-DASB-379, kut. 3. Iskaznica Filatelističkog saveza Hrvatske br. 200 od 15.10.1943. ; HR-DASB-379, kut. 3. Iskaznica Hrvatskog filatelističkog društva Brod na Savi br. 25 od 1.1.1948. 29 HR-DASB-379, kut. 3. Članska iskaznica Numizmatičkog društva Zagreb s ovjerom za članarinu za 1961. god., od 1. siječnja 1963. ; Uzelac Schwendemann, Stribor. Dragutin Schwendemann umjetnik u zlatarskom obrtu i obrtnik u slikarskoj umjetnosti, 10. 30 HR-DASB-379, kut. 3. Članska iskaznica Muzejskog društva Slav. Brod, br. 28 31 Uzelac Schwendemann, Stribor. Dragutin Schwendemann umjetnik u zlatarskom obrtu i obrtnik u slikarskoj umjetnosti, 11. 32 „Družtvene viesti.“ Prilozi za upoznavanje Broda i okolice, 1, 1(1943): 91 33 HR-DASB-379, kut. 3. Članska iskaznica „Hrvatskog radiše“ broj 121 ; „Darovali su za zakladu pok. Petra M. Kvarternika“, Posavska Hrvatska (Brod na Savi), 29.11.1941., 3 34 HR-DASB-379, kut. 3. Članska iskaznica Društva kućevlasnika i zemljoposjednika u Slav. Brodu, br. 44 od 1. srpnja 1936. 35 HR-DASB-379, kut. 3. Članska iskaznica Društva Crvenog križa Hrvatske, br. 54347 od 15. studenog 1945. 36 Gordana Slanček „Društva kroz povijest Slavonskog Broda“, Posavska Hrvatska (Slavonski Brod), 19. 2. 2010., 18 37 HR-DASB-379, kut. 3. Dopis Okružnog ureda za osiguranje radnika u Brodu na Savi br. 6334/1927 od 16. rujna 1927.

92


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 87-102 Miljenko Brekalo, Ivan Stipić: Doprinos obitelji Schwendemann u izgradnji urbanog...

Slavonskom Brodu38 i član središnjeg upravnog odbora Saveza hrvatskih obrtnika.39 1935. skupština Saveza Schwendemanna je „izabrala začasnim članom Saveza hrvatskih obrtnika, pa mu je čast u prilogu dostaviti Vam Povelju, kao vidljiv znak priznanja za Vaše zasluge.“40 Vijećnik je Zanatske komore u Osijeku.41 Višegodišnji je član Mjesnog stručnog odbora Stručno produžne mješovite (šegrtske) škole grada Slavonskog Broda42 te nastavnik stručnog crtanja.43 U istoj školi vodi vrhovni nadzor nad radom Đačkog društva „Ivan Meštrović“ kojemu je svrha „da kod svih svojih članova razvije društvenost, ljubav prema zanatu i ljubav prema svojem narodu i svojemu jeziku (…) da članovi pokušavaju pisati lakše književne radove, pa da se time podigne u njima smisao za čitanje lijepe knjige.“44 Škola mu priređuje 22. svibnja 1942. svečano uručenje povelje kao „zakladatelju pred cielim nastavničkim zborom i sabranim učenicima.“45 U istom izvješću Schwendemann navodi da zakladu osniva „U spomen na prvu godišnjicu uzpostave Nezavisne Države Hrvatske“46 Član je i zaklade “Hrvatske obrtne omladine”, a kao aktivan član i pomagač Matice hrvatske dobio je spomenicu o njenoj stogodišnjici 1942. godine.47 Njegov dobrotvorni rad zabilježen je i na postavljenoj pločici zahvalnosti u brodskoj crkvi sv. Trojstva. 38 H R-DASB-379, kut. 3. Nekoliko pozivnica Mjesne organizacije Saveza hrvatskih obrtnika za odborske sjednice, skupštine društva i dr. (1932. - 1941.), pozivnica središnjeg upravnog odbora Saveza br. 5280/1938, od 25.11.1938. kojom se Schwendemann kooptira u Izvršni odbor „sa naročitom misijom, da učestvujete kod redakcije ugovora izmedju Saveza hrv. Obrtnika i Zanatske komore u Zagrebu, u vezi s kupnjom nekretnina i izgradnjom današnje ‚Matice hrvatskih obrtnika‘“ 39 HR-DASB-379, kut. 3. Poziv na sjednicu središnjeg i upravnog odbora Saveza hrvatskih obrtnika br.7420/1933 od 2.10.1933. ; Obavijest o ponovnom jednoglasnom izboru (XXXI. Glavna redovita skupština) za člana uprave Saveza br. 2935/1939., od 30.5.1939. 40 HR-DASB-379, kut. 3. Dopis Saveza hrvatskih obrtnika br. 955/1935., od 12.6.1935. 41 HR-DASB-379, kut. 3. Obavijest Zanatske komore u Osijeku br. 254/1-1936, od 9.4.1936.; Obavijest Zanatske komore u Osijeku br. 1907-21, od 21.3.1941. 42 HR-DASB-379, kut. 3. Odluka Banske Vlasti Banovine Hrvatske br. 62061-40/VII od 30.1.1941. (Gradsko poglavarstva u Brodu na Savi) 43 Godišnji izvještaj : za školsku godinu 1935/36 : Stručno produžna mješovita (šegrtska) škola grada Slav. Broda u Slav. Brodu Slavonski Brod : Tiskara H. Schulmann, 1936., str. 5. ; Godišnji izvještaj : za školsku 1938-39 godinu : Stručno produžna mješovita (šegrtska)škola grada Slavonskog Broda u Slavonskom Brodu. Slavonski Brod : Knjigotiskara Vilim Buk, 1939., str. 4. i 7. ; Godišnji izvještaj : za školsku 1939-40 godinu : Stručno produžna mješovita (šegrtska) škola grada Slavonskog Broda u Slavonskom Brodu Slavonski Brod : Knjigotiskara Josip Pečvarac, 1940., str. 15. ; HR-DASB-379, kut. 3. Izbor za nastavnika potvrdila Kr. Banska uprava aktom br. 25. 564/1936. Vidi: Ivan Balen „Uredništvu ‚Istine‘“, Istina (Slavonski Brod), 13.2.1937, 3. 44 Godišnji izvještaj : za školsku 1938-39 godinu : Stručno produžna mješovita (šegrtska)škola grada Slavonskog Broda u Slavonskom Brodu. Slavonski Brod : Knjigotiskara Vilim Buk, 1938., str. 14. – 15. 45 Godišnji izvještaj : za školsku 1941.-42. i 1942.-43. god. : Stručno produžna mješovita(šegrtska) škola u Brodu na Savi Brod na Savi : Tiskara H. Šulman, 1943., str. 6.; vidi i: HR-DASB-379, kut. 3. Zapisnik sjednice Mjesnog-stručnog školskog odbora od 25.8.1943. 46 Godišnji izvještaj : za školsku 1941.-42. i 1942.-43. god. : Stručno produžna mješovita(šegrtska) škola u Brodu na Savi Brod na Savi : Tiskara H. Šulman, 1943., str. 10. ; HR-DASB-379, kut. 3. Zapisnik sjednice Mjesnog-stručnog školskog odbora od 25. kolovoza 1943. 47 HR-DASB-379, kut. 3. Popratno pismo Matice hrvatske iz Zagreba uz dodijeljenu Spomenicu od 17. srpnja 1942.

93


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 87-102 Miljenko Brekalo, Ivan Stipić: Doprinos obitelji Schwendemann u izgradnji urbanog...

Kao obrtnik polučio je niz značajnijih priznanja. Tako su mu za zlatarsko umijeće, pored već navedene dobivene zlatne medalje sa izložbe bečkih zlatara 1905. godine, nagrađeni radovi „1911. godine na ‚Svjetskoj izložbi modernog progresa‘ u Parizu, a na međunarodnoj izložbi ‚Works of art‘ u Londonu, iste godine, dobitnik je Grand prix-a. Na velikoj Zanatskoj izložbi ‚Saveza hrvatskih obrtnika‘ osvaja 1933. godine drugo mjesto i srebrnu plaketu za ‚…izloženo remek djelo majstorske vještine‘‘“48

O Dragutinu Schwendemannu i njegovom slikarstvu kojeg je najviše volio držeći ga svojom osobnom privilegijom kustosica Muzeja Brodskog Posavlja Danijela Ljubičić Mitrović zapisala je „Odustajanjem od profesionalnoga slikarskog angažmana, Schwendemann nije odustao i od slikanja, (…) djelovanje uvelike premašuje granice amaterizma iako ih je profesionalizam kojem su težili na neki način limitirao.“49

U slikarstvu se Dragutin Schwendemann nije oslanjao samo na vlastiti talent. Završio je dvije dopisne slikarske škole: „Mal und Zeichen Unterricht G.M.B.H.“ iz Berlina,50 i „Fernakademie Paul Linke“ iz Karlsruhea te je 1964. godine stekao i diplomu crta a i slikara osobito u figuralnim i dekorativnim motivima.51 Izloženi radovi na šest njegovih kolektivnih izložbi u Slavonskom Brodu: 1934., 1940., 1941., 1949., 1950. i 1957. i na jednoj samostalnoj 1937. nisu prošli bez medijskog odjeka.52 Oni i danas povremeno plijene pažnju kritike što je vidljivo i iz izložbenog postava izložbe postavljene 2019. u Samoboru (Ella Schwendemann s mačkom, 1915.)53 Društven, kakav je bio, dućan i radnju pretvorio je u pravi neformalni građanski prostor u koji su rado navraćali na razgovor i druženje svi: od besposlenih ruskih emigranata,54 profesora crtanja na brodskoj gimnaziji,55 brodskih slikara,56 ljudi od pera,57 glazbenika,58 političara,59 preko muzealca Julija Hoffmanna do ostalih brodskih

48 U zelac Schwendemann, Stribor, Ljubičić-Mitrović, Danijela. Zavičajnici: malo spominjani, prešućivani i zaboravljeni: Dragutin Schwendeman, 18. Sve navedene diplome i nagrade u vlasništvu su Muzeja Brodskog Posavlja po Ugovoru o darovanju od 15. rujna 2009. (broj nečitak, op. a.) u posjedu Stribora Schwendemanna, nisu inventarizirane 49 Uzelac Schwendemann, Stribor, Ljubičić-Mitrović, Danijela. Zavičajnici: malo spominjani, prešućivani i zaboravljeni: Dragutin Schwendeman, 18. 50 HR-DASB-379, kut. 3. Potvrda o pohađanoj školi Mal und Zeichen Unterricht G.M.B.H iz Berlina na ime Karl Schwendemann broj IV/794 od 18. studenog 1929. i više dopisnica iste ustanove od 1914. do 1929. 51 HR-DASB-379, kut. 3. Dopisi Frrnakademie Paul Linke Dragutinu Schwendemannu od 16. studenog 1962. i 12. prosinca 1962. i izdana diploma - studentski broj 35 794 od 8. lipnja 1964. 52 „Kolektivna izložba“, Posavska Hrvatska (Slavonski Brod), 8.2.1941., 3 53 Mačka u hrvatskoj likovnoj umjetnosti : Galerije Prica, Samobor, 18. 10. - 24. 11. 2019., katalog izložbe. Samobor: Galerija Prica, 2019., (katalog nije numeriran, ilustracija br. 88) 54 Antipov, Kolesnikov, Kamburov, Asovov,… 55 Cindrić, Domac, Miše, Globočnik, Tomić i Štetić 56 Gruber, Muravić. Tomerlin i Bužan 57 Hirtz Maraković, Belan, Rubić i Koprivčević 58 Modrijan, Pokas, Glücksmann, Fuchs, Majevska i Stopić 59 Vrkljan, Markotić, Prebeg, Duffek, Marbach i Vrgoč

94


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 87-102 Miljenko Brekalo, Ivan Stipić: Doprinos obitelji Schwendemann u izgradnji urbanog...

uglednika.60 Sa židovskim rabinom Saulom Sternom i kantorom Isacom Mandel, često je provodio vrijeme uz šah. U svom stanu ratne 1941., ugrožavajući sebe i svoju obitelj, skriva prijatelje – tadašnjeg židovskog rabina dr. Weissberga i kantora Mandela. Zbog respektabilnog ugleda za vrijeme rata nitko ga ne dira, no njegov sin Karl ubijen je kao domobran negdje oko Bleiburga. Zeta mu, Stjepana Tropscha, ubijaju 1944. kao domobrana u Zemunu. Dragutinova kći Ella, poginula je u brodskom zatvoru prilikom savezničkog bombardiranja 1945.61 U Jugoslavenskom koncentracijskom logoru za Nijemce Krndija, 1946. umire njegov brat Franz, a njegova supruga Julija u logoru iste namjene u Kničanima.62 I ostali članovi njegove obitelji (Schwendemann, Mazourek i Teufel) stradavaju kao pripadnici njemačke nacionalne manjine.63 Ulaskom partizanskih jedinica u Slavonski Brod 21. travnja 1945. Dragutin, starac od šezdeset četiri godine, unatoč priznatoj mu suradnji za NOB,64 osuđen je i proglašen, zbog nelegalnog prometa zlatom, ratnim profiterom.65 U Žalbi Kotarskom Narodnom sudu Slavonski Brod objašnjava svu apsurdnost krivnje koja mu se stavlja na teret: „Ja sam se tokom pretrese branio kao i sada u žalbi, da nisam znao, da je promet sa valutom i devizama zabranjen (…) A kako će mi biti poznato to riješenje od 4.IV.1945. kad je grad Brod u to doba bio u vlasti okupatora, a poslije oslobodjenja Broda od okupatora na 21.IV.1945. nije nitko u Brodu mogao doći do novine, a kamoli do naredaba savezne vlade66 Žalba nije usvojena nego je drugostupanjskom presudom istog suda u potpunosti odbijena, a prihvaćena je žalba javnog tužioca, poništeno rješenje prvostupanjskog suda te mu je izrečena zatvorska kazna od 9 mjeseci i novčana kazna od 100.000 din., kazna koja u naravi prelazi vrijednost cjelokupne njegove imovine.67 Vrhovni sud

60 G ospodarstvenik Zvonko Benčević sa suprugom Zdenkom, dr. Zora Klas, novinar Tomislav Mesić, tiskar Vilim Buck i dr. 61 Geiger, Vladimir. „Žrtvoslov Nijemaca Slavonskog Broda i Brodskog Posavlja. Drugi svjetski rat i poraće.“ Scrinia Slavonica, 8, 1(2008): 447., 451. 62 Geiger, Vladimir. Logor Krndija: 1945.-1946. Zagreb: Hrvatski institut za povijest; Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2008., str. 426., 437. i 440. 63 Beus Richembergh, Goran. Nijemci, Austrijanci i Hrvati I. : Prilozi za povijest njemačko – austrijske nacionalne manjine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Zagreb, Sarajevo: Synopsis, 2010. str. 208. ; Geiger, Vladimir. „Žrtvoslov Nijemaca Slavonskog Broda i Brodskog Posavlja. Drugi svjetski rat i poraće.“: 447448., 450-451. 64 HR-DASB-379, kut. 3. Rješenje Komisije za utvrđivanje radnog staža i posebnog staža br. 08-26-291/1960, od 1.7.1960. priznat mu je rad za NOB u trajanju od 1.1.1943. do 15.5.1945. 65 M.M. „Suzbijanje šverca u Slavonskom Brodu“, Glas Slavonije (Osijek), 12.12.1945., 3; HR-DASB-379, kut. 3. Rješenje Kotarskog narodnog suda Slavonski Brod br. 518/45, od 19.12.1945.; HR-DASB-379, kut. 3. Nalog za plaćanje kazne Kotarskog narodnog suda Slavonski Brod (br. I. Kz. 518/45), od 8.7.1946. 66 HR-DASB-379, kut. 3. Žalba Dragutina Švendemana na K.Z.518-1945 Kotarskom narodnom sudu Slavonski Brod; vidi i: HR-DASB-379, kut. 3. Žalba supruge Josipe Schwendemann Prezidiumu Narodne Skupštine F.N.R.J. Beograd, od 10.5.1946. 67 HR-DASB-379, kut. 3. Presuda Okružnog narodnog suda u Slav. Brodu br. Kz 12/46, od 4.4.1946.

95


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 87-102 Miljenko Brekalo, Ivan Stipić: Doprinos obitelji Schwendemann u izgradnji urbanog...

NR Hrvatske ublažava mu kaznu prisilnog rada s potvrđivanjem novčane kazne.68 Nakon odležanih šest mjeseci u Staroj Gradišci, u 64. godini života zapošljava se u Trgovačkom poduzeću “Granap”, tj. vlastitoj, ali oduzetoj radnji, nastavlja s obrtom uz mizernu plaću.69 Naime, rješenjem Gradskog NO od 21. svibnja 1948. Dragutinu Schwendemannu oduzeta je dozvola za trgovačku radnju koju su mu mjesne vlasti izdale 1946.70 Po ponovljenoj žalbi NO oblasti Osijek koja ju je svojim rješenjem konačno uvažila, NO grada Slavonskog Broda 4. studenog 1950. novim rješenjem omogućuje mu otvaranje obrta i za isti izdaje dozvolu.71 1960. rješenjem Trgovačkog poduzeća „Tehnometal“ Schwendemannu se raskida ugovor o obavljanju obrtničkozanatskih radova72 i on odlazi u mirovinu. Umro je 3. studenog 1969. u 88. godini života.

Muzej Brodskog Posavlja priredio je 2005. izložbu o njemu pod nazivom: „Zavičajnici – malo spominjani, prešućivani i zaboravljeni. Dragutin Schwendemann“. Izložbom je Brođanima prikazan duh jedne brodske građanske obitelji, odbljesak vremena brodskog industrijskog, urbanog i građanskog doba koje je naprasno prekinuto dolaskom komunista na vlast 1945. kroz mučne postupke konfiskacije, nacionalizacije i podruštvenjena privatnog vlasništva. Njegov poznanik i kolega slikar Predrag Goll o njemu je tom prigodom zapisao „…najbolji dio svoga života dao je malom Brodu na Savi, donijevši sobom, kao najljepši dar, povijesno znanje i kozmopolitsku kulturu (…) Živeći u Brodu (kao i mnogi drugi) život u neprestanom sukobu kulturnog idealizma i političkog realizma, izdržao je – plativši visoku cijenu i ‚junačkom‘ i ‚nejunačkom‘ vremenu, ali nije izdao ideale svoje mladosti.“73

Stribor Schwendeman (Uzelac)

Stribor Schwendemann, politolog, novinar, povjesničar kulture, rođen je u Brodu na Savi 25. travnja 1942. kao Stribor Uzelac. Osnovu školu i gimnaziju pohađa u rodnom gradu, a diplomski završava na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. O uzimanju majčinog djevojačkog prezimena svjedoči: „Cijelog života sam se izjašnjavao kao nacionalno neopredijeljen, tj. do devedesetih godina kada je ta kategorija nacionalnog izjašnjavanja ukinuta. (…) bijesan zbog tog protuustavnog

68 H R-DASB-379, kut. 3. Rješenje Vrhovnog suda N.R. Hrvatske br. K 1755/46, od 24.6.1946.; HRDASB-379, kut. 3. Karakteristika od Zavoda za prisilni rad Stara Gradiška br. 6558/46, od 23.7.1946. 69 Beus Richembergh, Goran. Nijemci, Austrijanci i Hrvati I. : Prilozi za povijest njemačko – austrijske nacionalne manjine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini., 207. 70 HR-DASB-379, kut. 3. Rješenje Gradskog n. o. Slavonski Brod br. Pov.653/1948., od 21.5.1948. 71 HR-DASB-379, kut. 3. Rješenje Narodnog odbora grada Slavonskog Broda br. 18592/1950, od 14.9.1950.; HR-DASB-379, kut. 3. Rješenje Narodnog odbora grada Slavonskog Broda br. 23.200/50, od 4.11.1950.; HR-DASB-379, kut. 3. Dozvola Narodnog odbora grada Slavonskog Broda br. 23.200/50, od 4.11.1950. 72 HR-DASB-379, kut. 3. Rješenje Radničkog savjeta trgov. Poduzeća „Tehnometal“ od 30.1.1960. 73 Uzelac Schwendemann, Stribor, Ljubičić-Mitrović, Danijela. Zavičajnici: malo spominjani, prešućivani i zaboravljeni: Dragutin Schwendeman, 25-27.

96


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 87-102 Miljenko Brekalo, Ivan Stipić: Doprinos obitelji Schwendemann u izgradnji urbanog...

nasilja, ali iz velikog poštovanja prema djedu Karlu Schwendemannu (‚Koji mi je omogućio opstati, a ne prilagoditi se.‘), izjasnio sam se kao Nijemac, a onda promijenio i prezime, ….“74

U SFRJ obnaša niz visokih političkih i diplomatskih dužnosti. Političku karijeru prekida u 42. godini života, vraća se u Slavonski Brod i zapošljava kao novinar (1985.) u „Brodskom listu“. Godine 1988. pokreće almanah „Brodski kalendar“75, a 1993. lokalni dvotjednik „Novi Brodski list“. Autor je ideje i pokretač Priloga za kulturu, umjetnost, povijest i znanost: „Brodski trag“.76 Kao novinar, kroničar i publicist aktivno sudjeluje u kulturnom i društvenom životu grada, prati brodsku političku svakodnevnicu te se paralelno iskazuje i kao vrstan poznavatelj građanske povijesti i prošlosti Broda. Zahvaljujući njegovom angažmanu revitalizirana je uspomena na Brođanku, prvu hrvatsku primabalerinu Miu Čorak-Slavensku77, kao i na njezina prijatelja i kolegu Brođanina, baletnog plesača Zvonimira Podkovca.78 Objavio je 29 autorskih knjiga o Brodu i Brođanima koje se mogu podijeliti s obzirom na temu u nekoliko skupina: Književnost (Tri tenora, 2008. ; Max, 2014.); Urbana povijest grada, arhitektura, kultura življenja (Rodna gruda, 1999. ; Glavni gradski trg u Slavonskom Brodu, 2005. ; Povrat u nepovrat, 2005. ; Pisma iz etičke samoće, 2007. ; Ulica Ante Starčevića u Slavonskom Brodu, 2008. ; Dogodilo se jednom u Brodu, 2008. ; Razularena plitkost, 2009. ; Ulica Matije Mesića u Slavonskom Brodu, 2010. ; Šetalište braće Radića i Trg Svetog Trojstva u Slavonskom Brodu, 2011.); Povijest (Okrenuta klepsidra, 2005. ; Spomen pisanka 2007., 2006. ; Ruža u križu, 2010. ; Stare brodske gostionice, 2018.); Brodska židovska zajednica (Židovski Brod, 2011. ; Leksikon mrtvih, 2011.); Biografije (Mia Čorak Slavenska, 2013. ; Posljednji dani i smrt Ivane Brlić Mažuranić, 2014. ; 1973. koja je to bila godina?, 2014.); Mjestopisi (Volim Brod, 2009. ; Brodsko-posavska županija, 2019.) i Politika, gospodarstvo i kultura – kritika (Moja borba, 2004. ; Mein Kampf (2), 2011. ; Tragovi posred puta, 2013. ; 39 lakih komada, 2013. ; „Ja nisam 74 Schwendeman Uzelac, Stribor. 39 lakih komada. Slavonski Brod: vlast. Naklada, 2013., str. 47-48. 75 Tiskan za godine: 1888., 1989., 1990., 1991. i 1992. sadržajno ispunjen mnoštvom priloga o prošlosti Slavonskog Broda (zavičajnici, industrija, politika, gospodarstvo,…) 76 „Brodski Trag“ izlazi od 1997. do 2000. u „Posavskoj Hrvatskoj“, a nakon toga u „Novom Brodskom listu“ od 2000. do prosinca 2001. kao „Prilozi za poznavanje povijesti zavičaja“. 77 Hrvatsko-američka balerina, koreografkinja i pedagoginja, (Brod na Savi, 20. II. 1916 – Los Angeles, 5. X. 2002). Vidi: Uzelac Schwendemann, Stribor. Mia Čorak Slavenska : mjesta i putovi. Slavonski Brod: Posavska Hrvatska, 2013. ; Čorak-Slavenska, Mia. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 15. 9. 2020. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica. aspx?ID=13464. ; Za potrebe Hrvatske pošte napisao je i tekst uz prigodno izdanje poštanske marke s likom poznate Brođanke Mie Čorak Slavenski. (Autorskopravni ugovor broj HP-05/9/1-024551/15/SS od 15. siječnja 2016. „ZNAMENITI HRVATI, Mia Čorak Slavenska“) 78 Hrvatski baletni plesač i publicist (Brod na Savi, 2. III. 1926). Vidi: Schwendeman Uzelac, Stribor. Tragovi posred puta (2) ili Doumci gorčine, 128-133. ; Podkovac, Zvonimir. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 15. 9. 2020. http://www.enciklopedija.hr/ Natuknica.aspx?ID=48911.

97


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 87-102 Miljenko Brekalo, Ivan Stipić: Doprinos obitelji Schwendemann u izgradnji urbanog...

odavle“, 2015. ; Veseli idiotizam naše svakodnevnice, 2018. ; Tragovi posred puta (2) ili doumci gorčine, 2019.)

Članke i priloge o urbanizmu, zavičajnicima, politici i brodskim Židovima objavljuje u časopisima od Slavonskog Broda preko Đakova i Vinkovaca do Zagreba. Uredio je i/ ili priredio šest knjiga. Član je uredništva časopisa „Autsajderski fragmenti“, suradnik Hrvatskog leksikografskog zavoda. Član je Hrvatskog društva pisaca79, Hrvatskog centra međunarodne udruge pisaca P.E.N. i Hrvatskog novinarskog društva.80

Stribor Schwendemann je i najveći osobni donator u kulturi Slavonskog Broda od uspostave Hrvatske samostalnosti: Muzeju Brodskog Posavlja donirao je dio ostavštine obitelji Schwendemann od 2005. do 2020. kroz 13 ugovora o donaciji (obiteljski portreti, karikature brodskih gradonačelnika i druge slike/crteži, numizmatika, fotografije više slavonskobrodskih obitelji, gravure, ratne dopisnice i fotografije, čestitke, vojnička oprema, priznanja, diplome, spomenice, povelje, različite svjedodžbe, izvještaji, zapisnici, dopisi, knjige, časopisi, monogrami, mape i albumi, ex libris, priručnici, medalje, pločice, pečati, zlatarski i draguljarski alat,…) Ukupno šestotinjak jedinica. Galeriji umjetnina grada Slavonskog Broda donirao je 2004. 109 jedinica knjižne građe s temama iz umjetnosti i povijesti umjetnosti na njemačkom jeziku. U više navrata, kroz šest ugovora o doniranju od 2005. do 2015. godine, donirao je i Hrvatski državni arhiv u Slavonskom Brodu. (arhivsko gradivo Obitelji Schwendemann) s ukupno oko 450 jedinica različitih dokumenta. Donirao je i Gradsku knjižnicu Slavonski Brod u više navrata od 1998. do 2019. (knjige, časopisi, mape)81

Manji dio obiteljske ostavštine od Stribora Schwendemanna je otkupljen. Muzej Brodskog Posavlja otkupio je tušem crtanu Autobiografiju Dragutina Schwendemana koja sadrži zbirku od 132 neuvezana bogato ilustrirana lista82 na kojima, među ostalim, filigranski detaljno prikazuje sebe, svoju obitelj, njezine običaje i seljenja. Crteži popraćeni autorskim zapisima vrlo dobro prikazuju i njemačko kolonizatorsko svakodnevlje u Bačkoj na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. O svojim impresijama i doživljajima svakodnevlja, Dragutin je ostavio trag i u bogato ilustriranom Spomenaru koji je pisan na njemačkom jeziku u razdoblju od 1928. do 1950. godine.83 Istim otkupom otkupljena je „Chronika obitelji Svendeman“84 s vrlo detaljnim, gotovo svakodnevnim zapisima, u obliku dnevnika od 1930. do kraja života (Do 1945. kronika 79 S tribor Schwendemann: životopis. Hrvatsko društvo pisaca. Pristupljeno 15. 9. 2020. https:// hrvatskodrustvopisaca.hr/hr/clanstvo/clan/stribor-schwendemann. 80 Stipić, Ivan; Grubanović, Mirna; Mataić Agičić, Darija. Leksikon brodskih pisaca, str. 305-306. 81 Stribor Schwendemann sačuvao je i dao na uvid autorima rada ovjereni popis predane građe od 4. kolovoza 1998. godine, u posjedu Stribora Schwendemanna 82 MBP-33266 - autobiografija 83 MBP-33268 – spomenar 84 MBP-33267 – Kronika obitelji Schwendemann

98


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 87-102 Miljenko Brekalo, Ivan Stipić: Doprinos obitelji Schwendemann u izgradnji urbanog...

je pisana gotovo u potpunosti na njemačkom jeziku, sadrži i opise grada i njegova urbaniteta kroz gotovo četiri desetljeća). MBP otkupio je i cijeli niz umjetničkih radova, fotografija, dopisnica, ex librisa, džepnih kalendara i dr.85

Navedenim donacijama, kao i otkupom dijela gradiva iz obiteljske ostavštine Obitelji Schwendemann, učinjen je značajan institucionalni iskorak prema mogućnosti izučavanja urbane povijesti grada Slavonskog Broda i spašen ponajveći sačuvani privatni fond koji svjedoči o njegovom građanskom, industrijskom i kulturnom razvoju.

Zaključak

U radu je predstavljen, na osnovi dostupne literature i izvora, Dragutin Schwendemann, njegov izuzetno aktivan i plodonosan društveni, kulturni, športski i dobrotvorni rad i pokroviteljstvo te osobna stradanja njega i njegove obitelji. Opisan je i nekadašnji brodski građanski milje i njegovo sudbonosno propadanje prouzročeno prvenstveno političkim i društvenim promjenama 40-ih i 50-ih godina prošlog stoljeća. Uz to, predstavljeni su biografski podaci njegovog unuka Stribora Schwendemanna, njegova karijera, donatorski rad, a napose njegov veliki publicistički autorski opus zaokupljen brodskom prošlošću, građanskom poviješću, kulturnim i urbanim zadatostima grada Slavonskog Broda i kritičkim osvrtom na naše suvremeno svakodnevlje, pokazuje nam revitalizirajući potencijal baštinjenih društvenih i građanskih normi stotinjak godina kasnije. Njihova spontana zajednička briga za opće, u konkretnom slučaju lokalno određeno dobro, uz vlastiti angažman, izgrađenu građansku svijest i bogatu materijalnu i intelektualnu ostavštinu koju su ostavili u nasljeđe, učinila je od obitelji Schwendemann reprezentativni primjer osobnog doprinosa jedne obitelji u izgradnji urbanog identiteta lokalne, slavonskobrodske zajednice.

Iznoseći osobne sudbine Dragutina i Stribora Schwendemanna, sublimiravši ostavljeno i njegov trag, možemo, na osnovi istraženog i napisanog parafrazirati i uopćiti zapis Stribora o njegovom djedu Dragutinu: Priča o Dragutinu i Striboru Schwendemannu je priča o životima, u biti prevarenim, a ipak dobro potrošenim, koji niti su bili ono što su Schwendemanni htjeli biti, niti su bili ondje gdje su mogli biti. A ipak, znali su nalaziti spokoj i radost, ljepotu i dobrotu u onom što su bili i ondje gdje su bili.

85 U govor o otkupu br. 824/1-2012 od 21. studenog 2012. (otkupna vrijednost 8.000,00 kuna) u posjedu Stribora Schwendemanna

99


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 87-102 Miljenko Brekalo, Ivan Stipić: Doprinos obitelji Schwendemann u izgradnji urbanog...

IZVORI: A. Arhivski fondovi: HR-DASB – Hrvatski državni arhiv, Državni arhiv Slavonski Brod, fond 379 - Obiteljski fond Schwendemann, kut. 3. MBP-33266 – Muzej Brodskog Posavlja - autobiografija D. Schwendemann MBP-33267 – Muzej Brodskog Posavlja - Kronika obitelji Schwendemann MBP-33268 – Muzej Brodskog Posavlja - spomenar D. Schwendemann

MBP KPZ-1211 „Knjiga zapisnika sjednica Gradskog zastupstva“ u Brodu, 1910. – 1915., Privatni arhiv – Stribor Schwendemann, osobni fond, stručno nesređeno

B. Objavljeni izvori: Godišnji izvještaji : Stručno produžna mješovita (šegrtska) škola grada Slav. Broda u Slav. Brodu (za školsku godinu 1935/36., 1938/39., 1939/40., 1941/42. i 1942/43.)

C. Tisak: Brodska Tribuna, Slavonski Brod, 1930. Brodski Trag, Slavonski Brod, 2007. Glas Slavonije, Osijek, 1945.

Istina, Slavonski Brod, 1937. Jutarnji list, Zagreb, 1939.

Posavska Hrvatska, Slavonski Brod, 1910., 1939., 1941.

D. Mrežni izvori: Čorak-Slavenska, Mia. Dostupno na: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=13464 Pristupljeno 15. rujna 2020. Podkovac, Zvonimir. Dostupno na: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=48911 Pristupljeno 15. rujna 2020.

Schwendemann, Stribor. Dostupno na: https://hrvatskodrustvopisaca.hr/hr/clanstvo/clan/stribor-schwendemann Pristupljeno 15. rujna 2020. Pristupljeno 15. rujna 2020. Ljubičić-Mitrović, Danijela. „Projekt „Zavičajnici - portreti malo spominjanih, prešućivanih i zaboravljenih.“ Informatica museologica 36, br. 1-2 (2005): 134-135. Dostupno na: https://hrcak. srce.hr/140297 Pristupljeno 15. rujna 2020.

Literatura:

Beus Richembergh, Goran. Nijemci, Austrijanci i Hrvati I. : Prilozi za povijest njemačko – austrijske nacionalne manjine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Zagreb, Sarajevo: Synopsis, 2010. str. 207.-208. Čorak, Željka. „Trg ukriženih sudbina: Stribor Uzelac Schwendemann: Slavonskobrodski glavni gradski trg – jučer i danas.“ Vijenac, 13 (2005): 307-307 Čorak, Željka. „Knjiga spomenik: Stribor Uzelac Schwendemann: ‹Glavni gradski trg u Slavonskom Brodu.›“ Brodski trag, 2, 1(2006): 9

100


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 87-102 Miljenko Brekalo, Ivan Stipić: Doprinos obitelji Schwendemann u izgradnji urbanog... Dimitrović, Deziderij. Pregled likovnog amaterizma Broda, I. i II. dio. Slavonski Brod: Književno likovno društvo „Berislavić“, 1996., 2012. Dimitrović, Deziderij. „Hrvatsko kulturno društvo ‚Berislavić‘.“ Brodski Trag, 4-5., 2(2007): 8 Dimitrović, Deziderij. „RKUD ‚Jedinstvo‘.“ Brodski Trag, 4-5., 2(2007): 8 „Družtvene viesti.“ Prilozi za upoznavanje Broda i okolice, 1, 1(1943): 91

Geiger, Vladimir. Logor Krndija: 1945.-1946. Zagreb: Hrvatski institut za povijest; Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2008. Geiger, Vladimir. „Žrtvoslov Nijemaca Slavonskog Broda i Brodskog Posavlja. Drugi svjetski rat i poraće.“ Scrinia Slavonica, 8, 8(2008): 440-461 Jelić, Ivan. „Stribor Uzelac-Schwendemann: Glavni gradski trg u Slavonskom Brodu.“ Scrinia Slavonica 6, 6(2006): 814-817 Mačka u hrvatskoj likovnoj umjetnosti : Galerije Prica, Samobor, 18.10.-24.11.2019., katalog izložbe. Samobor : Galerija Prica, 2019.

Rimay Benčić, Tea. „Prilozi za prepoznavanje tradicije feljtona i bespoštedne ljubavi prema prema Hrvatskoj provinciji: Stribor Uzelac Schwendemann: ‚Rodna gruda‘.“ Brodski trag, 7, 1(2006): 13 Novak, Božidar. „Knjiga koju treba imati stalno na stolu: Stribor Uzelac Schwendemann: ‚Okrenuta klepsidra‘.“ Brodski trag, 7, 1(2006): 15

Stipić, Ivan; Grubanović, Mirna; Mataić Agičić, Darija. Leksikon brodskih pisaca. Slavonski Brod: Gradska knjižnica Slavonski Brod ; Zagreb: Društvo hrvatskih književnika, 2016. Ščrbašić, Josip. Mjestopisi brodskog Posavlja. Slavonski Brod : Brodska riječ, 2008.

Uzelac Schwendemann, Stribor, Ljubičić-Mitrović, Danijela. Zavičajnici: malo spominjani, prešućivani i zaboravljeni: Dragutin Schwendeman, katalog izložbe. Slavonski Brod: Muzej Brodskog Posavlja, 2005.

Uzelac Schwendemann, Stribor. „Dragutin Schwendemann umjetnik u zlatarskom obrtu i obrtnik u slikarskoj umjetnosti: Hommage uz 125. godišnjicu rođenja.“ Brodski Trag, 4-5, 2(2007): 1, 9-12

Uzelac Schwendemann, Stribor. Glavni gradski trg u Slavonskom Brodu. Zagreb : Impress ; Slavonski Brod : Publicum : Gradsko poglavarstvo, 2005.

Uzelac Schwendemann, Stribor. Tragovi posred puta (2) ili doumci gorčine. Slavonski Brod : vlast. Nakl., 2019.

101


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 87-102 Miljenko Brekalo, Ivan Stipić: Doprinos obitelji Schwendemann u izgradnji urbanog...

DOPRINOS OBITELJI SCHWENDEMANN U IZGRADNJI URBANOG IDENTITETA SLAVONSKOGA BRODA Sažetak

Brodska obitelj Schwendemann ima golemo značenje u urbanom razvoju Broda na Savi / Slavonskoga Broda što je i prikazano na temelju relevantne literature i arhivskog gradiva. Ulratko je prikazan život, djelovanje i utjecaj na očuvanje brodskog urbanog identiteta njezina dva najistaknutija člana, Karla (Dragutina) Schwendemanna (1882.-1969.) i Stribora Schwendemanna (1942.). Iznoseći sudbine Dragutina i Stribora Schwendemanna, sublimiravši ostavljeno i njegov trag moguće je na osnovi istraženog i napisanog parafrazirati i uopćiti zapis Stribora o njegovom djedu Dragutinu: „Priča o Dragutinu i Striboru Schwendemannu je priča o životima, u biti prevarenim, a ipak dobro potrošenim, koji niti su bili ono što su Schwendemanni htjeli biti, niti su bili ondje gdje su mogli biti. A ipak, znali su nalaziti spokoj i radost, ljepotu i dobrotu u onom što su bili i ondje gdje su bili.“

BEITRAG DER FAMILIE SCHWENDEMANN ZUM AUSBAU DER STÄDTISCHEN IDENTITÄT VON SLAVONSKI BROD Zusammenfassung

Die broder Familie Schwendemann hat eine riesige Bedeutung in der städtischen Entwicklung von Brod an der Save / Slavonski Brod, was auch aufgrund relevanter Literatur und Archivstoff dargestellt wurde. Kurz wurde das Leben, das Wirken und der Einfluss auf das Erhalten der broder städtischen Identität von zwei ihrer hervorragendsten Mitglieder, Karl (Dragutin) Schwendemann (1882-1969) und Stribor Schwendemann (1942) dargestellt. Die Schicksale von Dragutin und Stribor Schwendemann darstellend, das Hinterlassene und seine Spuren sublimierend, ist es aufgrund des Erforschten und Geschriebenen möglich, die Aufzeichnung von Stribor über seinen Großvater Dragutin paraphrasieren und verallgemeinern: „Die Geschichte von Dragutin und Stribor Schwendemann ist eine Geschichte über Leben, die in ihrer Essenz betrogen aber doch gut verbraucht waren, die weder das waren, was die Schwendemanne sein wollten, noch dort waren, wo sie hätten sein können. Und doch verstanden sie es, Ruhe und Freude, Schönheit und Güte zu finden in dem was sie und wo sie waren.“

102


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 103-118 Nikša Nezirović: Šamčanin Viktor Pipal – „slikar bečkog predgrađa“

Nikša Nezirović dipl.ecc. niksa.nezirovic@gmail.com Šamac Bosna i Hercegovina

UDK: 75(091) Izvorni znanstveni rad Prihvaćeno: 25.3.2020.

Šamčanin Viktor Pipal – „slikar bečkog predgrađa“ Autor je spasio od zaborava odavno preminulog bečkog slikara na osnovu objavljene literature, dnevnih novina i časopisa, istražio dosada nepoznate detalje njegova života i rada, posebnu pažnju posvećuje činjenici rođenja u Bosanskom Šamcu i tome da ovaj čovjek nikada nije zaboravio svoj rodni grad iako je svu svoju ljubav usmjerio prema Beču svome novom domu u kome danas nema niti njegova groba. Viktor Pipal je dobio mnoga priznanja i nagrade iz ruku znamenitih ljudi, sudjelovao je na brojnim izložbama ali je i pored mnogih motiva na svojim slikama među austrijskom i svjetskom likovnom publikom ostao upamćen kao neokrunjeni kralj-slikar „bečkoga predgrađa“. Ključne riječi: Viktor Pipal, Bosanski Šamac, Beč, učitelj, slikar, „slikar bečkog predgrađa“, Künstlerhaus, Friedhof Hernals.

103


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 103-118 Nikša Nezirović: Šamčanin Viktor Pipal – „slikar bečkog predgrađa“

Uvod

Od mnogobrojnih znamenitih ličnosti koje su potekle iz Bosanskog Šamca izdvaja se lik Viktora Pipala koji je vremenom postao više poznat u inozemstvu i o kome su strani izvori više pisali dok je u svom gradu ostao zaboravljen. S vremenom je postao zaljubljenik svoga novoga mjesta obitavanja i njemu je posvetio čitav svoj život i rad. Pisane arhive u Šamcu su tijekom proteklih ratova i elementarnih nepogoda uništene te time i bilo kakav trag o ovom čovjeku, a onih koji bi ga se i sjećali više nema. Prema tome osnovni cilj ovoga rada je spasiti od zaborava osobu i djelo ovoga znamenitoga austrijskoga slikara koji je potekao iz hrvatskoga kulturnoga kruga s područja Bosne i Hercegovine, koja je od druge polovice 19. stoljeća, jednim dijelom, postala sastavnica Austro – Ugarske Monarhije.

Kratki biografski podaci

Viktor Pipal se rodio 29. studenoga 1887. godine u Bosanskom Šamcu na granici Austro-Ugarske Monarhije. Sin je nižega austrougarskoga činovnika Jozefa Pipala1 i majke Kate2 rođene Košuta.3 U rodnom gradu nije pohađao pučku školu jer je do devete godine pratio sa roditeljima očeve česte službene premještaje, a već 1893. godine dolazi u Bruck an der Leitha / Donja Austrija, gdje je i odrastao, a zatim se obitelj trajno preselila u obližnji Beč. Prema očevoj želji postaje učitelj/nastavnik iako je silno želio da postane slikar. Svoj učiteljski poziv je praktički primjenjivao neprekidno od svoje 19. godine tako da je od 1911. godine4 predavao u bečkoj školi za dječake u XVII Bezirku kao učitelj II klase , a potom u školi na adresi Knollgasse br. 6 od 1913. godine.5 U cjelini je bio umjetnički talentiran i široko obrazovan. Još kao dijete bio je očaran klasičnom glazbom pa je postao član jednoga bečkoga dječačkoga orkestra.6 U sklopu svoga učiteljskoga rada, kojega nije zanemario, objavio je jedan pedagoški članak pod nazivom „Beim Lesen schöne Geschichten“ u pedagoškom časopisu.7 Izrastao je iz nastavne struke i imao je svoje tehničke vještine. Bio je samopouzdani čovjek uključen u vojnu službu tijekom Prvoga svjetskoga rata. Polučio je časnički čin i bio je dva puta teško ranjen, i to prvi puta 1915. godine8, a drugi puta 1917. godine

1 R ođen je 1858., a preminuo 11. rujna 1924. godine; sahranjen je dva dana potom na Friedhof Hernals u Beču, Gruppe T, Nummer 29 A. 2 Rođena je 1865., a preminula 3. rujna 1921. godine; sahranjena je na Friedhof Hernals u Beču, Gruppe T, Nummer 29 A. 3 Matični ured općine Šamac, godina 1887., knjiga br. 1, stranica 593, redni broj 92, datum upisa 1. prosinca 1887. 4 Wiener Kommunal-Kalendar und-Städtisches Jahrbuch, Wien, 1912. s. 810. 5 Wiener Kommunal-Kalendar und-Städtisches Jahrbuch, Wien, 1915. s. 739. 6 H einrich Fuchs, Viktor Pipal Maler der Wiener Vorstadt, Selbstverlag, Wien, 1975. s. 5. 7 Tagblatt, Wien, No. 217, 17(36) Jhg. von 18. September 1932., s. 22. 8 Verlustliste, Wien, Nr. 147, von 23. März 1915., s. 34.

104


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 103-118 Nikša Nezirović: Šamčanin Viktor Pipal – „slikar bečkog predgrađa“

u K.K. Schützenregiment.9 Oženio je Karoline, zvanu Lili i nije poznato jesu li imali djece. Stanovao je u 17. Bezirk, Hernalser Hauptstrasse br. 133 do 1913. godine kada prelazi na adresu Sautergasse br. 25.10 Kada ga je posjetio novinar „Völkischer Beobachtera“ zapisao je ovo: „Pipal je stvarao svoja remek-djela u jednoj sobi svog skromnog doma. Njegove slike vise na svim zidovima stana. Stan je naravno uređen bečkim ukusom što je rad njegove supruge koja uz supruga pozdravlja gosta. Umjetnik je imao lijep izgled osobe iz srednje klase, a njegovana kozja brada davala mu je doista izgled profesora. Mirno i oprezno on gleda svog sugovornika kroz zlatno-ovalne naočale sa dobronamjernošću“.11

Selbstporträt, um 1931, Öl auf Karton13

Tijekom Savezničkoga bombardiranja Beča u studenome 1944. godine razoreni su ili devastirani njegov umjetnički studio i stan. Pomagao je radnicima u čišćenju ruševina kao i drugim stradalim poznanicima.

Preminuo je 8. prosinca. 1971. godine u Beču, a sahranjen je 16. prosinca. 1971. godine na Friedhof Hernals, Wien, Gruppe T, Grab Nummer 29 A. Pravo korištenja groba Viktora Pipala nije produženo od 2001. godine, te je 2015. godine grobnica srušena, a 2017. godine preraspoređena, prethodno preminuli (uključujući i Viktora) još uvijek su u ovoj grobnici, samo su postavljeni dublje ispod groba, ali bez spomenika. Posljednje proširenje groba (1991. do 2001.) platio je prof. dr. Herbert Spehar koji je umro 2001. godine u dobi od 71. godine. Gospođa Judith Schinzl iz uprave bečkog groblja Hernals na upit o posljednjem počivalištu Viktora Pipala odgovara sa gornjim podacima i izjavom: Iznenađena sam što nitko nije prijavio da se grob proglasi za počasni grob posvećen gradu Beču.12 13 9 Verlustliste, Wien, Nr. 638, von 22. Dezember 1917., s. 3. 10 Neues Wiener Tagblatt, Wien, Nr. 23, Jhg. 47, von 24. Jänner 1913, s. 8. 11 Völkischer Beobachter, Wien, Ausg. 237, 56 Jhg, von 25. August 1943., s. 4.(„V.B.“-Besuch bei Viktor Pipal. Der Maler des farbigen Lichts). 12 Judith Schinzl, Friedhof Hernals und Dornbach, Wien, e-mail od 15. srpnja 2019. 13 Heinrich Fuchs, Viktor Pipal, Maler der Wiener Vorstadt, Selbstverlag, Wien, 1975., s. 53.

105


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 103-118 Nikša Nezirović: Šamčanin Viktor Pipal – „slikar bečkog predgrađa“

Slikarstvo i glazba

U svoje slobodno vrijeme u poslijepodnevnim satima i navečer pohađao je tečajeve i seminare crtanja i slikarstva14 na Bečkoj školi primjenjene umjetnosti i obrta, Višem grafičkom nastavnom i istraživačkom institutu i Akademiji likovnih umjetnosti. Predavanje iz povijesti umjetnosti i atelijer studije slušao je kod Jozefa Strzygowskog na Bečkom sveučilištu. To mu je pomoglo u teoretskoj samoizgradnji. Privatno je uzimao sate i lekcije kod profesora Franza Rumplera da bi naučio teoriju kompozicije i proučavao anatomiju sa profesorom Hermann Vinzenz Hellerom. Rumpler je pomogao mladom učitelju da razvije svoj izvorni talent. Mnoge novine donose vijest o njemu da je on „Selfmademan“. Pipal ide i dalje pa eksperimentira s glazbom i slikarstvom. Bavio se i litografijom. Iskusio je magičnu neposrednost Beethovena, Schuberta, Huge Wolfa, Schumanna, Tanejewa, Bacha, Haydna, Brahmsa, Mahlera, Meendelssohna, Richarda Wagnera, Antona Brucknera i Richarda Straussa. Njegovi radovi su prave glazbene grafike napravljene u izobilju glazbenih užitaka, radi se o oko 50 „musikalischen Graphik“. Bio je slikar njemačko-slavenske krvi i postimpresionistički slikar.15 U to doba privatno je putovao posebno po sredozemnim zemljama. Tada nastaje i njegova slika „Canal Grande in Venedig“. Tako je zadržao u svojim radovima utiske boja koje je doživio dok se sluša glazba. Posebno je volio plavu boju, te igru sa svijetlom i sjenom. Ovi njegovi slikarski eksperimenti vezani za glazbu su posebno izraženi od 1926. godine. Stilski njegove koloroističke slike bečke tradicije su pod snažnim utjecajem francuskih impresionista ali i na temelju glazbenih utjecaja.16 Porträt der Karoline Pipal, Gattin des Künstlers, 1932, Öl auf Leinwand16

14 U to doba je i Adolf Hitler nastojao započeti umjetničku karijeru u Beču te je lako moguće da su se upoznali jer su se kretali u istim krugovima. (Ovu tvrdnju danas je skoro nemoguće provjeriti ali je zanimljivost da su se gotovo u isto vrijeme u istom gradu obojica bavili oslikavanjem i prodajom razglednica Beča.) 15 Walter Maria Neuwirth, Viktor Pipal und seine Postimpressionismus im Geiste der Musik, Alte und moderne Kunst, Wien, XVI Jhg. (1971/Heft 114), Jänner/Februar 1971. 36-38. 16 Heinrich Fuchs, Viktor Pipal, Maler der Wiener Vorstadt, Selbstverlag, Wien, 1975., s. 59.

106


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 103-118 Nikša Nezirović: Šamčanin Viktor Pipal – „slikar bečkog predgrađa“

„Slikar bečkoga predgrađa“

U svojim usamljenim šetnjama u slobodno vrijeme kroz Heiligenstadt, Sievering, Ottakring, Nussdorf, Breitensee, kroz Kahlenberger strasse dobivao je inspiraciju za svoja djela. Išao je od Ottakringa do Donaukanala i ondje je crtao i slikao sa velikom žudnjom za radom tokom ljetnjih ferija, osamljen od svijeta koji ga je okruživao.17 Slikao je bečke vedute te je postao žanrovski i pejsažni slikar. Mnogi su ga nazivali Vedutenmaler. Svakako da je slikao i vedute bečkog centra grada (Innenstadt), pa čak i glasovitog Pratera. Slikao je i svoj kvart Hernals, te Grinzing, Döbling, te Dunav i Donaukanal. Tražio je motive i u Wachau, Niederösterreich, Burgenland. Nakon svojih eksperimenata na temu slikarstva i glazbe je u 1930-tim godinama dobio nezvaničnu titulu „slikara bečkog predgrađa“. Žanr ovog grada učinio je slavnim. Volio je ulice predgrađa, te kuće i fasade. Jedno od njegovih prvih djela je „Landschaft mit Wäsche“ iz 1921. godine. Novine toga doba pišu o skoro svim izložbama o njemu kao o slikaru koji donosi prikaz starog Beča za koga ovaj slikar gaji veliku ljubav.18

Slikao je i portrete („Moja žena“ – dvije verzije, „Djevojčica na prozoru“, „Djevojčica sa cvijećem“19, „Stara gospođa“, „Pratetka“, „Portret pušača“, autoportrete i mnoge druge osobe), aktove, mrtvu prirodu (cvijeće u vazi, jabuke, jaja, ribu odnosno hranu običnih ljudi), te male obične ljude odnosno radnike (seljake, orače, kosce, ribare, prodavače ribe, konjušare, veslače). Prikazivao je njihov svakodnevni obiteljski život i rad, vrtove, imanja, drveće, fasade, automobilske stanice, ulične svjetiljke, detalje sa plaža, konje i druge životinje, parkove, groblja. Slikao je i religijske motive („Mater dolorosa“, ulje na platnu 1945.). Međutim, trajno je upamćen po slikama prigradskih četvrti koje su mu bile omiljeni motivi. U njegovoj knjizi skica može se utvrditi da je tu koristio olovku, ugljen i tuš. Prvotno je skicirao njemu zanimljiv motiv, da bi ga kasnije pažljivo oslikao u svom ateljeu. Atelje je imao u Beču, VIII Bezirk, Albertgasse. Njegove radove često karakterizira melankolično raspoloženje. Njegova paleta je stilski nepogrešiva i ograničena na sivo-crveno-plave nijanse i slikar se poigrava sa svjetlošću, hladnim tonalitetom između dana, noći i zimskog sumraka. Glavnu ulogu u slikama je drama između nijansi svjetlosti i tame. Jednom je rekao: Imam osjećaj da uvijek postoji borba između svijetla i tame. Nema same svijetlosti u prirodi. Tamo gdje postoji svijetlost, tu je i mrak, a ta dva osnovna elementa ne smiju nestati na slici. Daju mu snagu. Što više prikupljam i ukomponiram te elemente na slici to je dublji sadržaj.20

Njegovi radovi nisu idilični ili romantični, već prije svega glazbeni i imaju opušten realizam. Za njega su kolege govorili tamo oko 1935. godine da koristi previše plavu boji što zbunjuje publiku. On doista koristi plavu boju kao kraljicu boja. Posjedovao 17 18 19 20

Heinrich Fuchs, Viktor Pipal Maler der Wiener Vorstadt, Selbstverlag, Wien, 1975. s. 6. alzburger Zeitung, Salzburg, No. 36, 1. Jhg. von 21. Dezember 1942. s. 2. S Na Jesenjskoj izložbi Umjetničke kuće od 31. listopada 1943.(op.aut.) Heinrich Fuchs, Viktor Pipal Maler der Wiener Vorstadt, Selbstverlag, Wien, 1975. s. 6.

107


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 103-118 Nikša Nezirović: Šamčanin Viktor Pipal – „slikar bečkog predgrađa“

je instinkt, kolorističku sigurnost i nevjerojatan talenat. Kod njega je prisutan utjecaj secesije i ekspresionizma. Slikao je ulja na platnu, lesonitu, kartonu, drvetu, pauspapiru, šperploči, mješovitom tehnikom na kartonu. Njegove slike su se tiskale kao bečke razglednice, stavljane su na kalendare. Kupovane su novcem iz zaklada poput Zaklade Eduarda Kasparidesa koja je 24. studenoga 1938. kupila za 200 RM njegovo ulje na platnu pod nazivom „Beethovenhaus in Heiligenstadt“ kataloški broj 100 na godišnjoj izložbi za gradsku zbirku. Kada su predstavnici Hrvatskoga državnoga teatra Nezavisne Države Hrvatske iz Zagreba zajedno sa predstavnikom bečke hrvatske kolonije posjetili bečku gradsku vijećnicu dobili su na poklon sliku „Kuća Eroica u Heiligenstadtu“ ulje na platnu Viktora Pipala koju su ovi smjestili u „Hrvatsku kuću“ u Beču.21

Njegovu sliku „Die letzten Häuser (Motiv aus Krems)“, koja je naslikana 1937. godine, kupila je 1941. godine u bečkoj galeriji Welz za 600 RM osoba o kojoj se malo toga zna i danas se slika nalazi u austrijskoj galeriji Belvedere, te je predmet istrage u vezi restitucije o čemu je, te o još 241 različitoj umjetnini 1998. godine postavljeno i parlamentarno pitanje u austrijskom parlamentu.22 Pipal je ilustrirao kolekciju „Ljubljena zemljo“.

Između svibnja i studenoga 1937. godine u svoje slobodno vrijeme preuzeo je dužnost knjižničara „Deutschen Buchgemeinschaft“ Künstlerhausa i tu dužnost obavlja sve do siječnja 1948. godine. Od 1941. radio je kao slobodni umjetnik. Poslije rata na nekim izložbama kritičari su pisali kako nije pokazao svoje najbolje u smislu prožetosti temperamentom.23 Izlaže odmah nakon završetka Drugoga svjetskoga rata pod izričitim nalozima Sovjeta. U ljeto 1955. godine je tijekom te godine obnovio akvarel Künstlerhausa. Odbor je kupio akvarel za 700 šilinga i poklonio ga Hansu Mandlu Vizebürgermeister-u zbog njegovoga doprinosa renoviranju fasade ovog zdanja.

21 Das kleine Volks-Blatt, Wien, Folge 132. 17. Jhg. von 14. Mai 1943. s. 4.; Kleine Volks-Zeitung, Wien, Nr.132, 89. Jhg. von 14. Mai 1943., s. 6.; Illustrierte Kronen Zeitung, Wien, Folge. 15566, 44. Jhg. von 14. Mai 1943., s. 3. 22 https://www.parlament.gv.at/PAKT/VHG/XX/AB/AB_05184/fnameorig_135077.html,(pristup 15.1.2019.). 23 Oberösterreichische Nachrichten, Linz, No. 152, 1.Jhg. von 10. Dezember 1945. s. 2.

108


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 103-118 Nikša Nezirović: Šamčanin Viktor Pipal – „slikar bečkog predgrađa“

Sievering im Schnee, um 1940, Öl auf Karton24

Izložbe (skupne i samostalne)

Sudjelovao je zajedno sa drugim učiteljima, kao član Udruženja učitelja, na izložbi u berlinskoj sali Konzerthaus.25 Izlagao je u bečkom „Lehrerkunstverein“-u 1929. godine. Godine 1930. je sa svojim kolegama učiteljima predstavio svoje radove u „Waldmüllerbund“, potom na Petoj godišnjoj izložbi bečkih učitelja otkriva svoje veliko slikarsko djelo.26 Da bi 1934. godine prvi puta izlagao u Künstlerhausu. Punopravni član Akademije likovnih umjetnosti postao je 1937. godine, a počasni član Künstlerhausa postao je 24. studenoga 1969. godine (sa obrazloženjem „za njegov umjetnički rad“). S drugim slikarima sudjelovao je tijekom svibnja i lipnja 1937. godine na Oberösterreichischer Kunstverein, Jubiläums-Ausstellung – „Österreichische Kunst der Gegenwart“, Linz, Festhalle am Südbahnhof.27

24 25 26 27

Heinrich Fuchs, Viktor Pipal, Maler der Wiener Vorstadt, Selbstverlag, Wien, 1975., s. 22. I llustrierte Kronen Zeitung, Wien, No. 10180, 29. Jhg. von 26. Mai 1928. s. 9. Illustrierte Kronen Zeitung, Wien, No. 11617, 33. Jhg. von 25. Mai 1932. s. 9. OÖ. Heimatblätter, Heft ¾, 2011., 65. Jhg, s. 200.

109


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 103-118 Nikša Nezirović: Šamčanin Viktor Pipal – „slikar bečkog predgrađa“

U listopadu 1941. je sudjelovao na skupnoj izložbi u galeriji Welz u Beču, gdje je predstavljen kao „Oberlehrer in Alt-Ottakring“.28 Te je godine i naredne 1942. izlagao na jubilarnim izložbama u bečkom Künstlerhausu. Izlagao je u galeriji Albertina, austrijskoj galeriji Belvedere29, 1942. godine izlaže u galeriji Würthle u Beču (tamo je izlagao još od 1933. godine) i 1959. godine ponovo u Künstlerhausu. Bio je član i važan predstavnik Zinkenbacherove slikarske kolonije. Obvezno je svake godine izlagao na Proljetnim, Jesenjim i Božićnim izložbama u Künstlerhausu, dok je povodom 80 godina Künstlerhausa na Velikoj jubilarnoj izložbi sudjelovao s melankoličnom slikom Vorstadtstrasse.30 Sudjeluje i na izložbi Wiener Kunst in Düsseldorfu31, potom na izložbi Donauer Künstlerkameradschaft in Brünn.32 U inozemstvu izlaže u: Caracasu, Londonu, Genua, Triestu, Pistoia, Livornu, Münchenu, Pragu, Bukurestu i mnogim drugim mjestima. Nastavio je izlagati i poslije rata od 1945. godine, i to na Prvoj Austrijskoj umjetničkoj izložbi u Linzu.33 Potom na Donjoaustrijskoj umjetničkoj izložbi u Melku.34 Zatim na Kunstausstellung u Bruck a.d. Leitha.35 I u poznijim godinama je izlagao (1965. godine) na „Die bildende Kunst in Niederösterrich von 1945 bis 1965, Blau-Gelbe Galerie, Niederösterreichisches Landesmuseum (Gruppenausstellung)“ 16. 5.1965. – 10. 7. 1965.

28 29 30 31 32 33 34 35

Heinrich Fuchs, Viktor Pipal Maler der Wiener Vorstadt, Selbstverlag, Wien, 1975. s. 9. Völkischer Beobachter, Wien, Ausg.18, 56. Jhg. Von 18. Jänner 1943. s. 4. Die Bühne, Wien, Heft 1, XIX Jhg. von 1. Jänner 1942., s. 8. Völkischer Beobachter, Wien, Ausg. 271, 54 Jhg, von 28. September 1941., s. 4.; Neues Wiener Tagblatt, Wien, No. 270, 75 Jhg. von 29. September 1941. s. 28. D as Kleine Volksbaltt, Wien, No. 297 von 27. Oktober 1943. s. 5. O berösterreichische Nachrichten, Linz, No.138, 1.Jhg. von 22. November 1945. s. 2. Wiener Zeitung, Wien, No. 258, 239.Jhg. von 6. November 1946. s. 3. Wiener Zeitung, Wien, No. 132, 240.Jhg. von 10. Juni 1947. s. 3.

110


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 103-118 Nikša Nezirović: Šamčanin Viktor Pipal – „slikar bečkog predgrađa“

Häuser in Hernals, um 1940, Öl auf Karton36

Gasse in Grinzing, um 1954, Öl auf Holz37 36 Heinrich Fuchs, Viktor Pipal, Maler der Wiener Vorstadt, Selbstverlag, Wien, 1975., s. 104. 37 Heinrich Fuchs, Viktor Pipal, Maler der Wiener Vorstadt, Selbstverlag, Wien, 1975., s. 142.

111


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 103-118 Nikša Nezirović: Šamčanin Viktor Pipal – „slikar bečkog predgrađa“

Im Märzpark in Wien, um 1940, Öl auf Karton38

Nagrade i priznanja

Za svoj rad je nagrađivan pa je 1943. dobio Državnu nagradu. U organizaciji Reichsleiter Baldur von Schirach dobiva nagradu na izložbi „Junge Kunst im Deutschen Reich“ u Bečkoj umjetničkoj kući. Bila je otvorena od 7. 2. do 7. 3. 1943. pod pokroviteljstvom Reichsleitera von Schiracha. Iste je godine od 11. lipnja do 15. kolovoza na izložbi pod nazivom „Das Wiener Stadtbild“ također nagrađen.39 O tome su pisale onodobne novine između ostaloga i ovo: Dobitnici nagrada od Reichsleitera. Beč. Reichsleiter Baldur von Schirach dodijelio je 5 nagrada po 1.000 RM od kojih jedna Viktoru Pipalu za njegovu sliku „Mölkerbastei“.40 Dva puta je dobio Počasnu nagradu grada Beča, i to 1949., i 1959. godine. Veliku Zlatnu Počasnu medalju, „zbog njegovih 38 H einrich Fuchs, Viktor Pipal, Maler der Wiener Vorstadt, Selbstverlag, Wien, 1975., s. 103. 39 Baldur von Schirach (1907.-1974.), njemački aristokrat, nacistički političar. Reichsjugendführer, Reichsleiter, Gauleiter Beča. Predao se 1945. godine. Na Nürnberškom procesu osuđen je na 20 godine. Nakon izlaska iz zatvora povukao se na jug Njemačke. (op.aut.). U arhivi NSDAP. Gauleitung Wien. Gaupressamt u odijelu Tätigkeit als Reichsstatthalter und Gauleiter in Wien von Dezember 1942 bis März 1944, na stranici 79 navodi se Pipal Viktor – Maler, Anerkennungen. Verleihung eines Geldpreises des Reichsleiters gelegentlich der Ausstellung „Das Wiener Stadtbild“ im Künstlerhaus, von 4.7.43. 40 Znaimer Tagblatt, Znaim, Folge 155, 46 Jhg. von 5. Juli 1943. s. 4.

112


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 103-118 Nikša Nezirović: Šamčanin Viktor Pipal – „slikar bečkog predgrađa“

umjetničkih dostignuća iz ranijih godina“ dobio je 1. lipnja 1949., a 1957. godine Zlatni lovorov vijenac Bečke umjetničke kuće i Bečke secesije dobiva „povodom njegovog 70. rođendana i u znak priznanja za njegovu cjelokupnu umjetničku kreaciju“. Austrijska država odlikovala ga je Austrijskim Križem časti za znanost i umjetnost 1961. godine. Na glavnoj skupštini Udruženje likovnih umjetnika održanoj u Künstlerhausu 1946. godine izabran je za člana Odbora.41

Od 1948. godine bio je član Savjetodavnog odbora Ministarstva obrazovanja za likovnu umjetnost. U godini 1949. uzdignut je u rang profesora, osobno od strane Saveznoga predsjednika Austrije. Njegova djela nalaze se danas u posjedu Ministarstva obrazovanja, Austrijske državne galerije u Beču, Grafičke zbirke Albertina u Beču, zbirke Austrijske Narodne banke, osobnim kolekcijama u zemlji i inozemstvu te i u posjedu Povijesnoga muzeja grada Beča. Donjoaustrijski Zemaljski muzej posjeduje preko 200 njegovih radova. Brončana bista ovog slikara, rad Rudolfa Schmidta nalazi se u Povijesnom muzeju grada Beča.42

Zahvala umjetnika povodom čestitke.

41 W iener Zeitung, Wien, Nr. 35, Jhg. 235., von 10. Februar 1946. s. 3. 42 Heinrich Fuchs, Viktor Pipal Maler der Wiener Vorstadt, Selbstverlag, Wien, 1975. s. 11.

113


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 103-118 Nikša Nezirović: Šamčanin Viktor Pipal – „slikar bečkog predgrađa“

Zaključak

Nakon rođenja u Bosanskom Šamcu napustio je svoj rodni grad i nastanio se u Beču. Tamo je okončao službenu naobrazbu i počeo raditi kao učitelj. Međutim, kako je bio glazbeno i slikarski talentiran pokrenuo je svoju umjetničku izobrazbu uzimajući privatne sate kod čuvenih profesora toga doba. Nakon eksperimenata sa glazbom i slikarstvom okrenuo se slikarstvu da bi vremenom postao čuven kao „slikar bečkog predgrađa“. Naravno da je slikao i druge motive. Imao je mnoge skupne i samostalne izložbe, ali nikada nije napustio svoj učiteljski poziv. Dobio je brojne nagrade i priznanja za svoj rad. Osobno ga je Savezni predsjednik Austrije Karl Renner uzdigao u rang profesora. Postao je punopravni član Umjetničke kuće. Njegova djela se nalaze po mnogim zbirkama i muzejima. Niti jedna značajnija izložba austrijskonjemačkog slikarskog djelokruga između dva svjetska rata, tokom rata i nakon rata sve do slikareve smrti nije mogla bez njegovog učešća. O Viktoru Pipalu i njegovom doprinosu umjetnosti mnoge ugledne novine, časopisi iz Beča, Salzburga i drugih gradova donose novinske vijesti u preko stotinjak novinskih naslova. Ovaj bečki kasni impresionist je jedno vrijeme bio simbol Beča. Dao je veoma značajan doprinos oblasti bečkog slikarstva XX. stoljeća. Bio je jedan od najpoznatijih i najuspješnijih članova Künstlerhausa. Njegova djela se i danas mogu pronaći na aukcijama diljem svijeta, osobito u bečkom Dorotheumu (najvećoj aukcijskoj kući Centralne Evrope). Cijene njegovih djela se kreću od par stotina pa sve do nekoliko tisuća eura (EUR). Jedna zanimljivost vezana je za Viktora Pipala i autora ovog članka. Osobna prijateljica autora ovog članka piše: Živjela sam između studenog 1956. i travnja 1970. godine u Beču. Živjeli smo u Schottenfeldgasse, Beč VII. Pohađala sam Gimnaziju u Hernalsu, a kasnije i Prvu djevojačku Realnugimnaziju u Albertgasse. Susretala sam Viktora Pipala kad je slikao u tom dijelu grada. Nisam imala pojma da je povezan sa Vašim Šamcem.43 Viktor Pipal je tvrdio da su Bosanski Šamac i Bosna dali umjetnički poriv njegovom životu.

Zanimljivo je spomenuti da je u Bosanskom Šamcu poslije Drugog svjetskog rata živio i radio izvjesni Ivan Pipal kao učitelj osnovne škole i to školske 1959./60. godine kada je bio odjeljenski starješina VIII a razredu, i školske 1960./61. godine kao odjeljenski starješina VII a razreda.44 Taj Ivan Pipal iz Šamca je 1961. godine bio i urednik jedne brošurice.45 Da li je povezan sa Viktorom nepoznanica je.

43 R enee Leighton, Melbourn, Australia, e-mail od 18. veljače 2019. 44 Ilija Stanić, 100 godina osnovne škole u Bosanskom Šamcu 1885-1985., Bos. Šamac 1985., GRO „Grafosrem“ Šid, str. 93-95. 45 VII Omladinska smotra „Bratstvo-jedinstvo“, Bos. Šamac 22.-25. svibnja 1961. Urednik Pipal Ivan, tisak „Zora“ Zagreb.

114


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 103-118 Nikša Nezirović: Šamčanin Viktor Pipal – „slikar bečkog predgrađa“

Arhivski fondovi

Matični ured općine Šamac

Österreichische Nationalbibliothek, Wien

Arhiv NSDAP. Gauleitung Wien. Gaupressamt, Wien Osobna arhiva autora

Literatura

Das kleine Volks-Blatt, Wien, Folge 132. 17. Jhg. von 14. Mai 1943. s. 4. Das Kleine Volksbaltt, Wien, No. 297 von 27. Oktober 1943. s. 5. Die Bühne, Wien, Heft 1, XIX Jhg. von 1. Jänner 1942., s. 8.

Fuchs Heinrich, Viktor Pipal Maler der Wiener Vorstadt, Selbstverlag, Wien, 1975. Illustrierte Kronen Zeitung, Wien, No. 10180, 29. Jhg. von 26. Mai 1928. s.9.

Illustrierte Kronen Zeitung, Wien, No. 11617, 33. Jhg. von 25. Mai 1932. s. 9.

Illustrierte Kronen Zeitung, Wien, Folge. 15566, 44. Jhg. von 14. Mai 1943., s. 3. Kleine Volks-Zeitung, Wien, Nr.132, 89. Jhg. von 14. Mai 1943., s. 6.

Neues Wiener Tagblatt, Wien, Nr. 23, Jhg. 47, von 24. Jänner 1913, s. 8.

Neues Wiener Tagblatt, Wien, No. 270, 75. Jhg. von 29. September 1941. s. 28.

Neuwirth Walter Maria, Viktor Pipal und seine Postimpressionismus im Geiste der Musik, Alte und moderne Kunst, Wien, XVI Jhg. (1971/Heft 114), Jänner/Februar 1971. 36-38. OÖ. Heimatblätter, Heft ¾, 65. Jhg, 2011., s. 200.

Oberösterreichische Nachrichten, Linz, No.138, 1. Jhg. von 22. November 1945. s. 2.

Oberösterreichische Nachrichten, Linz, No. 152, 1. Jhg. von 10. Dezember 1945. s. 2. Salzburger Zeitung, Salzburg, No. 36, 1. Jhg. von 21. Dezember 1942. s. 2.

Stanić Ilija, 100 godina osnovne škole u Bosanskom Šamcu 1885-1985., Bos. Šamac 1985., GRO „Grafosrem“ Šid, str. 93-95. Tagblatt, Wien, No. 217, 17(36). Jhg. von 18. September 1932., s. 22. Verlustliste, Wien, Nr. 147, von 23. März 1915., s. 34.

Verlustliste, Wien, Nr. 638, von 22. Dezember 1917., s. 3.

Völkischer Beobachter, Wien, Ausg. 271, 54. Jhg, von 28. September 1941., s. 4. Völkischer Beobachter, Wien, Ausg.18, 56. Jhg. Von 18. Jänner 1943. s. 4.

Völkischer Beobachter, Wien, Ausg. 237, 56. Jhg, von 25. August 1943., s. 4.(„V.B.“-Besuch bei Viktor Pipal. Der Maler des farbigen Lichts). Wiener Kommunal-Kalendar und-Städtisches Jahrbuch, Wien, 1912. s. 810. Wiener Kommunal-Kalendar und-Städtisches Jahrbuch, Wien, 1915. s. 739 Wiener Zeitung, Wien, Nr. 35, Jhg. 235., von 10. Februar 1946. s. 3.

Wiener Zeitung, Wien, No. 258, 239. Jhg. von 6. November 1946. s. 3. Znaimer Tagblatt, Znaim, Folge 155, 46. Jhg. von 5. Juli 1943. s. 4.

115


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 103-118 Nikša Nezirović: Šamčanin Viktor Pipal – „slikar bečkog predgrađa“

Internet izvori

https://www.parlament.gv.at/PAKT/VHG/XX/AB/AB_05184/fnameorig_135077.html, (pristup 15.1.2019.).

Suradnici

Vladimir Rošić Beč, Austrija, Judith Schinzl, Beč, Austrija, Renee Leighton, Melbourn, Australia.

116


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 103-118 Nikša Nezirović: Šamčanin Viktor Pipal – „slikar bečkog predgrađa“

Šamčanin Viktor Pipal – „slikar bečkoga predgrađa“ Sažetak

Autor je na temelju arhivske građe, objavljene literature i novinskih članaka prikazao život, rad ali i dosada nepoznate detalje iz života čuvenog „slikara bečkog predgrađa“ Viktora Pipala koji se rodio u Bosanskom Šamcu 1887. godine kao sin nižeg činovnika. Prateći česte očeve službene premještaje Viktor se školovao i na kraju se skrasio u Beču, gdje se kao izrazito glazbeno i slikarski talentiran posvetio pored svog učiteljskog poziva i umjetnosti. Uzimao je časove kod znamenitih profesora toga doba, u slobodno vrijeme pohađao znamenite škole da bi se na kraju okrenuo slikarstvu koje mu je postalo više od hobija. Zajedno sa kolegama učiteljima učestvuje na svim izložbama, da bi 1930-tih godina dobio neslužbenu titulu „slikara bečkog predgrađa“. Tu u Beču i njegovim predgrađima dobiva snažne inspiracije i razvija ljubav za Beč. Postaje bečki kasni impresionist. Tog čovjeka koji je jedno vrijeme bio simbol Beča ugledni Künstlerhaus prima u punopravno članstvo 1937. godine. Osim bečkih predgrađa on slika i druge motive (mrtvu prirodu, aktove, „male ljude“- radnika odnosno njihov život i rad i slično), koristi razne tehnike, najdraže mu je ulje na platnu, lesonitu, papiru i slično. Važan utjecaj na njegovo slikarstvo ima glazba i sve njegove slike su prožete glazbenim utjecajima. Brojne su njegove izložbe skupne ili samostalne kako u Austriji, kasnije u Deutsches Reichu, potom i u inozemstvu. Nakon rata nastavlja da radi i izlaže na raznim izložbama. Za svoje radove, i cjelokupan umjetnički doprinos dobio je brojna priznanja, nagrade, medalje i kolajne. Kao „Selfmademan“ uz mukotrpan rad i zalaganje uzdignut je u rang profesora. U osobom životu skroman, domoljub, sudionik Prvog svjetskog rata, časnik koji je teško ranjen. Oženio se ali je nepoznanica da li je imao potomaka. Djela njegovih ruku nalaze se u posjedu mnogih znamenitih muzeja i zbirki. Njegov grob danas ne postoji u Beču. Rodni Bosanski Šamac nije nikada zaboravio i uvijek je bio zahvalan za osobiti utjecaj ovog kozmopolitskog gradića na umjetnički poriv njegovog već zaboravljenog života koji je ovim radom otkriven čitateljima.

Der Šamacer Viktor Pipal – „Maler der Wiener Vorstadt“ Zusammenfassung

Der Autor stellt aufgrund von Archivstoff, veröffentlichter Literatur und Zeitungsartikel das Leben, die Tätigkeit aber auch bis jetzt unbekannte Einzelheiten aus dem Leben des berühmten „Malers der Wiener Vorstadt“ Viktor Pipal vor, der 1887 in Bosanski Šamac, als Sohn eines Beamten niedrigeren Ranges. Sein Vater wurde oft versetzt, so begleitete ihn sein Sohn Viktor und besuchte verschiedene Schulen, um endlich in Wien seine Ruhe zu finden, wo er sich, als musikalisch und malerisch sehr begabter Mensch, neben seinem Lehrerberuf, auch der Kunst widmete. Er nahm Stunden bei bekannten Professoren jener Zeit, in seiner Freizeit besuchte er bekannte Schulen, um sich zuletzt der Malerei zuzuwenden, die ihm mehr als ein Hobby wurde. Zusammen mit seinen Lehrerkollegen nimmt er an allen Ausstellungen teil, um in den 1930-gen Jahren den inoffiziellen Titel des „Malers der Wiener Vorstadt“ bekam. Hier in Wien und seinen Vorstädten bekommt er starke Inspirationen und entwickelt eine Liebe zu Wien. Er wird zum Wiener Spätimpressionisten. Diesen Menschen, der eine Zeit das Symbol von Wien war, nahm das angesehene Künstlerhaus 1937 zum vollwertigen Mitglied auf.

117


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 103-118 Nikša Nezirović: Šamčanin Viktor Pipal – „slikar bečkog predgrađa“ Außer die Wiener Vorstädte malt er auch andere Motive (Stilleben, Akte, „kleine Menschen“ – Arbeiter und ihr Leben, Arbeit und ähnliches), benutzt verschiedene Techniken, am liebsten Öl auf Leinwand, Hartfaserplatte, Papier und ähnliches. Wichtigen Einfluss auf seine Malerei hat die Musik und alle seine Bilder sind von musikalischem Einfluss durchwirkt. Zahlreich sind seine Ausstellungen, so selbständige wie auch Sammelausstellungen in Österreich, später im Deutschen Reich, danach im Ausland. Nach dem Kriege setzt er seine Arbeit fort und stellt bei verschiedenen Ausstellungen aus. Für seine Arbeiten und seinen ganzen künstlerischen Beitrag erhielt er zahlreiche Anerkennungen, Preise, Medaillen und Gedenkmünzen. Als „Selfmademan“ wurde er durch mühsame Arbeit und Zuwendung er in den Rang eines Professors erhoben. Im persönlichen Leben sehr bescheiden, Patriot, Teilnehmer des Ersten Weltkrieges, schwer verwundeter Offizier. Er war verheiratet, aber es ist nicht bekannt, ob er Nachkommen hatte. Die Werke seiner Hände befinden sich im Besitz vieler Museen und Sammlungen. Sein Grab ist heute in Wien nicht vorhanden. Seine Geburtsstadt Bosanski Šamac hat er nie vergessen und war immer dankbar für den persönlichen Einfluss dieser kosmopolitischen Kleinstadt auf die künstlerische Neigung seines schon vergessenen Lebens, das mit dieser Arbeit den Lesern enthüllt wird.

118


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 119-135 Ozren Blagec: Znameniti veterinar dr. Andrija Hupbauer

Ozren Blagec Gradski muzej Križevci Tome Sermagea 2, Križevci ozren.gmk@gmail.com

UDK: 619(497.5)(091) Izvorni znanstveni rad Prihvaćeno: 25.9.2020.

Znameniti veterinar dr. Andrija Hupbauer U radu se prikazuje životni put i djelovanje veterinara dr. Andrije Hupbauera, direktora Državnog bakteriološkog i serološkog zavoda u Križevcima i profesora na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu. Na temelju do sada objavljenih kraćih ili opsežnijih biografija, te u manjem opsegu izvorne građe, rekonstruirana je aktivnost dr. Hupbauera na razvoju veterinarske struke i znanosti u Hrvatskoj, a posebno je valoriziran njegov doprinos u radu i razvoju Državnog bakteriološkog i serološkog zavoda u Križevcima. Na kraju rada priložena je i bibliografija radova dr. Hupbauera. Ključne riječi: Andrija Hupbauer, povijest veterinarstva, Bakteriološki zavod u Križevcima

119


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 119-135 Ozren Blagec: Znameniti veterinar dr. Andrija Hupbauer

Dosadašnje biografije i bibliografije

Pregled do sada objavljenih, mahom kraćih, biografija i priloga o životu i radu dr. Andrije Hupbauera najbolji su uvod u pokušaj da se na jednom mjestu obuhvate do sada poznati i objavljeni podaci o njegovoj opsežnoj aktivnosti na području razvitka veterinarske prakse i znanosti u Hrvatskoj. Prvi je o Hupbaueru, nekoliko godina nakon njegove smrti, pisao Ivo Tomašec u časopisu Veterinarski glasnik,1 a isti je tekst objavljen i u spomenici izdanoj povodom 50-e obljetnice osnivanja Veterinarskog zavoda u Križevcima.2

Kada je 1969. obilježavana pedeseta obljetnica osnutka Veterinarskog fakulteta objavljena je velika monografija u kojoj se nalazi mnoštvo podataka o Hupbaueru,3 a istom prilikom izdana je i bibliografija radova djelatnika fakulteta gdje se nalazi i opširna Hupbauerova bibliografija.4 U knjizi Zaslužni veterinari Hrvatske akademik Eugen Topolnik objavio je tekst o Hupbaueru,5 a brojni podaci i njegovom radu na Veterinarskom zavodu mogu se naći i u Spomenici Veterinarskog zavoda Križevci 1901. – 1976.6

Od novijih kraćih prikaza Hupbauerovog života vrijedi spomenuti priloge u Hrvatskom biografskom leksikonu,7 te Hrvatskoj enciklopediji u izdanju Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža.8 Zanimljivo je da se Hupbauer ne pojavljuje u Općoj i nacionalnoj enciklopediji u 20 knjiga koju je između 2007. i 2009. izdavala izdavačka kuća Pro Leksiks iz Zagreba.

Djetinjstvo i školovanje

Andrija Hupbauer rođen je u Neudorfu, naselju koje se krajem 19. stoljeća nalazilo nekoliko kilometara zapadno od Vinkovaca,9 28.03.1886.10 u evangeličkoj 1 T omašec I[vo], “Život i rad prof. dr. Andrije Hupbauera”, Veterinarski glasnik 5, Zagreb 1951., br. 4/5, str. 308. – 309. 2 Tomašec Ivo, “Život i rad prof. dr. Andrije Hupbauera”, Veterinarski zavod u Križevcima 10. V. 1901. – 10. V. 1951., Zagreb 1951., str. 110. – 111. i nepotpuna biografija str. 123. – 127. 3 5 0 godina veterinarskog fakulteta u Zagrebu 1919. – 1969., Zagreb 1969. Hupbauer se spominje na više mjesta, koja će biti navedena u radu kako će biti korištena 4 Režek A[dolf ]: Bibliografija 1919. – 1969. 50. godina Veterinarskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 1971., str. 213. – 220. Bibliografija se odnosi na razdoblje od 1932. nadalje. 5 Topolnik E[ugen]: “Profesor dr. Andrija Hupbauer (1886. – 1949.)”, Zaslužni veterinari Hrvatske, Zagreb 1976., str. 81. – 84. Gotovo identičan tekst nalazi se i u: Topolnik E[ugen],Prof. dr. Andrija Hupbauer (18861949), Veterinarska stanica 7, Zagreb 1976., str. 253. – 256. 6 Spomenica veterinarskog zavoda Križevci 1901. – 1976., Križevci 1978., na više mjesta 7 Badovinac Josip, „Hupbauer, Andrija“, Hrvatski biografski leksikon sv. 5., Zagreb 2002., str. 767. 8 [s.][n.], “Hupbauer, Andrija”, Hrvatska enciklopedija sv. 5., Zagreb 2003., str. 15. – 16. 9 Neudorf, odnosno Novo selo kako se ponekad naziva Hupbauerovo rodno mjesto, danas se nalazi u zapadnom dijelu grada Vinkovaca i ponekad se naziva Vinkovačko Novo selo 10 Hupbauerovi biografi kao datum rođenja navode 29. 03. 1886., no u Popisu zaposlenika s pravom glasa Državnog bakteriološkog i serološkog zavoda u Križevcima iz 1940. (Gradski muzej Križevci GKM-4823),

120


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 119-135 Ozren Blagec: Znameniti veterinar dr. Andrija Hupbauer

obitelji njemačkog porijekla. Otac mu je bio Gjuro Hupbauer, a majka Marije, rođena Greiner. Gimnaziju je pohađao u obližnjim Vinkovcima, a nakon s odlikom položene mature odslužio je vojnu obavezu (od 1.10.1906. do 30.09.1907.) u 78. bjelovarskom puku. Nakon završene vojske Hupbauer upisuje studij na Veterinarskoj visokoj školi u Beču gdje je uspješno diplomirao 2. ožujka 1912. Odmah po diplomi počinje raditi na Kemijskom zavodu iste škole te se posvećuje izradi doktorske disertacije pod nazivom Beitrag zu Kenntniss des Stoffwechsel des Rindes koji je uspješno obranio 12. srpnja 1913. godine, te je promoviran u doktora veterinarske medicine.11

Dolazak u Križevce i rad na Bakteriološkom zavodu do 1922.

Bakteriološki zavod u Križevcima12 osnovan je 10. svibnja 1901. godine rješenjem Kraljevske hrvatsko-slavonske zemaljske vlade odjela za unutarnje poslove br. 33259 kao prvi veterinarski zavod u jugoistočnoj Europi. Njegov osnivač i prvi voditelj bio je dr. Ferdo Kern koji je godinu dana ranije stigao u Križevce, prihvativši poziv da na Višem gospodarskom učilištu predaje živinogojstvo i veterinarstvo, ali i da ustroji veterinarski i bakteriološki zavod. Razlog osnivanja takvog zavoda bio je sve veći razvoj stočarstva u Hrvatskoj i Slavoniji, a shodno tome i kontrola nad zdravljem i kvalitetom stoke koja se izvozila, što se do tada obavljalo u dijagnostičkim laboratorijima u Austriji ili Mađarskoj.13

Rješenjem Kraljevske zemaljske vlade III./A 1845/3. 1913. od 4. siječnja dr. Andrija Hupbauer imenovan je kraljevskim kotarskim veterinarom u X. činovničkom razredu i dodijeljen na službovanjem Bakteriološkom zavodu u Križevcima, gdje je imenovan asistentom dr. Kerna. Hupbauer je na mjestu kotarskog veterinara zamijenio Janka pl. Haraminčića koji je premješten u Slunj.14 Nakon tek nešto više od pola godine rada na Bakteriološkom zavodu Andrija Hupbauer mobiliziran je 26.07.1914. i odlazi kao vojni veterinar – referent u 211. pješačkoj brigadi u Prvi svjetski rat. Demobiliziran je nakon nešto više od tri godine 30.09.1917. te se vraća u Križevce na staro radno mjesto.15 Zanimljivo je da po

11 12 13 14 15

kojega je osobno sastavio Hupbauer, kao datum njegova rođenja spominje su 28. 03. 1886., pa stoga taj datum smatram ispravnijim Rana biografija rađena je prema: Tomašec Ivo, “Život i rad prof. dr. Andrije Hupbauera”, Veterinarski zavod u Križevcima 10. V. 1901. – 10. V. 1951., Zagreb 1951., str. 110. i Topolnik E[ugen]: “Profesor dr. Andrija Hupbauer (1886. – 1949.)”, Zaslužni veterinari Hrvatske, Zagreb 1976., str. 81. Bakteriološki zavod u Križevcima danas djeluje pod nazivom Veterinarski zavod Križevci i djeluje u sklopu Hrvatskog veterinarskog instituta u Zagrebu, kao jedan od četiri takva zavoda u Hrvatskoj, te zapošljava 25 djelatnika (http://www.veinst.hr/organizacija, 11. 11. 2019.) Josip Kucel, Izvještaj o radu Veterinarskog zavoda u Križevcima od god. 1901. – 1951., u Veterinarski zavod u Križevcima, Zagreb, 1951., str. 6. – 10. Izvješće o Kraljevskom Višem gospodarskom učilištu i ratarnici u Križevcima za školsku godinu 1913./1914., Križevci 1914., str. 31. Topolnik E[ugen]: “Profesor dr. Andrija Hupbauer (1886. – 1949.)”, Zaslužni veterinari Hrvatske, Zagreb 1976., str. 81.

121


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 119-135 Ozren Blagec: Znameniti veterinar dr. Andrija Hupbauer

povratku s ratišta upisuje studij na Višem gospodarskom učilištu u Križevcima, u sklopu kojeg djeluje Bakteriološki zavod na kojem je zaposlen. Studij je uspješno završio 1919. godine.16

Za vrijeme Hupbauerova odsustva zbog mobilizacije Bakteriološki zavod u Križevcima praktički je prestao s djelovanjem pošto je i voditelj zavoda dr. Ferdo Kern preseljen u Osijek na mjesto predstojnika ambulantnog bakteriološkog laboratorija, gdje je povremeno obavljao dio poslova križevačkog zavoda. Djelatnost križevačkog zavoda ponovno je uspostavljena početkom 1916. povratkom dr. Kerna iz Osijeka, a nakon što je demobiliziran i dr. Hupbauer rad Bakteriološkog zavoda se normalizira, iako u manjem obujmu nego u predratno vrijeme.17

U vrijeme Prvoga svjetskog rata u Hrvatskoj se pojavila sve veća potreba za pokretanjem institucije koja će se na komercijalnom principu baviti proizvodnjom cjepiva protiv stočnih bolesti, no kako vlasti to nisu bile u mogućnosti ostvariti, a Hrvatsko-slavonsko veterinarsko društvo nije bilo dovoljno agilno, na inicijativu dr. Kerna održana je 10. 02. 1918. konstituirajuća skupština dioničara Zavoda za proizvodnju cjepiva protiv zaraznih bolesti d.d. u Križevcima. Bila je to prva tvrtka u Hrvatskoj koja je proizvodila cjepiva protiv bedrenice, vrbanca te kuživo za tamanjenje štakora i miševa. Najveći dioničari bili su dr. Kern (60 dionica), i dr. Hupbauer (25 dionica), a njih dvojica su ujedno ovlašteni za potpis tvrtke. Privatni Zavod za proizvodnju cjepiva d.d. djelovao je u istom prostoru kao i državni Bakteriološki zavod, a i zaposlenici su uglavnom bili isti, što je izazivalo negodovanje vlasti. Situacija se donekle smirila kada se je za potreba privatnog Zavoda osposobio prostor u susjednoj Frankopanskoj ulici, no i dalje su u obje ustanove radili uglavnom isti ljudi. Godine 1921. Jugoslavenski serum zavod otkupljuje sve dionice Zavoda za proizvodnju cjepiva d.d., no kako je dr. Kern i dalje aktivno surađivao s novim vlasnikom odlučeno je da bude prijevremeno umirovljen, a kao novi privremeni upravitelj Bakteriološkog zavoda postavljen je 08. rujna 1922. dr. Andrija Hupbauer.18

Ravnatelj Državnog bakteriološkog i serološkog zavoda 1923. – 1940.

Kako je zbog osnivanja Gospodarsko-šumarskog fakulteta u Zagrebu u jesen 1919. Više gospodarsko učilište u Križevcima pretvoreno u srednju poljoprivrednu školu, tako je i Bakteriološki zavod, koji je do tada djelovao u sklopu Višeg gospodarskog učilišta, postao samostalna ustanova kao organ veterinarske službe. Kako je iste 16 I zvješće o Kraljevskom višem gospodarskom učilištu i ratarinici u Križevcima za školsku godinu 1918./19., Križevci 1919., str. 55. – 56. 17 Spomenica veterinarskog zavoda Križevci 1901. – 1976., Križevci 1978., str. 28. 18 Josip Kucel, Izvještaj o radu Veterinarskog zavoda u Križevcima od god. 1901. – 1951., u Veterinarski zavod u Križevcima, Zagreb, 1951., str. 15. – 17. i Spomenica Veterinarskog zavoda Križevci, Križevci, 1976., str. 29. -32. O umirovljenju dr. Kerna i imenovanju dr. Hupbauera Izvještaj kr. srednje gospodarske škole u Križevcima za školsku godinu 1922./23., Križevci 1923., str. 8.

122


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 119-135 Ozren Blagec: Znameniti veterinar dr. Andrija Hupbauer

godine u Zagrebu osnovana Veterinarska visoka škola razmatrala se mogućnost da bi se Bakteriološki zavod iz Križevaca u potpunosti preselio u Zagreb kako bi inventar zavoda poslužio potrebama novopokrenute Veterinarske visoke škole. Nakon nekoliko godina premišljanja ipak je odlučeno da Bakteriološki zavod ostane djelovati u Križevcima.19

Već je spomenuto da je nakon prijevremenog umirovljenja dr. Kerna na čelo Bakteriološkog zavoda, kao njegov privremeni upravitelj u rujnu 1922. postavljen dr. Andrija Hupbauer. Njegovo imenovanje nije bilo trajno, a Hupbauer je kao uvjet da preuzme ravnateljstvo postavio zahtjev da se osim dijagnostičkih radnji u zavodu pokrene i proizvodnja cjepiva protiv stočnih zaraza. U svojim je nastojanjima postigao da je Pokrajinska uprava u Zagrebu 4.11.1922. donijela odluku o osnutku odjela za proizvodnju cjepiva. Time je zavod reorganiziran i sastojao se od bakteriološkodijagnostičkog odjela i novoosnovanog odjela za proizvodnju cjepiva. Kako je još 1919. izdvojen iz sustava Višeg gospodarskog učilišta početkom 1923. Bakterioloki zavod mijenja ime u Državni bakteriološki i serološki zavod u Križevcima.20 Andrija Hupbauer je konačno 27. 01. 1923. imenovan njegovim ravnateljem.21

Kako bi unaprijeđeni zavod što bolje djelovao Hupbauer je u dva navrata odlazio u Austriju kako bi se informirao o novostima u proizvodnji cjepiva te je po povratku pokušavao nove tehnologije u proizvodnji cjepiva primijeniti i u križevačkom zavodu. Prvi puta boravi u Austriji od 15. 11. 1921. do 21. 02. 1922. u Državnom serološkom zavodu u Mödllingu,22 a drugi puta između 15. 10. 1923. i 01. 01. 1924. u Higijenskom zavodu Veterinarske visoke škole u Beču, gdje se upoznao s brojnim austrijskim stručnjacima za proizvodnju cjepiva.23 Nova djelatnost, ali i sve veći broj dijagnostičkih testiranja zahtijevali su kako veći broj zaposlenika, tako i veće prostorne uvjete. Stoga su prostorije zavoda u Zakmardijevoj ulici u Križevcima obnovljene i proširene sredinom 20-ih godina prošlog stoljeća. Također povećavao se i broj zaposlenika. U vrijeme dr. Kerna za Zavodu su obično radila 2-3 djelatnika, što je naravno bilo premalo. Zahvaljujući Hupbauerovom zalaganju prvenstveno je rastao broj stručnih veterinara. Nažalost mnogi od njih u križevačkom Zavodu zadržali bi se relativno kratko vrijeme te bi odlazili u veće sredine, poput Zagreba ili Beograda, gdje bi svoje karijere nastavljali kao predavači na fakultetu ili djelatnici na veterinarskim institutima. Među najznačajnije

19 Spomenica Veterinarskog zavoda Križevci, Križevci, 1976., str. 28. – 29. 20 isto, str. 32. 21 Topolnik E[ugen]: “Profesor dr. Andrija Hupbauer (1886. – 1949.)”, Zaslužni veterinari Hrvatske, Zagreb 1976., str. 82. 22 Modlling je gradić šestnaest kilometara južno od Beča. https://de.wikipedia.org/wiki/M%C3%B6dling (17.09.2020.) 23 Tomašec Ivo, “Život i rad prof. dr. Andrije Hupbauera”, Veterinarski zavod u Križevcima 10. V. 1901. – 10. V. 1951., Zagreb 1951., str. 110. i Topolnik E[ugen]: “Profesor dr. Andrija Hupbauer (1886. – 1949.)”, Zaslužni veterinari Hrvatske, Zagreb 1976., str. 83.

123


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 119-135 Ozren Blagec: Znameniti veterinar dr. Andrija Hupbauer

veterinare koji su djelovali na Državnom bakteriološkom zavodu u Križevcima valja spomenuti dr. Ivu Kendu, dr. Đuru Gojkovića, dr. Ivana Zahariju i dr. Vladimira Lugomer. Također zapošljavani su i brojni laboranti i ostalo administrativno i tehničko osoblje, pa je Zavod 1940. godine brojio 25 djelatnika, od kojih je, uz Hupbauera, bilo još šest veterinara.24

Zbog sve lošijeg zdravstvenog stanja, kao i brojnih obaveza na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu, dr. Andrija Hupbauer odlučio je u proljeće 1940. napustiti vođenje Državnog bakteriološkog i serološkog zavoda u Križevcima i trajno se preseliti u Zagreb, dok će ga na čelu križevačkog zavoda naslijediti dr. Vinko Peršić, dotadašnji voditelj Veterinarskog zavoda Serum odjela u Kalinovici.25

Rad na Srednjoj poljoprivrednoj školi u Križevcima i profesura na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu

Zbog manjka stručnog nastavnog kadra nastavu na Srednjoj i Nižoj poljoprivrednoj školi u Križevcima, nakon ukinuća Višeg gospodarskog učilišta, povremeno je održavao dr. Ferdo Kern, a od 1921. u tome mu se pridružuje i dr. Andrija Hupbauer. Već je spomenuto da se dr. Kern, zbog svog angažmana u pokretanju Zavoda za proizvodnju cjepiva d.d. i daljnje suradnje s Jugoslavenskim serumskim zavodom, našao u nemilosti te je smijenjen s mjesta direktora Bakteriološkog zavoda u rujnu 1922., ali je nastavio predavati na Srednjoj poljoprivrednoj školi. Međutim, početkom svibnja 1923. dr. Kern biva najprije privremeno umirovljen, a nekoliko dana kasnije razriješen nastavničke dužnosti, da bi predavanje njegovih predmeta u potpunosti bilo povjereno Andriji Hupbaueru kao honorarnom nastavniku.26

Predmeti koje je Hupbauer predavao na Srednjoj gospodarskoj školi bili su Veterinarstvo, Anatomija i fiziologija domaćih životinja i Mikrobiologija. Veterinarstvo je počeo u predavati drugim razredima u drugom polugodištu školske godine 1921./22. te ga je predavao sve do šk. god. 1931./32., obično 2 sata tjedno. Anatomiju i fiziologiju predavao je dva ili tri sata tjedno od svibnja 1923. do kraja šk. god. 1926./27., prvim ili drugim razredima. Taj je predmet direktno naslijedio od dr. Kerna, ako i Mikrobiologiju koju je predavao drugim razredima 2 sata tjedno, također od svibnja 1923. do kraja šk. god. 1925./26. Zanimljivo je da je uz veterinarske predmete, zbog nedostatka stručnih nastavnika, u šk. god. 1924./25. i 1925./26. 24 O Hupbauerovom ravnateljstvu vidjeti: Josip Kucel, Izvještaj o radu Veterinarskog zavoda u Križevcima od god. 1901. – 1951., u Veterinarski zavod u Križevcima, Zagreb, 1951., str. 18. – 19., zatim Spomenica veterinarskog zavoda Križevci 1901. – 1976., Križevci 1978., str. 33. i 37. – 42., te Hupbauer Andrija, „Izvještaj o radu Državnog bakteriološkog i serološkog zavoda u Križevcima od god. 1923. – 1938.“, Veterinarski arhiv, 8./1938., br. 9., str. 373. – 440. Sačuvani Popis zaposlenika s pravom glasa Državnog bakteriološkog i serološkog zavoda u Križevcima (Gradski muzej Križevci GMK-4823) iz 1940. g. sadrži samo imena muškaraca, jer žene nisu imale pravo glasa, i navodi 21 osobu 25 Spomenica veterinarskog zavoda Križevci 1901. – 1976., Križevci 1978., str. 44. 26 Izvještaj kr. srednje gospodarske škole u Križevcima za školsku godinu 1922./23., Križevci 1923., str. 9.

124


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 119-135 Ozren Blagec: Znameniti veterinar dr. Andrija Hupbauer

predavao i njemački jezik 2 sata tjedno četvrtim razredima. Također, Hupbauer je bio i čuvar zbirke za anatomiju životinja.27

Osim na Srednjoj gospodarskoj školi Hupbauer je predavao i Veterinarstvo 2 sata tjedno trećim razredima na Nižoj gospodarskoj školi u Križevcima počevši od šk. god. 1922./23. do šk. god. 1925./26.28

Sve do završetka Prvoga svjetskog rada budući hrvatski veterinari morali su na studij odlaziti u Beč ili Budimpeštu, jer u Hrvatskoj nije postojao studij veterine. Godine 1919. u Zagrebu je osnovana Veterinarska visoka škola, koja je odlukom od 7.12.1924. pridružena Zagrebačkom sveučilištu te postaje Veterinarski fakultet.29 Godine 1932. Andrija Hupbauer imenovan je izvanrednim profesorom na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu, gdje je započeo predavati predmet Zarazne bolesti odnosno Nauka o zarazama, koji se uglavnom slušao na zadnjoj godini studija. Na fakultetu je naslijedio prerano umrlog Stjepana Plesaja, a 1933. imenovan je i predstojnikom Zavoda za nauku u zarazama, što je ostao sve do odlaska s fakulteta 1945. Hupbauer je, uz obaveze na Veterinarskom fakultetu, nastavio voditi Bakteriološki zavod u Križevcima, gdje je i živio, sve do 1940., kada je, prvenstveno iz zdravstvenih razloga napustio Križevce i u potpunosti se posvetio brojnim fakultetskim obavezama. Redovnim profesorom Veterinarskog fakulteta imenovan je 1937. godine, a tijekom akademskih godina 1939./1940. i 1940/1941. obnašao je dužnost prodekana Veterinarskog fakulteta. Također, kraće vrijeme tijekom akademske godine 1940./1941., bio je na čelu Zavoda za mikrobiologiju i higijenu.

Zadnje godine života i Hupbauerova znanstvena i publicistička aktivnost

Po završetku Drugoga svjetskog rata dr. Andrija Hupbauer napušta Veterinarski fakultet,30 da bi se 1947. zaposlio na Saveznom institutu za veterinarsku službu kao viši znanstveni suradnik. I na novom radnom mjestu aktivno rješava probleme na području zaraznih bolesti životinja te radni na razvoju novog cjepiva protiv svinjskog vrbanca. U predanom radu nije ga sprječavalo niti sve lošije zdravstveno stanje, zbog kojega je i preminuo relativno rano, 22. prosinca 1949., u dobi od samo 63 godine.31 Pokopan je na evangeličkom dijelu zagrebačkog groblja Mirogoj.32 27 28 29 30

Prema godišnjim izvještajima Srednje gospodarske škole u Križevcima za razdoblje od 1921. – 1932. g Prema godišnjim izvještajima Niže gospodarske škole u Križevcima za razdoblje od 1922. – 1926. g 50 godina veterinarskog fakulteta u Zagrebu 1919. – 1969., Zagreb 1969., str. 65. – 68. Nigdje se ne navodi koji je razlog zbog kojega je to učinio. Vjerojatno se radi o zdravstvenim problemima, no nije isključeno da je u pitanju bila i njegova nacionalnost. 31 Tomašec Ivo, “Život i rad prof. dr. Andrije Hupbauera”, Veterinarski zavod u Križevcima 10. V. 1901. – 10. V. 1951., Zagreb 1951., str. 111. i Topolnik E[ugen]: “Profesor dr. Andrija Hupbauer (1886. – 1949.)”, Zaslužni veterinari Hrvatske, Zagreb 1976., str. 84. 32 Pokopan je zajedno sa suprugom Julijom (1893. – 1988.) na Polju 125, razred I, grobnica 11.

125


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 119-135 Ozren Blagec: Znameniti veterinar dr. Andrija Hupbauer

Tijekom svoje karijere Hupbauer je objavio više od stotinu prikaza, znanstvenih i stručnih radova, enciklopedijskih natuknica, brošura, studentskih skripta te jednu monografiju.

Svoj prvi rad objavio je već 1910., u časopisu Veterinarski vijestnik33, a suradnju s tim časopisom nastaviti će i nakon što je počeo raditi na Bakteriološkom zavodu u Križevcima. Najopsežniju suradnju imao je Hupbauer s časopisima Jugoslavenski veterinarski glasnik i Veterinarski arhiv. U časopisu Jugoslavenski veterinarski glasnik34 objavio je između 1922. i 1941. više od četrdeset priloga. U časopisu Veterinarski arhiv35 objavio je tridesetak radova surađujući s njime gotovo od početka izlaženja časopisa pa sve do svoje smrti. Uz mnoštvo znanstvenih radova u Veterinarskom arhivu objavio je, između 1937. i 1942., i deset prikaza stručne veterinarske literature koja je originalno objavljena na njemačkom jeziku te dva prikaza domaćih stručnih izdanja. Ovakve prikaze objavljivao je Hupbauer isključivo u Veterinarskom arhivu. Također treba spomenuti da je od 1941. – 1944. Hupbauer bio član uređivačkog odbora Veterinarskog arhiva.36 U časopisu Veterinarski vjestnik37 objavio je dva članka 1942. i 1944. Ostali jugoslavenski časopisi s kojima je Hupbauer surađivao bili su: Novosti (1932.), Poljoprivredni glasnik (1935.), Zadrugar – kolendar hrvatskih seljačkih zadruga (1937.), Arhiv Ministarstava poljoprivrede (1938.), Gospodarska sloga (1939.) i Hrvatski dnevnik (1939.).

Dr. Andrija Hupbauer surađivao je i s nekoliko časopisa na njemačkom jeziku koji su izlazili u Austriji i Njemačkoj: Zeitschrift für Immunitätsforschung und experimentalle Therapie ( Jena, 1923.), Wiener tierarztliche Monatsschrift (Beč, 1933., 1935.), Zeitschrift für Infektionskrankheit (Berlin, 1934.), Archiev für wissenschaftliche und praktiche Tierheilkunde (Berlin, 1937.), Deutsche tierärztliche Wochenschrift (Hanover, 1938.). Dio radova Hupbauer je objavio u koautorstvu s drugim uglednim veterinarima, prvenstveno svojim kolegama s Bakteriološkog zavoda: Vladimirom Lugomerom, Ivanom Kendom, Đurom Gojkovićem, Lukom Skokovićem i Ivanom Zaharijom. Od 33 V eterinarski vijestnik prvi je veterinarski stručni časopis u Hrvatskoj, kojega je 1906. počelo izdavati Hrvatsko-slavonsko veterinarsko društvo. Časopis je izlazio do 1921. kada se ukida, a Hupbauer je u njemu do početka Prvoga svjetskog rata objavio tri rada. Vučevac-Bajt Vesna, Povijest veterinarstva, Zagreb 2012., str. 233. – 234. 34 Jugoslavenski veterinarski glasnik počinje izlaziti 1921. g. u izdanju novoosnovanog Jugoslavenskog veterinarskog udruženja. Pod tim imenom izlaziti će do 1947. kada mijenja naziv u Veterinarski glasnik i izlazi nakon jugoslavenski nacionalni časopis do 1991, da bi nakon raspada Jugoslavije nastavio pod istim imenom izlaziti u izdanju Veterinarskog fakulteta u Beogradu. Vučevac-Bajt Vesna, Povijest veterinarstva, Zagreb 2012., str. 234. i https://veterinarskiglasnik.rs/index.php/vg/about (04.09.2020.) 35 Časopis Veterinarski arhiv počeo je 1931. izdavati Veterinarski fakultet u Zagrebu, a časopis pod istim imenom izlazi i danas kao dvomjesečnik. Vučevac-Bajt Vesna, Povijest veterinarstva, Zagreb 2012., str. 235. 36 50 godina veterinarskog fakulteta u Zagrebu 1919. – 1969., Zagreb 1969., str. 742. 37 Veterinarski vjestnik izlazio je od 1941. do 1945. u izdanju Hrvatskog veterinarskog društva i svojevrsni je nasljednik časopisa Veterinarski vijestnik koji je izlazio od 1906. do 1921. (vidi natuknicu 33). Vučevac-Bajt Vesna, Povijest veterinarstva, Zagreb 2012., str. 234.

126


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 119-135 Ozren Blagec: Znameniti veterinar dr. Andrija Hupbauer

ostalih suradnika valja prvenstveno spomenuti Eugena Topolnika i Ivu Tomašeca, te Slavka Malenčeka, Stjepana Kordaša, Lovru Bakotića i Ivana Žarnića.38

Andrija Hupbauer bio je također jedan od suradnika na znamenitoj Hrvatskoj enciklopediji urednika Mate Ujević. Objavio je desetak priloga u pet svezaka enciklopedije koja je izlazila između 1941. i 1945. godine, pokrivajući teme iz veterinarstva te biografije uglednih veterinara.

Tijekom 30-ih godina prošlog stoljeća objavio je nekoliko edukativnih brošura o raznim zaraznim bolestima kod životinja, a brošura o bedrenici doživjela je dva izdanja. Krajem 30-ih godina počinje više pažnje posvećivati izradi skripta za potrebe studenata veterine. Neke od njegovih skripata objavljene su tek posthumno, a posebno izdvajam skriptu pod nazivom Specijalna patologija i terapija zaraznih bolesti u dva dijela objavljenu 1944. i 1946.

Andrija Hupbauer objavio je i jednu opsežnu monografiju koja je također služila i kao sveučilišni udžbenik po nazivom Zarazne bolesti svinja.39 Knjiga ima 182 stranice, a opisuje bolesti svinja izazvane virusima, Rickettsijama, bakterijama, spirohetama, gljivicama i praživima, te je ilustrirana sa 63 slike u tekstu i 9 slika u boji.

Zaključak

Dr. Andrija Hupbauer pripada onoj generaciji hrvatskih veterinarskih stručnjaka koje je svoje sveučilišno obrazovanje bila primoran steći izvan granica Hrvatske, pošto u našoj zemlji takav studij nije postojao. Doktoriravši na Visokoj veterinarskoj školi u Beču Hupbauer se vraća u Hrvatsku, ali ne u svoj zavičaj, već zaposlenje dobiva na Bakteriološkom zavodu u Križevcima, prvoj takvoj instituciji na prostoru jugoistočne Europe. Odmah po zaposlenju počinje aktivno raditi i objavljivati rezultate svojih istraživanja, što će prekinuti trogodišnje sudjelovanje u Prvome svjetskom ratu. Po povratku s ratišta pridružuje se dr. Kernu u ideji da pokrenu zavod za proizvodnju cjepiva shvaćajući koliko je to važno za jednu poljoprivrednu zemlju kao što je Hrvatske u ono vrijeme. Toj ideji biti će vjeran i nakon što osobno preuzme vođenje Državnog bakteriološkog i serološkog zavoda 1922., te zahvaljujući svojoj odlučnosti od malog dijagnostičkog zavoda ustrojava veliku i ozbiljnu proizvodnu ustanovu koja cjepivima opskrbljuje veliki dio Jugoslavije. Osim toga aktivno se bavi istraživanjem zaraznih bolesti kod životinja te rezultate redovito objavljuje u stručnim veterinarskim časopisima u Hrvatskoj, ali i Austriji i Njemačkoj. Njegov rad i stručnost prepoznat je i na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu, gdje mu je dodijeljeno vođenje Zavoda za zarazne bolesti životinja. Gotovo cijelo desetljeće paralelno uz profesuru vodi Zavod u Križevcima i radi na Veterinarskom fakultetu, da bi 1940. ponajviše i zdravstvenih razloga, nakon što je više od četvrt stoljeća proveo u njima, napustio Križevce i trajno 38 Detaljnije u poglavlju Bibliografiji radova 39 Hupbauer Andrija, Zarazne bolesti svinja, Zagreb, 1948.

127


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 119-135 Ozren Blagec: Znameniti veterinar dr. Andrija Hupbauer

preselio u Zagreb, te se potpuno posvećuje radu na Veterinarskom fakultetu. Zadnje godine života proveo je na Saveznom institutu za veterinarsku službu. Svojim je brojnim radovima omogućio obrazovanje ne samo veterinarskim stručnjacima, već i studentima, i što je najvažnije običnim malim uzgajivačima stoke, te ja ostavio izniman trag u hrvatskoj veterinarskoj znanosti prve polovine dvadesetog stoljeća.

Bibliografija radova Brošure / Monografije / Skripta Hupbauer Andrija, Pobačaj, razvojne i uzgojne bolesti kod stoke, Križevci, 1931. (B) Hupbauer Andrija, Bedrenica, Križevci, 1932. (B)

Hupbauer Andrija, Svinjska kuga i njezino suzbijanje, Križevci, 1933. (B) Hupbauer Andrija, Bedrenica, Zagreb, 1935. (B) Hupbauer Andrija, Šuštavac, Zagreb, 1937. (B) Hupbauer Andrija, Vrbanac, Zagreb, 1937. (B)

Hupbauer Andrija, Vetarinarstvo, Zagreb, 1939. (S)

Hupbauer Andrija, Zarazne bolesti, Zagreb, 1943. (S)

Hupbauer Andrija, Specijalna patologija i terapija zaraznih bolesti, 1–2, Zagreb, 1944. – 1946. (S) Hupbauer Andrija, Zarazne bolesti svinja, Zagreb, 1948. (K) Hupbauer Andrija, Veterinarstvo, Zagreb 1949. (S)

Hupbauer Andrija, Zaraze – opći dio, Zagreb, 1950. (S)

Hupbauer Andrija, Specijalna patologija i terapija zaraznih bolesti, Zagreb 1950. (S)

Radovi u časopisima Hupbauer Andrija, „O kemičkom sastavu alantoinske tekućine kod krava i o secerniranju fetalnih bubrega“, Veterinarski vijestnik, 6./1910., br. 1., str. 1. – 5.

Hupbauer Andrija, „O izmjeni tvari kod goveda. Autoreferat disertacije“, Veterinarski vijestnik, 10./1914., br. 3., str. 120. – 122. Hupbauer Andrija, „O izmjeni tvari kod goveda. Autoreferat disertacije“, Veterinarski vijestnik, 10./1914., br. 7., str. 317. – 318. Hupbauer Andrija, „O bujonu napravljenom iz zgrušane krvi“, Jugoslovenski veterinarski glasnik, 2./1922., br. 11., str. 4.-6. Hupbauer Andrija, „Über die Reaktionen nach der Immunisierung von Pferde mit Schweinrotlauf – Bouillon – Kulturen“, Zeitschrift für Immunitätsforschung, 36./1923., str. 348. – 355.

Hupbauer Andrija, „O spirohetozi peradi“, Jugoslovenski veterinarski glasnik, 6./1926., br. 8., str. 137. – 141. Hupbauer Andrija, „O terapiji tetanusa“, Jugoslovenski veterinarski glasnik, 6./1926., br. 10., str. 180. – 181. Hupbauer Andrija, „Serum bolesti i anafilaksija u veterinarskoj praksi“, Jugoslovenski veterinarski glasnik, 6./1926., br. 12., str. 224. – 228.

128


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 119-135 Ozren Blagec: Znameniti veterinar dr. Andrija Hupbauer Hupbauer Andrija, Lugomer Vladimir, „Nekoja opažanja kod potkožno maleniziranih zdravih konja“, Veterinarski arhiv, 7./1927., br. 2., str. 61.

Hupbauer Andrija, „Nekoja opažanja kod suzbijanja metiljavosti“, Jugoslovenski veterinarski glasnik, br. 8./1928,, br. 2., str. 33. – 35.

Hupbauer Andrija, „Liječenje mjesečne sljepoće (panophtalmitis perodica) sa serumom protiv streptokoka i sa normalnim konjskim serumom“, Jugoslovenski veterinarski glasnik, 8./1928., br. 4., str. 98. – 101. Hupbauer Andrija, „Bacterium paratyphi abortus equi kao uzročnik pobačaja kod krmača“, Jugoslovenski veterinarski glasnik, 9./1929., br. 4., str. 87. – 88.

Hupbauer Andrija, „Suzbijanje zaraznog pobacivanja kod kobila i uzgojnih bolesti kod ždrebadi u državnoj ergeli Stančić“, Jugoslovenski veterinarski glasnik, 9./1929., br. 5., str. 113. – 121.

Hupbauer Andrija, Kenda Ivan, „Nekoliko primjedbi k Liblingovim člancima o zaraznim bolestima peradi“, Jugoslovenski veterinarski glasnik, 11./1931., br. 4., str. 89. – 90. Hupbauer Andrija, „Prilog k osiguranju dijagnoze kod pobačaja kobila prouzrokovanog bact. paratyphi abortus equi“, Jugoslovenski veterinarski glasnik, 11./1931., br. 5., str. 117. – 120.

Hupbauer Andrija, Kenda Ivan, „Liebling: Dr. Hupbauer – Dr. Kenda, Nekoliko primjedaba k Lieblingovim člancima o zaraznim bolestima peradi“, Jugolovenski veterinarski glasnik, 11./1931., br. 6., str. 154. – 158.

Hupbauer Andrija, „Interesantan slučaj hemoglonemije“, Jugoslovenski veterinarski glasnik, 11./1931., br. 8., str. 207. – 208. Hupbauer Andrija, „Epizootička služba u Jugoslaviji“, Jugoslovenski veterinarski glasnik, 11./1931., br. 10. – 11., str. 299. – 302.

Hupbauer Andrija, „Veterinar kao čuvar narodnog blagostanja i narodnog zdravlja“, Novosti, 26./1932., br. 250., str. 6.

Hupbauer Andrija, „Stočne zaraze i njihovo suzbijanje“, Jugoslovenski veterinarski glasnik, 12./1932., br. 2., str. 61. – 64. Hupbauer Andrija, „Prilog k imunoprofilaksi protiv bedrenice“, Jugoslovenski veterinarski glasnik, br. 12./1932., br. 7., str. 262. – 269. i br. 8., str. 302. – 306.

Hupbauer Andrija, „Bacetrium paratyphi kao uzročnik zaraznog uginuća teladi“, Veterinarski arhiv, 2./1932., str. 195. – 204. Hupbauer Andrija, „Ispitivanje seruma protiv svinjske kuge“, Veterinarski arhiv, 2./1932., str. 311. – 320. Hupbauer Andrija, Gojković Đuro, „Imunovanje protiv šuštavca filtratom, Modifikacija cijepne metode po Gräub-Zschokke-u.“, Veterinarski arhiv, 2./1932., str. 321. – 333.

Hupbauer Andrija, „Flavobacterium kao uzročnik bakterijskog pobačaja u našim ergelama“, Veterinarski arhiv, 2./1932., str. 441. – 457. Hupbauer Andrija, „Upala mozga i mozgovnih opni kao posljedica infekcije s bakterijama paratia i coli“, Veterinarski arhiv, 3./1933., str. 476. – 484.

Hupbauer Andrija, „Über eine in Jugoslawien beobachtete seuhenhafte Gehirruckenmarksentzundung“, Wiener tierarztliche Monatsschrift, 20./1933., str. 673. – 694. Hupbauer Andrija, „Prilog k poznavanju enzootičnog meningo-encephalomyelitisa kod konja“, Veterinarski arhiv, 3./1933., str. 522. – 542.

129


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 119-135 Ozren Blagec: Znameniti veterinar dr. Andrija Hupbauer Hupbauer Andrija, „Osvrt na: Dr. Kenda – Nacrt novog Pravilnika o kontroli cjepiva“, Jugoslovenski veterinarski glasnik, 13./1933., br. 3., str. 92. – 94.

Hupbauer Andrija, Gojković Đuro, „Prilog suzbijanju slinavke i šapa rekonvalescentnim serumom“, Jugoslovenski veterinarski glasnik, 13./1933., br. 8., str. 291. – 296. Hupbauer Andrija, „Nekoliko primjedaba na odgovor Dr. Kende: K nacrtu novog pravilnika o kontroli cjepiva“, Jugoslovenski veterinarski glasnik, 13./1933., br. 8., str. 308. Hupbauer Andrija, Gojković Đuro, „Spontano oboljevanje kunića na slinavki“, Jugoslovenski veterinarski glasnik, 13./1933., br. 9., str. 334.

Hupbauer Andrija, „Prinos k poznavanju etiologije ozeane“, Veterinarski arhiv, 4./1934., br. 4., str. 152. – 161. Hupbauer Andrija, Lugomer Vladimir, „Da li možemo nespecifičnim podražajem pojačati proizvodnju antitijela“, Veterinarski arhiv, 4./1934., br. 5. – 6., str. 196. – 263. Hupbauer Andrija, „Zur Frage der Pluralitet des Schweinepustvirus“, Zeitschrift fur Infektionskrankheit, 45./1934., br. 4., str. 294. – 300.

Hupbauer Andrija, „Primjedbe na članak prof. Ježića: Za pouzdaniju dijagnozu paratifa“, Jugoslovenski veterinarski glasnik, 14./1934., br. 10., str. 584. – 585.

Hupbauer Andrija, Gojković Đuro, „Prilog imuniziranju protiv bedernice glukozidskom vakcinom“, Jugoslovenski veterinarski glasnik, 15./1935., br. 3., str. 113. – 124. Hupbauer Andrija, Malenšek Slavko, „Infekciozna anemija. Skupni prikaz“, Jugoslovenski veterinarski glasnik, 15./1935., br. 11., str. 623. – 629. Hupbauer Andrija, Kordaš Sebastijan, „K pitanju bruceloza. Skupni prikaz. Križevci.“, Jugoslovenski veterinarski glasnik, 15./1935., br. 12., str. 658. – 667.

Hupbauer Andrija, „Nekoliko riječi na referat prof. dr. Ježića: „Za državnu proizvodnju bioločkih i hem. farmaceutskih preparata za potrebe našeg stočarstva“, Jugoslovenski veterinarski glasnik, 15./1935., br. 12., str. 693. – 695. Hupbauer Andrija, „Zur Frage der Immunität und Immunisierung von Saugferkeln gegen Virusschweinepest“, Wiener tierarztliche Monatsschrift, 22./1935., br. 8., str. 229. – 237.

Hupbauer Andrija, „Državni bakteriološki i serološki zavod u Križevcima“, Poljoprivredni glasnik, 15./1935., br. 18., str. 6. – 8.

Hupbauer Andrija, Gojković Đuro, „Rezultati cijepljenja glukozidskom vakcinom u god. 1935. i nekoja kritična promatranja o djelovanju te vakcine“, Jugoslovenski veterinarski glasnik, 16./1936., br. 2., str. 43. – 53. Hupbauer Andrija, „Upliv ishrane za eksperimentalni vrbanac svinje“, Jugoslovenski veterinarski glasnik, 16./1936., br. 4., str. 212. – 215.

Hupbauer Andrija, „Nekoje primjedbe k zaključcima na 9. sjednici internacionalnog odbora Ofisa za zaraze“, Jugoslovenski veterinarski glasnik, 16./1936., br. 4., str. 243.

Hupbauer Andrija, Bakotić Lovro, „Oboljenja ljudi i svinja nakon uživanja mesa priklane svinje, Infekcija s Bact. suipestifer Kunzedort“, Veterinarski arhiv, br. 7./1937., br. 1., str. 49. – 60. Hupbauer Andrija, Lugomer Vladimir, „Nekoja zapažanja kod podkožno maleiniziranih zdravih konja“, Veterinarski arhiv, 7./1937., str. 61. – 70.

Hupbauer Andrija, Tomašec Ivo, „Pokušaj vakcinacije svinja protiv kuge sa saponiziranim virusom“, Veterinarski arhiv, 6./1936., sv. 8., str. 369. – 373.

130


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 119-135 Ozren Blagec: Znameniti veterinar dr. Andrija Hupbauer Hupbauer Andrija, „Enzootička bronchopneumonia teladi. Influenca teladi. Prethodno saopćenje.“ Veterinarski arhiv, br. 7./1937., br. 8., str. 377. – 381. Hupbauer Andrija, Tomašec Ivo, „Prilog imunizaciji svinja protiv svinjske kuge sa kristalviolet vakcinom“, Veterinarski arhiv, 7./1937., br. 10., str. 484. – 490.

Hupbauer Andrija, „Parašuštavac (bradatost) kod ovaca u Jugoslaviji“, Veterinarski arhiv, 7./1937., sv. 12., str. 573. – 540.

Hupbauer Andrija, „Zur Frage des Imunitätsdurchbruchen nach Simultanimfungen gegen Schweinepast“, Archiev für wissenschaftliche und praktiche Tierheilkunde, 71./1937., br. 5. str. 383. – 390. Hupbauer Andrija, „Gripa prasadi, prvo ustanovljenje u Jugoslaviji“, Jugoslovenski veterinarski glasnik, 17./1937., br. 1., str. 3. – 6. Hupbauer Andrija, Kordaš Sebastijan, „Vakcina protiv šuštavca za jednokratno cijepljenje“, Jugoslovenski veterinarski glasnik, 17./1937., br. 5., str. 89. – 92. Hupbauer Andrija, „Aktuelna pitanja kod zaraznih bolesti prasadi“, Jugoslovenski veterinarski glasnik, 17./1937., br. 7., str. 226. – 234.

Hupbauer Andrija, „Prilog poznavanju glukozidskih vakcina“, Jugoslovenski veterinarski glasnik, 17./1937., br. 9., str. 341. – 354. Hupbauer Andrija, „Kritično promatranje oboljenja od plinovitog edema nakon cijepljenja sa glukozidskom vakcinom“, Jugoslovenski veterinarski glasnik, 17./1937., br. 10., str. 408. – 409.

Hupbauer Andrija, „Higijena peradi“, Zadrugar – kolendar hrvatskih seljačkih zadruga, 1937., str. 73. – 76. Hupbauer Andrija, „Rauschbranderkrankungen nach Milzbrandimpfungen mit Glukzidhaltingen Impfstoffe“, Deutsche tierärztliche Wochenschrift, 46./1938., br. 41. str. 644. – 646.

Hupbauer Andrija, Skoković Luka, „A. G. vakcina za jednokratno cijepljenje protiv bedrenice“, Jugoslovenski veterinarski glasnik, 18./1938., br. 4., str. 135. – 140. Hupbauer Andrija, „Enzootička bronchopneumonia telad. Influenca teladi?“ Veterinarski arhiv, 8./1938., br. 8., str 349. – 361. Hupbauer Andrija, „Izvještaj o radu Državnog bakteriološkog i serološkog zavoda u Križevcima od god. 1923. – 1938.“, Veterinarski arhiv, 8./1938., br. 9., str. 373. – 440. Hupbauer Andrija, Skoković Luka, „Prilog epizootiologiji svinjske kuge. Da li ovce igraju kod širenja svinjske kuge izvjesnu ulogu.“ Veterinarski arhiv, 8./1938., br. 10., str. 453. – 459.

Hupbauer Andrija, Lugomer Vladimir, „Je li enzootopska bronchopneumonija sisajuće ždrebadi virusno oboljenje. Prethodno priopćenje“, Veterinarski arhiv, 8./1938., br. 10., str. 468. – 470. Hupbauer Andrija, „Par riječi na članak dr. Marinkovića: „Smiju li enormna apoplektička ugibanja ovaca diljem države ostati i dalje etiološki neobjašnjena. Početna istraživanja parašuštavca u Jugoslaviji“ Jugoslovenski veterinarski glasnik, br. 18./1938., br. 2., str. 81. – 82.

Hupbauer Andrija, „Moj odgovor g. dr. Marinkoviću“, Jugoslovenski veterinarski glasnik, 18./1938., br. 3., str. 125. Hupbauer Andrija, „Istodobno cijepljenje protiv bedernice i šuštavca“, Jugoslovenski veterinarski glasnik, 18./1938., br. 5., str. 183. – 186.

Hupbauer Andrija, „Aktivacije latentnih infekcija plinovitih edema glukozidima. Prilog k razješnjenju nezgoda nakon cijepljenja glukozidskom jednokratnom vakcinom protiv bedernice“ Jugoslovenski veterinarski glasnik, 18./1938., br.8., str. 309. – 318.,

131


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 119-135 Ozren Blagec: Znameniti veterinar dr. Andrija Hupbauer Hupbauer Andrija, „Značenje gripe prasadi na naše svinjogojstvo“, Arhiv Ministarstava poljoprivrede, 5./1938., sv. 12., str. 119. – 129.

Hupbauer Andrija, „Kratka primjedba na članak g. D. Petrovića: „Da li je objašnjena etiologija apoplektiformnih ugibanja ovaca u Jugoslaviji“, Jugoslovenski veterinarski glasnik, 19./1939. br. 2., str. 83. – 84.

Hupbauer Andrija, „Suzbijanje svinjske kuge“, Jugoslovenski veterinarski glasnik, 19./1939., br. 5., str. 211. – 214.

Hupbauer Andrija, „Primjedba na jednu tvrdnju g. prof. Ježić u njegovom članku: Gubi li intrakutana protivbedernična vakcina na terenu ili na sudu rezon“, Jugoslovenski veterinarski glasnik, br. 19./1939. br. 2., str. 84. Hupbauer Andrija, Lugomer Vladimir, „Jednogodišnje iskustvo sa A. G. vakcinom“, Jugoslovenski veterinarski glasnik, br. 19./1939., br, 4., str. 143. – 153.

Hupbauer Andrija, Zaharija Ivan, „Virusni pobačaji kobila“, Jugoslovenski veterinarski glasnik, 19./1939., br. 6., str. 253. – 257. Hupbauer Andrija, „Stočne zaraze i narodno zdravlje“, Gospodarska sloga, 4./1939., br. 6. – 7., str. 7. – 8. Hupbauer Andrija, „Stočne zaraze i narodno zdravlje“, (Radiopredavanje održano 09. III. 1939.) Hrvatski dnevnik, 4./1939., br. 1030., str. 11.

Hupbauer Andrija, „Da li se virus svinjske kuge umnaža u zajednici s virusom ovčjih boginja?“, Veterinarski arhiv, 10./1940., sv. 1., str. 1. - 6. Hupbauer Andrija, Žarnić Ivan, „Prilog dijagnostici sakagije“, Veterinarski arhiv, 10./1940. sv. 7., str. 321. – 339. Hupbauer Andrija, Lugomer Vladimir, „Daljnji rezultati sa kristalvioletnom vakcinom“, Veterinarski arhiv, 10./1940., br. 4., str. 214. – 224.

Hupbauer Andrija, „Zarazna uzetost svinja“ (Tješinska bolest. Meningo encephalomyelitis non purulenta enzootica suum), Jugoslovenski veterinarski glasnik, 21./1941., br. 2., str. 55. – 61. Hupbauer Andrija, Topolnik Eugen, „Virusna zaraza peradi ustanovljena u Hrvatskoj. Kuga peradi?“, Veterinarski arhiv, 12./1942., sv. 6., str. 225. – 228.

Hupbauer Andrija, Žarnić Ivan, „Zarazna uzetost svinja“, Veterinarski vjestnik, 18./1942., br. 7., str. 305. – 333. Hupbauer Andrija, Žarnić Ivan, „Da li je virus epidemičke dječje kljenuti identičan sa virusom zarazne uzetosti svinja?“, Veterinarski arhiv, 12./1942., br. 9., str. 357. – 364.

Hupbauer Andrija, Topolnik Eugen, „Kuga peradi ustanovljena kod nas“, Veterinarski arhiv, 14./1944., sv. 1. str. 1. – 35. Hupbauer Andrija, Topolnik Eugen, „Prilog imunoprofilaksi protiv atipične kuge peradi“, Veterinarski vjestnik, 20./1944., br. 5. – 6., str. 105. – 115.

Hupbauer Andrija, „25 godišnjica rada Prof. Dr. Waldmanna u Zavodu na Riemsu“, Veterinarski vjestnik, 20./1944. br. 9. – 10., str. 268. – 269.

Hupbauer Andrija, „Da li svinje simultano cijepljene protiv vrbanca izlučuju klice cjepne kulture?“, Veterinarski arhiv, 17./1947., str. 257. – 263. Hupbauer Andrija, „Absorbat vakcina protiv svinjskog vrbanca“, Vetarinarski arhiv, 20./1950., str. 81. – 89.

Hupbauer Andrija, Zaharija, Ivan, „Virusni pobačaji kobila“, Veterinarski glasnik, 5/1951., br. 4. – 5., str. 254. – 262.

132


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 119-135 Ozren Blagec: Znameniti veterinar dr. Andrija Hupbauer Prikazi i recenzije Hupbauer Andrija, „H. Zeiss – E. Rodenwaldt : Einfuhrung in die Hygiene und Seuchenlehre“, Veterinarski arhiv, 7./1937., str. 339. Hupbauer Andrija, „Francke i Goerttler : Allgemeine Epidemiologie der Tierseuhen“, Veterinarski arhiv, 7./1937., str. 603.

Hupbauer Andrija, „H. Zeiss – E. Rodenwaldt : Einfuhrung in die Hygiene und Seuchenlehre“, Veterinarski arhiv, 8./1938., str. 191. Bosnić Lovro, Hupbauer Andrija, „F. V. Hutyra – J. Marek – R. Manninger : Spezialle Pathologie und Therapie de Haustiere“, Veterinarski arhiv, 8./1938., str. 191.

Hupbauer Andrija, „E. Heideger : Pelztierkrankenheit und ihre Bekumpfung“, Vetarinarski arhiv, 9./1939., str. 267. – 268. Bosnić Lovro, Hupbauer Andrija, „O. Kestner, M. Steinhaus : Uzgoj konja“, Veterinarski arhiv, 9./1939., str. 403. – 404. Hupbauer Andrija, „Prof. dr. Hans Dahmen : Lehrbuch der Veterinar-Mikorobiologie“, Vetarinarski arhiv, 10./1940., str. 320.

Hupbauer Andrija, „Prof. dr. J. Ježić, : Profilaksa stočnih zaraza“, Veterinarski arhiv, 10./1940., str. 626. Hupbauer Andrija, „Prof. dr. V. Ostertag i dr. E. Moegle : Die Tierkörperbeseitigung nach Massgabe des Tierkörperbeseitigungsgesetzes vom 01. Februar 1939.“, Vetarinarski arhiv, 10./1940. str. 658.

Hupbauer Andrija, „Dr. Dubić Slavoljub: Sociologija sela, Split, 1941.“, Veterinarski arhiv, 12./1942., sv. 2., st. 126.

Hupbauer Andrija, „Dr. F. v. Hutyra – dr. J. Marek – dr. J. Manninger: Speziale Patologie und Therapie der Haustiere, Naklada Gustav Fischer, Jena 1941.“, Veterinarski arhiv, 12./1942. str. 127. – 128. Hupbauer Andrija, „Dr. Oskar Röder : Haubners Landwirtschaftilche Tierheilkunde“, Veterinarski arhiv, 12./1942., str. 64.

Članci u Hrvatskoj enciklopediji urednika Mate Ujevića H.[upbauer] A.[ndrija], „Anaplasma“, Hrvatska enciklopedija sv. 1, Zagreb, 1941. str. 402.

H.[upbauer] A.[ndrija], „Anaplasmoza“, Hrvatska enciklopedija sv. 1, Zagreb, 1941. str. 402.

H.[upbauer] A.[ndrija], „Aujeszky, Aladar“, Hrvatska enciklopedija sv. 1, Zagreb, 1941. str. 746. – 747. H.[upbauer] A.[ndrija], „Babeš, Viktor“, Hrvatska enciklopedija sv. 2, Zagreb, 1941. str. 53

H.[upbauer] A.[ndrija], Sl[avko] P[almović], „Bjesnoća“ Hrvatska enciklopedija sv. 2, Zagreb, 1941. str. 665. – 666.

H.[upbauer] A.[ndrija], „Bruceloze, B. kod domaćih životinja“ Hrvatska enciklopedija sv. 3, Zagreb, 1942. str. 399. – 400. H.[upbauer] A.[ndrija], „Cijepljenje, Cijepljenje domaćih životinja“ Hrvatska enciklopedija sv. 3, Zagreb, 1942. str. 758. – 759.

H.[upbauer] A.[ndrija], „Dourina“, Hrvatska enciklopedija sv. 5, Zagreb, 1945. str. 224.

133


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 119-135 Ozren Blagec: Znameniti veterinar dr. Andrija Hupbauer

Izvori i literatura:

50 godina veterinarskog fakulteta u Zagrebu 1919. – 1969., Zagreb 1969.

Badovinac Josip, „Hupbauer, Andrija“, Hrvatski biografski leksikon sv. 5., Zagreb 2002., str. 767. Hupbauer Andrija, Zarazne bolesti svinja, Zagreb, 1948.

Hupbauer Andrija, „Izvještaj o radu Državnog bakteriološkog i serološkog zavoda u Križevcima od god. 1923. – 1938.“, Veterinarski arhiv, 8./1938. Izvješće o Kraljevskom Višem gospodarskom učilištu i ratarnici u Križevcima za školsku godinu 1913./1914., Križevci 1914.

Izvješće o Kraljevskom višem gospodarskom učilištu i ratarinici u Križevcima za školsku godinu 1918./19., Križevci 1919. Izvještaj kr. srednje gospodarske škole u Križevcima za školsku godinu 1922./23., Križevci 1923

Popis zaposlenika s pravom glasa Bakteriološkog i serološkog zavoda u Križevcima, Gradski muzej Križevci GKM-4823

Režek A[dolf ]: Bibliografija 1919. – 1969. 50. godina Veterinarskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 1971., str. 213. – 220. [s.][n.], “Hupbauer, Andrija”, Hrvatska enciklopedija sv. 5., Zagreb 2003., Spomenica veterinarskog zavoda Križevci 1901. – 1976., Križevci 1978.

Tomašec I[vo], “Život i rad prof. dr. Andrije Hupbauera”, Veterinarski glasnik 5, Zagreb 1951.

Tomašec Ivo, “Život i rad prof. dr. Andrije Hupbauera”, Veterinarski zavod u Križevcima 10. V. 1901. – 10. V. 1951., Zagreb 1951.

Topolnik E[ugen]: “Profesor dr. Andrija Hupbauer (1886. – 1949.)”, Zaslužni veterinari Hrvatske, Zagreb 1976., Topolnik [E.],Prof. dr. Andrija Hupbauer (1886-1949), Veterinarska stanica 7, Zagreb 1976. Vučevac-Bajt Vesna, Povijest veterinarstva, Zagreb 2012

Mrežne stranice:

https://de.wikipedia.org/wiki/M%C3%B6dling http://www.veinst.hr/organizacija

https://veterinarskiglasnik.rs/index.php/vg/about

134


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 119-135 Ozren Blagec: Znameniti veterinar dr. Andrija Hupbauer

Znameniti veterinar dr. Andrija Hupbauer Sažetak

Kao osnivač i prvi voditelj Bakteriološkog zavoda u Križevcima ostao je zapamćen dr. Ferdo Kern. Međutim, tijekom 20.-ih i 30.-ih godina prošlog stoljeća u radu i razvoju Bakteriološkog zavoda izniman je doprinos dao dr. Andrija Hupbauer, rodom iz Neudorfa pokraj Vinkovaca. Hupbauer u Križevce dolazi pred početak Prvoga svjetskog rata kao kotarski veterinar i asistent na Bakteriološkom zavodu, te u njima ostaje do 1940. kada seli u Zagreb. Radeći prvo kao asistent dr. Kerna, 1922. preuzima upravu Bakteriološkog zavoda i od malog dijagnostičkog laboratorija stvara uspješan proizvodni zavod. Paralelno s vođenjem Bakteriološkog zavoda dr. Hupbauer radi i na Srednjoj poljoprivrednoj školi u Križevcima, gdje predaje veterinu, mikrobiologiju, anatomiju, a povremeno čak i njemački jezik. Godine 1932. postaje izvanredni profesor na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu, gdje predaje predmet Zarazne bolesti odnosno Nauka o zarazama te je predstojnik Zavoda za nauku o zarazama. Između 1939. i 1941. bio je prodekan Veterinarskog fakulteta. Nakon završetka Drugoga svjetskog rata kraće vrijeme radi na Saveznom institutu za veterinarsku službu u Zagrebu. Tijekom svoje karijere Hupbauer je objavio više od stotinu prikaza, znanstvenih i stručnih radova, enciklopedijskih natuknica, brošura, studentskih skripta te monografiju Zarazne bolesti svinja. Umire relativno rano, 22. prosinca 1949., u dobi od svega 63 godine, te je pokopan na evangeličkom dijelu groblja Mirogoj u Zagrebu.

Bekannter Tierarzt Dr. Andrija Hupbauer Zusammenfassung

Als Gründer und erster Leiter des Bakteriologischen Institutes in Križevci blieb Dr. Ferdo Kern in Erinnerung. Doch in den 20-er und 30-ger Jahren des vergangenen Jahrhunderts trug der Tätigkeit und Entwicklung des Bakteriologischen Institutes Dr. Andrija Hupbauer, geboren in Neudorf neben Vinkovci bei. Hupbauer kommt vor Beginn des Ersten Weltkrieges als Kreistierarzt und Assistent im Bakteriologischen Institut nach Križevci und bleibt bis 1940 dort, als er nach Zagreb zieht. Zuerst als Assistent von Dr. Kern arbeitend, übernimmt er 1922 die Leitung des Bakteriologischen Institutes und schafft aus dem kleinen diagnostischen Labor ein erfolgreiches Produktionsinstitut. Parallel mit der Leitung des Bakteriologischen Institutes arbeitet Dr. Hupbauer auch an der Landwirtschaftlichen Mittelschule in Križevci, wo er Veterinerwesen, Mikrobiologie, Anatomie, und zeitweilig sogar Deutsch unterrichtet. 1932 wird er außergewöhnlicher Professor an der Veterinärmedizinischen Hochschule in Zagreb, wo er das Fach Ansteckende Krankheiten, bzw. Wissenschaft über Ansteckungen unterrichtet und Vorsteher des Institutes für Wissenschaft über Ansteckungen ist. Zwischen 1939 und 1941 war er Prodekan der Veterinärmedizinischen Hochschule. Nach dem Zweiten Weltkrieg arbeitet er eine kürzere Zeit am Bundesinstitut für Veterinärdienst in Zagreb. Im Laufe seiner Laufbahn veröffentlichte Hupbauer hunderte von Darstellungen, wissenschaftlicher und fachlicher Arbeiten, Enziklopädienotizen, Broschüren, Studentenskripten sowie die Monografie Ansteckende Krankheiten der Schweine. Er stirbt relativ früh, am 22. Dezember 1949, im Alter von nur 63 Jahren, beerdigt wurde er auf dem evangelischen Teil des Friedhofes Mirogoj in Zagreb.

135



DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 137-154 Vlasta Novinc, Ivana Bendra: Kulturni doprinos Nijemaca vukovarskom kraju...

dr. sc. Vlasta Novinc Zavod za znanstvenoistraživački i umjetnički rad HAZU u Vukovaru

UDK: 061.2(497.5) Izvorni znanstveni rad Prihvaćeno: 2.10.2020.

dr.sc. Ivana Bendra Institut društvenih znanosti Ivo Pilar Područni centar Vukovar

Kulturni doprinos Nijemaca vukovarskom kraju – na primjeru naselja Sotin Autorice u radu predstavljaju rezultate istraživanja o načinima na koji je svakodnevni život mještana vukovarskoga kraja, posebice naselja Sotin, zadržao sjećanja na prisutnost njemačke etničke zajednice koja je na tom prostora obitavala do kraja Drugoga svjetskog rata. U tu svrhu analizirani su tekstovi Zdenke Mufe „Zelena ulica“ (1997.) te kronika Ferde Gerstnera „Povijesne bilješke Sotina“ (1996.). Ključne riječi: Nijemci, naselje Sotin, svakodnevni život, kvalitativne metode istraživanja

137


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 137-154 Vlasta Novinc, Ivana Bendra: Kulturni doprinos Nijemaca vukovarskom kraju...

Uvod

Od stvaranja moderne hrvatske države svjedoci smo konceptualizacije nacionalnoga i kulturnog identiteta u složenom kontekstu društvenih i političkih događanja na kraju 20. stoljeća. Taj proces zahtijeva i stalne intervencije u prošlost kako bi se uopće mogao promišljati status identiteta, i kolektivnog i individualnog, u razumijevanju društvenih zbivanja sadašnjosti i budućnosti. Reinterpretacija povijesnih događanja stoga je nužan dio identitetskih procesa u kojima se bitno određuje odnos prema sebi (kao naciji) ali i prema drugima. Štoviše, u tom činu identitetskog spoznavanja, odnos prema drugima ključan je i odlučujući.

Svijest da živimo u društvu koje nastoji ponovno promisliti vlastitu prošlost dodatno je potaknuta već i činjenicom da je službena verzija povijesti namjerno falsificirana interesima totalitarnih režima.1 U kontekstu promišljanja suvremenoga hrvatskoga identiteta svakako je potrebno istražiti i doprinos njemačke etničke zajednice onome što danas držimo hrvatskom kulturom baštinom, posebno na prostoru hrvatskog Podunavlja. Pritom smo pažnju usmjerili na ruralna područja bivše općine Vukovar, točnije seosko naselje Sotin u kojemu je njemačka etnička zajednica do 1945. godine činila udio od gotovo polovice ukupnog stanovništva (48,8%).2 Takvih je naselja na području bivše općine Vukovar bilo ukupno 5, pored Sotina, to su naselja Berak (57,3%), Lovas (48,8%), Tompojevci (50,0%) te Svinjarevci (41,7%). U zadnja tri desetljeća 20. stoljeća, u periodu intenziviranja etnografskih i socioloških istraživanja o svakodnevnom životu, još se jasnije učvrstila spoznaja da je prošlost vukovarskog kraja, kao i mnogih drugih, prepuna praznina i potisnutih događaja. Totalitarni je jugoslavenski režim nakon 1945. godine provodio prisilno zatiranje sjećanja na dugogodišnje postojanje etničke zajednice koja je, živeći na ovim prostorima od 18. stoljeća, aktivno participirala u svim društvenim procesima te dala izniman kulturni doprinos Podunavlju3. Posebno se sjećanje na Švabe4 (kolokvijalni naziv za kolonizirane Nijemce koji žive od 18. stoljeća na vukovarskom prostoru) pojavilo kao opominjuće nakon ratnih događaja iz 1991. godine i progona koje je doživjelo većinsko hrvatsko stanovništvo. Iskustvo progonstva za vrijeme Domovinskoga rata te gubitka prostora življenja dodatno je senzibiliziralo prognano hrvatsko stanovništvo te na drugačiji način vratilo u memoriju iskustvo egzodusa sumještana krajem Drugoga svjetskog 1 U sp. Arendt, Hannah, Izvori totalitarizma, Zagreb, 2015. 2 Izneseni podatak odnosi se na podatak iz posljednjeg popis stanovništva prije Drugoga svjetskog rata iz 1921. – Popis nacionalne strukture stanovništva vukovarskog područja po naseljima 1921. godine. Usp. WertheimerBaletić, Alica, Stanovništvo Vukovara i vukovarskog kraja, Zagreb, 1993., 92-93. 3 Usp. Elez, Petar i Živić, Dražen (ur.), Borovo naselje 1945. – 1950. – Studija društvenih, demografskih, gospodarskih i političkih prilika, Vukovar, 2018.; Laušić, Ante, Iz povijesti folksdojčera i njihov egzodus na tlu Jugoslavije, Migracijske i etničke teme, 7(2), str. 183-192.; Geiger, Vladimir i Josipović Batorek, Slađana, O provođenju odluke komunističke vlasti iz 1945. o uklanjanju grobalja i grobova „okupatora“ i „narodnih neprijatelja“ u Slavoniji i Srijemu, Scrinia Slavonica: Godišnjak Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 15(1), str. 291-316. 4 U sp. Geiger, Vladimir, Sudbina jugoslavenskih Nijemaca u hrvatskoj i srpskoj književnosti, Zagreb, 2009

138


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 137-154 Vlasta Novinc, Ivana Bendra: Kulturni doprinos Nijemaca vukovarskom kraju...

rata. I prije progonstva, šetnjama selom, odlascima na groblje, u svakodnevnom govoru stalno se perpetuiralo sjećanje na bivše sumještane, a od šezdesetih godina 20. stoljeća česti su bili i susreti s njemačkim obiteljima koje su dolazile u posjet svojim kućama. Dakle, veliki je broj hrvatskih obitelji na spomenutom području u svojoj obiteljskoj povijesti imalo poveznicu s njemačkim stanovništvom. Ipak, novo iskustvo progonstva ponajviše je iskristaliziralo spoznaju da locus nativitatis, kao i mjesto življenja, predstavlja puno više od puke egzistencije u nekom prostoru, da predstavlja memorijsku matricu života, poveznicu između pojedinačnog i kolektivnog identiteta. Progonstvo, te spoznaja da je prepoznatljivo mjesto življenja doslovce nestalo u neshvatljivim ratnim razaranjima, dalo je novo značenje do tada zanemarenoj, a pomalo i prezrenoj, svakodnevici, i to ne samo na znanstvenoj već i na pojedinačnoj razini. Lokalni i osobni identitet imaju sve veću važnost te su recentna događanja prizvala i do tada potisnute traumatične točke prošlosti prostora. Cilj je ovoga rada na primjerima romana Zelena ulica Zdenke Mufe, kronike Ferde Gerstnera Povijesne bilješke Sotina te na ostacima materijalne i nematerijalne kulture naselja Sotin istražiti kako su svakodnevne prakse sačuvale sjećanje na lokalno njemačko stanovništvo koje je živjelo na vukovarskom prostoru do kraja Drugog svjetskog rata. Istraživanjem smo pokušale obraniti tezu da su svakodnevne prakse djelovale subverzivno na legitimiziranu varijantu povijesne priče, te su se lokalnom (i osobnom i kolektivnom) memorijom suprotstavljale verzijama vlasti koje su nastojale izbrisati egzistenciju njemačkog stanovništva na vukovarskom području. Dakle, do devedesetih godina 20. stoljeća ne možemo govoriti o institucionaliziranoj kulturi sjećanja5 na njemačku zajednicu, već o svakodnevnim praksama kojima se memorija na događaje čuvala na drugačiji, gotovo subverzivan način. Memorijska se matrica naracije smjestila na zgradama (kućama), na grobljima (na kojima postoje nadgrobni spomenici s upisanim njemačkim imenima), zatim u lokalnoj gastronomiji u kojoj je sačuvano mnoštvo riječi njemačkoga podrijetla, o čemu će biti riječi u ovome radu.

1. Metodologija istraživanja

U konceptualizaciji matrice kulturnog identiteta vukovarsko-srijemskog prostora potrebno je istražiti pukotine i praznine koje su nastale potiskivanjem žrtava povijesti i umjetno stvorenim zaboravom.

Kako ističe Jadranka Galiot: “Prošlost Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, nije samo povijest hrvatskog stanovništva, nego i naroda koji su se doseljavali na to područje. Neki narodi, pogotovo Nijemci, postali su nositelji nove gospodarskokulturne tradicije koja se duboko inkorporirala u prošlost istočne Hrvatske od 18. do 20. stoljeća. Njemački utjecaji i njihovi transformirani oblici u svakodnevnom životu, 5 Usp. Assman, Jan, Kultura sjećanja, u: Brkljačić, Maja i Prlenda Sandra, Zagreb, 2006.

139


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 137-154 Vlasta Novinc, Ivana Bendra: Kulturni doprinos Nijemaca vukovarskom kraju...

načinu rada na zemlji, obrtima, narodnom graditeljstvu, stanovanju, odijevanju, prehrani i dr. prisutni su u tradicijskom životu.”6

U ovome ćemo radu nastojati proučiti koliko su današnji stanovnici vukovarskog područja, na primjeru naselja Sotin, sačuvali sjećanja na njemačko stanovništvo te koji se elementi u svakodnevnoj kulturi prihvaćaju kao kulturni doprinos njemačkoga stanovništva, a razumijevaju se kao sastavni dio tradicije i identiteta prostora. Iako se ne sporimo s tezama Galiot Kovačić7 o tomu da suvremeno stanovništvo Slavonije i Baranje lokalnu kulturu doživljava kao autohtonu, bez ikakvih stranih utjecaja, naša je teza donekle drugačija. Naime, u naseljima vukovarskoga područja u kojima je do 1945. godine živjelo njemačko stanovništvo (Sotin, Berak, Lovas, Tompojevci i Svinjarevci) sjećanje na njemačku zajednicu još je uvijek egzistentno, i to zahvaljujući svakodnevnim praksama koje pružaju otpor službenim naracijama. Naselje Sotin reprezentativan je primjer naselja vukovarskog kraja u kojemu se i danas u svakodnevnom životu njegovih stanovnika uočava njemački doprinos kulturi svakodnevice. Ovo je istraživanje predstavljalo svojevrsni metodološki izazov, jer je sačuvanih izvora koji bi poslužili za istraživanje kulture svakodnevnice Nijemaca u spomenutom naselju vrlo malo. Stoga smo proveli analizu sadržaja raspoložive i nama dostupne literature iz različitih znanstvenih područja, ali kojoj je zajedničko da se bavi tematikom vezanom uz podunavske Nijemce. To su: roman Zelena ulica, 1997., autorice Zdenke Štefančić Mufa; kronika Ferde Gerstnera Povijesne bilješke Sotina (pretisak 1996.); kuharica etnologinje Nives Rittig-Beljak Švapski kulinarij – dodir tradicija u Hrvatskoj, 2003. Komparativno smo se poslužile i vrijednim nalazima studije naslovljene Gospodarski i kulturni utjecaji njemačkih doseljenika na tradicijski život Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, od početka 18. stoljeća do 1941. godine, autorice Jadranke Galiot Kovačić.

Na koncu, upravo iz razloga postojanja poteškoća u pronalaženju zapisa o životu Nijemaca u spomenutim naseljima poslužili smo se još jednom kvalitativnom istraživačkom metodom. Proveli smo do sada ukupno 30 polustrukturiranih intervjua s lokalnim stanovništvom naselja Sotin kako bismo utvrdili koji su elementi u svakodnevnoj kulturi zadržani do danas a prepoznaju se kao njemački doprinos lokalnom govoru.

6 G aliot Kovačić, Jadranka, Gospodarski i kulturni utjecaji njemačkih doseljenika na tradicijski život Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, od početka 18. stoljeća do 1941. godine, Zagreb, 2008., 233. 7 Ibid. pod 1., Galiot Kovačić, 2008., 226: “Današnja slavonsko-srijemska kuhinjinja u mnogome se temelji na njemačkoj kulinarskoj tradiciji. Kod većine seoskog i gradskog stanovništva u istočnoj Slavoniji i Baranji, danas ne postoji jasna spoznaja o ovim utjecajima, te se s “ponosom ističe” kako je ta kuhinja izvorno šokačka i slavonska.“

140


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 137-154 Vlasta Novinc, Ivana Bendra: Kulturni doprinos Nijemaca vukovarskom kraju...

2. Svakodnevica u književnosti i osobnim sjećanjima

Osobno sjećanje na običaje i pojavnosti svakodnevice, kao prepoznato mjesto nade i nostalgije u teškim trenucima Domovinskog rata i progonstva, kristalizira se kao jedan od elemenata bitnih za opstojnost identiteta te dobiva primarno značenje u pisanim zapisima nakon pada Vukovara i progona stanovništva 1991. godine. Ti su razlikovni lokalni elementi nužni za konstrukciju kontinuiteta identiteta u prošlosti i sadašnjosti zajednice koja je izgubila mjesto življenja.

Hrvatski književni povjesničar Krešimir Nemec, kada govori o hrvatskoj književnosti devedesetih, ističe: “Novost je svakako pravi boom nefikcionalnih ili polufikcionalnih formi, poput autobiografija, memoara, biografija, dnevnika, pisama, svjedočanstava, ‘neizmišljenih’ romana. Pisci devedesetih najčešće zbog terapeutskih razloga bježe u svijet djetinjstva i mladosti, vraćaju se proživljenim traumatičnim iskustvima, povjeravaju čitatelju svoje tajne, propitkuju vlastita sjećanja i uspomene, obnavljaju slike pohranjene u memoriji.”8

Svjesni da se nakon događanja 1991. godine, razaranja materijalne baštine i dugogodišnjeg progonstva, tradicionalni način života, govora i arhitekture na vukovarskom prostoru ubrzano devastira, autori su pokušali svojim tekstovima svjedočiti svijetu koji nestaje. I suvremene sociološke teorije ističu svakodnevni prostor kao topos u kojemu se događa ono najvažnije: “to je mjesto gdje ljudi žive, gdje se vide tragovi historije i sjećanja, gdje se gradi budućnost i gdje će ljudi umrijeti.”.9

Jedno osobno svjedočenje: jedna od autorica ovoga rada sjeća se automobila njemačkih registracijskih oznaka koji se zaustavljaju kako bi njihovi vlasnici slikali tzv. švapske kuće. Stilski, kuće se u selu Sotinu i nisu previše razlikovale, postojale su dvije vrste: tradicionalne, s ganjkom, coklom i zabatima, građene od cerpića ili cigle, te one moderne, na više katova. Međutim, zgrade su se nominalno razlikovale, jer su se neke zvale švapske, a druge hrvatske. Kuće su dobile naziv po svojim vlasnicima pa se sjećanje na stanovnike tih kuća zadržalo prijenosom etničkog imena na zgrade.

Zakonski i povijesno kućevlasnici su bili izbrisani, a dolazili bi gotovo potajice i skrivećke kako bi snimili kuće koje su im obilježile život, u kojima su naučili govoriti (većinom su bili dvojezični) i stvarali prvo iskustvo svijeta. Pa, iako ih je službena povijest zatirala, obični ljudi kroz svakodnevno iskustvo, čuvali su sjećanje na svoje sumještane, rođake, prijatelje. Naziv je ostao, konzervirajući ono što nikakva legislativa nije mogla zabraniti. Kuće su promijenile stanovnike, nasilno, ali je u jeziku ostalo njihovo postojanje zabilježeno, nenasilno.

8 Nemec, Krešimir, Povijest hrvatskog romana: od 1945. do 2000. godine, Zagreb, 2003., 412. 9 Usp. Spasić, Ivana, Sociologije svakodnevnog života, Beograd, 2004., 14.

141


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 137-154 Vlasta Novinc, Ivana Bendra: Kulturni doprinos Nijemaca vukovarskom kraju...

Slika 1.: Švapska kuća u Sotinu (fotografirale autorice rada)

Istovremeno, nazivom švapske kuće bude se i traumatska sjećanja na egzodus njemačkoga stanovništva, ali i sjećanja na vrijeme kada je njemačka zajednica aktivno sudjelovala u stvaranju svakodnevne kulture vukovarskoga kraja. Stoga, zamjećujemo ambivalentni karakter svakodnevice koja je i najlabilnija i najkrhkija, ali i najotpornija kategorija u distribuciji sjećanja. Sačuvala je sjećanja jer je izmicala službenim verzijama i znanstvenim diskursima kojima se prikazuje prošlost. Dobivši na značenju istraživanjima10 u okviru različitih znanosti (od sociologije, etnografije pa sve do povijesti), postaje razvidno da svakodnevne prakse imaju sposobnost zadržavanja nepoćudnih i namjerno potiskivanih događaja. Okoštalim diskursima odupire se inventivna svakodnevnica.

Valja napomenuti i to da svakodnevne govorne prakse, kao performativni činovi u konkretnom vremenu i prostoru, imanentno sadrže u sebi moć aktivnog djelovanja. De Certeau, u kultnom djelu Invencija svakodnevice govori o performativnim učincima svakodnevnoga bivanja, dakle i običnoga hodanja, jer se odnos tijela i prostora narativno bilježi: “Neproničnost tijela u pokretu, koje se kreće, hoda, uživa jest ono 10 I vana Spasić u djelu “Sociologije svakodnevnog života”, govoreći o Norbertu Eliasu, autoru čije se ime veže uz istraživanje svakodnevice, spominje i njegove kritike upućene maglovitom polju istraživanja, već i zbog toga što je svakodnevica pod teškim teretom teorijske refleksije.

142


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 137-154 Vlasta Novinc, Ivana Bendra: Kulturni doprinos Nijemaca vukovarskom kraju...

što neprestance ustrojuje neko ovdje u odnosu na neko tamo, neku ‘bliskost’ u odnosu na neku ‘stranost’. Prostorno je pripovijedanje na svome najnižemu stupnju govorni jezik, naime jezični sustav koji distribuira mjesta utoliko što je artikuliran ‘iskaznom fokalizacijom’, činom svojeg prakticiranja. To je predmet ‘proksemike’.11

I Dunja Rihtman-Auguštin ističe da se kulturne mijene i njihovo razumijevanje ne događaju hijerarhijski (od visoke prema niskoj kulturi): “Napokon, pokazuje i to kako procesi kulturnih mijena, koji imaju i svoju socijalnopolitičku dimenziju, ne teku mehanički: kulturne tvorevine, i materijalne i duhovne ne poniru (iz grada u selo, od vodećih prema podređenima) ni ne ulaze nepromijenjene. S jedne stane narodna kultura je otporna, opire se reformama i bira, s druge strane, reformatori se adaptiraju da bi proveli mijenu.”12 U narativnim praksama isprepliću se privatno i javno, osobno i društveno, čuvaju se tragovi velikih povijesnih događanja, političkih progona i zabrana. Odupirući se legitimnoj verziji povijesti, odnosno narativnoj varijanti pobjednika, čuvaju sjećanje na žrtve povijesti.

Roman Zdenke Mufe također je analiziran u ključu inventivne prirode svakodnevice - kao tekst nastao iz usmenih narativnih praksi kojima su se uspjele sačuvati pojavnosti života koje uglavnom nisu bile predmet zanimanja znanosti i visoke kulture.

Dakle, svakodnevni se život odupire prolaznosti i službenim verzijama: govorom - memoriranjem osobnih imena, toponima; prostornim i materijalnim pamćenjem – arhitektura, urbanizam, nadgrobni spomenici, u gastronomiji (nazivima jela), svjetonazoru, svetkovinama i običajima, a cjelokupni taj imaginarij svakodnevnice ponajviše ostavlja traga u osobnim identitetima.

3. V ukovarski roman Zdenke Mufe Zelena ulica, 1997. i kronika Ferde Gerstnera Povijesne bilješke Sotina, 1996.

Roman Zdenke Mufe Zelena ulica u ovome je radu metodološki poslužio kao tekstualni predložak na temelju kojega se povlače paralele između svakodnevnih praksi do četrdesetih godina 20. stoljeća te današnje svakodnevice na vukovarskom području u kojemu je živjelo njemačko stanovništvo. Analizirani tekst pokazuje da je svakodnevna kultura na ovim prostorima bila odraz zajedničkoga obitavanja različitih etniciteta na malome prostoru te je rezultirala autohtonom lokalnom kulturom u kojoj možemo uočiti bitan doprinos njemačke nacionalne zajednice. Zelena ulica tematizira događaje iz svakodnevice njemačke obitelji Kleiber na vukovarskom prostoru od početka 20. stoljeća pa do završetka Drugoga svjetskoga rata. I sam je 11 De Certeau, Michel, Invencija svakodnevice, Zagreb, 2002., 198. 12 Rihtman-Auguštin, Dunja, Etnologija naše svakodnevice, Zagreb, 1988., 60.

143


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 137-154 Vlasta Novinc, Ivana Bendra: Kulturni doprinos Nijemaca vukovarskom kraju...

naslov romana simboličan u kontekstu svakodnevne prakse razumijevanja prostora i njegova socijalnoga memoriranja kao mjesta13 – sa specifičnom arhitekturom, urbanizmom, mjestima sakupljanja (gostionice, pajzlovi) kao i po prostorima koji su odigrali posebnu ulogu u kulturi svakodnevnog življenja. Naziv Zelena ulica (Grüne Gasse) i Švapsko brdo mjesta su koja se u Vukovaru vežu uz specifičan prostor koji je bio nastanjen pretežito njemačkim stanovništvom. Kako navodi Lidija Barišić Bogišić: “U jugozapadnom dijelu grada, na stometarskoj uzvisini, u prvoj polovici 19. stoljeća formira se vukovarska gradska četvrt koja je zbog etničke pripadnosti svojih stanovnika u povijesti grada ostala upamćena kao Švapsko brdo/Schwabenberg. Veliko naseljavanje Nijemaca u gradu u prvoj polovici 19. stoljeća, primjetno i u popisu stanovništva iz 1828., bilo je dio imigracijskog vala koji je u prvoj polovici 19. stoljeća zahvatio vukovarsko područje i cijeli Srijem.”14 I obiteljsko prezime Kleiber je autentično vukovarsko njemačko prezime, a spominje se kao jedno među mnogim njemačkim obiteljima koje su se doselile iz Bačke u drugom migracijskom valu tzv. sekundarne migracije. 15

Fokus pripovijedanja je na svakodnevnim praksama življenja, ali i preživljavanja, u trenucima kada tzv. velika povijest počinje upravljati sudbinama malih ljudi. Kako je riječ o 20. stoljeću, takvih događaja nije bilo malo. Štoviše, velika politika i ratovi su se i na primjeru ovoga romana pokazali kao odlučujući u životima i sudbinama maloga čovjeka. Uz bogatu radnju romana koja prati likove i njihove osobne povijesti, autorica, kako bi rekonstruirala svakodnevni život, daje i vrijedne informacije o totalitetu života, arhitekturi, radnim i prehrambenim navikama, odnosima u obitelji te običajima.

Autorica Zdenka Mufa navodi da je razlog pisanja romana želja da sačuva sjećanja na Vukovar kojega više nema ili je u nestajanju. Njezina je intencija simptomatična jer svjedoči činjenici o malo sačuvanih osobnih zapisa ili umjetničkih tekstova koji tematiziraju svakodnevnu kulturu življenja na vukovarskom području. U romanu je vidljivo specifično miješanja elemenata iz kulturnih praksi različitih etniciteta. Korištenje riječi i fraza iz dijalekta kojim su govorili Švabi na ovim prostorima dio je autorske stilematike, ali još više u funkciji autentičnosti (“O, du schoner Westerwald”, “Schon ist die Jugend, die kommt nicht mehr” ili “Raus! Was macht die Kinder da?”) Ono što posebno dočarava kulturu svakodnevice lokalni je govor te autorica obilato koristi riječi koje su uobičajeno koristili i Hrvati na vukovarskom području. 13 Usp. Yi-Fu Tuan, Space and Place: The Perspective of Experience, Minneapolis, University of Minnesota Press,1977. Prostori prerastaju svoju neutralnu dimenziju socijalnim kontaktima uz koje pojedinci vežu sjećanja i grade osobnu povijest te postaju tzv. mjesta prisnosti. 14 Barišić Bogišić, Lidija, Švapsko brdo u Vukovaru-zaboravljeni identitet grada, Godišnjak Njemačke zajednice – DG Jahrbuch”, Osijek, 2019., 85. 15 Ibid .pod 9, Barišić Bogišić, Lidija, 2019., 85.

144


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 137-154 Vlasta Novinc, Ivana Bendra: Kulturni doprinos Nijemaca vukovarskom kraju...

Većinom su to riječi podrijetlom iz njemačkoga jezika, a koje su kao lokalizmi opstali u svakodnevnoj komunikaciji sve do današnjih dana (firangle, kaca, paori, einfuru, šlajer, krancle patos itd.).

Isto je tako zanimljivo da se u romanu opisani način života paorskih obitelji iz prve polovice 20. stoljeća zadržao u ruralnim dijelovima vukovarske općine sve do devedesetih godina istoga stoljeća (naravno, uz modernizaciju).16 Posebno se to odnosi i na opise vinogradarske kulture koja se tradicionalno veže uz ovaj kraj. Autorica spominje pudarenje (čuvanje vinograda), cementu kacu i modru galicu kao obvezatne sastavnice brige o vinogradima, te vrste grožđa plemenka, mirisavi hamburg i kozje sise: “U pradskozorje dišući punim plućima svježinu jutra, dok je rosa vlažila opanke uzimao bi iz pudarove kućice potrebne alatke i navlačio na sebe neugodno skorene hlače i košulju. Tada bi u cementnoj kaci topio modru galicu, miješao s vapnom, natovario na leđa prskalicu i drobeći koracima đombastu zemlju ušao u redove čokota kojima se u jutarnjoj maglici jedva nazirao kraj.”17

Na takav se način brinulo o vinogradima sve do devedesetih godina 20. stoljeća, iako tada više nije bio pudarskih kućica i pudarenja. Autorica prikazuje rituale svakodnevice stanovnika Zelene ulice i većinski paorski način života, s usmjerenošću na težak i iscrpljujući rad i posvećenost obitelji. Upravo je održavanje svakodnevnih rituala, njihova cikličnost te podređenost pojedinca ustaljenim oblicima života glavna karakteristika tadašnjeg života Nijemaca. Autorica je svjesna teškoga življenja, ali navodi da je ovakvo prihvaćanje usuda blagotvorno jer da se individualnost i tzv. stil života pojavljuju kao poteškoća i izazov u načinu života. Možda još više od načina života, u tekstu se romana naglašava specifični radni kodeks. Takav odnos prema radu Zdenka Mufa detektira kao glavnu odliku njemačkih obitelji: “Glavno životno pravilo ovog kodeksa bilo je: moli i radi, a toga su se striktno i pridržavali.”18 ili “Svo zlo dolazi od lijenosti – tvrdio je Johan koji je socijal-demokrate, čije su stranke nicale kao gljive poslije kiše, nazivao neradnicima i lumperima.”19 Opisujući jedan lik romana, autorica kao njegovu glavnu odliku navodi posvećenost radu, gotovo opsjednutost: “Ovo je bio rijedak trenutak njene zamišljenosti, jer ona gotovo nikada nije stajala bez posla.”20

U tom paorskom svijetu pogotovo se čitanje smatralo traćenjem vremena. Isto tako autorica iznosi niz detalja o totalitetu života pa saznajemo kako su se gradile

16 Č itajući roman Zdenke Mufe imala sam osjećaj da autorica opisuje uobičajenu svakodnevicu seljačke obitelji u Sotinu sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća. Uobičajeni lokalni govor, s mnoštvom riječi njemačkoga podrijetla, od krizbana pa do ajnfora, emocionalno me je dotaknuo i podsjetio na djetinjstvo, kao i opisi radnoga dana, posvećenost radu, opisi kuće i dvorišta, vinogradarska kultura itd. (opaska Vlaste Novinc) 17 Mufa Štefančić, Zdenka, Zelena ulica, Zagreb, 1997., 7. 18 Ibid pod. 12, Mufa Štefančić, Zagreb, 1997., 3. 19 Ibid pod 12., Mufa Štefančić, Zagreb, 1997., 20. 20 Ibid pod 12. Mufa Štefančić, Zagreb, 1997., 34.

145


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 137-154 Vlasta Novinc, Ivana Bendra: Kulturni doprinos Nijemaca vukovarskom kraju...

kuće, kakvi su bili poslovi koji su se morali obaviti do Božića (pečena rakija, obavljena svinjokolja, punim bačvama vina, nasječenim i iscijepanim drvima). Saznajemo da za gradnju kuće nacrt nije bio potreban jer su: «Švabi gradili kuće na isti način tako da su bile jedna drugoj nalik kao jaje jajetu. Tek pokoja razlikovala se bogatijim uresima na pročelju, opšivnicom oko prozora ispod nadstrešnice. I ‘cokl’ bi znao biti malo viši i ne okrečen već od sjajnog brušenog kamena. Sve su one bile prizemnice, kao uostalom i druge kuće na Švapskom brdu. U unutrašnjosti podređenoj praktičnosti i potrebama seoskog gazdinstva velika drvena konstrukcija odvajala je prednji dio od gospodarskih prostora staja, obora, svinjaca i povećih vrtova u kojima su na ivicama rasli grmovi ribizla, ogrozla i malina. Uredno, opekama obloženo dvorište, resio je povišeni trijem, ili kako se obično nazivao ganak, između čijih stupova bi visjele drvene košare s geranijama, muškatlima.”21 Zdenka Mufa u tijek radnje uvodi i svadbe pa napominje da su njemački svatovi trajali tri dana i tri noći jer je bio običaj da se obiljem jela i pića pokaže dobro gazdinstvo, fijakerom su se vozili mladenci, svirala je harmonika, a dvije su krancle nosile bogati snašin šlajer.

Ferdo Gerstner, sotinski župnik, u kronici naslovljenoj “Povijesne bilješke Sotina”, a koja obuhvaća razdoblje do 1918. godine, opširno opisuje ženidbene običaje Nijemaca u Sotinu. Istina, njegova je intencija da pokaže upravo suprotan prijenos kulturnih utjecaja (od Hrvata prema Nijemcima), ali to zapravo potvrđuje našu tezu o mješovitosti autohtone lokalne kulture. Ističe da se Nijemci, kao i Hrvati, žene većinom iz sela, i to vrlo mladi (momak 18 godina, a djevojke od 15 ili 16 godina). Gerstner napominje da nikakve posebne ceremonije nema za prosidbu, osim što se popije malo vina, te da nisu imali običaj ljubljenja ruku: “Kod Nijemaca su rijetko dva brata skupa u kući oženjena, dapače, mnogo puta nisu ni s ocem zajedno. Ako je jedinac i ostane obično u kući s ocem, ali se odijele tako te si posebno kuhaju, a mladi im daju što im treba – prema pogodbi.”22

Gerstner, isto kao i Zdenka Mufa, spominje da svatovi traju tri dana, da su obično u utorak, a da priprema počinje već u petak i subotu kada se peku slatki kolači. U ponedjeljak se kolju pečenke. Poziv u svatove obavljaju dva djevera (Brautfureri) u nedjelju u večer. U ponedjeljak u večer dođu djevojci i dvije krancle te mladenci kod mlade. Na svadbi svira “Blech” muzika. Svadbeni ručak se sastojao od čorbe govedske (kokošje), mesa sa sosom, paprikaša, pečenog mesa, slatkih kolača. Gerstner kaže da se ponekad poslije ručka pjeva, npr. neka žena zapjeva “O wie schon ist die Jugend/ Sie kommt nicht mehr./Sie kommt, sie kommt nicht mehr./Sie macht mein Herz so

21 I bid. pod 12, Mufa Štefančić, Zagreb, 1997., 3. 22 Gerstner, Ferdo, Povijesne bilješke Sotina, Zagreb, 1996., 120.

146


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 137-154 Vlasta Novinc, Ivana Bendra: Kulturni doprinos Nijemaca vukovarskom kraju...

schwer.”23 Istu pjesmu spominje i Zdenka Mufa kada govori o nostalgiji Nijemaca prema staroj domovini.

Autorica također spominje prijenos kulturnog utjecaja Hrvata na Nijemce. “Švabi su skraćivali imena i dodavali im nastavak. I inače su u svoj govor ubacivali hrvatske oblike i riječi više to i ne primjećujući.”24

Način života koji autorica opisuje (paorski, ruralni način života) kao i specifična kultura življenja (običaji pri objedu, arhitektura, radni kodeks), kao i leksički konstrukti i lokalizmi (miješanje hrvatskih i njemačkih jezičnih osobina), pripadaju i hrvatskom nasljeđu te stvaraju specifični identitet vukovarskoga kraja.

4. P rostorna memorija – arhitektura i nadgrobni spomenici u naselju Sotin

U naselju Sotin i danas postoje nazivi za ulice u kojima se očituje utjecaj njemačkoga jezika u lokalnom govoru, kao što je npr. naziv Niksprot za današnju Ulicu Matice hrvatske. Iako je arhitektonska baština ugrožena devastacijom iz 1991. godine, ipak ima zgrada koje su obnovljene i čuvaju sjećanje na tipičnu arhitekturu ovoga prostora. Želimo ukazati na važnost očuvanja arhitektonske baštine ruralnoga prostora, podsjećajući na barbarske pokušaje da se tipična sela na ovom prostoru dovedu do neprepoznatljivosti u okupaciji 1991. godine. Urbanizam i arhitektura pripadaju naracijama koje su od izuzetnog značenja za kolektivnu memoriju i kulturu sjećanja.

De Certeau govori o hodanju kao naraciji, o prostornom premošćivanju u kojemu se svakodnevne prakse pretvaraju u značenja: “Riječju, prostor je prakticirano mjesto. Tako ulicu koju je geometrijski odredio neki urbanistički projekt pješaci preobražavaju u prostor. Jednako tako, čitanje je prostor proizveden praksom mjesta koje čini sustav znakova – ispisan tekst.”25 Drugim riječima, prostor kojim su svakodnevno prolazili mještani sela Sotina, vršeći svoje obveze, upisivao se svojim znakovljem u osobnu naraciju. Kućama koje su se zvale švapske bile su obilježene generacije na tomu prostoru. Najveća i arhitektonski najimpozantnija zgrada u selu pripadala je obitelji Konigsdorffer, a priča o tragičnoj sudbini doktora Konigsdorffera (ubio se 1944. godine ne želeći napustiti Sotin i svoj dom) obilježila je današnji mjesni “Dom kulture” te značenjski dopunila pojam domoljublja u kolektivnoj memoriji mještana Sotina.

23 Ibid. pod 17. , Gerstner, Zagreb, 1996., 123. 24 Ibid pod12., Mufa Štefančić, Zagreb, 1997., 66. 25 De Certeau, Michel, Invencija svakodnevice, Zagreb, 2002., 183.

147


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 137-154 Vlasta Novinc, Ivana Bendra: Kulturni doprinos Nijemaca vukovarskom kraju...

Slika 2.: Obiteljska kuća njemačke obitelji Konigsdorffer, danas „Dom kulture“ u Sotinu (fotografirale autorice rada)

Od 1945. u tim kućama živjeli su drugi stanovnici, a zgrade, na kojima je često i na zabatu bilo ispisano prezime vlasnika (njemačke obitelji) podsjećale su na ratno i traumatično iskustvo egzodusa. Isto tako bi i odlazak na seosko katoličko groblje obnavljalo memoriju na protjerane sumještane. Nadgrobni spomenici, sa svojim imenima, bili su podsjetnik na njemačke stanovnike. Koliki je značaj imao spomenički fundus, ukazuje i činjenica da je 1991. godine katoličko groblje gotovo u potpunosti devastirano. Na tu barbarsku praksu zatiranja memorije podsjećaju i danas razvaljeni spomenici koji su pripadali njemačkim obiteljima.

148


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 137-154 Vlasta Novinc, Ivana Bendra: Kulturni doprinos Nijemaca vukovarskom kraju...

Slika 3.: Devastirani nadgrobni spomenik njemačke obitelji na sotinskom groblju (fotografirale autorice rada)

5. Svakodnevni govor i prehrambene navike

Značajnu ulogu u identitetskim prepoznavanjima ima mjesni govor koji svojim rječničkim fundusom čuva sjećanja i na prisutnost njemačke zajednice. U svakodnevnom su se govoru sačuvale riječi čije je podrijetlo iz njemačkoga jezika. Posebno se to odnosi na gastronomiju i obrte u kojima je taj utjecaj najveći. U svrhu istraživanja napravile smo trideset polustrukturiranih intervjua kojima smo pokušali obraniti tezu da je lokalno hrvatsko stanovništvo u svakodnevnim praksama kuhanja i pohranjivanja recepata na određeni način sačuvalo sjećanje na njemačko stanovništvo svojim rječničkim fundusom i prehrambenim navikama.

149


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 137-154 Vlasta Novinc, Ivana Bendra: Kulturni doprinos Nijemaca vukovarskom kraju...

Tablica 1. Prikaz germanizama u lokalnom govoru stanovnika naselja Sotin26 Ajngemahtes Aufdekati aufštaubati Beštek Birtaš Birtija Braun Buba švaba Buhtla Cifrati Partihla Partviš Pegla Pleh Poštaubati Pracne Šupa

Cvibak Cucla Cug Cuker Cušpajz Čokoladšnite Dihtati Dinstati Dunst flaša Escajg Preša Prezle Prišparati Protvan Pušlek Rajngla Taške

Falš Firang Fajhtan Farba Farbati Fasovati Faširani šnicl Faširano Fil Fiš Remen Repete Restati Reš Ring Ruksak Ura

Fertig Fest Filati Flaša Forcimer Frajla Friško Geršl Gablec Gemišt Šalter Šamlica Šeflja Šmarn Šnicl Šnita Vaga

Gepek Gešmak Grad (stupanj) Grincajg Gril Gris Grisknedl Grad (stupanj) Jauzna Kafešnite Saft Saftan Semlknedl Šajba Šalica Škare Vešmašina

Kajzerica Karfiol Kifle Fruštuk Frtalj Geviht Geršl Glanc Glancati Griznokel Špigl Špinati Špricati Šnjofati Šnjura Špajza Zahajcati

Isfaširati Išler Kištra Klofati Knap Knedla Kofer Koštati Kredenc Kuglof Škarnicl Šlafrok Šlag Šlampav Špek Šporet Žemlja

Mišung Modla Mokatorte Muštikla Nafilati Noklice Nuler Oberliht Obrst Pac Štand Štanga Šteker Štender Štopati Štruca Žlundra

Papar Paradajz Partihla Partviš Pegla Pleh Poštaubati Pracne Preša Paradajz Štrudl Tračirati Trinkgeld Veš Zaflekati Zoc

Stoga iz spomenutog švapskog kulinarija autorice Nives Rittig-Beljak posebno izdvajamo i rezultate o kulturnom nasljeđu u kulinarstvu, koja se odnosi na upotrebu termina u svakodnevnom životu sadašnjeg stanovništva Sotina, a koji upućuju na doprinos Nijemaca lokalnom identitetu. Tablica 2. Termini u kulinarstvu u svakodnevnoj uporabi stanovnika naselja Sotin AJNPREN SUPA FAŠIRANE ŠNICLE KNEDLE GRANATIRMARŠ ŠUFNUDLE IŠLERICE KAFEŠNITE CUŠPAJZ ŠTAUBCUKER FIŠPAPRIKAŠ GRINCAJG GRISKNEDLI

ŠTAUBCUKER FIŠPAPRIKAŠ GRINCAJG GRISKNEDLI KARAMELŠNITE KREMŠNITE KIFLICE KOH OD RIŽE BUHTLE KUGLOF KROFNE LONDON ŠTANGLE

PARADAJZSOS PREZLE PUTAR RUMŠNITE ŠAUMŠNITE ŠAMROLNE ŠMORNA NAŠPIKATI KARAMELŠNITE KREMŠNITE KIFLICE KOH OD RIŽE

ŠPINOVANI ŠEĆER ŠTANGLICE ŠNE ŠNENOKLE ŠTRUDLA TAŠKE VANILIKIFLICE FILOVANI KOLAČI NOKLICE OBRST PANAKIFLE PARADAJZSUPA

26 N avedeni germanizmi preuzeti su iz rječnika iz spomenutog kulinarija Nives Rittig-Beljak. Isti je popis podijeljen sudionicima intervjua koji su trebali zaokružiti riječi koje i danas upotrebljavaju u svakodnevnom govoru.

150


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 137-154 Vlasta Novinc, Ivana Bendra: Kulturni doprinos Nijemaca vukovarskom kraju...

6. Zaključak

U ovome smo radu pokušale obraniti tezu da su svakodnevne prakse običnih ljudi uspjele sačuvati sjećanje na lokalno njemačko stanovništvo koje je na vukovarskom prostoru živjelo od 18. stoljeća pa do kraja Drugoga svjetskog rata. Dakle, nije se radilo o institucionalnoj brizi, već o uobičajenim svakodnevnim ritualima kojima su mještani kontinuirano obnavljali sjećanja na svoje bivše sumještane. Stoga smo na primjerima lokalne arhitekture, romana Zelena ulica Zdenke Mufe i kronike Ferde Gerstnera Povijesne bilješke Sotina pokušali rekonstruirati utjecaj pripadnika njemačke etničke zajednice na svakodnevni život stanovnika naselja Sotin. Također, analizom rječničkog fundusa iz lokalne gastronomije pokušale smo dokazati da se memorija zadržala neintencionalno te da je svakodnevica imala subverzivnu funkciju u odnosu na institucionalizirane prakse.

Izvori

Mufa Štefančić, Zdenka, Zelena ulica, Azur, Zagreb, 1997. Gerstner, Ferdo, Povijesne bilješke Sotina , Zagreb, 1996.

Literatura

Arendt, Hannah, Izvori totalitarizma, Zagreb: Disput, 2015.

Assman, Jan (2006.): Kultura sjećanja, u: Brkljačić, Maja i Prlenda Sandra, ur. Kultura pamćenja i historija, Zagreb, Golden marketing – Tehnička knjiga.

Barišić Bogišić, Lidija (2019.): Švapsko brdo u Vukovaru-zaboravljeni identitet grada, u: Godišnjak Njemačke zajednice – DG Jahrbuch, str. 79-105., Osijek. Certeau, Michel de (2002.): Invencija svakodnevice, Zagreb: Naklada MD.

Elez, Petar i Živić, Dražen (ur.), Borovo naselje 1945. – 1950. – Studija društvenih, demografskih, gospodarskih i političkih prilika, Vukovar: Državni arhiv Vukovar – Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 2018. Galiot Kovačić, Jadranka (2008.), Gospodarski i kulturni utjecaji njemačkih doseljenika na tradicijski život Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, od početka 18. stoljeća do 1941. godine, u: Etnološka istraživanja, No. 12/13, str. 213-261., Zagreb

Geiger, Vladimir, Sudbina jugoslavenskih Nijemaca u hrvatskoj i srpskoj književnosti, Zagreb: Zajednica Nijemaca u Hrvatskoj, 2009.

Geiger, Vladimir i Josipović Batorek, Slađana (2015.), O provođenju odluke komunističke vlasti iz 1945. o uklanjanju grobalja i grobova „okupatora“ i „narodnih neprijatelja“ u Slavoniji i Srijemu, Scrinia Slavonica: Godišnjak Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 15(1), str. 291-316.

Laušić, Ante, Iz povijesti folksdojčera i njihov egzodus na tlu Jugoslavije, Migracijske i etničke teme, 7(2), str. 183-192. Nemec, Krešimir (2003.), Povijest hrvatskog romana: od 1945. do 2000. godine, Zagreb: Školska knjiga. Rihtman-Auguštin, Dunja (1988.), Etnologija naše svakodnevice, Zagreb: Školska knjiga.

151


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 137-154 Vlasta Novinc, Ivana Bendra: Kulturni doprinos Nijemaca vukovarskom kraju... Spasić, Ivana (2004.), Sociologije svakodnevnog života, Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva.

Tuan, Yi-Fu (1977.): Space and Place: The Perspective of Experience, Minneapolis, University of Minnesota Press.

152


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 137-154 Vlasta Novinc, Ivana Bendra: Kulturni doprinos Nijemaca vukovarskom kraju...

KULTURNI DOPRINOS NIJEMACA VUKOVARSKOM KRAJU – na primjeru naselja Sotin Sažetak

U ovome radu predstavljeni su rezultati istraživanja o načinima na koji je svakodnevni život mještana vukovarskoga kraja, posebice naselja Sotin, zadržao sjećanja na prisutnost njemačke etničke zajednice koja je na tom prostora obitavala do kraja Drugoga svjetskog rata. U tu svrhu analizirali smo tekstove Zdenke Mufe Zelena ulica (1997.) te, kroniku Ferde Gerstnera Povijesne bilješke Sotina (1996.), a koji su nam poslužili za rekonstrukciju svakodnevnoga života njemačkih obitelji do prve polovice 20 stoljeća. Proučeni su i materijalni dokazi egzistiranja njemačke zajednice, arhitektonski artefakti te nadgrobni spomenici u naselju Sotin, koji i danas, unatoč egzodusu, čuvaju tragove njihove prisutnosti. Na koncu, usporedili smo i gastronomsko nazivlje iz Švapskoga kulinarija autorice Nives Rittig Beljak i današnje lokalni govor mještana Sotina. Navedenim izvorima analize nastojali smo pokazati da se u svakodnevnom životu mještana naselja Sotin očuvalo sjećanje na podunavske Nijemce, kao i njihov doprinos lokalnom identitetu i kulturi, bez obzira na institucionalizirane pokušaja zatiranja njihove prisutnosti. Ključne riječi: Nijemci, naselje Sotin, svakodnevni život, kvalitativne metode istraživanja

KULTURELLER BEITRAG DER DEUTSCHEN IN DER VUKOVARER UMGEBUNG – auf dem Beispiel der Siedlung Sotin Zusammenfassung

In dieser Arbeit werden die Ergebnisse der Forschung über die Art und Weise auf welche der Alltag der Bewohner der Vukovarer Umgebung, insbesondere der Siedlung Sotin, die Erinnerungen an die Anwesenheit der deutschen ethnischen Gemeinschaft, die in diesem Raum bis zum Ende des Zweiten Weltkrieges lebte, erhalten wurde, vorgestellt. Zu diesem Zwecke analysierten wir die Texte von Zdenka Mufa Zelena ulica/Grüne Straße (1997) sowie die Chronik von Ferdo Gerstner Povijesne bilješke Sotina/Historische Notizen von Sotin (1996). Architektonische Artefakte sowie Grabsteine in der Siedlung Sotin sind materielle Beweise der Existenz der deutschen Gemeinschaft, die auch heute noch, trotz Exodus, Spuren deren Anwesenheit bewahren. Zum Schluss verglichen wir die gastronomischen Namen aus dem Švapski kulinarij/Schwäbischen Kulinarium der Autorin Nives Rittig Beljak und die heutige Lokalsprache der Bewohner von Sotin. Auf die Wichtigkeit der Architektur und der Friedhöfe in dem Zivilisationsgedächtnis weisen auch die Ausmaße der Zerstörungen aus dem Jahr 1991 in der Siedlung Sotin hin – obwohl es keine direkten Kämpfe gab, wurde eine große Anzahl der Häuser zerstört. Dasselbe Schicksal erlitten auch die Grabsteine auf dem örtlichen Friedhof. Der Roman von Zdenka Mufa entsteht in den neunziger Jahren des 20. Jahrhunderts, als die Zeugnisliteratur entstand, mit der schon offensichtlichen Absicht, die Lebensformen, die wegen den Kriegszerstörungen 1991 vor dem Verschwinden standen, in Texten der Erinnerung zu bewahren. Auch die Chronik von Ferdo Gerstner gehört zu derselben Linie der jetzt schon institutionalisierten Bewahrung der Kulturmemorie. Veröffentlicht wurde sie 1996 in der Auflage des Städtischen Museums Vukovar und der Pfarrgemeinde von Sotin,

153


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 137-154 Vlasta Novinc, Ivana Bendra: Kulturni doprinos Nijemaca vukovarskom kraju... zur Zeit in welcher der Vukovarer Raum unter Besatzung und der vertriebenen Bevölkerung unzugänglich war. Mit den angeführten Analysenquellen bemühten wir uns zu zeigen, dass im Alltag der Bewohner der Siedlung Sotin die Erinnerung an die Donauschwaben, sowie ihren Beitrag zur örtlichen Identität und Kultur, trotz der institutionalisierten Bemühungen einer Vertilgung ihrer Anwesenheit, erhalten blieb. Schlüsselwörter: Alltag, Erinnerung, Architektur, Friedhof, kultureller Beitrag

154


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 155-166 Marija Benić Penava, Daniel Dujmić: Produkcija austrijskih i njemačkih filmova...

Izv. prof. dr. sc. Marija Benić Penava Daniel Dujmić, mag. oec. Sveučilište u Dubrovniku Odjel za ekonomiju i poslovnu ekonomiju Lapadska obala 7, 20000 Dubrovnik marija.benicpenava@gmail.com

UDK: 791.43(091) Izvorni znanstveni rad Prihvaćeno: 1.09.2020

Produkcija austrijskih i njemačkih filmova u međuratnom Dubrovniku (1918. – 1939.) Od početaka kinematografije Dubrovnik je bio iznimno atraktivna lokacija za snimanja. Status poželjne turističke destinacije postigao je u međuratnom razdoblju kada su u Dubrovniku često boravile i snimale austrijske i njemačke filmske ekipe. Promociji Dubrovnika uveliko su pridonijele produkcije filmova. U radu će autori prikazati snimanja austrijskih i njemačkih filmova u Dubrovniku do početka Drugog svjetskog rata. Ključne riječi: Austrijanci, Nijemci, povijest filma, povijest turizma, Dubrovnik, 1918-1939.

155


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 155-166 Marija Benić Penava, Daniel Dujmić: Produkcija austrijskih i njemačkih filmova...

Uvod

Dubrovnik je bio omiljeno turističko odredište inozemnih turista u Kraljevini Jugoslaviji. Stara gradska jezgra Dubrovnika i živopisna dubrovačka okolica privlačila je međunarodne filmske projekte i produkcije filmova. Na jugu Hrvatske snimale su brojne austrijske, njemačke, poljske i češke filmske ekipe te boravile onodobne filmske zvijezde. Stoga je popularno turističko odredište Austrijanaca i Nijemaca postalo i atraktivan lokalitet međuratne filmske industrije. Blaga mediteranska klima dubrovačkog podneblja omogućavala je snimanje eksterijera tijekom većega dijela godine.

Filmski turizam dio je kreativne industrije i umjetničko kulturne tradicije. Međuratni filmovi čine vrijednu ali ne toliko poznatu kulturnu turističku baštinu Hrvatske. Nastajali su u razdoblju koje je prethodilo razvoju suvremena filmskog turizma i njegovu utjecaju na turizam Dubrovnika. U radu će se autori temeljem relevantne literature i dostupnih izvora, osvrnuti na početke snimanja filmova na hrvatskoj obali te prikazati austrijske i njemačke filmske produkcije na dubrovačkom području. Filmovi su itekako pridonijeli popularizaciji Dubrovnika kao turističke destinacije. Međutim suvremeni filmski turizam i planetarna popularnost filmova koji su snimljeni u jedinstvenom ambijentu stare gradske jezgre, postaju svojevrsna prijetnja tradicionalno kulturnom usmjerenju turizma Dubrovnika. Uz sve prisutniji trend rasta dolazaka posjetitelja koji su motivirani doživljajem stare gradske jezgre Dubrovnika kao mjesta snimanja, njezina baštinska vrijednost koja je pod zaštitom UNESCO‑a od 1979. godine postaje tek kulisa.

Počeci produkcija filmova na Jadranu

Produkcije njemačkih filmova u Hrvatskoj počele su niti dva desetljeća nakon prvih javnih projekcija braće Lumiere u Parizu (1895.) i prve projekcije austrijskog poduzetnika Samuela Hoffmana u Zagrebu (1896.). Prednosti snimanja na jadranskoj obali bile su velike, počevši od povoljnih klimatskih prilika, smještaja i prijevoza do razmjerno dostupne i jeftine radne snage. Dubrovnik je, uz Split i Korčulu u Dalmaciji, bio prepoznatljivo odredište snimanja filmova od filmskih početaka. Nakon uvođenja zvuka filmovi su bilježili ljepote obalnog krajobraza, kulturno povijesnu i glazbenu baštinu. Zavičajni folklor bio je čest motiv u prvim zvučnim filmovima. Nijemci su početkom 20. stoljeća zabilježili ljepote hrvatske obale u filmovima koji su danas uglavnom izgubljeni. U Bundesfilm Archivu u Berlinu postoji dokumentacija o filmu Die malerische Kroatien koji je sniman već u 1912. godini te kartoni drugih filmova koji su snimani na Jadranu poput Ragusa, Ragusa die Königin der Adria, Ragusa Die Perle Dalmatiens i An der Ufern der Adria.1 1 D aniel Rafaelić. Kinematografija u NDH. Zagreb: Naklada Ljevak, 2013: 230.

156


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 155-166 Marija Benić Penava, Daniel Dujmić: Produkcija austrijskih i njemačkih filmova...

Slika 1. Isječak iz filma Die Finanzen des Großherzogs, 1923.

Izvor: Film arhiv Austria. Dostupno na: https://www.filmarchiv.at/program/film/die-finanzen-desgrossherzogs/ Pristup ostvaren 5. srpnja 2020.

U međuratnoj Jugoslaviji snimljeno je pedesetak dugometražnih igranih filmova, od čega čak trideset i jedan njemački, devet čehoslovačkih i osam austrijskih.2 Među prvim filmovima snimljenim na jadranskoj obali bio je film Die Finanzen des Großherzogs iz 1923. godine u produkciji tadašnje vodeće njemačke producentske kuće Universum Film Aktiengesellschaft - UFA u Berlinu, koja je u razdoblju Weimarske Republike dominirala njemačkom kinematografijom. Priča o velikom vojvodi od Albaka koji je zapao u velike dugove iz kojih ga spašava vojvotkinja Olga je i danas zanimljiva, pa se restaurirana kopija filma prikazuje često na festivalima nijemoga filma. Najveći dio eksterijera filma sniman je na otoku Rabu, dok je glavni dvorac velikog vojvodstva izgrađen u Berlinu. Die Finanzen des Großherzogs bio je zanemaren i izložen lošim kritikama.3 Jedan od poznatijih filmova snimljenih na jadranskoj obali je Die Korallenprinzessin odnosno Princeza koralja iz 1937. godine. Film socijalne tematike o životu ribara primorskog naselja, snimljen je na eksterijernim lokacijama na Zlarinu i Drveniku kraj Šibenika. Radni naslov bio je An der bluen Adria a u filmu je prikazan kontrast između bogataša koji krstari na jahti i mjesnog ribara. U glavnim ulogama pojavili su se Svetislav Ivan Petrović i Ita Rina. Film je režirao Victor Janson, a glazbu za film je napisao splitski skladatelj Ivo Tijardović. Popularna glumica Ita Rina ostvarila je 2 D ejan Kosanović. Kinematografija i film u Kraljevini SHS / Kraljevini Jugoslaviji. Beograd: Filmski centar Srbije, 2011: 144. 3 Leon Rizmaul. Financije velikog vojvode F. W. Murnaua (1923.). Najstariji sačuvani film snimljen u Hrvatskoj, Hrvatski filmski ljetopis 56 (2008): 53-63.

157


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 155-166 Marija Benić Penava, Daniel Dujmić: Produkcija austrijskih i njemačkih filmova...

zamjetnu karijeru u Njemačkoj a upravo je Die Korallenprinzessin bio prekretnica u njenom razvoju.4 Ujedno je Die Korallenprinzessin bila prva velika državna filmska koprodukcija Fabrikation deutscher Filme GmbH, Berlin i Kraljevine Jugoslavije (Deutsch-jugoslawische Gemeinschafts produktion).

Slika 2. Plakat filma Eine Frau von Format, 1928.

Slika 3. Plakat filma Der Prinz von Arkadien, 1932.

Izvor: IMDb. Dostupno na: https://www.imdb.com/ title/tt0258588/mediaviewer/rm1091990784 Pristup ostvaren 5. srpnja 2020.

Izvor: IMDb. Dostupno na: https://www.imdb.com/title/tt0027238/ Pristup ostvaren 5. srpnja 2020.

Filmovi snimani na dubrovačkom području u međuratnom razdoblju

Filmska industrija promovirala je Dubrovnik na njemačkom i austrijskom tržištu. Ugledni filmski djelatnik Hans Brückner iz njemačkog filmskog poduzeća UFA u pratnji supruge, turističkom birou u Beogradu dostavio je primjerke filmova 4 P remda film nije bio zabranjen u Njemačkoj, produkcija je izazvala burne reakcije. Daniel Rafaelić. Diplomatski rat oko Princeze koralja. U: Princenza Koralja, ur. Leon Rizmaul. Pula: Pula film festival, 2017: 22-30.

158


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 155-166 Marija Benić Penava, Daniel Dujmić: Produkcija austrijskih i njemačkih filmova...

snimljenih u Kraljevini Jugoslaviji koji su se prikazivali u kinima.5 U siječnju 1931. godine održano je predavanje pod naslovom Die blaue Adria u Kammerlichtspiele u Berlinu sklopu kojega su prikazani kadrovi iz Dalmacije što je ujedno bila značajna promocija hrvatskog turizma. Film je produciralo poduzeće Industrie und Kulturfilm H. Körösi, München. Odaziv je bio izvrstan a prikazivanje je najavljeno i u drugim njemačkim kino dvoranama.6 U Dubrovniku je turizam bilježilo siloviti uzlet u 1930-im. Film kao medij je korišten u svrhu promocije dubrovačkog turizma tijekom cijelog međuratnog razdoblja. Tako je 1938. godine u Turističkom domu koji je bio smješten u palači Sponza, održano premijerno prikazivanje filma o Dubrovniku u boji.7 Spomenuti film autora Ljudevita Griesbacha bio je vrijedan prinos promociji turizma i planirano je njegovo prikazivanju u inozemstvu. Premijeri su nazočili i predstavnici turističkih institucija kao i lokalne uprave.8 Snimanja u Dubrovniku nakon Prvog svjetskog rata započela su filmom Der Klabautermann u produkciji Steirnheim-Film GmbH im Konzern der NationalFl AG, Berlin u 1924. godini. Taj prvi film redatelja Paula Merzbacha sniman je u Dubrovniku. Iste godine u Dubrovniku je sniman još jedan njemački film Der Schrecken des Meeres u produkciji Münchener Lichtspielkunst AG, Emelka München.9 Eksterijeri filma Die Dame und ihr Chauffeur odnosno Der Roman eines Lebemannes snimani su u produkciji Noa-Film GmbH, Berlin u Trstu i Dubrovniku 1928. godine. Kopija filma pohranjena je Bundesfilm Archive u Berlinu. Dama i njen šofer je slobodna filmska adaptacija Königsfeldova romana Jednogodišnja služba Jan Derriksena. Eine Frau von Format prema opereti Schanzera i Welischa, premjerno je prikazana 12. rujna 1928. u Mozartsaali u Berlinu. Snimana je u Dubrovniku, a kopija filma također je pohranjena u Bundesfilm Archivu u Berlinu.

Početkom 1930-ih nastupilo je razdoblje intenzivna snimanja filmova.10 U Dubrovnik su pristizale filmske zvijezde. Primjerice, Heinrich-Harry Piel u više navrata boravio je na Jadranu. Taj ugledni glumac, redatelj i producent snimao je Dubrovniku Er oder Ich ili Zweimal Abanteur 1930. Dvije godine kasnije u 5 6 7 8

Arhiv Jugoslavije u Beogradu, Ministarstvo trgovine i industrije, kut. 1018, br. 2089. Narodna svijest, br. 8, 1931: 4. Narodna svijest, br. 46, 1938: 4. Ljudevit Griesbach (1890. – 1946.) po nacionalnosti Nijemac bio je istaknut predstavnik hrvatske moderne u mediju fotografije. Bio je svestran umjetnik koji se ostvario u različitim područjima - od izrada u zlatu, preko fotografije do filma. Kao žrtva komunističkog režima preminuo je u logoru na Krndiji nakon Drugog svjetskog rata. Više o životu i djelu Ljudevita Griesbacha Branka Hlevnjak. Moderna fotografija Ljudevita Griesbacha (1914-1943). Peristil 37 (1994): 159-168.; Branka Hlevnjak. Ljudevit Griesbach: fotograf moderne. Zagreb: Hrvatski fotosavez, 1997. 9 Dejan Kosanović. Inostrana snimanja igranih filmova u Hrvatskoj do 1941. Hrvatski filmski ljetopis 11 (2005): 133. Više filmskih ekipa boravilo je u Dubrovniku tijekom 1925. i 1926. godine. Članovi filmskog društva Gloria iz Berlina boravili su desetak dana u 1926. godini. Narodna svijest, br. 47, 1926: 2. 10 Njemačko društvo Itag iz Berlina snimalo je u Dubrovniku i njegovoj okolici film Auf schöne blau Adria na terasi hotela Excelsior na Pločama. Narodna svijest, br. 37, 1930: 3

159


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 155-166 Marija Benić Penava, Daniel Dujmić: Produkcija austrijskih i njemačkih filmova...

Dubrovniku je boravio popularni austrijski glumac i redatelj Willy Forst koji je odigrao glavnu ulogu u glazbenoj komediji Der Prinz von Arkadien koji je sniman u produkciji Projektograph-Film, Oskar Glück, Wien.11 Dolasci austrijskih i njemačkih filmaša ostali su zabilježeni u onodobnom tisku. Tako je 1932. godine dvadesetak članova filmske ekipe iz Berlina boravilo u Dubrovniku radi snimanja njemačkojugoslavenske koprodukcije filma Das Lied der Schwarzen Berge odnosno Fantom Durmitora. Popularna Ita Rina, porijeklom iz Slovenije odigrala je jednu od glavnih uloga u filmu.12 Eksterijeri filma su uglavnom snimani u Crnoj Gori.

Slika 4. Plakat filma Die Insel, 1934.

Slika 5. Plakat filma Der Zigeunerbaron, 1935.

Izvor: IMDb. Dostupno na: https://www.imdb.com/title/tt0025308/ Pristup ostvaren 5. srpnja 2020.

Izvor: IMDb. Dostupno na: https://www.imdb.com/title/tt0027238/ Pristup ostvaren 5. srpnja 2020.

Godine 1933. radi snimanja filma Život Isukrstov u Dubrovniku je očekivan dolazak 40 članova filmskog društvo iz Beča na dvotjednom boravku.13 Također je u Dubrovniku snimala ekipa filmskog poduzeća UFA iz Berlina predvođena uglednim 11 U Dubrovnik je trebala doputovati i Forstova partnerica na filmu Liane Haid. Narodna svijest, br. 14, 1932: 3. 12 Narodna svijest, br. 31, 1932: 3. 13 Narodna svijest, br. 44, 1933: 4.

160


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 155-166 Marija Benić Penava, Daniel Dujmić: Produkcija austrijskih i njemačkih filmova...

redateljem Ulrichom K. T. Schulzom.14 Godine 1934. UFA iz Berlina snimala je film Die Insel s popularnim Brigitte Heim i Willy Fritch u glavnim ulogama.15 Radnja filma je smještena u Južnu Ameriku, pa je istočna obala Jadrana korištena za snimanje eksterijera. Dubrovnik je bio atraktivan za snimanje filma Die Insel radi autohtonih mediteranskih vrsta kojima obiluje njegovo podneblje – aloje, agava i palmi. Redatelj filma Hans Steinhoff bio je afirmirani redatelj nacističke kinematografije koji je snimio film Hitlerjunge Quex 1933. godine.16

Slika 6. Plakat filma Liebling der Matrosen, 1937. Izvor: Ottobeuren. Dostupno na: https://www.ottobeuren-macht-geschichte.de/items/show/37 Pristup ostvaren 5. srpnja 2020.

Film Der Zigeunerbaron nastao prema istoimenoj opereti Johanna Straussa, u produkciji UFA iz Berlina sniman je u obližnjem Trebinju, a pojedini kadrovi u 14 R edatelj Schulz bio je i biolog koji je utjecao na populariziranje dokumentaraca o prirodi. Snimao je u Dalmaciji te je često koristio napredne tehnike, poput pokretne kamere na šinama tijekom snimanja filma Schären und Fjorde an der Adria iz 1933. godine. Daniel Rafaelić. Kinematografija u NDH. Zagreb: Naklada Ljevak, 2013: 231. Iste godine je najavljen dolazak 15 članova Fox film Corporationa u svrhu snimanja pojedinih kadrova filma Orient Express. Narodna svijest, br. 32, 1933: 3. 15 Narodna svijest, br. 25, 1934: 3. 16 Gregory Bateson, An Analysis of the Nazi Film “Hitlerjunge Quex”. Studies in Visual Communication 6, 3 (1980): 20-55.; Dejan Kosanović. Inostrana snimanja igranih filmova u Hrvatskoj do 1941. Hrvatski filmski ljetopis 11 (2005): 136.

161


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 155-166 Marija Benić Penava, Daniel Dujmić: Produkcija austrijskih i njemačkih filmova...

Dubrovniku tijekom 1935. godine.17 Redatelj filma bio je Karl Hartl. Godinu dana kasnije u Dubrovniku je sniman mjuzikl austrijsko-čehoslovačke koprodukcije Rote Rosen – blaue Adria. Taj film iz 1937. godine je priča o prijateljima koji pokušavaju u brak ujediniti svoju djecu. Prva scena u filmu je panoramski prikaz Dubrovnika sa Srđa. Ipak najpoznatija scena u filmu je oklada o ženidbi s glazbenim motivom Crvene ruže, plavi Jadran. Na snimanju u Dubrovniku sudjelovali su brojni statisti iz Dubrovnika i Konavala. Premijera češke verzije filma održana je u kolovozu 1936. a njemačka je cenzurirana 1937. godine.18 Istovremeno s Rote Rosen – blaue Adria u Dubrovniku je sniman Der Wildfang ili Sprung ins Glück a isti su producenti te dio glumačkog postava sudjelovali u oba projekta.19 Tehnička ekipa obaju filmova bila je u istom sastavu. Bjeg na Jadran film je austrijsko-čehoslovačka koprodukcija (MajsnerFilm, Prag i Metropolitan-Film Wien) o djevojci koja je pobjegla iz internata na Jadran, u Dubrovnik.

Film Liebling der Matrosen sniman je u produkciji Mondiale-Internationale Filmindustrie AG, Wien. Trajno je zabilježio fantastične scene iz Dubrovnika u 1937. godini. U središtu filmske priče bila je djevojčica, koja je stjecajem okolnosti dospjela na ratni brod gdje su se mornari skrbili za nju. Glavnu ulogu u filmu odigrala je Traudl Stark - poznata „austrijska Shirley Temple“.20 Suradnik redatelja filma bio je Josip Bogoslav Tanko, kasniji filmski redatelj iz Siska.21 On je početkom 1930-ih studirao film u Berlinu i radio na više njemačkih filmova a nakon Drugog svjetskog rata u Brazilu. Eksterijeri filma Liebling der Matrosen snimani su kod meteorološke stanice na Pilama, na Boninovu i staroj gradskoj jezgri Dubrovnika te njegovoj okolici.22

Film Gasparone snimljen je prema istoimenoj opereti Carl Millöckera o vođi razbojnika Gasparoneu u zemlji Oliviji. Gasparone je zapravo pošten čovjek koji je pomagao uhićenju bande krijumčara. Film je sniman u Dubrovniku, na Lokrumu i Korčuli gdje su snimljeni eksterijeri filma, obala i krijumčarski brod. Film je pun plesnih scena, raskošnog dekora iz studija UFA u Berlinu. Glavnu žensku ulogu odigrala je zvijezda njemačkog filma Marika Rökk a film je režirao njen suprug Georg Jacoby. Bračni par Rökk-Jacoby uspješno su snimali filmove a njihov uspjeh je potvrđen prvim njemačkim filmom u boji - Frauen sind doch bessere Diplomate iz 1941. 17 N arodna svijest, br. 2, 1935: 3. 18 Dejan Kosanović. Inostrana snimanja igranih filmova u Hrvatskoj do 1941. Hrvatski filmski ljetopis 11 (2005): 137. 19 Film je većim dijelom sniman na terasi i vrtu vile Šeherezada na Pločama. Statisti iz Konavala su u pratnji zbora, izvodili pjesmu „Marjane, Marjane“. Film je premjerno prizan u kinu Croatia u Zagrebu. Narodna svijest, br. 8, 1937: 3. 20 Robert Dassanowsky. Screening Transcendence: Film Under Austrofascism and the Hollywood. Bloomington: Indiana University Press, 2018: 295. 21 Bogoslav Tonko pratio je Ulricha K. T. Schulza uglednog redatelja UFA iz Berlina tijekom pripremnih studija za dva filma u 1933. godini. Narodna svijest, br. 11, 1933: 3. 22 Narodna svijest, br. 40, 1937: 3. i br. 41, 1937: 4.

162


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 155-166 Marija Benić Penava, Daniel Dujmić: Produkcija austrijskih i njemačkih filmova...

Žene su najbolji diplomati u Njemačkoj je vidjelo čak 25 milijuna gledatelja a posebno zanimljiv je bio film Kora Terry koji je postao jedan od najpopularnijih i najgledanijih filmova u Europi.23

Posljednji film sniman u međuratnom Dubrovniku je Hochzeitsreise zu Dritt u produkciji AlgefaFilm GmbH, Wien. Riječ je o komediji iz 1939. godine koja je snimana u Beču i Dubrovniku.24 Kopija filma pohranjena je u Bundesfilm Archivu u Berlinu.

Zaključak

Produkcije austrijskih i njemačkih filmova na dubrovačkom području između dva svjetska rata, predstavljaju bitan dio povijesti hrvatske filmske produkcije. Tijekom 1920-ih i 1930-ih u Dubrovniku i Dalmaciji su boravili brojni europski filmski znalci, poznati Slika 7. Plakat filma Gasparone, 1937. redatelji i istaknute filmske zvijezde poput Ite Rine, Marike Rökk i drugih. Izvor: Virtual history. Dostupno na: https://www. Snimale su uvježbane filmske ekipe tada virtual-history.com/movie/film/3208/gasparone Pristup ostvaren 5. srpnja 2020. vodećih europskih kinematografija uz korištenje najbolje filmske tehnike. To je svakako utjecalo na razvoj filma u Hrvatskoj jer su brojni Hrvati sudjelovali na snimanjima i kasnije koristili stečena znanja i vještine. Tadašnja država je prepoznala važnost filmskih snimanja austrijskih i njemačkih produkcija pa je 1931. godine donesena odluka o besplatnom prijevozu državnim željeznicama svih stranaca koji su snimali filmove u Kraljevini Jugoslaviji.

Ljepota hrvatske obale i njene kulturno povijesne baštine na filmskom mediju u svrhu promocije turizma bila je prepoznata u međuratnom razdoblju. Filmovi su utjecali na razvoj suvremena turizma Dubrovnika. Austrijanci i Nijemci su prinosili turističkoj promociji Dubrovnika, obzirom da su filmski spektakli i dokumentarci snimani u Dubrovniku i okolici tijekom razdoblja između dva svjetska rata. 23 Daniel Rafaelić. Kinematografija u NDH. Zagreb: Naklada Ljevak, 2013: 197. 24 Dejan Kosanović. Inostrana snimanja igranih filmova u Hrvatskoj do 1941. Hrvatski filmski ljetopis 11 (2005): 141.

163


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 155-166 Marija Benić Penava, Daniel Dujmić: Produkcija austrijskih i njemačkih filmova...

Dubrovnik je bio i ostao omiljen filmski lokalitet i odredište filmskih setova. Danas je posjetitelja motiviranih filmskom industrijom je u stalnom porastu dok filmski turizam postaje iznimno popularan segment turizma. Međutim, u razdoblju između dva svjetska rata filmovi su snimani za promociju i prikaz prirodnih ljepota a ne s učinkom kasnije posjete mjestima snimanja. Također su snimani mini dokumentarci koji su se prikazivali u filmskim žurnalima i dodatno promicali turističku destinaciju. Dok u Dubrovniku danas dominiraju turske, indijske, američke filmske produkcije, u razdoblju između dva svjetska rata primat su imale njemačke, austrijske i čehoslovačke. Nakon intenzivne njemačke i austrijske produkcije filmova tijekom međuratnog razdoblja, snimanja su nastavljena nakon Drugog svjetskog rata. U socijalističkoj Jugoslaviji je najveća produkcija snimana u Dubrovniku bila Okupacija u 26 slika Lordana Zafranovića iz 1978. Uslijedili su manje poznati filmovi poput SF filma Gosti iz galaksije, te niskobudžetnog Captain America, do novijih svjetski poznatih filmskih uradaka Star Wars, Robin Hood, serijala Igra prijestolja i Borgia pa čak i turskih sapunica. Filmski lokaliteti privlače turiste prije snimanja, tijekom snimanja, a osobito nakon prikazivanja filma ili serije. Mnogobrojni zaljubljenici u sedmu umjetnost tako danas hodočaste na lokacije snimanja filmova i popularnih serijala. Međutim, iako filmska industrija donosi prihode, Dubrovnik nema razrađen strateški plan razvoja filmskog turizma u kojem bi se zaštitio kulturni i povijesni identitet bez opasnosti pretvaranja stare gradske jezgre Dubrovnika u filmsku kulisu.

164


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 155-166 Marija Benić Penava, Daniel Dujmić: Produkcija austrijskih i njemačkih filmova...

Produkcija austrijskih i njemačkih filmova u međuratnom Dubrovniku (1918. – 1939.) Sažetak

Dubrovnik je bio iznimno atraktivna lokacija za snimanja filmova od početaka kinematografije. Tijekom 1920-ih i 1930-ih u Dubrovniku i Dalmaciji su snimali istaknuti redatelji, boravile poznate europske filmske zvijezde poput Ite Rine, Marike Rök i dr. Snimale su iskusne filmske ekipe tada vodećih europskih kinematografija uz korištenje najbolje filmske tehnike. To je svakako utjecalo na razvoj kinematografije u Hrvatskoj. Brojni Hrvati su sudjelovali na snimanjima a kasnije koristili stečena znanja i vještine. Značaj filmskih snimanja austrijskih i njemačkih produkcija bio je prepoznat a prednosti filma u svrhu turističke promocije bile su značajne. Status poželjne turističke destinacije Dubrovnik je postigao upravo u međuratnom razdoblju. Promociji turizma u Dubrovniku pridonijele su produkcije filmova. Stoga je turizam u Dubrovniku razvio svoje specifične oblike, počevši od zdravstvenog, kruzing, kongresnog, manifestacijskog do prvih naznaka filmskog. Naravno, spomenuti oblici turizma bili su u začecima te su razvili djelić svojih suvremenih karakteristika. U razdoblju između dva svjetska rata filmovi su snimani za promociju i prikaz prirodnih ljepota. Nije bilo masovnih posjeta turista lokacijama snimanja. Bili su snimani mini dokumentarci koji su se prikazivali na žurnalima i dodatno promicali turističku destinaciju. Premda danas u Dubrovniku dominiraju turske, indijske, američke filmske produkcije u Dubrovniku, u međuratnom razdoblju dominirale su njemačke i austrijske.

ProdukTION DER ÖSTERREICHISCHEN UND DEUTSCHEN FILME IN DEM ZWISCHENKRIEGSDUBROVNIK (1918 – 1939) Zusammenfassung

Dubrovnik war ein ausnehmend attraktiver Standort zum Drehen von Filmen seit den Anfängen der Kinematographie. In den zwanziger und dreißiger Jahren des 20. Jahrhunderts filmten in Dubrovnik und Dalmatien hervorragende Regisseure, verweilten bekannte europäische Filmstars wie Ita Rina, Marika Rök und andere. Es filmten erfahrene Filmmannschaften der damals führenden europäischen Kinematographen mit Unterstützung der besten Filmtechnik. Das beeinflusste sicherlich die Entwicklung der Kinematographie in Kroatien. Zahlreiche Kroaten nahmen an den Dreharbeiten teil und nutzten später die erworbenen Kenntnisse und Fertigkeiten. Die Bedeutung der Filmaufnahmen österreichischer und deutscher Produktionen wurde erkannt und die Vorteile des Filmes zu Werbezwecke für die touristische Promotion waren bedeutend. Den Status eines wünschenswerten touristischen Reisezieles erreichte Dubrovnik gerade in der Zwischenkriegszeit. Der Promotion des Tourismus in Dubrovnik trug die Filmproduktion stark bei. Daher entwickelte der Tourismus in Dubrovnik seine spezifischen Formen, angefangen mit dem Gesundheits-, Rundfahrt-, Kongress-, Veranstaltungs- bis zu ersten Anzeichen des Filmtourismus. Natürlich waren die erwähnten Tourismusformen erst in ihren Anfängen und sie entwickelten einen kleinen Teil ihrer modernen Eigenschaften. In der Zeitspanne zwischen den zwei Weltkriegen wurden Filme

165


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 155-166 Marija Benić Penava, Daniel Dujmić: Produkcija austrijskih i njemačkih filmova... zur Promotion und Darstellung der Naturschönheiten gedreht. Es gab keine Massenbesuche der Touristen der Aufnahmestandorte. Es wurden Mini-Dokumentarfilme gedreht, welche in Journalen gezeigt wurden und die Reiseziele zusätzlich promovierten. Obwohl heute in Dubrovnik türkische, indische, amerikanische Filmproduktionen dominieren, waren das in der Zwischenkriegszeit die deutschen und österreichischen Produktionen.

166


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 167-187 Branko Hanžek: Njemački jezik i fizika u znanstvenim radovima u Hrvatskoj...

Dr. sc. Branko Hanžek bhanzek@hazu.hr Zavod za povijest i filozofiju znanosti HAZU, A. Kovačića 5, Zagreb

UDK: 001(497.5)(091) Izvorni znanstveni rad Prihvaćeno: 5.10.2020.

Njemački jezik i fizika u znanstvenim radovima u Hrvatskoj u razdoblju 1876. – 1946. Ukazuje se na povezanost njemačkog jezika i objavljenih znanstvenih radova iz fizike na njemačkom jeziku u Hrvatskoj od 1876. do 1946. godine. U prvom dijelu razdoblja (1876. − 1901.) radova naših znanstvenika na njemačkom jeziku nije bilo mnogo. Razlog: nastojala se učvrstiti nacionalna samosvijest. Jedini izuzetak bio je sveučilišni profesor fizike Vinko Dvořák. On je u tom razdoblju objavio mnogo radova iz fizike na njemačkom jeziku. U drugom dijelu razdoblja (1901. − 1946.), nakon što se počela dodjeljivati Nobelova nagrada iz fizike, utjecaj radova nobelovaca (Nijemaca i Austrijanaca), koji su pisani na njemačkom jeziku i zbog kojih su i dobili tu nagradu, na razvoj hrvatske fizike bio je naročito očit i vrlo značajan. Uz popis radova, dan je i kratak osvrt na radove . Ključne riječi: njemački jezik, znanstveni radovi iz fizike, Hrvatska (1876. – 1946.)

167


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 167-187 Branko Hanžek: Njemački jezik i fizika u znanstvenim radovima u Hrvatskoj...

Uvod

Sveučilište u Zagrebu je od 1669. godine dobilo privilegij sveučilišta i to iste razine kao sveučilišta u Beču i Budimpešti. Nastava fizike (prirodne filozofije) na Sveučilištu u Zagrebu održavala se na latinskom jeziku a udžbenici i knjige koje se govorile o fizici također su bili na latinskom jeziku. I rijetke rasprave (članci), kao i teze za dispute (javne ispite) koje su u XVIII. stoljeću i u prvoj polovini XIX. stoljeća pisali profesori na Sveučilištu u Zagrebu pisane su na latinskom jeziku [1], [2]. Dok je u svijetu nastariji znanstveni časopis iz fizike (na njemačkom jeziku: Journal der Physik, kasnije Annalen der Physik) slavio svoj šezdeseti rođendan te 1850. godine dokinut je studij fizike na Zagrebačkoj akademiji. Neprekinuta nastava fizike počela je na obnovljenom Sveučilištu u Zagrebu naučne godine (tadašnji službeni i zakoniti naziv za godine predavanja na Sveučilištu) 1875./76. dolaskom dra Vinka Dvořáka (1848. − 1922.) koji je postao prvi sveučilišni (redoviti) profesor fizike u nas [3].

1. Radovi iz fizike na njemačkom jeziku u Hrvatskoj od 1876. do 1901. 1.1. Vinko Dvořák Profesor V. Dvořák je u promatranom razdoblju objavio znanstvene radove na njemačkom, češkom i hrvatskom jeziku. Sve od 26. rujna 1875. (kada je imenovan redovitim profesorom fizike na Sveučilištu u Zagrebu) pa do 1921. kada je objavio svoj posljednji rad on je na svojim radovima kao mjesto gdje su ostvareni ti radovi imenovao grad Zagreb. [4] Od toga je u navedenom razdoblju 25 radova objavljeno na njemačkom jeziku. Svi su radovi bili iz područja klasične fizike.

Popis tih radova preuzet je iz disertacije B. Hanžeka kojoj je tema bio V. Dvořák. Dvořákovi radovi na njemačkom jeziku u tom razdoblju bili su:

1. ber die akustische Abstossung (O Ü akustičkom odbijanju), Wiedemann’s Annalen der Physik und Chemie, Band III, Leipzig, 1877., str. 328-338.

Sl. 1. Vinko Dvořák (1848. − 1922.), prvi redoviti profesor fizike na Sveučilištu u Zagrebu

2. Ü ber eine neue einfache Art der Schlierenbeobachtung (O novom jednostavnom načinu promatranja šlira), Wiedemann’s Annalen Physik und Chemie, Leipzig 1880., N. 9, str. 502-511. 168


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 167-187 Branko Hanžek: Njemački jezik i fizika u znanstvenim radovima u Hrvatskoj...

3. Ü ber einige akustische Bewegungserscheinungen insbesondere über das Schallradiometer (O nekim akustičkim titrajnim događajima, a posebno o zvučnom radiometru), separat, offprint, Sitzungsberichte der Kaiserliche Akademie der Wissenschaften, Wien. 1881., str. 1-15.

4. Ü ber einige Versuche mit statischen elektricitat (O nekim pokusima sa statičkim elektricitetom), Wiedemann’s Annalen Physik und Chemie, Leipzig 1883., Band 19, str. 323-340

5. D ie akustische Rotationsapparate und Apparate zur Messung der Stärke der Luftschwingungen (Akustički rotacijski uređaji i uređaji za mjerenje jakosti zvučnih titranja), (separat, offprint), Zeitschrift fűr Instrumentenkunde, Berlin, 1883., str. 1-6. 6. E lektroakustische Versuche (Elektroakustički pokus), Elektrotehnische Zeitschrift, Berlin, 1884., str. 33-40.

7. B emerkungen zu der Mittheilung von F. Neesen “Akustische Beobachtungen”, (Primjedbe na članak F. Neesena „Akustička promatranja“), Wiedemann’s annalen Physik und Chemie, Leipzig 1887., BD.XXXI, str. 536-541. 8. Ü ber die Wirkung der Selbstinduction bei elektromagnetischen Stromunterbrechern, (O djelovanju samoindukcije kod elektromagnetskih prekidača) Sitzungsberichte der Kaiserliche Akademie der Wissenschaften, Wien. 1889., str. 577586. Exner¨s Repertorium der Physik 25. Bd., 1889., Műnchen, prema Dvořáku Zeitschrift des elektrotechn. Vereins in Wien, 1889., prema Dvořáku

Zeitschrift fűr elektrotechnik (ETZ), Berlin, 1889., prema Muljeviću

Elektrotehnische Echo 1889., Wien, prema Zeit. F. Instr. 1890., prema Dvořáku Elektrotechniker,Wien, 1889. prema Zeit. F. Instr., 1890., prema Dvořáku

9. Z ur Theorie und Konstruktion des elektrischen Läutewerkes und verwandter Apparate (Prilog teoriji i konstrukciji električnih alarmnih uređaja i sličnih uređaja), separat, offprint, Zeitschrift fűr Instrumentenkunde, 1890., Berlin, str. 1-5.

10. Q uecksilberpippete (Pipeta za skupljanje žive), Zeitschrift fűr Instrumentenkunde, XI, 1891., Berlin, str. 338.

11. Z ur Theorie selbsttatigen Stromunterbrechen (O teoriji strojeva koji sami prekidaju struju), Wiedemann’s Annalen der Physik und Chemie, Leipzig 1891, Bd. 44, str. 344-376 Elektrotechnische Echo, 1891.

169


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 167-187 Branko Hanžek: Njemački jezik i fizika u znanstvenim radovima u Hrvatskoj...

12. Ü ber verschiedene Arten selbthätger Stromunterbrecher und deren Verwendung (O različitim oblicima automatskih prekidača struje i njihovoj primjeni), Zeitschrift fűr Instrumentenkunde, XI Jahrgang, 1891. Berlin, str. 423439.

13. Z usatz zu der Mittelheitlung “Über verschiedene Arten selbthätger Stromunterbrecher und deren Verwendung” (Dodatak članku „O različitim oblicima automatskih prekidača struje i njihovoj primjeni), Zeitschrift fűr Instrumentenkunde, 1892., Berlin, str. 197. 14. D ie verschiedene Arten selbstthätiger Stromunterbrecher (Različiti oblici automatskih prekidača struje), Poske’s Zeitschrift fűr den physikalischen und chemischen Unterricht, VI., 1893., Berlin 15. V erbesserter Diffusionsapparat (Poboljšani uređaj za difuziju), Poskes Zeitschrift fűr den physikalischen und chemischen Unterricht, 1893, Berlin, str. 193-194.

16. S chulversuche űb. mechan. Wirkung d. Schalles u. einem einfachen Schallmesser (Školski pokusi o mehaničkom djelovanju zvuka s osvrtom na jednostavni zvukomjer), Poske’s Zeitschrift fűr den physikalischen und chemischen Unterricht, VI., 1893., str. 186-190.

17. B emerkung zur Theorie der atmosphärischen Elektricität (Primjedbe o teoriji povezanoj s atmosferskim elektricitetom), Poskes Zeitschrift fűr den physikalischen und chemischen Unterricht, 1894, Berlin, str. 166-176. 18. S chulversuche und Wärmelehre (Školski pokusi iz topline), Poske’s Zeitschrift fűr den physikalischen und chemischen Unterricht, VII., 1894., str. 128-130.

19. E infacher Beweis fűr das Gesetz der Wheatstoneschen Brűcke ( Jednostavan dokaz zakona za Wheatstoneov most), Poskes Zeitschrift fűr den physikalischen und chemischen Unterricht, 1894., str. 248.

20. U eber einen Vorlesungsapparat z. Nachweis d. Warmeausdehnung nach Fizeau (O uređaju koji se koristi za poduku pokazujući Fizeauovu metodu povezanu s toplinom), Poske’s Zeitschrift fűr den physikalischen und chemischen Unterricht, XI., 1898., 259-261. 21. E in Vorlesungsversuch űber Kapillarität (Poučni pokus o kapilarnosti) Physikalische Zeitschrift No. 15, Berlin, 1900., str. 223 Poskes Zeitschrift fűr den physikalischen und chemischen Unterricht, 1901. (XIV)

22. B emerkung zu den Kreiselversuchen (Primjedba o pokusima sa zvrkom), Physikalische Zeitschrift, No. 15, Berlin, 1900., str. 223-225. 23. D urchbohren dűnnwandiger Glaskugeln (Bušenje staklene kugle tankih stijenki), Physikalische Zeitschrift, No. 15, Berlin, 1900., str. 225. Poske’s Zeitschrift fűr den Physikalischen und Chemischen Unterricht (XIV. 1901.) 170


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 167-187 Branko Hanžek: Njemački jezik i fizika u znanstvenim radovima u Hrvatskoj...

24. Ü ber die sogenannte akustische Abstossung der Resonatoren (O takozvanom akustičkom odbijanju rezonatora), Physikalische Zeitschrift, No. 33, Berlin, 1901., str. 490-493.

25. B emerkung zu der Schulversuchen über die Abnahme Luftdruckers mit der Höhe

(Primjedba o školskim pokusima o smanjenju atmosferskog tlaka s visinom), Physikalische Zeitschrift, No. 33, Berlin, 1901.

Profesor Dvořák bio je poznat u svijetu po svojim radovima u području akustičkih pojava. Njegov istraživački rad i otkrića bili su vrlo zapaženi [5]. Tomu je sigurno pridonijelo i objavljivanje njegovih znanstvenih postignuća na jednom od svjetskih jezika (njemačkom). On je svoje radove objavljivao također i na češkom (materinskom) jeziku, ali i na hrvatskom jeziku.

1.2. Peter Salcher Dr. Peter Salcher (1848. − 1928.), profesor Carske i Kraljevske Pomorske akademije u Fiume (Rijeci) napisao je u suautorstvu s E. Machom tri rada na njemačkom jeziku, a s Johnom Whiteheadom jedan rad. I Salcher, kao i Dvořák, bio je učenik znamenitog fizičara Ernsta Macha. Salcher i Mach su prvi u svijetu objavili fotografije zbivanja pokrenutih kretanjam nadzvučnih projektila kroz zrak. Jednostavnije rečeno: projektil koji se kreće brzinom zvuka emitira valove ekstremno jakog zvuka tzv. udarne valove koji dolaze do mirnog promatrača. U trenutku kada brzina projektila premaši brzinu zvuka dogodi se tzv. probijanje zvučnog zida.

Sl. 2. Dr Peter Salcher (1848. ‒ 1928.)

U navedenom razdoblju objavljeni su sljedeći radovi (popis radova na njemačkom jeziku preuzet je iz knjige: Peter Salcher & Ernst Mach [6]:

1. E rnst Mach und Peter Salcher: Photographische Fixirung der durch Projectile in der Luft eingeleiteten Vorgänge (Fotografsko fiksiranje zbivanja pokrenutih kretanjem projektila kroz zrak), Sitzungsberichte der Kaiserliche Akademie der Wissenschaften, Wien., 1887., str.764– 781.

2. E rnst Mach und Peter Salcher: Über die in Pola und Meppen angestellten ballistisch-photographischen Versuche (O balističko-fotografskim pokusima koji su izvedeni u Puli i u Meppenu), Sitzungsberichte der Kaiserliche Akademie der Wissenschaften, Wien., 1889., str.41-50. 171


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 167-187 Branko Hanžek: Njemački jezik i fizika u znanstvenim radovima u Hrvatskoj...

3. E rnst Mach und Peter Salcher: Optische Untersuchung der Luftstrahlen (Optička istraživanja zračne mase), Sitzungsberichte der Kaiserliche Akademie der Wissenschaften, Wien., 1890., Bd. 98 (1889)

4. P eter Salcher und John Whitehead: Über den Ausfluss stark verdichteter Luft, (O utjecaju jako zgusnutog zraka), Sitzungsberichte der Kaiserliche Akademie der Wissenschaften, Wien., 1889., Bd. 98 (1889.)

1.3. Oton Kučera Dr. Oton Kučera (1857. − 1931.) bio je neumorni i vrlo daroviti popularizator prirodoslovlja (osobito astronomije, matematike i fizike). Radeći kao profesor fizike i matematike na Kraljevskoj visokoj realki i s njom spojenoj Višoj trgovačkoj školi u Zagrebu napisao je dva rada na njemačkom jeziku. Ta dva rada napisana su na njemačkom jeziku zbog toga što su uređaji opisani u tim radovima dobili međunarodna priznanja (odlikovanja) na Milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896. godine. Kučera je smatrao da je njemački jezik najprikladniji kako bi međunarodna javnost bila upoznata s važnosti, u tim radovima, opisanih i objašnjenih uređaja.

Sl. 3. Oton Kučera (1857. ‒ 1931.)

Kučerini radovi u promatranom razdoblju su:

1. Ü ber eine neue Elektrofor-Maxchine von Prof. Pavlat (Novi elektroforni stroj od prof. Pavlata), Glasnik Hrvatskoga naravoslovnoga društva, 1895-96, 1-6, 81-86, Zagreb, 1896. 2. D emonstrationsapparat für die magnetische Influenz durch den Erdmagnetismus, (Uređaj za magnetičnu influenciju zemaljskim magnetizmom), Glasnik Hrvatskoga naravoslovnoga društva, 1900, 1-6,34-40, Zagreb, 1900..

2. R adovi iz fizike na njemačkom jeziku u Hrvatskoj od 1901. do 1946. povezani s tematikom za koju su Nobelovu nagradu iz fizike dobili Nijemci ili Austrijanci 2.1. O Nobelovoj nagradi za fiziku Kao što je opće poznato Nobelova nagrada za fiziku i kemiju, fiziologiju ili medicinu, literaturu te mir dodjeljuje se za ta područja od 1901. godine [7], [8]. S obzirom na tematiku ovog rada naš interes bit će fizika i to do 1946.godine. Te 1946. u Hrvatskoj, u Zagrebu, je osnovan Prirodoslovno-matematički fakultet na kojemu se, uz ostalo, studirala i fizika. Naravno da je taj novoosnovani fakultet od osnutka 172


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 167-187 Branko Hanžek: Njemački jezik i fizika u znanstvenim radovima u Hrvatskoj...

postao sastavni dio Sveučilišta u Zagrebu. Prije toga fizika se studirala na Filozofskom (kasnije Mudroslovnom) fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

No, skrenimo pozornost na Nobelove nagrade za fiziku od 1901. do 1946. godine. U svezi s Nobelovom nagradom iz fizike treba uočiti da kandidate za tu nagradu predlažu i danas (kao i nekad od samoga početka): 1. domaći i strani članovi Kraljevske švedske akademije znanosti u Stockholmu, 2. članovi Nobelova komiteta, sekcije za fiziku i kemiju, 3. znanstvenici nobelovci,

4. r edoviti i izvanredni profesori fizikalnih i kemijskih znanosti na fakultetima u Uppsali, Lundu, Oslu, Kopenhagenu i Helsinkiju, te na Karolinskom medicinsko-kirurškom institutu i Kraljevskom tehnološkom institutu u Stockholmu,

5. p redstojnici odgovarajućih katedri (fizikalnih) na barem šest drugih fakulteta ili odgovarajućih ustanova koje izabere Švedska akademija znanosti, radi osiguranja podesne raspodjele komisija po različitim zemljama i njihovim znanstvenim središtima, 6. o stali znanstvenici koje Kraljevska švedska akademija znanosti na svojim sjednicama ocijeni da ih treba izabrati za predlagače.

Najveći broj dobitnika Nobelove nagrade za fiziku u promatranom razdoblju bio je iz Njemačke (njih 11), tablica 1., ili Austrije (njih 3), tablica 2. Dakle 14 dobitnika bilo je iz njemačkog govornog područja. Potpunosti radi istaknimo da je iz Velike Britanije u tom razdoblju bilo 10 dobitnika Nobelove nagrade, Sjedinjenih američkih država 10 i Francuske 7.

173


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 167-187 Branko Hanžek: Njemački jezik i fizika u znanstvenim radovima u Hrvatskoj...

Tablica 1.: Njemački nobelovci iz fizike God. Dobitnik nagrade nagrade 1901. Wilhelm Conrad Röntgen (1845. – 1923.) 1905. Philipp Eduard Anton von Lenard (1862. – 1947.) 1909. Carl Ferdinand Braun (1850. – 1918.) i Talijan Guglielmo Marconi (1874. – 1937.) 1911. Wilhelm Wien (1864. – 1928.) 1914. Max von Laue (1879. – 1960.) 1918. Max Planck (1858. – 1947.) 1919.

Johhanes Stark (1874. – 1957.)

1921.

Albert Einstein (1879. – 1955.)

1925.

James Franck (1882. – 1964.) i Gustav Ludwig Hertz (1887. – 1975.) Werner Karl Heisenberg (1901. – 1976.)

1932.

Obrazloženje nagrade za značajno otkriće zraka koje su kasnije nazvane po njemu za rad na katodnim zrakama za doprinos u razvoju bežične telegrafije otkriće zakona o zračenju topline za otkriće difrakcije X-zraka (rendgenskih) u kristalima za unapređivanje fizike koje je postigao otkrićem energetskog kvanta za otkriće Dopplerovog efekta u anodnim zrakama i za podjelu spektralnih linija u električnim poljima (Starkov efekt) za doprinos teorijskoj fizici, a posebno za otkriće zakona fotoelektričnog efekta za otkriće zakona koji upravljaju utjecajem elektrona na atom za stvaranje kvantne mehanike, čija je primjena, inter alia, dovela do otkrića alotropskih modifikacija vodika

Tablica 2.: Austrijski nobelovci iz fizike God. Dobitnik nagrade nagrade 1933. Erwin Schrödinger (1887. – 1961.) i Englez Paul Adrien Maurice Dirac (1902. – 1984.) 1936. Victor Franz Hess (1883. – 1964.) i Amerikanac Carl David Anderson (1905. – 1991.) 1945. Wolfgang Pauli (1900. – 1958.)

Obrazloženje nagrade za otkriće novih produktivnih oblika atomske teorije za otkriće kozmičkog zračenja za otkriće načela isključenja, zvanog (Paulijev princip).

Ideje i otkrića nobelovaca imale su utjecaj na cjelokupnu svjetsku znanost. Iako su Nobelove nagrade uglavnom dodijeljene zbog svojih tehničkih obilježja imale su utjecaj i na zemlje koje su bile tehnički slabije razvijene poput Austro-Ugarske i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevina Jugoslavija i Federativna Narodna Republika Jugoslavija). Stoga valja istaknuti koliko je važan bio utjecaj nobelovaca Nijemaca i Austrijanaca na naše znanstvenike od 1901. do 1946. (koji su djelovali u spomenutim državama). Naši znanstvenici su na njemačkom jeziku dali svoj doprinos ne samo razvoju (rastu) materijalne osnove društva nego i doprinos 174


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 167-187 Branko Hanžek: Njemački jezik i fizika u znanstvenim radovima u Hrvatskoj...

razvoju ideja i otkrića. I to ne samo afirmativno već i kao uvaženi osporavatelji koji su također pomogli razvojnom procesu razmatrane tematike. I to unatoč činjenici da je naša tehnička znanost bila u povojima s početkom tek u 1919. godini − u pogledu visoke tehničke naobrazbe.

2.2. J osip Lončar − povezanost s njemačkim nobelovcem Philippom Lenardom (nagrada 1905.) Izvanredni profesor na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu Josip Lončar napisao je dva afirmativna rada na njemačkom jeziku povezana s njemačkim nobelovcem Philippom Eduardom von Lenardom i njegovim radom u svezi s katodnim zrakama. To su radovi, čiji su nazivi preuzeti iz rada B. Hanžek, Z. Benčić [9]: 1. V ersuche über Registrierungen von Schwunderscheinungen mittels Kathoden-strahlröhre unter Aufwand von möglichst Geringen Mitteln (Pokušaj registriranja fedinga pomoću katodne cijevi korištenjem skromne opreme), Elektrotechnik und Maschinenbau (E.u.M.), Wien, 52 (1934), Nr. 28, str. 329329.

Sl. 4. Josip Lončar (1891. ‒ 1973.)

2. Ü ber Feldstärkeregistrierung mittels Kathodenstrahlröhre unter Verwendung von Zwischenfrequenz (O registriranju jakih polja pomoću katodne cijevi koristeći međufrekvenciju), Elektrotechnik und Maschinenbau (E.u.M.), Wien, 53 (1935), Nr. 44, str. 525-526. U radovima je opisan rad s tada modernim katodnim cijevima. Katodne cijevi primijenjene su u oscilografiranju pri primanju radiosignala. U prvom radu oprema je bila vrlo oskudna i daleko od prvorazredne opreme te je bio potreban najveći mogući napor da bi se postigao napredak u registraciji fedinga. Ipak, postignuto je jednostavnije snimanje fedinga (engl. fading, promjena jakosti radiosignala zbog promjena u prijenosnom mediju). Suptilne pojave Lončar je snimio uz male anodne napone te tako pojednostavnio visokofrekvencijski stupanj i sve dodatne uređaje. Drugi rad se nadovezao na prvi tako da je registrirao variranje jakosti polja od vrlo dalekih radiostanica ali s originalnim uređajima. Postignut je i znatan napredak u odnosu na prvi rad jer je originalni uređaj iskoristio visoke međufrekventne napone u superheterodinskim prijamnicima bez automatske regulacije fedinga. Također su uklonjene poteškoće radi vlastitih titraja uređaja. [10]

175


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 167-187 Branko Hanžek: Njemački jezik i fizika u znanstvenim radovima u Hrvatskoj...

2.3. F ranjo Ivan Havliček − povezanost s njemačkim nobelovcem Maxom von Laueom (nagrada 1914.) Sveučilišni asistent na Tehničkom fakultetu u Zagrebu Franjo Ivan Havliček napisao je afirmativni rad na njemačkom jeziku povezan s ogibom X- zraka na kristalima . To je rad: Zur Struktur des Wasers (Struktura vode), Zeitschrift für Physik, 1943, Bd. 121, s. 495-500. [11]

U radu Havliček prikazuje (opisom i crtežem) strukturni model vode. Kao referentne radove koji su bili korišteni pri pisanju ovog rada, Havliček je, između ostalih, naveo i radove Nobelovaca von Lauea i W.H. Bragga.

2.4. V ladimir Srećko Vrkljan − povezanost s njemačkim nobelovcem Maxom Planckom (nagrada 1918.) i Erwinom Schrödingerom (nagrada 1933.) V. S. Vrkljan napisao je tri afirmativna rada na njemačkom jeziku, povezanih s nobelovcem M. Planckom, a čiji su naslovi preuzeti iz rada B. Hanžeka o novim Vrkljanovim bibliografskim prinosima [12]:

Sl. 5. Franjo Ivan Havliček (1906. ‒ 1971.)

1. B emerkung zu der Arbeit von K. Schaposchnikow: „Newtonsche Mechanik und Lichtquanten“ (Primjedba radu K. Šapošnikova: „Newtonova mehanika i kvanti svjetlosti“), Zeitschr. f. Physik, 31 (1925), 713-715.

1.a B emerkung zu der Arbeit von K. Sl. 6. Vladimir Srećko Schaposchnikow: „Newtonsche Mechanik und Vrkljan (1894. ‒ 1974.) Lichtquanten“ (Primjedba radu K. Šapošnikova: „Newtonova mehanika i kvanti svjetlosti“), Zeitschr. f. Physik, 35 (1926), 495498.

2. B emerkung űber die Form der Jacobischen zweiten Integrale der Bewegungen (Primjedba obliku Jakobijevog drugog integrala gibanja), Zeitschr. f. Physik, 34 (1925), 27-31.

3. B emerkung zu der Arbeit von K. Schaposchnikow: „Ein nueus Prinzip in der Dynamik der Lichtquanten“ (Primjedba radu K. Šapošnikova: Novo načelo u dinamici kvanta svjetlosti), Zeitschr. f. Physik, 43 (1927) 516-518.

U prvom radu Vrkljan je dao primjedbe na Šapošnikovu ideju o cilindričnom obliku svjetlosnog kvanta i postojanju titrajne energije 1/2 h·v. Vrkljan je pokazao da navedena titrajna energija nije nužna posljedica jednadžbi u kojima se pojavljuje 176


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 167-187 Branko Hanžek: Njemački jezik i fizika u znanstvenim radovima u Hrvatskoj...

titrajna energija. Na osnovu onog što je Vrkljan izveo ne treba dvojiti o obliku svjetlosnog kvanta na neki novi način. U drugom radu, koji se bavi tematikom Jakobijevog drugog integrala gibanja, Vrkljan se koristi udžbenikom nobelovca M. Plancka. U trećem radu Vrkljan ističe da Šapošnikov primjenjuje jednadžbe E = h·v i p = 1/c h·v kod prikaza svjetlosnog kvanta kružno polarizirane svjetlosti. Vrkljan je u radu pokazao da se te jednadžbe i u Šapošnikovom smislu mogu proširiti na eliptične titraje svjetlosnog kvanta. Vrkljan je također napisao tri afirmativna rada na njemačkom jeziku, povezanih s nobelovcem E. Schrödingerom,

1. B emerkung über die Freiheitsgrade in der Wellenmechanik (Primjedba o stupnjevima slobode u valnoj mehanici), Zeitschr. f. Physik, 52 (1928), 735-738.

2. D as eindimensionale relativistische Kepler-Problem in der Wellenmechanik ( Jednodimenzionalni relativistički Keplerov problem u valnoj mehanici), Zeitschr. f. Physik, 54 (1929), 133-136. 3. V ersuch einer einfachen Theorie der Röntgenspektren auf wellenmechanischer Grundlage, (Pokušaj izvođenja jednostavne teorije rendgenskog spektra na valnomehaničkoj osnovi), Zeitschr. f. Physik, 71 (1931), 403-411.

U prvom radu Vrkljan je pokazao da se jednodimenzionalni Keplerov problem povezan s energetskim razinama može obraditi na valnomehanički način (sinonim za novu kvantnu mehaniku E. Schrödingera) te daje iste vrijednosti kao stara (Bohrova) kvantna teorija. U drugom radu Vrkljan je pokazao da se jednodimenzionalni Keplerov problem uz primjenu specijalne teorije relativnosti može izvesti kao stara Bohr-Sommerfeldova teorija. Ipak, na kraju rada Vrkljan je zaključio da u općenitom slučaju kada imamo trodimenzionalni relativistički Keplerov problem u vanomehaničkom tretmanu to ne daje točne izraze kada je riječ o finoj strukturi materije. U trećem radu Vrkljan je opet pisao o valnoj mehanici koja je trebala donijeti određena pojednostavljenja.

2.5. S tjepan Mohorovičić i Ivan Plotnikov – osporavatelji njemačkog nobelovca Alberta Einsteina Stjepan Mohorovičić Stjepan Mohorovičić napisao je na njemačkom jeziku 14 sljedećih radova iz fizike, čiji su naslovi preuzeti iz rada M. Orlića i I. Vrkić [13]:

1. B eitrag zur nichteuklidischen Interpretation der Relativtheorie (Prinos neeuklidskoj interpretaciji teorije relativnosti), Physikalische Zeitschrift, 14. Jahrgang, (1913), No. 20, 988-989. 2. D ie Folgerungen der allgemeinen Relativitätstheorie und die Newtonsche Physik (Posljedice opće teorije relativnosti i Newtonove fizike), Naturwissenschaftliche Wochenschrift, 20. Band, (1921), Nummer 52, 737-739. 177


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 167-187 Branko Hanžek: Njemački jezik i fizika u znanstvenim radovima u Hrvatskoj...

3. B eziehungen zwischen den Lorentzschen und den Galileischen Transformationsgleichungen (Odnosi između Lorentzovih i Galilejevih transformacija), Annalen der Physik, (1922), Band 67, 320-324. 4. D as “homogene” Gravitationsfeld und die Lorentz transformation (“Homogeno” gravitacijsko polje i Lorentzove transformacije ), Zeitschrift für Physik, (1922), Band 11, Heft 1, 88-92. 5. Ä ther, Materie, Gravitation und Relativitätstheorie (Eter, materija, gravitacija i teorija relativnosti), Zeitschrift für Physik, (1923), Band 18, Heft 1, 34-63. 6. L ichtgeschwindigkeit und Gravitation (Brzina svjetlosti i gravitacija), Astronomische Nachrichten, (1924), Band 222, Nr. 5309, 5, 69-78.

Sl. 7. Stjepan Mohorovičić (1890. ‒ 1980.)

7. D ie relativistische Lichtablenkung und Verschiebung der Spektrallinien, sowie eine Erweiterung der allgemeinen Relativitätstheorie (Relativistički otklon svjetlosti i pomak spektralnih linija, također i produbljivanje opće teorije relativnosti), Astronomische Nachrichten, (1924), Band 223, Nr. 5333, 5, 79-88. 8. Z ur Klärung der speziellen Relativitätstheorie ( Za objašnjenje specijalne teorije relativnosti), Arbeiten der II. Abteilung der wissenschaftlichen Stefan Tisza Gesellschaft in Debrecen, (1925) I. Band, 4-5. Heft, 65-102.

9. W odetzky, J. und Mohorovičić, S.: Zur Frage der sogennanten Rotverschiebung der Spektrallinien (Pitanje takozvanog crvenog pomaka spektralnih linija), Astronomische Nachrichten, (1925) Band 223, Nr. 5343, 15, 233-236. 10. D as Feld der neutralen Materie und seine Bedeutung für die Kosmologie (Polje neutralne materije i njegovo značenje za kozmologiju), Astronomische Nachrichten, (1925) Band 224, Nr. 5370, 18, 293–300.

11. Ü ber die Bewegung der Ätherteilchen (ultramundanen Körperchen) (Bemerkungen zur vorstehenden Arbeit von Herrn Prof. Dr. J. Wodetzky), (O kretanju djelića etera), Astronomische Nachrichten, (1926) Band 227, Nr. 5438, 14, 229-232. 11.a Ü ber die Bewegung der Ätherteilchen (ultramundanen Körperchen): Nachtrag, (O kretanju djelića etera), Astronomische Nachrichten, (1926), Band 229, Nr. 5495, 23, 435- 438.

12. 12. B emerkungen zu meiner Erweiterung der allgemeinen Relativitätstheorie und die genauere Bestimmung der “Gravitations” potentiale gik (Primjedbe 178


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 167-187 Branko Hanžek: Njemački jezik i fizika u znanstvenim radovima u Hrvatskoj...

mojem produbljivanju opće teorije relativnosti i preciznijem određivanju gravitacijskih potencijala gik), Astronomische Nachrichten, (1927), Band 229, Nr. 5495, 23, 429-434.

13. 13. Ü ber die Folgerungen der Lorentz-Kontraktion in der Geophysik (O zaključcima Lorentzove kontrakcije u geofizici), Gerlands Beiträge zur Geophysik, (1927), XVI. Band, 3, 422-430.

14. 14. Ü ber die Möglichkeit der Erweiterung der speziellen und der allgemeinen Relativitätstheorie (O mogućnosti produbljivanja specijalne i opće teorije relativnosti), Mémoires de la Faculté des sciences de l’Université de Lithuanie, (1927) III t., 359-372. S. Mohorovičić je kritički gledao na Einsteinovu specijalnu i opću teoriju relativnosti ističući svoje gledište da su one samo matematičke prirode. Također je smatrao i pokazao da i Newtonova fizika može iskazati pomak spektralnih linija. Mohorovičić je pokazao da i opća teorija relativnosti dovodi do pojma svjetskog etera čije se čestice kreću velikim brzinama. Zajedno s fizičarem J. Wodetzkym objavio je Mohorovičić rad o pomaku spektralnih linija. Kako u to doba nije bilo mnogo eksperimentalnih dokaza o osnovanosti tvrdnji opće teorije relativnosti Mohorovičić je ukazivao da se u toj teoriji nalazi mnogo konstanata s proizvoljnim vrijednostima. Na taj je način prisiljavao Einsteinove pristaše da se maksimalno angažiraju kako bi učvrstili Einsteinove tvrdnje i pružili pouzdane podatke koji bi eksperimentalnim fizičarima olakšali put do preciznih i točnih mjerenja. Samo takva mjerenja mogla su otkloniti sve sumnje u ispravnost Einsteinovih stavova. Danas, poslije više desetaka godina nakon toga, razvoj tehnologije tako je utočnio mjerenja da ne samo da se na sumnja u Einsteinove teorijske postavke već se ne sumnja ni u posljedice postojanja kozmoloških implikacija proizašlih iz tih postavki kao što su crne rupe, gravitacijski valovi, ubrzano širenje svemira, tamna tvar, tamna energija i još mnogo toga. Ivan Plotnikov

Ivan Plotnikov napisao je dva rada iz fizike na njemačkom jeziku, čiji su naslovi preuzeti iz poglavlja o Plotnikovu koje je napisala Marija Kaštelan-Macan u knjizi Vizionari kemijsko-inženjerskoga studija [14]: 1. Ü ber das Einsteinische photochemische Gesetz (Nova razmatranja o Einsteinovu fotokemičkom zakonu), Photographische Korrespondenz, 1922. 2. P hotochemische Studien XVI: Über die Ungültigkeit des photoelektrischen Gesetzes für die Lichtreaktionen (O bezvrijednosti

Sl. 8. Ivan Plotnikov (1878. ‒ 1955.) 179


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 167-187 Branko Hanžek: Njemački jezik i fizika u znanstvenim radovima u Hrvatskoj...

fotoelektričnog zakona u fotokemijskim procesima), Zeitschrift für wissenschaftliche Photographie, 22 (1923) 110.

Za razliku od Mohorovičića, Plotnikov je svoje neslaganje s Einsteinom usredotočio na zakon fotoelektričnog efekta. To je bilo i očekivano jer se Plotnikov vrlo intenzivno bavio fotografijom. Korisno je istaknuti da je, zalaganjem osporavatelja A. Einsteina, došlo do pozivanja i odaziva nobelovca J. Starka u Zagreb. To se dogodilo 1932. godine.

2.6. V ladimir Varićak, Vladimir Srećko Vrkljan, Stjepan Škreb, Stanko Hondl i Božo Metzger − podržavatelji njemačkog nobelovca Alberta Einsteina Vladimir Varićak

Pet radova na njemačkom jeziku, čiji su naslovi preuzeti iz knjige [15] Bibliografija Vladimira Varićaka autora B. Hanžeka:

1. A nwendung der Lobatschefskijschen Geometrie in der Relativ-theorie (Primjena geometrije Lobačevskoga u teoriji relativnosti), Physikalische Zeitschrift, 11, 1910, Leipzig, 93-96. 2. D ie Relativtheorie und die Lobatschefskijsche Geometrie (Teorija relativnosti i geometrija Lobačevskoga), Physikalische Zeitschrift, 11, 1910, Leipzig, 287-293.

3. D ie Reflexion des Lichtes an bewegten Spiegeln (Odbijanje svjetlosti na pokretnom zrcalu), Physikalische Zeitschrift, 11, 1910, Leipzig , 586-587.

Sl. 9. Vladimir Varićak (1865. ‒ 1942.)

4. Z um Ehrenfest´schen Paradoxon (O Ehrenfestovom paradoksu), Physikalische Zeitschrift, 12, 1911, Leipzig, 414.

5. Ü ber die nichteuklidische Interpretation der Relativtheorie ( O neeuklidskim interpretacijama teorije relativnosti), Jahresbericht der Deutsch. Math.-Vereinigung. XXI, S. 103-127. To predavanje je održano rujna 1911. godine u Karlsruheu na godišnjoj skupštini Njemačkog matematičkog društva.

U tim radovima Varićak je nastojao Einsteinovu teoriju relativnosti prikazivati i objašnjavati neueklidskom geometrijom Lobačevskoga. U svojim počecima to nije u svijetu baš bilo prihvaćeno, ali se u posljednje vrijeme javljaju neke nove tendencije koje bi mogle ići u korist Varićakovih tvrdnji. Varićak je svoj rad posvetio i Ehrenfestovom paradoksu. O Ehrenfestovom paradoksu treba napomenuti da se on otklanja ako se 180


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 167-187 Branko Hanžek: Njemački jezik i fizika u znanstvenim radovima u Hrvatskoj...

problem rotirajućeg cilindra tretira općom a ne specijalnom teorijom relativnosti. Naime, Ehrenfest je istaknuo kontradikciju pri tretiranju idealnog krutog cilindra koji rotira oko osi simetrije. Polumjer rotirajućeg cilindra r trebao bi biti jednak polumjeru mirujućeg cilindra ro, ali primjenom Lorentzovih transformacija ispada da je opseg rotirajućeg cilindra manji nego kada je on u mirovanju. Dolazi do kontradikcije jer je istovremeno r = ro i r < ro što je nemoguće (paradoks). Knjiga na njemačkom jeziku:

Darstellung der Relativitätstheorie in drei dimenssionalen Lobatschefskijschen Raume (Prikaz teorije relativnosti u trodimenzionalnom prostoru Lobačevskoga), Zagreb 1924, 104 strane. U toj je knjizi dana sinteza Varićakova znanstvenog rada: povezanost teorije relativnosti i geometrije Lobačevskoga uz zaključak da je fizički prostor zakrivljen konstantnom negativnom zakrivljenošću.

Na ovome mjestu treba istaknuti da je Varićakovo predavanje u Karlsruheu na godišnjoj skupštini Njemačkog matematičkog društva 1911. godine (rad br. 5) imalo veliki međunarodni odjek. Osim na njemačkom jeziku objavljeno je i na poljskom, ruskom i francuskom jeziku (prerađeno izdanje). Vladimir Srećko Vrkljan

Vrkljan (v. sl. 6) na pisao je četiri rada na njemačkom jeziku povezanih s Einsteinom:

1. B emerkung zu der Arbeit von K. Schaposchnikow: „Newtonsche Mechanik und Lichtquanten“ (Primjedba radu K. Šapošnikova: „Newtonova mehanika i kvanti svjetlosti“), Zeitschr. f. Physik, 31 (1925), 713-715. 1.a B emerkung zu der Arbeit von K. Schaposchnikow: „Newtonsche Mechanik und Lichtquanten“ (Primjedba radu K. Šapošnikova: „Newtonova mehanika i kvanti svjetlosti“), Zeitschr. f. Physik, 35 (1926), 495-498.

2. B emerkung zu der Arbeit von K. Schaposchnikow: „Ein nueus Prinzip in der Dynamik der Lichtquanten“ (Primjedba radu K. Šapošnikova: „Novo načelo u dinamici kvanta svjetlosti“), Zeitschr. f. Physik, 43 (1927), 516-518.

3. D as eindimensionale relativistische Kepler-Problem in der Wellenmechanik ( Jednodimenzionalni relativistički Keplerov problem u valnoj mehanici) Zeitschr. f. Physik, 54 (1929), 133-136. 4. Z ur Frage der Abnahme der Lichtgeshcwindigkeit (Pitanje smanjivanja brzine svjetlosti), Zeitschr. f. Physik, 63 (1930), 688-691.

181


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 167-187 Branko Hanžek: Njemački jezik i fizika u znanstvenim radovima u Hrvatskoj...

V. S. Vrkljan je u tim svojim radovima samo potvrđivao da je najsvestraniji pobornik nobelovaca Plancka, Schrödingera i Einsteina. Njegovih 6 radova povezano je s ta tri nobelovca. U tim radovima isprepletene su tvrdnje navedenih nobelovaca, a Vrkljan je zahvaljujući tome što su njegova promišljanja objavljena u prestižnim časopisima na njemačkom jeziku bio rado viđen gost na seminarima i tečajevima u kojima su predavači bili mnogi čuveni nobelovci. Tako je, kao član Njemačkoga fizikalnoga društva, prisustvovao ferijalnom tečaju za teorijsku fiziku u Berlinu 1928. godine. Tamo je, slušao izlaganja M. Plancka, M. Lauea i E. Schrödingera. [16] Stjepan Škreb

Redoviti Sveučilišni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Stjepan Škreb napisao je afirmativni rad s tematikom kojom se bavio nobelovac A. Einstein. To je rad:

Die Gravitation als Strahlung (Gravitacija kao zračenje), Astronomische Nachrichten, sv. 245, (1932), br. 5867, str. 235-190. [17] U navedenom radu Škreb povijesnim redoslijedom izlaže teoriju gravitacije sve do teorije zračenja. Piše o specijalnoj teoriji relativnosti (u kojoj je brzina svjetlosti stalna i konačna, tj. granična brzina). Napominje da se prema Minkowskom treba impuls shvatiti kao 4-dimenzionalnu veličinu.

Sl. 10. Stjepan Škreb (1879. − 1952.)

Stanko Hondl

Redoviti Sveučilišni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Stanko Hondl napisao je afirmativni rad s tematikom kojom se bavio nobelovac A. Einstein. To je rad naveden u knjizi Bibliografija Stanka Hondla autora B. Hanžeka: [18]: Zur Ableitung der Lorentz-Einsteinschen Transformationsgleichungen (Izvođenje LorentzEinsteinove transformacije), Die Naturwissenschaften, Vol. 11, Issue 52, Dec 1, 1923, p.p. 1014-1015. U radu se piše o Lorentzovim transformacijama koje dolaze u Einsteinovoj specijalnoj teoriji relativnosti. Njime se preračunava položaj čestice pri prijelazu iz mirnoga 182

Sl. 11. Stanko Hondl (1873. − 1971.)


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 167-187 Branko Hanžek: Njemački jezik i fizika u znanstvenim radovima u Hrvatskoj...

sustava u sustav koji se giba stalnom brzinom v. Posebnost tih transformacija je da ni u kojem sustavu brzina čestice ne može premašiti brzinu svjetlosti. Važno je i poučno uvidjeti da je nobelovac M. Planck bio gost Sveučilišta u Zagrebu 1942. godine. Poziv njemu uputili su njegovi pobornici. Među slušačima na tom predavanju, održanom u zgradi Tehničkog fakulteta u Kačićevoj ul. 26, bio je i redoviti sveučilišni profesor Stanko Hondl. Božo Metzger

Asistent dnevničar na Filozofskom fakultetu Božo Metzger napisao je afirmativni rad povezan s tematikom koja je Einsteinu donijela Nobelovu nagradu. To je rad na njemačkom jeziku, naveden u knjizi:

B. Hanžek, Z. Jakobović: Bibliografija radova Bože Metzgera [19]: Ein Beitrag zur Demonstration des Photoeffektes mit der Glimmlampe (Prinos demonstraciji fotoefekta pomoću tinjalice), Physikalische Zeitschrift, 1940., 41: 508-509.

Rad opisuje demonstraciju fotoefekta izazvanog pomoću tinjalice. Fotoelektrični efekt (ili fotoefekt) je Sl. 12. Božo Metzger (1913. – 2011.) pojava koja u tvarima izaziva fizičke promjene. Preciznije: pojave su zapravo električni efekti izazvani svjetlošću. Tinjalica je izbojna cijev s hladnom katodom, obično punjena plemenitim plinom. Davala je blago svjetlo i služila za signalizaciju. Oscilografi s hladnom katodom davali su veliku brzinu zapisa. Danas je zamijenjena poluvodičkom svjetlećom diodom.

Zaključak

Njemački jezik i objavljeni znanstveni radovi iz fizike na tom jeziku dolaze zajedno od 1790. godine kada je počeo izlaziti prvi znanstveni časopis iz fizike na svijetu. U Hrvatskoj je u 19. stoljeću bilo malo znanstvenika (V. Dvořák – 25 radova međunarodno zapaženih, P. Salcher − 4 rada i O. Kučera − 2 rada) koji su objavljivali radove iz fizike na njemačkom jeziku pa utjecaj tog jezika nije bio značajan. U 20. stoljeću, od 1901. do 1946., događa se u svijetu procvat fizike na njemačkom jeziku što se ima zahvaliti velikom broju dobitnika Nobelove nagrade za fiziku (11 Nijemaca i 3 Austrijanca).

I u Hrvatskoj raste znanstvena aktivnost, potaknuta radovima iz fizike na njemačkom jeziku nobelovaca iz redova Nijemaca i Austrijanaca. To rezultira objavom radova iz fizike naših znanstvenika i to na njemačkom jeziku, a povezanih s tematikom nobelovaca (S. Mohorovičić − 14 radova, V. Varićak − 5 radova i jedna knjiga, V. S. 183


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 167-187 Branko Hanžek: Njemački jezik i fizika u znanstvenim radovima u Hrvatskoj...

Vrkljan ‒ 6 radova, J. Lončar ‒ 2 rada, I. Plotnikov ‒ 2 rada, S. Škreb ‒ 1 rad, S. Hondl ‒ 1 rad, B. Metzger ‒ 1 rad, F. I. Havliček ‒ 1 rad). Uz to naši znanstvenici odlaze u svijet i tamo se izravno susreću s nobelovcima. V. Varićak 1911. godine odlazi u Karlsruhe, a V. S. Vrkljan se u Berlinu 1928. susreće s nobelovcima M. Planckom, M. von Laueom i E. Schrödingerom i iz prve ruke se upoznaje i s najnovijim postignućima iz fizike. Zagreb također dolazi u središte interesa nobelovaca te J. Stark 1932. i Max Planck 1942. dolaze ovdje i drže predavanja. Štoviše, povezujući se sve tješnije sa svijetom i usvajajući znanja nobelovaca, naši znanstvenici povećavaju materijalnu dobit cijelog našeg društva.

Izvori i literatura

[1] G. Šindler: Fizikalne koncepcije u nastavi na Zagrebačkoj akademiji u osamnaestom stoljeću, Zbornik radova prvog simpozija iz povijesti znanosti, Znanost u sjevernoj Hrvatskoj u XVIII. stoljeću, Zagreb, 1978., str. 39-44. [2] G. Šindler: Fizikalne koncepcije u zagrebačkoj znanstvenoj sredini tijekom 19. stoljeća, Zbornik radova drugog simpozija iz povijesti znanosti, Prirodne znanosti u Hrvatskoj u XIX. stoljeću, Zagreb, 1980., str. 161-165.

[3] Spomenica Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, 1874. – 1974., Zagreb, 1974.

[4] Branko Hanžek: Vinko Dvořák − život i djelo, doktorska disertacija, Zagreb, 2005., 112 stranica [5] 160. obljetnica rođenja Vinka Dvořáka, Zbornik radova sa znanstvenog skupa, 22. listopada 2008., Zagreb, 2009.

[6] Peter Salcher & Ernst Mach, Zbornik radova s Međunarodnog simpozija, 23. – 25. rujna 2004., Rijeka, 2011. [7] Stjepan Ivezić: Nobel i nobelovci, Zagreb, 1965.

[8] Leksikon nobelovaca 1901. – 2002., Zagreb, 2003.

[9] B. Hanžek, Z. Benčić: Akademik Josip Lončar − novi bibliografski prinosi, Zbornik radova sekcije Povijest i filozofija tehnike Elektrotehničkog društva Zagreb 2012.− 2016. godine, Zagreb, 2017., str. 37-51, osobito str. 41 i 42. [10] Josip Lončar, život i djelo, Zagreb, 1993., osobito str. 68, 74 i 143.

[11] Arhivska građa u Knjižnici Arhitektonskog, Građevinskog i Geodetskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (osobni dosje Franje Ivana Havličeka).

[12] B. Hanžek: Suvremeni fizičar Vladimir Srećko Vrkljan − novi bibliografski prinosi, KAJ, XLV, Zagreb 3, 2012., osobito str. 222.

[13] M. Orlić and M. Vrkić: Bibliography of publications authored by S. Mohorovičić, Geofizika, Vol. 32, No. 1, 2015., osobito str. 97-101. [14] Marija Kaštelan-Macan: Ivan Plotnikov, knjiga Vizionari kemijsko-inženjerskoga studija, Zagreb, 2004., osobito str. 61. [15] B. Hanžek: Bibliografija Vladimira Varićaka u 18. knjizi: Vladimir Varićak 1865. ‒ 1942. u hrvatskoj i svjetskoj znanosti, edicija Rasprave i građa za povijest znanosti, Zagreb, 2018.

[16] V. S. Vrkljan: Ferijalni tečaj za teorijsku fiziku u Berlinu, Nastavni vjesnik, knj. XXXVIII., Zagreb, 1928./29., str. 75-79. [17] Stjepan Škreb, (1879. − 1952.), Spomenica preminulim akademicima, sv. 90, Zagreb, 2000. osobito str. 56.

184


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 167-187 Branko Hanžek: Njemački jezik i fizika u znanstvenim radovima u Hrvatskoj... [18] B. Hanžek: Bibliografija Stanka Hondla u 14. knjizi: Stanko Hondl, život i djelo 1873. − 1971., edicija Rasprave i građa za povijest znanosti, Zagreb, 2014. [19] B. Hanžek, Z. Jakobović: Bibliografija radova Bože Matzgera u 11 knjizi Mjesta dodira: Fizika i medicina, kroz život i djelo prof. dr. sc. Bože Metzgera, edicija Rasprave i građa za povijest znanosti. Zagreb, 2011., osobito str. 161.

185


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 167-187 Branko Hanžek: Njemački jezik i fizika u znanstvenim radovima u Hrvatskoj...

Njemački jezik i fizika u znanstvenim radovima u Hrvatskoj u razdoblju 1876. – 1946. Sažetak

U radu se podastire povezanost njemačkog jezika i objavljenih znanstvenih radova iz fizike na njemačkom jeziku u Hrvatskoj od 1876. godine do 1946. godine. Promatrano razdoblje povezanosti podijeljeno je u dva dijela: 1) od 1876. do 1901. 2) od 1901. do 1946. U prvom dijelu radovi su bili posvećeni tematici iz klasične fizike i nije ih bilo mnogo, s izuzetkom radova V. Dvořáka, budući da je ozbiljni znanstveni rad u Hrvatskoj bio u povojima, a većina radova zbog nacionalne samosvijesti pisani je hrvatskim jezikom. U drugom dijelu naročita je pozornost posvećena radovima hrvatskih znanstvenika koji su, manje ili više, povezani s tematikom za koju su Nobelovu nagradu iz fizike dobili Nijemci ili Austrijanci (11 Nijemaca i 3 Austrijanca). Objavom radova iz fizike naših znanstvenika (na njemačkom jeziku), a povezanih s tematikom nobelovaca (S. Mohorovičić-14 radova, V. Varićak-5 radova i 1 knjiga, V.S. Vrkljan-6 radova povezanih s tri nobelovca, J. Lončar-2 rada, I. Plotnikov-2 rada, S. Škreb-1 rad, S. Hondl-1 rad, B. Metzger-1 rad, F.I. Havliček-1 rad) i naša je znanstvena sredina dobila širi međunarodni kontekst. Postalo je evidentno da je utjecaj radova nobelovaca, koji su pisani na njemačkom jeziku i zbog kojih su i dobili tu prestižnu nagradu, na razvoj hrvatske fizike bio je i više nego očit. Bilo da je bila riječ o podržavateljskom pristupu hrvatskih znanstvenika ili je bila riječ o osporavateljskim stavovima u odnosu na nobelovce. U svakom slučaju iz te povezanosti može se uvidjeti da je hrvatska znanstvena sredina dovoljno stasala da se u objavljenim znanstvenim radovima mogu uočavati elementi originalnosti pristupa. Uza sve to naši znanstvenici odlaze u svijet, na simpozije, kongrese, seminare, godišnje skupštine, tečajeve, gdje se izravno susreću s Nobelovcima. Također se događa da i Nobelovci dolaze kod nas u Zagreb, gdje se također izmjenjuju znanstvena iskustva.

Die deutsche Sprache und die Physik in wissenschaftlichen Arbeiten in Kroatien in der Zeit von 1876 – 1946 Zusammenfassung

In der Arbeit wird die Verbundenheit der deutschen Sprache und den veröffentlichten wissenschaftlichen Werken aus Physik in deutscher Sprache in Kroatien von 1876 bis 1946 unterbreitet. Die beobachtete Zeitspanne ist zwei Teile aufgeteilt: 1) von 1876 bis 1901; 2) von 1901 bis 1946. Im ersten Teil wurden die Arbeiten der Thematik aus der klassischen Physik gewidmet und es waren wenige, mit Ausnahme der Arbeiten von V. Dvořák, da die ernsthafte wissenschaftliche Tätigkeit in Kroatien auf Kinderbeinen war und die meisten Arbeiten wurden aus nationalem Selbstbewusstsein in kroatischer Sprache geschrieben. In dem zweiten Teil wurde den Arbeiten kroatischer Wissenschaftler Aufmerksamkeit gewidmet, welche, mehr oder weniger, mit der Thematik verbunden waren für welche Deutschen oder Österreichern der Nobelpreis für Physik zugeteilt wurde (11 Deutsche und 3 Österreicher). Durch Veröffentlichung der Arbeiten aus Physik unserer Wissenschaftler (in deutscher Sprache) und verbunden mit der Thematik der Nobelpreisträgern (S. Mohorovičić-14 Arbeiten, V. Varićak-5 Arbeiten und 1 Buch, V.S. Vrkljan-6 Arbeiten

186


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 167-187 Branko Hanžek: Njemački jezik i fizika u znanstvenim radovima u Hrvatskoj... mit drei Nobelpreisträgern verbunden, J. Lončar-2 Arbeiten, I. Plotnikov-2 Arbeiten, S. Škreb-1 Arbeit, S. Hondl-1 Arbeit, B. Metzger-1 Arbeit, F.I. Havliček-1 Arbeit) bekam auch unsere wissenschaftliche Umwelt einen weiteren internationalen Kontext. Es wurde offenkundig, dass der Einfluss der Arbeiten der Nobelpreisträger, die in deutscher Sprache geschrieben wurden und wegen denen ihnen auch dieser angesehene Preis zugeteilt wurde, auf die Entwicklung der kroatischen Physik mehr als offensichtlich war, handele es sich um eine unterstützende Annäherung der kroatischen Wissenschaftler oder um bestreitende Stellungnahmen im Verhältnis zu den Nobelpreisträgern. In jedem Falle kann man aus dieser Verbundenheit einsehen, dass die kroatische wissenschaftliche Umwelt genügend gewachsen war dazu, dass in den veröffentlichten wissenschaftlichen Arbeiten Elemente einer originellen Auseinandersetzungsweise bemerkbar werden. Zu alldem gehen unsere Wissenschaftler in die Welt, besuchen Symposien, Kongresse, Seminare, Jahresversammlungen, Kurse, wo sie den Nobelpreisträgern direkt begegnen. Es geschieht ebenso, dass die Nobelpreisträger zu uns nach Zagreb kommen, wo ebenso wissenschaftliche Erfahrungen ausgetauscht werden.

187



DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 189-211 Ivanka Kuić: O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji i u klasičnoj gimnaziji...

Dr. sc. Ivanka Kuić 21000 Split e-mail:kuicivanka@gmail.com

UDK: 81’1(091) Izvorni znanstveni rad Prihvaćeno: 23.11.2020.

O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji i u klasičnoj gimnaziji u Splitu od 1817. do 1918. U radu autorica razmatra položaj njemačkog jezika u Dalmaciji te potom u Klasičnoj gimnaziji u Splitu tijekom druge austrijske uprave od 1817. do 1918. Analiziran je položaj njemačkoga jezika u godišnjim školskim publikacijama od 1818. do kraja Prvoga svjetskog rata, u katalogu učiteljske knjižnice splitske Klasične gimnazije, zakonske odredbe i specifične povijesne prilike. Ključne riječi: Dalmacija (1814.-1918.), Klasična gimnazija u Splitu (1818.-1918.), reforma austrijskih gimnazija, njemački jezik, njemačka književnost

189


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 189-211 Ivanka Kuić: O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji i u klasičnoj gimnaziji...

Uvod

Nakon što su Francuzi 1814. godine napustili Dalmaciju, Habsburška Monarhija je Bečkim kongresom 1815. ponovno dobila Dalmaciju kao svoju stečevinu. Započela je postupno graditi javnu upravu, institucionalizirala je i razvijala niže i srednje obrazovanje te gradila temelje budućeg uspješnog povezivanja nove pokrajine u apsolutistički politički sustav, dok su gospodarski, urbanistički i kulturni procesi prepušteni samoorganizaciji i djelovanju lokalnih aktera.

Započela je druga austrijska uprava koja je trajala sve do završetka Prvoga svjetskog rata 1918. godine. Druga austrijska uprava trajala je „dugo“ 19. stoljeće i bila obilježena diskontinuitetima i kontinuitetima strukturnih promjena koji konceptualiziraju ukupnost modernizacijskih pretpostavki. Modernizacijske promjene u Dalmaciji ponajprije su ovisile o dva konteksta: o interesu i nastojanjima središnjih upravnih, političkih i ekonomskih struktura, tj. o uvjetima modernizacije „odozgo“ i o modernizaciji „odozdo“, tj. o složenim unutarnjim odnosima između starih zatečenih društvenih struktura s oligarhijskim elementima u većim gradovima, koje su se teško prilagođavale neminovnim strukturnim promjenama i novih građanskih struktura koja su nastajale i jačale tijekom toga razdoblja i postupno zauzimale mjesta u političkoj, kulturnoj i privrednoj sferi Dalmacije, a što je sve bilo snažno podržano nacionalnim integracijskim procesima u kojima je snažan element bila „konstrukcija naroda“ kao i borba za rješavanje jezičnog pitanja kao temeljnog prijepora nacionalne i kulturne emancipacije. U takvoj Dalmaciji početkom 19. st. najveći dio stanovništva živio je u selima, izolirano i isključeno od političkog i javnog života, zarobljeni u kulturi usmenosti koja je oblikovala njihov odnos prema svakodnevici. Dalmacija je povijesno stoljećima pripadala mediteranskom kulturnom obzoru što je uobličilo način poimanja stvarnosti i odnos prema ostatku svijeta, a povijesna prisutnost Venecije nametnula je kulturu i jezik, latinski i talijanski, kojim je obrazovani svijet komunicirao i koji je stvarao mediteranski okvir života. Kada je postala dio Austrijskoga Carstva taj se mentalni model, nazor na svijet, kulturni obzor, nužno trebao mijenjati prema srednjoeuropskim intelektualnim prostorima, što je izazivalo i svojevrsne otpore novoj vlasti, ali i donosilo problem uredovnog jezika s novom upravnom strukturom unutar centralizirane države. Širenje liberalnih ideja nakon Francuske revolucije te događaji iz 1848. godine donijeli su preokret u dotad relativno mirnu pokrajinu, što je u javnosti snažno postavilo pitanje položaja jezika kojim govori većinski narod i odnos vlasti i oligarhije prema tome jeziku.1 Započela je borba za položaj hrvatskoga (ilirskog, ilirsko-dalmatinskog, hrvatskog ili srpskog,

1 N arodni preporod u Dalmaciji i zahtjev za socijalnim i kulturnim promjenama započeo je u Dalmaciji 1861. godine, a najočitije se vidi u tzv. sukobljavanju „polemičkim brošurama“ u kojem su postavljeni zahtjevi za nacionalna prava koji će biti temelj političke aktivnosti do propasti Monarhije 1918.

190


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 189-211 Ivanka Kuić: O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji i u klasičnoj gimnaziji...

kako se taj jezik nazivao) jezika u Dalmaciji koja je završena tek 1912. godine kad je hrvatski jezik kao obvezni uveden u sudsku praksu.2

S obzirom na kontekst, pitanju položaja njemačkog jezika u obrazovanju u Dalmaciji, kao novog stranog jezika koji je donijela Carevina i potreba povezivanja nove pokrajini s ostatkom Carevine, treba pristupiti vrlo obazrivo jer značenje jezika nije samo referencijalno, nego ima više raznolikih funkcija,3 a posebno je jezik povezan s kulturom, što utječe na individualni razvoj svakog pojedinca i na njegovu kulturu. Sadržaj svake kulture može se izraziti vlastitim jezikom,4 ali naša uporaba jezika pod utjecajem je kulture, pa se otuda može govoriti da se usvajanjem nekog jezika posredno usvaja i kultura toga jezika. U 19. stoljeću, „dobu nacionalizma“, odnos jezika, nacionalizma i internacionalizma važno je pitanje jer su u tom razdoblju mnogi narodi izborili ili su se borili za svoju teritorijalnu, kulturnu i političku nezavisnost. U procesima stjecanja nacionalne autonomnosti, uočeno je u djelu „Ogledi iz kulturne antropologije“ Edgara Sapira da pojedinačni jezik nastoji da postane odgovarajući izraz jedne samosvjesne nacije. Gušenje jezika manjina u pojedinim državama poznato je kao „lingvistički nacionalizam“, ali je u Dalmaciji bio specifičan slučaj – potiskivanje jezika većine iz javne uporabe u ime jezika manjine i to na temelju stereotipa o nerazvijenosti hrvatskoga jezika za modernu upravu (N. Tommaseo).

Na drugoj strani, poticajna je i poznata filozofska misao Ludviga Witgensteina o jeziku koja dovodi u vezu jezik i stvarnost: prema njegovom promišljanju (parafrazirano) - granice mojeg jezika, koji ja razumijem, znače granice mojeg svijeta ( a u nastavku - o onom o čemu se ne može govoriti mora se šutjeti). Njegova misao svakako ide u prilog ideji o učenju više jezik jer se proširuju granice jezičnog razumijevanja granice svijeta svakog obrazovanog građanina. Stoga je bila neosporna važnost učenja njemačkog 2 „ Sve su se naime austrijske vlade…svedjer držale načela, da je posao vladin i upravnih vlasti ustanoviti, da li se jedan jezik ima smatrati običajnim u zemlji te urediti njegovo upotrebljavanje sa strane državnih oblasti i ureda.“ Jubilarni list, 1862.-1912., str. 42. 3 Prema Romanu Jakobsonu jezik ima šest funkcija: referalnu (ekspresivnu), emotivnu, konativnu, fatičku, metajezičku i fatičku. Lingvistika i poetika, str.285-324. Lingvist i kulturni antropolog E. Sapir drži da jezik nije samo referencijalan, nego stavlja naglasak na psihološku funkciju jezika i na njegov odnos s kulturom koji je vrlo složen. Jezik ima veliku snagu oblikovanja pa jezik i kultura međusobno oblikuju kulturne i jezične obrasce. Jezik stvara „svijet potencijalnog“ koji nadilazi neposredno iskustvo, ali se i miješa s njim te sudjeluje u općem razumijevanju koje čini koje čini kulturu. Jezik i iskustvo se uzajamno prožimaju: jezik ne stoji mimo aktualnog iskustva nego se s njim prožima. Taj kontinuirani oblik odnosa i psihološke prisnosti drži Sapir uzrokovan je činjenicom da se jezik uči od djetinjstva te tako utječe na razvoj individualnosti, „Ogledi iz kulturne antropologije“, str. 19-51. 4 To proizlazi iz činjenice da je jedna od njegovih posebnosti kao homogenog simboličkog sustava da svojim korisnicima može otkrivati značenja koja se ne mogu jednostavno izvesti iz samog iskustva, već se mogu tumačiti kao projekcije potencijalnog značenja u sirovu iskustvenu građu. E. Sapir drži da jezik posjeduje moć da stvara „svijet potencijalnog koje se stupnjeviti meša s aktualnim , što ljudima omogućuje da prevazilaze neposredno dato u svom individualnom iskustvu, te da sudeluje u širem opštem razumevanju.“ Sapir, E.: „Ogledi iz kulturne antropologije“, str. 24.

191


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 189-211 Ivanka Kuić: O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji i u klasičnoj gimnaziji...

jezika u srednjoškolskom obrazovanju kao sredstvom prenošenja i razumijevanje njemačke kulture koja je u 19. stoljeću ispunjavala značajan prostor europske kulture i znanosti.

U 19. stoljeću sudarale su se dvije težnje – hrvatska nacionalno-integracijska težnja i državna potreba za ovladavanjem novim prostorom upotrebom jezika kao korisnog sredstva. Trebalo je, dakle, prijeći na jezik koji je omogućivao unutarnju komunikaciju s državnom upravom i prilagoditi se institucionalnim promjenama koje su se vrlo brzo počele događati. Institucionalni zahtjevi za službenom komunikacijom na njemačkom jeziku bili su očiti posebno u posljednjim desetljećima Monarhije. Budući da je austrijska uprava prisutna u Dalmaciji cijelo jedno stoljeće, može se zapitati kakav je doista bio položaj njemačkoga jezika i njemačke knjige u Dalmaciji 19. stoljeća, mogu li se potvrditi „optužbe“ dalmatinskih političara za provođenje agresivne germanizacije i je li taj proces kontinuiran/diskontinuiran i implicitan.

O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji

Razmatranje o položaju njemačkoga jezika, a u okviru toga i njemačke knjige, u Dalmaciji nije moguć bez razumijevanja povijesno-političkog konteksta u kojem je jezično pitanje u Dalmaciji od 1815. do 1912. godine jedno od središnjih političkih, a ne samo kulturnih, tema i u kojoj je politička borba za jezičnu ravnopravnost ujedno i borba za nacionalni integritet i kulturni identitet.5

Nakon što je borba za uvođenje hrvatskoga jezika u dalmatinske gimnazije završena 1880. godine, nije okončana u upravno-pravnoj i sudskoj praksi. To je očito, jer dalmatinski političari, posebice u drugoj polovici 19. stoljeća, u međusobnoj komunikaciji u i novinskim člancima (Narodni list, Narod i dr.) snažnije naglašavali prijeteću opasnost od germanizacije.6

U prvoj je polovici stoljeća, pa sve do sredine druge polovice, u Dalmaciji talijanski jezik dominantan, tj. hegemoni jezik u obrazovanju, upravno-pravnom poslovanju i često u privatnoj međusobnoj komunikaciji, pa je stoga u uvjetima osnaživanja nacionalnog pokreta i jačanja hrvatske integracijske ideje, posebice nakon 1848., postojala bojazan od kulturne asimilacije i gubljenja identiteta pod utjecajem dominantnog talijanskog jezika.7 Takvi hegemoni aspekti određene jezične politike,

5 G ajo Bulat, jedan od vođa Narodne stranke u Dalmaciji, o tome je zapisao „Uređenje jezičnoga pitanja u Dalmaciji najglavniji je postulat narodnog zastupstva.“ Jezično pitanje u Kraljevini Dalmaciji, Split, Narodna tiskara, 1900. 6 U jedno pismu upućenom Jurju Biankiniju, Miho Klaić izvještava da se u audijenciji kod Cara otvoreno govorilo o „pitanju jezika“: „ Gjuro na audijenciji kod Cara otvorito mu je o pitanju govorio /o jeziku I.K./ (Blaž…) i Car doista je prijatno mu odvratio, među ostalim mu rekao da nitko ne misli Dalmaciju germanizirati.“ Pisma Miha Klaića uredniku Narodnog lista… str.303. 7 O problem jezičnog pitanja u Dalmaciji, hegemoniji i asimilaciji talijanskog jezika Gajo Bulat je nakon „pohrvaćenja srednjih zavoda“ (gimnazija) 1880. u jednom izvješću o radu u Carevinskom vijeću zapisao: „Kao što smo mi, talijanski izučeni, skloni u obćenju na talijanski jezik, i teško nam je starih se navada odreći, oni

192


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 189-211 Ivanka Kuić: O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji i u klasičnoj gimnaziji...

posebice u uvjetima u kojima se to događalo u Dalmaciji, dovode i do preuveličavanja utjecaja te politike.8

U kontekstu borbe protiv nametanja Dalmaciji stranih jezika, na štetu hrvatskoga kao narodnog jezika, opasnost od snažnog kulturnog utjecaja njemačkog jezika, ali i njemačke politike i ekspanzije, bila je u političkoj sferi prepoznata kao realnost koja okružuje čitav politički i kulturni život jasnije u drugoj polovici stoljeća. Pritom su u javnom govoru često zanemarivane pozitivne osobine učenja njemačkog jezika. Naime, ako se pogleda status njemačkog jezika u školama i u upravno-pravnoj i sudskoj komunikaciji, njemački nije mogao biti u tom smislu hegemoni jezik kao talijanski jer je u školama imao status zemaljskog jezika, dok je talijanski sve 1880. bio nastavni jezik. Dapače, tijekom cijelog 19. stoljeća nije se razmišljalo o njemačkom kao nastavnom jeziku što bi bio jasan pokazatelj kontinuirane agresivne germanizacije kao što ni njemački jezik nije bio obvezni uredovni jezik u komunikaciji s lokalnom upravom.

O problemu „hegemonijskih aspekata“ jezične politike u Dalmaciji u smislu Antonia Gramscija, kao aspekta socijalne kontrole koji izrasta iz socijalnog konflikta,9 i koji je Monarhija, na ovaj ili onaj način, provodila cijelo stoljeće igrom “prisile i pristanka“10 možemo vrlo eksplicitno govoriti stavljajući taj problem u kontekst političkih zbivanja druge polovice 19. stoljeća. U borbi protiv hegemonije talijanskoga jezika vrlo se slikovito izrazio mladi Vinko Milić 1861. (početkom 20. st. splitski gradonačelnik) u jednoj svojoj polemičnoj brošuri u kojoj je napisao da je znanje talijanskoga jezika luksuz, a znanje njemačkoga potreba,11 čime je naglasio važnost

će biti skloni hrvatskom jeziku – razlikom, da je to njihov narodni jezik, da će njim dužnost i savjest namećati nek se s njim čim više služe. Tudje klice u njima neće biti, hrvatski će njim jezik biti narodni jezik, jezik njihove krvi – da tako rečem – njihova uzgoja, njihova navada“. Gajo Bulat: „Izabrani spisi“ , str. 73-80. 8 Hegemonijski aspekti određenih jezičnih politika u hrvatskoj historiografiji i povijesti književnosti tretirali su se poprilično nekritički što je dovelo do preuveličavanja dosega i opsega djelovanja određenih jezičnih politika. To se osobito odnosi na kategorije mađarizacije i germanizacije koje su neizostavne u brojnim povijesnim i književnim pregledima i sintezama. Međutim kada se te kategorije podvrgnu preciznijoj analizi mnoge uvriježene teze o utjecaju pojedinih jezičnih politika postaju teško održive. Kategorija mađarizacije u najširem se smislu upotrebljavala u značenju kontinuiranog procesa nametanja mađarskog jezika koji je započeo 1791. godine, a vrhunac je dosegao za vladavine bana Kàrolyja (Dragutina) Khuen-Héderváryja. Tako shvaćena kategorija mađarizacije je neodrživa jer je gotovo nemoguća. Župan, D. Kulturni i intelektualni razvoj u Hrvatskoj u „dugom“ 19. stoljeću, str. 276. 9 Prema Gramschiju hegemonija je jedan aspekt socijalne kontrole, a “obilježeno je kombinacijom prisile i pristanka, koji mogu stajati u najrazličitijim uzajamnim odnosima, a da prisila pritom previše ne preteže nad pristankom“. Prema Kratak uvod u Gramscija, www.maz.hr (dostupno 7. listopada 2020.) 10 Prisilu prema Gramsciju označavaju 3 faze: opća univerzalizacija, materijalni kompromisi, politička institucionalizacija. Prema kratak uvod u Gramscija… 11 Milićev stav izrečen u brošuri A Niccolo Tommaseo i dalmatoslavi, ossia i questi di patrio interesse, odnosi se na negativne posljedice hegemonije talijanskoga jezika, posebice u književnosti. On je tada napisao: “Umnožavajući ljude tipa Tommasea, mi možemo steći slavu. Ali ne i nacionalnu i vlastitu kulturu. Možemo steći moralnu veličinu. Ali ne i nacionalnu.…Ukratko, najuzvišenija raznolikost bila bi žrtvovana najstrašnijoj uniformnosti.“ Mislio je pritom na sposobnost čitanja književnosti na njemačkom jeziku i upoznavanje

193


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 189-211 Ivanka Kuić: O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji i u klasičnoj gimnaziji...

učenja njemačkoga jezika kao jezika kulture i znanosti koji proširuje intelektualne obzore, unosi kulturnu raznolikost i nove oblike metaforičkog izražavanja. Drži da se uz pomoć njemačkoga jezika dalmatinska mladost osvješćuje slavenski i nacionalno, onemogućuje prevladavanje jednoznačnog doživljaja svijeta, posebice u književnosti, te izgradnja nacionalne kulture.

Hegemone jezične monarhijske aspiracije osjećaju se intenzivnije početkom 20. stoljeća na što su utjecale i međunarodne okolnosti, tj. širenje interesa njemačke politike prema Istoku i germanističkih tendencija sadržanih u pokretu Drang nach Osten. Nametanje njemačkog jezika u upravno-pravnom poslovanju posebno je aktualno početkom 20. stoljeća nakon dolaska Erazma Handela 1903., prvog civilnog upravitelja u Dalmaciji, od kojeg su bila snažna liberalna očekivanja u politici jezične i druge ravnopravnosti. Namjesnik Handel, pak, nastojao se što više okružiti činovnicima njemačkog porijekla da bi pojačao svoj položaj i vladine stavove u Dalmaciji te njemački jezik što više uvesti u pokrajinske urede.12 Zbog toga su se dalmatinski političari pobunili protiv Handelove jezične osnove koji je želio na štetu hrvatskoga, i sada i talijanskoga jezika, ozakoniti upotrebu njemačkog jezika u državnim uredima po kojoj se „protiv narodnom pravu daje … mjesta u Dalmaciji tudjemu jeziku njemačkome“. Ante Trumbić se u govoru koji je održao u Dalmatinskom saboru 7. studenoga 1903. izričito izjasnio protiv te državne prakse: tada je izrekao „Jeziku njemačkom protivi se pravo naroda, protivi se osjećaj narodni i protive se više narodne težnje“…Ako bi /bile/ i daljnje „kulturne potrebe“ da hrvati njeguju, osim svog, još i „drugi jezik“ volio bih talijanski jezik rađe nego njemački… “13 Stoga diskurs o položaju i ulozi njemačkoga jezika u Dalmaciji možemo smjestiti i proučavati i u okvirima stavova ove trojice poznatih dalmatinskih političara. Držimo da strah od germanizacije, kao sustavnog procesa odnarođenja, nametanja njemačkog jezika i kulture, dolazi ponajprije iz sfere politike kao rezultat odnosa Austrije prema Dalmaciji i nemogućnosti ostvarenja hrvatskih nacionalnih, političkih, ekonomskih i kulturnih ciljeva te tendencija nekih političkih grupacija i da je stvar percepcije nastale na temelju medijskih napisa, iskaza pojedinih političara i njihove političke strategije. Jednako tako germanizacija, premda su se povremeno osjećali intenzivni pritisci pojedinih političara, nije bila kontinuiran i opći proces. Je li to doista mogla biti? Tu nemogućnost donekle ilustriraju podaci o stanovništvu. Dok se prema popisima književnih, filozofskih i znanstvenih ideja koje su dolazile iz srednje Europe. Prema: Vinko Cecić: Jedan iz prvih redova: Vinko Milić. Zadarska revija, 10(1961), br. 4/5., str. 234-235. 12 Prema prijedlogu odluke od 26.4.1909. njemačkim se je jezikom trebalo služiti u unutarnjoj službi s vojskom, u komunikaciji sa „središnjim ovlastima i njima pridruženim tehničkim organima“, u prezidijalnim poslovima i sl. Tu su vladinu osnovu odbili svi dalmatinski zastupnici s obrazloženjem da se njome „protivno narodnome pravu daje mjesta u Dalmaciji tuđemu jeziku.“ Stipanov, Jos.:Razvitak jezičnog pitanja (1861.1911.) Jubilarni Narodni list, str. 42-43. 13 U nastavku je dodao“…jer sam uvjeren da kako do sada talijanski jezik nije nas mogao odvratiti od hrvatstva, da nas ne bi mogao odvratiti ni ubuduće, a za njemački jezik bojim se u velim: Timeo Danaos et dona ferentes“. Ante Trumbić. Split, Književni krug, 1986., str 48.

194


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 189-211 Ivanka Kuić: O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji i u klasičnoj gimnaziji...

stanovništva gradsko stanovništvo početkom 19. stoljeća većinom izjašnjavalo kao Talijani, sredinom toga stoljeća je od oko 400.000 stanovnika u Dalmaciji oko 15.000 onih koji su se izjašnjavali kao Talijani. Godine 1900. u Dalmaciji je svega 2,61% onih koji su se izjašnjavali kao Talijani i 0,40% onih koji su se izjašnjavali kao Nijemci.14

Njemački jezik u obrazovanju prije reforme austrijskih gimnazija 1848.

Dalmatinsko društvo je bilo podijeljeno na gradsko i seosko sa svim karakterističnim obilježjima „vlaškog društva“: ta podijeljenost činila je složenim socijalne odnose, a izloženost obrazovanih slojeva talijanskom jeziku te gotovo potpuna nepismenost seoskog stanovništva koje je činilo oko 90% dalmatinskog stanovništva otežavali su nužne reforme. Sredinom stoljeća, 1857. Split je imao 10.358 stanovnika, 1890. 15.697 stanovnika, a 1912. godine 21.000 stanovnika.15

Na području prosvjete kroz cijelo stoljeće vidljiv je napredak u broju škola i postotku pohađanja djece.16 U sklopu reformi obrazovanja i podržavljenja školstva u Dalmaciji donesena je odluka da se od šk. 1817./18. osnuju tri gimnazije: u Splitu, Dubrovniku i Zadru. U Splitu je austrijska vlast 30. listopada 1817. dotadašnju sjemenišnu gimnaziju oduzela Sjemeništu i osnovala Carsko-kraljevsku državnu gimnaziju sa šest razreda: 4 razreda gramatike i 2 razreda humanistike. Gimnazija je započela poslovati prema gimnazijskom zakoniku iz 1818. koji je u dijelovima dobila iz Zadra preveden s njemačkoga na talijanski i u rukopisu. Prema izvješću poglavara Rehe,17 koji je sastavio 8. siječnja 1818., vidljivo je da su učenici, iako bez knjiga, „dorasli cilju, što je zasluga učenika, prefekta i profesora.“ Okružni poglavar hvali novi plan studija i vjeruje da će svi napori uloženi u njihovo obrazovanje stvoriti moralne kršćane, vjerne podanike i iskrene i sposobne građane.18 Prema zapisu u gimnazijskom ljetopisu o početku rada Gimnazije, kroničar je zapisao da je ta ustanova „tako potrebna za stvaranje dobrih

14 R avlić, J.1969, str. 252. Istovremeno su u splitskoj gimnaziji bilo svega 2 Nijemca, 1 Talijan i 219 Hrvata i Srba. 15 Korenčić, M. Neke prilike iz kulture za vrijeme narodnog preporoda … 243-265. 16 Sredinom 19. st., 1845./46. šk. god., bila je u Dalmaciji 151 osnovna škola, koju je polazilo 6492 djece od 15. 701 djeteta obveznog na polaženje škole; 1900. bilo je 432 škole, a postotak pohađanja škole povećao se na 90,8% djece. Posebno je porastao broj ženske djeca koja u sve većem broju polaze školu, što je ipak pokazatelj usmjerenog društvenog razvitka. Tužnu sliku stanja pučke naobrazbe i općenito kulturnih prilika upotpunjuje i podatak da je u Dalmaciji prema rezultatima popisa još 1880. god. bilo 10,7% pismenih ili 89,3% nepismenih, odnosno 425.045 od ukupno 440.000 stanovnika, a 1910. svega 22% pismenih, odnosno 78 % nepismenih, što ipak govori o sporom procesu kulturnoga razvoja. Prema A. Ströl, 1900 17 Henrik Reha (? – Split, 1823.), austrijski službenik. U Split je došao krajem 1816. ili 1817. godine iz Dubrovnika, gdje je službovao od 1814. kao austrijski redarstveni povjerenik. Reha je u Splitu zapamćen u vezi s osnutkom gimnazije u kojoj je bio upraviteljem po službenoj dužnosti i s rušenjem zgrada na Narodnom trgu 1821., gradskih zidina, bastiona, šperuna i utvrde na Bačvicama. Usp. Hrvoje Morović, Izvještaj poglavara E. Rehe o prilikama u splitskom okrugu u godini 1822., Građa i prilozi za povijest Dalmacije, svezak 8, Split 1974., 18 Tvrdić, G., Grgičević, M.,Horović Vuković, B. :Arhivalije o podržavljenju Klasićne gimnazije u Državnom arhivu u Splitu, str. 167-189. Vidi i: Kronike splitske gimnazije od ljeta Gospodnjeg 1817./18. do 1866./67. U: Građa i prilozi za povijest Dalmacije, 23(2010/2011)

195


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 189-211 Ivanka Kuić: O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji i u klasičnoj gimnaziji...

građana, izvrsnih upravnih činovnika i vjernih podanika velikodušnom obožavanom vladaru.“19 Prosvjetiteljska monarhija, kakvom se ona prikazivala, trebala je visoko obrazovane činovnike koji mogu vladati složenom organizacijom državne upravne djelatnosti, a za to je bilo važno da se učenici nakon završene gimnazije upišu na sveučilište. Gimnazija je osnovana prema vladinom Dekretu od 3. prosinca 1816. i Dekretu od 30. studenoga 1817., a započela je s radom 20. studenoga 1817.20 U vezi s njemačkim jezikom u Dekretu od 15. srpnja 1817. stoji da su shema i raspored (nastave!) utvrđeni te da se ne mogu mijenjati. Studij njemačkoga jezika stoga mora biti u potpunosti izvan gimnazijskih škola i to tako da ne remeti nastavu drugih predmeta. Njemačke knjige za gimnazije tada još nisu bile prevedene na talijanski te ih je u skladu s jezičnom politikom trebalo zamijeniti nekim drugim talijanskim knjigama. 21

Austrija je preuzela zemlju u kojoj je već u Mletačkoj Republici postojala ukorijenjena praksa obrazovanja mladih u crkvenim institucijama, stoga je, nespremna za veće promjene, prihvatila zatečeno stanje, svjesna da buduće odane i moralno odgojene građane za neko vrijeme može obrazovati jedino talijanskim jezikom na kojem je bila obrazovana i dotadašnja visoka i građanska elita. U tom pogledu oslonila se na društvenu strukturu koju je zatekla u gradovima i od koje je očekivala da budu vjerni nosilac vlasti. Premda su ciljevi obrazovanja bili stvaranje obrazovanih i vjernih građana i budućih carskih činovnika, Austrija se odlučila za dvojezičnost22, odustala je od njemačkog kao nastavnog jezika i to mjesto prepustila talijanskom iz dva razloga: talijanski je bio jezik javne i književne komunikacije, na tom je jeziku nastajala i predromantičarska književnost u Dalmaciji koja je često panegiričkim stilom nastojala jačati vezu s carskim dvorom te kao drugo pokušaji da se u promijenjenim uvjetima Talijani identificiraju s Dalmacijom kao autentični „dalmato-slavi“, odani Caru i novoj državi, ali i romantici, svojoj prošlosti i Veneciji. Stoga pokušaji uvođenja njemačkoga kao nastavnog jezika, posebice u situaciji kad nije bilo dovoljno nastavnika njemačkog jezika, ne bi polučili očekivani uspjeh. S druge strane Monarhija je nastojala da s talijanskom građanskom elitom održava dobre odnose jer je ona poznavala narod, njegove navike i običaje, kako bi osigurala mir na svojim krajnjim granicama. 19 K ronika splitske gimnazije, str. 23. 20 Vidi: Tvrdić, G., Isto, str. 185. 21 U dopisu od 15. srpnja 1817. upućenom C. Kr. Okružnom poglavarstvu stoji. „Studij njemačkog jezika ne može imati utjecaja niti išta promijeniti po tom pitanju. Ovaj studij mora biti u potpunosti van gimnazijskih škola, stoga nova shema i rasporedi koje predlaže okružni poglavar u izvješću br. 4451 ne trebaju se uzeti u obzir.“ Iz cijelog se dopisa vidi da nema dovoljno knjiga za učenike te da će učenici učiti samo iz knjiga na talijanskom. Dopis br. 8799/1018. HR-DAST-57, Klasična gimnazija u Splitu (1817.-1978), sign. Spisi 1817. (kutija br. 1 spisi br. 5). Vidi i Tvrdić, G., Isto, str. 180-184. 22 Odnosno za talijanski i ilirsko-dalmatinski (hrvatski) koji su imali položaj zemaljskih jezika, što se nije ustalilo kao uredovna praksa. S obzirom na to da činovnici nisu znali hrvatski to se svelo na upotrebu talijanskoga. Smiješne primjere neznanja hrvatskoga kod činovnika navodi autor članka „Razvitak jezičnog pitanja (1861.-1911.)“ Jubilarni Narodn list(1861.-1911.)

196


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 189-211 Ivanka Kuić: O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji i u klasičnoj gimnaziji...

Ne zapuštajući pitanje njemačkog jezika, već je sljedeće, 1820. godine Komisija za nauk dopisom od 6. siječnja 1820. obavijestila o potrebi uvođenja njemačkog jezika u gimnazijama. Njemački je jezik imao poseban status u odnosu na druge jezike, bio je slobodan predmet koji se učio pet sati tjedno. U sljedećim godinama bilo je predviđeno da se njemački uči u dva tečaja: za početnike i napredne po četiri sata tjedno, a udžbenik iz kojeg se učilo bila je Fillipijeva gramatika (Fillipi, D. A. : Grammatica della lingua tedesca…). Cilj je bio svladavanje njemačke gramatike u teoriji i praktičnom govoru.23 Pitanje nastave njemačkog jezika Slika 1: Juventus Caesareo-Regii Gymnasii ponovno je bilo na dnevnom redu Spalatensis… 1843./44. Dvorske komisije za nauk 1829. koja je odredila da se u gimnazijama gdje ne postoji licej obuka njemačkoga izvodi u dva tečaja kao što je bilo naznačeno još 1820.24 Ponovno su obaviješteni ravnatelji gimnazija da učitelji njemačkog jezika trebaju uskladiti satnicu s ostalim poukama.

Značajno je napomenuti da se prema zapisima u Kronici Splitske gimnazije od 1817./18. koju su s prekidima vodili sve do 1866. na talijanskom jeziku, prate osim školskih događanja i europska politička zbivanja, a među njima prema dopuštenju i preporuci Gimnazijskog zakonika i vanjskopolitička i unutrašnjopolitička zbivanja u Austriji i Njemačkoj. Do tada je Dalmacija bila mahom predmet interesa Njemačke i Austrije preko putopisa koji su bili namijenjeni ili Austriji ili širem srednjoeuropskom građanstvu, a od tada zbivanja u Europi ulaze u širi obzor interesa Dalmacije. U Gimnaziji je već od 1818. tiskana školska publikacija na latinskom jeziku Juventus Caesareo-Regii Gymnasii Spalatensis e Moribus et Progressu in Litteris Censa Exeunte Anno Scholastico… Spalati… koja je pod tim naslovom izlazila vjerojatno sve 23 V idi Piplović, S. Propisi o gimnazijama…str. 127, prema: Determinazioni intorno allo studio della lingua tedesca presso i. r. ginasij della Dalmazia, br. 15, Leggi e ordinance per la Dalmazia- Supplemento agli anni 1819. e 1820. Zadar 1821. str. 125-127. 24 Kronika splitske gimnazije… str. 108.

197


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 189-211 Ivanka Kuić: O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji i u klasičnoj gimnaziji...

do reforme 1848. godine. Iz sačuvana tri broja u Arheološkom muzeju vidljivo je da se tijekom 1818. njemački jezik nije učio, ali je u školskoj 1833./34. njemački prema propisu bio slobodni predmet (nello studio liberro). Njemački je pohađalo sedam polaznika, u prvom tečaju, a nagrađeni učenik bio je klerik Ottavio (Oktavij) Ivanovich. Drugi sačuvani Juventus iz 1843./44. šk. godine donosi obavijest da je njemački jezik pohađalo šest učenika u drugom tečaju te da je nagrađeni učenik bio Židov Jesurun Samuele iz Splita. Jedan od četiri učenika koji je pohađao nastavu njemačkoga u tom tečaju bio je poznati splitski knjižar Vid (Vito) Morpurgo,25 dok je jedan učenik učio njemački privatno kod kuće.26 Prvi profesor njemačkoga jezika je Josip Wohinz, rođen u Eisnernu 23. lipnja 1785., profesor njemačkog jezika. Imenovan je profesorom splitske Gimnazije 1820. te je predavao do 1826./27. godine, a zatim je premješten u dubrovačku gimnaziju gdje je također predavao njemački jezik i krasopis.27 Iste godine iz Dubrovnika je u Split premješten, tada kao profesor njemačkog, krasopisa i matematike, Franz Petter.28

Njemački jezik nakon reforme srednjoškolskoga obrazovanja

Sve do reforme austrijskih gimnazija 1848., njemački je jezik ostao slobodnim predmetom u gimnazijama. U takvoj situaciji logično se postavlja pitanje u kojoj je mjeri njemački jezik u prvim desetljećima 19. stoljeća mogao značajnije utjecati na širenje intelektualnih sfera građanskog života i oblikovanje novog identiteta Dalmacije po uzoru na Carevinu. Ipak, s obzirom na to da je Beč bio središte centralistički organizirane države prema kojem su bile usmjerene centripetalne političke i kulturne sile iz Dalmacije, poznavanje njemačkog jezika bilo je odlučujuće u službeničkoj karijeri. Kao jezik znanosti, njemački je Dalmaciji otvorio srednjoeuropske horizonte, posebice Splitu u kojem su solinske iskopine i Dioklecijanova palača privukli interes europskih znanstvenika starokršćanske arheologije, što je zasigurno podiglo samosvijest i omogućilo don Frani Buliću organiziranje Prvog kongresa starokršćanske arheologije u Splitu rujna 1893. s gostima iz mnogih europskih zemalja. Utjecaji Beča, prije svega se vide u aktivnosti koja je širila polje znanosti u Splitu nakon osnivanja Arheološkog muzeja 1820., zahvaljujući čemu se Dalmacija otvorila srednjoj Europi. Prilikom svoje posjete Dalmaciji 1818. car Franjo I. (Franz I. 1876.-1835.) pokazivao je osobiti interes za solinske iskopine, a tako i budući ravnatelj bečkog kabineta za 25 Z ahvaljujući dobrom poznavanju klasičnih jezika, talijanskoga i njemačkoga njegova će knjižara postati važno mjesto distribucije talijanskih, francuskih i njemačkih knjiga. 26 Profesori njemačkog u Gimnaziji bili su svjetovnjaci. Prema izvješću okružnog poglavara Henrika Rehe tek oko 20-ih godina u Splitu postoje učitelji njemačkoga koji i privatno podučavaju djecu njemačkome jeziku i crtanju. 27 Kronika splitske gimnazije… str. 51., fusnota 74. 28 Franz Petter (Waidhofen-Austrija, 1789. – Kotor, 1853.), pisac, geograf i etnograf. Od 1823. do 1826. bio je profesorom njemačkog jezika u dubrovačkoj, a od 1826.-1853. profesorom njemačkog jezika i krasopisa u splitskoj Gimnaziji. Napisao je nekoliko djela o Dalmaciji među kojima je bilo najpoznatije Compendio storico della Dalmazia (Zadar). Kronika splitske gimnazije, str. 95-96.

198


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 189-211 Ivanka Kuić: O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji i u klasičnoj gimnaziji...

numizmatiku i starine Antun Steinbüchel. Taj se interes prepoznaje u činjenici da je 1820. osnovan Arheološki muzej u Splitu, institucionalni slijednik već postojećeg intelektualnog zanimanja za iskopine i temelj kasnijega razvoja hrvatske arheologije. Ravnatelji Muzeja vodili su istraživanja solinskih arheoloških ostataka i o tome obavještavali europsku znanstvenu javnost. Bilo je to na talijanskom jeziku jer je talijanski bio „diplomatički jezik“ u arheologiji. Međutim, kako ih je vlada u Beču postavljala i financirala rad Muzeja, održavali su kontakte s nadležnom Komisijom za spomenike kao i s drugim zainteresiranim pojedincima bečke dvorske i znanstvene elite. Odjednom su školovani pojedinci, osjećajući u znanosti polje slobode u znanstvenim istraživanjima u području arheologije, stali djelovati promišljeno, sustavno i znanstveno, proučavajući, čuvajući i braneći naslijeđenu baštinu koja je uključivala i etnološka obilježja stanovništva (F. Carrara). Među njima su svakako najpoznatiji otac i sin Carlo i Francesco Lanza te Francesco Carrara, ravnatelji Muzeja i istraživači solinskih iskopina, Josip Čobarnić, svećenik i istraživač crkvene povijesti, konzervator i arhitekt Vicko Andrić i drugi, koji su kao znanstvenici, erudite, ali i profesionalno održavali veze s Bečom uživajući u naklonosti tamošnje publike i interesu za njihov rad. Osjećali su, uz sve prepreke u ostvarenja svojih ideja, da se njihovi glasovi čuju dalje od zaglušenih dalmatinskih granica da im se razmiču te granice i otvaraju novi građanski, europski horizonti. Godine 1856. osnovan je časopis Mitteilungen, koji nabavljaju Arheološki muzej i Klasična gimnazija i koji donosi vijesti iz europskih znanstvenih arheoloških prostora, tj. širi ulazak znanstvenih informacija iz Europe.

Nakon revolucionarne 1848., u cijeloj Europi jačaju liberalni zahtjevi za građanskim slobodama, a ojačali su i zahtjevi za slobodnim poučavanjem, tj. za povezivanjem poučavanja i učenja. Kao rezultat tih promjena Austrija je pristupila reformi gimnazija i srednjih škola u pravcu prilagodbe obrazovanja razvoju znanosti i potrebama modernoga društva. Uvedene su osmogodišnje gimnazije, predmetni nastavnici, povećan je broj sati prirodnih predmeta, uvedena matura, zemaljska školska vijeća (u Dalmaciji Pokrajinsko školsko vijeće, PŠV), a upravljanje školom decentralizirano i povjereno profesorima i školskim vijećima. U Nacrtu temeljnih načela javne nastave u Austriji prevladalo je mišljenje da “ Država smatra svojim pravom i svojom svetom dužnošću brinuti za poduku mladeži oba spola i podučiti ih preko javnih učitelja …“.29 Gimnazije su bile škole koje trebaju pružiti više opće obrazovanje, pritom kao bitnu sastavnicu koristiti stare klasične jezike i njihovu književnost te uz pomoć oboje istodobno pripremiti za sveučilište.30 U toj situaciji je trebalo urediti i položaj njemačkoga jezika. Reformom koja je uslijedila, zasnivajući se na Nacrtu temeljnih načela javne nastave u Austriji, čl. 18., uz druge jezike, latinski, grčki, materinji, zemaljski, koji se uz

29 N acrt temeljnih načela javne nastave u Austriji (1848).U: „Od protomodernizacije do modernizacije školstva u Hrvatskoj“, str. 169-170 30 Nacrt temeljnih.., str. 178.

199


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 189-211 Ivanka Kuić: O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji i u klasičnoj gimnaziji...

materinji koriste u krunovini u kojoj je gimnazija, uveden je predmet njemački jezik (ukoliko nije naveden među gornjim jezicima, dakle materinji ili zemaljski) te drugi jezici koji se u Carevini koriste. „Ovaj Nacrt određuje: da je svaka gimnazija obvezna poučavati sve žive jezike krunovine u kojoj se nalazi te njemački jezik, ukoliko se on već ne nalazi među njima,…“ 31

U pogledu nastavnog jezika, čl. 17. nastavnim je planom dana sloboda u izboru nastavnog jezika tako da svaki zemaljski jezik može biti nastavni jezik.32 Tako je u Dalmaciji talijanski jezik, iako nije prema popisima stanovništva ni materinji jezik, mogao biti nastavni jezik jer mu je po svemu bio priznat status zemaljskog jezike. Njemački jezik naveden je kao nastavni predmet koji treba učiti ukoliko nije materinji ili zemaljski koji se uz materinji koristi u krunovini u kojoj je gimnazija.33 Prema odredbi čl. 19. njemački jezik nije bio obvezni predmet za sve redovite učenike gimnazije, jer su obvezni samo vjeronauk, latinski, grčki i materinji, a u čl. 20 navedeno je da se zemaljski jezici i njemački moraju podučavati u svakoj gimnaziji kako bi se učenicima ponudila prigoda da nauče različite zemaljske jezike, ali korištenje te prigode potpuno je prepušteno na volju roditelja ili skrbnika. Dakle, njemački je u Dalmaciji svakako bio obvezni predmet ali ne i dominantan jezik. Stoga je na pitanje s početka ovoga rada je li u gimnazijama bio institucionalno postavljen sustav germanizacije, moguć odgovor da s obzirom na položaj njemačkog jezika koji mu je dan od 1818., pa reformom 1848. sve do 1918., dalmatinske gimnazije nisu bile instrumenti sustavne germanizacije, nego su kao „strukture dugog trajanja“ naslijeđene iz jedne druge tradicije, bile instrumenti izvedbe općenitog procesa odgoja mladosti za odane članove Monarhije. Nakon 1848. pa sve do 1880. nastavni je jezik i dalje bio talijanski kao zemaljski, a hrvatski jezik kao materinji nije bio. Dokumenti vezani za reformu koji su dolazili iz Beča bili su na njemačkom, a zatim su prevođeni na talijanski i hrvatski. Međutim, splitske su gimnazije kao i druge dalmatinske gimnazije bile mjesta tihe opstrukcije i sukoba s političkim sustavom: pogodna mjesta odgoja u smjeru politike koji je država nametala odozgo, a istodobno i mjesta otpora koji se oblikovao

31 I ako se čini da njemački jezik uživa izniman položaj jer ga treba podučavati u svim gimnazijama, dok se, nasuprot tomu, ostali jezici uče samo u gimnazijama krunovine u kojoj se koriste – ni u jednom slučaju ne bi trebalo biti prisile u učenju jezika koji nije materinski, jer to ne predstavlja nejednakost prava nego potreba. Naime, potreba je opće naobrazbe da se učenicima, ako žele uložiti vrijeme i trud u učenje drugog živućeg jezika uz svoj materinski jezik, omogući da si preko toga jezika istodobno učine dostupnom i literaturu koja se po mnogima odlikuje bogatstvom i odgojnom snagom i u estetskom i u znanstvenom pogledu. Osim toga, potreba je moćnoga carstva da su barem obrazovani iz svih njegovih dijelova sposobni međusobno se razumjeti. Plan za gimnazije: uvodne napomene, str. 197. U: Od protomodernizacije do modernizacije školstva 32 1. Svaki zemaljski jezik može biti nastavni jezik gimnazija. 2. Izbor nastavnog jezika treba se posvuda ravnati prema potrebama stanovništva koje je najviše zastupljeno u ustanovi. Pritom se osobito treba pobrinuti za to da se tamo gdje je stanovništvo miješano u skladu s mogućnostima vodi računa o potrebama svih dijelova [stanovništva]. Radi ostvarenja tog cilja dopušteno je da na jednoj gimnaziji postoje i dva nastavna jezika koji se upotrebljavaju za različita školska odjeljenja ili za različite nastavne predmete., Plan za gimnazije, str.207. 33 Plan za gimnazije, str. 208.

200


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 189-211 Ivanka Kuić: O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji i u klasičnoj gimnaziji...

odozdo.34 Kad govorimo o germanizaciji možemo prije govoriti o stvaranju predodžbe o rezultatima učenja njemačkog jezika te snažnog političkog i vrlo slabog gospodarskog interesa za Dalmaciju, koja je prepoznavana kao germanizacija. Sudeći prema tjednom broju sati njemačkoga u odnosu na hrvatski, koji je nakon 1880 postupno postao nastavni, ne čini se da je dojam odgovarao činjenicama. S druge strane nema dokaza da je njemački bio općeprihvaćen jezik, da je njegova recepcija u javnom i u svakodnevnom životu bila značajnija, da je njemačka knjiga, s izuzetkom prijevodne književnosti, imala vjernu publiku.

Slika 2: Prvi gimnazijski Program tiskan nakon reforme gimnazija (Programma dell’ I. R. Ginnasio di Spalato primo che si publica… 1851. Spalato)

Slika 3/a: Raspored sati njemačkoga od I. do IV. razreda u šk. 1854./55. god.

Nakon provedene reforme, od 1850./51. školske godine Gimnazija počinje na kraju svake školske godine izdavati publikaciju Programma dell’ I. R. Ginnasio di Spalato u kojoj su na talijanskom tiskani predmetni rasporedi, popisi nastavnika i drugi podatci. Kao profesor njemačkog te je godine naveden pisac, geograf i etnograf, profesor Franz (Francesco) Petter profesor ordinario (rođen u Waidhofen-Austrija, 1789.), premješten iz Dubrovnika u Split, gdje je do 1853. predavao njemački jezik, matematiku i kaligrafiju u Klasičnoj gimnaziji. Profesor Petter dobio je zadatak i da 34 V eć je 1850. u Kronici splitske gimnazije zapisano da su neki učenici gađali kamenjem profesora Franza Pettera i zbog toga bili kažnjeni. Vođena je zbog toga velika prepiska s Predsjedništvom vlade. Str. 269.

201


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 189-211 Ivanka Kuić: O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji i u klasičnoj gimnaziji...

za potrebe škole prevede knjigu Aritmetika, Johannesa Strehlasa s njemačkog na talijanski.

Slika 3/b: Raspored sata njemačkoga od VI. do VIII. razreda u šk.1854./55.(treća kolona)

Sljedeće školske godine gimnazija je imala osam razreda jer joj je pridružen VII. i VIII. razred koji je do tada bio licej u Sjemeništu. Njemački se izučava kao slobodni predmet (Studio liberi) u dva tečaja Corso I, dva sata njemačkoga tjedno i Corso II tri sata tjedno. Kao udžbenik koristilo se jedno djelo Luigia Fornaciaria prevedeno s njemačkog na talijanski. Školske 1852./53. njemački se izučava kao slobodni studij u tri tečaja. Njemački još nije bio ustaljen, kako zbog nedostatka profesora tako i zbog nedostatka odgovarajućih udžbenika.

U rasporedu sati u Programu za šk. 1854./55. vidljivo je da je njemački upisan kao redovni predmet sa statusom državni (Lingua tedesca dell’ Impero ). Nakon prof. Pettera predavanje njemačkoga te su godine preuzeli suplent Pietro Auer od I. do IV. razreda, u prva dva razreda po 3 sata, a u III. I IV. po 2 sata. Od V. do VIII. razreda predavao je profesor Carlo (Karlo) Körnig35 po dva sata tjedno. Za usporedbu, hrvatski jezik 35 K arlo Körnig (3. ožujka 1802. – Split, 1865.), profesor njemačkog jezika. U dubrovačkoj gimnaziji predavao je njemački jezik od 1838. godine.

202


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 189-211 Ivanka Kuić: O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji i u klasičnoj gimnaziji...

(lingua Illirica, materna) predavan je dva sata tjedno, dok je talijanski imao jednak broj sati kao i njemački – u početnim razredima 3 sata tjedno, a u starijim razredima po dva sata. To pokazuje da je njemački jezik imao bolji status od hrvatskoga koji je bio materinji. Godine 1857./58. i 1858./59. broj sati učenja njemačkog je povećan, posebno u odnosu na talijanski tako da je u prvom, trećem i osmom razredu iznosio 5 sati tjedno, a u drugim razredima po dva sata. Vjerojatno zahvaljujući činjenici da su njemački predavala dva nastavnika koji su mogli preuzeti veći broj sati tjedno. Treba napomenuti da je 1854. Carevim pismom apsolutistički određeno da svugdje u Austriji treba biti „poglavito njemački“, ali je odlukom od 20. srpnja 1859. bilo dozvoljeno da se u krajevima gdje stanovništvo govori u većini drugi jezik odustaje od tog pravila.36 Ipak, treba imati u vidu i činjenicu da je Carevom naredbom iz 1849. u svakoj zemlji „krunovini“ izlazio zemaljski-zakonski list na tamošnjem jeziku: u Dalmaciji na tri jezika - njemačkom, talijanskom i hrvatskom jeziku (prevedeno vjerojatno s njemačkoga na talijanski, a potom na hrvatski): Sveobći deržavno-zakonski i vladin list za Carevinu Austrijansku.

U sljedećim školskim godinama broj sati njemačkoga je povećavan ovisno o godini učenja. Profesori su Pietro Auer u nižim i prof. Carlo (Karlo) Körnig u višim razredima. Školske 1860./61. broj sati učenja njemačkoga je smanjen na po dva sat jednako kao talijanski i hrvatski, a predavala su ga tri profesora: u nižim razredima predali su prof. Henrik Noé (rođen u Njemačkoj - Munchen 1835.) putopisac, premješten u Trst 1864. i prof. Cindro, a u višim razredima prof. Carlo Körnig. Carsko-kraljevski vitez Laukotsky dao je prilikom obilaska škole neke primjedbe na rezultate postignute u učenju zemljopisa i njemačkog jezika te čitanju knjiga u 1863./64. šk. god, ali je rezultate koji su učenici općenito postigli ocijenio zadovoljavajućim. Tada se njemački uči od III. razreda. Sljedeće školske godine zbog manjka nastavnika njemačkog jezika, uprava je morala premjestiti s nastave razne učitelje i povjeriti čitavu nastavu njemačkog jezika učitelju Carlu Körnigu, opteretivši ga s 23 sata tjedne nastave. Uprava je predviđajući da nastava njemačkog podučavana na taj način neće biti dobra, neprekidno tražila da se poduzmu potrebne mjere, ali to je bilo uzaludno zbog pomanjkanja prikladnih nastavnika.37 Određeno je da će novoizabrani učitelj Lovre Mahnić prihvatiti nastavu od 17 sati, a ostatak satnice njemačkog jezika dodijeljen je privatnom učitelju osnovne škole Petru Degrandiju, stalnom učitelju na privatnoj osnovnoj školi u Splitu, kojem je povjerena nastava nekih drugih predmeta kako bi se okoristio plaćom suplenta. Nakon samoubojstva Lovre Mahnića za nastavnika njemačkoga iz Zadra dolazi stalni profesor Ivan Krstitelj Mur, rođen u Wangenu u Tirolu 1827. godine. Od 1873./74. njemački se uči od IV. do VIII. razreda, i to tri sata tjedno. Njemački predaje profesor Gugliemo Adler. U sljedećim godinama 36 V idi: Piplović, S. str. 143., prema Naredba ministarstva za bogoštovlje i nastavu od 8. kolovoza 1859., br. 158. Pokrajinski list Zadar, 1857, str. 262. 37 Kronika splitske gimnazije, str.283.

203


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 189-211 Ivanka Kuić: O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji i u klasičnoj gimnaziji...

broj sati njemačkog jezika ustalio se na tri i četiri sata tjedno ovisno o razredima. Učenje je započinjalo u IV. razredu. Nastavnici su se ipak često mijenjali. Kako očito nije bilo dovoljno profesora, u nastavi su sudjelovali i suplenti koji su predavali u nižim razredima. Redovni profesori, koji su prema odredbi morali predavati još neki predmet, mahom klasične jezike, predavali su starijim razredima.

Nakon 70. godina 19. stoljeća broj sati njemačkoga jezika se većinom ustalio na 3 sata tjedno, ali je problem s nastavnicima i dalje bio aktualan. Tada je već u Splitu bila osnovana i Realna gimnazija. Njemački se uči od trećeg, odnosno četvrtog razreda dok se talijanski i hrvatski uče od prvog razreda Gimnazije. Profesori se često mijenjaju. Knjige na njemačkom jeziku počinju se više kupovati za knjižnicu pa se s vremenom ipak stvorila zbirka različitih tekstova na njemačkom. Nakon što je1880. hrvatski jezik postao nastavni jezik, tj. kao legitimni predstavnik jezika puka, Klasična gimnazija nosi naziv: Carsko Kraljevska Velika gimnazija u Splitu, a školska publikacija na hrvatskom Program C.K. Velike gimnazije u Spljetu za školsku godinu…Knjige su pažljivo nabavljane za Učiteljsku knjižnicu, a osnovana je i učenička knjižnica što je budno pratilo Pokrajinsko školsko vijeće.

Slika 4. Izvješće C. K. Velike gimnazije u Splitu za 1882. god. - prvi put na hrvatskom jeziku

Nakon što je 1880. hrvatski jezik proglašen za nastavni jezik na dalmatinskim gimnazijama i srednjim školama, položaj njemačkoga kao državnoga prema broju sati bitno se ne mijenja. Satnica pokazuje da se status njemačkoga ne mijenja: predavan 204


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 189-211 Ivanka Kuić: O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji i u klasičnoj gimnaziji...

je 3 sata tjedno, dočim su hrvatski i talijanski jezik predavani 2 sata tjedno.38I dalje je dolazilo do česte promjene nastavnika. Njemački jezik sve više predaju profesori Hrvati koji uz to predaju i neki od klasičnih jezika. Primjerice, jedan od predavača bio je i poznati prof. klasičnih predmeta Josip Barač.39

Knjige na njemačkom u kontekstu gimnazijskoga obrazovanja

Godine 1897. tiskan je katalog učiteljske knjižnice koja je tada imala oko 2.500 naslova knjiga i periodike, što je činilo vrlo relevantnu zbirku. Uvid u položaj njemačkoga jezika u gimnazijskom obrazovanju možemo dobiti i analizom tiskanih kataloga i popisa nabavljenih knjiga koji su objavljivani u školskoj publikaciji. U grupi „Povijest austro-ugarske Monarhije i njezinih pojedinih zemalja“ ima 165 naslova knjiga. Među njima je 10 naslova na njemačkom: primjerice časopis Archiv fuer Oesterreische Geschichte, Akademija znanosti u Beču poklanjala je arheološkoepigrafski časopis Mitteilungen, tu se nalazi knjiga o Mariji Tereziji, o princu Eugenu Savojskom, o caru Franji Josipu I. i caru Franji I., zatim povijest Ugarske, višetomno izdanje Izvori za povijest Austrougarske od Akademije znanosti u Beču. Povijest Monarhije, carske obitelji i pojedinih znamenitih osoba bila je ipak dobro poznata na njemačkom jeziku. Knjige na hrvatskom ili talijanskom bile su očekivano znatno brojnije. Premda je njemački jezik u cijelom 19. stoljeću imao status državnog jezika u dalmatinskim gimnazijama ipak su se knjige za taj predmet manje nabavljale, ponekad čak ni u skladu s nastavnom osnovom, na što su svakako utjecala i nedostatna sredstva. Primjerice, godine 1911. PŠV u jednom dopisu upozorilo je nastavnički zbor Realne gimnazije da revidira svoj prijedlog narudžbe nabave knjiga, posebno za učenje njemačkog jezika jer se promijenila nastavna osnova. 40

Koliko su knjige na njemačkom bile zastupljene u Klasičnoj gimnaziji, kakva je bila njihova recepcija i koliko su one uopće utjecale na kulturni obzor splitskih gimnazijalaca? Naime, recepcija knjige je intelektualna djelatnost i složen intelektualni proces koji obuhvaća više radnji, prije svega proces izbora i nabave, difuzije, čitanja i konačno procesa estetske recepcije. Pregledom kataloga možemo rekonstruirati barem dio toga procesa – selekciju i nabavu – što upućuje na interes i poznavanje njemačke književnosti koji zasigurno nisu bili određeni isključivo nastavnom osnovom. U sklopu teme koju obrađujemo to je vrlo relevantno pitanje. Knjiga je

38 U džbenici za njemački su bili: Rika Kušar-Njemačka vježbenica, ( 4-5 raz.), Kobenzl, J. Njemačka palestra, iz 1880.,(7 raz.), Marn: Njemačka slikovnica 1898, za 6 razred, knjiga bivšeg profesora E: Noe: Antologia tedesca.. 1892., 1888. 6 i 7 razred, a za 8 razred Antologia tedesca istog autora iz 1888. 39 Barač, J. Premješten je u Zadar za profesora klasičnih jezika u gimnaziju s hrvatskim nastavnim jezikom vjerojatno zbog svojih nacionalnih uvjerenja. 40 Godine 1911. upozorilo je PŠV Realnu gimnaziju na potrebu naručivanja knjiga u skladu s naukovnom osnovom njemačkog jezika. DAS, Fond I. muške gimnazije (Realne gimnazije),Spisi, br. 185/1912. i br. 222/1912., Odluka PŠV od 22.10. 1912. br. 8879 o nabavi nastavnih sredstava.

205


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 189-211 Ivanka Kuić: O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji i u klasičnoj gimnaziji...

jedan od uvjeta društvenoga znanja i epistemičkog opravdanja;41 društvena je obveza osiguranje mehanizma dostupnosti knjige. Nabava knjiga bila je ustaljena procedura za sve dalmatinske gimnazije - PŠV je redovito doznačivalo sredstva za nabavu, ali i je kontroliralo nabavu knjiga na temelju dostavljenih prijedloga koji su usklađivani na sjednicama školskih vijeća. Prijedlog knjiga za nabavu morao je poštivati nastavnu osnovu jer su nastavničke knjižnice u okviru reformiranog programa imale zadataka da podupiru znanstveno i pedagoško-didaktičko usavršavanje profesora i temeljito održavanje nastave, ali su profesori ponekad imali i mogućnost osobnog izbora kako bi, u okvirima dopuštenih i mahom nedostatnih sredstava, ostvarili i svoje intelektualne potrebe. Za knjižnice su redovito nabavljane knjige na svim stranim jezicima koji su se učili u gimnaziji, čime je osiguravan temeljni proces učenja. Zahvaljujući tiskanim katalozima dostupan nam je sadržaj Učiteljske (kako se ona tada naziva) knjižnice Klasične gimnazije, tiskan 1898.42 koji je, s obzirom na svrhe gimnazijskih učiteljskih knjižnica relevantan izvor. Knjige na njemačkom često su dolazile u knjižnice i kao pokloni od C. K. Akademije u Beču, Ministarstva za bogoštovlje i nastavu, Naklade školskih knjiga u Beču i dr. Osim knjiga nabavljane su i tada vrlo cijenjene periodičke publikacije na njemačkom: primjerice Jahrbuch des hoeh Unterrichtswesens, Oesterr. Ung. Monarchie und Wort, Zeitschrift fuer oesterr. Volkskunde , Mittheilungen, i dr. Naredba o tiskanju kataloga došla je iz Beča i prevedena u Zadru na hrvatski te poslana svim dalmatinskim srednjim školama zajedno sa stručnom podjelom koje se trebalo pridržavati. Katalog je podijeljen na 17 grupa. Tiskanje kataloga bio je u ono vrijeme suvremen pristup dostupnosti znanstvenih informacija. Za ovaj rad analizirane su dvije stručne skupine: „Klasična filologija i arheologija i epigrafija“ (sadrži popis od 506 knjiga) i „Moderna filologija (zajedno s piscima)“ u kojoj je navedeno 706 knjiga. Učenici su imali svoju učeničku knjižnicu, ali su se mogli prema potrebi koristiti i knjigama iz učiteljske.

U grupi Moderna filologija, osim časopisa kao što je Archiv für slavische Philologie, nalazi se i nekoliko hrvatsko-njemačkih rječnika. Sudeći prema izvoru Gimnazija je bila dobro opskrbljena tada dostupnim dvojezičnim hrvatskonjemačkim rječnicima: tu su se nalazili Rječnik hrvatskoga i njemačkoga jezika Ivana Filipovića (Zagreb,1869./70.), ilirsko-njemački i njemačko-ilirski rječnik od Richtera i Ballmanna (Beč,1839./40.) koji je kao neuspjeli leksikografski rad vrlo brzo pao u zaborav, zatim njemačko-hrvatski rječnik Bogoslava Šuleka (Zagreb,1860.)43, Stullijev talijansko-hrvatsko-latinski rječnik dopunjen njemačkim ekvivalentima 41 F ridrich Schmitt. Socijalna epistemologija. Pod socijalnim uvjetima znanja podrazumijeva „utjecaj društvenih odnosa, interesa, uloga i institucija“ na normativne i konceptualne uvjete znanja. U:Socijalna epistemologija. Vodič u teorije znanja, priredili John Greco i Ernest Sosa., str. 437-474. 42 Program C.K. Velike gimnazije u Spljetu za šk. 1897./98. 43 Nije zamijećeno da je u katalog upisan trojezični rječnik znanstvenoga nazivlja Bogoslava Šuleka (1879.)

206


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 189-211 Ivanka Kuić: O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji i u klasičnoj gimnaziji...

(Dubrovnik,1810.), te njemačko-hrvatski rječnik Fabiana Hauszera (Beč, 1858.), kao i nekoliko talijansko-njemačkih i njemačko-latinskih rječnika.44

Analiza zastupljenih njemačkih književnika u katalogu također pokazuje položaj njemačkoga jezika u splitskoj gimnaziji, jer književna djela koja su čitana na satu u originalu ili privatno postajala su dio književnog obzora mlade čitateljske publike i književno iskustvo na temelju kojeg su razvijali sklonost za recepciju novih djela. Njemačka je knjiga širila razumijevanje europskih književnih procesa i posljedično granice njihova svijeta. Znanje njemačkog jezika bio je uvjet za upisivanje na sveučilište u Beču i Grazu na kojima su se školovali mnogi splitski mladići koji su se kasnije doprinosili kulturnom, političkom i urbanističkom razvoju Splita i postali integralni dio njegove povijesti. Pri analizi grupe Moderna filologija (zajedno s piscima) očekivano smo našli njemačke klasike, najpoznatije autore Weimarskog klasicizma i pokreta Sturm und Drang:45 navedena su tri Goetheova (1749.-1832.) djela: Fausto (u prijevodu na talijanski 1835.,1866.), Herrman und Dorothea te Iphigenie auf Taurus; Friedrich Schiller (1759.-1805.) je zastupljen s tri knjige, s njegovom najpoznatijom dramom Der Raeuber (1895.), knjigom sabranih djela Saemmtliche Werke (bez g.) te djelom Die Braut von Messina oder die feindlichen Brueder (1894.). Nalazimo i dvije knjige švicarskog klasicističkog pjesnika Salomona Gessnera (1730.1788.); popularnog autora građanske osjećajnosti, Der Tod Abels in fuenf Gesaengen (Leipzig 1841.) i Saemmtliche Schriften (1841.); tri novija, reprezentativna izdanja predstavnika europskog prosvjetiteljstva G. E. Lessinga (1729.-1781.): Laokoon (1894.), Hamburgische Dramaturgie (1895.) i Emilia Galotti (1895.). Knjižnica je sadržavala i nekoliko čitanki za njemački jezik iz kojih su učenici mogli vježbati izgovor i stil; nekoliko djela slovenskog filologa i jezikoslovca Franca Miklošića na njemačkom; jedno djelo popularne austrijske spisateljice povijesnih romana Karoline Pischler (1769.-1843.) čiji se opus sastoji od šezdesetak djela, a jedno je sažeto djelo uključeno i u antologiju za djecu koja uče njemački; zatim ljubavni roman Christopha Martina Wielanda (1733.-1813.) Menander und Glyceriona (1804.) zaslužnog za uvođenje „slojevite umjetnosti pripovijedanja …u klasno diferenciranom društvu“. O povijesti suvremenim pogledima na grčku književnosti (Klasična filologija i arheologija i epigrafija) učili su iz knjige njemačkog filologa Theodora Bergka,: Griechische literaturgeshichte (Berlin,1872.-1887.); Platonove Dialoge i Fedru, mogli su čitati na njemačkom u knjizi Hermana Bonitza (1814.-1888.) tiskanoj 1874. u Belinu; iz studije filologa Philippa Karla Buttmanna, koji je dao poticaj znanstvenom izučavanju grčkog jezika, učili su Lexicologus oder Beitraege zur griech (Berlin,1825.); 44 V idi: Igor Gostl: „Istraživanja Vladoja Dukata iz područja hrvatske filologije, književne povijesti i filologije“ Dostupno: http://www.lzmk.hr/images/radovi2/igor%20gosti%20istrazivanja%20vladoja%20dukata%20 na%20podrucju%20hrvatske%20filologije%20knjizevne%20povijesti%20i%20anglistike.pdf (25.10.2020.) 45 O tome više u : Žmegač, Viktor: „Njemačka književnost“, str. 47-107.

207


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 189-211 Ivanka Kuić: O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji i u klasičnoj gimnaziji...

dostupan je bio i uvod u Horacijeve pjesme od Felixa Sebastiana Felbauscha Zur Erklaerung des Horaz (Heidelberg, 1851.) itd.

Zaključak

Na temelju dostupnih izvora može se zaključiti da je položaj njemačkoga jezika u dalmatinskim gimnazijama bio, osim problema u prvim godinama, stabilan, određen s jedne strane nastojanjima školskih vlasti da osiguraju uvjete obrazovanja budućih carskih činovnika, određivanjem statusa njemačkog jezika kao državnoga jezika koji je prilagođavan društveno-povijesnim uvjetima u Dalmaciji, dovođenjem osposobljenih nastavnika i nabavom odgovarajućih udžbenika i knjiga, a s druge strane postupnim podruštvljavanjem, reformiranjem i institucionalizacijom srednjoškolskog obrazovanja, a time i učenjem njemačkoga, u skladu s potrebama birokratizirane Monarhije i modernim razvojem znanosti. U odnosu na pitanja o germanizaciji, kontinuitetu/diskontinuitetu toga procesa, koja su postavljena na početku teksta, držimo da to u prvoj polovici stoljeća gotovo da i nije bilo moguće s obzirom na povijesne i jezične posebnosti Dalmacije, dočim je u drugoj polovici stoljeća njemački jezik imao status državnog jezika koji je bio obvezan i čije je učenje bilo uređeno i propisano. Nikad nastavni jezik, nego jezik usmenog i pisanog saobraćanja u unutarnjoj upravnoj komunikaciji i u skladu s potrebama modernoga razvoja u što su se posebno uključivale tehničke znanosti. Iako je obrazovanje oblik stvaranja i prijenosa kulturnih obrazaca i mišljenja, nismo zamijetili da je učenje njemačkog jezika, osim pojedinačnih ekscesa, imalo presudan utjecaj na kulturne obzore učenika, ali i njihovih nastavnika. Osjećaj pojedinih političara da Monarhija nastoji germanizirati Dalmaciju dolazi iz političkog diskursa i općeg nezadovoljstva uzrokovanog kulturnim zaostajanjem i gospodarskim položajem Dalmacije u Monarhiji. Njemački je jezik kao i veze s Bečom u prvoj polovici stoljeća omogućio snažan razvoj polja znanosti u Splitu, a intelektualcima koji su se bavili arheologijom i povijesnim znanostima uključivanje u svijet europskih znanstvenih ideja.

Literatura

Juventus Gymnasii Spalatensis e Moribus diligentia et progressu in litteraris…exeunte anno scholastico MDCCCXVIII, Split, Johannis Demarchi

Juventus cesareo-regii gymnasii spalatensis e moribus……exeunte anno scholastico MDCCCXXXIII, Split, Piperata, Typis Joannis Antonii Piperata at Filii. Juventus cesareo-regii Gimnasii Spalatensis …. 1843-44. Tiskano u tipografii Oliveti et soc.

Programma dell’I. R. Ginnasio di Spalato primo che si publica alla fine dell’ anno scolastico 1851., tipografia della v. Piperata. ; 1851./52.; 1852./53.; 1854./55.;1857./58.; 1858./59.; 1863./64.; 1872./73.; 1874./75; Izvješće C.K. Velike gimnazije za 1882.

Program C.K. Velike gimnazije za šk. godinu.1883./84.; sve dalje do 1899./1900.

208


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 189-211 Ivanka Kuić: O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji i u klasičnoj gimnaziji... DAS, Fond I. muške gimnazije (Realne gimnazije), Spisi, br. 185/1912. i br. 222/1912., Odluka PŠV od 22.10. 1912. br. 8879 o nabavi nastavnih sredstava Jubilarni „Narodni list“(1861.-1911.)

Literatura

Bulat, Gajo: Izvješće G. F. Bulata o svom zastupničkom radu pred predstavnicima mjegova izbornog kotar (4.V.1885.), „Izabrani spisi“, Split, Splitski književni krug, 1995. Gostl, Igor: „Istraživanja Vladoja Dukata iz područja hrvatske filologije, književne povijesti i filologije“

Dostupno: http://www.lzmk.hr/images/radovi2/igor%20gosti%20istrazivanja%20vladoja%20dukata%20na%20podrucju%20hrvatske%20filologije%20knjizevne%20povijesti%20i%20anglistike.pdf (25.10.2020.) Jakobson, Roman: Lingvistika i poetika. U: Lingvistika i poetika, Beograd, Nolit, 1966.

Klaić, Mihovil: „Pisma Miha Klaića uredniku Narodnog lista Jurju Biankiniju“, priredio Hrvoje Morović, Zagreb, bez god., str. 273-306.

Korenčić, Mirko:“ Naselja i stanovništvo Socijalističke Republike Hrvatske 1857-1971.“ Zagreb, JAZU, 1979. Kronika splitske gimnazije od ljeta Gospodnjega 1817./18.-1866./67. U: Građa i prilozi za povijest Dalmacije, 23.

Od protomodernizacije do modernizacije školstva u Hrvatskoj: zakonodavni okvir, priredile Ivana Horbec, Maja Matasović, Vlasta Švoger , Zagreb, Hrvatski Institut za povijest, 2017.

Piplović, Stanko: Propisi o gimnazijama kroz 19. stoljeće. U: Građa i prilozi za povijest Dalmacije, 28(2018), str.125-155. Ravlić, Jakša: Neke prilike iz kulture za vrijeme narodnog preporoda. U: „Hrvatski narodni preporod u Dalmaciji i Istri”, Zagreb, Matica hrvatska, 1963, str. 243-265. Sapir, Edgar: „Ogledi iz kulturne antropologije“,BIGZ, 1974.

Schmitt, Fridrich: Socijalna epistemologija. U: „Socijalna epistemologija. Vodič u teorije znanja“, priredili John Greco i Ernest Sosa, Zagreb, Jesenski i Turk 2004.

Stipanov, Jos.:Razvitak jezičnog pitanja (1861- 1911.), Jubilarni „Narodni list“ 1861.-1911. Zadar

Tvrdić, G., Grgičević, M., Horović Vuković, B.: Arhivalije o podržavljenju Klasične gimnazije u Državnom arhivu u Splitu. U: Građa i prilozi za povijest Dalmacije, 28(2018), str.167-191. Žmegač, Viktor; Njemačka književnost, Zagreb, SNL, 1986.

Župan, Dinko: Kulturni i intelektualni razvoj u Hrvatskoj u „dugom“ u 19. stoljeću, Dostupno na: kulturni-i-intelektualni-razvoj-u-hrvatskoj-u-dugom-19-stoljecu-dinko-zupan.pdf (matica. hr) (17.11.2020.)

209


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 189-211 Ivanka Kuić: O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji i u klasičnoj gimnaziji...

O POLOŽAJU NJEMAČKOGA JEZIKA U DALMACIJI I U KLASIČNOJ GIMNAZIJI U SPLITU OD 1817. DO 1918. Sažetak

U kontekstu borbe protiv nametanja Dalmaciji stranih jezika, na štetu hrvatskoga kao narodnog jezika, opasnost od snažnog kulturnog utjecaja njemačkog jezika, ali i njemačke politike i ekspanzije, bila je u političkoj sferi prepoznata kao realnost koja okružuje čitav politički i kulturni život jasnije u drugoj polovici 19. stoljeća. Pritom su u javnom govoru često zanemarivane pozitivne osobine učenja njemačkog jezika koji glede položaja u školama i u upravno-pravnoj i sudskoj komunikaciji nije mogao biti u tom smislu hegemoni jezik, jer je u školama imao status zemaljskoga jezika. Dapače, tijekom cijelog 19. stoljeća nije se razmišljalo o njemačkom kao nastavnom jeziku. Analizom stručnih grupa „Moderna filologija“ i „Klasična filologija i arheologija i epigrafija“ u tiskanom katalogu Klasične gimnazije uočava se da je lektira na njemačkom jeziku bila u fokusu splitskih nastavnika te je njemačka književnost od prosvjetiteljstva na ovamo imala svoje mjesto. Njemački jezik otvarao je nove mogućnosti znanstvene i umjetničke komunikacije mnogim splitskim intelektualcima te pripadnost srednjoeuropskom intelektualnom obzoru. Položaj njemačkog jezika u dalmatinskim gimnazijama bio, osim problema u prvim godinama, stabilan, određen s jedne strane nastojanjem školskih vlasti da osiguraju uvjete obrazovanja budućih carskih činovnika, određivanjem statusa njemačkog jezika kao državnoga jezika koji je prilagođavan društveno-povijesnim uvjetima u Dalmaciji, dovođenjem osposobljenih nastavnika i nabavom odgovarajućih udžbenika i knjiga, a s druge strane postupnim podruštvljavanjem, reformiranjem i institucionalizacijom srednjoškolskog obrazovanja, a time i učenjem njemačkoga, u skladu s potrebama birokratizirane Monarhije i modernim razvojem znanosti.

ÜBER DIE LAGE DER DEUTSCHEN SPRACHE IN DALMATIEN UND IN DEM KLASSISCHEN GYMNASIUM IN SPLIT VON 1817 BIS 1918 Zusammenfassung

im Kontext des Kampfes gegen das Aufdrängen der Fremdsprachen in Dalmatien, zum Schaden des Kroatischen als Volkssprache, wurde die Gefahr vor dem kraftvollen kulturellen Einfluss der deutschen Sprache, aber auch der deutschen Politik und Expansion, in der politischen Sphäre als eine Realität, welche das ganze politische und kulturelle Leben umfasst, in der zweiten Hälfte des 19. Jahrhunderts klarer erkannt. Dabei wurden in dem öffentlichen Diskurs oft die positiven Eigenschaften des Erlernens der deutschen Sprache vernachlässigt, die bezüglich ihrer Lage in Schulen und der Verwaltungs-juristischen und Gerichtskommunikation in dem Sinne keine Sprache der Hegemonie sein konnte, weil sie in den Schulen den Status der Landessprache hatte. Im Gegenteil, während des ganzen 19. Jahrhunderts wurde Deutsch als Unterrichtssprache überhaupt nicht erörtert. Durch eine Analyse der Fachgruppen „Moderne Philologie“ und „Klassische Philologie und Archäologie und Epigraphik“ im gedruckten Katalog des Klassischen Gymnasiums wird bemerkt, dass die Lektüre in deutscher Sprache im Fokus der spliter Lehrer war und die deutsche

210


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 189-211 Ivanka Kuić: O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji i u klasičnoj gimnaziji... Literatur von der Aufklärung bis heute ihren Platz hatte. Die deutsche Sprache eröffnete neue Möglichkeiten wissenschaftlicher und künstlerischen Kommunikation für viele spliter Intellektuelle sowie die Zugehörigkeit zum mitteleuropäischen intellektuellen Horizont. Die Lage der deutschen Sprache in den dalmatinischen Gymnasien war, außer den Problemen in den ersten Jahren, stabil, bestimmt von einerseits den Bemühungen der Schulbehörden die Bildungsbedingungen der zukünftigen kaiserlichen Beamten zu sichern, dem Bestimmen des Status der deutschen Sprache als staatlichen Sprache, der den gesellschaftlich-historischen Umständen in Dalmatien angepasst wurde, durch Zuführung gebildeter Lehrer und Anschaffen entsprechender Lehrbüchern und Büchern und andererseits durch allmähliche Vergesellschaftung, Reformierung und Institutionalisierung der Mittelschulbildung, dadurch auch das Erlernen der deutschen Sprache, gemäß Bedarf der bürokratisierten Monarchie und der modernen Entwicklung der Wissenschaft.

211



DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 213-238 Stanko Piplović: Austrijska vojarna na Gripama u Splitu

Dr. sc. Stanko Piplović Hrvatsko- austrijsko društvo Split 21000 Split, Kaštelanska 2 stanko.piplovic@gmail.com

UDK: 72.025.3(091)(497.5Split) Izvorni znanstveni rad Prihvaćeno: 15.9.2020.

Austrijska vojarna na Gripama u Splitu U članku se iznosi historijat izgradnje mletačke barokne utvrde na Gripama u Splitu iz 17. stoljeća i kasnije promjene u njoj do naših dana. Posebno se obrađuju različitosti u njenom korištenju kroz vrijeme i suglasno tome adaptacije i rekonstrukcije zgrada . U njoj je u 19. stoljeću za austrijske uprave Dalmacijom izgrađena vojarna. U novije dobe sklop je napustila vojska pa je čitav kompleks 1982. godine rekonstruiran za potrebe mornaričkih kulturnih ustanova. Pod vodstvom autora ovog članka izvršena su istraživanja, napravljen projekt za uspostavu izvornog stanja zgrada i za njihovu unutrašnju adaptaciju za nove potrebe. U tome su sudjelovalo više projektnih i izvođačkih organizacija te općinska e služba za zaštitu kulturne baštine. Međutim nemirne prilike zadnjih desetljeća izazvale su korjenite društvene promjene. Rezultat je toga da je velik dio opsežne tehničke dokumentacije nedostupan ili čak uništen. U arhivima i muzejima u Beču, Zagrebu, Splitu i drugdje čuva se znatan broj starih grafika, nacrta i spisa o tvrđavi važan za istraživanje njenog povijesnog razvitka. Ali sva ta građa još uvijek nije dovoljno proučena. Pored toga postoje još neki dijelovi tvrđave koji nisu istraženi. To se odnosi u prvom redu na njen ulazni dio na zapadu, cisternu za vod u dvorištu i izlazni tunel na istočnoj strani. Ključne riječi: Austrijanci, tvrđava, vojarna, Split, 19. stoljeće 213


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 213-238 Stanko Piplović: Austrijska vojarna na Gripama u Splitu

Zbog opasnosti od Turaka oko Splita podignuti su u 16. i 17. stoljeću barokni obrambeni zidovi koji su u obliku luka opkoljavali grad prema kopnu. Ojačani su bastionima i dvije izdvojene utvrde. Istočno od naselja na visini 60 metara nadmorske visine nalazi se brežuljak Gripe koji dominira gradom.1 Kako je u to vrijeme topništvo bilo već dosta učinkovito prijetila je opasnost da neprijatelj na tom mjestu postavi topništvo i odatle ga bombardira. Da se to spriječi Mlečani su tu podigli samostalnu utvrdu sa zemljanim nasipima. Taj odnos posebno je dobro vidljiv na planovima Splita inženjera Giuseppea Santinia iz 1666. godine ili Vicenza Marie Coronellia iz 1694.2

Gripe su kameniti brežuljak istočno od Splita koji se spušta na zapad prema gradu. Taj položaj bio je nastanjen u prapovijesno vrijeme. Na njegovom vrhu nalazila se srednjovjekovna crkvica posvećena sv. Anti. Spominje je splitski nadbiskup Stjepan Cosmi u svojoj vizitaciji 1682. godine.3 To znači da je crkvica postojala još prije nego je na tom mjestu sagrađena tvrđava. Tvrđava Gripe ima oblik nešto nepravilnog izduženog četverokuta s bastionima ispunjenih zemljom na tri ugla. Četvrti na sjeverozapadu nije izgrađen. Ostao je nedovršen, jer je opasnost od Turaka oslabila. Postoji još i jedan bastion na sredini zapada prema gradu. U to vrijeme u njoj nije bilo većih građevina. U unutrašnjosti je prostrano središnje dvorište s cisternom za vodu, crkvica sv. Ante te jedna izdužena nadstrešnica.

RAZDOBLJE AUSTRIJSKE UPRAVE

Početkom 19. stoljeća došlo je do oružanih sukoba između Francuske i europskih velesila. U tim ratovima Republika Venecija je srušena 1797. godine i izgubila Dalmaciju koja je nakratko pripala Austriji pa Francuzima i konačno Berlinskim kongresom 1815. godine opet Austriji. U okviru Habsburške monarhije ostala je stotinjak godina sve do konca Prvog svjetskog rata 1918. U nastupu svoje vladavine Austrija nije bila sigurna kako će se prilike u Europi dalje razvijati pa je poslala u tu svoju novu pokrajinu vojne stručnjake da utvrde u kakvom su stanju postojeće utvrde i što bi bilo potrebno učiniti na njima da ih se osposobi za obranu. Prijedlog popravaka sačinio je kapetan Kaboga u svojoj Relaciji napisanoj 1819., a slično i inženjerski

1 N edaleko tvrđave na Gripama otkriveno je groblje još iz doba antike s mnogo ljudskih kostiju. Rake su bile pokrivene crijepovima u obliku kosog krova, dok su neki skeleti sahranjeni u okruglim vazama od terakote 2 Zanimljivo se napomenuti da se u neposrednoj blizini na sjevernoj strani još uvijek nalazi kameni međašnik s kraticom i brojem koji je označavao granicu okolnog vojnog terena izvan tvrđave. Duško Kečkemet, Splitska utvrda Gripe. Vojnopomorski ogledi 2, Split 1971., 38, 39 - Arsen Duplančić, Splitske zidine u 17. i 18. stoljeću. Zagreb 2007., 24. 3 Vissitatio Generalis Prima Ecclesie et Diacesis Spalatens. Sub. Ill., et Rmo Dio: Stephano Cosmo, Arciepis. Incerta 30 .8bris 1682 , et etabsoluta die. - Stjepan Cosmi ( Venecija 1629.- Split 1707.). Splitski nadbiskup. Podupirao je ratove protiv Turaka. Godine 1700. osnovao je Sjemenište u Splitu. Podupro je osnutak Ilirske akademije. Založio se za izdavanje glagoljskih crkvenih knjiga. Napisao je oko 20 djela iz crkvenog područja,

214


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 213-238 Stanko Piplović: Austrijska vojarna na Gripama u Splitu

pukovnik Giustiniani 1822. godine.4 Predloženo je da se poruše neke splitske utvrde, ali da se tvrđava Gripe sačuva. Zbog nesigurnih prilika Austrija je proglasila nekoliko dalmatinskih gradova utvrđenim gradovima među njima Dubrovnik, Gruž i Split.5 Austrijske vlasti trebale su objekte za smještaj vojnog garnizona u Splitu. U tu svrhu izabrana je mletačka utvrda na Gripama u kojoj tada nije bilo nekih značajnijih zgrada. Nasipi i grudobrani tada su bili dosta ruševni Počelo se graditi u unutrašnjosti i kroz niz godina podignute su sve potrebne strukture za život i rad.6 U razdoblju 1832.-35. godine sagrađena je nova barutana na sjevernoj strani dvorišta. To je prizemnica s ulaznim trijemom i obrambenim zidom s puškarnicama okolo. Služila je vjerojatno za potrebe svih utvrda u gradu.

Godine 1845. austrijski car je vrhovnom rezolucijom od 11. srpnja proglasio Split otvorenim gradom. Od postojećih utvrda trebalo je sačuvati samo vojarnu Gripe i dvije topničke baterije na poluotoku Sustjepanu i Bačvicama na ulazu u gradsku luku. Time je ukinuta i zabrana gradnje zgrada na udaljenosti manjoj od 120 klaftera od njih. Za sva uputstva o tome bila je nadležna Direkcija vojnih fortifikacija. U suglasnosti s političkim vlastima označena je nova crta razgraničenja.7

Obzirom na nesigurno stanje austrijske vlasti su u Gripama sredinom stoljeća odlučile izgraditi utvrđenu obrambenu vojarnu. U vremenu 1850.-1851. godine duž sjevernog ruba podignuta je velika glavna stambena zgrada za 300 vojnika garnizona. Imala je prizemlje i jedan kat. Po sredini bile su stepenice s kuhinjom u blizini. Ostale prostorije su služile kao spavaonice. Na vrhu je bila terasa s nazubljenom ogradom. u obliku merlona.8 Radove je izveo graditelj Dujam Karaman.9 U njeno prizemlje smješteni su topovi koji su tvrđavu branili od napada izvana. Ono je sa sjeverne strane 4 Lukša Beritić, Pomorski zbornik 1. 5 Lukša Beritić, Utvrđenja grada Dubrovnika. Zagreb 1955., 207 , 209. 6 U Ratnom arhivu u Beču (Kriegsarchiv) čuvaju se brojni dokumenti i planovi iz 19. stoljeća vremena austrijske uprave. Među njima su i oni koji se odnose na tvrđavu Gripe: - 1798. Plan grada i tvrđave s utvrdom Gripe i okolicom, - 1814. Detaljan izvještaji s jednog službenog putovanja o tvrđavama u Dalmaciji - 1824, Plan tvrđave Gripe, - 1839. Plan tvrđave Gripe kod Splita, - 1845. Situacijski plan Splita s tvrđavom Gripe, - 1847. Rajonski planovi tvrđave Gripe i okolnim baterijama Sustipan i Bačvice, - 1852,. Pregledni plan razoružane tvrđave Gripe kod Splita i vojnih zgrada koje se nalaze u njoj iz 1886., i defenzivne vojarne građene od 1845. do1851., - (1868.)Plan tvrđave Gripe, - (1868.)Plan splitske luke, baterija Bačvice i Sustipan te tvrđave Gripe. Postoje još i drugi planovi. 7 La citta di Spalato viene dichiarata citta aperta, per la cessa la denominazione citta murata. Notificazione del governo 3. settembre 1845. Raccolta delle leggi ed ordinanze dell’ anno 1845 per la Dalmazia, Zadar 1851. 290- 291. 8 D uško Kečkemet, Splitska utvrda Gripe, Prvotni izgled i kasnije izmjene. Vojnopomorski ogledi 1, Split 1966., 82. 9 D ujam Karaman (Split 2. III. 1809.-Split 10. V. 1885.) je bio u to vrijeme poznati građevinski poduzetnik. On je 1875. godine kupio na javnoj dražbi staru zgradu sjemeništa u središtu Splita nakon što je crkva napustila

215


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 213-238 Stanko Piplović: Austrijska vojarna na Gripama u Splitu

prema imalo toparnice. Na jugu prema dvorištu bili su prozori, ali i puškarnice kako bi se zgrada mogla posebno braniti ako bi neprijatelj provalio u vojarnu.

Po sredini dvorišta je mala prizemnica koja je služila kao skladište streljiva, uz južni rub izdužena prizemnica spremište lafeta, a na zapadnoj strani blizu ulaza stražarnica kojoj je nadograđen stan stožerskog narednika. U dvorištu je bila stara cisterna za vodu koja je preuređena s filterom. Iza rubnog prsobrana uređeni su položaji za topove. U obrambenom dvorištu pred ulazom još je sačuvan stari jarak i most preko njega na dizanje. Takvo stanje ostalo je duže vrijeme.

Od godine 1880. dobile su Gripe novi izgled. Velika zgrada preuređena je od obrambene u običnu stambenu za vojnike. Nadograđen joj je još jedan kat i tavan, a završavala se dvostrešnim krovom. Uz južni zid u unutrašnjosti zgrade po dužini bio je hodnik iz kojeg se ulazilo u velike spavaonice. Do 1886. godine dogodile su se daljnje promjene u tvrđavi. Zatrpan je rov pred ulazom, a skladište topovskih lafeta produženo je prema zapadu. Staro skladište baruta na istočnoj strani koristilo se kao kupatilo, a nova barutana pretvorena je u skladište vojničkih odijela i opreme. Na istočnoj strani dvorišta sagrađene su tri male zgrade u kojima su bila spremišta zapaljivih materijale i vatrogasni pribor.10

S vremenom se razmatrala i mogućnost iseljenja austrijske vojske iz tvrđave. Kao povijesnom spomeniku pokušalo joj se dati neki prikladniji sadržaj. Još 1908. godine predlagao se smještaj arheološkog muzeja u njene prostore. Naime koncem 19. stoljeća pokrenuto je pitanje izgradnje nove zgrade muzeja, jer se stara nalazila u središtu grada bila zapuštena i nedovoljne površine. Ali nastojanja su se otegla pa je ravnatelj Frane Bulić pokušao naći drugo rješenje.

Kada je saznao od generala Marijana Varešanina vojnog zapovjednika u Dalmaciji, da austrijska vojska namjerava napustiti Gripe i koji mu je savjetovao da bi se moglo tražiti od cara Frane Josipa I. da je Vojna uprava prepusti tvrđavu za muzej. Bulić se zainteresirao za to rješenje pa je posjetio Gripe s profesorom Athemsom, dr. Wilhemom Kubitscehom generalnim konzervatorom Središnjeg povjerenstva za spomenike u Beču, Ernstom Hébrardom i njegovim drugim arhitektom Plissonom koji su se našli poslom u Splitu. Oni su smatrali da bi se vojarna mogla uspješno urediti za muzej. Vojska se nije iselila pa je čitava stvar propala.11 Nakon dužeg vremena sagrađena je nova zgrada muzeja u Zrinjsko-frankopanskoj ulici po nacrtu bečkih arhitekata Augusta Kirsteina i Fridricha Ohmanna. Zgrada je bila uglavnom dovršena početkom 1918. godine.12 za 11.802. forinte. koja je od tada služila u različite svrhe. Uredio je 1848. današnju Bosansku ulicu postavivši u njoj kanalizaciju i popločao je. Ivan Ostojić, Nadbiskupsko sjemenište u Splitu (1700-1970), Split 1971., 63. 10 D. Kečkemet, 1971., 60. 11 Promemorija, spis br. 144/M iz 1908. u Arheološkom muzeju u Splitu. 12 Neda Anzulović, O historijatu gradnje Arheološkog muzeja u Splitu. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku LXXV, Split 1981., 182.

216


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 213-238 Stanko Piplović: Austrijska vojarna na Gripama u Splitu

KRALJEVINA JUGOSLAVIJA

U daljnjim vremenima Kraljevine Jugoslavije, između dvaju svjetskih ratova i talijanske okupacije kompleks je služio i dalje u vojne svrhe. Odmah nakon pada Austro-ugarske 1918. godine otučena je ploča s datumom izgradnje austrijske vojarne 1850. godine. Za Kraljevine Jugoslavije u tvrđavi je bio smješten 11. pješadijski puk Karađorđe. U razdoblju 1920.-30. godine izgrađeno je u njoj više malih pomoćnih građevina. pretežno skladišta i to na ulazu, srednjem zapadnom bastionu, te jugoistočnom bastionu i istočnom kraju dvorišta. Za talijanske okupacije srušen je barokni portal na ulazu u tvrđavu. Otvor je proširen kako bi se moglo ući vozilima u dvorište.

RAZDOBLJE IZA DRUGOG SVJETSKOG RATA

Odlukom Državnog sekretarijata za narodnu obranu 1960. osnovan je Vojnopomorski muzej sa sjedištem u Splitu na Klaićevoj poljani. Na 9. rujna 1962. godine otvorena je stalna izložba. Smještena se od tri dvorane na baroknom bastionu Priuli u gradu. Obuhvaćala je manji uvodni povijesni dio. Najveći prostor tematski je prikazivao Drugi svjetski rat. To nije zadovoljavalo jer su prostorije bile male i neprikladne pa su se tražila druga rješenja.13 Najprikladnija je bila tvrđava Gripe u kojoj je bila smještena vojska.

Nakon Drugog svjetskog rata naglim širenjem grada prema istoku, tvrđava Gripe se našla u užem području novo izgrađenog predjela. Nije više odgovarala namjeni vojarne, a s druge strane ni njeni sadržaji nisu se više uklapali u funkciju tog područja u kojemu je pretežno stanovanje. Većina zgrada u tvrđavi bila je u derutnom stanju, a svojim unutrašnjim rasporedom prostora nepodesna za druge svrhe. Počela se razmatrati nova pogodnost. U rješavanju muzejskih ustanova Splita najveći problem je bio pomorski muzej. Još 1925. godine prilikom održavanja velike Jadranske izložbe pobudila se zamisao o osnivanju stalnog postavu o pomorstvu. Zadatak je preuzela udruga Jadranska straža. U tu svrhu sagrađen je kroz nekoliko faza njen Dom u čijem je dograđenom dijelu 1933. godine smješten Pomorski muzej.14

Početkom 1962. godine održana je sjednica savjeta za kulturu NO općine Split o lociranju muzejskih ustanova. Odlučeno je da se sastavi stručno povjerenstvo sa zadatkom da valorizira kompleks tvrđave Gripe sa stajališta povijesti umjetnosti i arhitekture i predloži što bi trebalo u njoj sačuvati a što ukloniti te u kojim bi se uvjetima mogli unutra graditi nove zgrade. Već tada se imao u vidu pomorski muzej i još neka ustanova iz oblasti kulture. eventualno Povijesni arhiv, a u središnjem prostoru gledalište ljetne pozornice. U povjerenstvu su bili dr. Branko Gabričević, dr. Kruno Prijatelj, Duško Kečkemet i arhitekt Slavko Muljačić. U svom izvještaju povjerenstvo 13 Šime Vlasanović , 1971., 76. 14 Ivo Rubić, 1938. - Tušek, 1994., 49-51.

217


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 213-238 Stanko Piplović: Austrijska vojarna na Gripama u Splitu

iznijelo kratki pregled povijesnog razvoja kompleksa, ocijenila mogućnost za uređenje tvrđave i istakla važnost kompleksa u funkciji grada. Zatim je 1965. godine zagrebački arhitekt Đuka Kavurić napravio idejne skice za smještaj muzeja u velikoj zgradi. Njegovo rješenje karakteriziralo je radikalne preinake. Tako je bilo predviđeno rušenje gotovo svih unutrašnjih zidova i međukatnih konstrukcija i na taj način stvaranje jedinstvenog izložbenog prostora po čitavoj visini zgrade s platformama i stepeništima za komunikaciju izvedenim u čeliku.15 Taj projekt nije izveden, a pitanje se sporo dalje rješavalo. Ipak sve više je rasla svijest da je tvrđava važan spomenik fortifikacijske arhitekture. Stoga se nastojalo tvrđavi dati primjerenije sadržaje i mogućnost pristupa građana. Godine 1975. godine Urbanistički zavod Dalmacije u Splitu završio je projekt Splitski poluotok koji sadrži također pregled cjelina i objekata graditeljskog nasljeđa prema postojećoj podjeli na teritorijalne jedinice. Taj dio izradio Zavod za zaštitu spomenika kulture. U težačkom tradicijskom pučkom sklopu predgrađa Lučac obuhvaćena je i tvrđava Gripe koja je svrstana među objekte visoke graditeljske vrijednosti. Preporučeno je da se u njenom okviru posebnom studijom ispita mogućnost buduće namjene za muzejske, kulturne ili neke druge prikladne svrhe.16 U to vrijeme i urbanistički grada predviđali su razne javne sadržaje unutar tvrđave. Tako je Projekt splitski poluotok, program za provedbeni urbanistički plan izrađen 1975. predvidio de se u njoj smjesti društveni dom za mjesnu zajednicu i kvart, zatim klubovi te ljetna pozornica i klubovi.

Pored toga javila se potreba boljeg smještaja nekih vojnih ustanova s područja kulture koje su djelovale u vrlo skučenim prostorima. Međutim kako se radilo o atraktivnom i vrijednom spomeničkom kompleksu Gripa javio se i Grad s određenim prijedlozima.17 Koncem 1975. godine započele su nove konkretne predradnje preuređenja tvrđave. Zapovjedništvo mornarice formiralo je radnu grupu za izradu programa. Po tom dokumentu kao glavni sadržaji su predviđeni pomorski muzej i mornarička knjižnica koju bi se smjestile i fondovi knjižnice ustanova Austro-ugarske mornarice iz Pule.18 Svrha je bila učiniti od nekadašnje tvrđave mjesto intenzivnih kulturnih događaja i otvoriti je svim stanovnicima grada. 15 Đ uka Kavurić ( Zagreb 1903.- 1976.) arhitekt. Bavio se posebno adaptacijama muzeja, projektiranjem izložbenih prostora i uređenjem interijera javnih ustanova. Studirao je na akademiji primijenjenih umjetnosti u Münchenu. Njegov arhitektonski opus je bogat. Projektirao je niz interijera posebno za jugoslavenske paviljone na međunarodnim izložbama, muzejske, izložbene postave, uređenje prostora za javne skupove, festivale i proslave. Predavao je na Školi primijenjenih umjetnosti u Zagrebu i bio njen rektor te Srednjoj tehničkoj školi u Splitu. Bio je osnivač više likovnih udruženja i član brojnih drugih profesionalnih stručnih i društvenih organizacija. Poslije Drugog svjetskog rata posvetio se projektiranju muzejskih postava i zbirka U Beogradu , Visu, Sarajevu, Novom Sadu, Jasenovcu, Slavonskom Brodu, Bihaću, Jajcu, Vukovaru i Skopju. D.V., Istaknuti graditelj i umjetnik. Vjesnik, Zagreb 1976. str. 11. 16 Tomislav Marasović, Franko Oreb, Obrada graditeljskog nasljeđa u okviru projekta „Splitski poluotok“. Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske Zagreb 2/ 1976. - 3/1977., 94-95. 17 Stanko Piplović, Uređenje tvrđave Gripe u Splitu. Vesnik 30. Beograd 1984., 114. 18 O knjižnici austrijske ratne mornarice u Puli vidjeti u Bruno Dobrić, Mornarička knjižnica (K. u K. Marinebibliothek) i austrijska mornarica u Puli. Pula 2005.

218


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 213-238 Stanko Piplović: Austrijska vojarna na Gripama u Splitu

Izvršeno je arhitektonsko snimanje svih objekata koji su predviđeni za adaptaciju. Zadatak je povjeren Zavodu za zaštitu spomenika kulture u Splitu koji je izradio elaborat 1976. godine Od Odjela za povijest graditeljstva Urbanističkog zavoda Dalmacije u Splitu prikupljana je dokumentacije na osnovu koje će se napraviti elaborat grafičke rekonstrukcije u četiri razvojne faze. Na temelju koncepcije prostornog uređenja kompleksa te idejnog rješenja određenih od strane investitora razrađen je u Urbanističkom zavodu prostorni plan njegovog uređenja. Arhitektonski snimak postojećeg stanja objekata u tvrđavi Gripe. Projektno poduzeće Centroprojekt iz Zagreba izradio je izvedbenu dokumentaciju nove namjene svih zgrada.19

S obzirom da je tvrđava imala svojstvo izrazitog povijesnog dobra. Skupština općine Splita naručila je od Zavoda za zaštitu spomenika kulture elaborat o široj urbanističkoj cjelini. U daljnjem postupku Zavod je donio Rješenje o preventivnoj zaštiti Lučca na čijem se području nalazi tvrđava, tako je ona i formalno zaštićena. Građevinski i instalaterski radovi su uglavnom izvedeni u razdoblju 1980.-1982. godine. Porušene su novije male zgrade podignute u doba Kraljevine Jugoslavije i poslije jer su bile bezvrijedne i potpuno dotrajale kojih je bio veći broj na istočnoj strani dvorišta. Ostavljene su samo najstarije zgrade: vojarna na sjeveru, bivša barutana po sredini dvorišta te nekadašnje skladište lafeta na južnoj strani. Ipak porušena je i austrijska stražara prizemnica u blizini ulaza, jer je smetala uređenju ljetne pozornice na zapadnom bastionu. Prilikom radova vršila su se i istraživanja te su utvrđeni neki nepoznati izvrni građevinski elementi koji su respektirani pri adaptaciji. Prizemlje i prvi kat vojarne uređeni su za centralni pomorski muzej, a drugi kat i visoko potkrovlje za mornaričku knjižnicu. Na istočnom kraju dvorišta prije početka radova nalazila se neugledna prizemnica koja je služila vojsci za spremište. Pošto se na tom mjestu nekada nalazila crkvica sv. Ante pristupilo se temeljitom istraživanju te zgradice kako bi se utvrdilo da li se u njenim zidovima nalaze neki ostaci crkvice. Otučena je žbuka u cijeloj vanjštini i unutrašnjosti. Prednji zapadni dio zgrade bio je nešto malo uži, a u unutrašnjosti je na tom mjestu po sredini zgrade bio poprečni pregradni zid. Utvrđeno je da je taj zid u stvari pročelje crkve, a dio ispred kasnija dogradnja. Na njemu su po sredini bila naknadno probijena vrata koja su spajala stari i novi dio građevine. Time je uništen izvorni ulaz u crkvu. Sa strane su ipak sačuvana dva četvrtasta prozora. Zidovi su očuvani gotovo u cijeloj visini, ali je krovna konstrukcija bila slaba. Pored toga iskopani su unutrašnji rovovi, kako bi se eventualno pronašli neki drugi tragovi, ali u njima nije ništa otkriveno. Isto tako napravljena je sonda na istočnoj strani kako bi se utvrdilo da li je crkvica imala apsidu kako je to na nekim starim crtežima prikazano. 19 A utor programske osnove idejnog urbanističkog rješenja tvrđave i svih zgrada je arhitekt Stanko Piplović. Razradu urbanističkog rješenja izradio je arhitekt Nikola Lušić iz Urbanističkog zavod Dalmacije u Splitu. Glavne i izvedbene projekte razradili su arhitekti Zdravko Mahmet i Vlado Petričević iz projektnog biroa Centroprojekt u Zagrebu. Sve instalacije riješilo je poduzeće Monter iz Zagreba.

219


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 213-238 Stanko Piplović: Austrijska vojarna na Gripama u Splitu

Ni tu nije ništa nađeno. Najvažniji nalaz u unutrašnjosti je otkriće kustodije u obliku udubine tj. svetohraništa za čuvanje hostija na zapadnom zidu s desne strane gdje je trebao biti oltar. Niša ima bogati ukrasni okvir gotičkih obilježja pa se pretpostavlja da je iz 15. stoljeća.20 U koliko nije tu donesena s neke druge zgrade to bi značilo da je to vrijeme kada je crkvica sagrađena taj prostor bio slobodan bez tvrđave. Prilikom opće rekonstrukcije uređena je i crkvica. Ugrađena su nova ulazna vrata, a nešto kasnije i mali zvonik na preslicu čije je ležište sačuvano. Sagrađen je i novi krov te uređeni zidovi i pod.21

Unutrašnje dvorište i zapadni bastion bili su namijenjeni kao središnje gledalište festivala Splitskog ljeta. Da bi se to omogućilo srušene su nadstrešnice koje su se nalazile na bastionu i stražarnica koja je bila ispred njega prema gledalištu kako bi poslužio kao pozornica. Planirano je da se iz bastiona izvadi zemlja te da i na istoj razini podigne pod bine. U tako dobivenom donjem prostoru trebale su se urediti prostorije za glumce i pjevače koji su se tu spremali za nastupe. Pored toga tamo su se planirali skladišta za scenografske potrepštine i s sanitarne prostorije, ali to nije ostvareno.

Barutana je restaurirana prema izvornom stanju. U Tu svrhu uklonjeni su kasniji pregradni zidovi u unutrašnjosti i uređeni prozori. Srušen je južni dio zgrade koji je bio naknadno dodan i na tom mjestu ponovno izgrađen ulazni trijem kakav je nekada bio. Kada je skinut postojeći pokrov dvostrešnog krova od ploča valovitog salonita, ispod njega je pronađen originalni pokrov od pravilno obrađenih kamenih ploča postavljenih na sudar bez preklapanja. Pošto je bio dosta oštećen i zahtijevao prilično složene radove da se spriječi prodor vode u unutrašnjost, iznad je izveden krov od crijepa. U početku u novoj namjeni te zgrade s efektnom dvoranom natkrivenom bačvastim svodom i nišama na obje strane određena je kao sala za predavanja i tematske povremene izložbe Pomorskog muzeja. Kasnije joj je uporaba promijenjena. Na južnom dijelu tvrđave je izduženi prizemni objekt. Njegov istočni dio najstariji je dio zgrade. Naknadno je produžena prema zapadu i to u dva navrata. Taj dodatak imao je prvobitno vertikalno izdužene puškarnice radi obrane same zgrade. Kada je tvrđava izgubila status obrambene vojarne puškarnice su proširene i pretvorene u prozore tako da je unutrašnjost bila mnogo bolje osvijetljena. Prilikom rekonstrukcije otvori na pročelju su ponovno vraćeni u izvorno stanje. u istočnom dijelu dvorišta postavljena je izložba većih eksponata, podvodnog oružja, mina, torpeda i topova. Među njima je i parobrod Bakar.22 20 C rkvica sv. Ante na Gripama spominje se još u srednjem vijeku. Dakle bila je na vrhu brežuljka još prije gradnje mletačke tvrđave. Ucrtana je u planu Splita kojeg je 1666. godine izradio mletački inženjer Giuseppe Santini i nekim drugim planovima iz 17. i 18. stoljeća. Kasnije je crkvica pretvorena u skladište streljiva pa je služila za kupatilo i najzad kao vojno skladište. 21 Stanko Piplović, Obnovljena crkvica na Gripama. SD Split 13. I. 1983., 6. 22 Vladimir Isaić, 1982. - Stanko Piplović,1982.

220


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 213-238 Stanko Piplović: Austrijska vojarna na Gripama u Splitu

STANJE NAKON STVARANJA REPUBLIKE HRVATSKE

Poslije osnivanja Republike Hrvatske sadržaji u Gripama su donekle izmijenjeni. Gradsko vijeće Splita donijelo je 1977. odluku o osnivanju Hrvatskog pomorskog muzeja. Otvoren je u prizemlju velike zgrade s novom koncepcijom postave. U dijelu izložbenog prostora prikazan je razvitak jedrenjaka i parobroda od antike do Drugog svjetskog rata. Drugi dio namijenjen je vojnom pomorstvu u kojemu se posebno prikazana torpeda kao modernog pomorskog oružja. Naime krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća riječka tvornica Torpedo poklonila je Vojnopomorskom muzeju ratne mornarice na Gripama veći broj različitih dijelova torpeda izrađenih na raskrižju 19. i 20. stoljeća. Čak je 1990. godine tamo organizirana i posebna izložba torpednog oružja iz muzejske zbirke.23 Na prvom i drugom katu i potkrovlju uselio se Državi arhiv. Njegovo gradivo se odnosi na razdoblje 14. do 20. stoljeća, a sadrži dokumente o političkoj, gospodarskoj , i kulturnoj prošlosti. Posebno je važan Katastar za Istru i Dalmaciju iz početka 19. stoljeća.24 Skladište na južnoj strani promijenilo je više namjena. Sada je u njemu Akademija likovnih umjetnosti. Ostali ranije planirani sadržaji nisu ostvareni. Nema sadržaja koji bi privlačili ljude.

STUDENTSKI PRIJEDLOZI REVITALIZACIJE

Tvrđava je još uvijek izazov u pogledu ispitivanja primjerenih sadržaja i konačnog uređenja, ali je pristup bez jasnije koncepcije. Krajem 2018. godine uprava grada pokrenula je raspravu o revitalizaciji cjeline.25 Provoditelj radionice je bila razvojna agencija Split-Rast d.o.o. uz podršku Konzervatorskog odjela Split Ministarstva kulture. Raspisana je anonimna anketa među građanima u kojoj su oni mogli iznijeti svoje ideje, želje i prijedloge. Odaziv je bio priličan. U to se uključilo i Društvo prijatelja kulturne baštine Split sa svojim prijedlozima. Posebno se ukazalo na potrebu uvođenja atraktivnijih sadržaja koji bi privukli brojnije građanstvo.26 U okviru toga Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu uz sudjelovanje Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu organizirao radionicu studenta arhitekture kojom se željelo preispitivanjem sadašnjih sadržaja revitalizirati njeni nedovoljno korišteni atraktivni prostori. Projekt je nazvan Promišljanje tvrđave. Radovi su izloženi u veljači 2019. godine u Banovini sjedištu uprave grada, a zatim i u samoj tvrđavi. Bio je ukupno 21 prijedloga. Posjetitelji su mogli predložiti dva prijedloga koje su smatrali najuspješnijim. Namjera je bila da se na osnovu tih i drugih stručnih ustanova razradi program i projektna dokumentacija. Međutim pri tome veći broj 23 24 25 26

Mithad Kozličić, 1990., 4. Hanja Mladineo Mika, Nataša Bajić Žarko, 2009. - Bruno Ungarov, 1958. Merien Ilić, Banovinu zanima što bi građani napravili s Tvrđavom Gripe. SD Split 25. X. 2018., 17. Merien Ilić, Restoran na tvrđavi Gripe priželjkuju i čuvari baštine. SD Split 20. XI. 2018 , 17. -T.M., Što biste vi radili na tvrđavi Gripe. SD Split 7. XI. -Tanja Gattin Zebić, Nikola Vilić, Oslobođena mašta: na Gripama ‘nacrtali’ kockarnicu i - samostan. SD 27. II. 2019., 192018., 12.

221


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 213-238 Stanko Piplović: Austrijska vojarna na Gripama u Splitu

sudionika u svojim radovima nije dovoljno uvažio vrijednosti povijesnog ambijenta već im se radikalnim prijedlozima suprotstavio. Uočava se površnost i stanovita nekritičnost kao moto slobode izražavanja. Osjeća se sraz postojećeg i eventualnih novih intervencija. Ni u kom slučaju ne mogu se prihvatiti neke ponude da se tvrđava pretvori u tržnicu, starački dom, natkrije čitav otvoreni prostor, izgrade velike nove i nametljive građevine bez dovoljnog poštovanja zatečenog zamišljenih uz nedovoljna opravdanja. Osjeća se i pretjerana komercijalizacija.27 Osnovni zaključak bi bio da je tvrđava Gripe istaknuta povijesna i graditeljska cjelina što u budućim intervencijama obvezuje na izuzetnu odgovornost.

OKOLICA TVRĐAVE

Do novijih vremena tvrđava na Gripama je bila na osami s poljima okolo nje. Još početkom 19. stoljeća nije bilo u blizini kuća. Ni u katastru Splita iz 1931. godine nije prikazana ni jedna građevina.28 Tek početkom 20. stoljeća zabilježene su zadnje težačke kuće predgrađa Lučac kod ulaza u tvrđavu. Predjel se počeo izgrađivat uglavnom slobodno stojećim manjim stambenim zgradama tek u razdoblju između dvaju svjetskih ratova. I putovi su dugo vremena slabi. Mnogi ljubitelji prirode šetali su kroz splitsko polje pa tako i po Gripama, ali su pristupi bili loši. Kad bi se tamo stiglo do gostione Bakotića moralo se vratiti natrag istim putem, jer nakon pada nekih ljudi podignut je zidić kako bi se spriječile nove nezgode.29 U krševitom terenu bilo je i opasnih rupa. Tako je travnju 1927. godine jedan par, žena iz Beča i njen pratitelj Englez, pali su u jamu iza tvrđave s visine od desetak metara. Nedugo zatim došlo je do još jedne nezgode. Stradali su u blizini jedna žena i njen rođak.30

Nakon probijanja gradske obilaznice Balkanske ceste današnje Vukovarske ulice predjeli oko Gripa nisu više bili pusti gdje su se lovile ptice i vadilo kamenje za nove gradnje. Godine 1927. sve okolo dizale su se nove zgrade i to u većem broju. Za to je trebalo urediti čitav brežuljak i plato odakle bi se lijepo vidio grad, kaštela, more i otoci.31 O poravnavanju puta s južne strane tvrđave već 10-20 godina, ali došla je i 1927. to još uvijek nije bilo riješeno.

Tijekom 20. stoljeća okolo se formiralo stambeno naselje pretežno od manjih slobodnostojećih kuća. Među njima na obližnjoj Vidilici odmah sjeveroistočno od tvrđave gradila je Općina dvije kuće za potrebe činovnika. Radovi su počeli u srpnju 1921. godine, a vodilo ih je poduzeće Kaliterna i Botić. Zgrade u konačnoj verziji imaju

27 P romišljanje tvrđave. Split 2019. - Milena Budimir, Tvrđava Gripe se ruši ?! SD 24. I.2019., 16. 28 Dalmazia, Circolo di Spalato, Comune Spalato, Arhiv Mapa za Istru i Dalmaciju 1831. K. O. Split kut. br. 595. 29 Prolaz iza Gripi. JP 18. I. 1927., 3. 30 Fatalna jama na Gripama. Opet jedan par upao u Jamu. JP 26. IV. 1927., 3. 31 Novogradnje oko tvrgjave Gripi, JP 28. I. 1927., 3.

222


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 213-238 Stanko Piplović: Austrijska vojarna na Gripama u Splitu

prizemlje i dva kata s oko 40. stanova u obje. Radovi su završeni krajem 1927. godine.32 Među zgradama podignutim u to vrijeme posebno se ističe samostalna obiteljska kuća blizu ulaza u tvrđavu s njene zapadne strane. Projektirao je arhitekt Fabijan Kaliterna 1923. godine. Zgrada je kamena s kosim krovom. Odlikuje slikovitom razigranošću povijesnih oblika i natruhama secesije.33

Godine 1963, sagrađena je na jugoistočnoj strani moderna jednokatnica osnovne škole Lučac. Projekt za nju je napravio arhitekt Vladimir Grospić iz biroa Projektant u Splitu, a izvođač građevno poduzeće Melioracija.34 Sjeverno od tvrđave sagrađen je 1978. godine dječji vrtić Mala sirena kojeg je projektirao arhitekt Emil Jovan.35 Pored njih je i nekoliko drugih javnih građevina potrebnih tamošnjoj zajednici.

U najnovije vrijeme 2020. godine privatni investitor je odlučio sagraditi zgradu, na mjestu gdje se za vrijeme gradnje mletačke tvrđave trebao podignuti njen sjeverozapadni ugaoni bastion. Ali to nije učinjeno osim što su napravljeni temelji. Tu je bila samo zaravnjena livada s nekoliko borova.36 U tu svrhu su pod nadzorom Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture u Splitu. izvršena arheološka istraživanja. Ekipa tvrtke Kaukal d.o.o. iz Splita pod vodstvom arheologa Vedrana Katavića i Tomislava Jerončića. Vrijeme izvođenja na terenu je bilo od ožujka do rujna 2019. godine. Napravljeno je pet probnih rovova. Osim toga su iskopani i očišćeni sjeveroistočne i zapadne strane škarpa bastiona.37 Radovi su nastavljeni veljači 2020. godine pod vodstvom arheologinje Ane Sunko Katavić i Tomislava Jerončića. Najzanimljivije otkriće je da su s unutrašnje strane obodnog zida otkriveni četvrtasti kontrafori koji ih podupiru. To je statički element koji do sada nije otkriven ni na jednom drugom dijelu baroknih fortifikacija Splita iz tog vremena.38 Ostaci su mjestimično oštećeni kasnijim radovima na tom mjestu.39 Zanimljivo je navesti da se u neposrednoj blizini sa sjeverne strane još uvijek nalazi kameni međašnik s natpisom koji je označavao rub vojne imovine terena oko tvrđave.

DANAŠNJE KORIŠTENJE TVRĐAVE

Prostor tvrđave danas se koristi za povremene kulturne i zabavne priredbe. U velikoj stambenoj zgradi bivše vojarne održavaju se povremeno predavanja, promocije knjiga i izložbe. Pored ustanova koje su u njoj smještene organiziraju ih i druge kulturne organizacije iz Splita i drugih gradova. Kao primjer navode se izložbe o Arhivu mapa 32 33 34 35 36 37 38 39

Novogradnje na Gripama. ND 10. VII. 1921., 3. - Nove općinske stambene zgrade. JP 28. IX. 1927., 3. D uško Kečkemet, Fabijan Kaliterna, slikovitost i romantika. SD 21. VIII. 1976., 6. Nenad Mikulandra, 1976., 76, Dariovan Tušek, 2018., 46 i 222. Merien Ilić, Na mjestu posječenih borova u Glagoljaškoj ipak, zgrada? SD 14. II. 2020., 13. Tomislav Jerončić, 2019. Tomislav Jerončić, 2020. Merien Ilić, Gordan Zubčić, Gripe: nedovršeni bastion „izronio“ iz stambene parcele. SD 5. II. 2020., 14.

223


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 213-238 Stanko Piplović: Austrijska vojarna na Gripama u Splitu

za Istru i Dalmaciju organizirana 2017. godine, promocija broja 28 časopisa Građa i prilozi povijesti Dalmacije održane 11. prosinca 2018. ili izložba Dobrovoljno vatrogasno društvo u Splitu 2019. godine u Državnom arhivu. Hrvatski pomorski muzej, pored stalnog postava, organizira povremene izložbe kojima se prezentira pomorska baština. Među njima posebno značajno je bilo predstavljanje dvaju poznatih slikara marinista Alexandera Kirchera i Johanna Seitsa. Zapažene su i izložbe povodom 150 obljetnice Viškog boja, 150 obljetnice nastanka novog oružja torpeda, 200 godina svjetionika Savudrija priređena u sklopu razvitku svjetioničarske službe na Jadranu 2019. godine. Posebno se istakao znanstveni skup Mare nostrum povodom 950. obljetnice spomena Jadrana našim morem koji je održan 2019. godine. Muzej organizira i gostovanje drugih institucija u svom prostoru kao što su to Muzej grada Crikvenice, Državni arhiv u Rijeci, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja u Rijeci i Hrvatski muzej turizma iz Opatije. Česte su promocije knjiga. U dvorištu na otvorenom držale su se operne izvedbe i povremeno priređuju suvremene glazbene te druge kulturne i zabavne manifestacije. Među novijima treba spomenuti glazbeno koncertni događaj Teatar pod zvijezdama koji je prvi put organiziran u dvorištu tvrđave 2019. godine. I 2020. pripremljena je druga izvedba. Međutim zbog teških zdravstvenih prilika u čitavom svijetu u zadnjem je času otkazana.

ZAKLJUČAK

Tvrđava Gripe u mnogome je doprinijela obrani Splita od turskih navala. Međutim do sada nije još uvijek potpuno istražena i sređena. Korištenje joj je neprimjereno. Čitavo veliko dvorište služi kao parkiralište automobila pa je kolski promet intenzivan. Tako u njoj nisu mogući mirni provodi, opuštanje, druženje i šetnje građana ni igre djece. Boravak na tom izuzetnom mjestu zahtjeva posebnu pažnju posjetitelja. To je istaknuti vidikovac s kojeg se pruža široki pogled s visine na kamene pučke kućice nekadašnjeg predgrađa Lučca ispod nje, a dalje na more i otoke Brač i Šoltu. Svojim položajem blizu središta grada u mirnom okruženju i izgledom tvrđava bi trebala bi postati privlačni punkt za okolno stanovništvo i svih građana. Još uvijek nema čvrstog stava o njenom konačnom osmišljavanju. Među važnija istraživanja i građevinske zahvate koja bi trebalo izvesti je rekonstrukcija ulaznog prostora i obnova portala i tunela iza njega čije su fotografije i izvorni dijelovi rustičnog kamenog okvira sačuvani. Isto tako predstoji otkopavanje i istraživanje cisterne sa filterom i dviju masivnih kamenih kruna za zahvat vode u dvorištu. Bilo bi korisno aktivirati zazidani izlaz iz tvrđave na istočnoj strani i time kroz sačuvani tunel omogućiti dalje vezu iz tvrđave prema trgovačkom i sportskom središtu. I pored novijih brojnih prijedloga o eventualno pogodnijoj namjeni i načinu uređenja velikog sklopa tvrđave Gripe još uvijek se traže rješenja koje bi druge ustanove bolje odgovarale zgradama i osmislio sadržajno bogatiji boravak građana u njoj. 224


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 213-238 Stanko Piplović: Austrijska vojarna na Gripama u Splitu

1.Giuseppe Santini, Detalj plana Splita iz 1666. godine s prikazom gradskih bedema i tvrđave Gripe. Četiri priloga historiji grada Splita XVII i XVIII stoljeća, Split 1953.

2. Plan utvrde Gripe i okolice. Crtež kojeg je izradila mjesna Fortifikacijska direkcija Splita 1846. godine. Ratni arhiv Beč.

225


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 213-238 Stanko Piplović: Austrijska vojarna na Gripama u Splitu

3. Nacrt zgrade za vojnike te barutane i cisterne za vodu u tvrđavi Gripe iz 1849. godine za smještaj 300 pješaka. Prikazan je dio izvještajnog plana kojeg je napravila Inženjerska direkcija u Splitu. U gornjem dijelu je tlocrt temelja, a dolje prizemlja. Ratni arhiv Beč.

4. Maketa rekonstrukcije vojarne Gripe iz sredine 19. stoljeća. U pozadini je jednokatna stambena zgrada za posadu. Ispred nje u središnjem dvorištu je skladište streljiva, a naprijed prizemno skladište streljiva. Urbanistički zavod Dalmacije Split.

226


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 213-238 Stanko Piplović: Austrijska vojarna na Gripama u Splitu

5. Maketa rekonstrukcije ulaznog dijela tvrđave Gripe na njenoj sjeverozapadnoj strani. U prvom planu je obrambeno dvorište s puškarnicama, a iza njega portal. U pozadini je vidljiv dio stambene zgrade za vojnike. Urbanistički zavod Dalmacije Split.

6. Plan vojarne nakon njene pregradnje 1886. godine. U gornjem dijelu je produljeno prizemno skladište, na donjem dijelu pješačka vojarna, lijevo kupatilo bivša crkvica, a desno stražara. Ratni arhiv Beč.

227


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 213-238 Stanko Piplović: Austrijska vojarna na Gripama u Splitu

7. Barokni ulazni portal iz venecijanskog vremena prije njegovog rušenja. U dubini je vidljiv već urušeni tunel kojim se ulazilo u središnje dvorište. Stari most na dizanje koji je bio pred njima već je zatrpan, a za zatvaranje ulaza postavljene su masivne drvene vratnce. Arheološki muzej Split.

8. Ulazni dio vojarne iz vremena Kraljevine Jugoslavije kada je u njoj bila smješten 11 puk Karađorđa. Pred portalom je obrambeno dvorište s puškaricama. U pozadini je vidljivo usko bočno zapadno pročelje zgrade za stanovanje vojnika.

228


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 213-238 Stanko Piplović: Austrijska vojarna na Gripama u Splitu

9. Plan obnove te prenamjene tvrđave i zgrada u njoj. Opsežni radovi su izvedeni uglavnom 1980.-1982. Prema tom elaboratu u glavnoj zgradi se trebao smjestiti središnji pomorski muzej i mornarička knjižnica. U dvorištu je planirana pozornica Splitskog ljeta, na jugozapadnom bastionu restoran, a na istočnom dijelu izložbeni prostor s eksponatima na otvorenom.

10. Stambena zgrada za posadu u vrijeme pregradnje 1980.-82. godine. Promijenjen je unutrašnji raspored i namjena prostorija. Na sjevernom podužnom pročelju u prizemlju rekonstruirane su toparnice prema stanju iz sredine 19. stoljeća

229


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 213-238 Stanko Piplović: Austrijska vojarna na Gripama u Splitu

11. Rekonstrukcija izvornog stanja zgrade barutane 1982. godine rušenjem južne novije dogradnje i gradnjom trijema na njenom mjestu. Preuređena je unutrašnjosti uklanjanjem pregrada i formirana jedinstvena dvorana prekrivena svodovima.

12. Prizemna zgrada u istočnom dijelu tvrđave prenamijenjena u novije vrijeme za ambulantu i kupatilo. Crtež iz 1960. godine. To je u stvari crkvica sv. Ante iz 15. stoljeća koja je dobila dogradnju na zapadnoj strani ispred glavnog pročelja. Dozidani dio je porušen 1981. godine, a ostaci crkvice su istraženi i rekonstruirani.

230


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 213-238 Stanko Piplović: Austrijska vojarna na Gripama u Splitu

13. Rekonstruirano glavno pročelje crkvice sv. Ante nakon uklanjanja dogradnje ispred nje. Na vrhu je nova preslica za zvono koja izvorno nije sačuvana.

14. Dio vanjske postave pomorskog muzeja na istočnoj strani tvrđave. U pozadini se vide dijelovi crkvice sv. Ante, barutana i južno pročelje stambene zgrade.

231


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 213-238 Stanko Piplović: Austrijska vojarna na Gripama u Splitu

15. Stanje izgrađenosti tvrđave prije velike rekonstrukcije 1880.-1882. godine.

16. Plan tvrđave Gripe osnovne etape izgradnje od 1830. do 1970. godine. Točkasto su označene zgrade porušene 1880.-1882. godine. Tada je u tvrđavi predviđena glavna pozornica Splitskog ljeta, pomorski muzej, izložba eksponata na otvorenom i mornarička knjižnica. Glavne starije građevine su rekonstruirane prema izvornom stanju po dokumentaciji iz Ratnog arhiva u Beču i tragovima na njima. Manje kasnije bezvrijedne su uklonjene.

232


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 213-238 Stanko Piplović: Austrijska vojarna na Gripama u Splitu

17. Hrvatski pomorski muzej u zgradi bivše austrijske vojarne, izložba torpeda. Razvitak tog podvodnog oružja započeo je u Rijeci 1860. godina na čemu je posebno zaslužan Ivan Lupis umirovljeni kapetan fregate austrijske mornarice.

18. Dio izložbe u Hrvatskom pomorskom muzeju na tvrđavi Gripe.

233


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 213-238 Stanko Piplović: Austrijska vojarna na Gripama u Splitu

IZVORI Kratice HRDAST Državni arhiv u Splitu JP Jadranska pošta Split ND Novo doba Split

SD Slobodna Dalmacija Split

Dokumenti i elaborati M. Boraska, Rekonstrukcija razvoja tvrđave Gripe, Urbanistički zavod Dalmacije Split, Split 1977. Stjepan Cosmi, Visitatio urbana prima, Nadbiskupski arhiv Split

Grafička rekonstrukcija razvoja tvrđave Gripe, povijesni razvoj 1977. Smotak od 22 rektificirana crteža na trasparent papiru u mjerilu 11: 500 i 1:200 Autori Mira Boraska i Jerko Marasović iz Odjela za graditeljsko nasljeđe Urbanističkog zavoda za Dalmaciju u Splitu. Rektifikacija izvornog stanja napravljena je na osnovu plana Giuseppea Santinija iz 1666. i, Mortierovog plana i drugih dokumenata posebno prikaza iz vremena austrijske uprave od 1838 do 1918. godine.. Prikazani tlocrti i presjeci zgrada te njihova pročelja. Neno Ivanišević, Igor Bikić, Arhitektonski snimak postojećeg stanja objekata u tvrđavi Gripe. Zavod za zaštitu spomenika kulture Split, Split 1976.

Tomislav Jerončić, Izvješće o probnim arheološkim istraživanjima na prostoru sjeverozapadnog bastiona tvrđave Gripe. Kaukal d.o.o. Split, Split 2019. Tomislav Jerončić, Izvješće o arheološkim istraživanjima na prostoru sjeverozapadnog bastiona tvrđave Gripe Kaukal d.o.o. Split, Split 2020. Ivo Krivić, Plan Gripa 1961. Postojeće stanje 4 lista na hamer papiru tušem HRDAST.

Passarini Feldskizze 290 Gemeide Spalato in Dalmatien 1911. DAST. Tvrđava je državno dobro u nadležnosti austrijske vojne uprave. U planu su označene i granice uskog pojasa okolnog terena uključujući i zaravan na kojem je bila planirana izgradnja sjeverozapadnog ugaonog bastiona, S njene južne strane je zemljište obitelji Matošić. Rudolf Schmdit, Pregled mapa, karata i planova Bečke Ratne Arhive koji se odnose na Jugoslaviju, Beč 1932. Urbanistički zavod Dalmacije, HR- DAST 119.

Literatura Arsen Duplančić, Splitske zidine u 17. i 18. stoljeću. Zagreb 2007. Antonija Eremut Erceg, Promišljanje tvrđave. Split 2019.

Vladimir Isaić,“ Nova postava Vojnopomorskog muzeja“, Mornarički glasnik 5. Split 1982. Ivon, Osvrt na razvitak katastra u Dalmaciji, Dalmacija spomen knjiga. Split 1923.

Duško Kečkemet, „Splitska utvrda Gripe-prvotni izgled i kasnije izmjene Vojnopomorski ogledi 1. Split 1966. Duško Kečkemet, „Splitska utvrda Gripe“ Vojnopomorski ogledi 2. Split 1971. Duško Kečkemet, Utvrde Splita. Split 2020.

234


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 213-238 Stanko Piplović: Austrijska vojarna na Gripama u Splitu Stjepan Lozo, „Povijest pomorskih muzeja u Spltu“, Vila Velebita 2-3. Split 2001.

Dragutin Matošić, Pregled arhiva i dokumentacije Urbanističkog zavoda Dalmacije. URBS Split 2012. Knjiga sadrži: -Studija o mogućim lokacijama broda „Bakar“ u splitskoj Gradskoj luci. Naručilac Republička interesna zajednica za kulturu SR Hrvatske, izradio Marasović 1980., arhiv br. 23, str. 204. - Grafička rekonstrukcija razvoja tvrđave Gripe, povijesni razvoj tvrđave Gripe 1977., kutija 2. HRDAST. - Gripe geodetski snimak 1961, Gripe radni materijal, Gripe stari crteži, kutija 5. Nenad Mikulandra, Arh-građ. biro „Projektant“. Split 1976., 76.

Kozličić Midhad, Razvoj torpednog oružja na istočnoj obali Jadrana. Split 1990.

Hania Mladineo Mika, Nataša Bajić Žarko, Vodič, Državni arhiv u Splitu. Split 2009. Grga Novak, Povijest Splita, knj. 2. Split 1961. Grga Novak, Povijest Splita, knj. 3. Split 1965.

Ivan Ostojić, Nadbiskupsko sjemenište u Splitu. Split 1971.

Snježana Perojević, „Tvrđava Gripe u Splitu; izgradnja 1647. do 1682. godine“. Prostor 21, Zagreb 2013.

Stanko Piplović, „ Postavka broda ‘Bakar’ u vojnopomorskom muzeju Split“ mornarički glasnik 6, Split 1982. Stanko Piplović, „Uređenje tvrđave Gripe u Splitu“, Vesnik 30. Beograd 1984. Stanko Piplović Izgradnja Splita između svjetskih ratova. Split 2008.

Raccolta delle leggi ed ordinanze dell’ anno 1845 per la Dalmazia. Zadar 1851.

Rubić, „Pomorski muzej jadranske straže u Splitu“, Glasnik Primorske banovine 15-16. Split 1938. Ante Sapunar, „ Bakar, brod koji umire od stida“, Kulturna baština 7-8. Split 1978. Darovan Tušek, Arhitektonski natječaji u Splitu 1918-1941. Split 1994. Darovan Tušek, Leksikon splitske moderne arhitekture. Split 2018.

Bruno Ungarov, Katastar u Dalmaciji, Zbornik Društva inženjera i tehničara. Split 1958.

Šime Vlasanović,“Osvrt na izložbu vojnopomorskog muzeja, Vojnopomorski ogledi 1. Split 1966.,

Šime Vlasanović, „O radu Vojnopomorskog muzeja u Splitu“, Vojnopomorski ogledi 2. Split 1971.

Šime Vlasanović, „ Muzej, čuvar vojnopomorske tradicije i baštine“, Kulturna baština 9-10. Split 1979.

235


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 213-238 Stanko Piplović: Austrijska vojarna na Gripama u Splitu

Austrijska vojarna na Gripama u Splitu Sažetak

U 17 stoljeću u doba venecijanske uprave Dalmacijom, zbog opasnosti od Turaka, Split je okružen baroknim utvrdama. U sklopu obrambenog bastionskog sustava podignuta je na brežuljku Gripe istočno od grada samostalna utvrda. Ima oblik nešto nepravilnog izduženog ćetverokuta s bastionima ispunjenim zemljom na uglovima. Nakon što je pokrajina odlukom Berlinskog kongresa 1815. godine definitivno ušla u sastav Austrijske monarhije neko vrijeme se nije naročito koristila vojska. Stari nasipi i kavaliri su se urušavali. U početku u utvrdi je bila samo stara barutana, a 1835. godine sagrađena je nova. U njoj je nešto kasnije smještena vojna posada grada. Godine 1845. vrhovnim ukazom austrijskog cara Split je proglašen otvorenim i nebranjenim gradom. Samo su tvrđave Gripe, baterije na poluotoku Sustjepanu i Bačvicama na ulazu u luku i dalje služile vojsci. U tu svrhu tvrđava je uređena kao obrambena vojarna za posadu od 300 ljudi posade. Godine 1851. sagrađena je utvrđena vojarna za stanovanje jednokatnica duž sjevernog ruba koja je na vrhu završavala ravnom terasom i ogradom u obliku nazubljenog merlona. U svakoj prizemnoj prostoriji sa sjeverne strane bili su otvori za topove. Njen graditelj je bio Splićanin Dujam Karaman. Zgrade su imale izraziti fortifikacijski izgled. Preuređena je stražarnica blizu ulaza. Duž južne strane dvorišta sagrađena je duga kamena prizemnica za smještaj topova. Zatim je skladište na južnoj strani produženo prema zapadu. Stara barutana pretvorena je u kupatilo, a nova u skladište vojničke opreme. U dvorištu je pokraj postojeće cisterne sagrađena nova s filterom za pročišćavanje vode, a na zapadnoj strani blizu ulaza prizemna zgrada stražare sa stanom stožernog narednika. Pred ulazom bilo je malo ozidano obrambeno dvorište sa puškarnicama. Oko 1880. godine izvršene su dogradnje i pregradnje u tvrđavi koja je prenamijenjena u običnu vojarnu za smještaj garnizona. Velikoj zgradi promijenjen je izgled fortifikacije Velika zgrada preoblikovana je u normalnu stambenu zgradu. Dodan joj još jedan kat i visoko potkrovlje, a na vrhu umjesto ravnog učinjen je kosi krov. Zatim je skladište na južnoj strani produženo prema zapadu. Oko 1880. godine Izvedene su znatne pregradnje. Nadograđen joj je još jedan kat i visoko potkrovlje. Radovi su izvedeni uglavnom u razdoblju 1980.-82. godine Porušene su sve novije zgrade. Do 1886. godine zatrpan je rov koji je bio pred ulazom u tvrđavu. Skladište lafeta produženo je oprema zapadu, nova barutana pretvorena je u skladište opreme, a stara barutana u kupatilo. Puškarnice i toparnice u prizemlju stambene zgrade su proširene u prozore radi boljeg osvjetljenja. Od početka njene izgradnje sve do naših vremena tvrđava je služila isključivo u vojne svrhe. Međutim Kao istaknutom spomeniku fortifikacijske arhitekture u novije vrijeme pokušavalo joj se naći prikladniju namjenu Vojska je konačno odlučila iseliti ljudstvo i skladišta iz utvrde, a njene zgrade preuredili za potrebe kulture iz pomorstva. Na osnovu građe iz Ratnog arhiva u Beču izvršene su velike pregradnje i rekonstrukcije. Vanjskom izgledu zgrada povratio se raniji izgled time što su prozori suženi. Velika zgrada je namijenjena za mornarički muzej i knjižnicu. Vanjski dio slobodnog prostora na istočnoj strani je uređen kao izložba naoružanja. Tu je izloženo podvodno oružje, topovi i brodovi.

236


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 213-238 Stanko Piplović: Austrijska vojarna na Gripama u Splitu Planirano je da će prostor služiti kao središnja pozornica Splitskog ljeta. U tu svrhu uklonjena je stražara i nadstrešnice na središnjem zapadnom bastionu. A dvorište je zamišljeno kao gledalište za priredbe Splitskog ljeta. Utemeljenjem Republike Hrvatske namjena objekata je izmijenjena. U velikoj zgradi smješten je u prizemlju Hrvatski pomorski muzej, a iznad Državni arhiv. U prizemnu zgradu na jugu uselila je Umjetnička akademija. Crkvici sv. Ante vraćen je sakralni karakter i nad glavnim pročeljem postavljen mali zvonik na preslicu. U tvrđavi se daju povremeno priredbe, promoviraju knjige, organiziraju izložbe i predavana, a u dvorištu glazbeno scenske predstave klasične i zabavne glazbe. Da bi dolazak u tvrđavu bio privlačniji planirana je na jugozapadnom bastionu izgradnja restorana odakle se s visine širi pogled na pučko predgrađe Lučac, more i obližnje otoke Brač i Šoltu. To nije ostvareno. U novije vrijeme razmatrala se mogućnost uvođenja u tvrđavu prikladnijih i atraktivnijih sadržaja za potrebe građana. Izvršena su i neka arheološka istraživanja pa su 2020. godine otkriveni temelji sjeverozapadnog bastion koji nije bio sagrađen. Veliku smetnju u korištenju tvrđave predstavlja to što se njeno dvorište koristi kao parkiralište automobila iako je sklop službeno proglašen kulturnom baštinom.

Die österreichische Kaserne auf Gripe in Split Zusammenfassung

Im 17. Jahrhundert war Split, während der venezianischen Verwaltung in Dalmatien und wegen der Osmanengefahr, von barocken Festungen umringt. Im Rahmen des Verteidigungsbastionsystems wurde auf dem Hügel Gripe, östliche der Stadt, eine selbständige Festung erbaut. Sie hat die Form eines etwas unregelmäßigen, gestreckten Viereckes mit Bastionen, die an den Ecken mit Erde gefüllt waren. Nachdem das Gebiet durch Beschluss des Berliner Kongresses 1815 endgültig zur Österreichischen Monarchie gehörte, wurde die Armee einige Zeit nicht besonders gebraucht. Die alten Dämme und Abstütze stürzten ein. Am Anfang war in der Festung nur eine alte Pulverkammer, 1835 wurde eine neue gebaut. Darin wurde etwas später die militärische Besatzung der Stadt untergebracht. 1845 wurde durch oberste Verordnung des Österreichischen Kaisers Split zur offenen und ungeschützten Stadt erklärt. Nur die Festungen Gripe, die Batterien auf der Halbinsel Sustjepan und in Bačvice an dem Eingang des Hafens dienten weiterhin der Armee. Zu diesem Zweck wurde die Festung als Verteidigungskaserne für eine Besatzung von 300 Menschen eingerichtet. 1851 wurde eine gefestigte Wohnkaserne, einstöckig, längs des nördlichen Randes, die oben mit einer flachen Terrasse und einer Umrandung in Form eines gezackten Merlons endet, erbaut. In jedem Erdgeschossraum auf nördlicher Seite gab es Kanonenöffnungen. Erbaut wurde die von dem Spliter Dujam Karaman. Die Gebäude hatten ein ausdrückliches Fortifikationsaussehen. Die Wachstube nahe dem Eingang wurde umgebaut. Entlang der südlichen Seite des Hofes wurde ein langes Steinparterrehaus zum Unterbringen der Kanonen erbaut. Dann wurde das Lager an der südlichen Seite nach Westen verlängert. Die alte Pulverkammer wurde in ein Bad umgebaut, und die neue in ein Militärausrüstungslager. Im Hof wurde, neben der vorhandenen Zisterne, eine neue mit Wasserreinigungsfilter und an der westlichen Seite, nahe des Einganges, ein

237


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 213-238 Stanko Piplović: Austrijska vojarna na Gripama u Splitu Parterrewachthaus mit einer Wohnung für den Stabfeldwebel gebaut. Vor dem Eingang war ein kleiner umbauter Wehrhof mit Schießscharten. Um das Jahr 1880 wurden Anbau und Umbau in der Festung gemacht, die zu einer simplen Kaserne zur Garnisonunterkunft umgestaltet wurde. Das Fortifikationsaussehen des Großen Gebäudes wurde geändert, das Große Gebäude wurde in ein normales Wohnhaus umgebaut. Noch ein Stock und ein hohes Dachgeschoss wurden angebaut und an der Spitze wurde statt des flachen ein schiefes Dach gemacht. Dann wurde das Lager an der Südseite nach Westen verlängert. Die Arbeiten wurden meistens in der Zeit zwischen 1980-82 gemacht. Alle neuen Gebäude wurden abgerissen. Bis 1886 wurde der Wehrgraben vor dem Eingang der Festung zugeschüttet. Das Lager der Kanonengestelle wurde gegen Westen verlängert, die neue Pulverkammer wurde in ein Ausrüstungslager umgestaltet und die alte Pulverkammer in ein Bad. Die Schießscharten und Kanonenöffnungen in dem Erdgeschoss des Wohngebäudes wurden zu Fenstern erweitert wegen besserer Beleuchtung. Seit dem Beginn des Baues bis zu unseren Zeiten diente die Festung ausschließlich zu Militärzwecken. Doch in neuster Zeit wurde versucht ihr, als bedeutendem Denkmal der Fortifikationsarchitektur, einen angemesseneren Zweck zu finden. Das Militär beschloss schließlich, die Besatzung und die Lager auszusiedeln und ihre Räume für den Bedarf der Kultur und Seefahrt umzugestalten. Aufgrund des Stoffes aus dem Kriegsarchiv in Wien wurden umfangreiche Umbauten und Rekonstruktionen gemacht. Dem Äußeren der Gebäude wurde die frühere Gestalt zurückgegeben, indem die Fenster verengt wurden. Das Große Gebäude wurde zum Marinemuseum und zur Bibliothek umgestalten. Der äußere Teil des Freiraumes an der Ostseite wurde zu einer Waffenausstellung eigerichtet. Hier wurden Unterwasserwaffen, Kanonen und Schiffe ausgestellt. Geplant wurde, dass der Raum als Zentralbühne des Spliter Sommers dienen wird. Zu diesem Zwecke wurde das Wachthaus und die Überdachungen an dem mittleren Westbastion entfernt. Und den Hof stellte man sich als Zuschauerraum für die Vorstellungen der Spliter Sommers vor. Durch Gründung der Republik Kroatien wurde die Bestimmung der Objekte geändert. In dem großen Gebäude wurde im Erdgeschoss das Kroatische Marinemuseum und oben das Staatsarchiv untergebracht. In das Erdgeschoss des Südgebäudes siedelte die Kunstakademie ein. Der Kirche des heiligen Antonius wurde der sakrale Charakter zurückgegeben und über der Hauptfassade wurde ein kleiner Glockenturm in Spindelform angebracht. In der Festung werden zeitweise Vorstellungen vorgeführt, Bücher vorgestellt, Ausstellungen und Vorträge veranstaltet und in dem Hof Musik-Bühnen Vorstellungen klassischer und Unterhaltungsmusik vorgetragen. Um den Besuch der Festung anziehender zu machen, wurde an dem südwestlichen Bastion der Bau eines Restaurants geplant, von dort breitet sich der Blick aus der Höhe auf das Volksviertel Lučac, das Meer und die nahe Inseln Brač und Šolta aus. Das wurde nicht realisiert. In der neueren Zeit wurde die Möglichkeit einer Einführung von passenderen und attraktiveren Inhalte für den Bedarf der Bewohnerschaft erörtert. Es wurden auch einige archäologische Forschungen gemacht und 2020 wurden die Fundamente des nordwestlichen Bastions, der nicht erbaut wurde, entdeckt. Eine große Störung zur Nutzung der Festung ist die Tatsache, dass ihr Hof als Autoparkplatz benutzt wird, obwohl das Ganze zum Kulturerbe erklärt wurde.

238


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 239-252 Krešimir Belošević: Krapinski časopis Knajpovac, promicatelj metode hidroterapije...

Krešimir Belošević, ing. TPH KBC Zagreb kresimirbelosevic@yahoo.com.uk

UDK: 61:050 Prethodno priopćenje Prihvaćeno: 11.10.2020.

Krapinski časopis Knajpovac, promicatelj metode hidroterapije njemačkog svećenika Sebastiana Kneippa Rad se bavi krapinskim časopisom Knajpovac koji je početkom XX. stoljeća bio u službi propagiranja liječenja po metodi njemačkog svećenika Sebastiana Kneippa u krapinskom lječilištu. Glavni urednik bio je Janko Okić – Jereb, upravitelj Kneippovog lječilišta u Krapini. Ključne riječi: Knajpovac, Krapina, Janko Okić – Jereb, Kneippova metoda

239


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 239-252 Krešimir Belošević: Krapinski časopis Knajpovac, promicatelj metode hidroterapije...

Istraživanje o povijesti vegetarijanstva na hrvatskim područjima dobrim djelom koristi i podatke iz periodičnih izdanja koja su izlazila krajem XIX. i tijekom XX. stoljeća. Jedan od takvih časopisa je krapinski časopis Knajpovac1 koji je pokrenut kako bi promicao hidroterapijsku metodu njemačkog svećenika Sebastiana Kneippa. Njemački katolički svećenik mons. Sebastian Kneipp rodio se 17. svibnja 1821. godine u Stephansreidu u mnogočlanoj obitelji.

Slika 1. Sebastian Kneipp,

slika sa naslovnice prvog broja Kao mladić često je pobolijevao, te mu je Knajpovca dijagnosticirana tuberkuloza na oba plućna krila. Pokušao se izliječiti koristeći razne lijekove i medicinske metode koje mu nisu pomogle, te je na kraju isprobao i hidroterapiju. Tijekom zime skočio je u hladan Dunav i ozdravio. Kao kapelan djelovao je u raznim župama, a povremeno je dijelio i savjete vezane uz razne bolesti. Mnogi su smatrali da to nije u redu te su ga prijavili, a Sebastian Kneipp je dobio zabranu bavljenja liječničkim poslom. Pojava kolere u župi u kojoj je djelovao potaknula je Kneippove poglavare da mu daju dozvolu za pomaganje bolesnicima. Premjestili su ga u Wörishofen gdje je u samostanu Kneipp osnovao lječilište Sebastineum. Iskustva koja je stekao u liječenju želio je podijeliti s drugima, te je 1887. godine izdao knjigu Meine Wasserkur (Moje liječenje vodom).2 U njegovo lječilište dolazili su bolesnici iz raznih krajeva Europe i svijeta, kojima je trebalo pomoći. Radi zasluga u liječenju

1 P uni naslov ovog časopisa je:Knajpovac – Časopis za njegovanje zdravlja i uputu liječenja po Kneippovom sustavu, te pouku i zabavu.Prvi broj je izašao u Zagrebu, a svi ostali brojevi u Krapini, pa bi časopis mogli nazvati zagrebačko – krapinskim. U daljnjem tekstu koristit ću samo početni dio naziva časopisa Knajpovac, sa pridjevom krapinski. 2 Knjiga Moje liječenje vodom prevedena je na hrvatski jezik više puta. Prvi put predstavljena je hrvatskoj javnosti u prijevodu dr. Antuna Lobmayera 1891. godine. Isti prevoditelj izdaje 1893. godine 2. izdanje ovog priručnika. Prva dva izdanja imaju puni naslov: Moje liečenje vodom. Prokušano kroz više od 35 godina. Janko Okić - Jereb prevodi i izdaje 1905. godine 3. izdanje pod naslovom: Moje liečenje vodom. Četvrto izdanje pod naslovom Moje liječenje vodom i biljem izlazi 1930. godine. Sva četiri izdanja izdala je ista izdavačka kuća iz Zagreba: prva dva Tisak i naklada Knjižare Lavoslav Hartman (Kugli i Deutsch), treće izdanje Tisak i naklada Knjižare Lavoslava Hartmana (St. Kugli), a četvrto Tisak i naklada Knjižare St. Kugli. Obitelj Kugli je uz osnovnu djelatnost imala i posudbenu knjižnicu, antikvarijat, trgovinu glazbala i umjetnina, a izdavala je i razne časopise. O nakladničko, knjižarsko i tiskarskoj obitelji Kugli vidi u leksikografskoj odrednici: Maruševski Olga, „Kugli“, Hrvatski biografski leksikon, sv. 8 (Kr – Li), gl. ur. Trpimir Macan, Zagreb 2013., 306-307. Knjižara St. Kugli značajna je i za povijest vegetarijanstva u Hrvatskoj, jer je u ovoj izdavačkoj kući 1936. godine tiskana u izdanju Vegetarskog društva prva hrvatska Vegetarska kuharica autorice Štefanije Bernas Belošević.

240


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 239-252 Krešimir Belošević: Krapinski časopis Knajpovac, promicatelj metode hidroterapije...

papa Lav XIII. imenuje ga 17. listopada 1893. godine prelatom i papinskim tajnim komornikom. Sebastian Kneipp umire 17. lipnja 1897. godine u Wörishofenu.3

Krajem XIX. i početkom XX. stoljeća pokazala se potreba za otvaranjem lječilišta u drugim gradovima i državama. Jedan od ovakvih zavoda otvoren je u Krapini.4 Krapinski načelnik Vilibaldo Sluga, osobno je došao dva puta agitirati za svoj grad,5 te je Janko Okić – Jereb, jedan od Kneippovih bliskih suradnika, došao u Krapinu i spoznao da je u ovom zagorskom gradu „Zrak je čist, voda dobra, voća i grožđa mnogo…“.6 Sve ove pogodnosti uvjetovale su da se u Krapini krajem lipnja 1903. godine otvori lječilište, čijim ravnateljem postaje Okić – Jereb.

Slika 2. Portret i potpis Janka Okića – Jereba (preuzeto iz njegove knjige Der zehnte Bruder, Wörishofen, 1901.)

On je ranije u Wörishofenu pokrenuo i više godina uređivao časopis Kneipper Blätter.7 Shvaćajući važnost promidžbe i informiranja javnosti Okić – Jereb je dao 3 O Kneippu vidi leksikografske odrednice: Uehleke Bernhard,„Sebastian Kneipp“, Deutsche biogradhische Enzyklopädie, sv. 5 (Hitz – Kozub), ur. Rudolf Vierhaus, München 2006., 736-737 i de Ninno Giuseppe, „Kneipp, Sebastian“, Enciclopedia Cattolica, sv. 7 (Inno - Mapp), dir. Pio Paschini, Vatican 1951., 722. 4 Kraći opis krapinskog lječilišta dao sam u radu: „Dobrodošli u Kneippova lječilišta“, Godišnjak Njemačke zajednice - DG Jahrbuch 24, Osijek 2017., 13-32. 5 Više vidi u političkoj autobiografiji Sluga Vilibaldo, Kratki pregled mog 30 godišnjeg načelničkog rada u Krapini, Krapina 1919., 6. Načelnik Krapine Sluga ondje između ostalog piše: „U god. 1903. bilo je objelodanjeno putem novina, da će se u Hrvatskoj graditi lječilište o Kneippovom sistemu. Odmah pomislih, da bi naša Krapina zato bila stvorena. Otputih se stoga dva puta osobno u Wörishofen, u Bavarsku, gdje sam predobio za tu ideju ravnatelja Okića….“. Vilibaldo Sluga (Šentjur kraj Celja, 13. 10. 1854. – Krapina, 15. 01. 1931.) bio je višegodišnji krapinski načelnik, skoro 40 godina, predsjednik DVD Krapina, te je kao društveni djelatnik djelovao na raznim projektima u Krapini i okolici. Više vidi u enciklopedijskoj odrednici Drage Kozine, „Sluga, Vilibaldo“, u: Enciklopedija Hrvatskog Zagorja, ur. Božidar Brezinščak Bagola, Ivan Cesarec i Mladen Klemenčić, Zagreb 2017.,763. 6 Više vidi u Okić Janko, „Zašto sam došao u Hrvatsku?“, Knajpovac 1, Zagreb 1903., br. 1., 3. Okić u tekstu „Zašto sam došao u Hrvatsku?“ opisuje životne dogodovštine do odlaska u Wörishofen u kojem je godinama radio kao tumač za slavenske jezike, te kao urednik Kneipper Blättera. 7 Okićevo uredništvo Kneipper Blättera spominje se u tekstu koji je napisan povodom 125. godišnjice izlaženja časopisa 2016. godine. Više vidi na http://www.kneipp-verein-donauwoerth.de/Kneipp_Blaetter_001.pdf

241


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 239-252 Krešimir Belošević: Krapinski časopis Knajpovac, promicatelj metode hidroterapije...

inicijativu i za pokretanje časopisa koji je trebao bolje reklamirati krapinsko lječilište. Njegovu inicijativu prepoznali su gradski oci te početkom studenog 1903. godine u Zagrebu započinje izlaziti novi časopis pod imenom Knajpovac. Časopis za njegovanje zdravlja i uputu lječenja po Kneippovom sustavu te poduku i zabavu. Glavni urednik bio je Janko Okić – Jereb.8 Ukupno su u Tiskari i nakladi Franje Bogovića iz Zagreba, Preradovićev trg br. 4, tiskana 24 broja Knajpovca na 380 stranica. Prvi broj tiskan je 1. studenog 1903. godine s mjestom izdanja Zagreb, a ostala 23 broja s mjestom izdanja Krapina, zadnji 24. broj izašao je na Božić 1904. godine. Knajpovac je jedini krapinski časopis s početka XX. stoljeća, a grad Krapina je vlasnik i izdavač časopisa što se može iščitati već na naslovnici 2. broja koji je objavljen 16. siječnja 1904. godine. Časopis donosi mnoštvo informacija vezanih uz lječilište i grad Krapinu. Predviđeno je bilo da časopis izlazi svakih 14 dana, ali je drugi broj izašao nakon dva i pol mjeseca, dok su kasniji brojevi izlazili u relativno točnom vremenskom razmaku od dva tjedna. Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu čuva primjerak prvog i jedinog godišta krapinskog Knajpovca.9 Kao što sam već spomenuo, glavni urednik Knajpovca bio je Janko Okić – Jereb, a odgovorni urednik višegodišnji krapinski načelnik Vilibaldo Sluga. Godišnja cijena iznosila je 4 K, polugodišnja 2 K, a pojedini broj stajao je 30 filira. Časopis prestaje s izlaženjem vjerojatno zbog pomanjkanja pretplatnika. Prvi broj, objavljen 1. studenog 1903. godine, tiskan je na 16 stranica, a na naslovnici se, uz kratak sadržaj, nalazi slika Sebastiana Kneippa. U uvodniku „Zašto sam došao u Hrvatsku?“ Okić – Jereb autobiografskom crticom opisuje dolazak u Krapinu te potiče: „Molim sve i svakoga, da me podpomažu sa skupljanjem predplate“.10 Tekstovi su raspoređeni u više rubrika, a u rubrici „Listak“ prvi broj donosi „Crtice iz života mojega pokojnoga učitelja, prelata Kneippa“ u kojem se između ostalog donose i dva Kneippova pisma iz Rima u kojima Kneipp opisuje susrete s papom Lavom XIII. kojeg je posjetio i liječio tijekom 1894. godine.11 Rubrike „Izlječenja“ i „Dopisi“ (pristupljeno 23. 09. 2020.). Prema istom tekstu Okić je uređivao Kneipper Blätter od 1893. do 1903. godine. 8 P oznato mi je relativno malo biografskih podataka o Janku Okiću – Jerebu. Nešto se može iščitati iz njegove autobiografske crtice Okić Janko „Zašto sam došao u Hrvatsku?“, Knajpovac 1, Zagreb 1903., br. 1., 2-3.: Okić je rođen u mjestu Okić kraj Samobora, rodom je Slovenac. U djetinjstvu je uz školske obaveze radio kao pastir. Mladenačke dane provodi kao vojnik u Prvom srpsko-turskom ratu, a po povratku u Hrvatsku počinje pisati. Putuje po Europi i piše reportaže za razne novine u Švicarskoj i Njemačkoj. Od 1890. godine djeluje u Wörishofenu kao tumač za slavenske jezike. Jedan je od osnivača Kneippovog društva i časopisa u Wörishofenu, koji je uređivao trinaest godina. Po pozivu krapinskog načelnika Sluge dolazi u Krapinu i 1903. godine sudjeluje u počecima rada Kneipovog lječilišta u Krapini. Bio je glavni urednik lječilišnog časopisa Knajpovac, koji je izlazio 1903.-1904. godine u Zagrebu i Krapini, a 1904. godine počinje izdavati i uređivati u slovenskoj Gorici časopis Knajpovec, časopis za njegovanje zdravlja po Kneippovom sestavu. Godine 1908. upravlja Kupališnim društvom po Kneippovom metodu u mjestu Dolina u Istri. Prema dostupnim podacima napisao je dvije knjige: Sieben Jahre in Wörishofen, Wörishofen 1898. i Der zehnte Bruder, Wörishofen 1901. 9 Časopis Knajpovac Časopis za njegovanje zdravlja i uputu lječenja po Kneippovom sustavu čuva se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu pod signaturom 90.139. 10 Okić Janko, „Zašto sam došao“, 3. 11 Više vidi Okić Janko, „Crtice iz života moga pokojnoga učitelja prelata Kneippa“, Knajpovac 1, Zagreb 1903., br. 1., 3-9.

242


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 239-252 Krešimir Belošević: Krapinski časopis Knajpovac, promicatelj metode hidroterapije...

donose izvatke iz pisama bivših bolesnika. U „Viestima iz Krapine“ Okić – Jereb predstavlja novitete u Krapini koja je ovim lječilištem postala značajno središte. U lječilištu su se Kneippovom metodom liječile razne bolesti živaca, pluća, kronične bolesti želuca, crijeva i srca. 12 Na kraju prvog broja Knajpovca tiskan je „Iskaz kupališnih gostova u Kneippovom lječilištu u Krapini“. Ova svojevrsna knjiga gostiju tiskana je u više brojeva jedinog godišta ovog časopisa, a donosi 592 imena lječilišnih gostiju.13 Podaci o gostima pružaju mnoge informacije. Uz ime i prezime, navode se i mjesto iz kojeg dolaze, te zanimanje i srodstvo s nekim drugim kupališnim gostom. Gosti u krapinskom lječilištu bili su Slika 3. „Izkaz kupalištnih gostova u raznih zanimanja, najveći broj (njih 104) Kneippovom lječilištu u Krapini“, Knajpovac, bili su razni činovnici, a među gostima br. 1., 15. nalazimo i 80 pripadnika svećeničkog i redovničkog zvanja, 68 profesora, 33 trgovca, 26 obrtnika, 22 poljoprivrednika, 4 radnika, te druga zanimanja. Prvi gost koji se nalazi na popisu je Božidar Tomšić, pravnik iz Ribnice u Kranjskoj, današnja Slovenija. Gost koji je prevalio najdulji put, preko 2400 km, bio je vegetarijanac Adolf Jakšić, carski ruski umirovljeni profesor, koji je došao iz Tbilisija u Gruziji.14 Jedan od gostiju bio je i tadašnji sveučilišni profesor svećenik Antun Bauer, kasnije zagrebački nadbiskup. Većina lječilišnih gostiju bila je iz Hrvatske (njih 383), a ostale zemlje iz 12 V iše vidi u tekstu koji je potpisan inicijalima er. „Kneippovo lječilište u Krapini“, Zavičaj. List za politiku, gospodarstvo i pouku 1., Varaždin 1906., br. 8., 3. 13 Popisi gostiju Kneippovog lječilišta u Krapini nalaze se u Knajpovcu u brojevima: 1. (str. 15-16), 3. (str. 48), 4. (str. 64), 6. (str. 96), 10. (str. 145-146), 12. (str. 178), 13. (str. 194), 14. (str. 210-211), 15. (str. 225-226), 16. (str. 243-244), 17. (str. 257), 18. (str. 273), 22. (str. 337). 14 Za biografiju Adolfa Jakšića vidi: Mujadžević Dino, „Adolf Jakšić: Ljevičar u stranci prava“, Biobibliographica: zbornik znanstveno-istraživačkoga projekta Hrvatska bio-bibliografska baština, ur. Trpimir Macan, Zagreb 2003., 103-115. O vegetarijanstvu Adolfa Jakšića govori Fran Folnegoviću svojoj autobiografskoj knjizi Doživljaji i dojmovi, Zagreb 1902. Folnegović se u poglavlju „Drugovi“ prisjeća svojih prijatelja i školskih kolega. Jedan od njegovih kolega u Grazu bio je Adolf Jakšić kojem je Folnegović posvetio skoro cijelu stranicu. Folnegović, između ostalog, na stranici 39 piše „Njegov život je prava Odiseja, koja bi zaslužila, da ju opiše vrstnije pero od moga….. Iduće godine eto nas opet zajedno u Gracu, gdje smo zajedno i stanovali, najviše snovali, hrvatsko djačko družtvo utemeljili, pravaški duh širili, pa dapače zajedno i vegetarci postali….“.

243


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 239-252 Krešimir Belošević: Krapinski časopis Knajpovac, promicatelj metode hidroterapije...

kojih su dolazili gosti su: Austrija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Gruzija, Italija, Mađarska, Poljska, Slovenija i Srbija. Sljedeći brojevi Knajpovaca izlaze u nepravilnim vremenskim razmacima, a sadrže korisne savjete, priče, pjesme, vijesti, reklame i druge tekstove, te donose fotografije krapinskog lječilišta. Ovdje ću navesti neke primjere. Drugi broj tiskan je sredinom siječnja 1904. godine, a kao vlasnik i izdavatelj časopisa navodi se Krapina. Na početku ovog broja Okić – Jereb kao urednik objašnjava ovu promjenu u kontinuitetu „Mi smo hotimice sustali sa izdavanjem, da vidimo, koliko će se javiti predplatnika. Hvala Bogu prijavilo ih se toliko, da je časopisu budućnost osjegurana. Knajpovac izlaziti će točno 1. i 16. svakoga mjeseca.“15 U trećem broju nalazi se tekst „Način polijevanja“ u kojem se navodi: „Želimo s toga, da svojim privrženicima i cijenjenom čitateljstvu saobćimo odnosne propise glede načina štrcanja i polijevanja s vodom što ih je godine 1896. pokojni Kneipp upotpunio i sabrao u jednu cjelinu“ te nabraja svih deset propisa.16 Ovaj broj donosi i pismo dr. Augusta Tafelmachera, uglednog njemačkog matematičara iz Brazila, koji se zahvaljuje Okiću − Jerebu na pruženim savjetima koji su mu pomogli oko njegovih zdravstvenih problema.17 Peti broj na početku donosi tekst Climenta „Crtica zagrebačkog Knajpovca“ u kojem autor opisuje Kneippovo lječilište kojeg je 1895. godine u Zagrebu otvorio dr. Antun Lobmayer. Pisac uspoređuje ovo lječilište s krapinskim te ističe da „Lječilište u Krapini ne zaostaje ni najmanje za onim u Wörishofenu, dapače po položaju, izvrsnoj vodi i prekrasnom zraku nadkriljuje ono, a što se uprave tiče, jamči ime samoga upravitelja gosp. J. Okića − Jereba, koji je to utemeljio i na ovo se krasno djelo odvažio.“18 Šesti broj donosi i tekst „Liječničko umijeće u Japanu nekoć i sada.“19 Časopis su preporučivali Veliki župan Varaždinske županije, te kraljevskog slobodnog grada Varaždina Radoslav pl. Rubido – Zichy od Zagorja i Zicsa. Varaždinski župan naglašava da je časopis Knajpovac „… jedini ove vrste u našoj domovini, koji svojim popularnim pisanjem i praktičnim načinom tumači poznati Knajpov sustav jačanja i liječenja tijela.“20 Časopis Knajpovac preporuča i veliki župan gradova Požege i Broda dr. Nikola pl. Jurković. Jurković u pismu Janku Okiću 15 N aklada i uredničtvo “Knajpovca“ u Krapini, „Našim predplatnicima“, Knajpovac 1, Zagreb 1903-4., br. 2., 17. 16 „Način polijevanja“, Knajpovac 1, Zagreb 1903-4., br. 3., 34-36. 17 Profesor Tafelmacher između ostalog piše: „…hotimice Vam se nisam kroz čitavu godinu javio čekajući uspjeh lječenja. Što se toga pako tiče, javljam Vam, da sam veoma zadovoljan….“. Više vidi u: Knajpovac1, Zagreb 1903-4., br. 3.,40. 18 Autor redaka o zagrebačkom lječilištu na temelju svojih iskustava ističe „Velika je razlika kneippirati se kod kuće samostalno i kneippirati se u lječilištu. Odvaži li se koji od čitatelja neće se prevariti, niti će mnogo žepu naškoditi, a svome će zdravlju najviše pomoći“. Više vidi u: Climent „Crtica zagrebačkog Knajpovca“, Knajpovac 1, Zagreb 1903.-4, br. 5., 64-67. 19 „Liječničko umjeće u Japanu nekoć i sada,“ Knajpovac 1, Zagreb 1903-4., br. 5., 64-67. Poseban dio ovog teksta posvećen je obrazovanju mladih liječnika u Japanu. Podučavanje u liječenju trajalo je uz teorijski dio i praksu od 8 do 10 godina, a tijekom XIX. stoljeća predavači u japanskim visokim školama bili su Nizozemci i Nijemci, da bi početkom XX. stoljeća prevladavali japanski profesori koji su se obrazovali u Njemačkoj. 20 Okić, Janko, „Visoko odlikovanje našega časopisa“, Knajpovac 1, Zagreb 1903-4., br. 6.,81.

244


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 239-252 Krešimir Belošević: Krapinski časopis Knajpovac, promicatelj metode hidroterapije...

– Jerebu između ostalog piše da je njegov „popularno pisani časopis za njegovanje zdravlja svim ovopodručnim kr. kotarskim oblastima i gradskim poglavarstvima na što veće podupiranje i proširenje preporučio.“21

Slika 4. Pismo zahvale Martina Weissa iz Albricha, Wurttemberg, Knajpovac, br. 20.-21, 318.

Posebne goste primila je Krapina 23. svibnja 1904. godine. Bila je to grupa europskih antropologa koji su posjetili nalazište krapinskog pračovjeka. Izvještaj pod naslovom „Antropolozi u Krapini“ objavljen je u rubrici „Viesti iz Krapine“ u 11. broju Knajpovca.22 Antropolozi su bili na doručku u Kneippovoj restauraciji, a poslije su se uputili na Stari grad gdje je predavanje o povijesti srednjeg vijeka Krapine trebao održati hrvatski povjesničar Vjekoslav Klaić, tada prodekan zagrebačkog sveučilišta. Kiša je međutim preusmjerila ugledne goste ponovo u Kneippovo lječilište u kojem im je domaćin bio upravitelj Janko Okić – Jereb, koji im je “rastumačio ljekovitost i uporabu mrzlicah.“23

Na početku 12. broja Uredništvo i naklada Knajpovca upućuje pismo „Našim p. n. pretplatnicima“ u kojem se uredništvo žali što nema više od stotinjak pretplatnika, zahvaljuje se svima na trudu, obavještava da se mogu nabaviti svi prijašnji brojevi, a pretplatu sakuplja blagajna trgovišta Krapine. Pismo započinje apelom „Molimo ponovo sve i svakoga, da nas podpomaže u našemu težkomu radu. Ne ide za novac ili za čast, nego za najveće dobro, za zdravlje naše braće i naših sestara.“24 Problem 21 K najpovac 1, Zagreb 1903-4., br. 9.,129. 22 P osebni izvjestitelj, „Antropolozi u Krapini“, Knajpovac 1, Zagreb 1903-4., br. 11.,167 - 168. Izvještaj donosi točno vrijeme dolaska zagorskog vlaka u Krapinu u 11 sati i 10 minuta. Uvažene putnike je na kolodvoru dočekala „rek bi ciela Krapina“, uz Eduarda Šmita, kraljevskog kotorskog predstojnika,Vilibaldo Sluga, načelnik Krapine, pristav kraljevskog kotarskog suda Car, poreznik Butorac, mjesni župnik Stjepan Vukovinski, odvjetnici Barbot i Kiš, te predsjednik „Zagorca“ Bogdan Barbot.. Iz ovog izvještaja može se iščitati da je tom prilikom načelnik Sluga uručio počasnu diplomu začasnog građanina grada Krapine zagrebačkom profesoru dr. Dragutinu Gorjanoviću - Krambergeru. 23 Posebni izvjestitelj, „Antropolozi u Krapini“, Knajpovac 1, Zagreb 1903-4., br. 11., 167 - 168. (Mrzlice su toplice u kojima se liječenje provodi korištenjem hladne vode. Opaska K. B.) 24 Uredničtvo i naklada „Knajpovca“, „Našim p. n. predplatnicima“, Knajpovac 1, Zagreb 1903-4., br. 12., 177178.

245


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 239-252 Krešimir Belošević: Krapinski časopis Knajpovac, promicatelj metode hidroterapije...

s financiranjem ostao je prisutan do kraja izlaženja Knajpovca te je, kako je već spomenuto, vjerojatno i doveo do gašenja lista. To pokazuje i proglas uredništva i uprave objavljen u zadnjem dvobroju 23-24. koji upozorava da časopis ima 476 pretplatnika ali da svi nisu podmirili svoje obaveze. Uprava upozorava na troškove: „Tiskar traži svoje, pošta ne prodaje marke na božju veresiju, pak od kuda uzeti? O nagradi uredniku i suradnicima ni govora. S toga molimo…predplatnike.. da nam nadju barem još jednoga druga ili jednu drugaricu, inače morat ćemo prestati sa izdavanjem lista.“25

Broj 16 donosi na naslovnici osmrtnicu gosta Kneippovog lječilišta u Krapini koprivničkog župnika Antonija Kovačića.26

Slika 5. Osmrtnica koprivničkog župnika Antonija Kovačića, gosta Kneippovog lječilišta u Krapini, Knajpovac br. 16, 241.

Časopis Knajpovac u svojim brojevima, kao što je već spomenuto, donosi različite popularnoznanstvene tekstove, priče i pjesme. U njemu piše i vegetarijanac dr. Fran Srećko Gundrum Oriovčanin.27 Zdravstvenu crtu „Pivo“ dr. Gundrum započinje 25 U redničtvo i uprava „Knajpovca“, „Našim p. n. predplatnicima“, Knajpovac 1, Zagreb 1903-4., br. 23-24., 353-354. 26 Uprava lječilišta, „Osmrtnica. Antonije Kovačić“, Knajpovac 1, Zagreb 1903-4., br. 16., 241. Koprivnički župnik umro je u Krapini 1. rujna 1904. godine u 64. godini života „…nakon dugotrajne težke i neizlječive bolesti.“ Pokopan je na gradskom groblju u Krapini. 27 Vegetarijansko djelovanje dr. Gundruma opisano je u Belošević Krešimir, „Dr. Fran Srećko Gundrum Oriovčanin, Zmaj Oriovački (1856. – 1919.) Pokušaj biografije liječnika, zmaja, vegetarijanca“, Godišnjak njemačke zajednice - DG Jahrbuch 21, Osijek 2014., 297-320.

246


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 239-252 Krešimir Belošević: Krapinski časopis Knajpovac, promicatelj metode hidroterapije...

objavljivati u 18. broju Knajpovca.28 Tekst „Najmanja riba“ nalazi se u rubrici „Svaštice“ u broju 19. Ovdje se ističe da je najmanja riba na svijetu otkrivena u planinskom jezeru Buhi na filipinskom otoku Luzon. Prema tekstu u Knajpovcu lokalno stanovništvo zove je sinarapan, a veličina joj varira od 1/5 do 1/2 palca. Ribari je prodaju na litre, a 6000 ribica teži 1 funtu.29

Tijekom izlaženja Knajpovca u pojedinim brojevima tiskane su i neke reklame vezane uz rad Slika 6. Svaštica „Knez kao umjetnik i vegetarijanac“, lječilišta ili podršku nacionalnim Knajpovac, br. 20-21, 333 - 334. (humanitarnim) društvima: jedna je reklama za Žigice Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru, a druga je za Kneippovu sladnu kavu.

KNAJPOVAC U LITERATURI

Časopis Knajpovac reklamirao se u periodičnim izdanjima tijekom 1903. i 1904. godine. Primjer nalazimo u novinama Banovac. List za poduku, trgovinu, obrt i gospodarstvo iz Petrinje, koji u rubrici „Novi listovi“ donosi osnovne podatke o Knajpovcu.30

U listu Virovitičan. Glasilo za promicanje narodnih interesa iz

Slika 7. Reklama za Knajpovac objavljena u Banovcu. Listu za poduku, trgovinu, obrt i gospodarstvo iz Petrinje 08. listopada 1904. godine na 3. stranici.

28 I van Srećko Gundrum – Oriovčanin, „Pivo“, Knajpovac 1, Zagreb 1903-4., br. 18., 279- 280. Nastavak je objavljen u br. 19 (str. 294-296) i br. 20-21 (str. 310-313). Tekst „Pivo“ pretiskan je iz novina Hrvatstvo. Gundrum objašnjava na koji način se dobiva pivo, ali ističe štetne posljedice po zdravlje ljudi te preporuča: „Za to je najbolje kloniti ga se, ne piti ga nikada. Posvemašnja abstinencija od alkohola, ova čista i prava trieznost u sve istine dio i služiteljice ove jedine absolutne istine“. O Gundrumu više vidi u: Husinec Franjo, Dr. Fran Gundrum Oriovčanin, Križevci 2001. 29 „Najmanja riba“, Knajpovac1, Zagreb 1903-4., br. 19., 302. Preračunavanjem funte u kilograme (1 funta = 453 g) može se izračunati da se u jednom kilogramu nalazi preko 12 000 komada najmanje ribe na svijetu. Ova riba živi i danas te se koristi za pripremanje ukusnih jela. Neke recepte za pripremu jela od ove ribe vidi na https://www.gmanetwork.com/entertainment/celebritylife/food/61751/sinarapan-recipes-that-are-perfectfor-the-holy-week/story (pristupljeno 23. 09. 2020.). 30 Više vidi u rubrici „Novi listovi“, Banovac. List za poduku, trgovinu, obrt i gospodarstvo 16, Petrinja 21. studenog 1903., br. 47., 3. Banovac u više navrata i kasnije reklamira Knajpovac.

247


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 239-252 Krešimir Belošević: Krapinski časopis Knajpovac, promicatelj metode hidroterapije...

Virovitice, u rubrici „Različite vijesti“ nalazimo vijest da će časopis Knajpovac izlaziti od 1. prosinca 1903. redovito 1. i 16. u mjesecu.31

Desetak godina poslije prestanka izlaženja časopisa Knajpovac u Liječničkom vijesniku objavljen je rad dr. Franje Bučara pod naslovom „Tjelesni uzgoj i higijena. Bibliografski prikaz izdanja na hrvatskom jeziku do 1915. godine“ u kojem se u rubrici “Časopisi“ nalazi i opis Knajpovca.32

Početkom XXI. stoljeća ponovo se pojavio interes za proučavanje starije hrvatske periodike, pa se u svojim radovima neki autori osvrću i na Knajpovac. Opatijski liječnik, političar i povjesničar Amir Mazur u pregledu periodičnih izdanja prije Prvog svjetskog rata „Kratka Slika 8. Naslovnica zadnjeg povijest tiskanih medicinskih znanstvenih časopisa“ dvobroja Knajpovca, spominje i Knajpovac.33 Isti autor časopis Knajpovac uz objavljenog 25. prosinaca 1904. druge časopise spominje i u radu „Medicina Fluminensis u 34 vrtlogu časopisnog darvinizma“. Ugledna povjesničarka Mira Kolar Dimitrijević u radu „Primjena Kneippovih metoda u liječenju i prehrani u Hrvatskoj početkom dvadesetog stoljeća“ često piše o tekstovima iz Knajpovca,35 dok povjesničar medicine Vladimir Dugački u svom pregledu „Medicinska periodika u Hrvatskoj do 1918. godine“ karakterizira časopis Knajpovac kao zdravstvenoprosvjetni i promidžbeni.36

Proljetnih dana 2017. godine hrvatskoj javnosti predstavljeno je još jedno u nizu hrvatskih enciklopedijskih izdanja. Poslije dugog rada na svjetlo dana izašao je primjerak Enciklopedija Hrvatskog Zagorja. U ovoj enciklopediji enciklopedijsku 31 V idi u rubrici „Različite vijesti“ u: Virovitičan. Glasilo za promicanje narodnih interesa 5, Virovitica 13. prosinca 1903., br. 48., 3. U ovoj vijesti čitatelje se upućuje da „Sva pisma i narućbinecpošilju se gosp. Janku Okiću upravitelju lječilišta, a predplate g. Aleksandru Auschlaheru kr. kot. vježbeniku u Krapini kao blagajniku redakcionog odbora.“ 32 Bučar Franjo, „Tjelesni uzgoj i higijena. Bibliografski prikaz izdanja na hrvatskom jeziku do 1915. godine“, Liječnički vjesnik 37, Zagreb 1915., br. 5., 98-99. Bučar u svom radu ne spominje da je Knajpovac izlazio i 1903., a kao urednika ne spominje Janka Okića –Jereba, već Franju Bogovića i Vilibalda Slugu. 33 Mazur Amir,„Kratka povijest tiskanih medicinskih znanstvenih časopisa“, Medicina 42 (40), Rijeka 2004., br. 1., 19. 34 Mazur Amir, „Medicina Fluminensis u vrtlogu časopisnog darvinizma“, Medicina fluminensis 50, Rijeka 2014., br. 4., 437. Ondje kao godinu izlaženju Knajpovca navodi 1904. 35 Kolar Dimitrijević Mira, „Primjena Kneippovih metoda u liječenju i prehrani u Hrvatskoj početkom dvadesetog stoljeća“,Godišnjak njemačke Narodnosne zajednice – VDG Jahrbuch 2004 11, Osijek 2004., 117130. 36 D ugački Vladimir, „Medicinska periodika u Hrvatskoj do 1918. godine“, Studia lexicographica 4, Zagreb 2011., br.1., 129.

248


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 239-252 Krešimir Belošević: Krapinski časopis Knajpovac, promicatelj metode hidroterapije...

odrednicu Knajpovac napisala je Vlatka Dugački. Autorica naglašava da je „Knajpovac, zdravstveno-prosvjetni i promidžbeni časopis koji je izlazio u Krapini od 1. XI. 1903. do 25. XII. 1904.“ Iz sadržaja izdvaja članke koji govore o koristi vježbanja, plivanja, Kneippovim hidroterapeutskim savjetima, te tekstove sa savjetima iz kućanstva i drugim temama.37 Vlatka Dugački u prije spomenutoj enciklopedijskoj odrednici postavlja tezu da je izlaženje ovog časopisa obustavljeno zbog prosvjeda liječničke struke zbog rada Janka Okića – Jereba. Naime Okić – Jereb nije bio liječnik, a upravljao je Kneippovim lječilištem u Krapini. Mislim da neslaganje Janka Okića – Jereba s medicinskom strukom ipak nije bilo razlog prestanka izlaženja časopisa, jer je on vodio Kneippovo lječilište u Krapini još barem godinu dana nakon prestanka izlaženja Knajpovca. Ovdje treba spomenuti da liječnička struka uistinu nije prihvaćala njegovo upravljanje lječilištem, što je i dovelo do njegovog odlaska iz Krapine.38 Lječilištem su kasnije u ime grada upravljali liječnici, a 1924. godine od grada Krapine Kneippovo lječilište kupuje ugledni krapinski liječnik dr. Mirko Crkvenac, pod čijom upravom ovo lječilište radi do 1930. godine, kada prestaje s radom.

EPILOG

Na kraju možemo zaključiti da je zagrebačko – krapinski časopis Knajpovac u svojih samo godinu dana izlaženja pružio javnosti mnoštvo korisnih informacija i poučnih tekstova. Odigrao je veliku ulogu u reklamiranju krapinskog Kneippovog lječilišta, ali je, budući da je u njemu tiskana svojevrsna knjiga gostiju, kao i članci koji opisuju Krapinu i različite događaje u gradu, i koristan priručnik za proučavanje života kako lječilišta tako i Krapine početkom XX. stoljeća. Časopis je vjerojatno prestao izlaziti zbog malog broja pretplatnika, iako je moguće, kao što je već spomenuto, da to i nije razlog. Ovdje bih samo upozorio na činjenicu da njemački časopis koji propagira Kneippovu metodu izlazi neprekidno preko 125 godina. Zanimljivo je da u Njemačkoj koja je promijenila više političkih sistema, časopis još izlazi, dok je u Hrvatskoj izlazio samo jednu godinu. Možda su pretplatnici i čitatelji njemačkog područja tijekom vremena, za razliku od hrvatskih, prepoznali dublju vrijednost te kupovanjem i čitanjem časopisa podupiru Kneippovu filozofiju i hidroterapiju.

Ovdje možemo spomenuti da je Okić − Jereb 1904. u slovenskoj Gorici pokrenuo i usporedo s krapinskim Knajpovcem uređivao i časopis Knajpovec, časopis za njegovanje zdravlja po Kneippovomsestavu (ovaj časopis izlazi isto samo jednu godinu, opaska K. 37 D ugački Vlatka, „Knajpovac“, u: Enciklopedija Hrvatskog Zagorja, ur. Božidar Brezinščak Bagola, Ivan Cesarec i Mladen Klemenčić,Zagreb 2017., 421. 38 Negodovanje vezano uz Okićevo upravljanje Kneippovim lječilištem u Krapini stručnoj javnosti uputio je u tekstu „Kneippovo ljećilište u Krapini“ Mladen Čačković u Liječničkom viestniku 1903. godine. Više vidi u: Čačković Mladen „Kneippovo lječilište u Krapini“, Liečnički viestnik 25, Zagreb 1903., br. 2., 71. Karlovačke novine Glasonoša od 26. studenoga 1904. godine objavljuje vijest: „ Krapina. Obćinsko poglavarstvo izjavilo je, da je Okiću, upravitelju Knajpovca odkazalo službu, te da će upravu lječilišta u buduće preuzeti diplomirani liečnik.“ Više vidi u: Glasonoša 1, Karlovac 1905., br. 44., 3.

249


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 239-252 Krešimir Belošević: Krapinski časopis Knajpovac, promicatelj metode hidroterapije...

B.), a 1908. godine upravljao je i Kupališnim društvom po Kneippovom metodu u mjestu Dolina u Istri.39

Slika 9. Naša sloga. Poučni, gospodarski i politički list, Pula 23. lipnja 1904., br. 25., 5. (Tekst „Iz Krapine“ donosi informacije o lječilištu, smještajnim kapacitetima, ugostiteljskim objektima u Krapini, te o Okićevom uređivanju slovenskog časopisa Knajpovec)

LITERATURA A. Objavljeni izvori: Časopisi: Knajpovac, časopis za njegovanje tijela i uputu lječenja po Kneippovom sustavu te pouku i zabavu, Zagreb – Krapina 1903. – 1904., brojevi od 1 – 24.

N. N., 1908., „Dolina kod Trsta“, Omnibus 5, Pula, 21. ožujka 1908., br. 810., 1.

N. N., 1908., „Kupališno te vodeno i zračno lječilište po Kneippovom sustavu u Dolini“, Omnibus 5, Pula, 26. siječnja 1908., br. 764., 2. N. N., 1903., „Novi listovi“, Banovac. List za poduku, trgovinu, obrt i gospodarstvo 16, Petrinja, 21. studenog 1903., br. 47., 3. 39 O djelovanju Janka Okića − Jereba u Dolini u Istri više vidi u „Kupališno te vodeno i zračno lječilište po Kneippovom sustavu u Dolini“, Omnibus 5, Pula 1908., br 764., .2 i u „Dolina kod Trsta“, Omnibus 5, Pula 1908., br. 810., 1.

250


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 239-252 Krešimir Belošević: Krapinski časopis Knajpovac, promicatelj metode hidroterapije... N. N., 1903., „Različite vijesti“, Virovitičan. Glasilo za promicanje narodnih interesa 5, Virovitica, 13. prosinca 1903., br. 48., 3.

Knjige: Folnegović Fran, 1902., Doživljaji i dojmovi, Zagreb.

Husinec Franjo, 2001., Dr. FranGundrum Oriovčanin, Križevci.

Sluga Vilibaldo, 1919., Kratki pregled mog 30 godišnjeg rada u Krapini, Krapina.

B. Literatura: Belošević Krešimir, 2014., „Dr. Fran Srećko Gundrum Oriovčanin, Zmaj Oriovački (1856. – 1919.). Pokušaj biografije liječnika, zmaja, vegetarijanca“, Godišnjak njemačke zajednice - DG Jahrbuch 21, Osijek, 297-320. Bučar Franjo, 1915., „Tjelesni uzgoj i higijena. Bibliografski prikaz izdanja na hrvatskom jeziku do 1915. godine“, Liječnički vjesnik 37, Zagreb, br. 5., 98 – 99. Čačković, Mladen, 1903., „Kneippovo lječilište u Krapini“ Liečničkiviestnik 25, Zagreb, br. 2., 71.

Kolar Dimitrijević Mira, 2004., „Primjena Kneippovih metoda u liječenju i prehrani u Hrvatskoj početkom dvadesetog stoljeća“, Godišnjak njemačke Narodnosne zajednice – VDG Jahrbuch 2004 11, Osijek, 117-130. Dugački Vladimir, 2011., „Medicinska periodika u Hrvatskoj do 1918. godine“, Studia lexicographica 4, Zagreb, br.1., 129.

Dugački Vlatka, 2017., „Knajpovac“, u: Enciklopedija Hrvatskog Zagorja, ur. Božidar Brezinščak Bagola, Ivan Cesarec i Mladen Klemenčić, Zagreb, 421.

Mazur Amir, 2004., „Kratka povijest tiskanih medicinskih znanstvenih časopisa“, Medicina 42 (40), Rijeka, br. 1., 19. Mazur Amir, 2014., „Medicina Fluminensis u vrtlogu časopisnog darvinizma“, Medicina fluminensis50, Rijeka, br. 4., 437.

Mujadžević Dino, 2003., „Adolf Jakšić: Ljevičar u stanci prava“, Biobibliographica: zbornik znanstveno-istraživačkoga projekta Hrvatska bio-bibliografska baština, ur. Trpimir Macan, Zagreb, 103-115.

251


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 239-252 Krešimir Belošević: Krapinski časopis Knajpovac, promicatelj metode hidroterapije...

KRAPINSKI ČASOPIS KNAJPOVAC, PROMICATELJ METODE HIDROTERAPIJE NJEMAČKOG SVEĆENIKA SEBASTIANA KNEIPPA Sažetak Zagrebačko-krapinski časopis Knajpovacje promidžbeno, popularno-znanstveni časopis koji je izlazio od 1. studenog 1903. do 25. prosinca 1904. godine. Osnovna svrha ovog časopisa bila je približiti čitateljstvu Kneippovu metodu liječenja. Časopis se bavio i lokalnim temama, te se pokušao publici približiti kroz različite tekstove, priče i pjesme. Časopis Knajpovacs adrži i svojevrsnu knjigu gostiju krapinskog lječilišta tijekom prve godine rada, pa može pružiti različite podatke o posjetiteljima Kneippovog lječilišta i gostima grada Krapine. Glavni urednik bio je upravitelj Kneippovog lječilišta u Krapini Janko Okić – Jereb, dok je odgovorni urednik bio višegodišnji krapinski načelnik Vilibaldo Sluga. Časopis je tiskan u zagrebačkoj tiskari Franje Bogovića. Knajpovac vjerojatno prestaje izlaziti zbog pomanjkanja pretplatnika. U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu sačuvano je prvo i jedino godište ovog časopisa.

DIE KRAPINAER ZEITSCHRIFT KNAJPOVAC, FÖRDERER DER METHODE DER HYDROTHERAPIE DES DEUTSCHEN PRIESTERS SEBASTIAN KNEIPP Zusammenfassung

Die Zagreber-krapinaer Zeitschrift Knajpovac ist eine Werbeund Populärwissenschaftszeischrift, welche vom 1. November 1903 bis 25. Dezember 1904 erschien. Der Grundzweck dieser Zeitschrift war, der Leserschaft die Kneippsche Heilmethode näher zu bringen. Die Zeitschrift behandelte auch lokale Themen und versuchte der Leserschaft durch verschiedene Texte, Geschichten und Gedichte näher zu kommen. Die Zeitschrift Knajpovac beinhaltet auch eine Art von Gästebuch des krapinaer Sanatoriums während des ersten Arbeitsjahres, so kann sie verschiedene Angaben bezüglich der Besucher des Kneippschen Sanatoriums und der Besucher der Stadt Krapina. Der Hauptredakteur war der Leiter des Kneipschen Sanatoriums in Krapina Janko Okić – Jereb, während der verantwortliche Redakteur der langjährige krapinaer Vorsteher Vilibaldo Sluga war. Die Zeitschrift wurde in der zagreber Druckerei von Franjo Bogović gedruckt. Knajpovac wurde wahrscheinlich wegen Mangel an Abonnenten abgeschafft. In der Nationalen und Universitätsbibliothek in Zagreb wurde der erste und einzige Jahrgang dieser Zeitschrift aufbewahrt.

252


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 253-266 Dubravka Mlinarić: Značenje zbirke Felbar u očuvanju i prezentaciji hrvatske...

Dr.sc. Dubravka Mlinarić znanstvena savjetnica, Institut za migracije i narodnosti Zagreb dubravka.mlinaric@imin.hr

UDK: 026:912(497.5) Prethodno priopćenje Prihvaćeno: 26.9.2020.

Značenje zbirke Felbar u očuvanju i prezentaciji hrvatske kulturne baštine U radu je predstavljena privatna zbirka karata i starih knjiga bibliofila i kolekcionara Ewalda Felbara, koji na temelju visokih kartografskih i bibliografskih standarda sakuplja, obrađuje, prezentira i promovira građu vlastite zbirke. U najvećem dijelu radi se o kartografskim primjercima koji prikazuju prostor hrvatskih povijesnih, ali i nekih susjednih zemalja. Kao Austrijanac koji je podrijetlom vezan uz hrvatski i slovenski prostor, vlasnik zbirke nastoji omogućiti istraživačima i ostalim zainteresiranim korisnicima pristup rijetkoj građi iz vlastite zbirke posredstvom digitalnih medija i suradnje s hrvatskim nacionalnim arhivima i knjižnicama virtualnim putem. Takav pristup nacionalnoj baštini u privatnom vlasništvu kao javnom dobru uključuje dio postavki otvorenoga pristupa i otvara sasvim nove mogućnosti korištenja građe privatnih zbirki, osobito u vremenima kada je zbog javnozdravstvenih mjera ionako ograničena mobilnost i pristup arhivskoj građi. Ključne riječi: stare karte, Ewald Felbar, hrvatske zemlje, privatne kartografske zbirke, baština, dostupnost

253


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 253-266 Dubravka Mlinarić: Značenje zbirke Felbar u očuvanju i prezentaciji hrvatske...

Uvod

Zbirke stare kartografske građe predstavljaju vrijednu nacionalnu kulturnu baštinu, bez obzira nalaze li se u privatnom vlasništvu ili u fondovima nacionalnih institucija, poput arhiva, knjižnica ili muzeja. U radu će se predstaviti Zbirka Felbar, čije je oblikovanje vođeno ambicijom autora i privatnoga kolekcionara Ewalda Felbara, s namjerom identificiranja, sakupljanja, obrade, katalogiziranja, pohrane, čuvanja i promoviranja odnosno populariziranja karata hrvatskih zemalja, kao dijela bogate hrvatske kulturne baštine. U drugom dijelu članka će se analizirati recentna ideja, potekla iz stručnih krugova i prihvaćena kod kolekcionara o mogućnostima virtualnog umrežavanja i povećanja dostupnosti građe kartografskih izvora posredstvom specijaliziranih nacionalnih zbirki koje se čuvaju u državnim ili lokalnim institucijama. U altruističkoj želji da svoje osobno vlasništvo približi zainteresiranim korisnicima, autor Zbirke Felbar i sam propituje okvire digitalnog umrežavanja, otvorenog pristupa i sličnih politika, bez obzira na to što karte iz njegove zbirke nisu pribavljene javnim sredstvima već kao privatna akvizicija i investicija. U članku će se nadalje preispitati mogućnosti posredovanja nacionalnih kulturnih institucija i suradnje stručnjaka zaduženih za njihove kartografske zbirke u cilju da se privatna građa, osim razmjene s prijateljima i drugim kolekcionarima, učini pristupačnijom široj javnosti. Korišteni su dostupni digitalni materijali o zbirci Ewalda Felbara,1 sekundarna literatura o prirodi i problematici koncipiranja, oblikovanja, održavanja i manipulacije građom kartografskih zbirki kao i same izvorne karte u cilju komparativne analize koncepata oblikovanja zbirke i promišljanja mogućnosti njenog otvaranja i približavanja javnosti. Na temelju analize izabranih izvora iz kartografske zbirke Felbar kao poseban je segment istraživanja problematiziran multidimenzionalni kontekst višestrukih europskih periferija u procesu reinterpretacije kulturne povijesti istočne Hrvatske. Ne samo kroz karte kojima su (pretežno) strani kartografi ocrtavali ove prostore i stanovnike kao drugačije ili „Druge“ u prošlosti, već i kroz upoznavanje složenog podrijetla vlasnika zbirke, koji je kao rođeni Austrijanac odabrao sakupljati karte slovenskih, hrvatskih, bosanskih i srpskih zemalja, podaci izneseni u ovom tekstu upućuju na složenost oblikovanja identiteta i osjećaja različitih oblika pripadanja.2

Stare karte u privatnim zbirkama kao specifična istraživačka vrela podataka

Stare se karte, osim kao vjerodostojna svjedočanstva vremena i okolnosti u kojima su nastale, smatraju kulturnim spomenicima i dijelom pisane nacionalne baštine, ali i pristranim izvorima podataka o prostoru koji prikazuju i ljudima koji u takvom 1 Z birka karata i putopisa Collectio Felbar, http://www.felbar.com/hr/home, pristupljeno 15.8. 2020. 2 D ubravka Mlinarić i Snježana Gregurović (2011) „Kartografska vizualizacija i slika Drugoga na primjeru višestruko graničnih prostora“, Migracijske i etničke teme, 27(3), 345-373.

254


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 253-266 Dubravka Mlinarić: Značenje zbirke Felbar u očuvanju i prezentaciji hrvatske...

prostoru žive.3 Po svojoj definiciji, kao organizirana geografska znanja u vizualnim shemama sastavljenima od tipiziranih geografskih, tekstualnih i različitih drugih simbola,4 karte funkcioniraju i kao kodiranegeografske,kulturne,demografske, ekonomske, alii političko-propagandne poruke. Uz to što odražavaju određena geografska, povijesna, kulturna, jezična i tehnička znanja, ali i umjetničko-crtačke vještine svoga autora ili cijelog njegova tima, stare karte posreduju i ideološko-političke informacije. Unatoč tome one su istinski i vrlo složeni proizvodi svoga vremena, potvrda o geografskim, geopolitičkim, ekološkim i brojnim drugim promjenama te u slučaju karata hrvatskih zemalja predstavljaju važan segment hrvatske kulturno-povijesne baštine, a odgovaraju i dijelu definicije o nacionalnom blagu.5 S obzirom na to da dokumentiraju povijesni biljeg identiteta hrvatskoga naroda u dugoj vremenskoj perspektivi karte su prerasle pojam materijalne procjenjivosti u komercijalnom smislu te su postale zajedničko mjesto očuvanja etničkog/kulturnog/jezičnog ili nekog drugog identiteta, bez obzira nalaze li se u privatnim ili državnim institucijama (arhivima ili knjižnicama).6

Tijekom turbulentne povijesti hrvatske su zemlje na starim kartama prikazivali većinom strani autori, a kako je hrvatski prostor najčešće bio rascjepkan na različite administrativne jedinice u nadležnosti različitih stranih uprava, jasno je da se većinom radi o prikazu iz perspektive „Drugoga“.7 Stoga su kao komunikacijski medij za prenošenja poruka karte posredovale informacije u direktnoj komunikaciji kartografa odnosno naručitelja karte s jedne strane i korisnika s druge. Na oblikovanje kartografskih vizualizacija (slika) kroz koje je hrvatske zemlje i njene stanovnike upoznavala i percipirala široka europska publika tijekom ranoga novog vijeka, utjecale su, između ostaloga i različite kartografske tradicije8, koje su se na ovim prostorima preklapale. One su osim na informativnu kvalitetu karte i točnost informacije koja se njome prenosila ostavljale velik trag i na izgled odnosno estetsku i izvedbenu kvalitetu svakog primjerka. Naime, kvaliteta geografskih podataka, njena informativnosti, tehnologija izrade i estetika karte ovisila je o tome kojem je kulturnom krugu autor 3 M ira Miletić-Drder (2013) „Kartografska građa u kontekstu kulturne baštine“, Vjesnik bibliotekara Hrvatske, 56(4), str. 1-23: str. 2, 8-12. 4 Pri čemu se karta prema odluci Međunarodnog kartografskog društva (ICA) definira kao „..kodirana slika geografske stvarnosti, koja prikazuje odabrane objekte ili svojstva, rezultat je kreativnosti i izbora autora, a oblikovana je za upotrebu kad su prostorni odnosi od najveće važnosti.“ Hrvatsko kartografsko društvo, http://www.kartografija.hr/old_hkd/, pristupljeno 21.9.2020. 5 Miletić Drder, „Kartografska građa“, str.1-23; Mirko Marković (1993) Descriptio Croatiae, Zagreb: Naprijed. 6 Mira Miletić-Drder (2007) Collection of Maps and atlases of the National and University Library in Zagreb / Zbirka zemljopisnih karata i atlasa Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, Kartografija i Geoinformacije 7, str. 94101; Ankica Pandžić (1987) Stare karte i atlasi Povijesnog muzeja Hrvatske.Zagreb: Povijesni muzej Hrvatske. 7 O tematici promatranja nekog prostora i stanovnika koji taj teritorij obitavaju više vidjeti u Davor Dukić, Zrinka Blažević,Lahorka Plejić Poje, Ivana Brković, (ur.) (2009) Kako vidimo strane zemlje:uvod u imagologiju, Zagreb: Srednja Europa. 8 D ubravka Mlinarić (2002) „Različite percepcije ranonovovjekovnog prostora hrvatskih zemalja u domaćih i stranih kartografa“, u: Etničnost i stabilnost Europe u 21. stoljeću- Položaj i uloga Hrvatske, Silva Mežnarić, (ur.), Zagreb: IMIN, Naklada Jesenski i Turk i Hrvatsko sociološko društvo, str. 131-142.

255


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 253-266 Dubravka Mlinarić: Značenje zbirke Felbar u očuvanju i prezentaciji hrvatske...

pripadao, gdje se školovao ili radio, tko je kartu i zbog čega financirao, što je njome želio poručiti i sl. Pritom su dva najvidljivija smjera utjecaja na prikaze hrvatskih zemalja, realizirana kroz prepoznatljive obrasce, tehnike izrade i dekoriranja odnosno koncipiranja karata bili srednjoeuropski i mediteranski. Prvi utjecaji dopirali su iz Beča, Pešte ili njemačkih gradova, i najočitiji su na kartama kontinentalnoga, prije svega vojnokrajiškoga prostora pod habsburškim utjecajem. Drugi veliki kulturni krug koji je svoj utjecaj ostavio na ovim prostorima (u istarskom i dalmatinskom priobalju), ujedno i u zoni svog političkoga utjecaja, bio je na Sredozemlju. Radi se prije svega o interesima i utjecajima, a potom i specifičnostima kartografske produkcije koji su stizali iz prekojadranskih centara, poput Venecije, Genove i Rima ili pak iz Pariza.9

Otvoreni pristup privatnoj građi koja je dio hrvatske kulturne baštine

Različite privatne zbirke kartografske građe i njihovi utemeljitelji na različite su načine promišljali mogućnosti otvaranja, boljeg pristupa i veće dostupnosti svoga vlasništva široj javnosti. Jedan od modela je prepuštanje vlastitoga blaga na čuvanje državnim institucijama bilo donacijom10 ili otkupom. Time se obveza skrbi i trajnog čuvanja ove složene građe prepušta kompetentnim stručnjacima u državnim ustanovama (knjižnicama, arhivima, muzejima i sl.), a zbirke zadržavaju svoj inicijalni identitet i koncept. Radi lakše dostupnosti, kao i razmjene podataka preporučljivo je da uz državne/javne, i privatne zbirke budu stručno obrađene prema međunarodno priznatim standardima.11 S druge strane Zbirka Felbar ukazuje na drugačiji model, uz zadržavanje autonomije pravne i smještajno-vlasničke izdvojenosti, zbog čega je sva skrb o Zbirci prepuštena njenom vlasniku. Takav obrazac počiva na nizu složenih i zahtjevnih aktivnosti koje iziskuju angažman vlasnika pa čak i multidisciplinarnog tima stručnjaka koji o Zbirci skrbe. Raznovrsni vanjski stručnjaci vlasnika privatne zbirke mogu savjetovati ili čak preuzimati na sebe dio skrbi o kartama, dok u institucionalnim kartografskim zbirkama te poslove odrađuju timovi profesionalaca sastavljeni od povjesničara kartografije, povjesničara umjetnosti, lingvista, kustosa, restauratora, konzervatora, knjižničara, fotografa, arhivista, zaštitara i brojnih drugih. U novije vrijeme i s razvojem informacijskih tehnologija kartografska građa velikih 9 V iše o različitim utjecajima i specifičnome artizmu na kartama u: Dubravka Mlinarić i Mira Miletić Drder (2017) Zbirka Novak: Mappae Croaticae u Zbirci zemljovida i atlasa NSK, Zagreb: NSK, str. 20-45. 10 Primjer je Zbirka Novak koja je 2012. i 2013.godine donirana Zbirki starih karata i atlasa NSK u Zagrebu, a potom kroz više projekta restaurirana, digitalizirana i popularizirana. Dubravka Mlinarić (2011) „ Zbirka Novakkaoinspiracija: Osobitosti nekih rijetkih karatapriobalja sjeverne isrednje Dalmacije i uloga domaćih kartografa u njihovu nastanku“, Kartografija i Geoinformacije, 16, str. 73-91; Mlinarić i Miletić Drder,Zbirka Novak, str. 71. 11 Neka pitanja integralne katalogizacije kartografske građe čak su i u nacionalnim znanstvenim i kulturnim ustanovama (arhivima, knjižnicama i muzejima, uz jasne razlike obzirom na građu koju čuvaju, način na koji je obrađena i način na koji rade) još uvijek dijelom otvorena u potrazi za jedinstvenim, ali fleksibilnim standardom (nacionalnim kataložnim pravilnikom) koji bi omogućio jednostavniju obradu i još bržu razmjenu podataka. Mira Miletić Drder, „Budućnost obrade kartografske građe u knjižnicama, arhivima i muzejima-integrirani pristup: da ili ne?“, Vjesnik bibliotekara Hrvatske, 59, 1-2, 2016, str. 191-205.

256


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 253-266 Dubravka Mlinarić: Značenje zbirke Felbar u očuvanju i prezentaciji hrvatske...

državnih zbirki se digitalizira te se uspostavljaju digitalne zbirke kartografske građe.12 Pritom te nacionalne stručne institucije, što im je dijelom i zadatak, unose inovacije u sferi nove funkcionalnosti, infrastrukture prostornih podataka, novih proizvoda (primjerice kulturnih vodiča) i novih usluga te potiču suradnje na definiranju podatkovnih modela i metapodatkovnih profila, uz inzistiranje na integraciji podataka i njihovoj boljoj vizualizaciji. 13

S druge strane u privatnim zbirkama sve aktivnosti, od identificiranja karte na međunarodnom tržištu, njene nabave kupnjom ili razmjenom, pohrane u adekvatnim uvjetima, preko čuvanja, obrade sadržaja i analize sukladno recentnim zahtjevima kartografske struke, do katalogiziranja i konačno popularizacije kroz prezentaciju, stručne, publicističke radove ili izložbe padaju na teret autora i vlasnika zbirke. Premda on za njihovu realizaciju može angažirati različite timove stručnjaka, u osnovi privatna zbirka, njen koncept, obujam i sustav počivaju na ideji, resursima i angažmanu vlasnika. A on se, u slučaju Zbirke Felbar intenzivno bavi i nadopunom, aktualizacijom, analizom karata i redovitom publikacijom najnovijih podataka o Zbirci na mrežnim stranicama. Shvaćajući da je istraživački, ali i vrijednosni potencijal starih karata, posebno onih rijetkih, vidljiv tek kad su karte dostupne javnosti, vlasnik Zbirke intenzivno propituje i modele veće dostupnosti izabranih primjeraka zainteresiranim korisnicima, bilo putem digitalnih kanala ili posredovanjem multidisciplinarnih timova stručnjaka iz sličnih nacionalnih zbirki. Kontinuirano se radi na korištenju veza novih tehnologija i digitaliziranoga kartografskog kulturnoga nasljeđa odnosno umrežavanju kapaciteta i dijeljenju ideja u cilju bolje artikulacije, vidljivosti i dostupnosti karata iz Zbirke Felbar. Time privatna građa, osim njene razmjene između vlasnika te prijatelja i kolekcionara, postaje dostupna i najširoj javnosti, bilo da se radi o studentima, istraživačima različitih profila i interesa ili tek zaljubljenicima u karte. Određenu pomoć privatni kolekcionari mogu crpiti iz velikog iskustva međunarodnog društva sakupljača karata (International Map Collectors’ Society (IMCoS)) iz Londona kao skupine istomišljenika, koji se već desetljećima bave razmjenom iskustava i savjeta oko formiranja, oblikovanja, zaštite, osiguranja, i različitih drugih aktivnosti skrbi za vlastitu zbirku starih karata. Okupljaju se i oko specijalističkog časopisa za kolekcionare The IMCoS Journal14 ili različitih praktičnih

12 S ustav web stranica knjižnica koji je korišten u prethodnim desetljećima se transformira u nove alate za 21. stoljeće, među kojima su digitalne zbirke možda najreprezentativnije, a ujedno nadomještavaju i nekadašnje kataloge. Ian Fowler i Kristen Gwinn-Becker (2019) „Beyond the Framework: Transforming twentiethcentury library websites into twenty-first century digital collections“, e-Perimetron, 14(1), str. 26-37. 13 Primjer je zbirka Digitalne knjižnice NSK u Zagrebu, koja se može pronaći u online katalogu NSK (http:// katalog.nsk.hr i na https://digitalna.nsk.hr/pb/?kartografska, pristupljeno 21.9.2020.), s poveznicom na metapodatke. Mira Miletić Drder i Sofija Klarin Zadravec (2017) „Uspostava Digitalne zbirke kartografske građe u sklopu Digitalne knjižnice NSK u Zagrebu“, izlaganje održano na skupu Posebne zbirke u kontekstu zaštite kulturne baštine i kao podsticaj kulturnog razvoja, Beograd, 4.-6. 10. 2017., https://bib.irb.hr/ datoteka/899544.miletic-klarin_presentation_za_objavu.pdf, pristupljeno 21.9.2020. 14 https://www.imcos.org/journals/, pristupljeno 15.9.2020.

257


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 253-266 Dubravka Mlinarić: Značenje zbirke Felbar u očuvanju i prezentaciji hrvatske...

radionica, sajmova i seminara za vlastitu edukaciju,15 u novije doba organiziranih i na on-line platformama. Na stručnom planu sličnu edukativnu ulogu ima i Hrvatsko kartografsko društvo,16 koje također redovito publicira17 i informira o inovacijama na polju kartografije uopće, pa tako i starih karata i njihove obrade i čuvanja. Pritom je važna i osobna edukacija te razmjena informacija koja počiva na entuzijazmu i upornosti svakog pojedinog sakupljača karata. Oni se potom mogu obratiti i lokalnim, ali i međunarodnim timovima eksperata. Nacionalne kartografske platforme se mogu koristiti prije svega u cilju educiranja18, ali i virtualnog objedinjavanja informacija, odnosno povezivanja na mrežnim stranicama kartografskih zbirki arhiva i knjižnica. Takvo bi umrežavanje omogućilo korisnicima građe privatnih zbirki pristup i pregledavanje građe virtualnim tj. digitalnim putem, posredstvom portala i mrežnih stranica, a ne fizičkim posjetom arhivu. Promišljanja ovakvoga tipa dolaze iz samih nacionalnih kartografskih zbirki,19 a u dijelu prezentacije privatnoga vlasništva ih je prihvatio i Ewald Felbar. Takve ideje su bliske politikama otvorenog pristupa, premda se ovdje radi samo o povećavanju dostupnosti, a ne o pravom otvorenom pristupu u pravnom smislu. Naime, kao alternativa komercijalnom izdavaštvu, inicijative u znanstvenom izdavaštvu koje se bave publiciranjem rezultata do kojih s došlo javnim financiranjem dovele su do promjena u praksi i legislativi te rezultirale donošenjem Hrvatske deklaracije o otvorenom pristupu 2012. godine.20 Njome se zbog javnog interesa propisuje objavljivanje znanstvenih rezultata odnosno informacija koje predstavljaju nacionalno blago, a tiču se hrvatskoga prostora u otvorenom pristupu na održivoj nacionalnoj infrastrukturi.21 Taj mehanizam, poznat kao Open Access, podrazumijeva digitalni, mrežni, slobodni, besplatni i neometan pristup digitalnim informacijama. On ujedno omogućava čitanje, pohranjivanje, distribuciju, pretraživanje i druge zakonite oblike korištenja. Neke od prednosti takvih informacija su njihova povećana vidljivost, povećan utjecaj, povećana kvaliteta, unapređenje znanstvene komunikacije, suradnja među područjima i ubrzanje istraživačkog procesa. Bliskost autora i vlasnika Zbirke Felbar sličnim politikama tim je zanimljivija jer sama Zbirka nije financirana javnim novcem, nego baš suprotno. Ideja o „otvaranju“ Zbirke 15 h ttps://www.imcos.org/events/imcos-weekend-oxford/, pristupljeno 15.9.2020. 16 https://www.kartografija.hr/, pristupljeno /15.9.2020. 17 Kartografija i geoinformacije je znanstveno-stručno-informativni časopis HKD-a. https://hrcak.srce.hr/kig, pristupljeno 15.9.2020. 18 Međunarodno kartografsko društvo (ICA) zasad potiče koncept “ekosustava kartografskog kulturnoga nasljeđa (cartoheritage)“ kao sinergiju nacionalnih kulturnih i znanstvenih ustanova koje karte čuvaju, istražuju, proizvode ili se na neki drugi način njima bave, uz međusobnu suradnju na domaćoj i međunarodnoj razini. Premda još uvijek nije predviđena suradnja nacionalnih s privatnim zbirkama, prostor za nju je pod sličnim uvjetima prilično velik. Miletić Drder, „Budućnost obrade“,str.194. 19 Mira Miletić Drder (2012) Kartografske zbirke u Hrvatskoj : model virtualnog povezivanja, doktorska disertacija, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. 20 O samom dokumentu vidjeti na: https://www.fer.unizg.hr/oa2012/deklaracija, pristupljeno 6.11.2019. 21 O otvorenom pristupu više vidjeti na adresi: http://lib.irb.hr/web/hr/vijesti/item/1920-oa.html, pristupljeno 6.11.2019.

258


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 253-266 Dubravka Mlinarić: Značenje zbirke Felbar u očuvanju i prezentaciji hrvatske...

rezultat je sprege vlasnikova ponosa na vlastiti kulturni identitet, koji je dijelom i hrvatski, ali i altruizma definiranog kroz brigu za očuvanje nacionalne baštine te nesebičnosti u želji za umrežavanjem informacija i znanja o kartama iz Zbirke kao kulturnoj baštini te namjeri premošćivanja tehnoloških, ekonomskih, statusnih i inih barijera u znanosti i kulturi.

Prikaz Zbirke Ewalda Felbara kroz kolekcionarske aktivnosti njenog autora

Zbirka Felbar (Collectio Felbar) odražava specifičan obrazac i shvaćanje kolekcionarstva u području objavljenih autorskih radova (knjiga) putopisnog karaktera i starih karata, pri čemu je dominantna tematika cijele zbirke prostor hrvatskih i susjednih (od Austrije na zapadu do Srbije na istoku) zemalja u svojoj dugoj pisanoj (i karto-vizualnoj) povijesti. Ona predstavlja jednu od trenutno najbogatijih privatnih zbirki putopisnih knjiga i karata sakupljenih kroz probir i kritičku selekciju od 1999. godine, kad je utemeljena, do danas. Motivi koji su autora vodili u oblikovanju zbirke starih, rijetkih i vrijednih karata bili su dijelom osobni, a dijelom ekonomski jer njena trajna komercijalna vrijednost predstavlja i kvalitetnu investiciju. Sadržajni interes za tematiku karata kao znanstveno-istraživačkoga materijala i estetska kvaliteta pojedinih radova bili su dodatni motivi, uz prepoznavanje izabranih karata kao dijela vlastitoga identiteta i vrijedne nacionalne kulturne baštine naroda od kojih autor „vuče“ podrijetlo. Kao kartografski kolekcionar karata mlađe generacije, a rođen je 1969. godine u austrijskom Bregenzu, Ewald Felbar je obiteljskim vezama razvio bliske odnose i sa slovenskim i s hrvatskim kulturnim krugovima. Kroz njih je oblikovao i vlastiti složeni etnički, jezični i kulturni identitet, s obzirom na to da je uz austrijsko državljanstvo od 2001. godine dobio i hrvatsko. Pored toga uz materinski njemački, prilično tečno govori i slovenski i hrvatski jezik.

Za razliku od kolekcionara starije generacije, većinom liječnika ili pravnika koji su imali financijske mogućnosti za sakupljanje karata, ali i osigurane ostale logističke pretpostavke za putovanja do svjetskih akcionarskih kuća i antikvarijata u potrazi za vrijednim primjercima,22 ovaj je predstavnik mlađe generacije sakupljača karata u profesionalnom smislu etabliran u ekonomskom području bankarstva i managementa. O raznolikosti njegovih interesa i širini aktivnosti, pored zbirke karata i knjiga svjedoči i angažman na proizvodnji maslinova ulja na obiteljskome posjedu na Hvaru, kao i angažman u glazbenoj industriji u suradnji s članovima šire obitelji. 22 Kao što je bio slučaj Zbirke Novak kolekcionara Drage Novaka, liječnika rendgenologa. Dubravka Mlinarić (1998) „Izbor iz zbirke starih zemljovida hrvatskih zemalja Prof. Dr. Drage Novaka“, u: Miriam Sperber i Vladimir Cvetnić (ur.), Rainbow Bridge / Ispod duge most / Regenbogen-Brücke, Longerich-Berlin-Zagreb: Pabst Science Publisher, str.274-297; Dubravka Mlinarić (2011) „The Novak Collection as an Inspiration: Characteristics of Some Rare Maps of the Northern and Central Dalmatian Coastland and Role of Local Cartographers / Zbirka Novak kao inspiracija: Osobitosti nekih rijetkih karata priobalja sjeverne i srednje Dalmacije i uloga domaćih kartografa u njihovom nastanku“, Kartografija i geoinformacije, 16, str. 73-91.

259


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 253-266 Dubravka Mlinarić: Značenje zbirke Felbar u očuvanju i prezentaciji hrvatske...

Posljednjih su godina aktivnost na aktualizaciji zbirke i dopunjavanju vrijednim primjercima intenzivirani, kao i rad na katalogizaciji i predstavljanju građe javnosti. Zbirka starih karata broji više od 500 pojedinačnih primjeraka, a zbirka knjiga više od 400 primjeraka putopisa i etnografskih djela,23 koja i sama nerijetko sadrže kartografske priloge. Ewald Felbar uspio je prikupiti, uz pomoć eksperata obraditi i opisati, katalogizirati te učiniti dostupnom građu velikoga obujma i neupitne kvalitete. Veći dio Zbirke već je godinama dostupan na adresi www.felbar.com, u obliku preglednoga kataloga s pretraživačem na hrvatskom, njemačkom i engleskom jeziku, a materijal se redovito dopunjava i aktualizira. Za opise i katalogizaciju se pritom koristio međunarodni standard za obradu kartografske građe, po primjeru velikih zbirki u nacionalnim institucijama koje su stručno i standardizirano obrađene.24 Stare knjige su temeljito obrađene, na čemu su također bili angažirani vanjski eksperti, i razvrstane po jezicima na kojima su pisane. Čuvaju se na propisani način na policama. Karte su također zbrinute sukladno postojećim standardima. Dio ih se čuva u posebnim kutijama ili ladicama te u zaštitnim folijama ili papirnatim košuljicama unutar kartonskih kutija, a otprilike 250 karata je uokvireno i zaštićeno staklom. Princip oblikovanja kartografske zbirke sadržajno je uključio sakupljanje i objedinjavanje što više primjeraka karata pojedinog kartografa koji prikazuje zemlje koje autora interesiraju, od Austrije i Slovenije, preko Hrvatske, do Bosne i Srbije. Između ostaloga, od autora koji su se bavili istočnohrvatskim prostorom u Zbirci su zastupljene tri karte M. Waldseemüllera25, pet karata G. de Jode26, deset karata D. Goröga27 te osam karata R. Savanarole28.

23 M eđu posebno važnima za povijest istočne Hrvatske valja izdvojiti naslove: Edouard Brown (1674): Relation de plusieurs voyages faits en Hongrie, Servie,...; Johann Ludwig Schönleben (1680): Carniolia antiqua et nova ... sive inclyti ducatus Carnioliae annales; Ioannes Lucius (1758): De Regno Dalmatiae et Croatiae libri sex; Balthasar Adamus Kercselich de Corbavia (1770): De Regnis Dalmatiae Croatiae Sclavoniae...; Wilhelm Taube (1777): Historische und geographische Beschreibung des Königreiches Slavonien u. d. Herzogthums Syrmien, 3 Bände; Balthasar Hacquet (1800): Abbildung und Beschreibung der südwest- und östlichen Wenden, Illyrer und Slaven…; Ivan Csaplovics (1819): Slavonien und zum Theil Croatien, ein Beitrag zur Völker- und Länderkunde, 2 Theile; M. Bertrand de Moleville (1804): The costume of the Hereditary states of the House of Austria displayed in fifty coloured engravings…,i brojna druga. http://www.felbar.com/hr/books, pristupljeno 15.9.2020. 24 M iletić Drder, „Budućnost obrade“, str. 192-194. 25 Zanimljiv primjerak s prikazom slavonskoga prostora u antici je njegova posebno lijepa redakcija Ptolemejeve Pete karte Europe iz 1541. godine, koja se čuva pod inv. br. 269. http://www.felbar.com/hr/map/autors/u-z/ page/1/view/32/, pristupljeno 16.11.2019. 26 Posebno je zanimljiva karta Podunavlja koju je za njegov atlas, objavljen u Antwerpenu 1593. godine izradio Cristian Sgrooten, a nalazi se pod inv. br. 107. http://www.felbar.com/hr/map/autors/a-e/page/1/view/106/ pristupljeno 16.11.2019. 27 Taj je budimpeštanski kartograf s početka 19. stoljeća izradio niz karata civilnih (županije) i vojnih (pukovnije) administrativnih jedinica i na taj je način prikazao prostor središnjih i istočnih hrvatskih zemalja, inv.br. 432, 433, 459, 471, 483, 484, 485, 486, 487, 488. http://www.felbar.com/hr/map/brand/127, pristupljeno 15.9.2020. 28 Ističe se rad ovoga padovanskog autora koji je poznat i pod imenom A Varea. On je na panoramskoj veduti pod inv. br. 144 prikazao u Europi toga vremena vrlo popularan veliki most preko dravskih močvara

260


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 253-266 Dubravka Mlinarić: Značenje zbirke Felbar u očuvanju i prezentaciji hrvatske...

Budući da se Zbirka Felbar profilirala i etablirala kao važan dio hrvatske kartografske baštine, a time i europske kulture i znanosti, autor se posljednjih godina fokusirao na intenzivno umrežavanje u cilju bolje vidljivosti odnosno što lakše i šire dostupnosti karata iz svoje Zbirke. Prepoznato je to kao javni interes i na domaćoj i na međunarodnoj razini, pa je u cilju popularizacije i proširenja javnog korištenja Zbirke autorova nastojanja 2018. godine podržala i Zaklada Adris. Projektni prijedlog “Javna dostupnost zbirke Collectio Felbar” u okviru skupine programa „Baština“ realiziran je u suradnji s Hrvatskim kartografskim društvom i uz pomoć eksperata iz područja bibliografije i povijesne kartografije. Planova za buduće aktivnosti unutar Zbirke ne nedostaje, od pripremanja izložbe o tematskim kartama dalmatinskih otoka do oblikovanja kvalitetnih reprodukcija pojedinačnih karata iz Zbirke.

Stavljanjem u fokus starih karata Slavonije iz Zbirke, premda je karata toga prostora u njoj nešto manje od onih dalmatinskog ili istarskoga priobalja, već i uvid u katalog potvrđuje da su upravo vojnokrajiški, nerijetko austrijski inženjeri, topografi i kartografi bili više orijentirani na hrvatski kontinentalni prostor, dakle na zonu interesa u koju ubrajamo i ranonovovjekovne vojnu i civilnu Slavoniju. Među kartama Slavonije mogu se razdvojiti dvije velike skupine; generalne karte sitnijeg mjerila, najčešće vojne provenijencije i namjene,29 i vedute odnosno planovi krupnijega mjerila. Oni su također često bili proizvod istraživanja i rada vojnih geodeta, topografa i kartografa, bilo da se radi o planovima utvrda, važnih fortifikacija ili civilnih naselja važnih u vojnome smislu ili s jakom gospodarskom djelatnošću,30 interesantnom u strateškovojnom odnosu moći zaraćenih strana na Savi i Dunavu tijekom ranoga novog vijeka. Jedno od ključnih mjesta u višestoljetnom srazu austrijske i osmanske vojske bio je slavni Sulejmanov most. Plijenio je pažnju europskih kartografa kao važno mjesto kolektivne memorije, ali i iznimna točka obrane Europe od osmanskoga nadiranja. Zbog toga su njegovi prikazi replicirani, kompilirani i precrtavani na brojnim kartama i vedutama stranih, nerijetko i talijanskih kartografa. Kada su kartografi imali malo kod Osijeka, sa stanjem iz 1713. godine. http://www.felbar.com/hr/map/autors/a-e/page/1/view/206/, pristupljeno 16.11.2019. 29 Pod inv. br. 481 čuva se karta Slavonije prije razvojačenja Vojne krajine W.E. Schliebena iz 1852. godine. Jasno je podijeljena na ugarsku zonu civilne Slavonije i vojnu zonu pod austrijskim utjecajem. http://www. felbar.com/hr/map/autors/p-t/page/1/view/360/ pristupljeno16.11.2019. Slično je i s kartom inv.br. 526 istog autora ili kartom inv. br. 257 J. B. Homanna, dok karte poput T. Molla (inv.br. 369), J. Schede (inv. br. 490). J. Goröga (inv. br. 487) ili J.K. Kipferlinga (inv.br. 371), osim vojnih sadržaja i razgraničenja imaju istaknutu specifičnu tematiku karte, poput reljefa i prometne infrastrukture. http://www.felbar.com/hr/ map/autors/k-o/page/1/view/280/, http://www.felbar.com/hr/map/autors/p-t/page/1/view/369/, http:// www.felbar.com/hr/map/autors/f-j/page/1/view/366/ i http://www.felbar.com/hr/map/autors/k-o/page/1/ view/301/. Mletačka kartografija, npr. Santinijeva karta (inv. br. 466) također je usmjerena na istu tematiku, ali evidentno prenosi podatke iz druge ruke, s naglašenom dekorativnom stranom produkcije. http://www. felbar.com/hr/map/autors/p-t/page/1/view/294/, pristupljeno 16.11.2019. 30 Komercijalna važnost starog multietničkog dunavskoga pristaništa u Batini vrlo je dekorativno istaknuta na veduti Josepha Meyera sredinom devetnaestoga stoljeća, koja se čuva pod inv. br. 513. http://www.felbar. com/hr/map/autors/f-j/page/1/view/391/, pristupljeno 16.11.2019.

261


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 253-266 Dubravka Mlinarić: Značenje zbirke Felbar u očuvanju i prezentaciji hrvatske...

pouzdanih informacija o stvarnom stanju, nadomještali bi ih imaginacijom, pa su karte često neprecizne ili prikazuju stanje prije rušenja i paljenja mosta, dakle ono koje ne odgovara datumu nastanka karte.31 S druge strane takvi prikazi umeću se i u brojne bogato barokno dizajnirane kartuše i druge grafike, koje su europsku publiku očito privlačile raskošnom estetikom.32

Promišljanje modela za realizaciju veće dostupnosti građe privatne kartografske zbirke

I dok u suvremenoj kulturno-kartografskoj realnosti vlasnici sličnih kolekcija vrijedne baštinske građe poput Zbirke Felbar iz organizacijsko-sigurnosnih, materijalnih, osobnih i raznih drugih razloga čuvanje i brigu o složenim i osjetljivim dokumentima odlučuju prepustiti nacionalnim institucijama poput arhiva i knjižnica,33 u Zbirci Felbar se kontinuirano provodi sustavno nadopunjavanje najkvalitetnijim primjercima karata. Dodatno se radi i na sistematizaciji građe te traženju održivih modela za realizaciju njene veće javne dostupnosti zainteresiranim korisnicima, u rasponu od studenata, do istraživača ili posjetitelja izložbi. Preispituju se postojeći obrasci ustroja i najnovije koncepcije oblikovanja specijalističkih zbirki starih karata, a sukladno tome inicijalna struktura i oblik Zbirke se mijenjaju prateći promjene u doživljavanju, čuvanju i analizi kartografske građe, a potom i važnosti širokoga pristupa građi. Ideja uvođenja digitalnoga umrežavanja s nekima od velikih nacionalnih zbirki sličnoga sadržaja, uvažavajući razlike u pristupu, obradi, pohrani i korištenju između muzejske, knjižnične i arhivske građe,34 i osiguravanja pristupa informacijama posredstvom mrežnih kataloga ustanova odnosno zajedničkog portala ili na sličan virtualan način bazira se na želji da se maksimalno iskoristi i popularizira te učini što dostupnijom zainteresiranim korisnicima. U protivnom bi taj dio vrijedne hrvatske kartografske kulturne baštine, kao privatna zbirka ostao tek ograničeno poznat. Pretpostavka za virtualno umrežavanje jest kompatibilnost kataloških obrazaca, a taj bibliografski standard Zbirka Felbar zadovoljava. Uz širenje saznanja o važnim primjercima iz same Zbirke i osmišljavanje novih modela za njeno predstavljanje javnosti promišljaju se i drugi oblici logističkog posredovanja najvećih sustavno uređenih i akademski najdostupnijih nacionalnih arhiva ili knjižnica. Takvi bi oblici posredovanja 31 P rimjer je karta osječkoga mosta Nicolasa de Fera iz 1687. godine, pod inv. br. 422. http://www.felbar.com/ hr/map/autors/a-e/page/1/view/317/, pristupljeno 16.11.2019. 32 Nürnberški izdavač J.C. Weigel je na nekoliko bakroreznih veduta, od one Osijeka do vedute Darde iz 1689. (inv.br. 519 i inv. br. 518) kao najvažniji element karte istaknuo upravo drveni most. http://www.felbar. com/hr/map/autors/u-z/page/1/view/396/ i http://www.felbar.com/hr/map/autors/u-z/page/1/view/397/, pristupljeno16.11.2019. 33 Primjer je mogućnost otkupa ili doniranja cijelih zbirki nacionalnim institucijama poput Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, kojoj je 2012. godine ustupljena bogata kartografska građa Zbirke Novak, od 387 listova karata i 64 sveska atlasa te 99 svezaka knjiga priručne knjižnice. Mlinarić i Miletić Drder, Zbirka Novak, str.71. 34 Miletić Drder, „Kartografska građa“, str. 13-20.

262


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 253-266 Dubravka Mlinarić: Značenje zbirke Felbar u očuvanju i prezentaciji hrvatske...

putem web stranica i portala, pretraživača i sličnog mogli omogućiti jednostavnije (virtualno) približavanje privatnih kartografskih izvora najširoj javnosti, u spektru od digitaliziranoga pretraživanja, naručivanja i posuđivanju građe za znanstvena i stručna istraživanja do izlaganja karata na izložbama, bez potrebe za preseljenje građe ili stvaranje analognih mreža, ali u kontroliranim i u struci uvriježenim uvjetima.

Suvremena COVID-19 kriza i potreba za ograničavanjem kretanja, a time i fizičkoga pristupa izvornoj arhivskoj građi velikih institucija, ali i privatnih kolekcija, te nužnost istraživačkog rada na daljinu još su jednom pokazali prednosti ovakvih inicijativa. I svjetski autoriteti na polju kulture i baštine naglašavaju potrebu da se institucije koje se bave dokumentacijskim nasljeđem mobiliziraju upravo zbog korona krize i oslone na potporu i logistiku koju krovne organizacije, npr. UNESCO pružaju. Primjer su konkretne smjernice kako jednostavnije i zanimljivije prezentirati građu online, organiziranje webinara o inovacijama i e-learning mogućnostima za voditelje zbirki ili kampanje za podizanje svijesti o negativnim efektima stresa od izolacije (#Museums and Chill).35 U tom smislu je suvremena javnozdravstvena prijetnja postala prilika za dodatno prepoznavanje arhivske građe kao sadržaja za potencijalno smanjivanje stresa i osjećaja izoliranosti koju COVID-19 kriza izaziva. 36 No i prije nje su novi alati i pristupi specijaliziranoj kartografskoj građi potakli kreiranje određenih geoportala,37 koji su suvremenim metodama, primjerice georeferenciranjem ili indeksiranjem, starom i otprije poznatom sadržaju pripisali nove, dotad nepoznate informacije. Pritom se svjesno oslanjaju na alate i formate kojima se može pristupiti u otvorenom pristupu, što je u prethodnom razdoblju bilo ipak rezervirano eventualno za kartografski sadržaj, ali ne i za metode njegove obrade i analize. Takvi projekti kao rezultat stvaraju svima dostupne nove baze podataka te transformiraju i sadržaj i puteve dostupnosti građi u kartografskim zbirkama.38 Autor i vlasnik Zbirke Felbar se u novije vrijeme bavi pitanjem popularizacije i otvaranja svoje zbirke javnosti, nastojeći omogućiti bolje upoznavanje karte kao medija komunikacije, ali i dijela hrvatske baštine. Pritom se naslanja i na inicijativu za većom harmonizacijom i suradnjom svih čimbenika koji se kartom i kartografskom informacijom bave, od proizvođača do obrađivača i konzumenata.39 Tako definiran resurs njegove privatne Zbirke potencijalno bi mogao biti uključen u mrežu baštinskih ustanova te pronaći svoje važno mjesto i u kulturi, jer je univerzalni 35 https://www.youtube.com/watch?v=tDfP1xwaA9s&feature=youtu.be, pristupljeno 15.9.2020. 36 https://en.unesco.org/covid19/communicationinformationresponse, pristupljeno 15.9.2020. 37 Primjer je portal visokokvalitetnih meta-podataka prikupljenih s manje poznatih tematskih karata GeoPortOst. Postavljen je na sučelju knjižnice Lebnitz Instituta za Istočne i Jugoistočne Europske Studije (IOS) u Regensburgu još u proljeće 2019. godine. Utemeljen je na digitalnim kartama i potpomognut nizom virtualnih radionica i e-publikacija. Tillmann Tegeler, Hans Bauer, „Introduction: Maps in Libraries. Trends in Enabling Spatial Information Retrieval“, e-Perimetron, 14, br.3, 2019, str. 110-116. 38 Tegeler i Bauer, „Introduction“, str. 114. 39 Miletić Drder, „Budućnost obrade“, str.191-205.

263


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 253-266 Dubravka Mlinarić: Značenje zbirke Felbar u očuvanju i prezentaciji hrvatske...

jezik karata, koje su i doslovno objavljivane na raznim stranim jezicima pogodan za takav oblik transžanrovske i transmedijalne komunikacije, čak i u zahtjevnoj sferi kulturnoga turizma primjerice. S tog aspekta širenje kartografske dostupnosti građe iz privatnih zbirki i njena javna prezentacija potencijalno može predstavljati doprinos različitim granama kulture, znanosti pa čak i komercijalnih aktivnosti. Može se pretpostaviti da bi otvaranje privatne zbirke zainteresiranim korisnicima moglo dovesti i do multidisciplinarnog povezivanja znanstvenog i privatnog sektora, što bi predstavljalo dobitak ne samo u smislu čuvanja kulturnog nasljeđa već i popularizacije znanstvenoistraživačkog rada, temeljitijeg poznavanja specijalizirane znanstvene građe, ali i funkcioniranja znanosti uopće.

Zaključak

Sadržajem i kvalitetom zbirka starih knjiga i karata Ewalda Felbara već neko vrijeme i kvalitativno i kvantitativno predstavlja jednu od najvažnijih i najbogatijih privatnih zbirki u Hrvatskoj i u inozemstvu. S obzirom na važno mjesto koje u njoj zauzimaju rani literarni i kartografski radovi o hrvatskome prostoru, Zbirka je i mjesto očuvanja hrvatskoga kulturnoga identiteta i tradicije kao dijela srednjoeuropskoga ili mediteranskoga kulturnog kruga tijekom proteklih nekoliko stoljeća turbulentne povijesti. Stoga se kao objedinjena kolekcija i dalje kontinuirano i sustavno nadopunjava iz različitih izvora. Sva se građa, sukladno pravilima struke obrađuje u suradnji sa stručnjacima s područja historiografije, konzervatorske struke, informacijskih znanosti i povijesne kartografije te se sukcesivno objavljuje putem mrežnog pretraživača. Motivi vlasnika i njegovi kapaciteti trasiraju oblikovanja, izgled i opseg Zbirke, dok njeno čuvanje, obrada i prezentiranje javnosti i dalje, kao i inače u slučaju privatne građe, ostaju samo njegova odgovornost. Zanimljivo je da u pozadini recentnih aktivnosti oko digitalizacije građe, katalogiziranja i propitivanja mogućnosti umrežavanja s velikim nacionalnim zbirkama sličnoga sadržaja u cilju bolje vidljivosti i dostupnosti karata kao povijesnih izvora te artikuliranja prezentacije Zbirke u javnosti vlasnik dijelom tretira vlastitu zbirku kao javno dobro. Budući da je prepoznao istraživački potencijal starih knjiga i karata kojima krajnji korisnici imaju bolji pristup, autor kontinuirano inzistira na tome da se cjelokupna građa Zbirke, kao vrijedna hrvatska kulturna baština koja bi inače ostala tek ograničeno poznata među prijateljima i kolekcionarima, maksimalno otvori javnosti, istraživački iskoristi i popularizira. Time se približava i postaje dostupnijom korisnicima različitih interesa kao najširoj javnosti, od studenata i istraživača različitih profila do publike na prigodnim izložbama.

264


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 253-266 Dubravka Mlinarić: Značenje zbirke Felbar u očuvanju i prezentaciji hrvatske...

ZNAČENJE ZBIRKE FELBAR U OČUVANJU I PREZENTACIJI HRVATSKE KULTURNE BAŠTINE Sažetak

Vrijedna hrvatska kartografska baština sastavni je dio europske kulture i znanosti. Bez obzira je li pohranjena u zbirkama nacionalnih arhiva ili knjižnica ili se čuva u privatnim zbirkama, njen se puni istraživački potencijal može ostvariti tek kada široki krug korisnika može građi pristupiti, obrađivati je, analizirati i objavljivati. U ovom radu je ukratko predstavljena privatna zbirka karata i starih knjiga bibliofila Ewalda Felbara, u kojoj se na najrecentnijim postavkama kartografskoga kolekcionarstva i uz pomoć vanjskih eksperata sakuplja, obrađuje, prezentira i promovira građa koja se nalazi u privatnom vlasništvu. Sukladno vlasnikovom konceptu i strategiji u Zbirci su sakupljene karte hrvatskih zemalja od Istre i Dalmacije do Slavonije i Bosne, ali i susjednih zemalja uz koje je autor podrijetlom vezan, od austrijskih pokrajina na zapadu do Srbije na istoku. Karte iz Zbirke Felbar su nastale između16. i 20. stoljeća. U članku je predstavljen koncept pomoću kojeg vlasnik Zbirke, kao Austrijanac koji je obiteljskim i poslovnim vezama blizak Hrvatskoj nastoji omogućiti što otvoreniji, lakši i brži pristup rijetkoj građi iz svoje zbirke istraživačima i ostalim zainteresiranim korisnicima. U duhu najnovijih ideja integrativnoga pristupa karti koje su nastale unutar informacijskih znanosti, vlasnik propituje mogućnosti i ograničenja posredovanja specijaliziranih baštinskih ustanova, odnosno nacionalnih kulturnih i znanstvenih institucija poput muzeja, arhiva i knjižnica i njihovih timova u digitalnom umrežavanju s privatnim zbirkama. U cilju olakšavanja brzog i jednostavnog pristupa digitalnoj građi privatne zbirke te pretraživanja građe na uvriježen i kontrolirani način već su prije nekoliko godina objedinjene informacije o Zbirci na adresi www.felbar.com. Tome je prethodila sustavna obrada i katalogizacija građe po standardiziranim obrascima. Najnovije aktivnosti kojima se o Zbirci Felbar nastoji informirati šira javnost te osmisliti i aktivirati interaktivni model za osiguravanje održivog i sigurnog logističkog posredovanja timova stručnjaka i infrastrukture iz specijaliziranih zbirki karata koje se nalaze u nacionalnim arhivima i knjižnicama prilično su neuobičajene, inovativne i jedinstvene. Takav je pristup privatnom vlasništvu specijalizirane arhivske građe moguće realizirati samo oslanjajući se na digitalizaciju i suvremene tehnologije. Omogućavanje pristupa građi Zbirke Felbar na individualnoj razini sigurno će biti interesantno krajnjim korisnicima iz zemlje i inozemstva. Pored toga takva suradnja ne iziskuje kreiranje zajedničkih analognih zbirki odnosno preseljenje građe na istu adresu.

265


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 253-266 Dubravka Mlinarić: Značenje zbirke Felbar u očuvanju i prezentaciji hrvatske...

BEDEUTUNG DER SAMMLUNG FELBAR BEI DER ERHALTUNG UND PRÄSENTATION DES KROATISCHEN KUTURERBENS Zusammenfassung

Das wertvolle kartografische Erbe ist ein Bestandteil der europäischen Kultur und Wissenschaft. Ungeachtet dessen, ob es in Sammlungen der Nationalarchiven oder Bibliotheken oder in Privatsammlungen aufbewahrt wird, kann sein volles Forschungspotential erst dann realisiert werden, wenn eine weiter Kreis der Benutzer dem Stoff Zugang bekommt, ihn bearbeiten, analysieren und veröffentlichen kann. In dieser Arbeit wird kurzgefasst die private Sammlung von Karten und alter Bücher des Bibliophilen Ewald Felbar vorgestellt, in welcher auf neuzeitigsten Grundsätzen des Kartografiesammelns und mit Hilfe Außenexperten der Stoff, welcher in Privatbesitz ist, gesammelt, bearbeitet, präsentiert und promoviert wird. Gemäß Konzept und Strategie des Besitzers wurden in der Sammlung Karten kroatischer Länder von Istrien und Dalmatien bis Slawonien und Bosnien, aber auch Nachbarsländern gesammelt, mit denen der Autor durch Abstammung verbunden ist, von österreichischen Ländern im Westen bis Serbien im Osten. Die Karten aus der Sammlung Felbar entstanden zwischen dem 16. und 20. Jahrhundert. Im Artikel wurde das Konzept vorgestellt mit dessen Hilfe der Besitzer der Sammlung, als Österreicher der durch familiäre und geschäftliche Verbindungen Kroatien sehr nahe steht, versucht einen möglichst offenen, leichteren und schnelleren Zugang dem seltenen Stoff aus seiner Sammlung für Forscher und andere interessierte Benutzer zu schaffen. Im Sinne neuester Ideen eines integrativen Zuganges den Karten, die innerhalb der informatischen Wissenschaften entstanden, erörtert der Besitzer die Möglichkeiten und Beschränkungen der Vermittlung spezialisierter Erbschaftsanstalten bzw. nationaler Kulturund Wissenschaftsanstalten wie Museen, Archiven und Bibliotheken und deren Teams in digitaler Vernetzung mit Privatsammlungen. Zum Zwecke einer Erleichterung des schnellen und einfachen Zuganges zum digitalen Stoff der Privatsammlung sowie Durchsuchen des Stoffes auf übliche und kontrollierte Weise wurden schon vor einigen Jahren die Informationen über die Sammlung an der Adresse www.felbar.com vereint. Dem ging eine systematische Bearbeitung und Katalogisierung des Stoffes gemäß Standardformen vor. Die neuesten Aktivitäten mit welchen man sich bemüht die breitere Öffentlichkeit über die Sammlung Felbar zu informieren und ein interaktives Modell zur Sicherung des erhaltbaren und sicheren logistischen Vermittlung der Fachleutenteams und der Infrastruktur aus spezialisierten Kartensammlungen, die sich in Nationalarchiven und –Bibliotheken befinden, zu aktivieren, sind ziemlich ungewöhnlich, innovativ und einzigartig. So ein Zugang zum Privatbesitz von spezialisiertem Archivstoff ist nur mit Rückgreifen auf die Digitalisierung und die moderne Technologie realisierbar. Die Ermöglichung eines Zuganges zum Stoff der Sammlung Felbar auf individueller Ebene wird sicherlich interessant sein für die Benutzer aus Inn- und Ausland. Außerdem, erfordert eine derartige Zusammenarbeit kein Ausbilden gemeinsamer analoger Sammlungen bzw. eine Übertragung des Stoffes auf dieselbe Adresse.

266


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 267-273 Boris Beck: Figura prostora u romanu Ludwiga Bauera Muškarac u žutom kaputu

Doc. dr. sc. Boris Beck Fakultet političkih znanosti Zagreb boris.beck@fpzg.hr

UDK: 821.163.42.09 Prethodno priopćenje Prihvaćeno: 14.10.2020

Figura prostora u romanu Ludwiga Bauera Muškarac u žutom kaputu Roman Ludwiga Bauera Muškarac u žutom kaputu ima jednostavan pripovjedni okvir, u kojemu profesor Robert Treiber, tražeći odbjegla psa, zalazi u dio grada koji mu nije poznat. Tek korak od mirnog života u centru on se nađe u vrtlogu raznih neobičnih, nevjerojatnih i fantastičnih zgoda prije nego se vrati u svakodnevicu. Lutanje profesora Treibera u romanu služi kako bi se iznijele brojne misli o ljudskoj prirodi, politici, komunikaciji, povijesti i tehnologiji, a ispričane su kao pozadina ironičnog pustolovno-ljubavnog zapleta. Djelo je refleksivno, čak i filozofsko, a ovom se radu raspravlja pitanje prostornosti jer je odnos običnog i iskrivljenog prostora u romanu sukladan odnosu poznatog i nepoznatog te vjerojatnog i iznimnog. Ključne riječi: prostor, vrijeme, povijest, oksimoron, metafora

267


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 267-273 Boris Beck: Figura prostora u romanu Ludwiga Bauera Muškarac u žutom kaputu

Uvod

Roman Ludwiga Bauera Muškarac u žutom kaputu ima jednostavan pripovjedni okvir – profesor Robert Treiber, šećući psa, zalazi u dio grada koji mu nije poznat – no ondje doživljava razne neobične, nevjerojatne i fantastične zgode prije nego se vrati u poznatost. Iako lutanje profesora Treibera u romanu više služi kako bi se iznijele brojne misli o ljudskoj prirodi, povijesti i tehnologiji, zbog čega bi, unatoč ironičnom pustolovno-ljubavnom zapletu, djelo bilo najispravnije ocijeniti kao refleksivno, čak i filozofsko – gdje se povijest i pričanje o povijesti ujedinjuju u konceptu da „pripovijedati već znači tumačiti“ (Brnčić 2012: 141) – ovdje će se razmotriti upravo pitanje prostornosti jer je odnos običnog i iskrivljenog prostora u romanu sukladan odnosu poznatog i nepoznatog te vjerojatnog i iznimnog, a refleksija se odvija baš u tom intrigantnom prostoru bezimene Ulice – u „odnosu povijesne i fikcionalne priče“ (Kearney 2009: 143). Prostor postaje figura koja na preneseni način govori o svijetu, fikcionalnom i stvarnom.

Rasprava

Događaji su ispričani kronološki, s brojnim analepsama (Grdešić 2015: 33, i dalje) koje su, međutim usmjerene na upoznavanje čitatelja s poviješću regije u kojoj se radnja zbiva, dok se o samom profesoru vrlo malo doznaje. Roman počinje tako da se profesor Treiber budi i izvodi psa Bobija na šetnju, na trg gdje se zvjezdasto susreće sedam ulica. Usput kupuje kaput od mohera, i tada nalazimo prvu igru s prostorom – prodavač tvrdi da je moher tkanina iz Irske, aludirajući na toponim Cliffs of Moher, no kupac zna da to nije točno i da je tkanina arapskog porijekla (Bauer 2018: 13). Potom daje intervju reporterki iz kojeg saznajemo dvije važne stvari, da se radnja odvija u izmišljenoj zemlji koja se zove Karpatija Libera, i da se odvija nakon Revolucije u kojoj su ukinuta sva bežična komunikacijska sredstva kako bi se ljudima omogućila humanija komunikacija; u međuvremenu je Bobi nestao, a profesor, tragajući za njim nalazi na brijegu ulicu za koju nije znao da postoji. Detaljan opis ulice u koju ulazi – slično kao što Alica ulazi u Zemlju čuda slijedeći zeca – istovremeno je moguć i apsurdan: ona je slijepa ili završava stepenicama, nema imena, a glavni lik osjeća u njoj nešto „čudno“ i „neuhvatljivo“ (Bauer 2018: 27). Ulica je oronula i zapuštena, što je u kontrastu s prethodnom lokacijom, trgom na koji se slijeva čak sedam ulica; profesor prvi put izražava čuđenje, a to će biti za čitatelja važna implikacija u budućnosti – zato što neke vrlo neobične stvari profesora uopće ne iznenađuju tijekom romana. Prolazeći tom neobičnom ulicom, profesor se čak pita je li viđeno već sanjao; ondje se pojavljuju nadgrobni spomenici; ulica se širi, i u njoj se nalaze čak i vile – mjesto je očito oksimoronsko, u centru i u predgrađu, oronulo i prestižno, istovremeno i u snu i na javi, naseljeno živima i mrtvima; dakle, konstruira se mogući svijet, koji ipak posjeduje određenu „sukladnost i razinu poklapanja sa stvarnim svijetom“ (Peleš 1989: 195). 268


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 267-273 Boris Beck: Figura prostora u romanu Ludwiga Bauera Muškarac u žutom kaputu

Nakon razgovora s Barbarom, koja ga je nakratko ugostila u svojoj kući, Robert se vraća na Ulicu, ali sad mu se čini da ide u nebo, da bi ustanovio da se ipak strmo ruši, toliko da zamišlja da dopire pod Zemljinu koru; još jedan oksimoron, dakle. Natpis na izlogu koji oglašava prodaju ne samo mesa i mesnih prerađevina, nego i čovjetine i konjetine (Bauer 2018: 41), uvjerava čitatelja da Ulica nije realno mjesto. Potom profesor upoznaje čovjeka za kojega i sam priznaje da ima neobično ime, Czeslaw Medžiotojas, koje je opet, na svoj način, komprimacija dalekih prostora – recimo Češke i Baltika – i u tom je smislu prikladno za stanovnika Ulice.

U nastavku svojeg traganja za psom, već pomalo zaboravljenim, Treiber ustanovljava da stube, koje su zapravo ulica, blagom kosinom prolaze u nedogled. U tako neodređenom prostoru Ulice, nema toga što se ne može dogoditi, pa su, dakako, i novootkriveni prostori neobični. Ponajprije, profesor nalazi grandiozni Informativno-znanstveno-kulturni centar, za koji nagađa da se smjestio u zgradi koja je izvorno bila skladište, tvornička hala ili ciglana. Neobično društvo u centru ima još neobičnije književne asocijacije, pa tako tvrde da se Robinson, a ne Guliver, našao među Liliputancima, a na polici s knjigama imaju Calderonova Hamleta i Mletačkog trgovca (Bauer 2018: 58); nakon zbunjujućeg razgovora profesor izlazi iz centra, a na suprotnoj strani ulice nalazi se grmlje kupina, u koje se uvlači – čemu se ne čudi! Šikara u koju je zabrazdio uskoro se pretvara u šumu, a profesor uskoro svjedoči pravoj borbi, s mrtvima i ranjenima, pri čemu borci imaju uniforme iz 19. stoljeća. Profesor se uzbuđen i potresen vraća u centar gdje ga uvjeravaju da se nikakva bitka nije dogodila, dapače, puštaju mu i snimke nadzornih kamera na kojima se ne vidi ništa. Profesor na daljnjem putu nailazi na plemićku kuriju, potom odlazi u gostionicu, a nakon niza razgovora sa stanovnicima Ulice doznaje da se ondje nalaze brojne institucije, uglavnom apsurdnih naziva, kao Institut za Artikulaciju Novih Vijesti, što čitatelja definitivno upućuje na to da se nalazi u području distopije. Dalji razgovori vode se, primjerice, sa službenikom sigurnosti, što pojačava dojam tjeskobe – profesor Treiber, u svojem kaputu od mohera, zbog njegove je žute boje vrlo uočljiv, pogotovo na pozadini sumorne ulice u zapuštenom i makabričnom području; usput profesor primjećuje automobile, što ga ne čudi, iako je više puta dosad napomenuo da automobila nema. „Izgubljen u vremenu i prostoru“ (Bauer 2018: 94), opaska dobačena usput, u društvu šahista i kibicera, zapravo oslikava situaciju glavnog lika. Neobične zgode na neobičnim mjestima, poput posjeta centru, izmjenjuju se s običnima, poput razgovora s Vasilisom Dimitrovnom (čije ime također priziva neki udaljeni prostor), a neobično je da profesoru upravo običnost na tako čudnom mjestu nije čudna. Uopće, prostor se doživljava kao ploča za igru, kad profesor pomisli u jednom trenutku „Back to squre one“ (Bauer 2018: 119); implicira se da je kretanje rekurzivno, a i da je vrijeme onda takvo – u opširnim eksplikacijama prošlosti, u kojima se prizivaju povijesni događaji iz Karpatije, zemlje neodređeno smještene između Baltika i Karpata. Zbunjujuće kretanje, nadovezujuće na besciljno tumaranje 269


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 267-273 Boris Beck: Figura prostora u romanu Ludwiga Bauera Muškarac u žutom kaputu

profesora Treibera, primjećujemo tijekom njegova posjeta Akademiji, kada je očekivao da su dječak i Carmen ručali u susjednoj prostoriji, ali su oni otišli doma; začudo, to je profesoru bilo „čudno i sumnjivo“.

Rekurzivnosti prostora odgovara rekurzivnost vremena. Stalno evociranje povijesnih događaja kao aktualnih, i kao onih koji imaju izravan utjecaj na sadašnjost, poput bitke u uniformama iz 19. stoljeća koja se odigrala pred očima čovjeka u žutom kaputu – ili možda nije – opredmećeno je u neobičnom običaju u Ulici, gdje se umjesto nogometnih utakmica uživo, promatraju na javnim projekcijama izvadci iz nekad odigranih susreta (Bauer 2018: 125, i dalje). Posebno je za tretiranje prostora u romanu indikativan prizor kada profesor polaže Carmen u krevet, u bizarnoj zgradi na kojoj stoji natpis „Bed & Breakfast – Zimmer Frei“ (Bauer 2018: 131; natpis također spaja nespojivo) da bi ujutro otkrio da je nestala; djevojka na ulazu u prenoćište tvrdi da Carmen nije mogla izaći jer su vrata bila zaključana iznutra. Profesor ulaže trud da izvidi gdje je djevojka, a na temelju toga da je ostavila svog lutka zaključuje da je oteta, ali nije objašnjeno kako to nije primijetio jer je spavao u istoj sobi; profesor eksplicitno kaže da je mogla nestati samo čudom; da je riječ o čudu, misli i debeljko na dnu stepenica kojega je izvijestio o nestanku Carmen. U drugom dijelu knjige profesor kreće na suprotnu stranu Ulice, gdje još nije bio, ali i ondje se zbivaju neobične stvari. Primjerice, nalazi štrajkaše koji štrajkaju već desetljećima – što znači da se i vrijeme rasteže u romanu neprirodno, kao što se i Ulica proteže više nego bi itko očekivao; uz njih je i parola „Osam sati rada, osam sati odmora, osam sati sna“, uz koju profesor dometne da bi na njoj trebalo stajati „osam sati kulture“ – sugovornik mu, međutim, odgovori da dan nema trideset i dva sata: prekomjernosti prostora odgovara prekomjernost vremena. Umnažanju svih četiriju dimenzija pridružuje se i umnažanje ljudi, pa tako imamo više pojedinaca koji se zovu Gavrilo Princip, možda „samo“ jedanaest ili dvanaest, ali možda i mnogo više. Doznaju se i nove pojedinosti o području Ulice, pa tako Medžiotojas izvješćuje profesora da se podno Ulice nalazi prava džungla, to jest bivše bojno polje i napušteno vojno groblje, gdje se mogu naći različiti relikti vojne provenijencije; uostalom, i Medžiotojas je množina identiteta jer se predstavlja kao Rom, ali svojim bjeloputim likom ne odgovara stereotipnoj predodžbi, a slično je i s njegovim govorom – sadržaj odaje školovana čovjeka, ali je izrečen agramatički. Kao što se Karpatija Libera širi u prapovijest, do praslavenskih epova, i u prostor, pa obuhvaća germanske, mađarske i slavenske stanovnike, tako i Ulica postaje dovoljno prostrana da se u njezinu srednjem dijelu organiziraju relativno posjećene demonstracije. Zapravo postaje nejasna razlika između Ulice, grada u kojem se nalazi i države u kojoj se sve to zbiva; posvemašnji metež likova, događa i povijesnih okolnosti ostavlja dovoljno prostora za pomisao da je Ulica velika koliko i država; u svakom slučaju, dosad zabačena, nevažna i zapuštena Ulica postaje u drugom dijelu romana središte presudnih političkih događaja, ali također i pozornica dramatičnih 270


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 267-273 Boris Beck: Figura prostora u romanu Ludwiga Bauera Muškarac u žutom kaputu

osobnih previranja glavnog lika i žena koje je upoznao; pas Bobi, i vanjski svijet, posve su zaboravljeni. Vjenčanje na koncu knjige, u popravljaonici bicikala, inscenirano je apsurdno, u skladu s općim dojmom pogrešnosti i izmještenosti koji čitatelja prati od prvih stranica; prekomjernost i apsurdnost jest i u tome da se glavni lik vjenča s dvije žene.

Povratak iz prostora Ulice, gdje se čini da je profesor, u spletu nezamislivo kompliciranih odnosa i događaja, posve zaglibio, previše je jednostavan: u pola sata kombijem se Treiber, sa svoje dvije žene, „okolnim putem“ vratio u izvorni svijet. Haris, vozač, izvješćuje ga da se mora vratiti odmah jer mu kombi nije registriran. No ono što je moguće u neregistriranom svijetu, nije moguće u onom legalnom: jedna od žena umire od metka koji je u Ulici na nju ispalio jedan od ljudi koji se zovu Gavrilo Princip (Bauer 2018: 304).

Zaključak

Ulica u kojoj se odvija radnja romana Muškarac u žutom kaputu vrlo je neobičan prostor. Njezine su osobine proturječne: središnja je i periferna, uspinje se i spušta, raskošna je i sirotinjska, rezervirana je za pješake i otvorena za automobilski promet. Njezina prostorna dihotomija odgovara neobičnim susretima profesora Treibera, tako da on upoznaje i elitu Ulice, i njezino društveno dno; rezultat je čitanja taj da smo dobili odličan vertikalni presjek njezine sociološke piramide, ali njezina horizontalnost lebdi u magli. Ona je i grad i država, a ta je država istovremeno i povijesni i geografski konstrukt. Kretanje profesora kroz nju kretanje je kroz osobne odnose, ali i kroz povijesne i geopolitičke silnice, pri čemu je „vrijeme uvijek dvostruko: ono protječe i ponovno započinje“ (Attali 1992: 11). Začudnost je stalna, ali relativna: profesor neke bizarnosti prihvaća kao „normalne“, iz čega zaključujemo da pripadaju njegovu svijetu; druge, pak, izazivaju njegovo čuđenje; na taj način shvaćamo u kakvom smo tipu fantastike – je li junak u fantastičnom svijetu u koji je upao iz našega, ili živi isključivo u fikciji. Odgovor za Roberta Treibera je dvojak: nešto je u njegovu svijetu slično našemu, nešto nije, baš kao što je i prostor kojim se kreće ponekad iskustveni, a ponekad distorziran. Riječ je o „struji iskustva“ (Lacey 2006: 273) koja definira vlastiti kontinuum prostora i vremena. Takav modus pripovijedanja traži stalnu pažnju čitatelja jer izaziva njegovo poznavanje vlastita svijeta: koliko je svijet Roberta Treibera sličan mojemu, to je stalno pitanje na koje se stalno mora davati odgovor. Bauerovo izbjegavanje prostorne perspektive, koje ne ide na uštrb razumljivosti radnje, ukazuje na to da perspektiva nije samo jedna jer je riječ o „kulturnoj tehnici“ (Belting 2010: 22), pa ih, stoga, može biti više. Izvitoperenost prostora Ulice zato je trik, pripovjedačka obmana, koja istovremeno skriva i otkriva da je svijet profesora naš vlastiti. Pojam mogućeg svijeta je „uvijek metafora“ (Eco 2001: 93). Prostor postaje figurativan jer je pogrešan, a pogreška je nužna jer izopačenje samo podcrtava sličnost. 271


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 267-273 Boris Beck: Figura prostora u romanu Ludwiga Bauera Muškarac u žutom kaputu

Literatura

Attali, Jacques, Povijest vremena, Zagreb, 1992.

Bauer, Ludwig, Muškarac u žutom kaputu, Zagreb, 2018.

Belting, Hans, Firenca i Bagdad – Zapadno-istočna povijest pogleda, Zagreb, 2010. Brnčić, Jadranka, Svijet teksta – uvod u Riceurovu hermenutiku, Zagreb, 2012. Eco, Umberto, Granice tumačenja, Beograd, 2001.

Grdešić, Maša, Uvod u naratologiju, Zagreb, 2015. Lacey, A. R, Rječnik filozofije, Zagreb, 2006. Peleš, Gajo, Priča i značenje, Zagreb, 1989.

272


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 267-273 Boris Beck: Figura prostora u romanu Ludwiga Bauera Muškarac u žutom kaputu

Figura prostora u romanu Ludwiga Bauera Muškarac u žutom kaputu Sažetak

Roman Ludwiga Bauera Muškarac u žutom kaputu donosi kombinaciju začudnosti običnosti, u kojoj se neke neobičnosti prihvaćaju kao normalne, a neke ne. Iz toga zaključujemo da neke pripadaju svijetu glavnog lika Roberta Treibera, a druge ne, odnosno koliko glavni junak pripada našem svijetu, a koliko fikcionalnom. U odgonetavanju stupnja i vrste fantastike čitatelju je dano više ključeva, a jedna je od njih tretiranje prostora. Ulica u kojoj se odvija radnja romana ima proturječne osobine: središnja je i periferna, uspinje se i spušta, raskošna je i sirotinjska, rezervirana je za pješake i otvorena za automobilski promet. Njezina prostorna dihotomija odgovara neobičnim susretima profesora Treibera, tako da on upoznaje i elitu Ulice, i njezino društveno dno; rezultat je čitanja taj da smo dobili odličan vertikalni presjek njezine sociološke piramide, ali njezina horizontalnost lebdi u magli. Ona je i grad i država, a ta je država istovremeno i povijesni i geografski konstrukt. Kretanje profesora kroz nju kretanje je kroz osobne odnose, ali i kroz povijesne i geopolitičke silnice. Izvitoperenost prostora Ulice zato je trik, pripovjedačka obmana, koja istovremeno skriva i otkriva da je svijet profesora naš vlastiti.

Die Figur des Raumes im Roman von Ludwig Bauer – Der Mann im gelben Mantel Zusammenfassung

Der Roman von Ludwig Bauer Der Mann im gelben Mantel bringt eine Kombination der wundersamen Einfachheit, in welcher einige Ungewöhnlichkeiten als normal angenommen werden und einige nicht. Daraus schlussfolgern wir, dass einige zur Welt der Hauptperson Robert Treiber gehören und die anderen nicht bzw. inwiefern die Hauptperson zu unserer Welt und inwiefern zu der fiktiven gehört. Bei dem Erraten der Stufe und der Art der Phantastik wurde den Lesern mehrere Schlüssel gegeben, einer von ihnen ist die Behandlung des Raumes. Die Straße, in welcher sich die Handlung des Romans abwickelt, hat gegensätzliche Eigenschaften: sie ist die zentrale und am Rande, steigt auf und ab, ist prachtvoll und armselig, reserviert für Fußgänger und für den Autoverkehr geöffnet. Ihre räumliche Dichotomie entspricht den ungewöhnlichen Begegnungen von Professor Treiber, so lernt er auch die Elite der Straße und den Boden der Gesellschaft kennen; das Ergebnis des Lesens ist, dass wir einen vorzüglichen vertikalen Querschnitt ihrer soziologischen Pyramide bekamen, aber auch ihre Waagegerechtigkeit flattert im Nebel. Sie ist Stadt und Staat, dieser Staat ist gleichzeitig ein historisches und geografisches Konstrukt. Die Bewegung des Professors durch sie ist eine Bewegung durch persönliche Verhältnisse aber auch durch historische und geopolitische Kraftlinien. Die Verformung des Raumes der Strasse ist deshalb ein Trick, eine erzählerische Täuschung, die gleichzeitig ver- und enthüllt, dass die Welt des Professors unsere eigene Welt ist.

273



DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 275-284 Jure Kuić: Rudolf Gerhard Bunk, njemački i hrvatski akademski slikar i scenograf

Jure Kuić, prof. Split jukuic@xnet.hr

UDK: 75(091) Prethodno priopćenje Prihvaćeno: 25.9.2020.

Rudolf Gerhard Bunk, njemački i hrvatski akademski slikar i scenograf (Berlin, 1908. – Hamburg, 1974.)

Autor je u radu obradio Rudolfa Gerharda Bunka. U prvom dijelu dan je prikaz knjige Potraga za slikama – Tragom moga oca Rudolfa G. Bunka, koju je napisala njegova kćer Bojana Denegri. U drugom dijelu rada autor je dao osvrt na poglavlje u navedenoj knjizi osvrnuvši se na kazališni rad u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu. U zaključnom dijelu ga prikazuje kao njemačkoga i hrvatskoga akademskoga slikara i scenografa. Ključne riječi: Rudolf Gerhard Bunk, njemački i hrvatski akademski slikar i scenograf, Split

275


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 275-284 Jure Kuić: Rudolf Gerhard Bunk, njemački i hrvatski akademski slikar i scenograf

Uvod

O životu i radu njemačkoga i hrvatskoga slikara i scenografa Rudolfa Gerharda Bunka napisani su brojni i različiti tekstovi i u Njemačkoj i u Hrvatskoj - prikazi, eseji, kritičke studije, te bibliografski i biografski napisi. Gotovo u svima je opisan životni put i njegov umjetnički rad. Međutim, posebice su zanimljivi originalni dokumenti, kritički osvrti, pisma i intervjui, kao i dodatak, u knjizi Potraga za slikama – Tragom moga oca Rudolfa G. Bunka1, njegove kćeri Bojane Denegri2, koja je i okosnica ovoga rada. U Njemačkoj je knjiga tiskana pod naslovom: Bildersuche/Auf den Spuren meines Vaters Rudolf Bunk u Hamburgu 2006. Prijevod na hrvatski jezik za tiskanje priredio je Marin Kuzmić, a objavljena je u izdanju Naklade Bošković iz Splita 2018. jer, kako autorica uvodno ističe: treba predstaviti hrvatskoj publici, budući da je životni put obitelji Bunk usko isprepleten s hrvatsko-jugoslavenskom prošlošću i dragim prijateljima u Splitu3. Kada je riječ o Rudolfu G. Bunku i njegovom životnom i umjetničkom putu, nadasve zanimljivom, ali i na trenutke s neizvjesnim ishodom za njega i njegovu obitelj, svaki novi podatak upotpunjava postojeću sliku i daje dodatno svjetlo na njegov križni put.4

U potrazi za slikama - ili o sudbini intelektualca u vihoru povijesnihpolitičkih prilika

U knjizi Potraga za slikama – Tragom moga oca Rudolfa G. Bunka autorica Bojana Denegri u trinaest poglavlja s dodatkom (Apendix) donosi do tada manje poznate detalje o njegovom umjetničkom putu i kalvariji koju su prošli u Njemačkoj pod nacističkim progonom, te o životu Bunka i njegove obitelji po dolasku u Hrvatsku ( Jugoslaviju), od Koločepa do Splita, pa Trogira, Brača, Hvara, Visa do izbjeglištva u El Shattu, pa povratka u Split i konačno iseljenja iz Hrvatske u Njemačku 1958., unatoč njegovoj želji da se obitelj Bunk za stalno nastani u Splitu.

Knjiga je nastala kao rezultat potrage za njegovim slikama i drugim radovima, u Njemačkoj, manje u Austriji i Švedskoj, a poglavito u Hrvatskoj i najvećim dijelom u Dalmaciji, odnosno u Splitu. Potragu je, kako ističe, započela, nakon boravka u Splitu 1994. i posjeta tamošnjoj Galeriji umjetnina. Svoja zapažanja i istraživanja naslanja na brojne dokumente i zapise samog Bunka i sjećanja brojnih drugih suputnika tijekom njegovog životnog puta, makar i s dozom subjektivnosti i emocionalnog pristupa, što je razumljivo. Autorica je k tomu i sama sudionica svega što je proživljavala obitelj Bunk od 1942., kada je rođena u Splitu, do njihovog preseljenja u Njemačku 1958., odnosno tijekom 25 godina - ili, kako je sam Bunk istaknuo, vremena njegovih najplodnijih umjetničkih godina. 1 2 3 4

B ojana Denegri, Potraga za slikama – Tragom mog oca Rudolfa Bunka, Naklada Bošković, Split,2018. Isto Isto Isto

276


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 275-284 Jure Kuić: Rudolf Gerhard Bunk, njemački i hrvatski akademski slikar i scenograf

Naime, Bunkov životni put, nakon završenog školovanja i ulaska u svijet umjetnosti u rodnom gradu Berlinu, od 1933., zbog njegove umjetničke, ali i političke orijentacije pod stalnim je pritiskom nacističke vlasti, pa učestalo mijenja mjesto svoga boravka u Njemačkoj (Berlin, Frankfurt, pa nanovo Berlin, Jugenheim kod Frankfurta, Internat Nordeck, Düsseldorf, Röhn, kod Fulde, Waidhofen, ponovno Berlin). Zbog sve izvjesnijeg izgleda da bude lišen slobode i završi u nekom konc-logoru, pokušao se skloniti, najprije u Švicarsku, u Bernu 1934., gdje nije dobio dozvolu boravka, jednako kao ni u Švedskoj, boraveći u Stockholmu u više navrata od 1935. do 1937. odakle je morao otići zbog izravnog pritiska nacističke Njemačke na Švedsku da mu ne odobri azil. Koncem 1937. sklanja se u Austriju, ali na kratko, jer nakon Anschlussa 1938. ni tu nije mogao ostati. Uslijedio je dolazak u Hrvatsku, što je bio početak nove životne faze koja će potrajati sljedećih dvadeset godina, točnije do 1958. godine, inače vremena, koje je prema Bunkovim riječima, a i po mišljenju kroničara koji su se bavili njegovim životom i radom, njegovo najplodnije stvaralačko razdoblje. Tijekom potrage za njegovim slikama, a što je gotovo najvećim dijelom vezano za Split i splitsko Kazalište, nakon upornoga i dugogodišnjega istraživanja popunjavala je praznine u Bunkovom životopisu. Njena kazivanja, pak, u najvećoj mjeri razjašnjavaju okolnosti i razloge zbog kojih je Bunk napustio svoju domovinu, a pod izravnom prijetnjom nacista za svoj i život svoje obitelji. Treba imati na umu da je Bunk bio slobodni umjetnik, vjerojatno i politički oponent te da je emigrirao pred nastupajućim nacističkim nasrtajima.

Dolazak u Hrvatsku

Preko poznanika dobiva jugoslavensku vizu, pa preko Münchena i Zagreba 1938. dospijeva u Kraljevinu Jugoslaviju, odnosno u Banovinu Hrvatsku na Koločep kod Dubrovnika. Na Koločep je dospio po preporuci svoga njemačkog mecene Karla Albina Bohaczeka da naslika portret poznatog njemačkog filozofa i pjesnika Rudolfa Pannwitza koji je živio na otoku, vjerojatno i da izbjegne moguće prijetnje nacističke vlasti u Njemačkoj. Nažalost, Pannwitz mu odbija pomoći, štoviše traži da Bunk napusti otok kako se ne bi zamjerio nacističkim njemačkim vlastima. Našavši se u neprilici i bez ikakvih materijalnih sredstava, Bunk s Koločepa prelazi u Mali Zaton. Bez materijalnih sredstava za život Bunk slika i prodaje svoje radove da bi u svibnju 1940. nakon više boravaka i kontakata u Splitu, u Salonu Galić imao izložbu. Splitski kontakti su sve brojniji, a boravci u njemu duži, pa se Bunku otvarala mogućnost da slika i da prehranjuje obitelj. Zatišje je bilo kratko jer je po nalogu Gestapoa, njemačko veleposlanstvo u Beogradu zatražilo od jugoslavenske vlade da se Bunka zajedno sa ženom i trogodišnjim sinom internira u već tada otvoreni logor u Lipiku kod Pakraca, što je tadašnja vlast Banovine Hrvatske 1. siječnja 1941. učinila. Nakon što je Njemačka 6. travnja napala Jugoslaviju koja je ubrzo kapitulirala, a u Hrvatskoj na vlast došla kolaboracionistička ustaška vlast, Bunk je zbog brzog dolaska njemačke 277


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 275-284 Jure Kuić: Rudolf Gerhard Bunk, njemački i hrvatski akademski slikar i scenograf

vojske odlučio uz pomoć nekih utjecajnih ljudi s trogodišnjim sinom Stephanom pobjeći iz logora. Preko Bosne dolaze do Sarajeva i to u trenutku kada Nijemci bombardiraju grad. U namjeri da se sklone izvan NDH na teritorij pod talijanskom okupacijom, vraćaju se preko Nevesinja i sklanjaju kod prijatelja u Malom Zatonu kod Dubrovnika. Tu ih je, pak, 1. svibnja 1941. zadesila tragična smrt četverogodišnjeg sina Stephana u trenutku kada je Bunk boravio u Splitu.

Dvadeset godina najplodnijega umjetničkoga stvaranja

Nakon te tragedije već uspostavljene veze omogućile su da se Bunkovi nastane u Splitu gdje im se 1942. rodila kćerka Bojana. Iako pod talijanskom okupacijom Bunkovima ni u Splitu boravak nije bio najsigurniji, iako je talijanska vlast bila neusporedivo tolerantnija prema izbjeglicama. Obitelj se zbog opasnosti da budu uhapšeni i deportirani u Njemačku na neko vrijeme sklanja u Trogir, gdje je stupio u vezu s ilegalcima i priključio se NOB-u u Hrvatskoj. Nakon kapitulacije Italije i dolaska njemačke nacističke vojske u Dalmaciju, Bukovi prelaze u ilegalu i sele se s otoka na otok – Brač, potom na Hvar da bi, nakon Hvarske konferencije kulturnih radnika Dalmacije u Hvaru u prosincu 1943., s brojnim stanovnicima s otoka i primorja, hrvatskim umjetnicima, piscima (Ranko Marinković), kazališnim umjetnicima i glazbenicima ( Josip Hatze) i slikarima, brodom s Visa preko Italije otišli u zbjeg u El Shatt. Konačno, početkom 1945. vraćaju se u Split, u kojemu je sveukupno proveo dvadeset godina, prema vlastitim riječima, najintenzivnijeg umjetničkog stvaralaštva. Ali, politika se opet poigrala sa njegovom sudbinom. Naime, Bunku je za vrijeme nacista oduzeto njemačko državljanstvo pa su Bunkovi u Jugoslaviji bili stranci bez državljanstva do 1955. kada im je, nakon uspostavljanja diplomatskih odnosa između Jugoslavije i Njemačke, vraćeno njemačko državljanstvo. Međutim za kratko, jer je nakon priznanja Istočne Njemačke od strane Jugoslavije, SR Njemačka je prekinula diplomatske odnose s Jugoslavijom, što je, navodno, Bunkove stavilo pred izbor izgubiti njemačko državljanstvo ili se vratiti u Domovinu. Da je, kako je u više navrata prema svjedočenju njegove kćerke u ovoj knjizi, želio ostati u Splitu, odnosno u Hrvatskoj - Jugoslaviji, možemo zaključiti i po tome, što nakon povrataka iz El Shatta i završetka rata 1945., nije prihvatio ponudu da ostane u Zagrebu što mu je ponuđeno pri postavljanju izložbe o zbjegu u El Shattu; a prema nekim informacijama odbio je ponudu američkog predstavnika u Zagrebu da se iseli u SAD-e. Da je želio ostati u Splitu upućuje i sačuvano pismo šefa protokola Predsjednika FNRJ od 10. svibnja 1957.5 u kojemu ga izvještava da je kabinet predsjednika zaprimio obje njegove molbe da mu se omogući ostanak u Jugoslaviji: Pred nekoliko dana mi je saopćeno da je udovoljeno Vašoj molbi i da možete ostati u Jugoslaviji. Stvar je uređena. Ostajete u Jugoslaviji. Vjerujem da će nadležne vlasti u Splitu biti o tome izveštene, ako to one već 5 Isto

278


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 275-284 Jure Kuić: Rudolf Gerhard Bunk, njemački i hrvatski akademski slikar i scenograf

i ne znaju. Dopis je potpisao dr. Slaven Smodlaka.6 Uz sve to, Bunkovi su koncem te godine napustili Split i Hrvatsku i odselili u Hamburg gdje je Bunk preminuo 1972. Treba reći da je i nakon odlaska u Njemačku nastavio surađivati sa HNK Split i splitskim umjetnicima do 1972. kada je imao zadnju izložbu u Splitu. Prigodom izložbe 1969. u intervjuu za „Slobodnu Dalmaciju“ Bunk govori o svojoj vezanosti za Split i ističe: Da vezan sam emocionalno za nju, posebno za ovaj kraj, ove ljude. Zato dolazim i sretan sam da mogu izlagat, da mogu povremeno gostovati u splitskom teatru. Zato sam bio presretan kad je tekst stare dubrovačke drame „Ljubovnici“, koji sam preveo, doživio uspjeh u jednom hamburškom kazalištu. Čak kad bi zaboravio na 20 godina rada, uspjeha i prijateljske solidarnosti, ne bih mogao to da mi je Jugoslavija spasila život, ...a tih dvadeset godina, stvaralački najplodnije godine7

R.G.B - Obrazac ili simbolika individualne sudbine u povijesnom kontekstu8

Zaključno, navođenje novih pojedinost i okolnosti pod kojima su se pojedini događaji iz Bunkovog života odvijali na njegovom životnom putu i putu njegove obitelji, koje donosi njegova kćer u ovoj knjizi, rekli smo na početku, upotpunjuje sliku o životu i radu ovoga, po mnogo čemu izuzetnog čovjeka, čija bi sudbina u najvećoj mjeri, mogla biti na tragu opservacija Ludwiga Bauera koje izlaže u eseju: R.G.B - Obrazac ili simbolika individualne sudbine povijesnom kontekstu9: O širini Bunkovih interesa, ali i o njegovim spoznajnim vidicima puno govori činjenica da je za predmet svoga studija odabrao germanistiku, filozofiju i povijest umjetnosti, a istodobno pohađa i umjetničku akademiju. Iz toga se može zaključiti da je budući umjetnik već tada, od 1926. godine na dalje stvarao svoj kritički odnos prema stvarnosti i tražio na izazove svoga vremena daleko značajnije, esencijalnije odgovore od onih koji su, bijedom i dubioznim porukama političkih vođa, vodili iz opće krize prema nacizmu. Doima se prilično logičnim što je Rudolf Bunk kao slikar, slobodni umjetnik, koji godine 1933. i 1934. djeluje u Frankfurtu na Majni, sudjelovao ondje na izložbi “Darmstädter Sezession” koju je nacistička vlast zatvorila kao dekadentnu i boljševičku. Tu negdje započinje razdoblje Bunkove ekspatrijacije. Ova Bauerova opservacija o Bunkovoj sudbini, smještena u širi kontekst njegove opservacije o fraktalima i mogućnosti tog teorijskog promišljanja o sudbinama pojedinaca i društvenih zajednica: Posredno se želi pokazati kako je princip fraktala primjenjiv i na povijest. Ipak, logikom fraktala koristimo se sasvim iznimno kada su u

6 Isto 7 Isto 8 Ludwig Bauer, Academia e d u, 2012. R.G.B - Obrazac ili simbolika individualne sudbine povijesnom kontekstu 9 Isto

279


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 275-284 Jure Kuić: Rudolf Gerhard Bunk, njemački i hrvatski akademski slikar i scenograf

pitanju društvene znanosti ili teme. Dodali bi smo, u slučaju Bunka u pitanju je upravo sudbina pojedinca u povijesnom kontekstu10.

Povratak ili trajno sjećanje

Nakon završetka rata i povratka iz zbjega u El Shattu, Bunk odlučuje ostati u Splitu, a kako sam već prethodno istaknuo, unatoč ponudama HNK u Zagrebu, a po nekima i ponude preseljenja u SAD-e, on s obitelji ostaje u Splitu, gdje je odmah prihvatio mjesto scenografa i redatelja u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu. Autoru ovih redaka nametnulo se pitanje zašto je opis ustanovljenja Nagrade u HNK Split u knjizi gospođe Bunk, označen kao Bunkov povratak iz zaborava u Kazalište. Naime, u ovom poglavlju je opis i navođenje događaja koji su uslijedili nakon njegove smrti 1974., pa i o ustanovljenju Kazališne nagrade Rudolf Bunk u HNK-a u Splitu 2003. pod naslovom Povratak iz zaborava.

Autor ovoga rada imao je čast da je njegov prijedlog da se među kazališne nagrade 2003., sa splitskim i hrvatskim kazališnim zaslužnim velikanima, Tijardovićem, Fotezom, Marušićem i Rojem, ravnopravno uvrsti i posebna nagrada za scenografiju, kostimografiju i dizajn, kao trajno sjećanje na doprinos HNK-u Split i u čast Rudolfa. G. Bunka. Koji god smisao iščitavali iz činjenice da se u knjizi gospođe Denegri pod ovim poglavljem govori o ustanovljenju nagrade, držim važnim naglasiti da Bunk u HNK-u Split nije bio zaboravljen. Njegove scenografije trajno i dugo, i nakon što ih je prvi put postavio, vraćale su se na pozornice u kazalištu i na Splitskom ljetu. Bunkov doprinos splitskom Kazalištu nije bio samo u samozatajnom promišljanju scenografskih rješenja, jednog mušičavog umjetnika nego je to zapisano i u monografiji HNK Split 1893. – 1903. tiskanoj povodom stote obljetnice u prikazu Nevenka Bezić-Božanić u tekstu pod naslovom Scenografija i kostimografija pri čemu ističe:11: Drugi svjetski rat prekinuo je svaku djelatnost splitskog kazališta. Međutim, u prvoj sezoni u miru 1945./46. stanje se pomalo sređuje, a Kazalište dobiva scenografa izuzetnog senzibiliteta i nadarenosti, njemačkog slikara Rudolfa Bunka, koji će punih dvadeset godina voditi taj posao. Bunk je bio čovjek široke kulture i odličan poznavalac povijesno-umjetničkih slogova, pa je ostavio izuzetna scenska rješenja, a s druge strane bio je odličan suradnik redateljima pri izvođenju suvremenih dramskih djela, gdje je pojednostavivši scenu čistim i čvrstim linijama, bojom i svjetlom postigao unutarnju ravnotežu i sklad između prostora, glumca i teksta. Slikar iz generacije njemačkih ekspresionista primjenjivao je taj slog i u scenografiji, pa su mu više ležala klasična scenska djela, psihološke drame i velike opere. U monografiji koja je izdana 2004. a povodom pedesete obljetnice Splitskog ljeta12, kroničari ga, s istim i dodatnim atributa, navode čak petnaest puta kao vrsnog

10 I sto 11 N evenka Bezić- Božanić: Scenografija i kostimografija, Mongrafija – HNK Split 1893.-1993., Split, 1993. 12 Splitsko ljeto 1954.-2004., Monografija, Split, 2004.

280


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 275-284 Jure Kuić: Rudolf Gerhard Bunk, njemački i hrvatski akademski slikar i scenograf

autora i organizatora scenske postave. Kako sam imao zadatak i čast biti urednikom ova dva, za Splitsko kazalište, važna monografska izdanja, pored ostaloga, morao sam biti upućen u daljnju i bližu povijest splitskog Kazališta, pa tako i o doprinosu pojedinih umjetnika koji su zadužili splitsko Kazalište i kazališnu umjetnost uopće, Bunka sam i mogao kvalificirano istaknuti kao umjetnika čije ime će nositi jedna od pet kazališnih nagrada. Ono, pak što ne bilježi gospođa Denegri u svojoj knjizi, a što treba također pripisati Bunku kao zasluge, sjećanja su njegovih, tada 1993. još živih suradnika, kazališnih djelatnika, o njegovoj ulozi u podizanju splitskog kazališta, tako reći iz pepela, jer nakon talijanskog pustošenja, cijeli tehnički pogon bio je devastiran. Stoga držim vrijednim o tome iznijeti dodatne činjenice kojima će se upotpuniti njegov sveukupni životopis, intelektualni i umjetnički habitus. Ističem intelektualni i umjetnički, jer je on bio osoba najviše akademske izobrazbe, raznolikih intelektualnih interesa, umjetnik osebujnih dosega, a što je za kazalište, u tome vremenu dezorganizacije i sveopće neimaštine, bilo izuzetno važno. Svu izgrađenu scensku arhitektoniku, svu potrebnu rekvizitu predmeta i stvari – jednom riječju, cijelu scenografsku sliku, k tome kostimografsku opremu svih aktera na sceni pa i šminku, trebalo je prethodno osmisliti, pa potom izraditi. Sve to, sav taj radionički pogon, od stolara, varilaca, obućara, krojača muške i ženske opreme, šminkera, vlasuljara i mnogih drugih potrepština, organizirane su i izrađivane po Bunkovim nacrtima i pod njegovim nadzorom. Cijeli taj tehnički pogon, makar on nije bio tehnički rukovoditelj, nego scenograf i slikar, na vrijeme je bio spreman za scenu, a odvijao se u njegovoj nazočnosti. Sve je stizao, sve je nadzirao i sve je uvijek i na vrijeme bilo spremno za scenu – tako su o njemu svjedočili njegovi suvremenici. Tako je radio Bunk. Kad se tome dodaju njegove umjetničke zasluge i više od 120 scenskih ostvarenja, njegovo upućivanje u europske tijekove kazališne umjetnost toga vremena, nisam imao nimalo rezerve u tome tko bi bio najzaslužniji nego da se njemu u čast nazove jedna kazališna nagrada. To je aklamacijom prihvaćeno, uz napomenu da to priznanje, prije svih, zaslužuje Bunk, makar su u tom razdoblju u Splitskom kazalištu radili i drugi afirmirani scenografi iz Splita i Zagreba. Njemu u zaslugu treba priznati i angažman jednog drugog scenografa i umjetnika, njemačkog državljana – čija sudbina je također vezana za vrijeme nacističke Njemačke, ali potpuno različita od Bunkove – Herberta Hofmana.13

Umjesto zaključka

U poglavlju knjige Povratak iz zaborava – Kazališna nagrada Rudolf Bunk HNK-a Split14 Bojana Denegri piše o interesu kulturne i likovne javnosti za Bunkovo umjetničko stvaralaštvo, poglavito u Njemačkoj, ali i u Hrvatskoj, post-festum, odnosno 13 J ure Kuić, Herbert Hoffman, (Duchovo, 25. 12. 1914. – Split, 16. 1. 1985), u Godišnjak Njemačke zajednice 2017., Osijek 2017. 14 Isto

281


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 275-284 Jure Kuić: Rudolf Gerhard Bunk, njemački i hrvatski akademski slikar i scenograf

nakon njegove smrti 1974. pod egidom povratak iz zaborava, gdje navodi i da je u Hrvatskom narodnom kazalištu Split, 2003. njemu u čast ustanovljena Nagrada RUDOLF BUNK za scenografiju, kostimografiju i dizajn. Upravo smještanje ovoga događaja oko ove kazališne nagrade u vraćanje iz zaborava, s obzirom i na osobno angažiranje oko ustanovljenja nagrade, držim da to nije bio čin njegovog povratka nego odavanje priznanja njemu kao i drugim zaslužnim umjetnicima, kao što je Tijardović, Fotez, Roje i Marušić, po kojima su naslovljene druge umjetničke nagrade, a koje se bienalno dodjeljuju u HNK Split. Stoga je vrijedno istaknuti da Bunk ni tridesetak godina nakon što je napustio Split nije ostao zaboravljen u splitskom kazalištu, nego je u njemu bio stalno nazočan – pa mu nije potreban povratak - a ova nagrada svake dvije godine podsjeća i potvrđuje njegov veliki doprinos splitskom kazalištu. Međutim, slobodno se može reći da knjiga gospođe Bojane Denegri o njezinu ocu, kao cjelina, može biti povratak iz zaborava jer donosi činjenice koje, da nisu ovako zapisane, sigurno bi otišle u zaborav, dok ovim povratkom upotpunjuju sliku o životu i djelu Rudolfa G. Bunka.

282


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 275-284 Jure Kuić: Rudolf Gerhard Bunk, njemački i hrvatski akademski slikar i scenograf

Rudolf Gerhard Bunk, njemački i hrvatski akademski slikar i scenograf (Berlin, 1908. – Hamburg, 1974.) Sažetak

U obradi Rudolfa Gerharda Bunka, kao njemačkoga i hrvatskoga akademskoga slikara i scenografa temelj je knjiga pod naslovom: Bildersuche/Auf den Spuren meines Vaters Rudolf Bunk koja je izdana Hamburgu 2006., a autorica je Bunkova kćer Bojana Denegri. Knjiga je prevedena na hrvatski jezik i tiskana u izdanju Naklade Bošković i predstavljena u Splitu 2018. pod naslovom Potraga za slikama – Tragom moga oca Rudolfa G. Bunka. O ovom njemačkom i hrvatskom akademskom slikaru i scenografu napisane su brojne rasprave kako u Njemačkoj, tako i u Hrvatskoj. Sudbina, odnosno političke prilike su mu odredile životni put i uvjetovale njegov umjetnički habitus, te je kao i veliki broj njemačkih intelektualaca, najprije bio progonjen, a da ne bi dopao u koncentracijske logore u vrijeme nacizma, radi očuvanja golog života, morao bježati iz Njemačke. Na tome putu uz Njemačku, Hrvatsku, odnosno Dalmacija, točnije Split imaju najznačajnije mjesto; gdje se zadržao čitavih 20 godina, a prema vlastitom kazivanju to je bilo njegovo umjetnički najplodnije razdoblje. Navedena knjiga može biti povratak iz zaborava jer donosi činjenice koje, da nisu ovako zapisane, sigurno bi otišle u zaborav, a ovim povratkom upotpunjuju sliku o životu i djelu Rudolfa G. Bunka, koji u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu nije pao u zaborav nego se temeljem svoga dvadesetogodišnjeg rada, trajno ugradio u splitsko kazalište, a ustanovljenje nagrade za koja se bienalno dodjeljuje, tome je potvrda.

Rudolf Gerhard Bunk, deutscher und kroatischer Akademiemaler und Bühnenbildner (Berlin, 1908 – Hamburg, 1974) Zusammenfassung

Zur Bearbeitung von Rudolf Gerhard Bunk, als deutschen und kroatischen Akademiemaler und Bühnenbildner nahmen wir als Grundlage das Buch mit dem Titel: Bildersuche/Auf den Spuren meines Vaters Rudolf Bunk, herausgegeben in Hamburg 2006, die Autorin ist Bunks Tochter Bojana Denegri. Das Buch wurde in die kroatische Sprache übersetzt, in der Auflage des Verlages Bošković herausgegeben und 2018 in Split unter dem Titel „Potraga za slikama – Tragom moga oca Rudolfa G. Bunka“ vorgestellt. Über diesen deutschen und kroatischen Akademiemaler und Bühnenbildner wurden zahlreiche Diskussionen geschrieben, so in Deutschland wie auch in Kroatien. Das Schicksal bzw. die politischen Umstände bestimmten seinen Lebensweg und bedingten seinen künstlerischen Habitus und er wurde, wie eine große Anzahl deutscher Intellektuellen, zuerst verfolgt, und – um nicht in ein Todeslager zu kommen zur Nazizeit, zur Erhaltung des nackten Lebens, musste er aus Deutschland fliehen. Auf diesem Wege haben, neben Deutschland, Kroatien bzw. Dalmatien, genauer gesagt Split, den bedeutendsten Platz; wo er ganze 20 Jahre verweilte und, nach eigener Aussage, war das seine künstlerisch fruchtvollste Zeit. Das erwähnte Buch kann eine Rückkehr aus dem Vergessen sein, weil es Tatsachen bringt die, wären sie nicht so aufgezeichnet, sicherlich in Vergessen

283


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 275-284 Jure Kuić: Rudolf Gerhard Bunk, njemački i hrvatski akademski slikar i scenograf geraten wären. Mit dieser Rückkehr vervollkommnen sie das Bild über das Leben und Werk von Rudolf G. Bunk, der im kroatischen Volkstheater in Split nicht vergessen wurde, sondern er baute sich durch seine zwanzigjährige Tätigkeit dauerhaft in das Theater von Split ein, die Einführung des Preises der biennal zugeteilt wird, ist ein Beweis dafür.

284


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 285-292 Petar Kerže, Ljubomir Pribić, Zoran Vladović: Nijemci i Austrijanci utemeljitelji...

Petar Kerže, prof., viši predavač Fakultet elektrotehnike, računarstva i informacijskih tehnologija Osijek pkerze@ferit.hr

UDK: 796(497.5Osijek)(091) Prethodno priopćenje Prihvaćeno: 30.6.2020.

Mr. sc. Ljubomir Pribić, predavač Fakultet elektrotehnike, računarstva i informacijskih tehnologija Osijek ljubo.pribic@gmail.com Zoran Vladović, prof., viši predavač Pravni fakultet u Osijeku

Nijemci i Austrijanci utemeljitelji i članovi osječkih sportskih društava (IV. dio) U radu autori na temelju članaka iz novina Hrvatski list, pohranjenih u hemeroteci Muzeja Slavonije i dostupne literature nastavljaju pratiti značenje Nijemca i Austrijanca, koji su iz redova obrtnika, trgovaca, industrijalaca, liječnika, farmaceuta i ostalih društvenih slojeva, kao potomci druge ili treće generacije pridošlih Nijemaca i Austrijanaca u Osijek sudjelovali tijekom 20. stoljeća u djelovanju i osnivanju pojedinih osječkih sportskih društava i bili istaknuti članovi. U ovom radu su autori uvodno ukratko dali općeniti razvoj boksa, a potom se u središnjem dijelu rada usmjerili na obradu sportskih društva u Osijeku kojima je boks temeljna grana djelovanja. Ključne riječi: sportska društva, boks, Nijemci, Austrijanci, Osijek, 20. stoljeće 285


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 285-292 Petar Kerže, Ljubomir Pribić, Zoran Vladović: Nijemci i Austrijanci utemeljitelji...

Uvodna napomena

Budući da je veliko značenje Austrijanaca i Nijemaca u utemeljenju i članstvu osječkih sportskih društava, a tema nije završena ni u III. dijelu članka iz Godišnjaka Jahrbucha vol. 26 objavljenoga 2019. godine, istraživanje je nastavljeno što je i sadržaj ovoga rada. No, Osijek zaista ima dugu tradiciju vezanu za sportski život pa i ovim člankom u kojem obrađujemo boks kao jednu od najstarijih sportskih grana u svijetu dajemo samo mali prilog za daljnja proučavanja sporta grada na Dravi.

Općenito o boksu ukratko

Boks se u svojim prvim pojavnim oblicima smatra jednim od najstarijih sportova svijeta. Šaka je najprirodnije oružje koje se koristi u borbi radi samoobrane i radi osobnoga osiguranja. Prvi tragovi boksa uočeni su već kod starih istočnjačkih naroda u Kini, Babilonu, Egiptu i Perziji. Iz Istoka je najprije preko Krete prenesen u Mikenu, a odatle se boks proširio na Grčku. Prvi opis jedne boksačke borbe iznio je oko 1.000. godine prije Krista glasoviti grčki pjesnik Homer u XXIII. pjevanju Ilijade (stihovi 651-699). U Olimpijske igre antičke Grčke boks je uveden 678. godine prije Krista. Boksačke borbe u Rimu opisao je Vergilije u V. pjevanju Eneide. Mnogobrojni crteži, spomenici, freske i figure antičkoga razdoblja jasno prikazuju opremu i izgled natjecatelja. U srednjem vijeku pisani tragovi upućuju na rasprostranjenost boksa u Europi. Organizirani suvremeni boks ima korijene u Engleskoj, gdje je neka vrsta prvenstva održana već 1719. godine. Bile su to borbe golim šakama sve do 1882. godine. Prva pisana pravila londonskog nagradnog ringa datiraju iz 1742. godine. Izmjenom pravila, svođenjem trajanja runde od 3 minute i 1 minute stanke, razvrstavanjem boraca prema težini na kategorije boks postaje pravi sport tzv. plemenita vještina. Iz Engleske boks se brzo i lako proširio u SAD, Kanadu i engleske kolonije, ali je vrlo teško prodirao u ostale europske države. Izuzetak je bila Francuska u kojoj je ozakonjen 1903. godine. Boks se našao kao amaterska disciplina na Olimpijskim igrama 1904. godine u St. Luisu, SAD. Boksači su se natjecali samo u 6 skupina (muha, bantam, laka, velter, srednja i teška). Tada su sve naslove prvaka osvojili američki boksači. Od 1906. godine održavaju se i prvenstva Europe za profesionalne boksače. U srednjoj Europi boks je stekao pravo građanstva tek nakon Prvoga svjetskoga rata. Prvenstva Europe održavaju se od 1924. godine. AIBA je organizator službenih boksačkih natjecanja.1 Organizirani boks na tlu Hrvatske uveden je gotovo istodobno kao i u Austriji, Čehoslovačkoj i Mađarskoj, ali dok se u tim zemljama rapidno širio, kod nas je, nažalost, ostao u skromnim granicama. Početkom 20. stoljeća u Zagrebu je Dragutin Šulc, učitelj Hrvatskoga sokola, podučavao u francuskom boksu polaznike prednjačkih 1 E nciklopedija fizičke kulture, sv. 1., Zagreb 1977., 179.-184.; Z. Bušić, „Boks u Hrvatskoj“, Povijest športa, br. 104., Zagreb 1995., 20., 21.

286


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 285-292 Petar Kerže, Ljubomir Pribić, Zoran Vladović: Nijemci i Austrijanci utemeljitelji...

tečaja. Prvi boksački klub pod imenom Harkules osnovan je 16. svibnja 1920. godine u Zagrebu. Utemeljili su ga Franjo Kulčar, Milan Höffer, braća Galić i Đuro Monastir. Vrlo brzo boks se širio u ostale hrvatske gradove, što je utjecalo na kasniji organiziraniji rad i organizaciju prvih boksačkih natjecanja. U 1923. godini osnivaju se boksački klubovi Croatia u Zagrebu, Hajduk u Splitu te boks-sekcije unutar sportskih klubova i boksački klubovi diljem Hrvatske. U razdoblju od 1929. godine do 1941. hrvatski se boks razvijao nešto brže i uspješnije, ali pod vrlo teškim okolnostima, prepušten uglavnom entuzijastima. U to vrijeme je u hrvatskoj stotinjak boksača amatera i desetak profesionalnih boksača. Osnivanjem prvoga Jugoslavenskoga boksačkoga saveza (23. ožujka 1934. godine) sa sjedištem u Zagrebu boks je u organizacijskom pogledu znatno ojačao. Uspostavom Banovine Hrvatske osnovan je 1939. godine Hrvatski boksački savez u Zagrebu. U vrijeme NDH (1941. – 1945.) unatoč ratu boks nije zamro. Dapače, održavana su u zemlji i inozemstvu brojna natjecanja. Nakon Drugoga svjetskoga rata boks je u Hrvatskoj, iako u teškoćama, dobio na brojnosti, a posebice na kvaliteti.2

Boks u Osijeku

Prva boksačka priredba u Osijeku organizirana je 11. i 12. srpnja 1923. godine, kada je u gradu na Dravi nastupio Đakovčanin Milan Höffler, najbolji onodobni boksač u srednjoj kategoriji i prvak tadašnje države, tj. Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.3 Osječki Lako i teško atletski klub „Olimp“ osnovao je 1. ožujka 1924. godine sekciju za boks, koja je imala 10 članova. Toga je dana i organiziran boksački susret protiv boksača zagrebačkoga Boksačkoga kluba „Herkules“. Propisi boksanja bili su da se boksa 3 sata s jednim satom odmora. Najveće rukavice bile su od 10 unci. U narednim godinama boksačka aktivnost u „Olimpu“ bila je vrlo slaba. Klub je djelovao u teškim prilikama, pa je ubrzo i prestao djelovati.4

U studenome 1927. godine u Osijeku je počela djelovati boksačka sekcija Hrvatskoga Građanskoga Šport Kluba (dalje HGŠK) pod stručnim vodstvom Maksa Neujahra, prvaka Njemačke u lakoj kategoriji. Prvi boksački meč sekcije HGŠK organiziran je 1. prosinca te godine i sudjelovalo je 10 klupskih boksača. Prvo su izvedene skupne vježbe, koje su se sastojale od elemenata boksačke borbe. Zatim su pred brojnim Osječanima, ljubiteljima boksa, održane tri borbe. Prva je bila između juniora Höfflera i Šarića, druga između trenera Neujahra i boksača Stjepana Đurića, mesarskoga pomoćnika, te treća borba između grafičkoga radnika Srećka Čavraka i

2 Enciklopedija fizičke ..., sv. 1., 181., 182.; Z. Bušić, „Počeci boksa u Hrvatskoj“, Povijest športa, br. 105., Zagreb, 1995., 48.-50.; Z. Bušić, Boks u …“, 22., 23. 3 „Sport“, Glas Slavonije, Osijek, 29. 11., 1951., 7. 4 Ivan Flod, „Historijat športa u Slavoniji“, Slavonski športski list, br. 40, Osijek, 1924.; Osječki sport, Osijek, 19. 9. 1923.; „Sport“, Hrvatski list, Osijek, 28. 5. 1924.

287


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 285-292 Petar Kerže, Ljubomir Pribić, Zoran Vladović: Nijemci i Austrijanci utemeljitelji...

Kajbe, krojačkoga pomoćnika. Zbog otežanoga financiranja u narednim godinama bilo je vrlo malo boksačkih nastupa.5

Osječki boks, poput hrvatskoga, razvijao se brže i uspješnije tek u razdoblju od 1929. do 1941. godine. Tako su osječki boksači gostovali koncem 1929. godine u Beogradu na međuklupskom boksačkom natjecanju između gradova Beograda i Osijeka. Unatoč porazu, Osječani su, prema zapisu osječke dnevne novine „Hrvatski list“, na prvom javnom nastupu izvan Osijeka „pokazali dobre borbe i rezultate“. Boksački klub „Amater“ osnovan je 1930. godine. Upravu kluba činili su trener Josip Rechnitzer i dr. Dragan Miller te boksači Vilim Rauš, Marijan Vehauc, Franjo Zauner, Josip Miler, Teodor Babin, Ivan Virag, Josip Halilović, Ivan Stelzer i Đula Bolvary. Prvi sportski događaj u gradu te godine zbio se 6. siječnja kada je u dvorani gornjogradskoga Kasina (danas prostori u Županijskoj ulici koje koristi Mac Donalds) održano Međugradsko boksačko natjecanje. To je bilo prvo sportsko nadmetanje u gradu na Dravi boksačkih klubova iz Beograda, Subotice i Osijeka. U borbama je sudjelovalo po šest beogradskih i subotičkih boksača te boksači boksačkih sekcija osječkih športskih klubova Građanskoga, donjogradske „Olimpije“ i novoosnovanoga ŠK „Amater“. Pobjedu su odnijeli beogradski boksači. Osječki „Amater“ ponovno je 2. veljače 1930. godine organizirao tromeč najboljih boksača Beograda, Subotice i Osijeka. Među osječkim boksačima bili su Stjepan Đurić, Bolvary, Halilović, Stelzer, Stjepan Slabinac i Zauner. Najzanimljiviji susret bio je između Bolvarya i prvaka Beograda Rizmana. Susret je završio neriješeno. Na tromeču je sudio osječki boksački sudac Josip Petraello. U sveukupnom plasmanu beogradski boksači ponovno su pobijedili. Uzvratni boks meč ponovno je održan u Osijeku 2. ožujka, ali sada u kinematografu Royal u Šamačkoj ulici. Ljubitelje boksa ponovno su “zapalili” Bolvary i Rizman. Na ovom natjecanju prvi puta je nastupio Taborski, mladi osječki boksač. Boksačko natjecanje za prvenstvo grada Osijeka održano je 30. ožujka 1930. godine i osvojili su ga Bolvary i Halilović. U teškoj i poluteškoj kategoriji nastupili su Bolvary i Đurić, a u velter kategoriji Halilović i Virag. Prvi međunarodni boksački meč organizirao je „Amater“ 2. studenoga 1930. godine u Royal kinu. U konkurenciji tri boksača gosti iz budimpeštanskoga „Testgyakorlok Köre 1909. Budapest“ pobijedili su Osječane Bolvaryja, Đurića i Josipa Milera. Te godine su osječki boksači zaključili boksačku sezonu organizacijom prijateljskoga klupskoga natjecanja za brončanu statuu boksača. Najzanimljiviji susret odigran je 7. prosinca te godine između Bolvarya i Đurića. Pobjednik natjecanja bio je Đula Bolvary, koji je dobio statuu.6 Uspješna i brojna sportska aktivnost boksača „Amatera“ nastavila se i u sljedećoj godini. Osječani su 1. veljače 1931. organizirali prijateljski boksački meč svojih članova. Natjecanje je organizirano u parovima pa su se pred brojnim ljubiteljima boks borili 5 „ Sport“, Hrvatski list, Osijek, 29. 11. 1927., 6. 6 H rvatski športski list, br. 3., Osijek, 16. 1. 1930.; „Šport“, Hrvatski list, Osijek, 4. 1. 1930.; 4. 2. 1930.; 3. 4. 1930.; 4. 11. 1930.; 10. 12. 1930.

288


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 285-292 Petar Kerže, Ljubomir Pribić, Zoran Vladović: Nijemci i Austrijanci utemeljitelji...

Bolvary – Đurić, Miler – Tomić, Takač – Halilović, Konopka – Rauš i Strain – Mayer. Boksačko natjecanje za Prvenstvo grada Osijeka održano je 15. veljače u prostorijama kinematografa Royal. Najviše zanimanja pobudio je egzibicijski meč između Bolvarya i Halilovića. Sudionici toga prvenstva plasirali su se prvi puta u Državno prvenstvo u boksu. Istoga je dana održan prijateljski susret boksača zagrebačkoga Boksačkoga kluba „Herkules“ i boksača Boksačke sekcije donjogradske „Olimpije“. Meč je završio neriješeno. Posebice se istaknuo osječki boksač Štelcer. Međugradsko natjecanje u boksu održano je 22. veljače u Beogradu. Po prvi puta nastupili su Bolvary, Đurić, Vehauc, Miler i Rauš, članovi „Amatera“. Boksački susret održan je između boksača Beograda i Osijeka. Osječani su postigli senzacionalni uspjeh, 4:4. Bolvary je postao prvak države u svim kategorijama, Đurić u poluteškoj kategoriji, Vehauc u srednjoj, a Rauš je proglašen za prvaka u perolakoj kategoriji. Pred osječkim ljubiteljima boksa 20. travnja 1931. održan je međunarodni boksački meč između domaćih boksača i gostiju iz mađarskoga grada Pečuha. Gosti su pobijedili rezultatom 3:1. Najveće priznanje osječkim boksačima u 1931. godini bilo je i to što su najbolji bili odmah odabrani u državnu boksačku reprezentaciju i branili su boje Kraljevine Jugoslavije u prijateljskom boksačkom meču organiziranom u Budimpešti između reprezentacija Kraljevine Jugoslavije i Mađarske. Prvo profesionalno boksačko natjecanje u gradu Osijeku organizirano je u Donjem gradu. Najzanimljiviji susret bio je između “olimpijaša” Stelzera i profesionalca Đurića. Pobjedu od 4:1 odnio je Stelzer. Boksački meč između profesionalnoga boksača Rizmana i Osječanina amatera Vehauca održan je 6. prosinca pred mnogobrojnom osječkom publikom. Pobijedio je Rizman.7

Boksački klub „Amater“ organizirao je 13. ožujka 1932. klupski boksački meč. Pred brojnim ljubiteljima boksa zdušno su se borili Bolvary, Đurić, Halilović, Virag, Miler i Rauš. Međugradski boksački meč između boksačkih klubova iz Osijeka i Beograda održan je ponovno u Beogradu 10. travnja 1933. godine. Za Osijek su nastupili Tomić, Bolvary, Miler i Rauš. Najzanimljiviji susret u 10 rundi odigran je između državnoga prvaka Bolvarya i Beograđanina Huterrera. Prvak grada Osijeka u lakoj kategoriji boksač Miler boksao je u 6 rundi s beogradskim boksačem Ogrizekom. Prvak države u perolakoj kategoriji Rauš boksao je sa Savom Taranom. Meč je trajao 4 runde. Za reprezentaciju Osijeka pobjede su ostvarili Bolvary i Rauš. Osječani su ovaj susret izgubili rezultatom 2:4.8

Državni prvak Bolvary otišao je 13. lipnja 1935. godine u Berlin u boksačku školu na usavršavanje. U amaterskom boksu 1937. godine po prvi puta je reprezentacija Kraljevine Jugoslavije nastupila na prvenstvu Male antante u rumunjskom gradu Temišvaru protiv Čehoslovačke i Rumunjske. U državnu reprezentaciju bio je uključen i Marijan Vehauc, boksač osječkoga HGŠK-a. Osječki ljubitelji boksa posebice 7 „ Šport“, Hrvatski list, Osijek, 3. 2. 1931.; 17. 2. 1931.; 23. 2. 1931.; 22. 3. 1931.; 25. 8. 1931.; 7. 12. 1931. 8 Z . Bušić, Počeci boksa..., n. dj., 52., 53; „Šport“, Hrvatski list, Osijek, 15. 3. 1932; 13. 4. 1933.; 23. 5. 1933.

289


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 285-292 Petar Kerže, Ljubomir Pribić, Zoran Vladović: Nijemci i Austrijanci utemeljitelji...

su uživali 1. kolovoza 1938. kada je u dvorani Hotela Royal u Kapucinskoj ulici organiziran boksački meč između osječkoga boksača Ivana Stelzera i rumunjskoga prvaka Steina Dopulescua. Osječanin Stelzer bio je u 1938. prvak države u velter kategoriji. U svibnju 1939. u Osijeku je osnovan Boksački amaterski klub „Herkules“ kao Ogranak istoimenoga zagrebačkoga boksačkoga kluba. Te je godine Ivan Virag, osječki boksač, bio prvak Kraljevine Jugoslavije za profesionalce u teškoj skupini. Virag je i iduće godine uspio u istoj skupini zadržati titulu. Osječki boksač Stjepan Halec osvojio je 1941. godine titulu prvaka Nezavisne Države Hrvatske u muha kategoriji. Boksački klub „Radnik“ osnovan je 15. veljače 1943. godine. Klub su utemeljili Teodor Babin, Josip Rechner, Ivan Halilović, Stjepan Štajner, Ilija Jurišić, Đula Bolvary i Vlado Mađar. Tijekom Drugoga svjetskoga rata boksačka aktivnost osječkih klubova bila je minimalna. Treninge su održavali treneri Stelzer, Bolvary i Virag, ali organiziranih natjecanja u gradu na Dravi nije bilo.9

Nakon završetka Drugoga svjetskoga rata uspostavljena je druga Jugoslavija. Nastupile su velike društvene i političke promjene. Sport je tada u gradu Osijeku, kao i u ostalim gradovima i mjestima diljem Hrvatske, dobio potpuno nova obilježja odgovarajuća novom društvu u cjelini. Opće karakteristike novonastaloga sustava odrazile su se i u sportu. Fiskulturni pokret, nazivan po uzoru na Sovjetski Savez, obuhvaćao je djelatnosti koje su se poduzimale za što bržu izgradnju zemlje i organiziranje političkoga, državnoga i gimnastičkoga pokreta. Fiskulturni pokret počeo se razvijati na posve novoj osnovi. Naime, unutar “diktature proletarijata” osnovni cilj fiskulture bio je u masovnom i svestranom pokretu. Težilo se da se omogući što većem broju članova novoga društva bavljenje vježbanjem, i to u što više disciplina. Zdravlje i radna sposobnost trebala se poboljšati bavljenjem gimnastikom i sportom. Nove urbanizirane sredine trebale su izgraditi novo socijalističko društvo. Stoga se fiskultura oslanjala u svome radu na sindikalne, omladinske i druge masovne organizacije. Ali, ipak, obnova sportskoga pokreta zasnivala se i na iskustvima koja su stečena na tradiciji i temeljima bivših sportskih i sokolskih društava i klubova. U Osijeku se odmah, kao i u cijeloj poslijeratnoj Jugoslaviji osnivaju Fiskulturni odbori i brojna fiskulturna društva koja su imali svoje ogranke (podružnice, sekcije) u svakoj tvornici, radionici, ustanovi i u svakoj školi. Kao vrhovno tijelo osnovan je Okružni fiskulturni odbor (OFO) u Osijeku u čijem su se sastavu nalazili odbori za pojedine sportske grane. Sport je podijeljen na amaterski i profesionalni. Nakon početnih natjecanja u pojedinim, već postojećim, sportskim granama postupno se počinju afirmirati i novi oblici, prije svega trčanje u prirodi (cross-contry). Nisu bili zapostavljeni tradicionalni oblici sletskih nastupa koji su obogaćeni i drugim granama sporta i sportskih igara. Fiskulturna značka, kasnije nazvana Za Republiku naprijed (ZREN), bila je jedan oblik djelovanja i populariziranja tjelesnoga vježbanja. Vrlo 9 „Šport“, Hrvatski list, Osijek, 15. 6. 1935.; 2. 8. 1938.; 22. 5. 1939.; Z. Bušić, Počeci boksa..., n. dj., 55.

290


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 285-292 Petar Kerže, Ljubomir Pribić, Zoran Vladović: Nijemci i Austrijanci utemeljitelji...

omiljen oblik brojnih poslijeratnih sportskih aktivnosti bile su strukovne i radničke sportske igre.

Sportaši grada Osijeka sastali su se 18. svibnja 1945. godine u Radničkom domu (tada uglovnica u današnjoj Istarskoj ulici i na Vukovarskoj cesti. Zgrada je porušena i danas se na manjem prostoru temelja Radničkoga doma nalazi zgrada Studentskoga centra) i održali sastanak sportaša. Izabran je akcijski odbor u sastavu JSRN-a za grad Osijek za pojedine sportske grane. Odbor su činili Ankica Lukić, inž. Vinko Antić i Ljubomir Vranković za veslanje, Ružica Edžed, Ružica Homoki i Marica Pinter za rukomet, Adam Kristić i Antun Kujundžić za kuglanje, Josip Rechnitzer, Martin Živković i Tošo Babin za boks i hrvanje, Josip Vukasović i Stjepan Patkoš za biciklizam, Đuro Laksar za laku atletiku, Vera Sidar i inž. Ivo Skarpa za plivanje, inž. Ernest Brikler i Stanko Sternrad za stolni tenis te Franjo Vajnand, Stjepan Vuković, Ivan Požgaj, Zvonko Hrs, Stjepan Šajerman i Viktor Šter za nogomet.

Zaključak

U nastavku istraživanja povijesti sporta grada Osijeka s posebnim osvrtom na boks i boksačka natjecanja i nadalje se uočava značenje Nijemaca i Austrijanaca, potomaka druge i treće generacije pridošlih Nijemaca i Austrijanaca. Razvidno je da su svojim sudjelovanjem u osnivanju i djelovanju navedenih sportskih društava ostavili značajan i neizbrisiv trag.

291


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 285-292 Petar Kerže, Ljubomir Pribić, Zoran Vladović: Nijemci i Austrijanci utemeljitelji...

Nijemci i Austrijanci utemeljitelji i članovi osječkih sportskih društava (IV. dio) Sažetak

Značenje Nijemca i Austrijanca iz redova obrtnika, trgovaca, industrijalaca, odvjetnika, liječnika, farmaceuta, kao i ostalih slojeva 20. stoljeća, koji su potomci druge ili treće generacije pridošlih Nijemaca i Austrijanaca u Osijek, golemo je i očito u osnivanju i djelovanju osječkih sportskih društava, i to gotovo u svim sportskim granama. Ovo je istraživanje ukazalo na njihovo značajno djelovanje u boksu grada na Dravi te istaklo njihovo sudjelovanje u osnivanju i djelovanju (kao utemeljitelji i članovi) boksačkih klubova u kojima su ostavili značajan i neizbrisiv trag.

Deutsche und Österreicher – Gründer und Mitglieder der Osijeker Sportgesellschaften (Teil IV.) Zusammenfassung

Die Bedeutung der Deutschen und Österreicher aus Reihen der Handwerker, Händler, Industrieller, Rechtsanwälte, Ärzte, Apotheker sowie der anderen Schichten des 20. Jahrhunderts, die Nachfahren der zweiten oder dritten Generation der in Osijek angesiedelten Deutschen und Österreicher sind, ist riesig und offensichtlich bei der Gründung und der Tätigkeit der osijeker Sportgesellschaften und zwar in fast allen Sportarten. Diese Forschung wies auf ihr bedeutendes Wirken in Box in der Stadt an der Drau hin und hob ihre Teilnahme an der Gründung und Tätigkeit (als Gründer und Mitglieder) der Box Clubs, in denen sie eine bedeutsame und unauslöschbare Spur hinterließen, hervor.

292


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 293-308 Darko Mrkonjić: Festung 2 – krivotvorenje austrijske utvrde

Darko Mrkonjić, mag.cult. Društvo za interpretaciju baštine u turizmu istočne Hrvatske, Osijek dmrkonjic@ffos.hr

UDK: 725.96(497.5Osijek) Prethodno priopćenje Prihvaćeno: 20.10.2020.

Festung 2 – krivotvorenje austrijske utvrde

(Analiza projekta ‘obnove’ bastione trase iz 18. st.) Predmet rada je analiza projekta ponovne izgradnje obrambenog prstena iz 18. st. Agencije za obnovu osječke Tvrđe, temeljena na Strateškom i akcijskom planu obnove osječke Tvrđe 2014.-2020. godine. Uvažavaju se povijesni i zemljopisni kontekst, kulturna i spomenička vrijednost kompleksa, stanje objekata, socioekonomski položaj žitelja, suvremene spoznaje i trendovi u domeni konzervatorske struke, te odgovornog, održivog i kulturnog turizma, u odnosu na aktualne pokazatelje o stanju i razvitku turizma u Osijeku i Slavoniji, te opću gospodarsku situaciju i suvremena društvena kretanja. Uz semiotičku analizu strateških dokumenata komparativno se ispituje stav stanovništva temeljem provedenih anketa i rasprava na društvenim mrežama, te mišljenja urbanističkoarhitektonske struke. Zaključak ukazuje na to da s ni jedne osnove nema opravdanja za gradnju predmetne utvrde. Iznimno veliko ulaganje bilo bi potpuno promašeno i uzrokovalo bi buduće troškove, dok je puko obnavljanje objekta kao zamrznute povijesne činjenice ne samo falsifikat s pozicija restauratorske struke, nego i u dubokoj suprotnosti s biti umjetničkog djela kao takvog. Ključne riječi: osječka Tvrđa, urbanizam, arhitektura, restauracija, revitalizacija, turizam 293


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 293-308 Darko Mrkonjić: Festung 2 – krivotvorenje austrijske utvrde

U prosincu 2017. godine Agencija za obnovu osječke tvrđe (AOOT) objavila je na stranicama Elektroničkog oglasnika javne nabave Republike Hrvatske (Eojn) obavijest o nadmetanju za Izradu projektne dokumentacije za obnovu prostora bastione trase u osječkoj Tvrđi.1 S obzirom na to da je nadmetanje objavljeno 27. prosinca, u vrijeme Božića, prošlo je nezapaženo i nije isprva pobudio reakcije javnosti, sve dok se u javnim medijima nije počelo izvještavati o gradnji utvrde oko Tvrđe, uklonjene planski na zahtjev građana 1920-ih godina. To je pobudilo burne reakcije jer je bilo neočekivano pa je zvučilo i nevjerojatno, kako će se to do kraja rada i potvrditi, a već i stoga što se tijekom 100 godina takva ideja nije pojavila. No iz onoga što je objavljeno, proizlazilo je da ideja nije nova, te da je ona ugrađena u Strategiju obnove Tvrđe iz 2015. godine. AOOT je naime 2014. godine angažirao zagrebačku Agenciju Karzen i Karzen (AKK) za izradu strategije revitalizacije Tvrđe, koja je objavljena 2015. godine i u kojoj postoji stavka rekonstrukcije i uređenja obrambenog prstena. No ta stavka na 118 stranica Strategije zauzima tek četiri reda, u kojima se govori i o Vodenim vratima i uređenju parkirališta i ne spominje se eksplicite ‘gradnja nove zidine u punom profilu’: Paralelno s tim projektom planira se rekonstrukcija i uređenje vanjskog obrambenog prstena osječke Tvrđe, za koji se zatražila konzervatorska studija i prva faza obnove – „Vodena vrata“ su trenutno u realizaciji. Taj projekt obuhvaća kompletan vanjski prostor uređenja obrambenog prstena, uključujući i prostor stare električne centrale i remize na kojem bi se uredio parking za autobuse, prihvatni centar, sanitarni čvorovi i slični sadržaji. Vrijednost projekta iznosi 12 milijuna eura.2

Stoga je predmet ovog rada je analiza Strateškog i akcijskog plana obnove osječke Tvrđe 2014.-2020. godine (Strategija) s fokusom na pripadajući projekt ‘rekonstrukcije’ bastione trase AOOT, kako bi se utvrdili razlozi za njegovo pokretanje. Ideja i izvedbeni projekt3 sagledaju se u odnosu na mogućnosti stavljanja u funkciju arhitektonske baštine, te kulturno turističke revitalizacije osječke Tvrđe kao jedinstvenog kompleksa „grada i tvrđave.“ U istraživanju se uvažavaju, povijesni i zemljopisni kontekst, kulturna i spomenička vrijednost kompleksa Tvrđe, stanje objekata i konzervatorski uvjeti, socioekonomski položaj žitelja, suvremene spoznaje i trendovi u domeni odgovornog, održivog i kulturnog turizma, u odnosu na aktualne pokazatelje o stanju i razvitku turizma u Osijeku i Slavoniji, te opću gospodarsku situaciju i suvremena društvena kretanja.

1 E ojn, https://eojn.nn.hr/spin/application/ipn/documentmanagement/DokumentPodaciFrm.aspx?id=1401971 (01.01.2018) 2 Karzen, Mirna, Strateški i akcijski plan obnove osječke Tvrđe 2014. - 2020. godine, Agencija za obnovu osječke Tvrđe, Osijek 2015., 83 3 Prema Dokumentaciji o nabavi 2019, AOOT: Izrada idejnog, glavnog i izvedbenog projekta te troškovnika obnove prostora bastione trase u osječkoj Tvrđi

294


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 293-308 Darko Mrkonjić: Festung 2 – krivotvorenje austrijske utvrde

Semiotička i komparativna analiza obuhvaća na jednoj strani evaluaciju učinaka Strategije, AOOT, koju je izradila Agencija Karzen i Karzen (AKK), te na drugoj strani analize provedenih anketa i rasprava građana i stručnjaka (predstavnika osječkog Društva arhitekata (DAO) i Hrvatske komore arhitekata (HKA)) u različitim akcijskim skupinama na društvenim mrežama (Facebook (FB)). U teorijskom pogledu, rad polazi od pretpostavki istaknutih u ranijem istraživanju autora o revitalizaciji Tvrđe kao disperzivnog hotela, Festung Hotel4, koji je imao za cilj ukazati na potrebu stavljanja urbane jezgre u ekonomsku funkciju, posebice kulturnoturističku, vodeći računa o zaštiti osobito ugroženih objekata u privatnom vlasništvu koji predstavljaju najveći dio sloga, te zadržavanje stanovništva kao dionika u turizmu uz unaprjeđenje njihova socio-ekonomskog položaja. Pritom, uvažen je povijesni kontekst “grada i tvrđave’ primijenjen i primjeren suvremenim okolnostima.

Nasuprot predmetnim intencijama ‘rekonstrukcije obrambenih zidina iz 18. st’, koje više nemaju izvorne svrhe, niti sagledive buduće namjene, u radu Festung Hotel ističe se suvremeno razumijevanje kulturne baštine. Takvo nalazimo kod jednog od najutjecajnijih teoretičara baštine 20. stoljeća, Cesare Brandija, koji slijedi Nietzscheova nastojanja eliminacije apsolutnih etičkih, ali i estetičkih vrijednosti u korist čovječje volje. Umjetnost u takvom kontekstu prestaje biti skupom zadanih vrijednosti, te postaje eksplicitnim izrazom supstancije koja određuje čovjekovu bit.

To dovodi do Brandijeva stajališta vezanog uz kulturnu baštinu, koja se mogu svesti na zamisao o objektu baštine kao povijesnom artefaktu koji doista nastaje kao estetska činjenica u vremenu, ali se u njemu i nastavlja. Zbog toga je puko obnavljanje objekta kao zamrznute povijesne činjenice ne samo falsifikat s pozicija restauratorske struke, nego je u dubokoj suprotnosti s biti umjetničkog djela kao takvog. Tako, u kontekstu arhitekture, Brandijeve pretpostavke upućuju na nužnost očuvanja objekta u svim njegovim, u vremenu sačuvanim fazama razvoja, pa čak i nužnost potrebe da se objekt pripremi za budućnost. To ključno utječe na suvremeno shvaćanje konzervatorske struke koja se – riječima Bernarda M. Fieldena – trudi ne samo sačuvati povijesnu, kulturno specifičnu i nehegemonijski interpretiranu dimenziju arhitektonsko-urbanističkih cjelina, već ih funkcionalizirati u sadašnjosti.5 Time se naglašava i nužnost aktivnog sudjelovanja korisnika kulturne baštine u njezinoj funkcionalizaciji.6

Preneseno na praktični problem očuvanja arhitektonsko urbanističke cjeline osječke Tvrđe, njezina opstojnost zahtijeva aktivni pristup koji se ne oslanja na

4 R ismondo, V., Mrkonjić, D. “Festung Hotel (Revitalizacija osječke, barokne Tvrđe - disperzivni hotel)” Jahrbuch DG, 2016. str. 5 Isto, prema: Jukka Jokilehto, A History of Architectural Conservation, Oxford, 1999, 241. 6 Isto, prema: Rachel Wai Yin Tsang, The contemporary significance of the past: cultural heritage and the liberal state, London, 2012.

295


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 293-308 Darko Mrkonjić: Festung 2 – krivotvorenje austrijske utvrde

čuvanje pretpostavljenog idealnog stanja baštine, već dozvoljava funkcionalne i reverzibilne intervencije u mjeri u kojoj služe očuvanju života u vlastitim gabaritima, ali u isto vrijeme ne narušavaju povijesni identitet baštinjene cjeline. Uzmemo li se obzir činjenica da je osječka Tvrđa već po definiciji funkcionalizirana (i) kao stambeno područje, opisani pristupi mogu se aktualizirati implementiranjem takvih djelatnosti lokalnog stanovništva koje: doprinose očuvanju povijesnog identiteta i cjelovitosti kompleksa, odlikuju se reverzibilnošću, dozvoljavaju buduće intervencije u baštinjenu arhitektonsko-urbanističku cjelinu, služe aktualnim potrebama lokalnog stanovništva, odnosno stvaranju njegovog suvremenog identiteta. Na takav se način aktivno doprinosi očuvanju baštinskih vrijednosti naslijeđenog kompleksa, ali se istovremeno i rješavaju aktualni socijalni aspekti problema. Te je dvije komponente u ovom i sličnim slučajevima zapravo nemoguće razlikovati, a odbijanje njihovog integralnog rješavanja vodi kako socijalnom odumiranju promatranog područja, tako i nepovratnom narušavanju njegovih baštinskih vrijednosti.

Kada se s opisanog aspekta sagleda predmetna Strategiju, moguće je uočiti da ona općenito nije metodološki i sadržajno vjerodostojan dokument. Bez jasne je strategije i jasno definiranih ciljeva, dok uopće nema akcijsku (operativnuprovedbenu) dimenziju. K tome, ne donosi nove spoznaje i prijedloge, već sažeto reciklira različite ideje, ranije sadržane u publiciranim inicijativama i projektima, te strategijama lokalne samouprave, npr. Strategije kulturnog razvitka Osijeka iz 2014.7, no reducirane, izvađene iz konteksta i bez podloga na kojima su ti projekti nastali. Dakle Strategija (kroz intervjue s brojnim sudionicima radionica) ‘prepoznaje’ čitav niz postojećih i aktualnih problema, no ne nudi sustavna i operativna rješenja, već paušalne pa i lakonske prijedloge (npr. ‘stimuliranje obrta koji su se izgubili’, ili primijeniti inovativna rješenja ... living history’ (?))8, što je u konačnici rezultiralo time da je na njezinoj podlozi nastao predmetni megaprojekt, koji ‘rješava’ nešto što nije problem (tj. nepostojanje utvrde za kojom nitko kroz sto godina nije izrazio potrebu). O tome je Društvo za interpretaciju baštine u turizmu pismeno izvijestilo Grad Osijek9 još u završnoj fazi izrade Strategije, no na dopis nije stigao odgovor iz čega se može zaključiti da lokalna uprava nije Strategiju držala ozbiljnim instrumentom. U liniji s općom nevjerodostojnošću Strategije je i anketa koju je na kraju razdoblja proveo izrađivač u smislu evaluacije, jer ne ispituje njezine stvarne učinke već mišljenje o tome koliko je akcijski plan ostvaren, te je nejasno ako je neki cilj i ostvaren, je li to rezultat provedbe Strategije. Pritom, anketa je provedena na vrlo malom broju ispitanika 157, pri čemu je nejasan odabir uzorka te to potvrđuje da je njezina vjerodostojnost upitna.

7 O sijek 8 I z sadržaja radnog materijala s jedne od radionica za izradu Strategije 2014. godine (arhivirano) 9 B IT Hrvatska, Dopis Gradu Osijeku od 29. listopada 2014. (arhivirano)

296


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 293-308 Darko Mrkonjić: Festung 2 – krivotvorenje austrijske utvrde

No, najočitiji indikator nevjerodostojnosti Strategije je to što se financijski najvažniji (mega)projekt, rekonstrukcije bastione trase, planirane vrijednosti 12 mil. eura, u njoj spominje tek paušalno, bez jasne definicije što ‘rekonstrukcija’ znači i obuhvaća. Tako se poziv za javni natječaj za izradu projektne dokumentacije iz prosinca 2017.10, pojavljuje neočekivano, s definicijom projektnog zadatka koji nije opisan u Strategiji i koji predviđa fizičku gradnju objekta koji se djelomično poklapa s tlocrtom barokne utvrde (kako je to naknadno obrazloženo), a kao razlog se navodi to da je povijesnoj utvrdi potrebno vratiti ambijentalne vrijednosti kako bi zauzela svoje mjesto u povijesti koje joj pripada, što nema jasnog značenja, jer barokna utvrda nije izvorni plašt urbane jezgre koja je definirana na kraju 17. st. u okvirima gotičke utvrde iz 14. st. (pa to otvara pitanje koju bi utvrdu trebalo rekonstruirati kako bi se Tvrđa vratila u ‘originalno stanje’, gdje je ‘originalno’ (arbitrarna) fikcionalna točaka u povijesti, umjesto proces). Konačno, pozivanje na ‘ambijentalnu vrijednost’ potpuno zaobilazi činjenicu radikalno izmijenjenog prostornog konteksta suvremenom urbanizacijom grada, što potpuno mijenja ‘značenje’ objekta kao ‘graditeljskog izraza’. Kako se u tekstu objavljene Dokumentacije o nabavi AOOT navodi:

„Središnja povijesna jezgra grada Osijeka, Tvrđa, reprezentativan je primjer tipološki specifične urbane forme baroknog grada tvrđave 18. stoljeća, nastalog radikalnom baroknom transformacijom naslijeđenog starijeg povijesnog grada. Rušenje najvećeg dijela osječkih fortifikacija provedeno je od 1923. do 1926. godine, nakon tadašnjeg stvaranja nove države i u ime „modernizacije“ grada. Da bi povijesna cjelina Tvrđe zauzela svoje mjesto u povijesti gradogradnje koje joj pripada, nužno ju je iznova valorizirati i ambijentalno obnoviti, u mjeri u kojoj je to moguće i u kojoj ima smisla, cjelinu i osobito pojedine najvrjednije dijelove njezine nekadašnje bastionske trase, te vratiti one osnovne prostorne odnose i ambijentalne vrijednosti koje su je činile osobitom i koje će iznova obogatiti gradski prostor novim i izuzetnim obnovljenim vrijednostima. „Pomirenje“ grada Osijeka sa svojom središnjom povijesnom jezgrom moguće je samo uz punu rehabilitaciju njezinih ukupnih prostornih vrijednosti u kojima i nekadašnja bastionska trasa ima svoje iznimno važno mjesto. Revitalizacija i rekonstrukcija prostora bastionske trase osječke Tvrđe omogućit će suvremeni život lokalne zajednice u staroj povijesnoj jezgri vraćanjem vizualnog identiteta grada tvrđave, uz povećanje atraktivnosti lokacije pridodavanjem sadržaja koji nedostaju.“ (Dani europske baštine 2016.) U okviru „Strateškog i akcijskog plana obnove osječke Tvrđe 2014. – 2020. godine) jedan od strateških projekata je i obnova bastione trase – porušenih bastiona okolo Tvrđe (sačuvano je cca 10% bastione trase). Obnovom porušenih bastiona vratio bi se Tvrđi vizualni identitet grada tvrđave, a u dobivenim prostorima dodali

10 E ojn, https://eojn.nn.hr/spin/application/ipn/documentmanagement/DokumentPodaciFrm.aspx?id=1401971 (01.01.2018)

297


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 293-308 Darko Mrkonjić: Festung 2 – krivotvorenje austrijske utvrde

bi se sadržaji koji nedostaju u Tvrđi. 2016. godine izrađeno je Idejno rješenje rekonstrukcije bastione trase osječke Tvrđe i prezentirano je na „Danima europske baštine 2016.“11

Sažetom semiotičkom analizom citiranog teksta, Dokumentacija o nabavi AOOT, točke 8. Projektni zadatak: 8.1. O projektu, moguće je uočiti da se ističe: radikalna transformacija ranijeg grada, dok se činjenično radi o potpunom uklanjanju, prvo srednjovjekovne jezgre, a naknadno gotičke utvrde; rušenje barokne fortifikacije ‘nakon uspostave nove države’ u ime ‘modernizacije´, čime se implicira politička podloga i razlog - kao tobožnji, dok se u stvarnosti radi o ispunjenju zahtjeva stanovnika koji datira iz 1896. godine, čime je upravo ostvareno istaknuto ‘pomirenje’ grada s potrebama žitelja; da je povijesnu cjelinu Tvrđe nužno obnoviti, u mjeri u kojoj je to moguće i u kojoj ima smisla da bi zauzela svoje mjesto u povijesti, pri čemu se ne objašnjava koja je to mjera koja ima smisla i kako to u protivnom ne zauzima mjesto u povijesti; te nije jasno koji su to sadržaji koji nedostaju u Tvrđi, a dobivenim prostorima bi se dodali; i kojim bi novim a zapravo obnovljenim (starim) vrijednostima obogatiti gradski prostor, te po čemu su izuzetne; konačno, kako bi se ponovnom izgradnjom (starog) obrambenog zida omogućio suvremeni život lokalne zajednice. Uz navedene nejasne pretpostavke, moguće je uočiti i višestruko isticanje (nepotrebno ponavljanje) ‘poželjnih’ pojmova: vrijednost, identitet, atraktivnost, dodavanje nedostajućih sadržaja i sl.

U pogledu prihvaćenog projekta na javnom natječaju, njemu prigovara i idejni zagovornik ‘rekonstrukcije bastione trase’ (i prema čijoj je Studiji projekt rađen, kako navode mediji12), predstavnik Instituta za povijest umjetnosti iz Zagreba, koji u listopadu 2020. navodi “Golema građevina nedefinirane namjene (garaža za automobile?, uglavnom nedefinirane, “bit će naknadno”), obložena hrđavim željezom - kortenom, jednim od najskupljih građevinskih materijala uopće, koja bi da ima neke veze s baroknim bastionom sv. Josipa, koji je na istom mjestu postojao do 1923. godine (nema baš nikakve, ni visinom ni ičim drugim, osim tek manjim dijelom tlocrtno), a koju je projektirala arh. D. Dragojević, razvijajući “ideju” arh. Andrašića, čeka da joj se temeljem već izdane lokacijske dozvole potvrdi i građevinskom dozvolom.”13, te dakle izražava neslaganje s prihvaćenim izvedbenim projektom, iako implicite ostaje pri ideji gradnje predmetne utvrde.

Suprotno tom stavu, predsjednica Hrvatske komore arhitekata i inicijatorica javne rasprave na predmetnu temu u organizaciji Osječkog Društva arhitekata (DAO), održane13. listopada 2020. u Državnom arhivu u Osijeku (DAOS), žestoko se protivi bilo kakvoj gradnji u zaštićenoj parkovnoj zoni, te je to navodi i kao stav arhitektonske struke: “Na inicijativu arhitekata Osijeka danas je održana stručna rasprava o projektu

11 A gencija za obnovu osječke Tvrđe: Dokumentacija o nabavi, Ev. broj nabave: VV 01/17 12 Net.hr, “Stručnjaci protiv megaprojekta: ‘Na zaštićenom području gradi se poslovna zgrada i garaža. Besmisleno je, ali i protuzakonito’”. https://net.hr/danas/strucnjaci-protiv-mega-projekta-na-zasticenompodrucju-gradi-se-poslovna-zgrada-i-garaza-besmisleno-je-ali-i-protuzakonito/ (19.10.2020) 13 FB, objava od 13. listopada 2020. (arhivirano)

298


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 293-308 Darko Mrkonjić: Festung 2 – krivotvorenje austrijske utvrde

Bastione trase, nove zgrade s parkiralištima i poslovnim prostorima koja se planira oko Tvrđe. Već godinu dana kao struka ovom projektu (za kojeg je ishođena Lokacijska dozvola!) govorimo naše stručno NE! NE su rekli i građani u anketi! Ali Agencija za obnovu osječke Tvrđe čiji je osnivač Grad Osijek uporno “gura” ovaj projekt kojim se trajno narušava neizgrađeni prostor oko Tvrđe i kojim se zadire u zaštićeni Perivoj! I danas smo čuli da se ovaj, u svakom smislu loš, projekt “gura” dalje.”

Predsjednik DAO, Ivan Cingel o projektu i predmetnoj javnoj raspravi od 13. listopada 2020. u svojoj objavi iskazuje svoje zaprepaštenje bizarnošću projekta. Navodi da projekt nije u skladu s Generalnim urbanističkim planom (GUP), te da je nevjerojatno da je za isti izdana lokacijska dozvola, pri čemu se gradnja (očigledno) novog objekta nastojala krivotvorenjem prikazati kao obnova stare zgrade, čime ne bi podlijegala GUP-u. Također, ukazuje i na to da je izostala pravovremena javna rasprava u odlučivanju o nečemu što bi došlo kao epohalna promjena u prostoru, a da je pritom u Strateškom planu obnove osječke Tvrđe bilo tek općenitog spomena vanjskog obrambenog prstena, kod čega je kao podloga korištena studija Zlatka Uzelca (Institut za povijest umjetnosti), koja ukazuje na potpuno drukčije rješenje (u stvarnosti predmetnog falsifikata utvrde iz 18. st., s obzirom na to da naručeni projekt za koji je ishođena lokacijska dozvola tek dijelom tlocrtno odgovara izvornoj utvrdi, kako to i Zlatko Uzelac navodi). Cingel ukazuje i na to da su izostale ‘bilo kakve prethodne studije i analize, uključujući studiju izvodivosti i studiju isplativosti, cost-benefit analizu i općenito oslovljavanje financijske konstrukcije’ koje drži nerješivim jer bi troškovi bili u redu veličine stotina milijuna, bez vidljiva izvora. Zaključuje, temeljem zahtjeva za izmjenu županijskog prostornog plana AOOT iz 2019. godine, koji je primio kao uposlenik Zavoda za prostorno planiranje, da je dokument u proceduralnom smislu bio potpuno promašen, te da se ‘nije nimalo ozbiljno pristupilo realizaciji projekta, te da to (po njegovom mišljenju), nije nikad ni bila stvarna ambicija. Nasuprot kapitalnom projektu koji je proizišao iz strategije, a koji se u njoj, kako je to navedeno, tek paušalno spominje, u tekstu strategije više je riječi o gorućim problemima zapuštene infrastrukture i ruševnim zgradama i lošem socioekonomskom položaju stanovnika. Taj je nalaz u liniji i s ranijim istraživanjima, Sociološkoj karti Tvrđe iz 1997. godine, Zavoda za ekonomska istraživanja Osijek, kojom je utvrđeno da je stanovništvo Tvrđe u opadanju te da je ona najmanje poželjna stambena zona u Osijeku, pri čemu je poznato da gradske jezgre bez žitelja odumiru, i navedenim istraživanjem Festung Hotel, dakle potvrđen je, no paradoksalno, sanacija tih problema u konačnici ne dobiva prioritet. Tako su u Strategiji kao slabosti grada prepoznate:

“zapuštenost zgrada i njihovo postupno uništavanje, neriješena imovinskopravno-vlasnička struktura i neuređena infrastruktura te fizičko stanje postojeće infrastrukture. Stanje zgrada u Tvrđi loše je zbog nepovoljnih mikroklimatskih 299


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 293-308 Darko Mrkonjić: Festung 2 – krivotvorenje austrijske utvrde

uvjeta, ponajviše utjecaja vlage, loše telekomunikacijske mreže i lošeg vodoopskrbnog sustava. Tvrđi je potrebna temeljita obnova koja uključuje i popločenje Tvrđe... ...kako bi pružala uvjete za optimalan život ljudima koji žive u stambenim prostorima Tvrđe, ali i drugim korisnicima Tvrđe. Iz tog se razloga broj stanovnika u Tvrđi u zadnjih 10 godina smanjio, dok ljudi još napuštaju svoje domove kako bi se preselili u kvalitetnije stanove znatno boljeg životnog standarda. Starost zgrada i njihovo stanje zahtijeva velika financijska ulaganja kako bi stambeni, poslovni i ostali prostori zadovoljavali propisane uvjete. Uređenje komunalne infrastrukture zadovoljilo bi potrebe posjetitelja, ali i građana Tvrđe kojima je uređena i kvalitetna komunalna infrastruktura neophodna za normalan život. Kvalitetna infrastruktura potaknula bi građane i javne vlasnike nekretnina u Tvrđi da urede i renoviraju svoje zgrade i time još dodatno potaknu razvojnu dinamiku Tvrđe.14 Ključni izazovi u Tvrđi odnose se upravo na slab razvoj i investiranje u ekonomske, odnosno prvenstveno turističke potencijale Tvrđe koji su nedovoljno iskorišteni.15

Dakle razvidno je da se govori o kvaliteti življenja i iskorištavanju postojećih kapaciteta, te su u tablici 14. predviđene mogućnost financiranja iz EU-strukturnih i investicijskih fondova. Pod financiranje iz EU socijalnih fondova predviđene su aktivnosti: djelatnosti kulturnih i drugih organizacija, te sadržaj Tvrđe povezan s djelatnostima u lokalnoj zajednici.16 Suprotno tome, iz EU socijalnog fonda financirana je izrada spornog projekta ‘rekonstrukcije bastione trase’. Time su dakle iznevjerene pravilno utvrđene pretpostavke revitalizacije (koje su u skladu i s iznesenim teorijskim pretpostavkama) koja podrazumijeva uvažavanje potreba stanovništva te isključuje (besmislene) intervencije ciljane na očuvanje ‘apsolutne umjetničke vrijednosti’. Učinjeno je upravo suprotno, jer stanovnici Tvrđe već od 19. st. uporno zahtijevaju uklanjanje vlažnih i nefunkcionalnih zidina i kako bi se urbana jezgra otvorila prema ostalim dijelovima Osijeka, te tako omogućila bolja komunikacija i normalan život.

U knjizi Urbanizacija i promet grada Osijeka na prijelazu stoljeća to je pitanje temeljito istraženo i dokumentirano, te jasno proizlazi da su zidine uklonjene u korist potrebe i tridesetgodišnje težnje stanovništva Grada. “Čvrsta fortifikacija bastiona onemogućavala je svaku izgradnju, dogradnju ili preinaku u tom dijelu grada. Iz tih je razloga bilo otežano slobodno prometovanje s ostalim dijelovima grada. Zbog toga su se početkom 90-ih godina 19. stoljeća opetovano pojačavale težnje i zahtijevanja osječkog stanovništva za rušenjem tvrđavskih bedema. Rušenjem bedema očekivao se jači gospodarski razvoj Tvrđe koja bi na taj način postala otvorena i spojena sa svim 14 M irna Karzen, Strateški i akcijski plan obnove osječke Tvrđe 2014. - 2020. godine, Agencija za obnovu osječke Tvrđe, Osijek 2015., str. 26 15 Isto, str. 33 16 Isto, str. 88

300


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 293-308 Darko Mrkonjić: Festung 2 – krivotvorenje austrijske utvrde

dijelovima grada, a posebice s Gornjim. Iz tih je razloga Gradsko poglavarstvo na svojoj sjednici u prosincu 1896. godine odlučilo da pošalje izaslanstvo caru Franji Josipu I. sa zamolbom odobrenja rušenja tvrđavskih bedema. Istodobno je gradonačelniku Konstantinu Graffu povjerena izrada osnove rušenja bedema koju je trebao iznijeti pred gradske zastupnike. Međutim, i ovoga puta su zahtjevi odbijeni na temelju i dalje važeće “Osnove”. (Početak rušenja tvrđavskih zidina započet će tek 1924. godine.)”17.

Time je jasno da su pretpostavke iz natječaja, da se radi o odlukama koje donosi sustav ‘novo uspostavljenje države’ neutemeljene, već je razvidno samo to da je prestala vrijediti sporna ‘Osnova’, te je bilo moguće realizirati težnje civilnog stanovništva, koje prema nekim izvorima datira iz još ranijeg doba, 1868, kad stanovnici ‘Nutarnjeg grada’ (Tvrđe) traže dopuštenje za rušenje bedema. Neutemeljene su tako i manipulacije koje se ubacuju u FB anketu Grada Osijeka kao kognitivni amalgam u prilog sporne gradnje, te kao potpuno irelevantne za suvremene odluke o gradnji, da je materijal od rušenja zidina odvezen u Srbiju18, s obzirom na to da je poznato da je isti da je bio u slobodnoj prodaji i da je korišten za gradnju objekata u Osijeku. U istoj su liniji i nagađanja kako je gradonačelnik Hengl organizirao rušenje jer je namjeravao zemljište prodati građevinskim špekulantima,19 što također nije relevantno za odluku o suvremenoj gradnji, dok je upravo predmetni projekt ciljan na izgradnju poslovnih prostora, dakle za tržište. Tako je navod u opisu projektnog zadatka iz natječaja za izradu projekta, da su zidine srušene uspostavom nove države (Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije), manipulacija, prema Pierre Bretonu – kognitivni amalgam, gdje se rušenje prikazuje nepoželjnim tako što je konotirano s (danas) nepoželjnim sadržajem ( Jugoslavijom), dok je ono u stvarnosti bilo odraz pedeset godišnje težnje civilnog stanovništva.

Potrebno je stoga podvući zaključak da je utvrda uklonjena zbog potrebe stanovništva, te da, koliko je poznato nije bilo prigovora tom zahvatu kroz gotovo 100 godina, te je ideja ponovne gradnje već stog osnova čudna. No ono što je još čudnije je činjenica da nema poznatih primjera sličnih zahvata u svijetu, uvažavajući činjenice da je objekt uklonjen nenasilno, planski, da je materijal iskorišten za gradnju novih zgrada, te da je od zahvata prošlo cijelo stoljeće. Naime, upit autora postavljen na (prema aktivnosti sudionika) najvećoj svjetskoj istraživačkoj mreži ResearchGate, koja okuplja stručnjake iz cijelog svijeta, postoji li primjer da je igdje ponovno građena fortifikacija uklonjena planski prije 100 godina, nije dobilo potvrdan odgovor.

17 Ž ivaković-Kerže, Z., Urbanizacija i promet grada Osijeka na prijelazu stoljeća (1868. – 1918.), Osijek 1996., 62. 18 https://m.facebook.com/Vijesti.Grad.Osijek/posts/10156721758651938#_=_ (18.10.2020) (arhivirano) 19 https://www.facebook.com/groups/1672209063045267/permalink/2486411908291641 (14.2.2020) (arhivirano)

301


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 293-308 Darko Mrkonjić: Festung 2 – krivotvorenje austrijske utvrde

Konačno, pokazatelj kulturnih potreba i mogućnosti za uređenjem kompleksa Tvrđe i potreba za poslovnim prostorima, ogleda se u stanju većine zgrada u jezgri, pa i onih u državnom vlasništvu, kao Novog franjevačkog samostana koji je u ruševnom stanju, ili 5000 m2 zgrade ‘Vege’ (Donje oružarne), a posebice stanje Krunske utvrde. Krunska je utvrda realan je primjer fortifikacijskog objekta izvan funkcije, dakle slika stanja kojem je težila fortifikacija oko gradske jezgre, kakva bi bila prijetnja za zdravlje i sigurnost stanovnika i kako bi izgledala do danas. U pogledu uklanjanja obrambenog prstena oko Tvrđe, prema provedenim anketama i raspravama na društvenim mrežama stav je građana ostao nepromijenjen.

Naime, prema online anketama koje je proveo Grad Osijek na svojim stranicama, i prema anketama koje su istovremeno provedene u različitim tematskim skupinama na društvenim mrežama (FB) u svrhu predmetnog istraživanja, većina se građana Osijeka izjasnila protiv gradnje novog utvrđenja.

Rečenoj anketi, objavljenoj 3. listopada 2019. godine na FB stranici Grada Osijeka, odazvao se značajan broj ispitanika, ukupno 3932, te su se na pitanje, ‘Jeste li za ili protiv izgradnje zidina oko Tvrđe, izjasnili s 1750 ili 44,5% glasova za gradnju i 2182 ili 55,5% glasova protiv. Indikativno je to da je u komentaru ankete Grad napomenuo da je anketa neslužbena, no u odgovoru su upozoreni ‘da su rezultati službeni’, s obzirom na to da istraživanja na društvenim mrežama dokazano daju mjerodavne i provjerljive rezultate, dakle daju stav populacije. U cilju ovog istraživanja pohranjeni su popisi svih izjašnjenih za i protiv20, te je naknadnom (i nezavisnom) analizom moguće ispitati vjerodostojnost rezultata i ispitanika, te njihovu socioekonomsku, dobnu i obrazovnu strukturu, kako bi se utvrdili eventualni motivi ispitanika, njihova informiranost i razumijevanje troškova te mogućih učinaka provedbe projekta. Istovremeno s FB anketom Grada Osijeka, na FB-u provedeno je slično istraživanje ilustrirano fotografijama Tvrđe, kojem se odazvao manji broj ispitanika, 196, od kojih se na pitanje ‘U što treba uložiti 220 milijuna kuna?’, samo 25, ili 12,7% izjasnilo za ‘betonski zid oko Tvrđe’, a čak 171, ili 87% za ‘popravak ruševnih zgrada’.

Također, na obavijest Željke Jurković o zajedničkom zaključku Javne rasprave organizirane u DAOS-u, objavljenu istog dana na FB, podršku jednoglasnom NE, projektu ‘rekonstrukcije bastione trase’, izrazilo 123 sudionika, dok je to izrekomkomentarom potvrdilo 95, a ni jedan komentar nije izneseni stav doveo u pitanje.21 Osim provedenih rasprava i anketa, ulaganje je potrebno razmotriti iz socioekonomske perspektive stanovništva. Prema podatcima Državnog zavoda za

20 h ttps://www.researchgate.net/publication/344780599_FESTUNG_2_-_KRIVOTVORENJE_AUSTRIJSKE_ UTVRDE_analiza_projekta_’obnove’_bastione_trase_iz_18_st 21 Rasprava je arhivirana s komentarima i poimeničnim popisom svih koji su reagirali putem emotikona. https://www.facebook.com/groups/479988629420968/permalink/807352203351274/?comment_ id=810680019685159 (17.10.2020. 20:00)

302


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 293-308 Darko Mrkonjić: Festung 2 – krivotvorenje austrijske utvrde

statistiku, broj zaposlenih u Osijeku u promatranom razdoblju 2017.-2019. je oko 40 tisuća22, te ako se tim brojem podjeli predviđeno ulaganje od 220 mil. kn, proizlazi da bi svaki zaposleni trebao za projekt izdvojiti 5.500 kn. Ta je računica ilustrativna i valjalo bi ju ispraviti prema navedenoj procjeni (mjerodavnog stručnjaka) I. Cingela, koji tvrdi da bi trošak bio višestruko (i nesagledivo) veći, a i prema detaljnijoj statistici o strukturi zaposlenih u realnom sektoru i ostvarenom prihodu. No i iznesena okvirna računica dovodi do pitanja kakvi bi rezultati istraživanja bili da su ispitanici suočeni s tim troškom, ili da im se predloži uplata doprinosa za gradnju nove utvrde (i tako utvrdi njihova stvarna i pravna volja). Naime, kod ovakvih se projekata bez iznimke u prvi plan stavlja to da će se financirati iz EU fondova, što je manipulacija, s obzirom na to da trošak netko mora platiti, a to je izravno realni sektor, dakle oni koji stvaraju vrijednost, a neizravno ukupna populacija. Pritom, izrađivač Strategije se čak i ne trudi dokazati isplativost investicije brojevima i tržišnim pokazateljima (kao ni samu procjenu visine ulaganja za koju paušalno navodi 12 mil. eura, tj. oko 2,5 puta manje od brojke kojom se barata nakon izrade dokumentacije), dok je jasno da se povrat od turizma (s obzirom na to da se gradnja ističe kao buduća turistička atrakcija, iako to objektivno nije) ne može očekivati, jer on nije niti približno razvijen da bi to bilo moguće, nije dosegao promet koji se bilježio 1980-ih godina i time je, u odnosu na svjetske trendove porasta broja putovanja, u relativnom padu.

Kad se u odnosu na iznesene okvirne izračune uzmu u obzir odlučujuće činjenice da je za očuvanje starih gradskih jezgri zadržavanje stanovništva uvjet bez kojeg se ne može, a za redovno održavanje stambenih objekata njihov socioekonomski položaj, kako je to podrobno obrazloženo u citiranom radu iz 2016. god, Festung Hotel, na jednoj strani. Te utvrđena iznimno loša socioekonomska situacija stanovništva stambenih objekata, a što je u liniji i s ranijom studijom, Sociološka karta Tvrđe iz 1997. godine i tamo iznesenim prognozama, gdje se jasno navodi da je u Tvrđi ostalo ono stanovništvo koje nije imalo mogućnosti naći bolji smještaj, dok je pritom kvadratura stambenog prostora po osobi daleko iznad nacionalnog prosjeka, te omogućava uređenje kapaciteta u obiteljskom smještaju do 1000 ležaja (Ukupna kvadratura stambenog fonda u privatnom vlasništvu 2016. god. je prema procjeni IPU oko 19.000 m2 u oko 80 objekata s oko 250 stanova, što je na iskazani broj stanovnika gotovo 50 m2 po stanovniku te govori o potencijalu prostora.23). Paradoksalno je da AOOT, temeljem Strategije u kojoj su navedene činjenice akceptirane, svoje djelovanje usmjerava na izgradnju novih kapaciteta, a ne u sanaciju postojećih, imajući u vidu i to da bi uređenjem stambenih prostora kao disperzivnog hotela, ne samo obnovile ugrožene zgrade u jezgri, već bi se trajno zaštitile stavljanjem u turističku funkciju i unaprjeđenjem socioekonomskog položaja stanovništva. Dakle, ulaganje (planiranih 22 D ZS, Gradovi u statistici. https://www.dzs.hr/Hrv_Eng/Pokazatelji/Gradovi%20u%20statistici.xlsx (19. 10.2020) 23 Agencija za obnovu Osječke Tvrđe, e-mail od 21.siječnja 2016.

303


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 293-308 Darko Mrkonjić: Festung 2 – krivotvorenje austrijske utvrde

za utvrdu) 220 mil. kuna u 19.000 m2, daje okvirno 11.500 kuna, odnosno 1.550 eura po kvadratu, dakle iznos jamačno dovoljan da se u potpunosti saniraju sve stambene zgrade u jezgri, te da se tako dovedu u poslovnu / turističku funkciju, čime bi se u doglednom razdoblju ulaganje vratilo.

U razmatranju ‘turističkog aspekta’ potrebno je (najsažetije) dodati i to da veliki broj posjetitelja, konzumenata masovnog turizma, u Osijek dolazi kruzerima, troši neznatno ili ništa, i zadržava se kratko, te ih je predmetnom atrakcijom moguće jedino privući s jednog mjesta (sad je to u najvećem broju Franjevački samostan) na drugo, a ne i produžiti njihov boravak i potrošnju. Gosti koji se duže zadržavaju i više troše su iz niše konzumenata ‘kulturnog turizma’,24 no to su oni koji o baštini znaju više i povijesni falsifikat im ne bi bio atrakcija, već, u skladu s trendovima odgovornog turizma, prije nešto što će zaobići25.

Iz provedenih anketa, te analiziranih objava i rasprava na društvenim mrežama, razvidno je da većina ispitanika odnosno sudionika ne podržava projekt tzv. ‘rekonstrukcije bastione trase’, te se na osnovu vrlo velikog broja obuhvaćenih ispitanika (više od 4000) u odnosu na ukupnu populaciju Osijeka, može zaključiti da je stanovništvo Osijeka protiv projekta. Razlozi za takav stav koji se pritom najčešće navode u komentarima su, da je projekt iznimno veliko ulaganje, da nema potrebe za iznimno velikom površinom poslovnih prostora, da se radi o narušavanju vizure Tvrđe i devastaciji parkovne arhitekture odnosno zelenog pojasa (koji upravo nastaje zahvaljujući uklanjanju fortifikacije). Vidljivo je dakle da stanovništvo zadržava onaj stav prema mogućoj gradnji obrambenog prstena oko tvrđe kakav je imalo i na kraju 19. st. dakle prije više od 100 godina kada je tražilo uklanjanje zidina, odnosno da Tvrđa treba biti i ostati otvorena prema okolnim parkovima i prometnicama, te ostalim dijelovima Grada. Dakle, u smislu iznesene teorijske osnove, svaki pokušaj obnavljanja uklonjene fortifikacije, bio on više ili manje vjerna kopija, jest puko obnavljanje objekta kao zamrznute povijesne činjenice, te je ne samo falsifikat s pozicija restauratorske struke, nego je u dubokoj suprotnosti s biti umjetničkog djela kao takvog, što pobija bilo koju obranu projekta po estetskoj ili povijesnoj osnovi. Također, iz teorijske osnove proizlazi i to da bilo kakav ‘urbanističko-konzervatorski tretman’ mora biti u skladu sa shvaćanjem konzervatorske struke koja se trudi ne samo sačuvati povijesnu, kulturno specifičnu i nehegemonijski interpretiranu dimenziju arhitektonsko-urbanističkih cjelina, već ih funkcionalizirati u sadašnjosti, a time se naglašava i nužnost aktivnog sudjelovanja korisnika kulturne baštine u njezinoj funkcionalizaciji, što ovdje, prema rezultatima anketa i rasprava, nije slučaj, a što

24 Th rosby, David, The Economics of Cultural Policy, New York, 146-147 25 M rkonjić, Darko, Mlinarević, Vesnica, “Visokoškolska izobrazba za razvoj odgovornog turizma”. OTO 2019. Zbornik radova, Osijek, 2019., 151-158

304


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 293-308 Darko Mrkonjić: Festung 2 – krivotvorenje austrijske utvrde

proizlazi i iz analize Strateškog i akcijskog plana 2014.-2020. Naime, iako se u njemu paušalno navodi rekonstrukcija obrambenog prstena, iz provedenih istraživanja i razrade, vidljivo je da se kao glavni problemi revitalizacije Tvrđe navode objekti koji su u lošem stanju i neiskorištenost postojeće baštine, dakle potreba za sanacijom postojeće arhitekture i njezina stavljanja u funkciju, odnosno razlozi suprotni izgradnji i ulaganju u nove kapacitete, već upravo potreba ulaganja u postojeće. Stoga, ovo istraživanje vodi nedvojbenom zaključku da je planirana imitacija austrijske utvrde u teorijskom (kulturološkom i konzervatorskom) smislu i praktičnom ekonomskom aspektu potpuno promašena, no ne može odgovoriti na pitanje koje postavlja arhitektonsko-urbanistička struka, kako je moguće da unatoč negativnom stavu struke i javnosti, nadležne institucije i dalje inzistiraju na provedbi?

305


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 293-308 Darko Mrkonjić: Festung 2 – krivotvorenje austrijske utvrde

FESTUNG 2 – KRIVOTVORENJE AUSTRIJSKE UTVRDE (analiza projekta ‘obnove’ bastione trase iz 18. st.) Sažetak

Predmet rada je analiza Strateškog i akcijskog plana obnove osječke Tvrđe 2014.-2020. (Strategija) godine, te pripadajućeg projekta ‘rekonstrukcije’ bastione trase, Agencije za obnovu osječke Tvrđe (AOOT). Ideja i izvedbeni projekt sagledaju se u odnosu na mogućnosti stavljanja u funkciju arhitektonske baštine, te kulturno turističke revitalizacije osječke Tvrđe kao jedinstvenog kompleksa „grada i tvrđave.“ U istraživanju se uvažavaju, povijesni i zemljopisni kontekst, kulturna i spomenička vrijednost kompleksa Tvrđe, stanje objekata i konzervatorski uvjeti, socioekonomski položaj žitelja, suvremene spoznaje i trendovi u domeni odgovornog, održivog i kulturnog turizma, u odnosu na aktualne pokazatelje o stanju i razvitku turizma u Osijeku i Slavoniji, te opću gospodarsku situaciju i suvremena društvena kretanja. Semiotička i komparativna analiza obuhvaća na jednoj strani evaluaciju i samoevaluaciju učinaka Strategije, AOOT i izrađivača Agencije Karzen i Karzen, a na drugoj strani analize provedenih anketa, te objava i rasprava građana i stručnjaka (predstavnika Hrvatske komore arhitekata i osječkog Društva arhitekata) na društvenim mrežama. U teorijskom pogledu, rad polazi od pretpostavki istaknutih u ranijem radu o revitalizaciji Tvrđe kao disperzivnog hotela, Festung Hotel, koji je imao za cilj ukazati na potrebu stavljanja urbane jezgre u ekonomsku funkciju, posebice kulturno-turističku, vodeći računa o zaštiti osobito ugroženih objekata u privatnom vlasništvu koji predstavljaju najveći dio sloga, te zadržavanje stanovništva kao dionika u turizmu uz unaprjeđenje njihova socio-ekonomskog položaja. Pritom, uvažen je povijesni kontekst “grada i tvrđave’ primijenjen i primjeren suvremenim okolnostima. Iz provedenih istraživanja razvidno je da većina ispitanika odnosno sudionika, kako građana tako i struke, ne podržava projekt tzv. ‘rekonstrukcije bastione trase’, te se na osnovu vrlo velikog broja ispitanika u odnosu na ukupnu populaciju Osijeka, može zaključiti da je stanovništvo protiv, te zadržava onaj stav prema mogućoj gradnji obrambenog prstena oko tvrđe kakav je imalo i na kraju 19. st. dakle prije više od 100 godina, odnosno da Tvrđa treba biti i ostati otvorena prema okolnim parkovima i prometnicama. Time, u smislu prihvaćene teorijske osnove, svaki pokušaj obnavljanja uklonjene fortifikacije, bio on više ili manje vjerna kopija, jest puko obnavljanje objekta kao zamrznute povijesne činjenice, te je ne samo falsifikat s pozicija restauratorske struke, nego je u dubokoj suprotnosti s biti umjetničkog djela kao takvog, što pobija bilo koju obranu projekta po estetskoj ili povijesnoj osnovi. Stoga, ovo istraživanje vodi nedvojbenom zaključku da je planirana imitacija austrijske utvrde u teorijskom (kulturološkom i konzervatorskom) smislu i praktičnom ekonomskom aspektu potpuno promašena, no ne može odgovoriti na pitanje koje postavlja arhitektonsko-urbanistička struka, kako je moguće da unatoč negativnom stavu struke i javnosti, nadležne institucije i dalje inzistiraju na provedbi projekta?

306


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 293-308 Darko Mrkonjić: Festung 2 – krivotvorenje austrijske utvrde

FESTUNG 2 – FÄLSCHUNG DER ÖSTERREICHISCHEN FESTUNG (Analyse des Projektes der ‚Renovierung‘ der Bastionbahn aus dem 18. Jh.) Zusammenfassung

Das Thema der Arbeit ist eine Analyse des Strategie- und Aktionsplanes der Renovierung der Osijeker Festung 2014-2020 (Strategie) des Jahres sowie das dazugehörige Projekt der „Rekonstruktion“ der Bastionsbahn der Agentur zur Renovierung der Osijeker Festung (AOOT). Die Idee und das Ausführungsprojekt werden in Bezug auf die Möglichkeiten des in Funktion stellen des architektonischen Erbes sowie der kulturellen und touristischen Wiederbelebung der Osijeker Festung, als einzigartigen Komplex von „Stadt und Festung“ betrachtet. In der Forschung werden das historische und geografische Kontext, der kulturelle und Denkmalwert des Festungskomplexes, der Zustand der Objekte und konservatorischen Umstände, die sozio-wirtschaftliche Lage der Bewohner, moderne Kenntnisse und Trends im Bereich des verantwortlichen, erhaltbaren und kulturellen Tourismus im Verhältnis zu aktuellen Indizien bezüglich Zustand und Entwicklung des Tourismus in Osijek und Slawonien sowie der allgemeine Zustand der Wirtschaft und moderne Wirtschaftsbewegungen berücksichtigt. Die semiotische und komparative Analyse umfasst auf einer Seite die Bewertung und Selbstbewertung der Leistungen der Strategie der AOOT und des Herstellers der Agentur Karzen und Karzen, andererseits die Analysen der durchgeführten Umfragen sowie der Veröffentlichungen und Diskussionen der Bürger und Fachleute (Vertreter der Kroatischen Architektenkammer und der Osijeker Architektengesellschaft) in den sozialen Netzwerken. In theoretischer Hinsicht geht die Arbeit von den Voraussetzungen hervorgehoben in der früheren Arbeit über die Wiederbelebung der Festung als dispersem Hotel, Festung Hotel, aus, welche das Ziel hatte, auf einen Bedarf nach einer wirtschaftlichen Funktion des Stadtkernes, insbesondere kulturell-touristischen hinzuweisen, den Schutz der besonders bedrohten Objekten in Privatbesitz, die den größten Teil des Satzes darstellen, sowie die Einbehaltung der Bewohner als Teilnehmer im Tourismus samt Förderung ihrer soziowirtschaftlichen Lage beachtend. Dabei wurde das historische Kontext der „Stadt und Festung“ zu den modernen Umständen passend und dazu angewandt beachtet. Aus den durchgeführten Forschungen ist ersichtlich, dass die meisten Befragten bzw. Teilnehmer, so Bevölkerung wie Fachleute, das Projekt der sogenannten „Rekonstruktion der Bastionbahn“ nicht unterstützen, so kann man aufgrund der großen Anzahl der Befragten in Verhältnis zu der Gesamtzahl der Bewohnerschaft von Osijek schlussfolgern, dass die Bewohner dagegen sind und bei der Stellungnahme bezüglich des möglichen Baues eines Schutzringes um die Festung, wie sie es auch zu Ende des 19. Jahrhunderts hatte, also vor 100 Jahren, bzw. dass die Festung offen zu den umliegenden Parkanlagen und Straßen offen sein und bleiben soll, bleibt. Dadurch ist jeglicher Versuch der Erneuerung der entfernten Fortifikation, sei es eine mehr oder weniger treue Kopie, im Sinne der angenommenen Theoriegrundlage, eine einfache Erneuerung des Objektes als eingefrorener historische Tatsache und damit nicht nur eine Fälschung vom Standpunkt des Restaurationsfaches, sondern auch in tiefem Gegensatz zum Wesen des Kunstwerkes als solchem, was jegliche Verteidigung des Projektes auf ästhetischer oder historischen Grundlage widerlegt. Deshalb führt diese Forschung zur

307


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 293-308 Darko Mrkonjić: Festung 2 – krivotvorenje austrijske utvrde unzweifelhaften Schlussfolgerung, dass die geplante Nachmachung der österreichischen Festung in theoretischem (kulturologischem und konservatorischem) Sinne und von praktischem wirtschaftlichen Standpunkt vollkommen verfehlt ist, kann aber nicht auf die Frage antworten, die von dem architektonisch-urbanistischen Fach gestellt wird – Wie ist es möglich, dass die zuständige Institutionen, trotz negativer Stellungnahme des Faches und der Öffentlichkeit, weiterhin auf der Durchführung des Projektes bestehen?

308


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 309-324 Anamarija Lukić, Ivana Jurčević: Njemačko-austrijski utjecaj za stolom našičkih...

Dr. sc. Anamarija Lukić Dr. sc. Ivana Jurčević Institut društvenih znanosti Ivo Pilar Područni centar Osijek Šamačka 9/2, Osijek anamarija.lukic@pilar.hr ivana.jurcevic@pilar.hr

UDK: 929.52Pejačević Pregledni rad Prihvaćeno: 25.9.2020.

Njemačko-austrijski utjecaj za stolom našičkih Pejačevića U Zavičajnom muzeju Našice čuva se u rukopisu kompilacija recepata po kojima su se priređivala jela za plemićku obitelj Pejačević iz Našica. Rozalija Husar, jedna od služavki u dvorcu obitelji Pejačević u Našicama, ispisala je zbirku recepata, prepisavši ju od kuharice u vrijeme 1920.-ih godina. Njenom zaslugom i danas znamo što je bilo na stolu ove značajne plemićke obitelji, kao i na stolu nižih društvenih slojeva jer su ovakvim načinom prepisivanja recepti stizali i do njih. Analizom zbirke utvrdit će se izvori recepata, korišteni sastojci te utjecaj strane, njemačko-austrijske kuhinje na stolu Pejačevića. Važnost ovog rukopisa jest u tome što se s dvora Pejačević prepisivanjem širio među puk, a zajedno s njim i njemačko-austrijski gastronomski utjecaj, koji se, osim na tanjuru, osjetio i u govorenom (pisanom) jeziku. Ključne riječi: obitelj Pejačević, Našice, rukopisna zbirka recepata, Rozalija Husar, njemačko-austrijski utjecaj.

309


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 309-324 Anamarija Lukić, Ivana Jurčević: Njemačko-austrijski utjecaj za stolom našičkih...

Uvod

U radu se analizira rukopisna zbirka recepata, čuvana u Zavičajnom muzeju Našice. Zbirku je pisala Rozalija Huszar, jedna od služavki u dvorcu plemićke obitelji Pejačević u Našicama, rođena 1886. godine. U dvorcu Pejačević je radila u vrijeme Teodora i Lile Pejačević, najbogatije velikaške obitelji u Hrvatskoj i Ugarskoj, također vrlo utjecajne u društvenom životu. Zaslugom Rozalije Huszar i danas znamo što je bilo na stolu ove značajne plemićke obitelji, kao i na stolu nižih društvenih slojeva jer su ovakvim načinom prepisivanja recepti stizali i do njih.

U prošlosti su noviteti u hrani kolali među plemstvom koje je održavalo međusobne žive kontakte po svoj Europi, a posebice unutar velike Austro-Ugarske Monarhije. Iz njihovih dvoraca i kurija, ondašnji prehrambeni trendovi šire se u gradove, a tek potom u sela, zahvaljujući većinom unajmljenim kuharicama koje su radile na plemićkim i župnim dvorovima i kod bogatijih građanskih obitelji.

Rukopisne zbirke recepata danas se rijetko obrađuju, i tek u posljednje vrijeme postaju zanimljive istraživačima. Nedostatak je što ne postoji razrađeni sustav kojim bi se načinila analiza takve rukom pisane ostavštine. Također, slabiji je interes za proučavanjem takve građe jer je uglavnom i slabo dostupna istraživačima. Naime, rukom pisane zbirke recepata koje su koristile domaćice tadašnjeg vremena, ako i postoje, uglavnom se ne čuvaju u arhivima kako bi bile dostupne istraživačima. Rukopisne zbirke recepata donedavno su bile nezanimljivo gradivo pa ih arhivi nisu tražili, niti su privatne osobe, osim u iznimnim slučajevima, smatrale da bi ta vrsta njihove pisane ostavštine trebala završiti pohranjena u arhivu. Drugi razlog zašto su rukopisne zbirke recepata uglavnom nedostupne istraživačima je njihova vezanost uz život i djelovanje njihovih autorica, njihov radni materijal, pa čak i potrošni materijal, jer su se stalnim korištenjem u kuhinji zbirke prljale, habale i kidale, te bi, nakon smrti autorice, često završile na otpadu. U suprotnom, ako bi ih naslijedile ženske osobe iduće generacije, zbirke bi, osim svoje prvotne namjene, služile i kao obiteljsko nasljeđe ili kao uspomena na dragu osobu, te njihovo mjesto zasigurno ne bi bilo u državnom arhivu. U radu će se, uz kratak prikaz povijesti, ugleda, položaja i utjecaja plemićke obitelji Pejačević, dati analiza kuharice u obiteljskoj zbirci recepata, koja predstavlja kulturu prehrane obitelji Pejačević. Utvrdit će se porijeklo, odnosno izvor/izvori recepata navedenih u zbirci, analizirat će se korišteni sastojci te otkriti njemačko-austrijski utjecaj na stolu Pejačevića, kao i ostalo, moguće izvedivo analizom zbirke.

Obitelj Pejačević

Obitelj Pejačević jedna je od malobrojnih koje su se stoljećima održale u hrvatskoj povijesti od svog doseljenja do propasti. Utjecali su na ekonomska, politička kao i kulturna kretanja naših i susjednih zemalja. Uspon obitelji započinje polovinom 18. 310


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 309-324 Anamarija Lukić, Ivana Jurčević: Njemačko-austrijski utjecaj za stolom našičkih...

stoljeća uvjetovan društveno-ekonomskim prilikama na tom području kao i vojničkih zasluga pripadnika te obitelji. U svojoj genealogiji Pejačevići su se ženidbama i udajama vezali za najpoznatije i najmoćnije obitelji svoga vremena (Martinović, Janković, Hilleprand-Prandau, Eszterhazy, Eltz, Erdödy, Drašković, Batthyány, Vay, Adamović, Keglević i mnogi drugi). Obitelj je dala mnoge državnike, župane, banove, diplomate, časnike, znanstvenike, profesore, generale i mecene kulture i umjetnosti.1

Nakon što su morali napustiti Bugarsku, članovi obitelji Pejačević boravili su u raznim dijelovima Habsburške Monarhije, Đuro Pejačević II. (1655.-1725.) s obitelji je naselio područje Bačke i Srijema, a ostala braća, Ivan I. (1660.-1724.) i Marko II. Pejačević (1656.-1727.), s obiteljima, prvo su se nastanila u Pečuhu, a kasnije u Osijeku.2 Sinovi Marka II. i Ivana I. bili su utemeljitelji obitelji.3

Markov sin Josip II. 1734. godine kupuje posjed Našice od udovice generala Oduyera, zapovjednika osječke tvrđave. Našički će posjed ostati u vlasništvu Pejačevića puna dva stoljeća, sve do eksproprijacije krajem Drugog svjetskog rata.4 Josip Pejačević radi kupljenog posjeda dobiva naziv Našički.

Sredinom 18. stoljeća Ivanov sin Marko III. Aleksandar postaje jedinim vlasnikom mitrovačkog vlastelinstva kao i najutjecajnija osoba obitelji Pejačević. Kako je dio njegovog mitrovačkog vlastelinstva pripao Vojnoj krajini 1747. godine, za novo sjedište svojeg vlastelinstva izabrao je selo Rumu, odnosno prostor u njegovoj neposrednoj blizini gdje osniva naselje Novu Rumu, a posjed se od tada naziva rumskim. Kao naknadu za oduzeti dio 1749. godine dobio je od carice Marije Terezije vlastelinstvo Viroviticu u Slavoniji i Retfalu kod Osijeka. Tako su Pejačevići stekli nekoliko značajnih posjeda koji su generacijama ostali temelj obiteljskog bogatstva.5

Marko Aleksandar Pejačević nije imao djece te su posjede nakon njegove smrti naslijedili rođaci. Virovitički je posjed ostavio Leopoldu Pejačeviću, a posjede u Rumi i Retfali Josipu Pejačeviću Našičkom. Godine 1967. i virovitičko imanje preuzima Josip Pejačević Našički, kao jedini nastavljač obitelji Pejačević u toj generaciji. Nakon smrti svoga brata Ignjata, Josip baštini i imanje Podgorač. Tako je postao vlasnikom svih obiteljskih posjeda Pejačevića u Slavoniji i Srijemu: Virovitice, Našica, Retfale, Podgorača i Rume.6 1 B alta, Ivan, „Vlastelinska porodica Pejačević s posebnim osvrtom na njezinu genealogiju i heraldiku“, Anali Zavoda Jugoslavenske akademije, 4, Osijek, 1985., str. 252.-253., 257., 293.-294. 2 Najcer Sabljak, Jasminka, Lučevnjak, Silvija, Gesheva, Yordanka, Pajnić, Franjo, Obitelj Pejačević, povijestkultura-umjetnost, Vlastita naklada, Zagreb, 2014., str. 15. 3 Obad Šćitaroci, Mladen, Bojanić Obad Šćitaroci, Bojana, Dvorci i perivoji u Slavoniji od Zagreba do Iloka, Šćitaroci, Zagreb, 1998., str. 329. 4 Najcer, Jasminka, „Umjetnička ostavština našičke obitelji Pejačević“, Osječki zbornik, 26/2002., str. 193. 5 Najcer Sabljak, J. i dr., Obitelj Pejačević, str. 16., Najcer, J., „Umjetnička ostavština “, str. 193., 194., Najcer Sabljak, Jasminka, Lučevnjak, Silvija, „Neistraženo blago hrvatskog plemstva“, Hrvatska revija, 4, 2014., www. matica.hr/hr/434/neistrazeno-blago-hrvatskog-plemstva-23987/ 6 Najcer Sabljak, J. i dr., Obitelj Pejačević,16., 17., Najcer, J., „Umjetnička ostavština“ str. 193.,194.

311


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 309-324 Anamarija Lukić, Ivana Jurčević: Njemačko-austrijski utjecaj za stolom našičkih...

Smrću Josipa Pejačevića 1787. godine i podjelom njegovih posjeda među sinovima utemeljuju se tri obiteljske grane Pejačevića.

U novoj domovini obitelj Pejačević potvrdila je, odnosno dobila, barunsku titulu i počela stvarati nove pozicije u društvu. Naime, Đuri Pejačeviću car Karlo VI. 1712. godine potvrđuje barunsku titulu koju kao bugarsko plemstvo Pejačevići nose od najstarijih dana, te dodjeljuje titulu slobodnog baruna za zasluge ostvarene za carsku vojsku i carski dvor.7 Također, na temelju vojničkih zasluga carica Marija Terezija 1760. godine potvrđuje Josipu II. barunat, a 1772. godine dodjeljuje nasljedno grofovstvo uz pridjevak de Veröcze, Virovitički, koji od tada uz prezime nose svi muški članovi Pejačevića.8

Našička obitelj

Obitelj Pejačević od svih svojih dvoraca i posjeda najviše je bila vezana za Našice. Od tri loze obitelji Pejačević najznačajnija je virovitičko-našička grana čiji je utemeljitelj Karlo (Dragutin) III., sin Josipa II., prvoga grofa Pejačevića. Nakon očeve smrti Karlo III. i Antun III. naslijedili su jednake dijelove imanja Našice i Viroviticu. Viroviticu su Pejačevići prodali 1840. godine. Nakon Antunove smrti 1802. godine Našice nasljeđuje Karlo III.9

Najpoznatiji članovi Pejačevića pripadali su našičkim Pejačevićima. Bili su to hrvatski banovi Ladislav i njegov najstariji sin Teodor te prva hrvatska skladateljica Dora Pejačević, Teodorova kćer. Ladislav je bio utjecajan hrvatski političar koji je 1868. godine sudjelovao u sklapanju Hrvatsko-ugarske nagodbe. Banom je bio od 1880. do 1883. godine, zvan i ban kavalir jer se odrekao banske plaće. Teodor je bio dugogodišnji veliki župan Virovitičke županije i grada Osijeka, a hrvatski ban od 1903. do 1907. godine. Od 1913. do 1917. godine sudjelovao je u ugarskoj vladi kao hrvatski ministar te je bio tajni savjetnik Franje Josipa. Bio je jedan od najbogatijih velikaša u Hrvatskoj i Ugarskoj. Od svoje mirovine, 1907. godine, bio je na čelu svakog dobročiniteljskog i socijalnog rada u našičkom kraju. Utemeljuje zakladu za ustrojenje stipendija namijenjenih budućim glazbenicima, slikarima, kiparima i liječnicima, ostavivši u nasljedstvo, osim graditeljske, glazbenu i likovnu baštinu.10

Pejačevići su Našicama u naslijeđe ostavili brojnu nepokretnu imovinu. Sin Karla III. Vincencio sagradio je dvorac 1812. godine u središtu Našica, a mlađi sin Ferdinand Karlo Rajner dogradio dvorac u Našicama 1865. godine, čime je izgled dvorca u potpunosti promijenjen, skroman barokni dvorac pretvoren je u reprezentativan

7 G esheva, Yordanka, „Bugarsko razdoblje obitelji Pejačević“, Artos, broj 2, 2015. g., www.uaos.unios.hr/artos/ index.php/hr/medunarodna-rubrika/gesheva-y-bugarsko-razdoblje-obitelji-pejacevic 8 Najcer, J., „Umjetnička ostavština“ str. 194., Balta, I., „Vlastelinska porodica Pejačević“, str. 253., 261., Bošnjaković, Renata, „Knjižnica Pejačević u Našicama“, Osječki zbornik, 27/2004., str. 250. 9 O bad Šćitaroci, M., Bojanić Obad Šćitaroci, B., Dvorci i perivoji u Slavoniji, str. 220. 10 Isto, str. 220.

312


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 309-324 Anamarija Lukić, Ivana Jurčević: Njemačko-austrijski utjecaj za stolom našičkih...

kasnobarokni dvorac s bogatim arhitektonskim uresima.11 Stotinjak metara zapadno od Velikog dvorca, u perivoju, Teodor Pejačević 1907. godine podiže Mali dvorac za brojnu obitelj sina Marka. U blizini mjesnog groblja obitelj gradi kapelu s grobnicom obitelji Pejačević.12 U oba su dvorca živjeli članovi velike obitelji, ali i vodili ozbiljne političke razgovore i donosili važne poslovne i obiteljske odluke, a njihovi prijatelji rado provodili trenutke odmora.

Imali su golemo bogatstvo, veliki društveni ugled i snažne obiteljske, rodbinske i prijateljske veze. Dugogodišnjim napornim radom našička je gospoštija uzdignuta u najbogatije i najbolje slavonske posjede. Pejačevići su omogućili da se Našice snažno razviju na gospodarskom, društvenom i kulturnom planu. Stvorili su povijesnu jezgru Našica te mnoge građevine koje i danas čine glavno obilježje grada. Osim objekata za osobnu upotrebu potpomagali su i gradnju zgrada za javne potrebe. Svojim su prisustvom Pejačevići u Našicama dali poseban građanski štih malom slavonskom mjestu. Obitelj potiče i razvoj školstva u Našicama, dajući zemljište i materijal za gradnju školskih zgrada i pomažući u školovanju siromašne djece, a mnogobrojnim humanitarnim i socijalnim akcijama pomagali su stanovništvo Našica.13

Teodor i Lila Pejačević

Nakon smrti oca Ladislava Pejačevića početkom 1901. godine, Teodor Pejačević (1855.-1928.) postaje vlasnikom našičkog posjeda. Oženjen je barunicom Elizabetom (zvanom Lila) iz obitelji Vay de Vaya s kojom je imao petoro djece. Oboje su vrlo utjecajne osobe društvenog života onoga vremena. Lila je, kao i Ladislavova žena Gabrijela, njegovala ljubav prema glazbi u obitelji Pejačević i u dvorcu u Našicama, te bila i pokroviteljica Hrvatskog glazbenog zavoda u Zagrebu.14 Grofica Lila bila je vrsna glasoviračica i skladateljica te je imala i prekrasan dramski mezzosopran. Rado je svojim pjevačkim nastupima sudjelovala u kućnim, društvenim ili dobrotvornim priredbama. U svome dvoru u Našicama njegovala je, poticala i širila glazbu klasičnog i zabavnog žanra među vlastelom, a na brojne kućne glazbene priredbe pozivala je i predstavnike crkvenih i građanskih krugova kako bi se glazbeno umijeće što više proširilo i u samim Našicama. Na tim kućnim koncertiranjima i sama je sudjelovala i kao pijanistica, pjevačica ili kao skladateljica. U takvom glazbenom ozračju rodila se i rasla Teodora (1885.-1923.), poznatija pod imenom Dora, najstarija kći Teodora i

11 Isto, str. 213., 220. 12 Bošnjaković, Renata, „Knjižnica Pejačević u Našicama“, str. 251. 13 Bošnjaković, R., „Knjižnica Pejačević u Našicama“, str. 251., Bošnjaković Renata „Knjižnica obitelji Pejačević u Našicama i hrvatsko-mađarske kulturne veze“, Knjižničarstvo, Glasnik Društva knjižničara Slavonije i Baranje, God. VIII., Broj 1 (2004), str. 19., 20. 14 Obad Šćitaroci, M., Bojanić Obad Šćitaroci, B., Dvorci i perivoji u Slavoniji, str. 221., Bošnjaković, R., „Knjižnica Pejačević u Našicama“, str. 250.

313


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 309-324 Anamarija Lukić, Ivana Jurčević: Njemačko-austrijski utjecaj za stolom našičkih...

Lile Pejačević istaknuta hrvatska skladateljica, prva žena skladateljica u suvremenom hrvatskom glazbenom stvaralaštvu.15

Teodor i Lila Pejačević kao mecene, kolekcionari i ljubitelji umjetnosti, naručuju umjetnine domaćih i udomaćenih umjetnika (G. Kaltneckera, D. Markovića, V. Bukovca, N. Rojc, Lj. Babića, M. Cl. Crnčića, R. Frangeša Mihanovića). Na prijelomu stoljeća bili su vodeće osobe Društva umjetnika, čiji je predsjednik osamnaest godina bio Teodor.16 Dvorac Pejačević u Našicama bio je prepun vrijednih umjetnina, kao povijesnih obiteljskih portreta, umjetnina koje je barunica Lila donijela sa sobom udajom, Dorinih umjetnina koja se kretala u visokom umjetničkom europskom društvu.17

Kuhinja obitelji Pejačević

Nabavljanjem namirnica i njihovim čuvanjem, pripremanjem jela i posluživanjem u domovima europske elite u prošlim su vjekovima vladali muškarci. Tek u 18. stoljeću, a u znatnoj mjeri u 19. stoljeću, u kuhinje viših slojeva počele su prodirati žene kao kuharice ili nadstojnice kuhinja. U obiteljima nižih i srednjih slojeva priprema hrane povjeravala se ženama.18 U Hrvatskoj se prevlast muškaraca nad tim položajima uočava još u drugoj polovini 19. stoljeća.19 Pejačevići u Našicama, u vrijeme Teodora i Lile Pejačević, imali su kuharicu s kojom se grofica Lila svakodnevno dogovarala za objede.20 Među poslugom koja je u to vrijeme radila za obitelj, bila je i služavka Roza Huszar, rođena 1886. (godinu dana nakon rođenja Dore Pejačević). Zasluga te služavke bila je to što je od kuharice prepisala recepte po kojima je pripremala hranu za obitelj Pejačević, pa se tako i danas zna što je bilo na njihovom stolu. Ova se zbirka recepata danas nalazi u Zavičajnom muzeju Našice, odnosno scan rukopisa, dok original i dalje čuvaju potomci Rozalijine obitelji. Rukopis je bio ustupljen Zavičajnom muzeju Našice 2001. godine, i do sada nije bio analiziran. Nije sa sigurnošću utvrđeno je li Lila imala svoju rukopisnu zbirku recepata po kojoj su njene kuharice pripremale jela ili je uzimala kuharice koje su poznavale

15 K rmpotić, Branko, „Grofica Lila Pejačević“, Sveta Cecilija: časopis za sakralnu glazbu,Vol. 46 No. 4, 1976., str. 110.-111. 16 Najcer Sabljak, J. i dr., Obitelj Pejačević, str. 27. 17 O likovnoj baštini Pejačevića više u Najcer Sabljak, J. i dr., Obitelj Pejačević. 18 Sarti, Raffaella, Živjeti u kući: stanovanje, prehrana i oblačenje u novovjekovnoj Europi: (1500.-1800.), Ibis grafika, Zabreb, 2006., str. 182., 183. 19 Muraj, Aleksandra, „Svakodnevni život u 19. stoljeću“. U: Temelji moderne Hrvatske. Hrvatske zemlje u „dugom 19. stoljeću“, ur. Švoger, Vlasta, Turkalj, Jasna, Povijest Hrvata, sv. 6., ur. Ladić, Zoran, Matica Hrvatska, Zagreb, str. 327., 328. 20 Muzej u loncu – Našice, Vatromet kod Pejačevićevih, https://www.muzejuloncu.com/component/content/ article/2-recepti/277-muzeji-u-loncu-nasice

314


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 309-324 Anamarija Lukić, Ivana Jurčević: Njemačko-austrijski utjecaj za stolom našičkih...

jela plemenitaškog stola.21 U prošlosti su noviteti u hrani kolali među plemstvom koje je održavalo međusobne žive kontakte po svoj Europi, a posebice unutar velike Habsburške Monarhije. Iz njihovih dvoraca i kurija, ondašnja moda jela širila se u gradove, a tek potom u sela.22 Rozalija Huszar je recepte svojih gospodara prenijela do nižih slojeva društva i tako doprinijela širenju srednjoeuropske gozbene mode. 23

Prehrana Pejačevića bila je uobičajena za plemstvo toga vremena, a kuhinja dvorca važno mjesto za život obitelji, kao i za mnogobrojne goste, ugledne ljude, koji su dolazili u Našice i odsjedali kod Pejačevića. U Velikom i Malom dvorcu pripremali su se službeni svečani ručkovi i večere. U dvorcima su se održavala i obiteljska slavlja, godine 1921. održano je vjenčanje Dore Pejačević.24 Pejačevići su voljeli raskošne stolove, profinjenu hranu pripremanu od sastojaka drugih klimatskih područja odnosno kolonijalne robe (datulje, ananas, smokve, pinjoli, grožđice, pistacije, čokolada, cimet, klinčići, anis, agrumi). I sami su imali veliku stakleničku proizvodnju voća i povrća, oranžeriju. Pored raskošnih slastica, torti, s raznovrsnim sastojcima, u kuharici Pejačevića nalaze se i jednostavna, svakodnevna, jela (medenjaci, prova od kukuruznog brašna, balzamača, paprenjaci, salenjaci, pekmezi, kao i pohani kruh (kruh s jajima, siromašni vitez), jelo koje upućuje na to da se niti u najbogatijim vlastelinskim kućama hrana nije bacala). Jela sa stola obitelji Pejačević bila su dostupna tako i običnim ljudima, poput njihove služavke, što ponudom namirnica u dućanima i na tržnicama, što njihovom cijenom. Kuhinja dvorca Pejačević nalazila se u izdvojenoj zgradi u perivoju, u blizini oranžerije, a hrana se prevozila električnom željeznicom u podzemnom tunelu koji je spajao dvorac s kuhinjom.25

Kuharica / rukopis

Rukopisna zbirka recepata s dvora grofovske obitelji Pejačević u Našicama, koju je pisala Rozalija, jedna od služavki na dvoru, prepisavši ju od kuharice u vrijeme 1920.-ih godina, predstavlja kulturu prehrane obitelji Pejačević kao i razumijevanje karaktera plemićke kuhinje krajem 19. stoljeća. Zbirka je napisana urednim rukopisom na hrvatskom jeziku te je lako čitljiva. Sadrži recepte pretežno za kolače i slastice, njih preko četiristo. To je i razumljivo, jer se kolači i slastice pripravljaju složenijim 21 R adio Vallis Aurea, Muzej u loncu u gostima kod plemenitih Pejačevića, 30. lipnja 2015., https://www.rva. hr/vijest/2015/1992-muzej-u-loncu-u-gostima-kod-plemenitih-pejacevica 22 Isto. 23 Muzej u loncu – Našice, Vatromet kod Pejačevićevih, https://www.muzejuloncu.com/component/content/ article/2-recepti/277-muzeji-u-loncu-nasice 24 Fridl, Snježana, „Zavičajni muzej Našice čuva bilježnicu s receptima iz dvorca obitelji Pejačević, Pejačevići su jeli skupocjene kolače i torte“, ragovor s ravnateljicom Zavičajnog muzeja Našice Silvijom Lučevnjak, Glas Slavonije, 14. siječnja, 2014, http://www.glas-slavonije.hr/222347/4/Pejacevici-su-jeli-skupocjene-kolace-itorte 25 Obad Šćitaroci, M., Bojanić Obad Šćitaroci, B., Dvorci i perivoji u Slavoniji, str. 214.

315


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 309-324 Anamarija Lukić, Ivana Jurčević: Njemačko-austrijski utjecaj za stolom našičkih...

postupkom i vrlo preciznim mjerama te ih je nužno bilježiti. Zbirka sadrži i nekoliko recepata jela koja nisu slastice, a riječ je o spravljanju divljači i ribe. Također, u zbirci se nalazi i recept za sapun te recept za lijek (lijek protiv dijareje).

Zbirka je zanimljiva zbog same činjenice što se iz nje može saznati što je bilo na stolu ove poznate plemićke obitelji, ali je vrlo znakovito to što je jedna služavka imala potrebu te recepte prepisati za sebe. To pokazuje jedan od načina širenja recepata, onaj od visokih društvenih slojeva prema nižim, koji su se na njih ugledali. Također, govori i o tome što si je od hrane, u ovom slučaju kolača i slastica, mogao priuštiti običan puk, koji je htio jesti isto što i društvena elita i u tome uspijevao, iako, vjerojatno, ne svakodnevno. Poznavajući navike domaćica da razmjenjuju recepte kojima obogaćuju i nadopunjavaju svoje zbirke i svoje jelovnike, nije teško zamisliti kako su se recepti iz kuhinje obitelji Pejačević brzo proširili bližom i daljom okolicom.

Bilježnicu s receptima u pravilu piše jedna autorica, često kroz dugi niz godina, rukopis tako može varirati neovisno o pisaljci, raspoloženju, o tome koliko je vremena za pisanje pri bilježenju autorici na raspolaganju i drugo. Analizirajući zbirku ipak je moguće uočiti prisutnost i još dva rukopisa, kojima je pisan manji broj recepata, svega 15-ak recepata.26

Recepti iz ove zbirke potječu iz različitih izvora o čemu svjedoči njihov jezični izričaj, recepti prepisani iz tiskane zbirke recepata ili kuharice sadrže osim preciznih mjera i precizno objašnjen postupak, dok recepti iz rukopisa često sadrže samo popis sastojaka. U zbirci se tako nalaze i prijepisi cijelih poglavlja iz tiskane kuharice, primjerice poglavlje o ocaklinama, gdje je prepisano i što su ocakline te za što se koriste, a nakon toga slijede recepti za različite ocakline.27 To su svakako recepti prepisani iz kuharice na hrvatskom jeziku. Zbirka sadrži i recepte koji su izvorno bili na njemačkom jeziku, što je uočljivo iz strukture rečenice koja glagol stavlja na zadnje mjesto. Zbirka, nadalje, obiluje germanizmima koji se mogu zateći gotovo u svakom receptu (fil, klazura, štaub, saft, štampla, štangla, šnite, flaša, pleh). I naslovi recepata, prevedeni ili tek kroatizirani, primjerice Nusštangle, Mandl masa, Vanilije kiperln, Topfen knedle i slično, svjedoče o tome da su originalni recepti došli s područja njemačkog jezika.28 Naslovi recepata, kao i njihov sadržaj, otkriva da su, prije nego što su došli do autorice, već bili objavljeni u tiskanim kuharicama koje su se na njemačkom jeziku i gotičkom pismu tiskale od početka 19. stoljeća u Beču, Budimpešti, Pragu i drugim gradovima, te su bilo u originalu, bilo u prijepisu, dolazili i do naših domaćica. One su rado usvajale recepte i dijelile ih dalje, na njemačkom ili na hrvatskom (prepunom 26 D rugim je rukopisom pisano nekoliko recepata, koji se nalaze se na stranicama 67 i 68. Postojanje trećeg rukopisa vidljivo je od 78 do 84. stranice. Znakom ‘ označena je poleđina navedene stranice, jer se u zbirci navodi brojka na svakoj desnoj stranci, lijeva stranica ostaje prazna, kao poleđina prethodne, Recepti iz dvorca obitelji Pejačević u Našicama, kopija rukopisa, Zavičajni muzej Našice. 27 Recepti iz dvorca obitelji Pejačević u Našicama, kopija rukopisa, Zavičajni muzej Našice. 28 Isto.

316


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 309-324 Anamarija Lukić, Ivana Jurčević: Njemačko-austrijski utjecaj za stolom našičkih...

germanizama) s kuhinjskim mjerama prebačenim u decimalni metrički sustav. Pretvaranje mjera, funte i lota u dekagrame i kilograme, gotice u latinicu, svjedoči o tome da su se recepti koristili među običnim domaćicama, onih koje znaju čitati i koje u svojoj kuhinji imaju vagu. Da su recepti iz ove zbirke prikupljeni iz različitih izvora, pisanih i rukopisnih, svjedoči i način na koji se u receptima obraća domaćici. Zbirka sadrži recepte u kojima se domaćici obraćaju u drugom licu jednine (tuci, prokuhaj, miješaj, peci, dodaj, zamijesi), u infinitivu (dodati, kuhati, miješati, namazati, peći, posipati) i u neutralnom obliku (kuha se, procijede se, doda se, smiješa se).29

Sastojci navedeni u zbirci recepata obuhvaćaju obične, lako dostupne namirnice, kao i one skuplje, slabije dostupne, zastupljene i korištene. Temeljne namirnice čine, najčešće korišteno brašno, rjeđe mrvice od peciva (prezla, prezla od žemičke), griz (za knedle), krupica, kukuruzno brašno, krumpirovo brašno, škrobno brašno, crno brašno te, rijetko korištena namirnica, kao i u ovoj zbirci recepata, rižino brašno i riža. Kao zaslađivač koristio se šećer, prisutan u gotovo svim receptima, koji je na tržište pristizao u obliku šećernih glava, da bi se za maloprodaju razbijao ili strugao.30 Šećer je u domaćinstva stizao u komadima pa se prije upotrebe morao dobro zdrobiti, a zatim prosijati, što se često naglašava u receptima (šećer, fini šećer, tučeni šećer, fino tučeni šećer, sitni šećer, slabi šećer, prosijani šećer, štaub šećer, krupni šećer, grubi šećer, kocka šećera).31 U ovoj zbirci recepata med nije korišten kao zaslađivač, već je kao namirnica koja daje okus, zajedno sa šećerom u istim receptima, sastavni dio većine recepata za medenjake te slastica koje i u imenu nose naziv med (Piškote masa, Torta od meda, Medeni pusli, Silvester torta).32 Do 19. stoljeća med je bio glavni zaslađivač hrane za običan puk jer je šećer bio dostupan samo višim slojevima društva.33 Obilato korištena namirnica i sastavni dio gotovo svih navedenih recepata dane zbirke jesu jaja (cijela jaja, žumanjak, bjelanjak, snijeg od bjelanjaka).34 Cjenovna i količinska dostupnost u industrijski razvijenim dijelovima Europe bila je osigurana intenzivnim uzgojem u prvoj polovini 19. stoljeća, a u našim se krajevima do druge polovine 20. stoljeća perad uzgajala ekstenzivno.35 Značilo je to sezonsku proizvodnju jaja, odnosno njihovu manju dostupnost tijekom zimske sezone, za što se tada izdvajalo više novca. Od masnoća u receptima se najčešće navodi maslac (putar), te kiselo vrhnje (kiseli kajmak, kiseli kajmak vrhnje, kajmak), slatko vrhnje (slatki kajmak, slatki kajmak vrhnje), mast (salo, kao sastojak tijesta: Krancle pogačice, Kiflice, Pita, Štangle, a vrlo rijetko u 29 I sto. 30 G aljer, Jasna, Koprčina, Arijana, „Šećer, podnos i posuđe za serviranje hrane – prilozi istraživanju kulture svakodnevice 19. stoljeća u Hrvatskoj“, Peristil, 55/2012., str. 96. 31 Recepti. 32 Isto. 33 Galjer, J., Koprčina, A., „Šećer, podnos i posuđe, str. 96. 34 Recepti. 35 Nemanič, Ankica, Raguž-Đurić, Radmila, Amšel Zelenika, Tajana, „Hrvatsko peradarstvo-stanje i budućnost“, Stočarstvo 55 (2001) 3, str. 200.

317


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 309-324 Anamarija Lukić, Ivana Jurčević: Njemačko-austrijski utjecaj za stolom našičkih...

receptima kao zamjena za maslac, Čoklad torta). Najčešće uz maslac, samo u svrhu podmazivanja, pomazivanja, zamašćivanja tepsija, plehova, kalupa korišteni su i vosak te rjeđe ulje (kao i fino ulje, Nepečena torta), a slanina za podmazivanje metalnih šipki.36 Margarin, čija proizvodnja počinje od 1870. godine, uopće se ne spominje, što upućuje da recepti sežu duboko u 19. stoljeće, a možda čak i ranije. Od mliječnih proizvoda, uz spomenuti maslac, mlijeko i vrhnje, koristio se sir, ribani sir, parmezan, skorup, sirutka, šlag. Orašasti plodovi koriste se vrlo često i u većim količinama, najčešće bademi (mandula), zatim orasi, lješnjaci, kestenje, koje je raslo u slavonskim šumama, rjeđe pistacije te rijetko pinjoli (jedan recept). U zbirci je za slastice korišteno raznovrsno voće, sezonsko voće, breskve, kajsije, jagode, maline, ribizle, jabuke, trešnje, višnje, kruške, smokve, grožđe (grožđice) te voće koje potječe iz drugih klimatskih područja poput smokvi, datulja i ananasa, te agruma koji su se mogli uzgajati u oranžeriji / stakleniku Pejačevića u perivoju dvorca. U nekoliko recepata spominje se kutinov sir, za pretpostaviti je da je riječ o slatkom „siru“ od dunje. Voće za slastice osim svježe, koristilo se i u ukuhanom obliku. Zbirka sadrži i recepte za pekmeze od navedenog sezonskog voća. U velikom broju recepata korišteni su agrumi, najčešće limun za aromu (korica, sok), a često i naranča (korica, sok). U dosta recepata kao sastojci navode se i citronat i arancin. Od sastojaka za aromatiziranje upotrebljavani su cimet, klinčić, vanilija, vanilin šećer koji se dosta često upotrebljavao, muškat, anis, rum, konjak, liker, vino, maraskino, ocat od ruže. Za dobivanje okusa kolača i torti posebno važni sastojci jesu čokolada i kava, često zastupljeni u ovoj zbirci, posebice čokolada (tabla, ploča, pločica, štanga čokolade, ribana čokolada). U nekoliko recepata kao sastojak navodi se i kakao.37 Čokolada u omotu, čokolada u pločici, nova je namirnica izumljena 1847. godine, a masovno je njena proizvodnja počela u drugoj polovini 1860.-ih godina, do tada se koristila kao napitak. Kao podizač tijesta u receptima se koristio kvasac, čije su količine za pojedine recepte izražene u novčanom iznosu (za jedan dinar germe38), zatim i prašak za pecivo (prašak za pecivo, prašak Oetker, prašak za pečenje, backpulver, Oetkeoov prašak svetla glava Backin) i soda bikarbona. U većem broju recepata, u kojima se preferira fino tijesto, kao podizač služe dobro izrađena jaja u odvojenom obliku, posebno žumanjci i posebno snijeg.39

U zbirci su mjere za masu izražene djelom u starim bečkim mjerama (funta), a djelom u decimalnom metričkom sustavu (dekagram, kilogram)40, što upućuje na dugotrajno prijelazno razdoblje usvajanja novih mjera, kao i o njihovom usporednom 36 R ecepti. 37 I sto. 38 N avedeno upućuje kako su recepti prepisivani 1920.-ih godina, nakon konverzije krune u dinar, kada dinar postaje platežno sredstvo. 39 Recepti. 40 Metrički decimalni sustav bio je proglašen na cijelom području Austro-Ugarske Monarhije 1. siječnja 1871. godine. Zaninović-Rumora, Marija, „Stare mjere u svakodnevlju otoka Ugljana.“ Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 41, 1999., str. 21.

318


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 309-324 Anamarija Lukić, Ivana Jurčević: Njemačko-austrijski utjecaj za stolom našičkih...

postojanju i upotrebi u kuhinji. Novije kuharice imale su količinu namirnica izraženu u metričkom sustavu, a oni recepti u kojima su količine namirnica u dekagramima uglavnom višekratnici broja 7 (7dag, 14 dag, 21 dag, 28 dag), preuzeti su iz starijih kuharica pa u metričkom sustavu ne izgledaju zaokruženo kao u prethodnom (28 dag bilo je pola funte). Zbirka sadrži i takve mjere za količinu.41

Na stolu obitelji Pejačević služila se i divljač, koja se pripremala u plemićkim krugovima te je trebalo umijeće za njihovu pripremu. Pejačevići su, kao ostalo plemstvo, prakticirali lov kao posebnu zabavu. On je bio vezan uz veleposjede, šume, a plemstvo se takvom vrstom lova počelo baviti nakon što je Slavonija oslobođena od Osmanlija, kada su se velikaši na svojim posjedima umjesto ratovanjem mogli baviti i drugim poslovima. Ono se preuzima iz njemačkih prostora, osobito od austrijskog plemstva.42 Divljači je tada u slavonskim šumama bilo puno, a lov je dugo bio privilegija plemićkog sporta, zabava, kao i stolova. Pejačevići su bili osnivači i članovi lovačkih društava te je grof Teodor Pejačević bio prvi predsjednik hrvatskog Lovačkog društva.

Njemačko-austrijski utjecaj na stolu Pejačevića

Analizirajući zbirku recepata iz kuhinje obitelji Pejačević utvrđuje se veliki utjecaj njemačko-austrijske kuhinje. Najveći dio recepata iz zbirke koju je pisala Rozalija Huszar prikupljen je iz tiskanih kuharica na njemačkom jeziku. Njemački je jezik bio posrednik preko kojeg su se recepti proširili iz tiskanih kuharica na njemačkom jeziku u plemićku, a potom i ostale kuhinje, običnog puka kojima je Rozalija Huszar podijelila recepte. Pripravljanje slastica bio je njemačko-austrijski kulturni izričaj43, prvenstveno gastronomski, a zatim i jezični. Ovdje se ne smije zanemariti utjecaj Beča koji je predstavljao trendove koje su slijedili i drugi manji gradovi, a očito i plemstvo. Bečkoj je kuhinji svojstveno uživanje u slatkim kolačima, finim namirnicama, čiji su recepti oblikovani i usavršeni prema receptima iz različitih dijelova Monarhije.44 Odlika njemačko-austrijske kuhinje jest spravljanje jela od tijesta te konzumiranje kolača nakon ručka, a obilježje ove zbirke na dvoru Pejačevića svakako jest široka ponuda recepata za kolače i recepata za različite vrste tijesta. U zbirci se nalaze recepti u kojima je potrebno izraditi tijesto, a gotovo svi recepti, osim nekoliko njih, nude kolače i slastice. Prehrambene navike njemačko-austrijske kuhinje očituju se čestom 41 R ecepti. 42 K olar-Dimitrijević, Mira, Wagner, Elizabeta,“ Lov i plemstvo u Hrvatskoj i Slavoniji“, Ekonomska i ekohistorija, Časopis za gospodarsku povijest i povijest okoliša,Volumen V./Broj 5, Zagreb-Samobor, 2009., str. 45., 46. 43 O obilježjima te kuhinje u: Galiot Kovačić, Jadranka, „Gospodarski i kulturni utjecaji njemačkih doseljenika na tradicijski život Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, od početka 18. stoljeća do 1941. godine“, Etnološka istraživanja, 2008., str. 213.-237., Rittig Beljak, Nives, Švapski kulinarij – dodir tradicija u Hrvatskoj, Varaždin, Varteks, Tiskara; Zagreb, Zajednica Nijemaca u Hrvatskoj, 2003. 44 O bečkoj kuhinji više u: Köstlin, Konrad. „Die Wiener Küche. Ein Alleinstellungsmerkmal avant la lettre“. U: Kulinarik und Kultur. Speisen als kulturelle Codes in Zentraleuropa, herausgegeben von Moritz Csaky und Georg Christian Lack. Wien; Koeln; Weimar: Boehlau Verlag, 2014., 121-131.

319


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 309-324 Anamarija Lukić, Ivana Jurčević: Njemačko-austrijski utjecaj za stolom našičkih...

upotrebom maslaca, mlijeka i vrhnja, a većina recepata ove zbirke u svome sadržaju navode neke od tih namirnica. Velik dio recepata s bademima, koji nisu autohtona biljka, utjecaj je koji je došao preko tiskanih kuharica na njemačkom jeziku koje su se tijekom 19. stoljeća objavljivale u mnogim gradovima njemačkog govornog područja. Ukuhavanje i konzerviranje voća kulinarska je tradicija njemačko-austrijske kuhinje. U zbirci je voće korišteno za kolače često dolazilo u ukuhanom obliku, sadrži i recepte za pekmeze od sezonskoga voća.45

Zaključak U radu se analizira rukopisna zbirka recepata s dvora obitelji Pejačević u Našicama, čuvana u Zavičajnom muzeju Našice. Zbirku je pisala Rozalija Husar, jedna od služavki u dvorcu, prepisavši ju od kuharice u vrijeme 1920.-ih godina. Njenom zaslugom i danas znamo što je bilo na stolu ove značajne plemićke obitelji, kao i na stolu nižih društvenih slojeva jer su ovakvim načinom prepisivanja recepti stizali i do njih. Kako se rukopisne zbirke recepata danas rijetko obrađuju i tek u posljednje vrijeme postaju zanimljive istraživačima, ne postoji razrađeni sustav kojim bi se načinila analiza takve ostavštine. Budući da ne postoji sustav analize pisanih zbirki recepata, analizi zbirke pristupilo se utvrđivanjem porijekla, izvora, recepata, sadržaja recepata te utjecaja strane, njemačko-austrijske kuhinje. Govoreći o izvorima, porijeklu recepata, oni proizlaze iz različitih izvora, prepisivani su iz tiskanih zbirki recepata ili kuharica, također i iz drugih rukopisa. Osim recepata prepisanih s hrvatskoga kao izvornog jezika, zbirka sadrži i recepte, najveći dio njih, koji su izvorno bili na njemačkom jeziku, što se zaključuje na temelju strukture rečenice koja glagol stavlja na zadnje mjesto, prisutnosti germanizama u većini recepata te prevedenih ili kroatiziranih naslova recepata. Prehrana Pejačevića bila je uobičajena za plemstvo toga vremena. Ponuda i bogatstvo namirnica slastica i kolača sastoji se od lako dostupnih i često korištenih, do onih skupljih, nesvakidašnjih namirnica, poput plodova drugih klimatskih područja, začina i drugih (smokva, datulja, ananas, riža, cimet, klinčić, anis, vanilija, muškat, kakao, kava, čokolada), kao i skupocjenih recepata s mnoštvo finih sastojaka do jednostavnih jela dostupnih običnom puku. Gotovo svi recepti obuhvaćeni zbirkom jesu recepti za kolače i slastice, a pripravljanje tih slastica zapravo je bio njemačko-austrijski kulturni izričaj, u prvom redu gastronomski, a u drugom jezični. Prisutan je i utjecaj bečke kuhinje kojoj je svojstveno uživanje u slatkim kolačima i finim namirnicama, čiji su recepti oblikovani i usavršeni prema receptima iz različitih dijelova Monarhije. Kolači i slastice u obitelji Pejačević konzumirale su se obilnije i češće, servirale su se u skupocjenijem i finijem posuđu nego kod običnih obitelji, pripremala ih je profesionalna, školovana kuharica, no činjenica je da su i plemići Pejačević, i obični 45 Galiot Kovačić, J., „Gospodarski i kulturni utjecaji“, str. 225.

320


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 309-324 Anamarija Lukić, Ivana Jurčević: Njemačko-austrijski utjecaj za stolom našičkih...

ljudi konzumirali hranu pripravljenu po istim receptima, i da je obrisana ona razlika između plemstva i običnog puka koja se očitovala u hrani koja je dostupna jednom društvenom sloju, a drugom ne, i da više nije važila ona izreka „reci mi što jedeš, reći ću ti tko si“.

Izvori:

Recepti iz dvorca obitelji Pejačević u Našicama, kopija rukopisa, Zavičajni muzej Našice

Literatura:

Balta, Ivan, „Vlastelinska porodica Pejačević s posebnim osvrtom na njezinu genealogiju i heraldiku“, Anali Zavoda Jugoslavenske akademije, 4, Osijek, 1985., str. 251.-320. Bošnjaković, Renata, „Knjižnica Pejačević u Našicama“, Osječki zbornik, 27/2004., str. 249.-267.

Bošnjaković Renata, „Knjižnica obitelji Pejačević u Našicama i hrvatsko-mađarske kulturne veze“, Knjižničarstvo, Glasnik Društva knjižničara Slavonije i Baranje, God. VIII., Broj 1 (2004), str. 19.-37.

Fridl, Snježana, „Zavičajni muzej Našice čuva bilježnicu s receptima iz dvorca obitelji Pejačević, Pejačevići su jeli skupocjene kolače i torte“, ragovor s ravnateljicom Zavičajnog muzeja Našice Silvijom Lučevnjak, Glas Slavonije, 14. siječnja, 2014, http://www.glas-slavonije.hr/222347/4/ Pejacevici-su-jeli-skupocjene-kolace-i-torte Galiot Kovačić, Jadranka, „Gospodarski i kulturni utjecaji njemačkih doseljenika na tradicijski život Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, od početka 18. stoljeća do 1941. godine“, Etnološka istraživanja, 2008., str. 213.-237. Galjer, Jasna, Koprčina, Arijana, „Šećer, podnos i posuđe za serviranje hrane – prilozi istraživanju kulture svakodnevice 19. stoljeća u Hrvatskoj“, Peristil, 55/2012., str. 95.-102.

Gesheva, Yordanka, „Bugarsko razdoblje obitelji Pejačević“, Artos, broj 2, 2015. g., www.uaos.unios. hr/artos/index.php/hr/medunarodna-rubrika/gesheva-y-bugarsko-razdoblje-obitelji-pejacevic

Kolar-Dimitrijević, Mira, Wagner, Elizabeta, „Lov i plemstvo u Hrvatskoj i Slavoniji, Ekonomska i ekohistorija“, Časopis za gospodarsku povijest i povijest okoliša,Volumen V./Broj 5, Zagreb-Samobor, 2009., str. 44.-58. Köstlin, Konrad. „Die Wiener Küche. Ein Alleinstellungsmerkmal avant la lettre“. U: Kulinarik und Kultur. Speisen als kulturelle Codes in Zentraleuropa, herausgegeben von Moritz Csaky und Georg Christian Lack. Wien; Koeln; Weimar: Boehlau Verlag, 2014., 121.-131.

Krmpotić, Branko, „Grofica Lila Pejačević“, Sveta Cecilija: časopis za sakralnu glazbu,Vol. 46 No. 4, 1976., str. 110.-111.

Muraj, Aleksandra, „Svakodnevni život u 19. stoljeću“. U: Temelji moderne Hrvatske. Hrvatske zemlje u „dugom 19. stoljeću“, ur. Švoger, Vlasta, Turkalj, Jasna, Povijest Hrvata, sv. 6., ur. Ladić, Zoran, Matica Hrvatska, Zagreb, str. 309.-346. Muzeju loncu – Našice, Vatromet kod Pejačevićevih, https://www.muzejuloncu.com/component/ content/article/2-recepti/277-muzeji-u-loncu-nasice

Nemanič, Ankica, Raguž-Đurić, Radmila, Amšel Zelenika, Tajana, „Hrvatsko peradarstvo-stanje i budućnost“, Stočarstvo 55 (2001) 3, str. 199.-218.

321


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 309-324 Anamarija Lukić, Ivana Jurčević: Njemačko-austrijski utjecaj za stolom našičkih... Najcer Sabljak, Jasminka, Lučevnjak, Silvija, Gesheva, Yordanka, Pajnić, Franjo, Obitelj Pejačević, povijest-kultura-umjetnost, Vlastita naklada, Zagreb, 2014. Najcer Sabljak, Jasminka, Lučevnjak, Silvija, „Neistraženo blago hrvatskog plemstva“, Hrvatska revija, 4, 2014., www.matica.hr/hr/434/neistrazeno-blago-hrvatskog-plemstva-23987/

Najcer, Jasminka, „Umjetnička ostavština našičke obitelji Pejačević“, Osječki zbornik, 26/2002., str. 193.-199. Obad Šćitaroci, Mladen, Bojanić Obad Šćitaroci, Bojana, Dvorci i perivoji u Slavoniji od Zagreba do Iloka, Zagreb, 1998. Radio Vallis Aurea, Muzej u loncu u gostima kod plemenitih Pejačevića, 30. lipnja 2015., https:// www.rva.hr/vijest/2015/1992-muzej-u-loncu-u-gostima-kod-plemenitih-pejacevica

Rittig-Beljak, Nives, Švapski kulinarij dodir tradicija u Hrvatskoj, Varaždin: Varaždin, Varteks, Tiskara; Zagreb, Zajednica Nijemaca u Hrvatskoj, 2003.

Sarti, Raffaella, Živjeti u kući: stanovanje, prehrana i oblačenje u novovjekovnoj Europi: (1500.1800.), Ibis grafika, Zabreb, 2006. Zaninović-Rumora, Marija, „Stare mjere u svakodnevlju otoka Ugljana.“ Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 41, 1999., str. 21.-26.

322


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 309-324 Anamarija Lukić, Ivana Jurčević: Njemačko-austrijski utjecaj za stolom našičkih...

Njemačko-austrijski utjecaj za stolom našičkih Pejačevića Sažetak

U prošlosti su noviteti u hrani kolali među plemstvom koje je održavalo međusobne žive kontakte po svoj Europi, a posebice unutar velike Austro-Ugarske Monarhije. Iz njihovih dvoraca i kurija, ondašnja moda jela širila se u gradove, a tek potom u sela, zahvaljujući većinom unajmljenim kuharicama koje su radile na plemićkim dvorovima, župnim dvorovima i kod bogatijih građanskih obitelji. Tako je i Rozalija Husar, jedna od služavki u dvorcu obitelji Pejačević u Našicama, napisala zbirku recepata, prepisavši ju od kuharice u vrijeme 1920.-ih godina. Njenom zaslugom i danas znamo što je bilo na stolu ove značajne plemićke obitelji, kao i na stolu nižih društvenih slojeva jer su ovakvim načinom prepisivanja recepti stizali i do njih. Ova se zbirka recepata danas nalazi u Zavičajnom muzeju Našice, odnosno scan rukopisa, dok original i dalje čuvaju potomci Rozalijine obitelji. Napisana je urednim rukopisom na hrvatskom jeziku te je lako čitljiva. Sadrži recepte pretežno za kolače i slastice, njih preko četiristo. Rukopisne zbirke recepata danas se rijetko obrađuju, i tek u posljednje vrijeme postaju zanimljive ponekim istraživačima. Kako ne postoji sustav analize pisanih zbirki recepata, analizi zbirke pristupilo se utvrđivanjem izvora recepata, sadržaja recepata te utjecaja strane, njemačko-austrijske kuhinje. Recepti proizlaze iz različitih izvora, prepisivani su iz tiskanih zbirki recepata ili kuharica, također i iz drugih rukopisa. Osim recepata prepisanih s hrvatskoga kao izvornog jezika zbirka sadrži i recepte, najveći dio njih, koji su izvorno bili na njemačkom jeziku, što se zaključuje na temelju strukture rečenice koja glagol stavlja na zadnje mjesto, prisutnosti germanizama u većini recepata te prevedenih ili kroatiziranih naslova recepata. Ponuda i bogatstvo namirnica slastica i kolača sastoji se od lako dostupnih i često korištenih, do onih skupljih, nesvakidašnjih namirnica, poput plodova drugih klimatskih područja, začina i drugih, kao i skupocjenih recepata s mnoštvo finih sastojaka do jednostavnih jela dostupnih običnom puku. Gotovo svi recepti obuhvaćeni zbirkom jesu recepti za kolače i slastice, a pripravljanje tih slastica bio je njemačko-austrijski kulturni izričaj, u prvom redu gastronomski, a u drugom jezični. Ključne riječi: obitelj Pejačević, Našice, rukopisna zbirka recepata, Rozalija Husar, njemačkoaustrijski utjecaj.

323


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 309-324 Anamarija Lukić, Ivana Jurčević: Njemačko-austrijski utjecaj za stolom našičkih...

Deutsch-österreichischer Einfluss zu Tische der Familie Pejačević zu Našice Zusammenfassung

In der Vergangenheit kreisten die Neuigkeiten in den Lebensmitteln unter dem Adel, der in ganz Europa lebhafte Kontakte untereinander pflegte, insbesondere innerhalb der großen Österreichisch - Ungarischen Monarchie. Aus ihren Schlössern und Kurien verbreitete sich die damalige Speisemode in den Städten und erst danach in den Dörfern, meistens dank den gemieteten Köchinnen, die in Adelshöfen, Pfarreien und bei reichen bürgerlichen Familien arbeiteten. So schrieb auch Rozalija Husar, eines der Dienstmädchen im Schloss der Familie Pejačević in Našice, eine Rezeptensammlung, diese aus einem Kochbuch aus dem 1920-ger Jahren abschreibend. Ihr Verdienst ist es, dass wir auch heute wissen, was es auf dem Tisch dieser bedeutenden Adelsfamilie, sowie auf dem Tisch der niedrigeren Gesellschaftsschichten gab, weil auf diese Weise des Abschreibens die Rezepte auch zu ihnen gelangten. Diese Rezeptsammlung befindet sich heute in dem Heimatmuseum in Našice, bzw. das Scan des Manuskriptes, während das Original weiterhin von den Nachfahren von Rozalias Familie aufbewahrt wird. Geschrieben wurde sie in ordentlicher Handschrift in kroatischer Sprache und ist leicht lesbar. Sie beinhaltet Rezepte überwiegend für Kuchen und Süßigkeiten, über vierhundert. Handschriftliche Rezeptensammlungen werden heutzutage selten bearbeitet, erst in letzter Zeit werden sie für einige Forscher interessant. Da es kein System zur Analyse handgeschriebener Rezepte gibt, wurde die Analyse der Sammlung mit Feststellung der Rezeptenquelle, des Inhaltes der Rezepte und des Einflusses der fremden, deutschösterreichischen Küche angegangen. Die Rezepte kommen aus mehreren Quellen, wurden aus gedruckten Rezeptsammlungen oder Kochbüchern, ebenso aus anderen Manuskripten, abgeschrieben. Außer der aus dem Kroatischen abgeschriebenen Rezepten beinhaltet die Sammlung auch Rezepte, die meisten von ihnen, welche ursprünglich in deutscher Sprache waren, was aufgrund der Satzstruktur, welche das Verb an letzte Stelle setzt, das Vorhandensein von Germanismen in meisten der Rezepte sowie der übersetzten oder kroatisierten Rezepttiteln festgestellt wird. Das Angebot und die Reichhaltigkeit der Lebensmittel, Süßigkeiten und Kuchen besteht aus leicht zugänglichen und oft genutzten bis zu den teuren, ungewöhnlichen Lebensmitteln wie Früchten aus anderen Klimagegenden, Gewürzen und Anderem, wie auch aus kostbaren Rezepten mit einer Fülle feiner Zutaten, bis zu einfachen Speisen, die auch dem Gemeinvolk zugänglich waren. Fast alle in der Sammlung umfasste Rezepte sind Rezepte für Kuchen und Süßigkeiten, die Zubereitung dieser Süßigkeiten war ein deutsch-österreichischer Kulturausdruck, in erster Reihe gastronomischer, in zweiter sprachlicher. Schlüsselwörter: Familie Pejačević, Našice, handschriftliche Rezeptsammlung, Rozalija Husar, deutsch-österreichischer Einfluss.

324


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 325-338 Robert Holjevac: Crkveno-političke uloge i međusobne veze Nikole Kuzanskog...

Dr. sc. Robert Holjevac robert.holjevac@zg.t-com.hr Hrvatski institut za povijest Opatička 10

UDK: 27(091) Pregledni rad Prihvaćeno: 30.9.2020.

Crkveno-političke uloge i međusobne veze Nikole Kuzanskog i Ivana Stojkovića U ovom radu daje se pregled djelovanja njemačkog teologa, svećenika, polihistora i kardinala Rimske crkve, Nijemca Nikole Kuzanskog, Usporedo s njime prikazano je i djelovanje njegovog suvremenika hrvatskog redovnika dominikanca, teologa i ekleziologa, Dubrovčanina Ivana Stojkovića. Dat je presjek djelovanja dvojice velikana opće povijesti Crkve, njihova suglasja kao i razmimoilaženja u pitanjima crkvenog učenja i onovremenog političkog djelovanja. Ključne riječi: Nikola Kuzanski, Ivan Stojković, Bazelski koncil, carigradska misija, papa Martin V, papa Eugen V, protupapa Feliks V.

325


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 325-338 Robert Holjevac: Crkveno-političke uloge i međusobne veze Nikole Kuzanskog...

CRKVENO-POLITIČKE I KONCILIJARISTIČKE PRILIKE ZA ŽIVOTA IVANA STOJKOVIĆA I NIKOLE KUZANSKOG

Kada govorimo o Nijemcima u srednjevjekovnom hrvatskom kulturnom krugu, onda se neizostavno mora spomenuti Nikolu Kuzanskog, njemačkog teologa, nadbiskupa i kardinala. Nikola Kuzanski rođen je 1401. godine kao Nikolaus Chryfftz u Kuesu u Njemačkoj, u bogatoj trgovačkoj obitelji. Na sveučilištima u Heidelbergu, Padovi i Kölnu dobiva svestrano obrazovanje iz teologije, filozofije, matematike, fizike, medicine i prava. Nakon kratke pravničke karijere, 1430. godine zaređuje se pod imenom Nicolaus de Cusa. U crkvenoj hijerarhiji ostvario je iznimnu karijeru. Kao visoki crkveni velikodostojnik i teolog sudjelovao je u radu nekoliko koncila koji su bili posvećeni okončanju dugotrajnog raskola u Katoličkoj crkvi. Njegova djelatnost vezana je i uz njegove filozofske i znanstvene interese, iako to nije u fokusu ovoga rada. No treba napomenuti da je ostvario utjecaj na neke od najznačajnijih filozofa renesanse. U njegovim djelima uočava se otvorenost prema drugim oblicima filozofije i renesansna širina duha, a poseban je interes imao za matematiku kojom se bavio cijelog života.1 Njegov suvremenik Hrvat, dubrovački dominikanac Ivan Stojković (1392/95.1443), student Padovanskog (1414–17) i Pariškog sveučilišta (1417–20), tridesetih i četrdesetih godina 15. stoljeća snažno je utjecao na europska kulturna, politička i vjerska kretanja. U svojim predavanjima, predstavkama i govorima stalno je naglašavao potrebu obnove i uspostave jedinstva zapadne kršćanske ekumene u svrhu sjedinjenja s nacionalnim crkvenim zajednicama istočne tradicije, jer je vjerovao da se samo jedinstvena Europa s uspjehom može suprotstaviti prodoru islama te je stoga uvjeravao prvake europske duhovne i svjetovne vlasti o potrebi općega konsenzusa.2

1 N ikola Kuzanski značajan je filozof renesanse. Na prijelazu iz srednjovjekovnog skolastičkog mišljenja u racionalnu i dijalektičku filozofiju, Nikola Kuzanski utemeljio je prve idejne premise koje će poslije baštiniti racionalistički filozofski sustavi (Descartesov i Spinozin). Vremensku i prostornu beskonačnost univerzuma pretpostavlja postulatom Božje beskonačnosti i savršenosti. Bog je jedinstvo svih suprotnosti, coincidentia oppositorum, apsolutni maksimum kao i minimum, jer je i u onom najmanjem. Univerzum, makrokozmos, kao nešto savršeno, očituje se u svemu, poglavito u čovjeku. U beskonačnome dano je i konačno, ono »sve« u »svemu« je (omnia ubique), u općem sadržano je i ono posebno, čovjek se istražujući pojedinačno uzdiže do spoznaje beskonačnoga. Taj filozofski stav upućuje na identičnost individuuma i božanskoga bića. Spoznaja Jednoga moguća je samo svojevrsnom intuicijom, tj. učenim neznanjem (docta ignorantia). Po Nikoli Kuzanskom postoje četiri vrste spoznaje: osjetilna spoznaja, analitički razum, sintetička intelektualna spoznaja i intuitivni izvor spoznaje (mističko-panteistička spoznaja, odnosno visio intellectualis). Nikola Kuzanski odbacio je skolastičke spoznaje o Zemlji kao središtu svijeta. Kozmos nema središta, bezgraničan je, a ove su spoznaje pridonijele snažnijemu razvoju renesansne znanosti. Glavna djela: O učenom neznanju (De docta ignorantia, 1440), O nagađanju (De coniecturis, 1441–43), O skrivenom Bogu (De Deo abscondito, 1446), O berilu (De beryllo, 1457), O jednakom (De aequalitate, 1459), O ne-drugom (De non aliud, 1460/61), O igri kugle (De ludo globi, 1463). Usp. uvodnu studiju u: Kuzanski Nikola / Cusanus Nicolaus, O učenom neznanju / De docta ignorantia, ur. Erna Banić- Pajnić, prev. Luka Boršić i Irena Galić, Zagreb: Institut za filozofiju, 2007. 2 Usp. Šanjek Franjo, „Ivan Stojković i počeci humanizma u Hrvata“ , Dani Hvarskoga kazališta : Građa i rasprave o hrvatskoj književnosti i kazalištu, Vol. 16 No. 1, 1990., 273-274. Vidi i: Šanjek Franjo - Tomljenović

326


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 325-338 Robert Holjevac: Crkveno-političke uloge i međusobne veze Nikole Kuzanskog...

Područje zajedničkog djelovanja Kuzanskog i Stojkovića vezano je uz jedinstvo Crkve, prvo zapadne Crkve, Rimske crkve, koja je u njihovom vremenu proživljavala vrlo velike krize, a potom na jedinstvu Istočne i Zapadne crkve. Rimska crkva je proživljavala krizu zbog svojeg, prije svega moralnog, a onda i političkog pada koji se je manifestirao u pojavi tzv. protupapinstva. Krajem 14. i početkom 15. stoljeća pojavio se čitav niz suprotstavljenih papa, od kojih su onda slijedile različite nasljedne linije, rimska i avinjonska, a njihov utjecaj uglavnom je ovisio o moći svjetovnih vladara koji su ih podržavali. Takvo okruženje dovelo je do gubitka autoriteta institucije pape i protupapinskog raspoloženja. U kritičnom razdoblju papinstva pri kraju 14. st. pojavila se i tzv. koncilijarna teorija prema kojoj je koncil iznad pape, a koji će snažno djelovati i utjecati na Crkvu kroz 15. stoljeće.3

DOTICAJI NIKOLE KUZANSKOG I IVANA STOJKOVIĆA KROZ RAD BAZELSKOG KONCILA

Koncil u Baselu na kojem su sudjelovala obojica velikana crkvene povijesti Kuzanski i Stojković, sazvan je u razdoblju kada je koncilski pokret bio snažan, a autoritet pape slab. Pod pritiskom zahtjeva za crkvenom reformom papa Martin V. odobrio je dekret koncila u Konstanci 9. listopada 1417., kojim se pape obavezalo da periodički sazivaju koncile. Na isteku prvog roka određenog tim dekretom, papa Martin V. je postupio u skladu s njim i sazvao koncil u Paviji. Zbog epidemije na tom području koncil se gotovo odmah preselio u Sienu i raspustio. Sljedeći je koncil sazvan tek nakon sedam godina 1431. u Baselu, po naredbi pape Martina, koji je za predsjedavajućeg odredio Juliana Cesarinija, prelata, no sam papa Martin V. je umro prije otvaranja koncila. Kasnije je papa Eugen IV. dekretom odredio da se koncil nastavi u Ferrari, a 1439. se pak preselio u Firencu zbog prijetnje kuge. Prvotna lokacija u Baselu odražavala je želju reformski nastrojenih sudionika da se rad koncila održi izvan teritorija Papinske države, Svetog Rimskog Carstva ili kraljeva Aragona i Francuske, čiji se utjecaj nastojao izbjeći. Bazelski koncil htio je reformirati Crkvu i izmiriti Zapadnu i Istočnu crkvu. 4 Kao što je i napomenuto, Nikola Kuzanski sudjelovao je na značajnom crkvenom koncilu u Baselu, koji je uz prekide trajao gotovo osamnaest godina (Kuzanski je na koncilu sudjelovao od 1432. do 1437. godine), a na kojem je sudjelovalo oko pet stotina biskupa. Upravo na koncilu u Baselu počinje Kuzanski graditi svoju crkvenopolitičku karijeru (bio je izabran za člana Odbora za nauk vjere). Na samom početku koncila Kuzanski je na strani koncilijarista, koji zastupaju stajalište o primatu koncila nad

Ivan, „Dominikanci i razvoj školstva u srednjovjekovnoj Hrvatskoj“, Croatica Christiana periodica, god. 10, br. 17 (1986.), 56-57. 3 Holjevac Robert, Ivan Stojković i njegovo doba, Hrvatski institut za povijest ,Zagreb 2004., 26. 4 Turčinović Josip, „Ivan Stojković u službi zajedništva Crkve“, Croatica Christiana periodica, god. 14, br. 25 (1990.), 214.

327


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 325-338 Robert Holjevac: Crkveno-političke uloge i međusobne veze Nikole Kuzanskog...

papom. Predstavnici koncilijarizma uz njega su Ivan iz Segovije, Ioannes da Segovia, te Enea Silvio Piccolomini koji će kasnije postati papa Pijo II., Kuzanski će, međutim, kasnije promijeniti stav i prijeći na stranu pape. U svome prvom značajnom spisu što ga podastire koncilu „De concordantia catholica“, „O katoličkoj slozi“, Kuzanski zastupa umjereni koncilijarizam i zalaže se za ujedinjenje Istočne i Zapadne crkve.5

Stojković pak već 1417. godine, kao izaslanik Pariškog sveučilišta putuje u Konstancu na završni dio crkvenog koncila (1414.-1418). Vrlo brzo 1420., kada Pariz pada pod englesko gospodstvo u stogodišnjem ratu između Francuske i Engleske, što je težak udarac za Sveučilište Sorbonnu, Stojković postiže stupanj magistra i doktora svete teologije. Iste te godine izbijaju husitski ratovi u Češkoj. Stojković je odmah zauzeo značajno mjesto na Sorbonnskom sveučilištu, među tamošnjim profesorima, a Sveučilište ga 1422. šalje kao svog legata caru Žigmundu i papi Martinu V. da na temelju dekreta „Frequens“ iz Konstanze izbori pravovremeno sazivanje novoga Koncila. Može se reći da od tada Stojković živi za koncil, obnovu i jedinstvo Crkve, a krajem 1422. pred papom je održao vatreni govor: „consilium, coge concilium“, „daj savjet, iznudi sabor“. Ubrzo je uslijedilo sazivanje sabora u Paviji i Sieni. Ciljevi tih skupova bili su reforma, suzbijanje husitske hereze i pripremanje unije s Grcima. Stojković 23. travnja 1423. održava u tom smislu veliki inauguralni govor „Fiet unum ovile et unus pastor“/“jedno stado i jedan pastir“, a na sinodi u Sieni 31. listopada 1423., je razvio misao o sveopćoj obnovi crkvenih i društvenih struktura. 6 To je bila priprema za Basel na koji Ivan Stojković dolazi zajedno sa Španjolcem Ivanom Palomarom (Iohannis de Segovia/Johannes von Segovia) iz Nürnberga u srpnju 1431. godine. Na samu Novu godinu iste 1431. Stojković govori o potrebi održavanja takvog jednog općeg crkvenog koncila na kojemu bi došlo do jedinstva, prvo Zapadne, a potom i Istočne crkve. Nakon toga bi se prema Stojkovićevim riječima ujedinjena Crkva mogla suprotstaviti stalnim nadiranjima Mongola, Tatara, Turaka Osmanlija kao i prije Arapa Saracena koji svaki sa svoje od četiri strane svijeta djeluju destruktivno na „Corpus christianorum“; tj. na „corpus Ecclesiae“. Stojković podsjeća da podvojenost kršćanskog Zapada počinje od glave, tj. od pape, pa je potrebna radikalna obnova struktura za prevladavanje krize Zapada s uzrocima trajnog raskola, koji se može prevladati samo općim crkvenim saborom kao jedinstvenim zajedničkim forumom s pravom na slobodnu debatu i odlučivanje u svrhu ozdravljenja i obnove Crkve i društva. Martin V. želi papi podložan sabor, a Stojković dopušta da bude i buntovan, ali reforman.7 Stojković je 23. srpnja 1431. svečano otvorio koncil inauguralnim govorom „Venit angelus testamenti quem vos vultis“. Na Stojkovićev prijedlog nije se više radilo po 5 Banić-Pajnić Erna, „Nikola Kuzanski i hrvatski filozofi i teolozi humanizma i renesanse“, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, Vol. 33. No. 1-2 (65-66), 2007.,44-45. 6 Turčinović, „Ivan Stojković u službi“, 214-215. 7 Isto.

328


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 325-338 Robert Holjevac: Crkveno-političke uloge i međusobne veze Nikole Kuzanskog...

nacijama nego po komisijama. On je izabran u komisiju „de fide“, o vjeri. Možemo reći da je od tada Stojkovićeva sudbina vezana uz burnu povijest toga sabora, a ključni momenti koji su izravno vezani za Stojkovića bili su: iskorijeniti hereze (husiti i bosanska hereza - krstjani), postići uniju s Grcima, temeljito reformirati Crkvu, a što je pak značilo: vratiti se starim kanonima, ne ugroziti uobičajeno i tako ponovno postići jedinstvo kršćanskoga svijeta u sigurnom poretku. Ivan Stojković bio je supredsjedatelj Bazelskog koncila, a koncil je postigao to da se češki husiti privole vratiti u zajedništvo s Katoličkom crkvom. Nemalu ulogu u tome imao je i sam Stojković, koji je žestoko branio stajališta Katoličke crkve i ekleziologije. O tome sam Stojković svjedoči u djelcu „O tome kako su Česi bili privedeni jedinstvu“. Stojković je i autor grandioznog ekleziološkog djela Tractatus de Ecclesia. Koliko je poznato, to je dosad – ako ne najveće, a ono jedno od najvećih eklezioloških djela ikada napisanih.8 Upravo u tom Stojkovićevom djelu prisutan je Kuzanski kroz rasprave o crkvenom zajedništvu. U Tractatus de Ecclesia ima više citata iz Kuzančeva spisa De concordantia catholica (O katoličkoj slozi), a dijele i misao o vojujućoj Crkvi (ecclesia militans) koja prirodno prelazi u Crkvu pobjednika (ecclesia triumphans).9 Stojković je na koncil nastojao dovesti heterodoksne „krstjane“ Crkve bosanske 1433., jer su u Basel pristigle optimistične izjave o „obraćenju bosanskog puka zaraženog manihejskim krivovjerjem, pogotovo nakon što su Bosanci izvojevali nekoliko takoreći čudesnih pobjeda nad Turcima“.10 U ime koncila Stojković piše Dubrovačkoj Republici da poradi kod kralja Tvrtka II Tvrtkovića, Sandalja Hranića i Radoslava Pavlovića, knezova humskih, da dođu na Koncil. Republika 5. listopada 1433. odgovara da „Bosanci“ neće doći, kako vele, zbog čestih upada Turaka.11 Napori kršćanskog svijeta da dođe do sjedinjenja s Istočnom Crkvom odnosno s Grcima, kako se običavalo govoriti, trajali su tada već pedesetak godina. Otkako su Turci u drugoj polovici 14. st. zauzeli balkansko zaleđe i otkako je Carigrad postao otok u turskom moru, pitanje sjedinjenja postalo je i političko pitanje. I na koncilu u Baselu to je pitanje bilo iznimno aktualno. Carigrad se odazvao bazelskom pozivu na sudjelovanju u radu koncila i uputio je svoje predstavnike. Koncil je stoga pak izabrao u svibnju 1435. Ivana Stojkovića, Simona Frerona i Henrika Mengera kao svoje poslanike koji će poći u Carigrad pripremiti dolazak Grka.12 U početku rada koncila, u polemikama oko primata u Crkvi, Kuzanski i Stojković se nalaze na istoj liniji i zalažu se za jedinstvo Crkve, za pregovore s predstavnicima Istočne crkve te ističu neophodnost crkvenih reformi. Kako su se s vremenom razlike u stajalištima između koncilijarista i pape produbile i sukobi zaoštrili, dogodilo se da 8 Holjevac, Ivan Stojković i njegovo doba, 42-45. 9 Banić-Pajnić: „Nikola Kuzanski i hrvatski filozofi“, 45. Kuzanski, O učenom neznanju. 10 Turčinović, „Ivan Stojković u službi“, 218-220. 11 Šanjek Franjo, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, Barbat, Zagreb 2003., 94. 12 Holjevac, Ivan Stojković i njegovo doba, 113.

329


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 325-338 Robert Holjevac: Crkveno-političke uloge i međusobne veze Nikole Kuzanskog...

su 1435. na put u Carigrad krenula dva poslanstva. Naime, kada je na dnevni red došlo pitanje stanovitog ograničavanja papine vlasti od strane koncila koji je trebao djelovati prema načelu biskupske kolegijalnosti te nadgledanja pape kao onoga koji upravlja Crkvom, došlo je i do sukoba Bazelskog koncila i tadašnjega pape Eugena IV. Ujedno na samom koncilu u Baselu, došlo je do razmimoilaženja i u vezi s mjestom održavanja pregovora s predstavnicima Istočne crkve, pa dok su koncilijaristi predlagali jedan od gradova srednje Europe, papinski predstavnici zalagali su se za to da to bude neki od talijanskih gradova. Tako je, pored bazelskog poslanstva, papa Eugen IV. imao i svoje poslanstvo u Carigradu, sa zadatkom da nagovori Grke da dođu na papin Koncil negdje u Italiji, a ne na Rajni ili u Avignonu kako su predlagali Bazelci. Zapadni poslanici nisu međusobno komunicirali, a Grci su odvojeno pregovarali i s jednom i drugom zapadnom stranom. Tako je na strani pape, tj. u njegovom poslanstvu bio i Nikola Kuzanski.13

Što se same carigradske misije tiče, treba reći kako jednako Stojković kao i Kuzanski sudjeluju u nagovaranju bizantskog cara Ivana VIII. Paleologa te Grčke crkve da se odazovu na zajednički koncil Crkve kojim bi bila prevladana te izliječena četiristoljetna shizma. Bazelski poslanici Simon Freron, Henrik Menger te Stojković imaju mnogo problema zbog u Baselu ranije donijete bule „Sicut pia mater“ u kojemu se Grke, a što se crkvenosti tiče, bilo posve izjednačilo s češkim husitima, iako su to i za Grke bili heretici.14 Bez obzira na vrlo pohvalne riječi samog Ivana Stojkovića o grčkom jeziku te kulturi, Grci se najzad odlučuju za stranu papinskog izaslanstva. Kako kaže Kamilo Dočkal: „Grci se ovdje poniješe vrlo plemenito, jer su imali osjećaja za crkvenost te nisu htjeli nazočiti koncilu bez pape“15. O tome svjedoči i Stojkovićev razgovor s carigradskim patrijarhom, Bugarom Josipom II., koji je nekoliko puta u razgovoru insistirao da na budućem zajedničkom koncilu bude nazočan i papa pa ma gdje se taj koncil imao održati. Tako će taj koncil ujedinjenja biti održan najprije u Ferrari 1438. i potom u Firenzi 1439. godine.16 Putovanje Nikole Kuzanskog u Carigrad u svojstvu papina izaslanika bilo je višestruko značajno. Osim što je papino poslanstvo u pregovorima s carigradskim crkvenim velikodostojnicima bilo uspješnije, Kuzanski je na povratku iz Carigrada, doživio svojevrsno nadahnuće, koje će smatrati darom Božjim, naime uvid u nemogućnost spoznaje Boga, uvid u „učeno neznanje“, što će biti glavna tema njegova programatskog spisa De docta ignorantia, objavljenog 1440., i jedna od okosnica njegove filozofije.17 Kuzančev boravak u Carigradu bio je značajan i zbog činjenice što je ondje došao u posjed grčkih rukopisa koje će u Italiji dati prevesti 13 14 15 16 17

Isto,115. Isto,120-123. Dočkal Kamilo, Poviest Ferrarofiorentskog sabora, Zagreb 1940., 22. Holjevac, Ivan Stojković i njegovo doba, 144. Banić-Pajnić, „Nikola Kuzanski i hrvatski filozofi“, 48.

330


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 325-338 Robert Holjevac: Crkveno-političke uloge i međusobne veze Nikole Kuzanskog...

nekim istaknutim humanistima, a ti rukopisi će imati značajan utjecaj na Kuzančevo filozofsko mišljenje.18

S druge strane, Stojković nakon carigradske misije daje detaljan izvještaj Baselu, koji dovodi do dodatnog zaoštravanja u odnosima s papom. Stojković je u ožujku 1439. zahtijevao obnovu procesa protiv pape Eugena IV. Smatrao je s ostalima da je papa osobno potpomagao propadanje morala, to jest da nije u skladu sa svojim pozivom služio „ad aedificandam Ecclesiam“, i da se jednostranim i prijevarnim raspuštanjem koncila ogriješio o dogmu vrhovne mjerodavne vlasti Koncila kao sveukupne okupljene Crkve kako je bilo proglašeno u dekretima Koncila u Konstanci 24. lipnja 1439. Eugen IV. je proglašen svrgnutim. Mjesto njega je zatim izabran Feliks V. u osobi Amadeusa Savojskoga posljednjeg protupape u povijesti Crkve. Stojković je već prije bio imenovan biskupom u Ardijchu u Transilvaniji (Siebenburgen). Novi papa ga je 1440. učinio svojim kardinalom prezbiterom pod naslovom Svetog Siksta. Kod njega je i umro u Lausanni, 28. kolovoza 1443. ostavivši prije toga golemu biblioteku s rijetkim grčkim, islamskim i latinskim kodeksima dominikancima u Baselu. Prikupljena biblioteka bila je bogat izvor i doprinos u radu mnogim humanistima, a njome se koristio i Erazmo Rotterdamski.19 Isto tako je nesumnjivo da je Stojkovićeva biblioteka odigrala značajnu ulogu u intelektualnom formiranju Nikole Kuzanskog.

NEKE OD GLAVNIH ODREDNICA TEOLOŠKOFILOZOFSKIH MISLI NIKOLE KUZANSKOG I IVANA STOJKOVIĆA

Stojković je na svojim brojnim putovanjima marljivo prikupljao djela najširega znanstvenog spektra, koja će u doba humanizma i kasnije biti od iznimnog značenja za razvoj europske znanosti. Njegova osobna knjižnica, koju je 19. srpnja 1443. oporučno ostavio bazelskim dominikancima, najbolji je pokazatelj znanstvenog interesa hrvatskog teologa, koji je za vrijeme studija, aktivne profesorske službe u Parizu i Bolonji, kao i za čestih diplomatskih misija prikupio i dao prepisati mnoga vrijedna djela antičke mudrosti i kršćanske starine. Tako će i za svoga boravka u Carigradu prikupiti vrijedne grčke rukopise, što je također jedna od poveznica između njega i Kuzanskog. Upravo za vrijeme svoga boravka Kuzanski je kontaktirao s nekima od najznačajnijih bizantskih intelektualaca koji će doći na koncil u Ferrari odnosno u Firenci. U tom su poslanstvu, naime, bile osobe koje će odigrati značajnu ulogu kao posredovatelji grčke rukopisne građe Zapadu, ali i kao inicijatori značajnog prevoditeljskog rada u okviru humanizma i renesanse, koji se intenzivira upravo dolaskom ovih intelektualaca na Zapad.20 18 I sto. 19 Turčinović, „Ivan Stojković u službi“, 218. 20 Banić-Pajnić: „Nikola Kuzanski i hrvatski filozofi“, 48.

331


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 325-338 Robert Holjevac: Crkveno-političke uloge i međusobne veze Nikole Kuzanskog...

Prikupljene vrijedne grčke manuskripte, Kuzanski je koristio i na Ferrarskofirentskom koncilu gdje rabi djelo Pseudoaeropagita, a upravo je Stojković taj starodrevni grčki otački spis iz 5. stoljeća nalazi u Carigradu. Spis je naime u jednoj carigradskoj ribarnici 1436. trebao poslužiti kao ambalaža za omot ribe, gdje ga je slučajno zapazio Tommaso d’Arezzo, talijanski student grčke književnosti u bizantskoj prijestolnici, koji ga je otkupio i uz naknadu svojih troškova ustupio Stojkoviću.21 Zanimljivo je spomenuti da taj teološki spis Pseudodionizija Aeropagita nastaje u 5. stoljeću, onda kada moć Istočnorimskog Carstva biva neprijeporna na gotovo samim njegovim počecima, da bi onda taj isti spis gotovo slučajno bio nađen u 15. stoljeću, niti desetljeće i pol prije konačnog pada Carigrada; tj. Bizanta pod Osmanlije. Takvo jadno i bijedno stanje tako vrijednih i raritetnih spisa ujedno svjedoči o isto tako jadnom i bijednom stanju; materijalnom i političkom onoga što je još bilo preostalo od Bizanta. Nakon Stojkovićeve smrti, vjerojatno je da je Kuzanski došao u posjed istog spisa Pseudodionizija Aeropagita, ali i mnogih drugih. On te spise citira kasnije kao pregovarač pape Eugena IV. te Zapadne crkve u Ferrari 1438.

Stojković je u Carigradu istovremeno s Kuzanskim, vjerojatno svaki zasebno, tragao za mnogim spisima, poglavito kršćanske provenijencije iz prvih otačkih stoljeća na grčkom jeziku. Stojković na Zapad donosi i mnoga djela poganskih autora. Isto tako on donosi mnoge primjerke Novog zavjeta koja će kasnije poslužiti humanističkim prvacima s kraja srednjeg vijeka te početka renesanse te ranog novog vijeka. Njima su se bili služili velikani poput Johannesa Reuchlina, Johannesa Oecolampade, Erazma Rotterdamskog i drugih teologa i filozofa. No neki su spisi iz Basela kasnije bili preseljeni u Strassbourg, vjerojatno i pod utjecajem vjetrova reformacije, a svi ti spisi koji su kasnije bili preseljeni u Strassbourg nakon noći između 24. i 25. kolovoza 1870. godine zauvijek su izgubljeni u požaru koji je spalio knjižnicu za vrijeme Francuskopruskog rata. Ivan Stojković je, opet zajedno s Nikolom Kuzanskim, možda ne znajući postao nestor i islamologije, budući da na europski Zapad donosi jedan primjerak Kurana koji je bio preveden čak i na aramejski.22 Za tu je činjenicu jamačno morao znati i Nikola Kuzanski. Možda čak i pod tim utjecajem, deset godina nakon Stojkovićeve smrti u Laussani, a vrlo brzo nakon pada Carigrada 1453. godine, Nikola Kuzanski piše djelo O miru među vjerama/ De pace fidei. To su njemački prevoditelji iz Heidelberga 1959., godine preveli s latinskog na njemački: Die Frieden zwischen Religionen, premda zasigurno postoji razlika između pojma „vjere“ i „religije“. Kršćani su skloni tvrdnji kako je samo kršćanstvo vjera, a sva druga vjerovanja jesu religije. To je stoga što, prema kršćanskoj interpretaciji, religije i religija traži Boga odozdol prema gore, dok je kršćanstvo obrnuti smjer; ovdje Bog odozgor ide prema dolje tražiti čovjeka. No

21 Šanjek Franjo, Crkva i kršćanstvo u Hrvata. Srednji vijek, drugo prošireno i dopunjeno izdanje, Zagreb 1993., 151; Holjevac, Ivan Stojković i njegovo doba, 86-143. 22 Holjevac, Ivan Stojković i njegovo doba, 68-74.

332


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 325-338 Robert Holjevac: Crkveno-političke uloge i međusobne veze Nikole Kuzanskog...

prema Nikoli Kuzanskom postoji i tumačenje kako je vjera manifestacija pojedinca, tj. njegovo nastojanje da bude iskren, pošten, bogoljubiv te to onda isto želi naći i kod drugih da bi se tako gradilo Kraljevstvo Božje ovdje na Zemlji kao predokus i stanje onog što nas čeka na nebesima. Religija je prema njemu i njegovom djelu zaogrtanje te vjere, individualne i kolektivne, u ruho službene interpretacije. Tako je već nakon 313. godine, tj. tzv. Milanskog edikta (ukaza), vjera postala religijom, a pogotovo onda kroz stoljeća kada je proganjala druge sljedbe unutar kršćanskog ispovijedanja „Creda“, bolje reći unutar kršćanstva samog. Što se tiče odnosa Rimske crkve prema kršćanskom Istoku, Kuzanski u biti indirektno i direktno krivi kršćanski Zapad zbog crkvenog raskola iz 1054. godine. On spominje kako je raskola bilo i ranije kao što je to bila tzv. Focijeva shizma iz druge polovine 9. stoljeća. No posebno se dotiče latinskog zauzeća Carigrada iz 1204. godine sa svim svojim posljedicama koje su bile više nego tragične. Uspostavlja se tzv. Latinsko Carstvo koje je trajalo do 1261. godine. Dvije godine ranije u križarskom pohodu bio je opljačkan Zadar, 1202. godine.23 Sve su to bile više nego otežavajuće okolnosti prije carigradske misije, kako Stojkovića, tako i Kuzanskog, a isto tako i na Ferrarsko-firentskom koncilu.

Nikola Kuzanski u tom svojem djelu pristupa, kada je riječ o dijalogu religija, najviše islamu, budući da je njegovo nadiranje na jugoistok Europe u njegovo vrijeme vrlo aktualno, ako se uzmu u obzir riječi Ivana Stojkovića iz njegovog traktata o Crkvi Tractatus de Ecclesia „kako se istočne Crkve dave u plimnom moru islama kao nekoć u starodrevnom potopu“. Stojković još u tom svojem najvećem teološkom spisu, ali ne samo njegovom, već i hrvatskom te šire, kaže „kako nitko ne može biti spašen ako ne pripada Katoličkoj Crkvi ma što god činio za nju te kakve god žrtve da prinosio“.24 Takvo njegovo stajalište vrlo brzo usvaja i Ferrarsko-firentski koncil koji je isti zaključak iznjedrio i 1442. godine u smislu: „Extra Ecclesiam nulla salvus“.25 Za razliku od vrlo krutih koncilskih promišljanja iz Ferrare te Firence, a po pitanju ekleziologije, Nikola Kuzanski je mnogo fleksibilniji te je pravo čudo da je njegov spis mogao tada, još za vrijeme njegova života ugledati svjetlo dana. Glavna motivacija za pisanje svojeg djela De pace fidei je osmansko osvajanje Carigrada iz 1453. godine te njegov pokušaj dijalogiziranja s islamom, čak i nakon takvog epohalnog događaja, pada jednog od starodrevnih kršćanskih metropola, bizantskog Carigrada 1453. godine. Inače je kroz povijest Crkva prema islamu imala stav Ivana Damašćanskog (650-725), kako islam zapravo i nije nikakva nova religija već hereza unutar samog kršćanstva. Stoga se je kršćanstvo kroz stoljeća, prema Nikoli Kuzanskom tako radikalno, i bilo pokušavalo obračunati se s tim, do tada kršćanima nepoznatim fenomenom. Kršćani su od 23 O strogorski Georgije, Povijest Bizanta, Latinska vlast i ponovna uspostava Bizantskog Carstva (1204.-1282.), Zagreb 2006., 247.-277; Inalcik Halil, Povijest Osmanskog Carstva (klasično razdoblje 1300.-1600.), Zagreb 2003.; Mažuran Ive, Hrvati i Osmansko Carstvo, Goldenmarketing, Zagreb 1998. 24 Iohannes de Ragusio, Tractatus de Ecclesia, prir. Franjo Šanjek, Zagreb 1983., IX. 25 Küng Hans, Kršćanstvo i svjetske religije; dijalog s islamom, hinduizmom i budizmom, Zagreb 1994., 28.

333


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 325-338 Robert Holjevac: Crkveno-političke uloge i međusobne veze Nikole Kuzanskog...

križarskih ratova, a i za vrijeme njih shvatili da muslimani vjeruju u transcendentno biće koje oni zovu Allah, a kasniji prijevodi Hermana Dalmatinca i Roberta iz Kettona su to u 12. stoljeću samo potvrdili, premda su obilovali antiislamskim komentarima što je bilo prihvatljivo onom vremenu.

Stojković i Kuzanski su svaki na svoj način nastavljači i nestori europske islamologije, premda svaki od te dvojice na fenomen islama gleda na svoj originalan način. Stojković u svojim pismima prema Bazelskom koncilu iz Carigrada zdvaja o katastrofalnom položaju kršćana koji poput stoke, a nakon provale Osmanlija u Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo, bivaju prodavani po osmanskim (turskim) tržnicama te kako, jednako djeca kao i odrasli pripadnici obaju spolova bivaju istrgnuta iz krila svojih majki te prodavana za 20 do 30 aspri“ , a to je jasna aluzija na Crkvu i njezinu djecu. Zanimljivo je to kako u tom pismu gdje se toliko slikovito i plastično opisuju neizrecive patnje kršćana pod Osmanlijama koji bivaju prodavani kao roblje po osmanskim tržnicama „gornje Azije i Turske“, pripadnici islamske vjeroispovijesti, bilo da je riječ o osmanskim Turcima ili Arapima „Saracenima“; od Stojkovića bivaju nazivani „muhamedancima“26. Kuzanski, suprotno tome, nakon određenog proteka vremena i iskustva nastoji da osobna vjera svakog muslimana i kršćana bude ono što svakog pojedinca treba oplemenjivati te ne gurati jednoga protiv drugog. Zanimljivo je to kako Kuzanski to svoje više nego liberalno djelo piše u vremenu poslije pada Carigrada te prije pada Bosne.

Ivan Stojković se za razliku od Kuzanskog nada te štoviše nalazi potpore u tim svojim nadama u nekim pseudofabulama samog Muhameda koji je navodno bio rekao „kako islam neće trajati duže od 800 godina“. Iz tih (pseudo)izvora Stojković izvlači svoje nade te donosi vijesti kako se mnogi Turci obraćaju na kršćanstvo, a stoga jer im je njihov prorok bio preporučio čitati Sveto pismo te Ivanovo Evanđelje; tj. njegov proslov u kojem se Isusa Krista označuje, a što će kasniji razvoj kršćanske teologije kao i Crkva sama u povijesti svojih koncila definirati, potvrđujući svoj „Credo“; kao „pravoga Boga od pravoga Boga istobitna s Ocem“. Stoga, kako kaže Stojković, njima i ne preostaje ništa drugo do toga da sami prijeđu na kršćanstvo, što mnogi i čine.27 U tim njegovim vijestima iz Carigrada dana 9. veljače te 1436. godine ima dosta i istine te Stojković jamačno ne bi takve vijesti bio izmislio, naknadno ih fabricirajući. Uostalom, poznato je da su se neki Turci još u 14. stoljeću došavši na prostor Male Azije bili kristijanizirali te su ostali kršćani sve do danas. Oni su i danas nazočni blizu današnje granice suvremene Republike Turske i Sirije. No ostaje dojam te pače i činjenica da su te vijesti i projekcija njegovih želja; odnosno projekcija željkovane

26 Cecconi Eugenio, Studii storici sul concilio di Firenze, doc. LXXVIII; Holjevac, Ivan Stojković i njegovo doba, 232-233. 27 Cecconi, Studii storici, doc. LXXVIII; Holjevac, Ivan Stojković i njegovo doba, 232-233.

334


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 325-338 Robert Holjevac: Crkveno-političke uloge i međusobne veze Nikole Kuzanskog...

stvarnosti, kako njegove, tako i svih kršćana zapadnjaka. Tako se eto projekcije, kako Stojkovića, tako i Kuzanskoga kreću od stvarnosti do idealističkih želja.28

U doba višegodišnje opsade Carigrada s kraja 14., te početka 15. stoljeća, odnosno 1400, bizantske su vlasti bile primorane u još uvijek grčkom (bizantskom) Konstantinopolu podići džamiju, pa makar simboličkih proporcija, u zamjenu za dovoz žitarica.29 Kuzanski kao da ne može u potpunosti shvatiti taj žal i frustraciju istočnih crkava nakon zauzeća Carigrada, premda one, a pogotovo Grčka crkva u biti dobrovoljno prihvaćaju barbarizaciju, više nego potčinjavanje sebe Katoličkoj crkvi.30 Poznata je ona navodna izjava Luke Notarasa baš pred sam pad Carigrada „kako bi on više volio u Konstantinopolu vidjeti tursku čalmu, nego latinsku tijaru“. Tako je polučena unija dviju Crkava iz Ferrare i Firence bila samo mrtvo slovo na papiru, bar kada je o praksi istočnog monaštva bilo riječi.31 Još 1452. godine službenici Crkve u Carigradu su se ponašali kao da unije sa Zapadom i nema.32

Vizija Nikole Kuzanskog o miru među religijama (vjerama), već ranije spomenuta, temelji se na, kako je on sam rekao, njegovom mističnom iskustvu kada se je iz Carigrada, „Grčke“, brodom bio vraćao u Rim 1437. godine. To opisuje u svojem djelu De docta ignorantia / O učenom neznanju. Prema Kuzanskom samom, čovjek biva sposobnim spoznati neshvatljivo (Neshvatljivog), samo ukoliko i sam biva ponizan te ako prizna svu svoju ograničenost.33

Prema Nikoli Kuzanskom te njegovom djelu O miru među religijama različiti oblici religije (obredi) su samo različiti oblici i izrazi jedne vjere (religije). Kršćani trebaju najprije kod sebe te također kod drugih razlikovati između religio et ritus. Nikola Kuzanski dolazi do zaključka potrebe dijaloga između religija. Dakle, prema Kuzanskom religije (vjere) ne smiju biti međusobno kompetitivne, nego kompatibilne.

ZAKLJUČAK

Ovaj rad usporedo prati djelovanje Ivana Stojkovića i Nikole Kuzanskog, teologa i filozofa koji su imali vrlo važnu ulogu u svojim nacionalnim povijestima, ali i u općoj povijesti Europe te njezine teološko-filozofske misli. Doba njihovog življenja i djelovanja je doba prijelaza s kasno srednjovjekovlja u rano novovjekovlje, a ideje i misli, kao i političke prilike ogledaju se u njihovom djelovanju. Njihovo stvaralaštvo 28 C ecconi, Studii storici, doc. LXXVIII; Holjevac, Ivan Stojković i njegovo doba, 232-233. 29 H ammer Joseph, Povijest Osmanskog (Turskog) Carstva, tom 1., Zagreb 1979.; Matuz Joseph Eugen, Povijest Osmanskog Carstva, Zagreb 1992. 30 Arweller Elene, Politička ideologija Vizantijskog Carstva, Beograd 1988. 31 Nikšić Boris, „Sukobi u Bizantskom carstvu oko pitanja unije prije pada Konstantinopola. Je li bolja turska čalma ili papina tijara?“, Croatica Christiana periodica, god. 25, br. 47 (2001.), 1-16; Gill Joseph, Il concilio di Firenze, Rim 1967., 244, 267. 32 Arnold Thomas W., Historija islama/historijski tokovi misije, Sarajevo 1990., 196-205. 33 Kuzanski, O učenom neznanju.

335


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 325-338 Robert Holjevac: Crkveno-političke uloge i međusobne veze Nikole Kuzanskog...

i djelovanje obilježili su događaji oko povijesti Crkve te njenih koncila, no ništa manje to nije učinio tzv. turski (osmanski) faktor. Stojković je, gledajući ga u svjetlu Bazelskog koncila i onog što je koncil predstavljao u vjerskom i političkom smislu, nastojao sačuvati sinodalno načelo u Crkvi. U tom smislu je on s ostalom većinom koncilijarista istodobno bio nosiocem tradicije u Crkvi i konzervativni reformator tadašnjih crkvenih struktura. Kriza koja je dovela do sukoba između koncila i pape bila je crkveno-vjerska, društvena i politička. No može se zaključiti da su koncilski reformatori, među njima i Stojković, uzalud pokušavali pozivati Europu da radi općeg dobra prihvati ekumensko jedinstvo i da mu prednost nad neposrednim i antagonističkim interesima. Zaključno treba istaknuti da je Ivan Stojković bio vrlo plodan teološki pisac, a njegov je rad u diplomaciji snažno utjecao na europska kulturna, politička i vjerska kretanja onoga vremena.

Jedan od značajnijih mislioca s početka novovjekovlja je svakako Nikola Kuzanski koji je imao utjecaj na europske vjerske i filozofske prilike, a time i na hrvatske teologe i filozofe. Značajna je i njegova uloga na Bazelskom koncilu, gdje je 1434. značajno pridonio u raspravi s predstavnicima protupapinski raspoloženih čeških husita, kao i u pokušaju da se ostvari unija dviju Crkava. Upravo je Bazelski koncil bio mjesto susreta i djelovanja obojice velikana koji su zasigurno imali utjecaj jedan na drugoga. Nikola Kuzanski stekao je na Zapadu ugled teologa i mislioca, s pravom uvrštena među preteče renesanse. Vezano za utjecaj osmanskog osvajanja na Stojkovića i Kuzanskog bitno je kronološki napomenuti da su graničnici života Ivana Stojkovića bitka kod Rovina i Nikopola te bitka kod Varne 1444., godinu dana nakon njegove smrti. Što se Nikole Kuzanca tiče, graničnici njegova života jesu bitka kod Angore (Ankare) iz 1402; godinu dana poslije njegovog rođenja te zauzeće Bosne iz 1463. godine, a godinu dana kasnije umire i Kuzanski baš kao i papa Pio II. koji je htio ratnom flotom iz Ankone krenuti put Dubrovnika kako bi se otpočela operacija oslobađanja Bosne. No sve je to ostalo samo u projekciji „lijepih želja“ te neostvarenih ambicija papinstva i kršćanstva kao i razjedinjene Europe tadašnjice.

LITERATURA:

Akvinski Toma, Razgovor s pravoslavnima i muslimanima, Globus, Školska knjiga, Zagreb 1992. Arnold Thomas W., Historija islama; historijski tokovi misije, Sarajevo 1990. Arweller Helene, Politička misao Vizantije, Beograd 1988.

Babinger Franc, Mehmed Osvajač i njegovo doba, Matica Srpska, Beograd, 1973.

Banić- Pajnić Erna, „Nikola Kuzanski i hrvatski filozofi i teolozi humanizma i renesanse“, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, Vol. 33. No. 1-2 (65-66), 2007. Cecconi Eugenio, Studii storici sul concilio di Firenze, Firenze 1869. Dočkal Kamilo, Povijest Ferrarofiorentskog sabora, Zagreb 1940.

336


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 325-338 Robert Holjevac: Crkveno-političke uloge i međusobne veze Nikole Kuzanskog... Đurić Ivan, Sumrak Vizantije. Vreme Jovana VIII Paleologa 1392.-1448., Naprijed, Zagreb 1988. Echard Meister, Knjiga Božanske utjehe, Naprijed, Zagreb 1991. Gill Josef, Il concilio di Firenze, Roma 1967.

Grupa autora, Povijest Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1942., reprint: Sarajevo 1991. Hammer Josef, Povijest Osmanskog (turskog) Carstva, Zagreb 1979.

Holjevac Robert, Ivan Stojković i njegovo doba, Hrvatski institut za povijest ,Zagreb 2004. Inalcik Halil, Povijest Osmanskog Carstva. Klasično razdoblje (1300.-1600.), Zagreb 2003. Iohannis de Ragusio, Tractatus de Ecclesia, prir. Franjo Šanjek, Zagreb 1983. Kuzanski Nikola, O miru među religijama, Konektum, Sarajevo 2005.

Kuzanski Nikola / Cusanus Nicolaus, O učenom neznanju / De docta ignorantia, ur. Erna BanićPajnić, prev. Luka Boršić i Irena Galić, Zagreb: Institut za filozofiju, 2007.

Küng Hans, Kršćanstvo i svjetske religije. Dijalog s islamom, hinduizmom, budizmom, Školska knjiga, 1994.

Küng Hans, Promišljanja, Miob DOO, Velika Gorica, 2003.

Matuz Josef Eugen, Povijest Osmanskog Carstva, Zagreb, 1993.

Mažuran Ive, Hrvati i Osmansko Carstvo, Goldenmarketing, Zagreb 1998.

Nikšić Boris, „Sukobi u Bizantskom Carstvu oko pitanja unije; je li bolja turska čalma ili papinska tijara?“, Croatica Christiana periodica, god. 25, br. 47 (2001.), 1-16. Opća enciklopedija, Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“, Zagreb 2005. Ostrogorski Georgije, Povijest Bizanta, Zagreb 2006.

Radelj Petar Marija, Etude preliminaire sur Jean de Raguse (1385.-1443.) et ses efforts ecclestiastique, Fribourg 1998.

Šanjek Franjo, Crkva i kršćanstvo u Hrvata. Srednji vijek, drugo prošireno i dopunjeno izdanje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1993. Šanjek Franjo, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, Barbat, Zagreb 2003.

Šanjek Franjo „Ivan Stojković i počeci humanizma u Hrvata“, Dani Hvarskoga kazališta: Građa i rasprave o hrvatskoj književnosti i kazalištu, Vol. 16, No. 1, 1990.

Šanjek Franjo - Tomljenović Ivica, „Dominikanci i razvoj školstva u srednjovjekovnoj Hrvatskoj“, Croatica Christiana periodica, god. 10, br. 17 (1986.), 48-73.

Turčinović Josip, „Ivan Stojković u službi zajedništva Crkve“, Croatica Christiana periodica, god. 14, br. 25 (1990.), 211-224.

337


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 325-338 Robert Holjevac: Crkveno-političke uloge i međusobne veze Nikole Kuzanskog...

CRKVENO-POLITIČKE ULOGE I MEĐUSOBNE VEZE NIKOLE KUZANSKOG I IVANA STOJKOVIĆA Sažetak

U ovom radu autor daje paralelan pregled crkvenog i političkog djelovanja njemačkog teologa i polihistora Nikole Kuzanskog te hrvatskog dominikanca Dubrovčanina Ivana Stojkovića. Oni obojica bili su predsjedatelji Bazelskog koncila (1431.-1449.). Isprva obojica bivaju na strani koncila, a protiv aktualnog pape Eugena IV. te njegove svemoći. Kasnije Nikola Kuzanski mijenja stranu te prelazi u tabor pape Eugena IV. Obojica su poslani u „umirući“ Carigrad kako bi se uspostavila crkvena unija između kršćanskog Istoka i Zapada (1435.-1437.). Ivan Stojković dolazi u Carigrad u ime Bazelskog koncila, dok Nikola Kuzanski dolazi na čelu poslanstva pape Eugena IV. Životni putevi Nikole Kuzanskog i Ivana Stojkovića isprepleli su se na Bazelskom koncilu te indirektno u Carigradu, kao i u činjenici da je Nikola Kuzanski, kao i brojni drugi humanisti, rabio literaturu iz knjižnice u Laussani koju je Stojković donio iz Carigrada te ju oporučno ostavio svojem dominikanskom redu. Osim toga, obojica su dali neizmjeran doprinos razvoju teološke, ekleziološke i filozofske misli, čime su bitno utjecali i na hrvatske prostore.

KIRCHLICH-POLITISCHE ROLLEN UND GEGENSEITIGE VERBINDUNGEN ZWISCHEN NIKOLA KUZANSKI UND IVAN STOJKOVIĆ Zusammenfassung

In dieser Arbeit gibt der Autor eine parallele Übersicht des kirchlichen und politischen Wirkens des deutschen Theologen und Polithistorikern Nikola Kuzanski sowie des kroatischen Dominikaners, den Dubrovnikern Ivan Stojković. Sie waren beide Vorsitzende des Baseler Konzils (1431-1449). Zu Anfang standen beide zur Seite des Konzils und gegen den aktuellen Papst Eugen IV. sowie seine Allmacht. Später wechselt Nikola Kuzanski die Seite und übergeht zur Partei des Papstes Eugen IV. Bei wurden in das „sterbende“ Konstantinopel (Istanbul) geschickt, damit eine kirchliche Union zwischen dem christlichen Osten und Westen hergestellt wird (1435.-1437.). Ivan Stojković kommt im Namen des Baseler Konzils nach Konstantinopel (Istanbul), während Nikola Kuzanski an der Spitze der Gesandtschaft des Papstes Eugen IV anreist. Die Lebenswege von Nikola Kuzanski und Ivan Stojković verflochten sich auf dem Baseler Konzil und indirekt in Konstantinopel (Istanbul) sowie in der Tatsache, dass Nikola Kuzanski, wie auch viele andere Humanisten, die Literatur aus der Bibliothek in Laussane benutzte, welche Stojković aus Konstantinopel (Istanbul) mitbrachte und sie testamentarisch seinem Dominikanerorden vermachte. Außerdem leisteten beide einen unermesslichen Beitrag zur Entwicklung der theologischen, eklesiologischen und philosophischen Denkweise, wodurch sie bedeutend auch die kroatischen Gebiete beeinflussten.

338


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 339-350 Ivan Peklić: Andrija Lauber: život i djelo

dr.sc. Ivan Peklić Zavod za znanstvenoistraživački i umjetnički rad HAZU Koprivničko-križevačke Županije Ivana Zakmardija Dijankovečkoga 3 Križevci

UDK: 323.15(497.5=112.2)(091) Stručni članak Prihvaćeno: 6.10.2020.

Andrija Lauber: život i djelo U ovom radu na temelju izvora, literature i svjedočanstva istražit ću život i djelo Andrije Laubera. Lauber je tipični izdanak njemačke porodice naseljene na području bivše Jugoslavije. Njegovi preci porodica Brand doselili su se iz Lotharingena u Apatin za vrijeme Marije Terezije (1754). Iz Apatina su se doselili u Ivankovo. Andrija Lauber rođen je Vinkovcima 1921. godine. Djetinjstvo je provodi u Ivankovu kod ujaka. Njegov život prolazi kroz sva društveno politička previranja u Jugoslaviji. Kao gimnazijalac postaje pristalica KPJ međutim u Zagrebu biva uhićen i regrutiran u njemačku vojsku. Na obuci u Francuskoj dezertira i priključuje se Pokretu otpora. Nakon toga odlazi u Jugoslaviju i priključuju se NOB-eu. Studira medicinu i specijalizira neurologiju. Međutim nakon studija napušta Jugoslaviju u nakon kratkog zadržavanja u Njemačkoj odlazi i SAD gdje završava svoji profesionalnu karijeru, ali svoj život. Ključne riječi: obitelj Brand, Andrija Lauber, Obitelj Lauber., Nijemci u Hrvatskoj

339


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 339-350 Ivan Peklić: Andrija Lauber: život i djelo

Obiteljsko podrijetlo: Brand i Lauber

Porijeklo Andrije Laubera vezano je uz obitelj Brand. Obitelj Brand se u 18. stoljeću doseljava iz Lotharingije, točnije 1754., dolazi u Apatin. Prvi nam poznati predak Andrije Laubera bio je Nikolaus Brand koji je živio u Apatinu na br. 263. Nikolaus Brand imao je 13 djece, jedan njegov sin Adam imao je 12 djece, a njegov pak sin, Adam Brand je imao 12 djece. Znamo da jedan od njih, Johann Brand (1886-1837) (18 djece) seli sa svojim sinom Adamom u Sontu, a potom 1892. u Ivankovo.1 Brandovi su bili dobrostojeća obitelj. Smatra se da su imali oko 300 jutara zemlje (radnike dovode iz Bosne). Adamova kći Eva udala se u kuću Lauber: Eva i Jozef Lauber su imali dva sina: Andriju 1921. -2008. i Josefa 1922.-1981. Otac Jozef rođen je u Jarmini i bio je proizvođač konjskih zaprega i opreme za konje. Tijekom Prvog svjetskog rata djed Franz bio je mobiliziran i sve četiri godine proveo je u ratu. Otac Jozef je kratko radio u Beču, a onda je mobiliziran i bio je obični vojnik u Austro-ugarskoj vojsci. Nakon Prvog svjetskog rata oženio se za Evu Brand.2 Međutim, oboje su supružnika, i Jozef i Eva bili odlučnog karaktera sa željom da vodi i zapovijeda, stoga je bilo jasno da ovaj brak neće dugo potrajati. Iako su kupili kuću u Vinkovcima i imali osiguranu egzistenciju jer je Jozef bio obrtnik, tašnar i sedlar te je izrađivao opremu za konje, Eva se odselila natrag u roditeljsku kuću u Ivankovu. Otac je kao proizvođač konjskih zaprega dobro zarađivao do 1929. kada došlo do velike ekonomske krize i konje su zamijenili traktori. Otac je bio vrlo poduzetan, prodavao je na tržnici u Vinkovcima, a 1928. godine kupio je kamion te je tako mogao ići prodavati i svuda okolo. Andrija je bio vrlo nesretan zbog gubitka majke, gubi jednu školsku godinu iako je bio vrlo inteligentan. Mlađi sin iz ovog braka Jozef (1922.-1981.) dobrovoljno se javlja u njemačku vojsku i u vojnim operacijama ostaje bez dijela desne ruke, a 1944. odlazi živjeti u Njemačku kod supruginih roditelja u Schwandorf. Za njim stiže i njegov otac koji pokušava pokrenuti tašnarsku firmu, ali ne uspijeva. Jozef ima kćerku Hertu koja se udaje za Jürgena Brüggemana i ima dvoje djece - Simona i Harolda. Jozef, Andrijin otac, umire u staračkom domu. Bio je vrlo brižan štedljiv. Majka Eva Lauber nastavila je živjeti u Ivankovu. Zbog sina Andrije, koji je kao što ćemo u kasnijem tekstu vidjeti, bio poznati ratni ljevičar, njemački dezerter, sudionik u francuskom Pokretu otpora i na koncu sudionik rata i partizan, njezina kuća nije konfiscirana. Morala je pristupiti u seljačku poljoprivrednu zadrugu i tako privređivati. Jedno vrijeme bila je tamo i kuharica. U kasnijim agrarnim reformama izgubila je mnogo zemlje. Njoj se kasnije pridružuje i njezina sestra Katarina Fekter koja se vratila iz Austrije, gdje je živjela u izbjegličkom logoru, a potom je i trajno ostala u Ivankovu. Eva se pod kraj života 1 V ladimir Geiger, Kolonizacija Nijemaca u Đakovo i Đakovštinu, Zbornik Đakovštine, knj. 1, Centar za znanstveni rad JAZU Vinkovci- Zagreb 1985. str. 41. 2 O vaj rad je nastao na temelju objavljenog intervjua kojeg je 2008. godine zabilježio Quinn Dilkes: Andrew Lauber 1921-2008. An Oral History. Zahvaljujem se kćerki Andrije Lauber Smiljki Selanec koja mi je ustupila ovaj rad.

340


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 339-350 Ivan Peklić: Andrija Lauber: život i djelo

mučila sa velikom kućom. Djelomično je iznajmljuje Albancu za slastičarnu. Kasnije su je Albanci i otkupili i imali tamo slastičarnu. U međuvremenu je kuća srušena i danas je tamo mali park.3

Andrija Lauber rođen je 14. veljače 1921. Djetinjstvo provodi u Ivankovu i kod svojih ujaka, a prema vlastitom iskazu ne odlazi k djedu s očeve strane. Ujaci su bili farmeri i kako je rekao sam Andrija, nisu bili zainteresirani za napredak i nisu željeli kupiti traktor. Kao uspomenu iz djetinjstva navodim njegovu uspomenu na djeda: „Sjećam se svojeg djeda s očeve strane. On bi došao i donio mi posebno grožđe koje sam jeo kao dijete. On je umro u koncentracijskom logoru nakon Drugog svjetskog rata. To se dogodilo zato što kad je Tito došao na vlast u Jugoslaviji nije htio predati svoje vlasništvo koje su mu htjeli oduzeti.“

Adam Brand djed po majci, živio je u Ivankovu. Andrija nije volio ići na selo jer se obično išlo nedjeljom, a on je tada volio igrati nogomet. Andrija svojeg djeda opisuje vrlo autoritativnim. Za majku pak kaže da je bila za ono doba učena, išla je u školu te je bila odličan učenik. U školu je išla samo pet godina i nije nastavila školovanje. Ističe da je mama bila jako pametna i poštivala je druge. Kada je pričala, pričala je vrlo pažljivo i smisleno. Bila je smirena i vrlo emotivna osoba. Kad bi čula o tegobama ljudi u selu plakala bi zbog osjećaja i empatije. Bila je odlična domaćica, odlično je kuhala i bila je vrlo marljiva. Kako on sam naglašava ona je skoro svaki dan kuhala za deset i više osoba. Naime, radnici su živjeli u kući u posebnom dijelu. Hrana se pripremala na peći na drva, nije bilo struje, nije bilo hladnjaka ni vode. Bunar je bio u dvorištu, a voda se vadila kantom. U kući se govorilo njemački. Sa svojim bratom Josipom nije se nikada slagao. Ovako govori o svojem bratu. „Ali cijelo vrijeme su nam govorili da smo poput psa i mačke. Nisam ga volio, ni on nije volio mene. Zato što je bila tako mala razlika u godinama nije me poštivao kao što sam očekivao, uvijek bi sve završilo tučnjavom između nas. Bio je drugačiji lik od mene. Bili smo različiti u mnogo stvari.“ Andrija tvrdi da su mu brata svi favorizirali, a napose roditelji. Andrija kao dijete radi i u trgovini svojega oca sa ostalim pomoćnim osobljem. Otac je imao tri mašine za izradu remenja, na kojima su radili radnici i to je remenje prodavao na raznim tržištima. Kao dječak Andrija se volio družit s radnicima te ih ispitivati o njihovim životima. Uobičajeni način odgoja bile su i batine. U školi se također kažnjavalo batinama. Učitelj je uvijek bio u pravu i kažnjavalo ga se doma i u školi. Roditelji su živjeli za tadašnje prilike relativno normalan život. No otac je četo odlazio u krčmu gdje je pio kartao, a tamo su postojale i prostitutke. Naime u to doba bilo je uobičajeno da muškarci odlaze na takva mjesta, dok su žene morale biti kod kuće. Uz Andrijinog oca vezana je još jedna afera. Naime, u kući Lauberovih su uvijek bile sluškinje i jedna 3 Mirko Brand, Nikolaus Brand i njegovi potomci/Nkolaus Brand und seine Nackommen, rukopis, 2008.

341


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 339-350 Ivan Peklić: Andrija Lauber: život i djelo

od njih mu je bila ljubavnica, ali ju je njegova žena Eva otjerala. Njegova majka mogla je biti samostalna jer je bila iz bogate obitelji. Bilo je, nažalost, normalno u mnogim obiteljima da muž tuče ženu. Eva je rekla mužu da je može udarit samo jednom. To se nažalost dogodilo i to pred Andrijom. Nakon toga mama je spakirala svoje stvari i otišla svojoj obitelji u Ivankovo. Najprije je otišla do prijatelja, a onda do svojih roditelja i nije sa sobom povela djecu. Andrija smatra da je ona otišla jer je bila ekonomski nezavisna. Ona nikada nije svoju imovinu prenijela na muža. Andrija tvrdi da je mama bila vrlo omiljena u selu da je imala prijateljice Njemice, Židovke, Srpkinje, Hrvatice ali i Romkinje. Roditelji se konačno rastaju kad je imao 12 godina. Djed, mamin tata imao je dijabetes te je ubrzo umro, a mama se preselila kod bake u veliku kuću. Baka je prema Andrijinu kazivanju bila dobra osoba, govorila je samo njemački, a Andrija ju je volio jer mu je kuhala jela koja je volio. Andrija je ostao živjeti u Vinkovcima s ocem jer u Ivankovu nije bilo škole. Njegov brat je išao u šegrtsku školu jer je trebao naslijedit očev zanat. Naukovanje je polazio u Beogradu, a Andrija bi povremeno odlazio do njega. On je tamo bio šegrt i živio je u vrlo teškim uvjetima. Andrija je pohađao gimnaziju. Domaćinstvo je vodila sluškinja. Andrijino jedni društvo bili su radnici, zapravo o njemu nitko ne vodi brigu. Te je godine Andrija ponavljao razred. Pronašao je nove kolege i prijatelje koji su bili iz radničkih obitelji. Oni su mu počeli donositi revolucionarne komunističke knjige i Andrija je prišao toj revolucionarnoj grupi kolega. Mnogo je čitao klasike, ali i propagandnu literaturu. Njegovi prijatelji bili su izbačeni iz razreda, a on je bio kažnjen kada je otkriveno kojoj politici pripadaju. To je bilo doba Španjolskog građanskog rata i mnogi mladi ljudi su se nadahnjivali ljevičarskim idejama, među njima je bio i Andrija. Na ljevičarskim sastancima Andrija je mnogo saznao i o fašizmu, nacionalizmu i ostalim tada vladajućim ideologijama u Europi. Osim toga, Andrija je imao curu Lidiju Schleisinger koja je bila Židovka i lijevo orijentirana. Od nje je Andrija mnogo naučio o lijevim ideologijama. No, vratimo se sada na Andrijino političko školovanje. Kao student u Zagrebu učio je od starijih studenata koji su bili članovi Komunističke partije Jugoslavije, a zapovjedi su dobivali direktno iz SSSR-a. Andrija je bio član SKOJ-a. Čvrsto je vjerovao u ideale, a prije svega u slobodu. Bio je strogo antifašistički orijentiran. Također je vjerovao u sovjetski model komunizma, Andrija tvrdi da ništa nije znao o Staljinovim zločinima. Andrija priznaje da je bio i fanatik: „Neprijatelj mora biti uništen, bez obzira tko i što stoji na putu. Ne možeš imati bol ili osjećaj o tome. Moraš uništiti neprijatelja bez da se osjećaš loše. Bilo tko se suprotstavlja revoluciji mora biti uništen“, mislio je tada Andrija. Andrija se u to vrijeme osjeća veoma napušteno, živi s ocem, ali s njim vrlo rijetko kontaktira osim kada traži novac. K majci uopće ne odlazi jer joj nije mogao oprostiti razvod braka. Jedina njegov obitelj bila je gore spomenuta djevojka. Znači, Andrija je polazio vinkovačku gimnaziju kada je ona trajala osam godina. Godine 1940. Andrija je maturirao. Odlazi u Zagreb na studij medicine, međutim pohađa dva semestra, ali je položio samo jedan ispit. Na studij u Zagreb otišao je pod 342


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 339-350 Ivan Peklić: Andrija Lauber: život i djelo

utjecajem komunističkog prijatelja Hans Hurma s kojim je i stanovao. Komunisti su organizirali slavljenje listopadske revolucije. Policija ga je uhapsila jer je sudjelovao na toj proslavi, ali je drugi dan pušten kući. Hans je ostao u zatvoru tri mjeseca, a novi Andrijin cimer je također ljevičar iz Dalmacije, Živan Sedlan. U to doba Jugoslavija je potpisala trojni pakt i Andrija je išao na demonstracije. Andrija cijelo vrijeme sudjeluje u sukobima koji su se odvijali između desničarskih i ljevičarski studentskih grupa. On je i organizirao ljevičarske grupe za tučnjave, jer je kako tvrdi bio vrlo agresivan. Godine 1941. Hitler je okupirao Jugoslaviju, a on se vraća u rodni grad Vinkovce. Otac se već ranije priključio njemačkoj skupini koji su na neki način bili peta kolona. Majka nije bila politički aktivna, ali nije ni stradala jer je imala dobrih prijatelja Hrvata. Otac je uskoro mobiliziran u jugoslavensku vojsku, ali je samo radio u trgovini s ratnom opremom dok je vlastiti dućan morao zatvoriti.

Druga puno teža životna priča Andrije je njegov odnos sa bratom. Kada se vratio u Vinkovce brat je već bio u njemačkoj vojsci. Napao je jednog susjeda Židova. Kada je Andrija to saznao otišao je u krčmu po brata. Brat je bio pijan i Andrija ga je udario. Došlo je do tučnjave i brat je izvukao nož, no Andrija je bio naučen na tučnjave te ga je istukao. Brat je čak i pucao na njega. Andrija ga je tako jako istukao da je brat morao ići liječniku. Kada se brat vratio od liječnika Andrija mu je zaprijetio da će ga ubiti ako napadne još kojega čovjeka. U Vinkovcima se broj napredne omladine i pripadnika SKOJ-a stalno se povećavao, a i njihov utjecaj u redovima radnika i školske omladine. Iz raspoloživih podataka vidljivo je da su se od 1937. do 1939. svojom političkom aktivnošću među vinkovačkom omladinom posebno isticali Vodinelić, Antun Martinovski-Baba, Ivan Hurm, Duka Šnajder, Štetler, Filips, Franja Žanić, Andrija Lauber, Eugen Hevko, Hari Cilcer, Mica Šumanovac, Ivan Petković, Duka Matošić, Miloš Vasić, Katica Marković, Sofka Smiljanić i drugi. Napredni omladinci i skojevci nastoje zauzeti pozicije u legalnim društvima i organizacijama i tako provoditi zadatke.4

Svi Židovi su pozatvarani, Andrija koji je bio zadužen za organizaciju antifašističkog pokreta u Vinkovcima ostaje sam u kući. On u svojoj kući prikuplja oružje od stare raspadnute jugoslavenske vojske. Između 12. i 13. travnja 1941. članovi KPJ su u Vinkovcima sakupljali oružje i prikupili 20 pušaka, nekoliko bombi i sanduka municije. Drug Lauber Andrija s još nekim drugovima dobiva zadatak, da puške umotane u nauljene krpe zakopa na nekoliko mjesta u gradu.5 Međutim, u Vinkovcima bilo teško organizirati pokret otpora jer to je ravničarski kraj i njemačka vojska se lako i brzo kretala. Andrija je bio povjerenik koji, osim što je skupljao oružje je i distribuirao propagandni materijal prije svega antifašističkog sadržaja. Želi otići u partizane međutim donijeta je odluka da on mora biti glavni 4 Novosti, Glasilo Socijalističkog saveza radnog naroda kotara Vinkovci. 17(1969) br. 44, str 1. 5 Novosti, Glasilo Socijalističkog saveza radnog naroda kotara Vinkovci. 9(1961) br.12. str. 2.

343


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 339-350 Ivan Peklić: Andrija Lauber: život i djelo

organizator antifašističkog pokreta u Vinkovcima, što je bilo vrlo teško s obzirom da devedeset posto stanovništva u Vinkovcima podržavalo NDH. On i dalje skuplja oružje, što je bilo vrlo opasno i mnogi su se bojali to raditi. On sam priznaje da nije imao iskustva s oružjem te je otišao u susjedno srpsko selo gdje mu je iskusni čovjek pokazao kako se rukuje s oružjem. Represija režima bila je vrlo teška, ljudi se masovno ubijaju ili odvode u zatvore. Još prije nego što je Hitler napao SSSR, Andrija je sa svoja tri prijatelja završio u zatvoru jer su slušali Radio Moskvu, a prijavila ih je sluškinja. Potom se otac vraća kući jer se jugoslavenska vojska raspala. Brat koji je bio ranjen kao njemački vojnik negdje u Poljskoj također se vraća se kući i otac mu daje novac s kojim je otkupio Andrijinu slobodu. Hans i Andrija željeli su se sakriti u njemačkom radnom logoru, ali su ih odbili. Preko njemačkih studenata i poznanstva ipak su uspjeli ući u radni kamp. Hansa6 su međutim brzo odbili i on je otišao svojem šogoru koji je bio desničar, vrlo brzo je uhićen poslan u Zagreb i ubijen. Andrija je u radnom logoru proveo mjesec dana. Tamo je radio fizičke radove i slušao ideološki program koji je bio profašistički. Gubi kontakt sa s pokretom otpora. Shvativši da je život u Vinkovcima vrlo opasan, odlazi u Zagreb. Pokušao je studirati međutim nije imao snage da se natjera da uči. Izgubio je svako kontakt s komunistima. Andrija postaje vrlo nesretan i počinje piti. Uhićen je i poslan u Vinkovce, u kojem su velika uhićenja, njegov prijatelj Antun Martinovski se ubio. U zatvoru su uvjeti bili vrlo loši: 35 ljudi u jednoj sobi, nema WC-a, redovita premlaćivanja. Napominjem da je Andrija svoju djevojku Lidiju pokušao nagovorit da pobjegnu u partizane, međutim ona nije željela jer je smatrala da mora zaštiti roditelje. Nažalost uskoro su svi uhićeni i poslani koncentracijski logor koji nisu preživjeli. U zatvoru je bio ispitivan, ali nije bio zlostavljan. Za njega su se založili njemački studenti koji su mislili da će promijeniti mišljenje, ali u međuvremenu brat i otac su dali novac i nakon nekoliko tjedana Andrija je pušten iz zatvora.

Kada je pušten iz zatvora odmah je sutradan otišao u Zagreb jer se bojao živjeti u Vinkovcima. U Zagrebu je pokušao naći vezu da se priključi partizanima, ali nije uspio. Uskoro je u prosincu 1942. stigao poziv za njemačku vojsku i on odlazi u Berlin. U Berlinu je proveo jedan mjesec gdje je dobio obuku za pješaštvo. Nijemci su se prema vojnicima odnosili s poštovanjem. U tim jedinicama bili su uglavnom Nijemci iz drugih zemlja. Nakon mjesec dana poslan je na vojnu obuku u Francusku. Obuka je bila vrlo temeljita i ubrzo je saznao da će morati ići na Istočni front.. Uskoro su počeli i zaduživati zimsku obuću i odjeću pa je postalo evidentno da će u Rusiju. Andriji je ovo bilo protiv svih njegovih ideala, sjetimo se samo njegovog obožavanja SSSR-a i socijalističke revolucije. Odlučio je dezertirati. Otišao je u kuhinju i pokušao 6 H urm Hans je također bio iz Vinkovaca. Otac je obrtnik i izrađivao je kolica za poljoprivrednike. Hans je bio izbačen iz srednje škole zbog političkih aktivnosti. Kasnije je upisao medicinu. Sudjelovao je u demonstracijama kada se je slavila Listopadska revolucija uhićen je i ostao je tri mjeseca u zatvoru. Vratio se u Vinkovce, pokušao je ući u radni logor, ali nije uspio. Bio je uvjereni antifašista.

344


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 339-350 Ivan Peklić: Andrija Lauber: život i djelo

stupit u kontakt sa jednom ženom te ju je zamolio da mu pronađe mjesto za skrivanje. Ona mu je obećala da će mu pomoći. Pronašla je mjesto na jednoj farmi izvjesnog Paula Tourtiera, koji je bio gradonačelnik Loheaca. Tourtier, njegova žena i kći bili su pripadnici francuskog pokreta otpora. Tourtierovi su organizirali da ga smjeste kod farmera Hervera. Dezertirao je na način da je tražio dozvolu u jedinici da ide na farmu po maslac, međutim umjesto po maslac otišao u podrum Tourtierovih gdje se presvukao, a to se je zbilo 14. siječnja 1943. Nakon toga je idući po poljima uz cestu došao Herveove farme. Smjestio ga je u sobu između dvije staje. Tu je proveo tri dana jer mu nisu dali da izađe.

Zaposlio se u vrtu: „I tako sam kopao cijelo jutro, išao raditi ponovno u vrt do 16 sati. Nakon toga sam se vratio do staja i nahranio 20 krava. Kad je to završilo otišao sam na večeru u kuhinju i sjeo s obitelji.“7 Imali su i dijete Hranu je spremala kućanica, a imali su i malo dijete, ali Andrija je malo mogao razgovarati jer nije znao francuski. Jednog dana dok je radio u vrtu približio se kući i vidio je dva njemačka vojnika iz vojne policije koji su ga tražili. Vratio se natrag i sakrio u šuni. Kada se vratio natrag oko ponoći Herveovi ga više nisu htjeli primit jer su se uplašili. Tourtier ga je potom odveo na imanje Henri Moesona oko 80 kilometra blizu Anjoa koji je trebao pomoć jer nije imao ruku. Tamo se je morao brinuti o pet konja, radio je sve poslove na polju sa ostalim slugama. Polako je usavršavao francuski, što komunicirajući s Francuzima što slušajući BBC na francuskom. Tijekom 1943. godine Andrija je prema njegovom sjećanju radio na 13 farmi. Nikada nije radio za novac, tražio je samo hranu, odjeću i paket duhana na tjedan. Stekao je fizičku kondiciju te je bio vrlo snažan. Spomenimo još da je bio u La Villate in Anjon, potom je bio na farmi kod Pene Launary, s kojim se sprijateljio i bilo mu je jako dobro. Uglavnom je radio od jutra do mraka jer je potreba za poljoprivrednim proizvodima bila velika. Hrana mu je bila odlična, a pili su uglavnom jabukovaču jer vode nije bilo, a objedovao je s obitelji. On u Francuskoj nije pio alkohol. Priključio se Pokretu otpora. Farmeri su morali davati hranu francuskoj okupatorskoj vladi. Mladi Francuzi su se bojali odlaska u Njemačku na rad ili pak mobilizacije za frontu te su zato počeli organizirati. Jedan od članova Pokreta otpora ga je pozvao da im se pridruži. Bio im je od koristi jer je bio trenirani vojnik i znao se je služiti oružjem. Andrija je imao simpatije prema članovima Pokreta otpora jer on ih je smatrao da su komunistički partizani i oni nisu primali naredbe de Guella. Odmah je morao ići u akcije, a to su bile uglavnom diverzantske akcije. Pokret otpora ga je prebacio u Bretagne gdje se pridružio grupi padobranaca. Nastavlja s akcijama sabotaže na autocestama, mostovima i elektranama. U Pokretu je bio vrlo koristan jer je uvijek izvršavao zadatke, znao je prevoditi na njemački i obrnuto na francuski, nije bio plašljiv. U Bretagneu je ponovo radio na imanju Tourtiera.8 Znači, po noći je radio 7 Q uinn Dilkes: Andrew Lauber 1921-2008. An Oral History. str. 60-61. 8 Anadija Lauber ostao je u kontaktu Paulom Tourtierom i nakon rata. Poslije njegove smrti kontaktirao je sa njegovim sinom i kćerima. Kada je kratko nakon rata radio u Njemačkoj posjetio ih je u Francuskoj. Kada se

345


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 339-350 Ivan Peklić: Andrija Lauber: život i djelo

za Pokret otpora, a danju na farmi. Živio je na farmi s 50-ak ovaca. Nakon oslobođenja Francuske nastavio je raditi na farmi Tourtiera. Preko Tourtierovog rođaka uspio je doći do adrese jugoslavenske ambasade u Parizu. Poslao je pismo u kojem u kojem je tražio da slobodno otiđe posjetit majku. Pozvali su ga dođe u Pariz u jugoslavensku ambasadu. Sreća je bila da je službenica u jugoslavensko ambasadi bila iz sela udaljenog 20 kilometara od Vinkovaca te je poznavala ljude koje je Andrija spomenuo. Andrija je dobio posao u ambasadi i brinuo se za ljude koji su se željeli vratiti u Jugoslaviju. Ti ljudi (vojnici u Španjolskom građanskom ratu, zatvorenici ili pak razni bjegunci) su se skupljali u ambasadi pa su poslani u Marseilles, odatle brodom u Italiju pa preko Jadrana u Jugoslaviju. Jednog je dana Andrija susreo Aleksandra Žakića s kojim je drugovao u gimnaziji u Vinkovcima, a koji je također bio lijevo orijentiran. Njega su uhitili Nijemci te je bio na prisilnom radu u rudniku, ali je pušten kada je Njemačka napustila Francusku. Žakić je bio fizički vrlo slab, Andrija je odlučio da se zajedno s njim vrati u Jugoslaviju iako su ga željeli zadržati u ambasadi. Otišli su zajedno u Marseilles i tamo čekali mjesec dana da se ukrcaju na brod. Brodom su trebali doći u Napulj, međutim oni su stigli na jug Italije u Taranto. Znali su da oni podržavaju Tita te su ih stavili u kamp zapravo logor. Jedan od zatvorenika uspio je doći u kontakt sa jugoslavenskom vojnom misijom u Italiji te su ih na intervenciju kamionima prevezli u Bari gdje su se liječili Titovi partizani. Tu su čekali da ih se prebaci u Jugoslaviju. Jednoga dan u redu za hranu Andriju je prepoznao Boško Nikolić. To je bio čovjek koji ga je početkom rata podučavao kako se rukuje s oružjem. Potom su dobili vojničku uniformu i pušku te su poslani u Dubrovnik. Tu su spavali u zgradi Gimnazije. Pozvani su da ih se razvrsta u vojne jedinice i tu je Andrija pokazao pismo koje mu je napisao Boško Nikolić u kojem je pisalo da je on poznati antifašista. Komisija je saznala da je studirao medicinu pa su ga odredili da radi u bolnici u Dubrovniku. Tu je u bolnici zapravo u jednom dubrovačkom hotelu naučio od talijanskog doktora i medicinskog tehničara o liječenju ranjenika. Jednog dan su dovezli 150 Albanaca koji su bili u vrlo teškom stanju. Komandant mu je naredio da on bude na čelu te zdravstvene ustanove, ali je uskoro saznao da su Albanci bili smješteni u jednoj zgradi na koju je bačena bomba pa je zapovjednik smijenjen jer se smatralo da je on odgovoran.

Andrija je radio je marljivo i razvrstavao Albance u zaraznu bolnicu, bolnicu ili za front. Njegov nadređeni ga cijeni te ga je poslao u Split gdje je također bila bolnica. Nakon kratkog vremena konačno je dobio papire da se može vratiti u Vinkovce. Vratio se preko Zagreba koji je već bio oslobođen kao i Vinkovci. Putuje cijelu noć i dolazi u Vinkovce. Potom odlazi k svoj mami u Ivankovo. Ljudi u Ivankovu ga dočekuju srdačno, mama s kojom nije komunicirao dvije godine je naravno ganuta. Saznaje da mu je otac u Njemačkoj, ali mama nije htjela otići iako je njemačka komanda 1944. tražila od Nijemaca da odu u Njemačku. Njegov pak brat kao što sam već pisao je je preselio u Sjedinjene Američke Države oni su ga posjetili u Iowi, on je njih također još par puta posjetio u Francuskoj.

346


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 339-350 Ivan Peklić: Andrija Lauber: život i djelo

ranjen u nije se mogao vratiti u vojsku. Oženio se u Bavarskoj imao je kćerku Hertu. Kako nije mogao raditi svoj posao zaposlen je u administraciji u tvornici. Ivankovo je bilo pod vlašću NOV, sve institucije bile su pod utjecajem KPJ. Uskoro se Andrija mora vratiti u Split i saznaje da će se sveučilište otvoriti te mu je komesar dopustio da ide na studije u Zagreb. No nije imao novaca. Tada se povezao s prijateljima od ranije te je dobio vojnu stipendiju. Osigurani su mu stan, hrana i odjeća. Na početku je imao dosta problema s učenjem jer mu je koncentracija slaba, pomažu mu prijatelji u učenju od kojih spominje Branka Premužića. Priznaje da puno pije. Ipak je uspio položiti sve ispite. Osjećaj da napreduje i da se normalizirao ga je ohrabrilo i on je nastavio s učenjem te postao jedan od najboljih studenata. Naglašava kako je patio od posttraumatičnog stresa zbog svega što je do tada preživio u životu. Imao je dosta velikih problema s alkoholizmom, iako kao đak i student nije pušio ni pio. Bio je od strane KPJ poslan na odvikavanje od alkohola. Bio je smješten u bolnicu i odvojenu sobu, jer je KPJ vodila brigu o njegovom liječenju, ali on nije vjerovao da ima problem s alkoholom. Bio je na liječenju pet mjeseci, ali baš nije bio discipliniran. Andrija smatra da je Tito napravio svoje ime nezavisno od Staljina, dok su ostali bili Staljinove lutke Tito je potpuno kontrolirao situaciju u Jugoslaviji. Naravno Lauber ga kritizira zbog ubijanja nedužnih zatvorenika i hvali njegov prekid sa Staljinom 1948. godine. On se osobno nije miješao tada u politiku nego se posvetio studiju, iako kaže da je više bio na strani Tita. Naglašava kako je on prije rata bio idealista. Naglašava velika neslaganja između teorije i prakse. Kritizirao je i agrarnu reformu gdje se bogatijim seljacima oduzimala zemlja. Također kritizira vojsku u kojoj su se zaposlili mnogi koji nisu bili iskrenih komunistički ideala, a vidi i problem u nacionalizmu. Misli da je Đilasova kritika Titove politike bila dobra. Osobito je kritizirao koncentracijske logore koji su osnovani poslije rata.

U bolnici su se prema pacijentima odnosili vrlo grubo i liječili ih čak elektrošokovima. Poslije povratka na fakultet uspio je položiti sve ispite, položio je sve testove i vjerovali su da je izliječen međutim on je i dalje nastavio piti. Na kraju je ipak diplomirao. Od 1953. do 1957. radio je kao vojni liječnik, ali je stalno imao problema s alkoholom. Godine 1951. oženio se Višnjom Svobodom, anesteziologijom. Priznaje da je živio neuredno često bi ostao piti i ne bih došao kući ženi i djetetu. Sin Ranko je rođen 1952., umro je 1954., godine od leukemije. Kasnije, 1955. godine se rodila kćerka Smiljka. Sam za sebe kaže da je bi najgori muž u cijeloj Hrvatskoj.9 Pio je sve više, otišao je ponovno na liječenje no nije bilo pomoći i na kraju su ga izbacili iz vojske. Sada kao civil radio je na neurologiji i psihijatriji od 1957.-1960. U to vrijeme nije pio jer je morao učiti specijalizaciju. U to vrijeme bio je šef Jugoslavenske agencije za alkoholizam. Godine 1959. rastao se od svoje žene i slijedeće godine odlazi u Njemačku. Od 1960.-67. radio je kao neurolog u Braunschweigu, u Hanoveru i u Zapadnom Berlinu. Tu se oženio sa Kristinom Lauschke i s njom je imao sina Petra i kćerku 9 Q uinn Dilkes: Andrew Lauber 1921-2008. An Oral History. str.101.

347


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 339-350 Ivan Peklić: Andrija Lauber: život i djelo

Blanku. Brak nije baš dobro funkcionira te se ponovno rastao. Godine 1967. odlazi u SAD-e radi do 1970. u psihijatrijskoj bolnici Medicinskog fakultete Sveučilišta Iowa. U početku nije pio, međutim upoznao se s Hansom iz Njemačke i ponovno počeo piti. Najprije u društvu a kasnije sam. Pokušao se nekoliko puta liječiti, međutim nije uspio. Potom odlazi u Kanadu gdje radi na Univerzitetu of Winnipeg in Manitoba, međutim ubrzo je šef umro i on se morao preseliti. Zaposlio se u Houstonu od 1973. do 1978. te se bavio specijalizacijom za leđnu moždinu. No njegov šef je bio manično depresivan i Andrej napušta to mjesto. U Houstonu je Andrej prestao piti, a uskoro je prestao i pušiti. Kasnije je radio još u Južnoj Đakoti. U mirovinu je otišao 1989. godine. Preselio se je na farmu blizu Iowe gdje se bavio konjima te se sprijateljio s mnogo ljudi te uskoro uspostavio kontakt s kćerkom Smiljkom. Andrija Lauber bio je suautor u dva znanstvena članka,10 te je držao predavanja na tri fakulteta Univerzitetu u Zapadnom Berlinu, Univerzitetu Indiaena Medical Center u Indianapolisu, Univerzitetu of Winnipeg in Manitoba u Kanadi.

Na kraju donosim sjećanja njegove kćerke Smiljke Selanec. Moj otac, Andrija Lauber, kako ga ja pamtim, bio je čovjek vrlo širokih interesa, bibliofil, te je vrlo strastveno proučavao literaturu o temama koje su ga preokupirale. Proučavao je tehnike jahanja i rada s konjima, školovanje lovačkih pasa, tehnike gađanja lovačkim puškama, lov, ribolov, povijest, naročito Stari Rim, numizmatiku, Katarinu Veliku, život i običaje Amiša te noviju povijest i politiku. Nije upoznao Internet, ni tražilice npr. Google, te je sve informacije dobivao iz mnogobrojnih knjiga; najinteresantnije pasuse je podcrtavao. Kad bi ga neka materija zaintrigirala nije proučavao samo jednu knjigu, nego bi nabavio svu dostupnu literaturu o tom području.

Bio je strastven lovac, odlazio je u lov u različita lovišta u SAD-u i Kanadi, a osobito je volio loviti po divljim predjelima Aljaske. Također je bio član lovačkog društva iz okolice Vinkovaca. Imao je impresivnu kolekciju vrijednog lovačkog oružja. Uzgajao je i školovao lovačke pse- engleske pointere i njemačke oštrodlake ptičare. Bavio se i ribolovom te jedrenjem. Volio je jahati konje te je bio vlasnik 2 konja Dusty i Mico. Također je igrao polo i to je započeo trenirati u 65. godini. U svakom društvu bio je omiljen, elokventan, prepun životnog iskustva zabavljao je prisutne interesantnim pričama i egzotičnim dogodovštinama. Bio je vječiti šarmer te su ga pamtili u Zagrebu kao studenta medicine, u Njemačkoj, Francuskoj, Kanadi, SAD-u. Bio je vrlo zainteresiran za numizmatiku te je imao bogatu zbirku rimskih novčića te opsežnu literaturu i kataloge. Interes za numizmatiku potječe iz rodne kuće u 10 A . Lauber, Gren J. Return of EEG Activity after Electrocerebral Silence-2 Case Reports, J Neurol. Neurosurg Psychiat 25: 103-107 1972. I. Kracan, M. Dimitrijevic. A. Lauber, C. Ware, L. Halstead, S. Atttia, A. Altinel, P Salis, Nocturnal peile tumescence(NPT) and sleeep stages in patients with dpinsl cordeinjuries Sleep 6:52,1977.

348


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 339-350 Ivan Peklić: Andrija Lauber: život i djelo

Vinkovcima, jer je u „bašti“ kraj Bosuta u djetinjstvu pronašao rimske novčiće. Na žalost, rodna kuća i okućnica koja je bila konfiscirana nakon Drugog svjetskog rata do današnjeg dana nije vraćena iako je zahtjev za povrat imovine podnio 1997. godine. Još uvijek traje postupak i upravni spor, iako je prošlo više od 20 godina.

349


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 339-350 Ivan Peklić: Andrija Lauber: život i djelo

Andrija Lauber: život i djelo Sažetak

U ovom radu na temelju izvora, literature i svjedočanstva istraženi život i djelo Andrije Laubera. Lauber je bio tipični izdanak njemačke porodice naseljene na podruju bivše Jugoslavije. Njegovi preci porodica Brand doselili su se iz Lotharingena u Apatin za vrijeme Marije Terezije (1754). Iz Apatina su se doselili u Ivankovo. Andrija Lauber rođen je Vinkovcima 1921. godine. Djetinjstvo je provodi u Ivankovu kod ujaka. Njegov život prolazi kroz sva društveno politička previranja u Jugoslaviji. Kao gimnazijalac postaje pristalica KPJ međutim u Zagrebu biva uhićen i regrutiran u njemačku vojsku. Na obuci u Francuskoj dezertira i priključuje se Pokretu otpora. Nakon toga odlazi u Jugoslaviju i priključuju se NOB-eu. Studira medicinu i specijalizira neurologiju. Međutim nakon studija napušta Jugoslaviju u nakon kratkog zadržavanja u Njemačkoj odlazi i SAD gdje završava svoji profesionalnu karijeru, ali svoj život.

Andrija Lauber: Leben und Werk Zusammenfassung

In dieser Arbeit wurde aufgrund Originalliteratur und Zeugnissen Leben und Werk von Andrija Lauber erforscht. Lauber war ein typischer Spross einer deutschen Familie, angesiedelt auf dem Gebiet des ehemaligen Jugoslawiens. Seine Vorfahren, die Familie Brand, siedelte zurzeit von Maria Theresia (1754) aus Lothringen nach Apatin. Aus Apatin siedelten sie nach Ivankovo um. Andrija Lauber wurde in Vinkovci geboren, im Jahr 1921. Seine Kindheit verbringt er in Ivankovo, bei seinem Onkel. Sein Leben geht durch alle politischen Umstürze in Jugoslawien. Als Gymnasiast wird er Anhänger der Kommunistischen Partei Jugoslawiens, doch in Zagreb wird er verhaftet und in die deutsche Armee rekrutiert. Bei der Ausbildung in Frankreich desertiert er und schließt sich der Widerstandsbewegung an. Danach kommt er nach Jugoslawien und schließt sich dem Volksbefreiungskampf an. Er studiert Medizin und spezialisiert Neurologie. Doch er verlässt nach dem Studium Jugoslawien und geht, nach einem kurzen Aufenthalt, in die USA, wo er seine professionelle Karriere, aber auch sein Leben beendet.

350


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 351-381 Marijan Čipčić: Austro-ugarska odlikovanja i medalje u fundusu Muzeja grada Splita

Dr. sc. Marijan Čipčić Muzej grada Splita Papalićeva 1, Split marijan.cipcic@mgst.net

UDK: 737.22(436)”18/19” Stručni članak Prihvaćeno: 22.9.2020.

Austro-ugarska odlikovanja i medalje u fundusu Muzeja grada Splita1 U radu su obrađena odlikovanja i medalja Austro-ugarske monarhije u fundusu Muzeja grada Splita uz osvrt na cjelokupnu Zbirku odlikovanja, medalja i plaketa koja sadrži 307 predmeta. Zbirka odlikovanja, medalja i plaketa Muzeje grada Splita nastajala je tijekom godina i obogaćivala se raznim darovima i kupovinom od osnutka Muzeja. Od toga broja predmeta, 32 primjeraka odlikovanja i medalja pripada Austro-Ugarskoj monarhiji, što čini udio od oko 10 % čitave zbirke. Nakon detaljne obrade ovih odlikovanja i medalja u zaključku se daju smjernice za obradu i prezentaciju predmeta ove zbirke u narednim godinama. Ključne riječi: Austro-ugarska, zbirka, odlikovanja, medalje, Muzej grada Splita, 19.-20. stoljeće

1 O vaj rad je pismeni dio autorovog stručnog ispita za muzejsko zvanje kustos.

351


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 351-381 Marijan Čipčić: Austro-ugarska odlikovanja i medalje u fundusu Muzeja grada Splita

Uvod

U današnje vrijeme za znanstvenu disciplinu koja se bavi odlikovanjima ustalio se stručni termin „faleristika“. Taj je termin uveo češki sakupljač i teoretičar Oldřich Pilc 1937. godine. Taj je naziv zapravo izvedenica od latinske riječi grčkog podrijetla phalerae. U Rimskom carstvu phalerae su bili medaljoni koji su kao državna nagrada bili dodjeljivani za vojne pothvate. Smatraju se pretečama odlikovanja iz 17. i 18. stoljeća. Faleristika danas spada pod pomoćne povijesne znanosti poput numizmatike, heraldike, epigrafike i sl.2

Muzej grada Splita, Papalićeva palača 2 Boris Prister, Za čast i slavu. Odlikovanja Europe i svijeta iz Zbirke odlikovanja Hrvatskog povijesnog muzeja, Zagreb, 2015., 5.

352


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 351-381 Marijan Čipčić: Austro-ugarska odlikovanja i medalje u fundusu Muzeja grada Splita

Od 1527. godine i Cetinskog sabora sudbina hrvatskog naroda vezana je uz dinastiju Habsburgovaca sve do kraja Prvog svjetskog rata 1918. godine i raspada Austro-Ugarske monarhije. Višegodišnja austrijska uprava ostavila je traga na ovim prostorima na mnogim poljima pa tako i u instituciji odlikovanja. Austrijski, a od 1868. godine i austro-ugarski ordeni, medalje i spomenice dodjeljuju se istaknutim pojedincima na našim prostorima. Na našem su teritoriju rođeni i živjeli brojni zaslužnici za vojna i druga pregnuća Habsburške Monarhije pa su na temelju doprinosa bili za svoje podvige nagrađeni raznim odlikovanjima i medaljama.3 Mali dio tih odlikovanja i medalja čuva se i u Muzeju grada Splita. U prvom dijelu ovog rada donose se informacije o cjelokupnoj Zbirci odlikovanja, medalja i plaketa uz detaljan opis strukture, sadržaja, uvjeta čuvanja i postupka muzejske obrade u zasebnom potpoglavlju. Nakon toga, u središnjem dijelu rada prezentirana su sva austro-ugarska odlikovanja i medalje koja se čuvaju u Muzeju grada Splita. Ti su ordeni na temelju dostupnih izvora i literature obrađeni i stavljeni u kontekst vremena i prostora u kojem su nastala i dodijeljena. Uz osnovne podatke o svakom predmetu (vrijeme i mjesto nastanka, materijal, dimenzije i inventarni broj) navedeni su podaci o historijatu uspostave svakog pojedinog ordena kao i dostupni podaci o njihovim nositeljima te načinu na koji su oni došli u fundus Muzeja grada Splita. U zaključku na kraju rada su izloženi daljnji planovi i smjernice obrade i prezentacije građe iz Zbirke odlikovanja, medalja i plaketa Muzeja grada Splita.

Zbirka odlikovanja, medalja i plaketa u Muzeju grada Splita

Nastanak i razvoj Zbirke odlikovanja, medalja i plaketa povezan je s razvojem samog Muzeja grada Splita koji je iznikao iz Gradske biblioteke tj. njenog muzejskohistorijskog odjeljenja osnovanog 1925. godine. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, 1946. godine osniva se samostalna ustanova – Muzej grada Splita koji je tada bio smješten u palači Bernardi. Prvi ravnatelj Muzeja grada Splita bio je Marko Uvodić, istaknuti splitski književnik i publicist. U prvoj fazi razvoja Muzeja od 1946. do 1950. godine Muzeju su darovani brojni predmeti iz fundusa srodnih institucija poput Arheološkog muzeja, Galerije umjetnina, Pomorskog muzeja, Etnografskog muzeja i sl. Najviše je predmeta Muzeju grada Splita darovala Gradska biblioteka. Tako je i najveći broj odlikovanja i medalja, njih 62, u Muzej grada Splita stigao nakon darovanja Gradske biblioteke 1946. godine.4 Godine 1948. fundus Muzeja grada Splita popunjen je konfisciranim raznorodnim osobnim predmetima splitskog načelnika dr. Ive Tartaglie. Među tim predmetima njih 37 danas pripada Zbirci

3 Boris Prister, Odlikovanja zbirke dr. Veljka Malinara, I. dio, Zagreb, 1991., 17. 4 Muzej grada Splita (dalje: MGS), Knjiga ulazaka muzejskih predmeta, 1-6, 71-74.

353


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 351-381 Marijan Čipčić: Austro-ugarska odlikovanja i medalje u fundusu Muzeja grada Splita

odlikovanja, medalja i plaketa.5 U drugoj fazi svoga razvoja (1950.-1984.) Muzej se trajno smjestio na današnjoj lokaciji u Papalićevoj palači.6

Dr. Ivo Tartaglia (izvor: Muzej grada Splita)

Od 1947. do 1958. Muzejom je upravljao ravnatelj Ćiro Čičin Šain. Za javnost je Muzej otvoren 1952. godine. Ova razvojna faza obilježena je predanim radom dugogodišnjeg ravnatelja Duška Kečkemeta koji je Muzejom upravljao od 1960. do 1979. godine (kustos je bio od 1951. godine).7 Treća razvojna faza (1984.-1992.) završila je realizacijom cjelovitog stalnog muzejskog postava 1992. godine.8 Od tada do danas Muzej se isprofilirao kao jedan od središnjih kulturnih punktova grada Splita priredivši brojne izložbe kao i ostale kulturno-znanstvene manifestacije.

5 MGS, Knjiga ulazaka muzejskih predmeta, 1-6, 71-74.; Elvira Šarić Kostić (ur.), Izložba Životni prostor Ive Tartaglie i život u njemu. Izbor iz građa Muzeja grada Splita, brošura, Split, 2013. 6 D eša Diana, Muzej grada Splita (Biografija – uz 50 obljetnicu samostalnog djelovanja), Split, 1997., 18-21. 7 D uško Kečkemet (Supetar na Braču, 4. lipnja 1923. – Split, 12. svibnja 2020.). Zaslužan je za prikupljanje brojne značajne muzejske građe, kao i za stvaranje bogatog arhiva iz ostavštine splitskih obitelji u Muzeju grada Splita. Formirao je respektabilnu muzejsku knjižnicu kao i zbirku starih fotografija Splita. Bio je prvi istraživač povijesti filma i fotografije. Tijekom svog dugogodišnjeg rada Duško Kečkemet je Muzej grada Splita formirao kao ozbiljnu kulturnu ustanovu koja baštini povijest i kulturu grada Splita. Jozefina Dautbegović, „Personalni arhiv MDC-a: dr. sc. Duško Kečkemet“, Informatica museologica, vol. 36., br. 3-4, Zagreb, 2005., 113-121. 8 D . Diana, Muzej grada Splita (Biografija – uz 50 obljetnicu samostalnog djelovanja), 21.

354


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 351-381 Marijan Čipčić: Austro-ugarska odlikovanja i medalje u fundusu Muzeja grada Splita

Stalni postav Muzeja grada Splita, oko 1955. godine (izvor: Muzej grada Splita)

Zbirka odlikovanja, medalja i plaketa u Muzeju grada Splita formirana je od samih početaka djelovanja Muzeja. Postupno se obogaćivala raznim darovanjima i otkupima. Danas broji ukupno 307 primjeraka. Zbirka je registrirana od strane Ministarstva kulture Republike Hrvatske 22. studenog 2011. godine a tada joj je voditelj bio muzejski savjetnik Goran Borčić, prof.9 Medalje su uglavnom domaćeg, ali ima ih također i inozemnog podrijetla. Bogata su po motivima te raznovrsna u oblicima i stilskim karakteristikama. Kao takva predstavljaju prava mala umjetnička djela. Najveći broj primjeraka koji se čuvaju u fundusu Muzeja grada Splita prikazuju povijesne događaje i znamenite ličnosti. Od umjetnika čije se medalje čuvaju u zbirci, valja istaknuti najistaknutiju ličnost našeg medaljarstva Ivu Kerdića10, Ivana Meštrovića, zatim radove G. Giromettija, V. Gecana, S. Peruzzija i drugih umjetnika. U

9 R egistracija je zavedena službenim dokumentom Ministarstva kulture Republike Hrvatske: Klasa UP-1-61208/11-06/; Ur. broj: 5532-04-01-01/3-11-1. 10 Ivo Kerdić (Davor, 1881. – Zagreb, 1953.), hrvatski kipar i medaljer. Školovao se u Zagrebu i Beču, gdje je 1910. godine dobio godišnju nagradu za kompoziciju. Na poziv kipara Roberta Frangeša-Mihanovića došao je u Zagreb 1913. godine gdje preuzima vođenje Ljevaonice umjetnina pri Akademiji likovnih umjetnosti. Predavao je na Akademiji obradbu metala (1923.–1947.). Iako se bavio gotovo svim kiparskim granama, najviše dosege postigao je u medaljerstvu koje je i utemeljio kao zasebnu umjetničku disciplinu na ovim našim prostorima. Ivan Mirnik, „Ivo Kerdić: umjetnik i njegov model”, Peristil : zbornik radova za povijest umjetnosti, vol. 51., br. 1., Zagreb, 2008., 71-88; Ivo Kerdić, Hrvatska enciklopedija, http://www.enciklopedija. hr/natuknica.aspx?id=31246, pristupljeno 15. ožujka 2020.

355


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 351-381 Marijan Čipčić: Austro-ugarska odlikovanja i medalje u fundusu Muzeja grada Splita

kronološkom smislu Zbirka odlikovanja, medalja i plaketa broji najviše od odlikovanja druge polovice 19. i 20. stoljeća, dok manji dio potječe iz vremena prije toga.11

U stalnom postavu Muzeja grada Splita izloženo je ukupno šest odlikovanja i medalja. To su: lančić s minijaturama odlikovanja Željezne krune III. reda (MGS 5473) istaknutog narodnjaka i splitskog načelnika Gaje Filomena Bulata, odlikovanje Velikog križa I. stupnja reda sv. Grgura Velikog (MGS 3653 1-2) koje je dobio splitski političar dr. Ante Trumbić 1919. godine, te orden Francuske palme „Academique“ (MGS 3643) koje je nosio prof. Dušan Mangjer, istaknuti splitski kulturnjak i dugogodišnji ravnatelj Gradske biblioteke, spomen-medalja maršalu Augustu Marmontu iz 1807. godine (MGS 5471), nagradna medalja Biskupskog sjemeništa za uspjeh đacima iz 1814. godine (MGS 4) i spomen-medalja splitskog kulturnoumjetničkog društva Slavjanski napredak (MGS 15) izrađena 1898. godine povodom 15. godišnjice osnutka.

Odlikovanje Velikog križa I. stupnja reda sv. Grgura Velikog, nositelj: dr. Ante Trumbić (izvor: Muzej grada Splita) 11 M uzej grada Splita, Zbirka odlikovanja, medalja i plaketa: https://www.mgst.net/zbirke/, pristupljeno 17. ožujka 2020.

356


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 351-381 Marijan Čipčić: Austro-ugarska odlikovanja i medalje u fundusu Muzeja grada Splita

Stručna obrada građe

Svi muzejski predmeti, pa tako i oni obrađeni u ovom radu, temeljne su sastavnice muzejskog zbirnog fonda. Glavna odrednica svakog muzejskog predmeta jest ta da je on izdvojen iz primarnog konteksta i unesen u muzeološki kontekst u kojem više ne služi svojoj svrsi za koju je izrađen već preuzima informacijsku funkciju koja je svojstvena muzeološkom kontekstu.12 Konkretno, u slučaju ovoga rada, odlikovanja i medalje iz Zbirke Muzeja grada Splita materijalni su izvor za proučavanje instituta odlikovanja Austro-Ugarske kao i povijesnih prilika te okolnosti razdoblja od druge polovice 19. stoljeća do početka Prvog svjetskog rata na području hrvatskih zemalja koje su se tada nalazile u Monarhiji. Uz to, način dolaska obrađenih predmeta u Muzej grada Splita svjedoči nam o razvoju Muzeja i njegovih Zbirki.

Muzej grada Splita vodi dokumentaciju o svojoj građi sukladno uobičajenoj muzejskoj praksi poštujući sve zakonske propise i preporuke.13 Podaci o svim muzejskim predmetima su digitalizirani i danas se nalaze u programu M++, relacijskoj bazi podataka za inventarizaciju muzejskih zbirki. Kako su tijekom vremena pojedini predmeti pristizali u Zbirke Muzeja grada Splita bili su inventirani u muzejskim inventarnim knjigama. U tim se knjigama nalaze dragocjeni podaci o svakom odlikovanju i medalji, kao i o ostalim predmetima iz drugih Zbirki. Podaci iz inventarnih muzejskih knjiga, u klasičnom ili računalnom obliku (npr. program M++) osnovna su i trajna muzejska dokumentacija i primarni izvor za proučavanje muzejskih predmeta te načina njihova dolaska u Muzej. Odlikovanja, medalje i plakete koje se nalaze u Zbirci Muzeja grada Splita izrađene su od raznih metala i plastike a vrpce koje idu uz njih su izrađene od raznih vrsta tkanina. Predmeti iz ove Zbirke, osim onih izloženih u stalnom postavu, čuvaju se u muzejskom depou uz poštivanje najviših muzejskih standarda i restauratorskih smjernica zaštite predmetne građe.

Austro-ugarska odlikovanja i medalje u Zbirci Muzeja grada Splita

U središnjem dijelu ovog rada zasebno su obrađena i opisana 32 austro-ugarska odlikovanja i medalje koja se nalaze u Zbirci muzeja grada Splita. 14 Uz tekstualni 12 I vo Maroević, „Muzejski predmet kao povijesni izvor i dokument”, Informatica museologica, vol. 36., br. 1-2, Zagreb, 2005., 54. 13 Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, NN, 108/2002 (16. 9. 2002.), Pravilnik o sadržaju vođenja muzejske dokumentacije u muzejskoj građi. 14 Osnovne kataloške informacije o austro-ugarskim odlikovanjima i medaljama iz Prvog svjetskog rata koje se čuvaju u Muzeju grada Splita mogu se pronaći u katalogu izložbe više kustosice Elvire Šarić Kostić o Prvom svjetskom ratu na području grada Splita. Elvira Šarić Kostić, Split i Prvi svjetski rat, katalog izložbe Muzeja grada Splita, Split, 2015. Odlikovanja koje je dobio splitski političar dr. Ante Trumbić (Split, 1864. – Zagreb, 1938.) dok je obnašao dužnost ministra vanjskih poslova Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca obrađena su u sklopu izložbe i kataloga o Anti Trumbiću 2019. godine. Marijan Čipčić, „Odlikovanja Ante Trumbića“, u: Ante Trumbić – Patricij s Lučca, katalog izložbe Muzeja grada Splita, ur. Branka Brekalo, Split, 2019., 73-82.

357


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 351-381 Marijan Čipčić: Austro-ugarska odlikovanja i medalje u fundusu Muzeja grada Splita

dio donose se i fotografije tih primjeraka.15 Istraživanja i radovi muzejskog savjetnika u mirovini Borisa Pristera, bivšeg kustosa Hrvatskog povijesnog muzeja u Zagrebu, dragocjeni su nam jer iz njih saznajemo brojne podatke o austro-ugarskim odlikovanjima kao i o povijesnim okolnostima njihova nastanka. Prof. Prister se dugo godina bavio proučavanjem Zbirke odlikovanja dr. Veljka Malinara16, a svoj je rad okrunio nizom monografskih publikacija i stručnih članaka koji su konzultirani pri izradi ovog rada. Zbirka dr. Malinara najveća je takve vrste u Hrvatskoj i jedna je od većih takvih europskih zbirki. Dr. Malinar je Zbirku koja brojala preko 2.200 predmeta odlučio oporučno pokloniti Povijesnom muzeju Hrvatske (danas Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu). Najveći broj odlikovanja ove Zbirke čine ona Habsburške monarhije, njih 562.17 U usporedbi s tom Zbirkom, austro-ugarskih odlikovanja u Muzeju grada Splita ima višestruko manje. Unatoč tome, svakako zavrjeđuju stručnu muzejsku obradu i prezentaciju.

1. ORDEN FRANJE JOSIPA I. – ORDENSKI ZNAK KOMTURA 1849. g., Beč Metal, emajl, kovanje, pozlaćeno, tekstil, karton Dimenzije (cjelina) 6 x 3,1 cm MGS 4496

Ovaj je orden osnovan 2. prosinca 1849. godine povodom dvogodišnjice vladavine Franje Josipa I. Odlikovanje je pripadalo viteškom redu. Dodjeljivalo se u ratu i miru za izuzetne zasluge u unaprjeđenju poljoprivrede, domaće industrije i trgovine, za humanitarni rad te druge društvene zasluge. Orden je na početku imao tri stupnja: Veliki križ, Komturski križ i Viteški križ. Od 1869. godine komturi su dobivali Komturski križ sa zvijezdom ili obični Komturski križ. Godine 1901. ovom je odlikovanju dodan stupanj Oficira, pa je od tada odlikovanje imalo 4 stupnja. U draguljarskom smislu ovaj je orden uspješna kombinacija dva koncepta u izradi ordena: jedne koja preferira križ kao glavni simbol 15 A utor većine fotografija austro-ugarskih odlikovanja i medalja Muzeja grada Splita je Zlatko Sunko dok je manji broj predmeta fotografirao Marijan Čipčić. 16 Veljko Malinar (Đakovo, 1913. – Zagreb, 1990.) diplomirao je i doktorirao na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radio je kao sudac čitavi svoj radni vijek, a karijeru je završio kao sudac Okružnog suda u Zagrebu 1977. godine. Cijeli svoj životni vijek posvetio je prikupljanju i proučavanju ordena, medalja, spomenica te diploma o odlikovanjima što je rezultiralo formiranjem jedinstvene privatne zbirke koja se mogla usporediti s najznačajnijim europskim muzejskim i privatnim zbirkama. Boris Prister, „Zbirka odlikovanja dr. Veljka Malinara“, Muzelogija, br. 32, Zagreb, 1995., 34-35. 17 Isto, 36.

358


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 351-381 Marijan Čipčić: Austro-ugarska odlikovanja i medalje u fundusu Muzeja grada Splita

kršćanstva te one druge koja je bila sklonija originalnijim rješenjima. Ordenski se znak sastoji od zlatnog istokračnog emajliranog križa crvene boje i od dvoglavog carskog orla. Orao u svojim kljunovima drži lančić koji u donjem dijelu prelazi u geslo: VIRIBUS UNITIS. U središtu križa je natpis F. J. (Franjo Josip). Iznad križa postavljena je zlatna kruna. Vrpca za ovaj orden je grimizno crvene boje.18

Vlasnik i nositelj ovog ordena je bio Mate Vidović (1876.-1946./7.), a u Muzej je stigao darovanjem 1995. godine.19

2. ORDEN FRANJE JOSIPA I. – ORDENSKI ZNAK KOMTURA 1914.-1918. g., Beč Metal, emajl, kovanje, pozlaćeno, tekstil, karton Dimenzije 6 x 3,1 cm MGS 3939

Ovo se odlikovanje razlikuje od prethodno opisanog odlikovanja pod inventarnom oznakom MGS 4496 po tome što se nalazi tzv. ratnoj vrpci, tj. na trokutastoj vrpci sastavljenoj od uskih poprečno crveno-bijelih linija na kojoj su bliže rubovima dvije deblje crveno-bijele linije. Ukazima donesenim 14. rujna i 31. prosinca 1914. godine određeno je da časnici neborci (vojni činovnici, liječnici i suci) imaju mogućnost dobiti Viteški križ, Komturski križ sa zvijezdom ili bez nje na tzv. Ratnoj vrpci, tj. vrpci Vojnog križa za ratne zasluge. Ratna vrpca dodjeljivana je za zasluge u ratu.20

Na kutiji ovog odlikovanja rukom je napisano m. dr. Ivo Stalio koji je vjerojatno bio i njegov nositelj. Ovaj orden je Muzeju grada Splita darovala Štefanija Stalio Pjerotić 1966. godine.21

18 19 20 21

B. Prister, Odlikovanja zbirke dr. Veljka Malinara, I. dio, 42. E. Šarić Kostić, Split i Prvi svjetski rat, 61. B. Prister, Odlikovanja zbirke dr. Veljka Malinara, I. dio, 42. MGS, Knjiga ulazaka muzejskih predmeta, 74.

359


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 351-381 Marijan Čipčić: Austro-ugarska odlikovanja i medalje u fundusu Muzeja grada Splita

3. ORDEN FRANJE JOSIPA I. – MALA OZNAKA KOMTURA 1917.-1918. g., Beč Srebro, emajl, kovanje, pozlaćeno Promjer 2,7 cm MGS 3677

Od 1917. godine započele su se nositi male dekoracije Komturskog križa na radnim uniformama. Za Komturski križ mala dekoracija sa zvijezdom je Viteški križ na čiju je vrpcu aplicirana mala četverokraka zvijezda. Na ovoj maloj dekoraciji Komturskog križa nalazi se minijatura ordenskog znaka Ordena Franje Josipa I.22

4. SREBRNA MEDALJA ZA HRABROST CARA FRANJE JOSIPA I., 2. izdanje 1859-1866. g., Beč Srebro, kovanje Promjer 4 cm MGS 21

22 B. Prister, Odlikovanja zbirke dr. Veljka Malinara, I. dio, 43.

360


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 351-381 Marijan Čipčić: Austro-ugarska odlikovanja i medalje u fundusu Muzeja grada Splita

Ovo je odlikovanje uspostavio car Josip II. 1789. godine. Zlatne i srebrne medalje dodjeljivane su u ratu i to za hrabre pothvate. Prvi put su se ove medalje dijelile u ratu s Turcima (1788.-1791.). Tijekom vremena ova je medalja postala najpopularnije odlikovanje u Habsburškoj monarhiji. Medalja je s vremenom mijenjala i svoj izgled a na to su ponajviše utjecale promjene na prijestolju. Na aversu medalje nalazio se lik vladara dok je revers ostao isti s natpisom DER TAPFERKEIT. Nakon što je Franje Josipa I. stupio na prijestolje, rađene su medalje s njegovim portretom na aversu. U razdoblju od 1859. do 1866. godine u optjecaju su bile nove medalje na kojima je promijenjen izgled vladara. Car Franjo Josip I. na tim je medaljama prikazan s brkovima i zaliscima. Na aversu ove medalje nalazi se natpis FRANZ JOSEPH I.V.G.G. KAISER OESTEREICH.23 Medalju je izradio medaljar Fridrich Leisek, a u fundus Muzeja grada Splita stigla je darovanjem Gradske biblioteke 1946. godine.24

5. SREBRNA MEDALJA ZA HRABROST CARA FRANJE JOSIPA I., 2. izdanje 1859.-1866. g., Beč Srebro, kovanje Promjer 4 cm MGS 22

Kalup za ovu medalju izradio je austrijski medaljar Joseph Tautenhaym.25 23 B. Prister, Odlikovanja zbirke dr. Veljka Malinara, I. dio, 26-27., Boris Prister, „Zbirka odlikovanja, medalja, plaketa i značaka”, u: Dadoh zlato za željezo. Prvi svjetski rat u zbirkama Hrvatskog povijesnog muzeja, ur. Jelena Borošak Marijanović, Zagreb, 2011., 372. 24 MGS, Knjiga ulazaka muzejskih predmeta, 5; E. Šarić Kostić, Split i Prvi svjetski rat, 56. 25 E. Šarić Kostić, Split i Prvi svjetski rat, 56; B. Prister, Odlikovanja zbirke dr. Veljka Malinara, I. dio, 27.

361


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 351-381 Marijan Čipčić: Austro-ugarska odlikovanja i medalje u fundusu Muzeja grada Splita

6. SREBRNA MEDALJA ZA HRABROST CARA FRANJE JOSIPA I, 3. izdanje 1867.-1917. g., Beč Srebro, kovanje, tekstil Promjer 3,2 cm MGS 3628

Godine 1866. izrađena je nova verzija ove medalje na kojoj su na licu vladara dodatno naglašena kosa i brkovi. Uz ovo odlikovanje sačuvana je i trokutasta vrpca koja je uvedena 1860. godine umjesto prethodnih duguljastih.26 U Muzej grada Splita ova je medalja stigla iz Gradske biblioteke 1946. godine.27

7. SREBRNA MEDALJA ZA HRABROST CARA FRANJE JOSIPA I., 3. izdanje 1867.-1917. g., Beč Srebro, kovanje, tekstil Promjer 3,2 cm MGS 3675

26 B . Prister, Odlikovanja zbirke dr. Veljka Malinara, I. dio, 27. 27 E. Šarić Kostić, Split i Prvi svjetski rat, 57.

362


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 351-381 Marijan Čipčić: Austro-ugarska odlikovanja i medalje u fundusu Muzeja grada Splita

8. RATNA MEDALJA 1873. GODINE 1873. g., Beč Bronca, lijevanje, tekstil Promjer 3,6 cm MGS 7283

Ovu je medalju utemeljio početkom prosinca 1873. godine car Franjo Josip I. povodom 25. godišnjice svoje vladavine. Medalju su mogle dobiti sve osobe koje su bile sudionicima u jednom ili više austrijskih ratova. Medalja se dodjeljivala i tijekom Prvog svjetskog rata vojnicima koji su otišli na front prije smrti cara Franje Josipa 21. rujna 1916. godine. Autori medalje su J. Tautenhayn stariji (avers) i J. Pfeiffer (revers). Careva je glava na aversu ukrašena lovorovim vijencem. Uz rub aversa ide natpis: FRANZ JOSEPH I KAISER V. ÖSTERREICH KÖNIG V. BÖHMEN ETC. APOST. KÖNIG V. UNGARN. Na reversu je natpis: 2./DECEMBER/1873.28 Vrpca je trokutastog oblika. U sredini ima široku prugu sastavljenu od poprečnih užih crnožutih pruga, a uz rubove par crnih i žutih pruga.29

28 B. Prister Odlikovanja zbirke dr. Veljka Malinara, I. dio, 58. 29 Tomislav Bilić, Miroslav Nađ, 1914. Sjećanje na Prvi svjetski rat. Novac, medalje i odlikovanja, katalog izložbe, Zagreb, 2014., 65.

363


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 351-381 Marijan Čipčić: Austro-ugarska odlikovanja i medalje u fundusu Muzeja grada Splita

9. RATNA MEDALJA 1873. GODINE 1873. g., Beč Bronca, lijevanje Promjer 3,6 cm MGS 4497

10. RATNA MEDALJA 1873. GODINE 1873. g., Beč Bronca, lijevanje Promjer 3,6 cm MGS 3626

364


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 351-381 Marijan Čipčić: Austro-ugarska odlikovanja i medalje u fundusu Muzeja grada Splita

11. LANČIĆ S MINIJATURAMA ODLIKOVANJA ŽELJEZNE KRUNE III. STUPNJA 1887. g., Beč Lijevanje, zlato, pozlaćno, emajl, karton, tkanina Duljina (cjelina) 25 cm MGS 5473

Car Franjo Josip I. dodijelio je dr. Gaji Bulatu, dugogodišnjem splitskom gradonačelniku odlikovanje Viteški križ željezne krune III. stupnja u travnju 1887. godine.30 Ovo visoko odlikovanje pripadalo je viteškim redovima, a najznačajniji Viteški red je bio Red zlatnog runa koji su uglavnom dobivali članovi porodice Habsburg.

Dr. Gajo Bulat 30 K ada je vijest o dodjeli odlikovanja dr. Gaji Bulatu stigla u grad, Splićani su priredili proslavu njemu u u čast. Narodna glazba je tada održala prigodni koncert svirajući „Koračnicu Bulat“. Gordana Tudor, „Gajo Filomen Bulat (1836.-1900.)“, Kulturna baština, vol. 44., Split, 2018., 47; Marijan Čipčić, Splitski gradonačelnici (1882.-1918.): život i uspomene, katalog izložbe Muzeja grada Splita, Split, 2019., 46.

365


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 351-381 Marijan Čipčić: Austro-ugarska odlikovanja i medalje u fundusu Muzeja grada Splita

Odlikovanje Red željezne krune utemeljio je Napoleon Bonaparte povodom svog krunjenja za kralja Italije 1805. godine. On je tada okrunjen starom langobardskom „Željeznom krunom”. Ovaj je red imao tri stupnja i dodjeljivao se do Napoleonovog sloma 1814. godine. Nakon što su Pariškim ugovorom od 1815. godine Lombardija i Venecija priključeni Habsburškoj monarhiji, car Franjo I. obnovio je 1. siječnja 1816. godine ovo odlikovanje kao austrijski carski Red. Nakon što je obnovljen, austrijski carski Red željezne krune također je imao tri stupnja. Prvi se stupanj nosio na lenti uz zvijezdu, drugi na lentici oko vrata a treći, kojeg je dobio Gajo Bulat, nosio se na lijevoj strani grudi. Odlikovanje Gaje Bulata izradila je bečka tvrtka Rothe i Neffe.31 Ovo je jedino austro-ugarsko odlikovanje iz fundusa Muzeja grada Splita koje se nalazi u stalnom muzejskom postavu.

12. ORDEN ŽELJEZNE KRUNE III. REDA S RATNOM DEKORACIJOM I MAČEVIMA 1914.-1918. g., Beč Metal, emajl, pozlaćeno, obojeno Dimenzije 7,2 x 3,1 cm MGS 3646

Odlikovanje željeznog reda III. stupnja dobilo je 1860. godine ratne dekoracije za zasluge stečene u borbi s neprijateljem, a od 1916. godine uvedeni su i mačevi za sudionike Prvoga svjetskog rata.32 Ovo je odlikovanje otkupljeno za Muzej grada Splita od Marije Bikić iz Kaštel Staroga 1959. godine a bilo je dodijeljeno jednom časniku austrougarske mornarice iz Kaštel Lukšića.33

31 B oris Prister, „Red Željezne krune“, Numizmatičke vijesti, vol. 58., br. 69., Zagreb, 2016., 168; M. Čipčić, Splitski gradonačelnici (1882.-1918.): život i uspomene, 46. 32 B. Prister, „Red Željezne krune“, 186-187. 33 MGS, Knjiga ulazaka muzejskih predmeta, 73.

366


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 351-381 Marijan Čipčić: Austro-ugarska odlikovanja i medalje u fundusu Muzeja grada Splita

13. OZNAKA ZA VOJNU SLUŽBU II. KLASE ZA PODČASNIKE I VOJNIKE S NAVRŠENIH 12 GODINA SLUŽBE Početak 20. st., Beč Mjed, tekstil

Promjer 3,5 cm MGS 3648

U rujnu 1849. godine car Franjo Josip I. utemeljio je ovo odlikovanje za višegodišnju vojnu službu časnika, podčasnika i vojnika. Tada je odlikovanje imalo ove stupnjeve: 1) II. stupanj za časnike s navršenih 50 godina službe, 2) I. stupanj za časnike s 25 godina službe, 3) II. stupanj za časnike i vojnike sa 16 godina službe i 4) I. stupanj za podčasnike i vojnike sa 8 godina službe. Vrpce za sve stupnjeve su bile jednake; žute boje s dvije prugice široke 9 milimetara Godine 1890. ovo je odlikovanje reorganizirano a tada je promijenjen i redoslijed stupnjeva pa je I. stupanj postao najviši. Nova podjela na stupnjeve izgledala je ovako: 1) I. stupanj za časnike s navršenih 50 godina službe, 2) II. stupanj za časnike s navršenih 40 godina službe, 3) III. stupanj za časnike s navršenih 25 godina službe, 4) I. stupanj za podčasnike s navršenih 24 godine službe i 5) II. stupanj za podčasnike s navršenih 12 godine službe. Oznaka za vojnu službu imala je oblik istokračnog križa čiji se krakovi prema sjecištu sužavaju.34

Ovo je odlikovanje došlo u fundus Muzeja grada Splita otkupom od Mile Peroša iz Mravinaca pokraj Splita 1959. godine.35

14. ZLATNI KRIŽ ZA ZASLUGE S KRUNOM 1914.-1918. g., Beč Metal, emajl, pozlaćeno, tekstil Dimenzije 5,8 x 3,6 cm MGS 3636

Odlikovanje je osnovao car Franjo Josip I. početkom prosinca 1894. godine a započelo se dodjeljivati od 16. veljače iduće godine. Odlikovanje je ispočetka imalo četiri stupnja: 1) Zlatni križ za zasluge s krunom, 2) Zlatni križ za zasluge, 3) Srebrni križ za zasluge s krunom i 4) Srebrni križ za zasluge, dok su 1916. godine uvedeni 34 B. Prister, Odlikovanja zbirke dr. Veljka Malinara, I. dio, 45-46. 35 E. Šarić Kostić, Split i Prvi svjetski rat, 60.

367


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 351-381 Marijan Čipčić: Austro-ugarska odlikovanja i medalje u fundusu Muzeja grada Splita

stupnjevi 5) Željezni križ za zasluge s krunom i 6) Željezni križ za zasluge. Orden je oblika istokračnog križa koji ima proširene i zaobljene vrhove. Zlatni križevi za zasluge s krunom ili bez nje bili su rađeni od kraja 1916. godine samo od pozlaćenog srebra a od polovine 1918. godine, rađeni su i od pozlaćene bronce. Medaljoni sa aversa i reversa bili su posebno kovani te su naknadno bili postavljani na križ. Na Zlatnim križevima za zasluge s krunom (kao i na onima bez krune) nalaze se emajlirani medaljoni sa zlatnim inicijalima FJ (Franjo Josip). Bijelo emajlirani medaljon koji se nalazi na reversu zlatnim slovima ima označenu godinu 1849 kao godinu utemeljenja ovog odlikovanja. Odredbom donesenom u rujnu 1914. godine uvedena je ratna vrpca na kojoj je dodijeljen i ovaj orden pod inventarnom oznakom MGS 3636.36

15. ŽELJEZNI KRIŽ ZA ZASLUGE S KRUNOM 1916.-1918. g., Beč Cink, tekstil

Dimenzije 6,5 x 3,5 cm MGS 3647

Prema propisu donesenom početkom travnja 1916. godine orden Željezni križ za zasluge s krunom trebao se izrađivati od željeza koje je zaštićeno od hrđanja. No, u praksi se izrađivao od ratnog materijala tj. od cinka. Za razliku od od Zlatnog i srebrnog križa za zasluge, Željezni križ za zasluge nije bio emajliran, a u središnjem medaljonu na reversu bila je upisana 1916 godina umjesto 1849. Željezni križ za zasluge u praksi se dodjeljivao samo na ratnoj vrpci.37 Ovaj je orden otkupljen 1959. godine od Mile Peroša iz Mravinaca.38

36 B . Prister, Odlikovanja zbirke dr. Veljka Malinara, I. dio, 51-52. 37 Isto. 38 E. Šarić Kostić, Split i Prvi svjetski rat, 59.

368


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 351-381 Marijan Čipčić: Austro-ugarska odlikovanja i medalje u fundusu Muzeja grada Splita

16. BRONČANA MEDALJA ZA ZASLUGE (SIGNUM LAUDIS) S LIKOM CARA FRANJE JOSIPA I. 1895.-1917. g., Beč Bronca, tekstil, karton Promjer 3,1 cm MGS 7548

Ovo je odlikovanje utemeljio car Franjo Josip I. 1890. godine kao priznanje vojnim osobama, koje su ostvarile značajan doprinos u ratu i miru. Na aversu medalje je glava cara Franje Josipa I. s istaknutim zaliscima i brkovima. Uokolo careve glave je natpis: FRANCISCVS IOS. I. D. IMP. ET. REX. APOST. HVUNG. Između natpisa i ruba medalje nalazi se stilizrani vijenac s natpisom: SINGNVM LAVDIS. Medalja se izrađivala od posrebrene bronce. Odlukom Ministarstva rata iz 1915. godine svi su odlikovani brončanom vojnom medaljom za zasluge u vrijeme rata trebali dobiti ratnu vrpcu a u vrijeme mira svi su trebali dobiti crvenu vrpcu.39 Medalja pod oznakom MGS 7548 uručena je svom nositelju na ratnoj vrpci a Muzeju grada Splita darovala je njegova bivša ravnateljica Deša Diana 2009. godine.40

39 B. Prister, Odlikovanja zbirke dr. Veljka Malinara, I. dio, 60. 40 E. Šarić Kostić, Split i Prvi svjetski rat, 62.

369


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 351-381 Marijan Čipčić: Austro-ugarska odlikovanja i medalje u fundusu Muzeja grada Splita

17. SREBRNA MEDALJA ZA ZASLUGE (SIGNUM LAUDIS) S LIKOM CARA FRANJE JOSIPA I. 1895.-1917. g., Beč Bronca, tekstil, karton Promjer 3,1 cm MGS 7547

Od 1911. godine osobe koje su bile odlikovane vojnom medaljom za zasluge u ratu a naknadno su odlikovane i vojnom medaljom za zasluge u miru (ili obrnuto) drugi put su dobile Srebrnu vojnu medalju za zasluge. Iznad medalje se nalazi pričvršćena šarnir carska kruna.41 Ovu medalju, koja je dodijeljena njegovom nositelju na ratnoj vrpci, također je, kao i onu prethodnu, Muzeju grada Splita darovala Deša Diana 2009. godine.42

18. SREBRNA MEDALJA ZA ZASLUGE (SIGNUM LAUDIS) S LIKOM CARA KARLA I. 1917.-1918. g., Beč Bronca, tekstil, karton Promjer 3,1 cm MGS 7549

Poslije smrti cara Franje Josipa 21. studenog 1916. godine i proglašenja novog vladara cara Karla I., u prvim se mjesecima njegove vladavine nastavilo dodjeljivanje vojnih medalja s likom pokojnog cara. Nakon nekog vremena iskovane su nove medalje s likom novog cara Karla I. Nova je vojna medalja na aversu imala prikaz poprsja cara Karla I. okruženog natpisom CAROLVS D. G. IMP. AVST. REX BOH. ETC. REX APOST. HVNG. 43 I ovu je medalju Muzeju grada Splita darovala Deša Diana 2009. godine.44

41 42 43 44

. Prister, Odlikovanja zbirke dr. Veljka Malinara, I. dio, 60. B E. Šarić Kostić, Split i Prvi svjetski rat, 62. B. Prister, Odlikovanja zbirke dr. Veljka Malinara, I. dio, 60. E. Šarić Kostić, Split i Prvi svjetski rat, 62.

370


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 351-381 Marijan Čipčić: Austro-ugarska odlikovanja i medalje u fundusu Muzeja grada Splita

19. BRONČANA JUBILARNA SPOMENICA 1898. ZA VOJNE OSOBE 1898. g., Beč Bronca, lijevanje Promjer 3,4 cm MGS 51

Car Franjo Josip I. je u povodu svoje 50. godišnje vladavine utemeljio ovu medalju 18. kolovoza 1898. godine. Medalja se dodjeljivala osobama koje su u razdoblju od 2. prosinca 1848. do 2. prosinca 1898. godine aktivno služile u austro-ugarskoj vojsci ili žandarmeriji. Na aversu medalje nalazi se poprsje cara Franje Josip I. u maršalskoj uniformi s odlikovanjima na prsima. Uz rub aversa medalje se nalazi natpis: FRANC. IOS. I. D. G. IMP. AVSTR. REX. BOH. ETC. AC. AP. REX HNVG. Na reversu se između vijenaca od lovora i hrastove grančice nalazi natpis: SIGNVUM / MEMORIAE. Uz rub je naznačen datum: MDCCCXLVIII – MDCCCXCVIII.45 Medalja je otkupljena od Nikole Slade iz Segeta 1964. godine.46

45 B. Prister, Odlikovanja zbirke dr. Veljka Malinara, I. dio, 66. 46 MGS, Knjiga ulazaka muzejskih predmeta, 6.

371


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 351-381 Marijan Čipčić: Austro-ugarska odlikovanja i medalje u fundusu Muzeja grada Splita

20. BRONČANA JUBILARNA SPOMENICA 1898. ZA VOJNE OSOBE 1898. g., Beč Bronca, lijevanje Promjer 3,4 cm MGS 710

21. BRONČANA JUBILARNA SPOMENICA 1898. ZA VOJNE OSOBE 1898. g., Beč 372


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 351-381 Marijan Čipčić: Austro-ugarska odlikovanja i medalje u fundusu Muzeja grada Splita

Bronca, lijevanje; tekstil Promjer 3,4 cm MGS 4498

Medalja je pripadala Mati Vidoviću (1876. – 1946./47.) koji je bio njen vlasnik i nositelj. U Muzej grada Splita stigla je darovanjem 1995. godine.47

22. JUBILARNI KRIŽ IZ 1908. GODINE ZA CIVILNE DRŽAVNE SLUŽBENIKE 1908. g., Beč Pozlaćena bronca, lijevanje, tekstil Promjer 3,7 cm MGS 3630

Odlikovanje je ustanovio car Franjo Josip povodom svoje 60. godišnjice vladavine (1848.-1908.). Uspostavljene su tada tri vrste jubilarnih križeva: vojnički jubilarni križ, jubilarni dvorski križ i jubilarni križ za civilne državne službenike. Ove tri vrste križeva razlikovale su se samo po vrpcama; vojnički jubilarni križ ima bijelu vrpcu s dvije crvene pruge, jubilarno dvorski križ se nosio na crvenoj vrpci s dvije bijele pruge, dok se jubilarni križ za civilnu službu nosio na crvenoj vrpci. Jubilarni križ za civilne službenike mogli su dobiti svi građani bez obzira na spol koji su 2. prosinca 1908. aktivno radili u državnoj službi. Odlikovanje su dobili i oni službenici koji 2. 47 E. Šarić Kostić, Split i Prvi svjetski rat, 61.

373


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 351-381 Marijan Čipčić: Austro-ugarska odlikovanja i medalje u fundusu Muzeja grada Splita

prosinca 908. nisu radili ali su do tada proveli 10 godina u državnoj službi bez prekida. Odlikovanje su dobili svi zaposleni na državnim dobrima, kao i nadzornici koji su bili stariji od 30 godina i koji su radili najmanje 3 godine.48

Krakovi križa ovog ordena sužavaju se prema sjecištu, a između krakova nalazi se lovorov vijenac. Po sredini križa nalazi se reljefni prikaz poprsja cara Franje Josipa I. u uniformi. Uz lijevi rub aversa nalazi se natpis FRANC. IOS. I. Na reversu se nalazi središnje polje križa sa iskovanim godinama: 1848/1908.49 Ovaj je primjerak odlikovanja Muzeju grada Splita poklonila Gradska biblioteka 1946. godine.50

23. JUBILARNI KRIŽ IZ 1908. GODINE ZA CIVILNE DRŽAVNE SLUŽBENIKE 1908. g., Beč Pozlaćena bronca, lijevanje, tekstil Promjer 3,7 cm MGS 3638

Odlikovanje je Muzej grada Splita otkupio od Mile Peroša iz Mravinaca pokraj Splita 1959. godine.51 Crveno-žuta vrpca na kojoj je pričvršćeno ovo odlikovanje nije 48 49 50 51

. Prister, Odlikovanja zbirke dr. Veljka Malinara, I. dio, 70. B Isto. E. Šarić Kostić, Split i Prvi svjetski rat, 58. E. Šarić Kostić, Split i Prvi svjetski rat, 60.

374


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 351-381 Marijan Čipčić: Austro-ugarska odlikovanja i medalje u fundusu Muzeja grada Splita

pripadalo izvornom ordenu jer se odlikovanje Jubilarnog križa iz 1908. godine za civilne službenike dodjeljivalo na vrpci crvene boje.

24. JUBILARNI KRIŽ IZ 1908. GODINE ZA CIVILNE DRŽAVNE SLUŽBENIKE 1908. g., Beč Pozlaćena bronca, lijevanje, tekstil Promjer 3,7 cm MGS 3674

25. JUBILARNI KRIŽ IZ 1908. GODINE ZA CIVILNE DRŽAVNE SLUŽBENIKE 1908. g., Beč Pozlaćena bronca; lijevanje, tekstil Promjer 3,7 cm MGS 3676

Odlikovanje je Muzej grada Splita otkupio od Mile Peroša iz Mravinaca 1959. godine.52

52 E. Šarić Kostić, Split i Prvi svjetski rat, 60.

375


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 351-381 Marijan Čipčić: Austro-ugarska odlikovanja i medalje u fundusu Muzeja grada Splita

26. BOSANSKO-HERCEGOVAČKA SPOMENICA 1909. g., Beč ili Kremnice (Slovačka) Mjed, kovanje, tekstil Promjer 3,6 cm MGS 3642

Povodom prve godišnjice aneksije Bosne i Hercegovine car Franjo Josip je 1909. godine utemeljio spomenicu koju su mogli dobiti svi koji su radili kao državni službenici 5. listopada 1908. u BiH, časnici i vojni službenici koji su bili aktivni u vojnoj službi 5. listopada 1908. u 15. armijskom korpusu, te službenici i namještenici Kraljevskog ministarstva za financijske poslove BiH koji su 5. listopada 1908. bili aktivni. Autor medalje je Richard Pacht, asistent graver kraljevske kovnice. Medalja se kovala u Kremnicama (Slovačka) i Beču. Na aversu medalje nalazi se glava cara Franje Josipa uz natpis: FRANC. IOS. I. D.G. IMP. AVSTR. REX BOH. ETC. ET AP. REX. HVNG. Na reversu se nalazi štit s točkastim poljem u kojem leži grb Bosne (Rame), a oklopljena ruka drži sablju. Iznad štita se nalazi kruna od ljiljana. Ispod grba se nalazi natpis: IN MEMORIAM, dok je na lijevoj i desnoj strani upisan datum: DIE V. OCT. / MCMVIII (dana 5. listopada).53 Ovo je odlikovanje u Muzej grada Splita stiglo otkupom od Mile Peroša iz Mravinaca pokraj Splita 1959. godine.54

27. SPOMEN KRIŽ ZA MOBILIZACIJU 1912.-1913. 1913. g., Beč Mjed; kovanje; tekstil Promjer 3,4 cm MGS 3645

Ovaj je orden utemeljio car Franjo Josip I. 9. lipnja 1913. godine. Dodjeljivao se pripadnicima vojnih snaga koji su služili vojsku najmanje četiri tjedna duže nego što je to bilo potrebno. Orden se dodjeljivao pripadnicima pogranične policije, 53 B . Prister, Odlikovanja zbirke dr. Veljka Malinara, I. dio, 71. 54 E. Šarić Kostić, Split i Prvi svjetski rat, 59.

376


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 351-381 Marijan Čipčić: Austro-ugarska odlikovanja i medalje u fundusu Muzeja grada Splita

carinicima, šumarskim službenicima, medicinskom osoblju. Osim njih, odlikovanje su dobivali vojni atašei i časnici promatrači te osoblje koje je poslano 14. svibnja 1913. godine u Skadar koji je u to vrijeme bio pod upravom međunarodnih snaga. Ovaj spomen-križ kovan je od tombaka i nosio se na trokutastoj vrpci žute boje s dva para crnih prugica. Križ ordena je istih krakova koji se suzuju prema sjecištu. U centralnom medaljonu iskovane su godine 1912/1913.55 Odlikovanje je u Muzej grada Splita došlo otkupom od Mile Peroša 1959. godine kao i ono prethodno MGS 3645.56

28. SPOMEN KRIŽ ZA MOBILIZACIJU 1912.-1913. 1913. g., Beč Mjed, kovanje; tekstil Promjer 3,3 cm MGS 7550

Križ ovog odlikovanja je kovan iz tombaka (legura bakra i cinka s manjim postotkom cinka nego kod obične mjedi). Ovaj je orden Muzeju grada Splita darovala Deša Diana 2009. godine.57

29. SPOMEN KRIŽ ZA MOBILIZACIJU 1912.-1913. 1913., g., Beč Mjed, kovanje, tekstil Promjer 3,4 cm MGS 3632

S obzirom da se uz ovaj orden nalazi pričvršćena vrpca crvene boje a ne trokutasta vrpce žute boje s dva para crnih prugica na kojoj se ovo odlikovanje nače dodjeljivalo, izvjesno je da ova crvena vrpca nije izvorno pripadala ovom ordenu već mu je naknadno pridružena. 55 B. Prister, Odlikovanja zbirke dr. Veljka Malinara, I. dio, 72. 56 E. Šarić Kostić, Split i Prvi svjetski rat, 59. 57 E. Šarić Kostić, Split i Prvi svjetski rat, 59.

377


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 351-381 Marijan Čipčić: Austro-ugarska odlikovanja i medalje u fundusu Muzeja grada Splita

30. VOJNI KRIŽ ZA ZASLUGE III. STUPNJA S RATNOM DEKORACIJOM 1914.-1918. g., Beč Srebro, emajl, tekstil, karton Dimenzije krakova 3 cm MGS 7546

Nakon početnih uspjeha Austrije u prvom ratu koji je vođen za ujedinjenje Italije (1848.-1849.), feldmaršal Johann Radetzky predložio je da se utemelji odlikovanja za časnike koji su se iskazali u bitkama u ovom ratu. Car Franjo Josip I. je 22. listopada 1849. godine utemeljio orden Vojni križ za zasluge. Prema statutu ovog odlikovanja, njegovo dijeljenje je bilo u nadležnosti Ministarstva rata. U prvoj točki statuta zapisano je kako su ovaj red mogli dobiti oni austrijski časnici „koji su obavljali naročito hvalevrijednu službu u vrijeme rata s velikim razumijevanjem, hrabrošću i odlučnošću, ili u vrijeme mira izuzetno marljivo i energično.“ Carskom odredbom od 23. rujna 1914. ovo je odlikovanje u potpunosti reformirano. Tada su uvedena dva nova stupnja, pa je odlikovanje od tog datuma imalo tri stupnja. Svaki stupanj se mogao dobiti s ratnom dekoracijom izrađenom od zeleno emajliranog srebra.58

Odlikovanje pod inventarnom oznakom MGS 7546 treba dakle datirati u razdoblje između 23. rujna 1914. i 1918. godine s obzirom da je ono III. stupnja s ratnom dekoracijom. Križ ordena je istokračan, a u središnjem polju je natpis VER / DIENST. Prsten koji okružuje središnje polje emajliran je u crvenu boju, a krakove križa povezuje lovorov vijenac. Trokutasta vrpca po sredini ima široku crvenu prugu koja se sastoji od uskih poprečnih prugica.59 Orden se nalazi u crvenoj (bordo) kutijici i darovala ga je Muzeju grada Splita Deša Diana 2009. godine.60

58 B . Prister, Odlikovanja zbirke dr. Veljka Malinara, I. dio, 39. 59 Isto. 60 E. Šarić Kostić, Split i Prvi svjetski rat, 62.

378


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 351-381 Marijan Čipčić: Austro-ugarska odlikovanja i medalje u fundusu Muzeja grada Splita

31. RATNI KRIŽ ZA CIVILNE ZASLUGE 3. STUPNJA 1915.-1918. g., Beč Srebro, emajl, karton, koža Cjelina 4,4 cm MGS 3673

Ovo je odlikovanje utemeljio car Franjo Josip I. u kolovozu 1915. godine i bilo je namijenjeno svim onima koji su bili zaposleni u ratnoj industriji. Odlikovanje je imalo četiri stupnja: 1) Ratni križ za civilne zasluge 1. stupnja, 2) Ratni križ za civilne zasluge 2. stupnja, 3) Ratni križ za civilne zasluge 3. stupnja i 4) Ratni križ za civilne zasluge 4. stupnja. Sva četiri stupnja ovog odlikovanja nosili su se bez vrpce, pričvršćeni iglom na lijevoj strani prsa. Prvi se stupanj odlikovanja dodjeljivao osobama najvišeg ranga i bio je promjera 6,2 cm, dok su ostali stupnjevi bili 4,4 cm promjera. Prvi i drugi stupanj su bili izrađeni od srebra uz pozlatu i emajliranje. Treći je stupanj izrađivali su se od srebra i emajla, dok je četvrti stupanj napravljen od pozlaćene bronce bez emajla. Odlikovanje je iskovano u obliku istokračnog križa. Gorji i donji kraj križa spaja ovalni vijenac od hrastovine. U središtu križa nalaze se inicijali cara Franje Josipa (FJ) koji su okruženi natpisom: MERITO CIVILI TEMPORE BELLI/1915 (zaslužnim građanima u vrijeme rata 1915 godine).61

Odlikovanje koje se nalazi u zbirci Muzeja grada Splita je III. stupnja i stiglo je 1946. godine kao dar Gradske biblioteke.62

32. KARLOV ČETNI KRIŽ 1916.-1918. g., Beč Cink, kovanje, tekstil Promjer 3 cm MGS 3269

Ovaj je red utemeljio car Karlo I. u prosincu 1916. Karlov četni križ dodjeljivao se pripadnicima svih rodova vojske koji su proveli na bojištu najmanje 12 tjedana ili su sudjelovali u najmanje jednoj bitci. Odlikovanje su mogli dobiti i pripadnici mornarice. Četni križ je izrađen od sivo patentiranog cinka tj. od „ratnog metala“. Na aversu 61 B. Prister, Odlikovanja zbirke dr. Veljka Malinara, I. dio, 76. 62 E. Šarić Kostić, Split i Prvi svjetski rat, 60.

379


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 351-381 Marijan Čipčić: Austro-ugarska odlikovanja i medalje u fundusu Muzeja grada Splita

odlikovanja nalazi natpis: GRATI /PRINCEPS ET PATRIA/ CAROLVS /IMP. ET REX. U gornjem kraku reversa nalaze se austrijska i ugarska kruna a ispod njih monogram C. U vodoravnim krakovima i donjem kraku nalazi se natpis: VITAM ET SANGVINEM / MDCCCCXVI. Križ se nosio na trokutastoj vrpci koja je u sredini ima široku crvenu prugu a uz rubove poprečno položene crvene i bijele prugice.63

Zaključak

Austro-ugarska odlikovanja i medalje s obzirom na svoju brojnost i kvalitetu sačuvanih primjeraka predstavljaju najznačajniju cjelinu cjelokupne Zbirke odlikovanja, medalja i plaketa Muzeja grada Splita. Većina austro-ugarskih odlikovanja i medalja iz Muzeja grada Splita dodijeljena su vojnicima za vrijeme Prvog svjetskog rata što svjedoči o hrabrosti njihovih nosioca koji su ih zaslužili i ponosno nosili. Stavljajući ih u povijesni kontekst vremena u kojem su dodijeljena, može ih se povezati sa hrabrom borbom njihovih nosioca tj. dalmatinskih vojnika koji su se borili u austro-ugarskoj vojsci protiv talijanske vojske kojoj je Londonskim ugovorom iz 1915. godine obećan značajan dio dalmatinske obale kao nagrada za ulazak u rat na strani sila Antante. Obrađeni predmeti nalaze se u dobrom stanju i čuvaju se adekvatno zbrinuti u muzejskom depou dok se jedno odlikovanje nalazi u stalnom postavu Muzeja. U narednim godinama planira se daljnja stručna obrada i publiciranje predmeta iz Zbirke odlikovanja, medalja i plaketa Muzeja grada Splita.

63 B oris Prister, ”Car Karlo I. i njegov doprinos odlikovanjima Austro-Ugarske monarhije”, Numizmatičke vijesti, vol. 59., br. 70., Zagreb, 2017., 261-263; B. Prister, Odlikovanja zbirke dr. Veljka Malinara, I. dio, 77.

380


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 351-381 Marijan Čipčić: Austro-ugarska odlikovanja i medalje u fundusu Muzeja grada Splita

AUSTRO-UGARSKA ODLIKOVANJA I MEDALJE U ZBIRCI MUZEJA GRADA SPLITA Sažetak

Zbirka odlikovanja, medalja i plaketa Muzeja grada Splita unatoč bogatstvu i raznolikosti po sadržaju, motivima, stilskim karakteristikama do sada ipak nije bila sustavno stručno obrađivana niti prezentirana javnosti kroz izložbe, kataloge ili znanstvene radove. Stoga je ovaj rad, koji se bavi jednim dijelom ove zbirka, zapravo uvod u daljnju muzeološku obradu ove vrijedne zbirke koja će uslijediti u narednom razdoblju. Austro-ugarska odlikovanja i medalje zastupljeni su u zbirci Muzeja grada Splita sa 32 primjeraka. S obzirom da u toj Zbirci ima ukupno 307 predmeta, austro-ugarska odlikovanja i medalje čine približno 10% cjelokupne Zbirke. Ključne riječi: Austro-ugarska, zbirka, odlikovanja, medalje, Muzej grada Splita, 19.-20. stoljeće

ÖSTERREICHISCH-UNGARISCHE AUSZEICHNUNGEN UND MEDAILLEN IN DER SAMMLUNG DES MUSEUMS DER STADT SPLIT Zusammenfassung

Die Sammlung der Auszeichnungen, Medaillen und Plaketten des Museums der Stadt Split wurde, trotz Reichhaltigkeit und Vielfalt in Inhalt, Motiven und stilistischen Eigenschaften, bis jetzt weder systematisch und fachlich bearbeitet noch der Öffentlichkeit präsentiert durch Ausstellungen, Kataloge oder wissenschaftliche Arbeiten. Deshalb ist diese Arbeit, die einen Teil dieser Sammlung behandelt, eigentlich die Einleitung in die weitere musealische Behandlung dieser wertvollen Sammlung, die in kommender Zeitspanne erfolgen wird. Die Österreichisch-Ungarische Auszeichnungen und Medaillen sind in der Sammlung des Museums der Stadt Split mit 32 Exemplaren vertreten. Berücksichtigend, dass zu dieser Sammlung insgesamt 307 Gegenstände gehören, bilden die Österreichische-Ungarische Auszeichnungen und Medaillen etwa 10 % der ganzen Sammlung. Schlüsselwörter: Österreichisch-Ungarische, Sammlung, Auszeichnungen, Medaillen, Museum der Stadt Split, 19.-20. Jahrhundert

381



DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

Goran Beus Richembergh Njemačka zajednica – Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj Predstavnik njemačke nacionalne manjine u Zagrebačkoj županiji vertreterzgge@gmail.com

UDK: 329.13(497.5)(091) Izlaganje sa znanstvenog skupa Prihvaćeno: 19.9.2019.

Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla Radom su prikazane okolnosti stvaranja antifašističkoga pokreta u Hrvatskoj i njegova odnosa prema njemačkoj manjini u Hrvatskoj te raspoloženje njemačke manjine prema antifašizmu i komunizmu. Također i posljedice koje je njemačka manjina pretrpjela zbog nametnute kolektivne krivnje. Navode se najznačajniji hrvatski antifašisti njemačke nacionalnosti ili njemačkoga porijekla. Također se opisuje i proces u kojem se veći dio antifašistički orijentiranih pripadnika njemačke zajednice prestao nacionalno izjašnjavati Nijemcima. Pored istaknutih osoba koje su se angažirale u komunističkom pokretu i partizanskim postrojbama, među kojima su i četvorica ‘narodnih heroja Jugoslavije’, rad govori i o drugim istaknutim antifašistima njemačkoga porijekla. Radom se sintetiziraju i tumače već objavljeni podaci iz citirane literature i objavljene izvorne građe te iznose autorova zapažanja i teze zasnovane na uspoređenim i sintetiziranim podacima. Ključne riječi: njemačka manjina, antifašizam, partizani, komunisti 383


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

Uvod

Jugoslavenska i hrvatska historiografija više su od četiri desetljeća njegovale narativ koji je podržavao ili opravdavao teoriju o kolektivnoj krivnji pripadnika njemačke nacionalne manjine za ratna stradanja i zločine koje su počinili okupatori i kvislinzi za vrijeme okupacije Jugoslavije 1941. – 1945. godine. Polazeći od tvrdnje da su Nijemci bezrezervno podržavali okupaciju, ta je generalizacija nastojala opravdati ne samo stavove Komunističke partije o njemačkoj nacionalnoj manjini tijekom Drugoga svjetskoga rata kao „petoj koloni“, nego i odluke partizanskih i komunističkih vlasti, počevši od odluka Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) iz studenoga 1944. godine pa onda i vlasti FNR Jugoslavije u narednim godinama, kojima su pripadnicima njemačke nacionalne manjine oduzeta imovina, 1 ljudska i građanska prava, zapriječeno okupljanje i organiziranje, a mnogi su bili i likvidirani bez dokazane krivice ili internirani u logore pa kasnije protjerani (ako su preživjeli internaciju i šikaniranje). 2 Komunistička partija je antifašistički oružani i partizanski pokret otpora povela kao sveopći i svenarodni, pozivajući sve slojeve društva da se pridruže i uključe u borbu za oslobođenje zemlje od okupacijskih snaga No, što je više taj pokret rastao i postajao uspješniji, to je Komunistička partija zauzimala sve rigidnije stavove, sužavajući ideološki prostor za djelovanje antifašista i pretvarajući ga u socijalnu, odnosno

1 N a Drugom zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), održanom 29. studenoga 1943. godine u Jajcu jasno je proklamirano da se svim nacionalnim manjinama jamči jednakopravnost. Na Trećem zasjedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH), održanom 8. i 9. svibnja 1944. godine donesena su četiri akta s ustavnom snagom. Jedan od njih je bila i Deklaracija o osnovnim pravima naroda i građana Demokratske Hrvatske kojom je deklarirano da će svim nacionalnim manjinama biti zajamčana njihova prava, da su svi građani jednaki pred zakonom bez obzira na njihovu nacionalnost, rasu i vjeru i da je zajamčeno pravo vlasništva. Ni u raspravama ni u odlukama nema ni riječi o kolektivnoj odmazdi ili krivnji nacionalnih manjina. Inače, u Predsjedništvu ZAVNOH-a od 10 članova dvoje su bili članovi Komunističke partije Hrvatske, tri člana Hrvatske seljačke stranke, dva člana Srpske demokratske stranke te tri nezavisna i nestranačka člana. Pet mjeseci kasnije, 21. studenoga 1944., Predsjedništvo AVNOJ-a donijelo je Odluku o prijelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine, o državnoj upravi nad imovinom neprisutnih osoba i o sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuđile. U toj se Odluci eksplicira oduzimanje sve imovine njemačkih državljana (što su neki, a nikako svi pripadnici njemačke nacionalne manjine postali bez svoje volje, odlukama vlasti Trećega Reicha) te „osoba njemačke narodnosti, osim Nijemaca koji su se borili u redovima Narodno-oslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije ili su podanici neutralnih država a nisu se držali neprijateljski za vrijeme okupacije“. Tom je Odlukom derogiran ne samo sadržaj odluka AVNOJ-a iz Jajca i ZAVNOH-a iz Topuskog, nego je omogućeno potpuno proizvoljno postupanje prema pripadnicima njemačke nacionalne manjine u smislu oduzimanja sve imovine kojom su raspolagali i određivanja jesu li se „držali neprijateljski“. 2 Partizanske vlasti su već koncem 1944. godine počele osnivanje i uspostavu prihvatnih, sabirnih i radnih logora za pripadnike njemačke manjine na području Vojvodine i Hrvatske. Najveći logori na području Hrvatske za civilno njemačko stanovništvo bili su Krndija, Valpovo i Josipovac. U logorima na tlu Hrvatske u siječnju 1945. godine bilo je zatočeno oko 10.600 Folksdojčera, od toga 3.000 muškaraca, 4.500 žena i 3.100 djece. Logori su postojali sve do konce 1948. godine. Geiger, V.: “Logori za folksdojčere u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata 1945. - 1947.”, Časopis za suvremenu povijest, god. 38, br. 3, Zagreb, 2006. (str. 717. – 1174.); Geiger, V.: „Josip Broz Tito i sudbina jugoslavenskih Nijemaca“, Časopis za suvremenu povijest, god. 40, br. 3, Zagreb, 2008., (str. 801. - 818.)

384


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

komunističku revoluciju koja ima za cilj ne samo oslobođenje zemlje nego i promjenu političkoga sustava prema boljševičkim idealima. U tome smislu, kako se rat bližio kraju, stavovi Komunističke partije prema nacionalnim manjinama u Jugoslaviji su evoluirali iz proklamirane jednakosti sa svim konstitutivnim narodima u netrpeljivost i likvidaciju ili u boljem slučaju u marginalizaciju. Osobito se to odnosilo na dvije najveće – njemačku i talijansku, koje su optužene za kolaboraciju s okupatorima. U pozadini te netrpeljivosti bila je namjera da se te dvije nacionalne manjine razvlasti i protjera te da se preraspodjelom njihove imovine osigura materijalna osnova za provođenje socijalističke revolucije podržavljenjem industrije i agrarnom reformom. 3

Nijemci u Hrvatskoj su politički uglavnom optirali za stare političke stranke, većinom za HSS.4 Manji dio njih, osobito oni koji su pripadali radničkom sloju i sindikatima u gradovima bio je neposredno izložen utjecaju komunističkih ideja. Kad je 1938. godine započela agresivna nacifikacija organizacija njemačke manjine i kad je njihovo novo vodstvo počelo propagirati ideju nacionalnoga jedinstva s matičnim narodom u Trećem Reichu, mnogi su se antinacistički i komunistički opredijeljeni Nijemci počeli distancirati od politike i zbivanja unutar vlastite nacionalne manjine pa tako i same pripadnosti toj nacionalnoj zajednici. 5 No, nisu samo komunisti i njihovi simpatizeri bili antinacistički i antifašistički orijentirani. Kao što je većina Nijemaca bila pasivna u procesu nacifikacije njemačkih nacionalnih organizacija u Jugoslaviji prije Drugog svjetskog rata, i za vrijeme same okupacije većina Nijemaca u Hrvatskoj je bila suzdržana, bojeći se rata i njegovih strahota, ne samo susprežući se od kolaboracije s okupacijskim snagama nego i od pomaganja naoružanim formacijama. Istina, veliki je broj hrvatskih Nijemaca pod utjecajem nacističke propagande isprva osjećao stanovit nacionalni ponos i vjeru da je Treći Reich doista nepobjediv ali se to oduševljenje vrlo brzo premetnulo u

3 N ijemci u Jugoslaviji držali su veliki udio ne samo u poljoprivrednoj nego i u industrijskoj proizvodnji. Primjerice, Nijemci u Vojvodini su posjedovali 31,2% obradivog zemljišta, njihov udio u industrijskoj proizvodnji iznosio je 46,7%, a u zanatskoj više od 30%. Raspolagali su s 30,8% bankarskog kapitala. Njemački udio u nacionalnom dohotku iznosio je 55%. Prosječni posjed Nijemaca bio je dvostruko veći od posjeda Srba, Mađara i pripadnika drugih naroda u Vojvodini, a zemlja u posjedu pripadala je najboljoj kategoriji. (Petranović, B.: Istorija Jugoslavije 1918 – 1988., Knjiga prva, Beograd, 1988., str. 58.). Nešto manji udio Nijemci su držali i u Slavoniji. Inače, prosječan prinos po hektaru kod njemačkih farmera bio je osjetno viši nego kod drugih poljoprivrednika (zbog naprednih tehnologija te otpornijih i rodnijih kultura koje su koristili). 4 Geiger, V.: „Nijemci u Hrvatskoj“, Migracijske teme, Br 7 (3-4), Institut za migracije i narodnosti, Zagreb, 1991. (str. 326.) 5 Prešućivanje svoga porijekla zato što je nijemstvo bilo kompromitirano nacizmom i prihvaćanje nekoga novog nacionalnog identiteta vodilo je u asimilaciju. To ujedno daje odgovor i na pitanje zašto se komunisti i antifašisti njemačkoga porijekla nisu načelno i otvoreno suprotstavili represivnoj komunističkoj politici prema njemačkoj manjini koncem i nakon Drugog svjetskog rata (nego tek sporadično u spašavanju pojedinaca koje su poznavali). S obzirom na to da su kao komunisti sudjelovali u revoluciji „koja mora beskompromisno obračunati s klasnim neprijateljem“ ali i „svim okupatorima i njihovim pomagačima“, taj problem nisu poimali iz perspektive zaštite univerzalnih ljudskih prava niti kao pravno pitanje, a budući da se nisu više smatrali Nijemcima, nisu to osjećali ni kao svoj problem.

385


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

zabrinutost, ne samo zbog vojnih poraza sila Osovine nego i zbog terora i diktature pod kojima su živjeli u tzv. NDH. Zločini okupacijskih snaga, u kojima su sudjelovali i pripadnici njihove nacionalne zajednice, kao i odmazde partizana koje su nerijetko bile usmjerene baš na sela s njemačkim stanovnicima, već su tijekom 1942. godine razbile iluziju koju je stvarala nacistička propaganda. Unatoč tome što je ozbiljan broj Nijemaca u Hrvatskoj sudjelovao u vojnim postrojbama okupatora i kvislinga te u mjesnim naoružanim grupama Njemačke narodne skupine u NDH (Heimatwacht/ Domovinska straža) koje su čuvale sela ili pomagale okupacijskim snagama, 6 osim gorljivih pripadnika i sljedbenika nacizma malo tko je na mobilizaciju svojih najbližih gledao kao na neki uzvišeni čin u obrani domovine (bilo tzv. NDH, bilo Trećega Reicha) nego kao na zlo koje treba ili izbjeći ili izdržati i preživjeti. I među onima koji su u organiziranim evakuacijama napustili Hrvatsku 1944. godine krećući u zbjeg prema Njemačkoj 7 većinu su činili obični seljaci koje je potjerao strah od kolektivne odmazde partizana i Crvene armije, a ne konkretna krivnja zbog počinjenih nedjela. 8 Politika partizanskih vlasti kretala je od premise da su svi Nijemci krivi kao sudionici okupacije ili njihovi kolaboranti „osim onih koji su se borili u redovima NOV i POJ“. Dakle, to „osim“ je radilo distinkciju prema izuzecima, a izuzetaka je uvijek i u svemu – zanemarivo malo. I ti izuzeci su morali dokazivati svoju ispravnost i nevinost. Takav stav je bio podloga za brutalna postupanja, kolektivnu odmazdu i obespravljivanje, a onda i za netrpeljivost i progon te protjerivanje velike većine pripadnika njemačke manjine u Hrvatskoj (i Jugoslaviji). Veliki broj evakuiranih Nijemaca pokušavao se nakon rata vratiti u svoje domove iz izbjegličkih logora u Austriji i Njemačkoj, ali su u tome odlučno bili sprječavani na granicama, a oni koji bi i uspjeli prijeći granicu bili su deportirani natrag ili poslani u logore koji su osnivani za pripadnike njemačke nacionalne manjine. 9 U takvim okolnostima nije bilo lako pridobiti pripadnike njemačke nacionalne manjine ili one čije je etničko porijeklo bilo njemačko na aktivno uključivanje u oružani otpor okupatorima i kvislinzima. Oni koji su bili komunisti i simpatizeri komunističkih

6 N ema egzaknih podataka o tome koliko je hrvatskih Nijemaca sudjelovalo u tim postrojbama i grupama. Procjene nekih autora govore da je s područja tzv. NDH u postrojbama Wehrmachta i Waffen-SS služilo oko 62 tisuće dragovoljaca i mobiliziranih osoba (primjerice njemački revizionistički povjesničar Franz W. Seidler u knjizi „ Avantgarde für Europa; Ausländische Freiwillige in Wehrmacht und Waffen SS“ iz 2004.). Kad bismo taj broj uzeli kao orijentir, moramo imati na umu da je među njima bilo i oko 14 tisuća muslimana iz BiH te vjerojatno više desetaka tisuća Hrvata koji nisu bili njemačkoga porijekla. 7 Prema izvješćima Glavnog ureda Volksdeutsche Mittelstelle (VoMi) iz listopada i studenoga 1944. s područja Slavonije i Srijema evakuirano je 90 000 – 100 000 pripadnika Njemačke narodne skupine. (Karakaš Obradov, M.: „Migracije njemačkog stanovništva na hrvatskom području tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća“, Scrinia Slavonica, br. 12, Slavonski Brod, 2012., str. 277.) 8 Propaganda Trećega Reicha je preko institucija Njemačke narodne skupine u NDH vodila žestoku agitaciju za kompletno iseljavanje njemačkoga življa, koristeći i informacije o masovnim pogromima njemačkoga stanovništva u područjima koja su već bile osvojile Crvena armija i NOVJ. 9 Geiger, V.: „Heimkehr. Povratak slavonskih Nijemaca nakon Drugoga svjetskog rata iz izbjeglištva/ prognaništva u zavičaj i njihova sudbina“, Scrinia Slavonica, Vol. 3 No. 1, Slavonski Brod, 2003. (str. 522.-523.)

386


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

ideja slijedili su poziv na otpor automatizmom svojih već ranije izgrađenih uvjerenja. Više stotina komunista i njihovih simpatizera aktivno se uključilo u oružanu borbu i pridružilo partizanima. Od njih su čak četvorica proglašeni Narodnim herojima Jugoslavije što je bila najveća čast. Mnogo je bilo teže agitirati za partizanski pokret otpora među pripadnicima njemačke nacionalne zajednice koji su bili građanskih demokratskih uvjerenja ili koji nisu imali izraženu političko-ideološku opredijeljenost. No treba reći da je i među mnogima od onih koji nisu bili komunisti vladala građanska svijest o potrebi otpora okupaciji i teroru. I oni su se uključivali u antifašistički pokret i to na različite načine – od aktivne oružane borbe, prikupljanja materijalne pomoći ustanicima na okupiranim područjima, do humanitarnog kulturno-propagandnog rada na oslobođenim područjima.

Pojava fašizma i glavne značajke fašističke ideologije

Fašistički pokreti javljaju se u Europi koncem Prvoga svjetskog rata kao novi radikalni nacionalistički i autoritarni politički pokreti koji narastaju na socijalnim i političkim posljedicama samoga rata i raspadanja dotadašnjih tradicionalnih europskih političkih društava. Isprva nemaju konzistentnu doktrinu pa svoju ideologiju izgrađuju postupno, osnažujući njene elemente sukladno razvoju pokreta i vlastitom političkom utjecaju. Narastaju na razočaranju idejama i praksom liberalne demokracije, teškim ekonomskim i socijalnim prilikama u kojima živi većina građana ali i na prijeziru prema ideologijama konzervativizma, socijalizma i komunizma koje smatraju pogubnima za interese naroda, njegove samosvojnosti i uspješnosti. Fašistička ideologija propagira rasističku teoriju čistoće i svetosti nacije te njene povezanosti s državom i njenim teritorijem. Ona zahtijeva militarizaciju društva, čvrstu i strogu društvenu hijerarhiju, gradi kult ličnosti koncentracijom apsolutne moći u rukama vođe, propagira pravo da se silom, terorom, diktaturom, ratom i osvajanjem uspostavi novi društveni poredak i proširi prostor za život nacije. Fašističke stranke ustanovljavaju borbene i naoružane milicije koje služe za pritisak na postojeći sustav liberalne parlamentarne demokracije i širenje straha među oponentima pokreta.10 Prvi fašistički pokret koji postiže uspjeh bio je talijanski. On preko Nacionalne fašističke stranke pod vodstvom Ducea Benita Mussolinija, na vlast dolazi u listopadu 1922. godine, nasilnim maršem fašista na Rim, gdje pod pritiskom masa na ulici pada legitimno izabrana vlada, a kralj Mussoliniju predaje mandat za sastavljanje nove. Fašisti uvode novi red, progone svoje političke neistomišljenike, nasilno preuzimaju medije, sindikate i sve institucije te propagiraju svoju imperijalnu politiku

10 S tanovčić, V.: “Karakteristike prvih fašističkih programa.” Politička misao, vol. 12, br. 4, Zagreb, 1975. (str. 26. – 46.)

387


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

za uspostavom Velike Italije (koja će teritorijalno obuhvatiti sva obalna područja Sredozemlja, odnosno nekadašnjega Rimskog Carstva). 11

U Njemačkoj Adolf Hitler sa svojim pristalicama u veljači 1920. godine u Münchenu osniva Nacionalsocijalističku njemačku radničku stranku (Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei – NSDAP), na temeljima dotadašnje manje i radikalne Njemačke radničke stranke, osnovane dvije godine ranije. Nova stranka postaje sve snažniji nacionalistički, antisemitski i antikomunistički pokret koji zahtijeva odbacivanje uvjeta Mirovnoga sporazuma u Versaillesu, stvaranje narodnog jedinstva oko jedne stranke i jednoga vođe, potpunu kontrolu društva i eliminaciju svih oponenata te proklamaciju Trećega Njemačkog Reicha. Iako je stranka u studenome 1923. godine izvela neuspjeli puč, nakon kojega je Hitler zatvoren, u narednim godinama je stalno rasla i povećavala svoj utjecaj na izborima pa je u siječnju 1933. godine Hitler imenovan kancelarom. Po dolasku na vlast njemački nacisti su počeli brutalno provoditi svoju proklamiranu politiku i vrlo skoro uspostavili totalitarnu kontrolu nad društvom koje je potpuno militarizirala i potčinila Führeru Trećega Reicha Adolfu Hitleru. 12

Fašistički pokreti su od svojih početaka ne samo vrijednostima koje su promovirali uz potporu korporativnog kapitala (iako su baštinili i neke socijalističke ideje; sam Hitler je smatrao da su one vrlo važne u izgradnji nacističkoga sustava vrijednosti) nego i izrazitim neprijateljstvom bili suprotstavljeni socijal-demokratima, socijalistima i komunistima s ciljem da iskorijene komunizam. Čim su došli na vlast i Mussolini i Hitler su počeli žestoki progon ljevice i likvidaciju njihovih prvaka. Njih dvojica 1936. približavaju svoje stavove i pokrete, osnivaju Osovinu Berlin-Rim i zajedno s Japanom osnivaju Pakt protiv Komunističke Internacionale (Kominterne), osnovane od strane komunističkih stranaka 1919. godine u Moskvi. Komunisti su isprva podcjenjivali snagu fašističkih pokreta, smatrajući da oni nikada neće doći na vlast jer ih neće podržati radnička klasa. No kad je 1933. godine, nakon što su nacisti došli na vlast, zabranjena Komunistička partija Njemačke, a njeni vođe i istaknuti članovi likvidirani ili utamničeni (na čelu s njenim čelnikom Ernstom Thälmannom13), Kominterna je promijenila svoj stav i proklamirala fašizam najvećim neprijateljem komunističkog pokreta. Eho fašističke prakse i imperijalnih planova uzbunili su mnoge demokratske snage širom Europe jer su se fašističke sljedbe počele javljati i u drugim zemljama. Prije svega reagirale su lijeve stranke koje su na Svjetskom kongresu protiv rata u Amsterdamu 1932. i Europskom kongresu protiv fašizma u Parizu 1933. godine praktički zasnovale 11 V iše o tome: Deželjin, J.: Etiologija antifašizma, Rijeka, 2007. 12 Shirer, W. L.: Uspon i pad Trećeg Reicha, sv. 1., Zagreb, 1977. 13 Ernst Thälmann (1886. – 1944.) bio je od 1925. do 1933. šef Komunističke partije Njemačke. Socijaldemokratska vlada Weimarske Republike 1929. zabranila je paramilitarnu komunističku organizaciju Roter Frontkämpferbund (Crveni borbeni savez) koju je Thälmann vodio. Bio je otvoreni protivnik nacista i 1932. godine osnovao je Antifaschistishe Aktion (Antifašističku akciju). Po dolasku nacista na vlast 1933. godine bio je zatvoren a onda i interniran u koncentracijski logor Buchenwald, gdje je u kolovozu 1944. godine i likvidiran po osobnom Hitlerovom nalogu. Zbog svoga mučeništva postao je komunistička ikona.

388


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

međunarodni antifašistički pokret te pozvale sve demokratske snage da se suprotstave jačanju i nadiranju fašizma. 14

Kominterna tek na svom VII. kongresu 1935. godine fašizam označava kao „krajnji oblik nasilja u buržoaskoj kontrarevoluciji“, a sve njene članice zauzimaju novu politiku koja borbu protiv fašizma stavlja u prvi plan. Komunisti i socijalisti su širom Europe osnivali organizacije Narodnog fronta kao izrazitu antifašističku organizaciju, šireći svijest o opasnosti od nadolazećeg fašističkog imperijalizma i nudeći suradnju svim ne-fašističkim i antifašističkim snagama.

Agresivna politika fašističke Italije i nacističke Njemačke koncem 30-ih godina XX. stoljeća te proklamacije i provedba njihovih imperijalističkih planova izazivaju zebnju i strah širom Europe koja polako ali sigurno klizi u rat. Talijansko širenje na račun Grčke, širenje talijanske Libije i okupacija Etiopije, kao i njemačka aneksija čeških Sudeta i pripajanje Austrije Trećem Reichu mijenjali su političku kartu Europe i držali Veliku Britaniju i Francusku u defenzivi. Komunisti i mnoge druge demokratske snage bile su potpuno zbunjene kad je Sovjetski savez u kolovozu 1939. godine s Hitlerovom Njemačkom potpisao sporazum o nenapadanju.15 Sovjetski vođa Staljin kupovao je vrijeme jer SSSR još nije bio spreman za rat, računajući da će prve na udaru biti Francuska i Engleska i ozbiljno vjerujući da bi bilo dobro da Hitler oslabi englesku kapitalističku oligarhiju koju je smatrao najgorim neprijateljem. No time je dao nacističkoj Njemačkoj mogućnost da penetrira dublje na Istok te na Balkan. Štoviše, kad je Hitler te iste godine napao Poljsku, isto je učinila i Crvena armija, okupiravši istočne dijelove zemlje, a Staljin je slično postupio i prema Finskoj, dijeleći s Hitlerom plijen. Kominterna je počela propagirati tezu da se radi o „drugom imperijalističkom ratu“ u kojem se ne sukobljavaju „demokracija i fašizam“ nego je riječ o ratu „dva imperijalistička tabora“, sugerirajući svojim članicama ekvidistancu. To je stvaralo konfuziju u nacionalnim komunističkim partijama pa i u KPJ. Naravno, sve se promijenilo nakon napada Trećega Reicha na Sovjetski Savez 22. lipnja 1941. godine kad je Kominterna opet naložila svim komunistima aktivaciju strategije totalnog antifašističkog otpora. 16

Odnos jugoslavenskih i hrvatskih komunista prema fašizmu i Nijemcima i odnos njemačke nacionalne manjine prema nacizmu, komunizmu i antifašizmu

Komunistička partija Jugoslavije od svoje zabrane 1921. godine djelovala je u ilegali, a njeno je vodstvo od 1929. do 1937. godine djelovalo iz egzila u inozemstvu. Režimski 14 S pehnjak, K.: „Neki problemi povijesnog razvitka Narodnog fronta/Socijalističkog saveza u Jugoslaviji 19351978.“, Časopis za suvremenu povijest, br. 15 (1), Zagreb, 1983. (str. 27. – 54.) 15 Sporazum o nenapadanju potpisali su 23. kolovoza 1939. godine u Moskvi ministri vanjskih poslova dviju država Joachim von Ribbentrop i Vjačeslav Molotov. 16 Spehnjak, K.: Isto.

389


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

progoni ali i unutarpartijski sukobi oslabili su komunističku organizaciju koja je u kratko vrijeme nakon zabrane s oko 50 tisuća spala tek na nekoliko stotina članova. Prekretnica nastupa 1936. godine kada na dužnost organizacijskog sekretara KPJ iz Moskve stiže Josip Broz Tito koji godinu dana kasnije postaje i politički sekretar KPJ. On najprije reafirmira i reorganizira Savez komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ). Sukladno politici Kominterne o Narodnoj fronti, KPJ nastoji uspostaviti širu antifašističku platformu, 17 a 1937. godine kao sastavni dio KPJ osnovane su Komunistička partija Hrvatske i Komunistička partija Slovenije. Početkom 1938. godine Tito formira i novo vodstvo KPJ. Unatoč promjenama kursa Kominterne, predano radi na pripremi komunističke organizacije za borbu u novim uvjetima nadolazećeg rata i izvođenje komunističke revolucije. Antifašistički (i antinjemački) proglasi postaju svakodnevica komunističkoga djelovanja.18

Njemačka nacionalna manjina u to vrijeme u Kraljevini Jugoslaviji broji oko 500 tisuća pripadnika. Njena središnja organizacija sa sjedištem u Novom Sadu od 1920. godine je Švapsko-njemački kulturni savez (Schwäbisch-deutscher Kulturbund), oko kojega se okupljaju najugledniji njemački aktivisti, društvene i strukovne organizacije. Vodstvo tih organizacija čine konzervativni političari demokršćanske orijentacije koji nastoje izboriti kulturno-prosvjetnu autonomiju i privredni napredak za svoju nacionalnu zajednicu i održavaju dobre odnose s vladom u Beogradu. Mlađi pronacistički kadrovi koji su se vraćali sa studija iz Trećega Reicha, uz veliki utjecaj i pomoć institucija u Berlinu, još od 1936. godine nastoje ovladati Kulturbundom, ali im to uspijeva tek 1939. godine kada staro rukovodstvo odstupa, a novo pod vodstvom dr. Josepha (Seppa) Janka uspostavlja i uvodi novi red te potčinjava sve njemačke organizacije novom centraliziranom modelu upravljanja. Kulturbund provodi kampanje za učlanjivanje novih članova propagirajući politiku „narodnog jedinstva“, nastojeći obuhvatiti što je moguće više pripadnika manjine, a svoje oponente, osobito demokrate, komuniste i njihove simpatizere proglašava „narodnim izdajnicima“. Propagandni pritisak nacificiranoga Kulturbunda, koji u Slavoniji od 1938. godine vodi pokrajinski vođa Branimir Altgayer, 19 bio je vrlo snažan i uporan kao i agitacijske 17 S pehnjak, K.: Isto. 18 Jelić, Ivan: „Dolazak Josipa Broza Tita na čelo Komunističke partije Jugoslavije“, Časopis za suvremenu povijest, Br. 2, Zagreb, 1972. (str. 27. – 46.) 19 Branimir Altgayer (1897. – 1950.) rodio se u Przekopanyju u Galiciji, za vrijeme očeva službovanja u austrougarskoj vojsci, a odrastao je u Slavoniji. Školovao se u Kutjevu, Osijeku i Zemunu, a vojnu kadetsku konjičku školu pohađao je u Beloj Crkvi. Bio je aktivni časnik najprije austrougarske, a onda i jugoslavenske vojske do 1926. godine. Potom se zanima za njemačko nacionalno-manjinsko organiziranje i postaje istaknuti aktivist njemačkih organizacija, a od 1938. godine i čelni čovjek Kulturbunda za Slavoniju i potom Banovinu Hrvatsku Po naputku Berlina postavljen je u travnju 1941. godine za vođu Njemačke narodne skupine u NDH (Volksgrupenführer) s visokim časničkim činom SS-a, a od 1943. i ustaškog pukovnika. Neposredno je rukovodio svim političkim aktivnostima Njemačke narodne skupine, izravno potčinjen vlastima u Berlinu, a rukovodio je i evakuacijom njemačkoga stanovništva iz Slavonije i Srijema tijekom 1944. godine. U svibnju 1945. godine izbjegao je u Austriju, gdje su ga britanske vojne vlasti internirale u zarobljenički logor u Wolfsburgu te u rujnu 1946. godine izručile jugoslavenskim vlastima. Na sudu u Beogradu osuđen

390


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

akcije za učlanjenje što većega broja pripadnika njemačke nacionalne manjine. Većina pripadnika njemačke manjine živi na selu, slabo je obrazovana i vrlo podložna propagandi o moćnom i nepobjedivom Trećem Reichu, golemim uspjesima njemačke privrede i države i neviđenom blagostanju koje Führer i nacisti donose napaćenom i u Velikom ratu poniženom njemačkome narodu. Indoktrinirani studenti koji se vraćaju sa studija u Njemačkoj (godišnje ih je na studij u Njemačku išlo između 200 i 300) s oduševljenjem govore o velikim uspjesima Hitlerovog Reicha i preporodu njemačke ekonomije. Uz ženske, omladinske i poljoprivredničke organizacije, Kulturbund razvija i poluvojne skupine Kameradschafta i Mannschafta u kojima su članovi bili podvrgnuti snažnoj ideologizaciji kojom su propagirane nacističke vrijednosti te su prolazili tečajeve i programe tjelovježbe i predvojničke obuke radi podizanja fizičke kondicije i borbene spremnosti. 20 Iz Zagreba vrlo agresivno među akademičarima i mladima djeluje i nacificirano Udruženje njemačkih studenata, otvoreno šireći nacističke ideje. Izvjestan broj njemačkih mladića iz Jugoslavije odlazi u Njemačku i tamo se dobrovoljno javlja u vojne postrojbe nakon Hitlerova napada na Poljsku 1. rujna 1939. godine, čime je započeo Drugi svjetski rat. Na ruku propagandistima i agitatorima Kulturbunda idu i vrlo profitabilni ugovori o trgovinskoj razmjeni koje Treći Reich sklapa s Kraljevinom Jugoslavijom po kojima Berlin otkupljuje sve tržišne viškove poljoprivrednih proizvoda pa se njemački seljaci i farmeri masovno učlanjuju u Kulturbundovu Zadrugu „Agraria“, čime im je bio osiguran siguran plasman njihovih proizvoda.21

I unatoč svemu tome te kasnije nametnutoj percepciji da je njemačka manjina bila masovno i bezrezervno zaluđena nacizmom, može se reći da i nakon okupacije velika većina pripadnika njemačke nacionalne manjine nije aktivno sudjelovala ni u radu civilnih organizacija unutar Njemačke narodne skupine u NDH niti u vojnim i poluvojnim postrojbama ili policijskim strukturama okupacijskih i kvislinških vlasti nego se držala suzdržano ili pasivno kako prema nacistima tako i prema komunistima. 22 Uz to, procjenjuje se da je od ljeta 1941. do svibnja 1945. godine oko 500 do 1.000 je kao ratni zločinac na smrt. Kazna je izvršena 15. svibnja 1950. godine. (Beus Richembergh, G.: Nijemci, Austrijanci i Hrvati. Prilozi za povijest zajedničkih biografija (biografski leksikon), Njemačka narodnosna zajednica, Osijek, 2003. (str. 36. – 37.) 20 Treba reći da stvaranje njemačkih organizacija na načelima poluvojnih organizacija nije bilo izuzetak. Hrvatska seljačka stranka je 1936. godine osnovala Hrvatsku seljaćku zaštitu a 1938. i Hrvatsku građansku zaštitu u kojima je pred rat bilo organizirano čak oko 200 tisuća muškaraca. Isprva su bili opremljeni štapovima (batinama) zbog čega su ih nazivali „Mačekovim batinašima“, a kasnije i lakim oružjem. (Karaula, Ž.: Mačekova vojska. Hrvatska seljačka zaštita u Kraljevini Jugoslaviji, Zagreb, 2015.). Djelovao je i profašistički Jugoslavenski narodni pokret „Zbor“ pod vodstvom Dimitrija Ljotića te niz ilegalnih naoružanih četničkih skupina. 21 Geiger, V.: „Njemačka manjina u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca / Jugoslaviji (1918.-1941.)“, Dijalog povjesničara - istoričara, 2, Zagreb, 2000. (str. 429. – 445.) 22 O odnosu njemačke nacionalne manjine u Jugoslaviji prema nacizmu i njenoj ulozi u okupaciji jugoslavenska je historiografija zauzimala desetljećima generalni stav koji se mogao sublimirati u tvrdnju da su „svi jugoslavenski Folksdojčeri bili nacisti i sluge okupatora, uz časne iznimke“, čime se zapravo nastojala

391


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

hrvatskih Nijemaca poginulo kao pripadnici Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije (NOV i POJ) ili, pak kao civilni suradnici partizanskg pokreta i kao žrtve nacističkog i ustaškog terora. 23

Sindikalni i komunistički aktivisti njemačkoga porijekla suprotstavljaju se nacističkoj politici i slijede doktrinu svoje Partije koja poziva na klasnu borbu protiv svih nacionalnih buržoazija te na otpor fašističkom imperijalizmu. Zbog prilika i progona u Trećem Reichu, njegove imperijalističke i ekspanzionističke politike te zbog pronacističke politike Kulturbunda mnogi od njih se prestaju osjećati i izjašnjavati Nijemcima još prije početka rata, s jedne strane u potpunosti prihvaćajući internacionalistički karakter komunističkoga pokreta, a s druge nastojeći se distancirati od manjine iz koje potječu jer u njoj vlada snažan proces nacifikacije. Odbojnost prema nacističkoj ideologiji i praksi javlja se i kod dijela onih koji jesu njemačkoga porijekla ali nisu komunisti niti su njihovi simpatizeri. Zbog toga procesa degermanizacije antinacistički raspoloženih Nijemaca iznimno je teško procjenjivati stvarni broj aktivnih sudionika antifašističkog pokreta u Hrvatskoj koji su bili deklarirani pripadnici njemačke nacionalne manjine. Mnogo više znamo o istaknutim antifašistima koji se nisu izjašnjavali kao etnički Nijemci, ali za koje znamo da su nedvojbeno bili njemačkog porijekla. Među njima je bilo više komunista i njihovih simpatizera, ali nije zanemariv broj i onih to nisu bili.24 Moglo bi se reći da su komunisti bili jedina organizirana snaga koja je tada uporno i dosljedno propagirala jasne antifašističke stavove. No i pojedini krugovi Katoličke crkve te nekih građanskih političkih stranaka sporadično javno kritiziraju izrazito protukršćansku narav i ideje nacizma, posebice njegovu rasnu teoriju i ideju

opravdati politika komunističkih vlasti prema pripadnicima njemačke manjine ustanovljena 1944. godine, koja se svela na odmazdu i likvidaciju, progon, oduzimanje političkih i građanskih prava te oduzimanje imovine. Kvalitetan ali dugo vremena i jedini odmak od te poopćene teze i objektivan pristup temi dao je slovenski povjesničar Dušan Biber svojom opsežnom studijom Nacizem in Nemci v Jugoslaviji, 1933-1941, Ljubljana, 1966.) 23 Geiger, V.: „O Nijemcima u Hrvatskoj“, Prilozi iz hrvatske historiografije, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2012. (str. 94.) 24 U različitim, uglavnom publicističkim, a ne znanstvenim, izvorima spominje se broj od oko 2000 pripadnika njemačke nacionalne manjine koji su aktivno sudjelovali u antifašističkom pokretu. Kad bismo tu procjenu i uzeli kao relevantnu, moramo računati i na to da je uz njih bilo i jako mnogo antifašista koji su se još i prije rata prestali nacionalno izjašnjavati Nijemcima ili su potjecali iz obitelji koje su se u većinske narodne zajednice asimilirale još i prije pa oni sami nikad nisu ni imali osjećaj pripadnosti etničkoj zajednici svojih predaka, bez obzira na porijeklo i svoja njemačka prezimena (nerijetko fonetizirana ili kroatizirana). Zbog općega odnosa partizana i komunista prema pripadnicima njemačke manjine u Jugoslaviji, posebice nakon odluke AVNOJ-a od 21. studenoga 1944. godine kojom je praktički oduzeta i podržavljena imovina svih Nijemaca, broj onih koji su se odricali svoje njemačke etničke pripadnosti mogao je samo rasti. Geiger, V.: Folksdojčeri. Pod teretom kolektivne krivnje, Osijek, 2002.; Geiger, Vladimir: „Položaj njemačke manjine u bivšoj Jugoslaviji (s posebnim osvrtom na razdoblje nakon Drugog svjetskog rata)”, Historijski zbornik 46, br. 1, Zagreb, 1993. (str. 165. - 185.).

392


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

arijske supremacije. 25 Ali kršćanski socijalisti i demokršćani koji dijele antiratne i antinacističke stavove ne mogu zamisliti niti prihvaćaju bilo kakav savez s komunistima i boljševicima u toj borbi, prije svega zbog njihova izraženog ateizma.26 U tom času komunistička organizacija još uvijek nije bila masovna ali organizacijski je stalno napredovala, širila svoju mrežu, rasparčavala proglase i pamflete te u uvjetima ilegalnog rada okupljala simpatizere na tajnim kružocima i predavanjima, osobito među mladima koje okuplja u SKOJ. Konsolidirana dočekuje i okupaciju i komadanje Jugoslavije u travnju 1941. godine. 27

Odmah po napadu Trećega Reicha na Jugoslaviju 6. travnja 1941. godine komunistički predstavnici obilaze mjesne komande Jugoslavenske kraljevske vojske i zahtijevaju da se građanima podijeli oružje radi otpora okupacijskim snagama.28 Okupacija i komadanje Jugoslavije izvršeni su munjevito i uspostavljene su posebne okupacijske zone s kvislinškim upravama. Nijemci uspostavljaju tzv. Nezavisnu Državu Hrvatsku, koja obuhvaća veći dio današnje Hrvatske (osim dijelova predanih Italiji i Mađarskoj) te čitavu Bosnu i Hercegovinu i Srijem. Na vlast u tzv. NDH Nijemci dovode Ustaše, predvođene njihovim poglavnikom dr. Antom Pavelićem i emigrantima-gerilcima koji su uvježbavani u vojnim kampovima u Italiji. Vlasti tzv. NDH u potpunosti ovise o svojim protektorima – njemačkoj okupacijskoj vojsci. Pripadnicima njemačke nacionalne manjine za koju se ustrojava Njemačka narodna skupina u NDH kao javno-pravna organizacija, posebnim uredbama sa zakonskom 25 T ako je, primjerice, apatinski katolički župnik Adam Berenz 1935. godine pokrenuo list na njemačkom jeziku „Die Donau“ (izlazio je praktički sve do Berenzova uhićenja od strane GESTAPO-a u svibnju 1944.) u kojem je često objavljivao vrlo otvorene antinacističke tekstove, kritizirajući nacizam sa stajališta kršćanskih vrednota i Isusova nauka. Nacisti su, uglavnom u logorima, likvidirali više od 2.600 katoličkih svećenika. 26 Katolička crkva je još od enciklike Rerum novarum pape Leona XIII. 1891. godine imala jasan i odbojan stav prema socijalističkim idejama, a enciklikom Divini Redemptoris iz 1937. godine papa Pio XI. otvoreno je osudio komunizam (koji je već bio na djelu u SSSR-u) kao „veliku opasnost“. Jednako tako, papa Pio XI. je svojim dvjema enciklikama Non abbiamo bisogno iz 1931. i Mit brennender Sorge iz 1937. otvoreno osudio talijanski fašizam i njemački nacizam te njegovu rasnu teoriju. Dakle, od angažiranih je katolika koji su papu smatrali neprikosnovenim autoritetom bilo ne samo teško očekivati razumijevanje za komunističke nego i za fašističke i nacističke ideje. Naravno, ne samo među angažiranim katolicima nego i kod dobroga dijela klera, pored odbojnosti prema talijanskom fašizmu (zbog njegove osvajačke prirode i agresivne talijanizacije) i njemačkom nacizmu (zbog rasne teorije koja je favorizirala narode „gotskoga porijekla“, a slavenske narode smatrala dostojne tek ropske uloge), postojale su vrlo izražene simpatije za uspostavu tzv. Nezavisne Države Hrvatske od strane ustaša koji su u osnovi imali fašističku ideologiju (prije svega zbog fiksacije na ideju hrvatske nacionalne države). Primjer toga je pisanje dijela katoličkoga tiska o uspostavi tzv. NDH. Macut. P.: „Katolički tisak o uspostavi Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941. godine“, Časopis za suvremenu povijest, br. 1, Zagreb, 2015., (str. 81. - 102.) 27 KPJ je u listopadu 1940. godine imala oko 7 tisuća članova, a SKOJ oko 18 tisuća (od kojih je oko 600 bilo članova KPJ). Treba imati na umu i to da je oko tisuću jugoslavenskih dragovoljaca preživjelo Španjolski građanski rat te da se većina njih uspjela vratiti u domovinu prije njemačke okupacije. Mnogi od njih su kasnije, kao iskusni ratnici, bili organizatori partizanskoga otpora i zapovjednici partizanskih odreda. 28 Tako je, primjerice, delegacija Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju toga dana predala pisani zahtjev Komandi Grada Splita da se mobiliziraju građani i da im se podijeli oružje. Isto je napravila i skupina komunista u Zagrebu, predvođena dr. Pavlom Gregurićem. Zahtjevi su odbijeni.

393


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

snagom daje se privilegirani položaj. 29 Važna uloga Skupine je propagandni te prosvjetno-kulturni rad među pripadnicima njemačke manjine. 30 Skupina je ustrojena kao čvrsto strukturirana organizacija unutar koje djeluju posebne organizacije ali i vojno krilo, odnosno Vojnica (Einsatzstaffel der Deutschen Mannschaft – ES). Više tisuća pripadnika njemačke nacionalne manjine uključuje se preko Skupine i njenih organizacija te njene Vojnice u aktivnu službu pomaganja okupacijskim snagama, posebice SS-u i GESTAPO-u i ustašama kod progona i internacije Židova, Srba i Roma, komunista i partizanskih simpatizera. Pripadnici ES-a sudjeluju u borbenim akcijama ali vode i osiguravaju koncentracijski logor Loborgrad te koncentracijski logor u Zemunu, a neki su iz Waffen-SS-a bili raspoređeni i kao čuvari u nacističkim logorima smrti na području Trećega Reicha. Hrvatski Nijemci su i među vojnicima dobrovoljačkih SS divizija, između kojih i osobito zloglasne SS dragovoljačke divizije „Prinz Eugen“ u kojoj su bili i Folksdojčeri iz Banata i koja je ostala zapamćena i po masovnim ratnim zločinima nad civilnim stanovništvom.31 Već tijekom travnja 1941. godine brojne pokrajinske organizacije KPH osnivaju vojne komisije, a od početka svibnja i u lipnju članovi Centralnog komiteta KPH obilaze mjesne organizacije širom Hrvatske za zadatkom da se članstvo i simpatizeri naoružaju i pripreme za oružani ustanak. U svom prvosvibanjskom proglasu CK KPH poziva građane Hrvatske na oružani otpor okupatoru i njegovim pomagačima, a u proglasu iz lipnja taj se poziv ponavlja uz vrlo jasan stav o ustaškim vlastima kao slugama okupatora.32 Interne upute mjesnim organizacijama upozoravaju na 29 Č lanovi Njemačke narodne skupine priznati su pripadnicima njemačkoga naroda, ali ne i državljanima Trećega Reicha. Nisu imali dvojno državljanstvo jer je ono dodjeljivano samo dobrovoljcima i mobiliziranim vojnicima njemačkih vojnih postrojbi ali ne i članovima njihovih obitelji. Nisu bili obvezni služiti vojsku u Hrvatskom domobranstvu ali su isprva dragovoljno, a onda i mobilizacijom angažirani u njemačkim vojnim postrojbama. Partizanske vlasti su kasnije sve pripadnike njemačke manjine tretirale kao da su državljani Trećega Reicha, a u stvarnosti i oni koji su izbjegli u Njemačku tijekom rata, posebice u evakuacijama 1944. godine nisu uopće imali regulirani status i državljanstvo sve do konca 50-ih godina XX. stoljeća pa su ih i nove njemačke vlasti dugo tretirale kao apatride bez ikakvih prava. To je stvaralo duboku traumu kod izbjeglica jer ih nisu željeli ni u staroj ni u novoj domovini. 30 Krnić Z.: „Prosvjetna i kulturna djelatnost Njemačke narodne skupine u NDH“, Časopis za suvremenu povijest, br. 2., Zagreb, 1978. (str. 17. – 33.); Jareb, M.: „Promidžba Njemačke narodne skupine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice/VDG Jahrbuch, Osijek, 2005. (str. 207. – 223.) 31 O djelovanju te zloglasne divizije SS-a objavljen je niz radova i izdanja na hrvatskom jeziku, posebice o zločinima koje je divizija počinila u jesen 1943, godine u Dalmatinskoj zagori. Među opsežnijim i bogato ilustriranima su: Božović, S.: Divizija „Princ Eugen”, Pančevo, 2011. i Werhas, M., Mikulčić, B.: Prinz Eugen. 7. dragovoljačka SS gorska divizija, Zagreb, 2018. O djelovanju raznih postrojbi Waffen SS-a proteklih godina niz članaka objavio je i zagrebački časopis ‘Vojna povijest’. No ti su članci pretrpjeli vrlo oštre kritike kao revizionističko štivo koje prešućuje važne aspekte zločinačkog djelovanja između ostalih i divizije „Prinz Eugen“, čiji su mnogi visoki časnici prije dolaska u diviziju već imali bogato zločinačko iskustvo u brojnim koncentracijskim logorima u Trećemu Reichu. (vidi: Hutinec, G.: „O zloupotrebi vojne povijesti iz vremena Drugoga svjetskog rata ili kako Vojna povijest prešućuje ono što uredniku i autorima nije po volji“, Historijski zbornik, God. LXVIII (2015), br. 1, Zagreb, 2015. (str. 177. – 194.)) 32 Ustaški pokret je dijelio mnoga programska načela, a nakon uspostave tzv. NDH i praksu fašističkih pokreta u Italiji i Njemačkoj. Još prema svojim Načelima iz lipnja 1933. godine pokret je ustrojen kao totalitaran,

394


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

očekivani napad nacističke Njemačke na Sovjetski savez, što bi trebao biti i početak organiziranoga otpora i diverzija. Slijedom tih naputaka, a ne čekajući formalnu odluku Politbiroa CK KPJ, u šumi Brezovica kod Siska grupa komunista 22. lipnja osniva Sisački partizanski odred, kao prvu vojnu formaciju Narodno-oslobodilačkoga pokreta (NOP) u Jugoslaviji. 33

Rukovodstvo CK KPJ 4. srpnja u Beogradu objavljuje „Proglas narodima Jugoslavije s pozivom na opći ustanak“. Slijedom toga širom Jugoslavije dolazi do osnivanja partizanskih odreda te počinju organizirane ilegalne oružane akcije i diverzije protiv okupatorske vojske, policijskih i kvislinških vlasti i instalacija kojima su se koristili. Oružani prepadi i napadi na policijske i vojne snage okupatora i kvislinških vlasti koriste se za zapljenu oružja, streljiva i eksplozivnih sredstava za naoružavanje sve većega broja boraca NOP-a i ilegalaca koji se iz gradova prebacuju na teritorije pod kontrolom partizana. U Hrvatskoj snage NOP-a jačaju i zbog represija protiv Židova i antifašista te vrlo brutalnih i masovnih zločina ustaša prema srpskom stanovništvu, posebice na Baniji, Kordunu, u Slavoniji i Lici pa je koncem 1941. godine na područjima Hrvatske bilo već oko 7 tisuća organiziranih boraca u partizanskim postrojbama, a taj je broj do konca 1944. godine narastao na oko 120 tisuća boraca koji su bili obuhvaćeni s 5 vojnih korpusa.34 Važnost partizanskog pokreta u Hrvatskoj za čitav NOP u Jugoslaviji bila je golema. Naime, od sredine 1942. godine pa do početka 1944. godine partizanski borci iz Hrvatske činili su oko 50% partizanskog ljudstva na području Jugoslavije.35 Taj broj je prije završnih operacija za oslobođenje zemlje narastao i zbog mobilizacije. Iz Hrvatske je bilo oko 165.000 naoružanih boraca, od kojih se pod neposrednom komandom Glavnog štaba Hrvatske nalazilo oko 150.000 boraca ili oko jedne trećine cjelokupnog sastava jugoslavenskog NOP-a. 36 Sve se to događalo u vrlo otežanim prilikama jer njemačke i ustaške vlasti od ranije jugoslavenske policije preuzimaju popise komunista i njihovih simpatizera te vrše stalne potrage, pretrese, racije, odmazde i progone. 37 U tome im pomažu i

33 34 35 36 37

militaran i revolucionarni te kao nacionalno ekskluzivistički i rasistički. Jareb, M.: Ustaško-domobranski pokret: od nastanka do travnja 1941. godine, Zagreb, 2006., (bilj. 23. str 128.) U Republici Hrvatskoj 22. lipnja se slavi kao državni praznik – Dan antifašističke borbe. Goldstein, I. (i Slavko Goldstein): „Srbi i Hrvati u narodnooslobodilačkoj borbi u Hrvatskoj“, Dijalog povjesničara-istoričara 7 (ur. Hans Georg Fleck i Igor Graovac), Zagreb, 2003, (str. 262. – 263.) Bilandžić, D.: Hrvatska moderna povijest, Zagreb, 1999. (str. 244. – 245.) Anić, N.: „Oružane snage NOP-a Hrvatske 1944/45“, Časopis za suvremenu povijest, br 17. (1), Zagreb, 1985. (str. 101. – 139.) Zanimljiv je slučaj Folksdojčera Sigismunda Bobija Štetlera iz Stare Pazove (1914. – 1942.). Bio je prijeratni komunist i dragovoljac u Internacionalnim brigadama u Španjolskom građanskom ratu. Nakon što se 1938. godine vratio u Jugoslaviju, uključio se u rad Odbora za pomoć španjolskim dobrovoljcima koji su organizirali komunisti. Nakon okupacije je uhićen i stavio se na raspologanje ustaškim vlastima te prokazivao pojedine zagrebačke komuniste. Smrtno je stradao 1942. godine. (Izvještaj Vladimira Popovića Centralnom komitetu KPJ o prilikama u Hrvatskoj te provalama u partijskoj organizaciji u Zagrebu od 21. 12. 1941., Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u Sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1941. - 1945., Knjiga I (ožujak—prosinac 1941.), Zagreb, 1981. (prilog 221)

395


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

vojne te poluvojne strukture Njemačke narodne skupine u NDH koja je osnovana s ciljem da potpuno pokrije, kontrolira i mobilizira njemačku nacionalnu manjinu u NDH. Komunističke partijske organizacije nastoje sačuvati svoje članstvo u ilegali ali i naputcima da se članovi infiltriraju u upravne i vojne strukture novouspostavljenih vlasti. 38

Ustaške vlasti pokušavaju onesposobiti sve svoje oponente pa, pored eminentnih lijevih intelektualaca, u zatvoru, internaciji ili logorima završavaju i istaknuti prvaci Hrvatske seljačke stranke koji im nisu iskazali lojalnost poput Augusta Košutića, Mihovila Pavleka Miškine, Luje Tomašića i Ilije Jakovljevića. I sam predsjednik HSS-a dr. Vladko Maček bio je zatvaran, pritvaran i interniran. 39

Partizanski pokret, uz manje oscilacije zbog žestokih protupartizanskih akcija združenih snaga njemačke, talijanske i bugarske vojske te Ustaške vojnice, Hrvatskog domobranstva i četničkih snaga (tzv. Otadžbinske vojske), stalno jača i podiže razinu organiziranosti i uspješnosti, a od jeseni 1943. godine partizani počinju dobivati zračnim mostobranom i vojnu, humanitarnu i sanitetsku pomoć od Velike Britanije. Važna prekretnica u jačanju NOP-a bila je kapitulacija fašističke Italije u rujnu 1943. godine, kad su se partizanske jedinice iz talijanskih garnizona i skladišta domogle velikih količina naoružanja, streljiva, opreme, sanitetskog materijala i hrane te kad se partizanima pridružilo još oko 50 tisuća novih boraca u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Komunisti uspješno predvode partizanski antifašistički pokret pod zapovjedništvom Josipa Broza Tita, ali im se tijekom 1943. i 1944. godine pridružuje i veliki broj ne samo domobrana i njihovih časnika nego i građanskih političara i uglednih intelektualaca, čime njihov pokret dobiva na širini i ugledu. Pokušavajući podići razinu ugleda NOP-a njegova se zapovjedništva i politički komesari trude pridobiti ne samo pripadnike južnoslavenskih naroda nego i pripadnike nacionalnih manjina. Naime, iznimno važno političko pitanje za razvoj narodno-oslobodilačkog partizanskog pokreta bila je izgradnja njegova karaktera kao općenarodnog ili svenarodnog. Na partijskom savjetovanju koje je održano na Zvečevu od 25. do 27. 38 O dređeni broj simpatizera NOP-a njemačkog porijekla osobito je bio pogodan za obavještajni rad unutar struktura Njemačke narodne skupine u NDH te u samome SS-u zbog dobrog poznavanje njemačkog jezika. Tako je prijeratni komunist Joachim Reiter, odnosno Jaša Rajter (1913. – 1990.), inače rođen u Zagrebu, kao Folksdojčer dobio dokumente njemačke okupacijske uprave u Beogradu, bio je unovačen u SS te je neko vrijeme 1942. godine radio i kao vozač i ađutant zapovjednika SS divizije „Prinz Eugen“ SSObergruppenführera Artura Phlepsa. Reiter je od strane beogradske partijske organizacije u svibnju 1941. dodijeljen Josipu Brozu Titu kao čuvar i pratilac, a 16. rujna ga je svojim automobilom izveo iz okupiranog Beograda na slobodni teritorij, odnosno u partizane. Reiter se partizanima pridružio kasnije, nakon bijega iz SS-a, a nakon rata je obavljao više istaknutih dužnosti, među kojima i dužnost direktora Beogradskog sajma. Vidi: Mladenović, M.: Tito od ustanka do pobede 1941—1945., Beograd, 2006. (str. 25.) 39 Ustaške su vlasti već 11. travnja 1941. zabranile političke aktivnosti HSS-a i internirale Mačeka na njegovom imanju u Kupincu. Maček je od listopada 1941. do ožujka 1942. bio zatvoren u logoru Jasenovac, a potom opet interniran u Kupincu, a, od prosinca 1943. do svibnja 1945. u kućnom pritvoru svom stanu u Zagrebu. (Vlašić, A: Političko djelovanje Augusta Košutića tijekom Drugog svjetskog rata i poraća (1941. – 1964.), Zagreb, 2010.)

396


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

prosinca 1942. godine za područje Slavonije 40 zaključeno je da treba „učiniti sve da Česi, Slovaci, Mađari i Nijemci, aktivno učestvuju u današnjoj borbi koja i njima donosi oslobođenje.“41

Slijedom toga zaključka 3. svibnja 1943. godine Štab III. operativne zone izdao je naredbu o formiranju Udarnog čehoslovačkoga bataljuna. Prilikom osnivanja bataljun je činilo 146 boraca, a već koncem listopada 1943. godine bataljun je ušao u sastav novoosnovane Čehoslovačke brigade „Jan Žiška“.42 Odlukom Štaba III. operativne zone 15. kolovoza 1943. godine u Slatinskom Drenovcu osnovan je i Mađarski partizanski bataljun „Šandor Petöfi“, koji je činilo oko 170 boraca, a istoga dana na istome mjestu osnovana je i Njemačka partizanska četa „Ernst Thälmann“, na čijem je prvom postrojavanju bilo 40-ak boraca. 43

U rujnu 1943. godine nakon kapitulacije Italije u Istri dolazi do osnivanja niza talijanskih četa koje čine kako domaći Talijani antifašisti tako i bivši vojnici talijanske vojske. Njihova prva zadaća bila je suprotstavljanje njemačkim snagama koje su krenule zauzeti Istru. No nadmoćne njemačke divizije praktički su pregazile te partizanske čete koje su nakon velikih gubitaka ipak konsolidirane pa je 1944. godine osnovan Talijanski bataljun „Pino Budicin“.44

Značaj i uloga Njemačke partizanske čete „Ernst Thälmann“

Prilike u Slavoniji i Srijemu tijekom 1941. i 1942. godine nisu bile odveć povoljne za razvoj partizanskoga pokreta otpora. Kroz to područje je prolazilo najvažniji prometni (željeznički) koridor koji je spajao balkanske zemlje s Trećim Reichom pa su uzduž njega bile raspoređene vrlo snažne i dobro opremljene vojne snage okupacijske vojske. Vlasti tzv. Nezavisne Države Hrvatske uspostavile su čvrstu kontrolu nad čitavim područjem koje su obuhvaćale dvije župske oblasti (Župa 40 41 42 43

Krnić, Z.: Daruvar – Radnički i narodnooslobodilački pokret, Daruvar, 1979. (str. 194. – 195.) Građa za historiju NOP-a u Slavoniji, knj. II, Slavonski Brod, 1964. (str. 557. - 563.) Hanzl, J. (i dr.): Borbeni put I. čehoslovačke brigade ˝Jan Žižka z Trocnova˝, Daruvar, 1968. O ovoj partizanskoj postrojbi, jedinstvenoj u čitavoj Europi pisalo je već više autora. Najznačajniji radovi su: Hrečkovski, S.: “Njemačka četa ‘Ernst Thälmann’ u jedinicama NOV i POJ u Slavoniji”. Zbornik CDISB, br. l, Slavonski Brod, 1984. (str. 331. - 350.); Brekalo, M. (i dr.): „Politički kontekst osnivanja partizanske čete Ernst Thälmann i njezina sudbina“, Godišnjak Njemačke zajednice/DG Jahrbuch, Vol. 26, Osijek, 2019. (str. 133. – 145.), Geiger, V.: „Đakovštinski Telmanovci (njemački partizani)“, Đakovački vezovi, prigodna revija, br 47., Đakovo, 1989. Također je relevantno i memoarsko štivo jednoga od preživjelih boraca čete Naila Redžića (Telmanovci. Zapisi o njemačkoj partizanskoj četi »Ernst Telman“, Beograd, 1984.). Na njemačkom jeziku je prvi put o ovoj četi pisao povjesničar Martin Zöller u članku „Die „Telmanovci” fochten unter Schwarz-Rot-Gold. Vom Wirken des deutschen antifaschistischen „Ernst Thälmann”-Bataillons im jugoslawischen Volksbefreiungskampf 1943/1944“ u istočnonjemačkim novinama Neues Deutschland u Berlinu (objavljeno 30. studenoga 1965.), a vrlo važna knjiga za razumijevanje ove teme je Deutsche bei Titos Partisanen 1941 – 1945 autora Heinza Kuhnrücha i Franz-Karla Hitzea (GNN Verlag, Schkeuditz, 1997.) 44 Scotti, Giacomo, Luciano Giuricin; Crvena zvijezda na kapi nam sja. Borbeni put talijanskog bataljuna „Pino Budicin“ i Talijana Istre i Rijeke u Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije, Rijeka, 1979.

397


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

Vuka, sa sjedištem u Vukovaru i župa Baranja, sa sjedištem u Osijeku45) s policijskim, ustaškim i domobranskim snagama u svim općinskim središtima i većim naseljima. S druge strane, organizacije i ustanove Njemačke narodne skupine u NDH (koja je imala svoje sjedište u Osijeku) bile su vrlo dobro organizirane i rasprostranjene u svim naseljima u kojima je njemačko stanovništvo živjelo u značajnijem broju, kao i njihove poluvojne snage (najprije mjesne straže a onda domovinske straže) u kojima je bilo angažirano nekoliko tisuća ljudi (njihova je temeljna zadaća bila da brane sela u slučaju partizanskih napada). Iako je velika većina njemačkoga življa bila pasivna tijekom rata, ali i iz raznih interesa ili pod pritiscima učlanjena u Njemačku narodnu skupinu, dio njih je izbjegavao mobilizaciju ili je skrivao svoje susjede Židove i pomagao im da izbjegnu na partizanske teritorije, ipak je značajan broj domaćih Nijemaca u Slavoniji, Baranji i Srijemu bio unovačen ili dobrovoljno uključen, uglavnom u postrojbe njene Vojnice (Einsatzstaffel) i SS-a. 46 Muškarci koji su ostali u svojim selima primarno su bili usredotočeni na obradu zemlje i preživljavanje svojih obitelji ali su bili i u velikom strahu od odmazde njemačkih i ustaških snaga prema partizanskim suradnicima koji su bili strogo kažnjavani ili deportirani na prisilni rad u Njemačku pa je agitacija među domaćim Nijemcima da se priključe NOP-u imala vrlo simboličan odjek. Komunisti i njihovi simpatizeri bili su stalno na udaru ustaške i njemačke policije te njihovih doušnika pa se većina njih morala povući u ilegalu i skloniti iz svojih mjesta stanovanja ili što prije prijeći na teritorij pod kontrolom partizana. Među njima osobito oni malobrojni njemačkoga porijekla koji su već bili poznati policiji ali i upravnim strukturama Njemačke narodne skupine zbog svog prijeratnog agitacijskog rada. Tako je, primjerice, prijeratni osječki komunist Ferdinand (Ferdo) Herbstsommer već sredinom 1941. godine morao napustiti grad i otišao je u partizane. No imao je velikih problema zbog svoga njemačkog porijekla i pri dolasku u partizane jer se isprva mislilo da se radi o ubačenom njemačkom špijunu. Sudbina ga je kasnije odvela u Banijsku proletersku četu u kojoj je bio zamjenik političkog komesara. Poginuo je kao partizan u oružanoj borbi. 47 Neki su bili uhićeni i internirani u ustaške logore u Jasenovcu i Zemunu, a prijeratni komunisti Ivan Faubl, Ivan Fajerbah, Samuel Majer i Adam Štok tamo su i ubijeni. 48 Unatoč takvoj situaciji i oštrim represalijama okupacijskih i kvislinških vlasti koje su brutalno kažnjavale svaku suradnju s partizanskim pokretom, partizanske snage su imale potporu značajnog dijela hrvatskog, a osobito srpskog stanovništva, zahvaljujući kojoj su funkcionirale linije opskrbe te dojavne i obavještajne veze pa su partizanske

45 V eliki župan Župe Vuka bio je domaći Nijemac Jakob Elicker,a veliki župan Župe Baranja prijeratni osječki odvjetnik i istaknuti HSS-ovac Stjepan Hefer koji je pristupio ustaškom pokretu. 46 Laušić, A.: Iz povijesti folksdojčera i njihova egzodusa na tlu Jugoslavije, Migracijske teme 7 (2), Zagreb, 1991. (str. 183. – 192.) 47 Šibl, I: Ratni dnevnik, Zagreb, 1966. (str. 26.) 48 Hrečkovski, S.: Slavonski Brod u NOB i socijalističkoj revoluciji 1941. – 1945., Slavonski Brod, 1982., (str. 94. – 95.)

398


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

jedinice u Slavoniji do svibnja 1943. godine narasle na veličinu korpusa s dvije divizije u kojima je bilo oko 5.200 naoružanih boraca. 49 Slijedom već spomenutih zaključaka partijskoga savjetovanja koje je održano na Zvečevu u prosincu 1942. godine, jedan od vojno-političkih zadataka bio je i osnivanje partizanske postrojbe koja bi se popunila pripadnicima njemačke nacionalne manjine. Načelnik Štaba Drugog hrvatskog (Slavonskog) korpusa Mate Jerković pozvao je 7. kolovoza 1943. godine na sastanak sedmoricu iskusnih partizanskih boraca njemačke nacionalnosti kako bi im predstavio odluku o osnivanju njemačke postrojbe i dogovorio njeno ustrojstvo te ključne borbene i političke zadatke. Na sastanku su bili Rudolf Vaupotitsch, Johann Mucker (Ivan Muker), Adam Steinbrückner (Žan), Johann Fletz, Johan Kautzmann, Andreas Sommer i Josef Both, od kojih su prva četvorica bili komunisti. Rečeno im je da će teritorijalno područje djelovanja postrojbe biti prostor „čitave Slavonije između Drave i Save, od Bjelovara do Vinkovaca“. Prema kazivanju Johanna Muckera Jerković im je rekao: „Tu je mnogo sela u kojima žive Nijemci. (...) Održavajte skupove, širite propagandu i povećajte jedinstvo. Sigurno ima puno poštenih Nijemaca koji se žele pridružiti vašim redovima. Izbjegavajte sukobe s neprijateljem dok ne ojačate redove. Bit ćete nezavisna postrojba, pod izravnim zapovjedništvom Štaba našega Korpusa.“50 Mucker o tome dalje kaže „Odmah smo shvatili da je to način ostvarenja ideje da se svijetu pokaže i dokaže da nisu svi Nijemci nacisti, nego da ima i pristojnih Nijemaca koji su se spremni boriti protiv fašizma, za slobodu vlastitog naroda i za slobodu cijelog svijeta.” 51 Dogovoreno je da će se četa nazvati po vođi Komunističke partije Njemačke Thälmannu (koji je u to vrijeme još bio živ u logoru Buchenwald), da će zapovjedni jezik postrojbe biti njemački, da će borci na kapama, pored zvijezde petokrake, imati ušivenu njemačku trobojku (zastavu Weimarske Republike) koja će ujedno s crvenom zvijezdom po sredini biti i ratna zastava postrojbe te da će prilikom postrojavanja ili pristupanja izgovoriti službenu partizansku zakletvu kojoj će biti pridodan tekst „Borit ću se do posljednje kapi krvi protiv fašizma da bi sa sebe i svojih nasljednika sprao sramotu kojom nas je okaljao najveći zlikovac njemačkog naroda Hitler“. 52 Nešto kasnije je četa dobila i svoju svečanu pjesmu (koračnicu). Štab Korpusa uputio je istoga dana okružnicu svim postrojbama u Slavoniji da do 14. kolovoza na dogovoreno mjesto upute svoje borce koji su njemačke nacionalnosti radi osnivanja njemačke partizanske postrojbe. Na prozivku i proglašenje osnivanja čete 15. kolovoza u Slatinskim Drenovcima došlo je 40-ak boraca. Za prvog zapovjednika čete Štab Korpusa imenovao je Rudolfa Vaupotitscha, za njegova zamjenika Josefa Kirchnera, za političkog komesara Johanna Muckera i za njegova zamjenika Adama 49 50 51 52

ojna enciklopedija (Knjiga IX.), II. izdanje, Beograd, 1978., (str. 494. - 495.) V Kuhnrüch - Hitze: Deutsche bei Titos Partisanen, prev. aut. (str. 108. – 109.) Kuhnrüch - Hitze: Isto, prev. aut. (str. 108.) Redžić, N.: Telmanovci (str. 37. – 38.)

399


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

Steinbrücknera (Žana). Borci čete bili su poznati i kao telmanovci, a o njenome postojanju vijest se brzo raširila po Slavoniji. Za to su doznale i njemačke vojne vlasti koje su osobito bile zainteresirane za njeno uništenje i iz vojnih i iz političkih razloga. Četa je godinu i pol dana vojevala na području Papuka, Podravine, Đakovštine i na Fruškoj Gori. 53

U tom smislu je i Oblasni Narodnooslobodilački odbor za Slavoniju u proljeće 1944. uputio proglas na njemačkome jeziku “Die Beschlüsse der II. Tagung des AVNOJ und die deutsche Minderheit in Kroatien” (Zaključci II. zasjedanja AVNOJ-a i njemačka manjina u Hrvatskoj) kojim je nastojao pridobiti pripadnike njemačke manjine za antifašistički partizanski pokret.54

Postrojba se nastojala stalno popunjavati novopridošlim borcima jer je prvotna ideja bila da četa preraste u bataljun. No to nije bilo lako izvesti jer je četa praktički stalno išla iz jedne u drugu borbenu akciju i trpila je ozbiljne gubitke u ljudstvu. U četu je tijekom godinu i pol njenoga postojanja pristiglo i oko 90 dezertera Wehrmachta i SS-a, većinom Nijemaca iz Njemačke i Austrije, a popunjavana je i borcima drugih nacionalnosti. Računa se da je kroz postrojbu do studenoga 1944. godine prošlo oko 200 boraca, među kojima i 6 žena. Od toga više od pola bili su lokalni slavonski Nijemci. U sastavu postrojbe bilo je i više članova iste obitelji. Johannu Kautzmannu su, primjerice, u borbenim djelovanjima čete poginula dva sina, a s Johannom (Ivanom) Pichlerom u četi je bila i njegova sestra. Samo u jednom borbenom okršaju u studenome 1943. godine kod sela Mikleuš, u kojemu su se ‘telmanovci’ sukobili s višestruko brojnijom postrojbom Wehrmachta koja je imala snažnu tenkovsku potporu, izginulo je 60 boraca čete. U to je vrijeme došlo i do kadrovskih promjena u četi pa je dužnost zapovjednika preuzeo Johann (Ivan) Pichler, a političkog komesara Andrija Mihavec. Do rasformiranja čete bilo je još nekoliko kadrovskih smjena zbog prekomandi i pristizanja novih boraca. U studenome 1944. godine u četi su bila još samo 4 borca iz njenog prvotnog sastava iz kolovoza 1943. godine, a rat je preživjela samo jedna desetina njenih boraca. Četa je, zbog stalnih ljudskih gubitaka i nemogućnosti da se popuni i konsolidira, odlukom Glavnog štaba NOV Hrvatske rasformirana u studenome 1944. godine, a njeni borci su bili raspoređeni u druge partizanske postrojbe u Slavoniji.55 53 E popeja Njemačke partizanske čete „Ernst Thälmann“ ovjekovječena je i cjelovečernjim igranim filmom „Volio bih da sam golub“, koji je u jugoslavensko-istočnonjemačkoj koprodukciji (DEFA Film iz Potsdama i Sutjeska film iz Sarajeva) premijerno prikazan 1990. godine na 37. Filmskom festivalu u Puli. Film, koji je zapravo romantizirana i idealizirana priča, snimljena u duhu i maniri jugoslavenske partizanske kinematografije, režirao je Miomir Miki Stamenković, prema scenariju Wolfganga Helda i Veroslava Rančića. Glavne uloge su glumili Vanja Drach, Manfred Mock, Marina Marković, Peter Modrick, Slobodan Negić, Ley Lutz, Ljiljana Đoković-Simonović, Gojko Mitić, Maren Schumacher, Susanne Schwab i Vanja Albahari. Scenaristima su konzultanti bili Nail Redžić, borac Njemačke partizanske čete „Ernst Thälmann“ i Martin Zöller, istočnonjemački povjesničar rođen u Zemunu (koji je, inače, 3 godine bio vojnik Wehrmachta). 54 Geiger, V.: „Josip Broz Tito i sudbina jugoslavenskih Nijemaca“ (str. 817.) 55 Hrečkovski, S.: Njemačka četa (str. 347.)

400


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

Značaj i uloga Njemačke partizanske čete „Ernst Thälmann“ iznimno su veliki. S obzirom da se radilo o maloj postrojbi, njeni vojni učinci nisu bili presudni. No politički efekt njenoga postojanja i djelovanja bio je velik. Iako su se brojni Nijemci, među kojima i dezerteri Wehrmachta i SS-a borili u različitim postrojbama koje su sudjelovale u oružanom otporu fašističkoj okupacijskoj sili ne samo u NOP-u u Jugoslaviji nego i u drugim europskim zemljama, to je bila jedina njemačka partizanska antifašistička postrojba u čitavoj Europi. Njeno postojanje je bilo važan i stvaran dokaz o besmislenosti tvrdnji da su „svi Nijemci nacisti“. ‘Telmanovci’ su bili primjer organiziranog angažmana pripadnika njemačke nacionalne manjine u Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije koji je odjeknuo u čitavoj Slavoniji ali i Vojvodini (i nekolicina Nijemaca iz Vojvodine je pristupila četi dok je djelovala na području Fruške gore) te utočište za izvjestan broj Nijemaca koji su dezertirali iz Wehrmachta i SS-a kako bi se priključili antifašističkoj borbi. Njima je bilo mnogo lakše prilagoditi se novoj sredini u Njemačkoj partizanskoj četi jer se u njoj koristio njemački kao zapovjedni jezik. Četa je nastojala i među pripadnicima njemačke nacionalne manjine u slavonskim selima širiti antinacističke stavove i na svoj je način bitno doprinijela da NOP po svom karakteru bude svenarodni pokret otpora okupatorima.

Istaknuti hrvatski antifašisti i sudionici partizanskog pokreta otpora njemačkih korijena

Među onima koji su još od početka 30-ih godina XX. stoljeća bili žestoki oponenti frankovaca i ustaša te Ante Pavelića (kojega je dobro poznavao pa i vjenčao) posebno se ističe msgr. Svetozar Rittig (1873. – 1961.), jedna od najvažnijih i najutjecajnijih političkih figura Hrvatske između dva svjetska rata i jedan od najistaknutijih katoličkih svećenika toga vremena. Rodio se u Brodu na Savi, u obitelji njemačkoga porijekla koja je doselila u Slavoniju (najprije u Požegu, gdje se rodio Svetozarov otac Josip 1846.) iz čeških Sudeta oko 1840. godine. Nakon gimnazije i početka studija teologije u Travniku, nastavio je studirati u Đakovu, a potom ga je biskup Josip Juraj Strossmayer poslao na bečki Augustineum, gdje je doktorirao 1902. godine i vratio se na službu u Đakovo. Bio je bliski suradnik biskupa Strossmayera i slijedio je njegove političke ideje, isprva kao pravaš Starčevićeve stranke, na čijoj je listi bio 1908. godine izabran i u Hrvatski sabor. Od 1915. godine bio je profesor na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu te župnik novouspostavljene župe sv. Blaža, a od rujna 1916. župnik središnje, najvažnije i najbogatije župe zagrebačke nadbiskupije – župe sv. Marka, što je ostao sve do 1941. godine. Bio je angažirani hrvatski rodoljub ali izrazito antiustaških i antinacističkih uvjerenja koji je politički djelovao između dva svjetska rata kao zagovornik ostanka Hrvatske u Jugoslaviji (smatrajući da je Jugoslavija jedini politički okvir koji okuplja veliku većinu Hrvata, a da su frankovci i ustaše spremni prodati hrvatske teritorije Talijanima) pa je nastojao održavati dobre odnose sa svima koji su bili sličnih uvjerenja. Bio je blizak nadbiskupu Antunu Baueru i 401


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

jedna od središnjih figura Katoličke crkve toga vremena. U lipnju 1931. godine je organizirao veliku svečanost krunidbe likova majke i djeteta na slici Majke Božje od kamenitih vrata na kojoj su bili i kralj i kraljica. Koncem lipnja 1941. godine izbjegao je ustaško uhićenje i otišao iz Zagreba u talijansku okupacijsku zonu, a 1943. godine je otišao na oslobođeni teritorij 56 te se priključio antifašističkom pokretu i postao član Predsjedništva Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH), svojevrsnog hrvatskog partizanskog parlamenta. S te je pozicije vrlo aktivno djelovao u osudi ustaškoga režima i agitaciji za narodno-oslobodilački pokret. Poslije rata je bio zastupnik u Saboru i saveznoj Skupštini te ministar u Vladi Narodne Republike Hrvatske, zadužen za vjerske zajednice. Nastojao je ublažiti konflikt novih vlasti i Katoličke crkve koja je u vrijeme rata bila vrlo bliska ustaškim vlastima, zalagao se za puštanje mnogih uhićenih građana i svećenika te se izborio da zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac bude prebačen iz zatvora u kućni pritvor. Spriječio je i ukidanje Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, a osnovao je i Staroslavenski institut koji je kasnije nosio njegovo ime. Nastojao je učiniti mnogo više, kontaktirajući izravno s mnogim ključnim ljudima novih vlasti, uključujući i Tita ali su njegovi dosezi ostali ograničeni. Rittig je zbog svog političkog djelovanja i bliskosti s partizanima te socijalističkim vlastima bio nakon rata prezren od vodstva Katoličke crkve i hrvatskih konzervativnih intelektualaca, a nakon 1990. godine je njegova baština zasjenjena i prešućena. 57

Prvi politički komesar Njemačke partizanske čete „Ernst Thälmann“, već spominjani Johann Mucker, odnosno Ivan Muker stariji (1889. – 1973.), rođen je u Daruvaru, gdje je izučio strojobravarski zanat, a zatim na Višoj zanatskoj školi u Beču stekao zvanje tehničara. Od 1907. godine bio je član Socijal-demokratske stranke Austrije. Godine 1918. postao je jedan od zapovjednika Narodne straže u Daruvaru. Nakon Prvog svjetskog rata osnovao je mjesnu organizaciju Socijalističke radničke partije (koja se kasnije preimenovala u KPJ) i postao njen prvi predsjednik. Sve do 1921. vodio je komunistički pokret u daruvarskom kraju pri čemu je u nekoliko navrata bio zatvaran. Nakon zabrane rada stranke otišao je u Slavonski Brod, gdje je nastavio političko djelovanje. Zaposlio se u Prvoj jugoslavenskoj tvornici vagona, strojeva i 56 S vetozara Rittiga je od odlaska u partizane pa do konca rata pratio njegov mlađi brat Ivan Rittig (1876. – 1949.), kasnije istaknuti hrvatski agronom. Rodio se u Brodu na Savi. Studirao je agronomiju u Klosterneuburgu u Austriji i Reutlingenu u Njemačkoj, a nakon profesorske službe u Iloku i Petrinji (gdje je utemeljio prvu Školu za domaćice u Hrvatskoj), osnovao je Zavod za voćarstvo, vinogradarstvo i vinarstvo Gospodarsko-šumarskoga fakulteta u Zagrebu, na kojemu je (uz prekid od 1941. do 1945.) bio profesor od 1920. do 1947. godine. Smatra se utemeljiteljem modernog voćarstva i vinogradarstva u Hrvatskoj. Bio je također antifašist i vrlo blizak političkim uvjerenjima svoga starijeg i poznatijeg brata. 57 O Rittigu sam pisao u svojoj monografiji „Nijemci u Zagrebu i okolici kroz stoljeća“ čije izdavanje se očekuje do konca 2020. godine pa sam ovdje preuzeo i dio njegovoga životopisa iz toga rada. Najvažnije djelo posvećeno Rittigu napisala je Margareta Matijević („Između partizana i pristojnosti“. Život i doba Svetozara Rittiga (1873. – 1961.), Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje – Plejada, Zagreb, 2019.)

402


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

mostova d.d. u tome gradu. Često je mijenjao mjesta boravišta, ali je ostajao i dalje u radničkom pokretu. Kao uvjereni komunist i antifašist u prvo vrijeme okupacije djelovao je u Slavonskom Brodu kao ilegalac, da bi početkom 1943. godine otišao u partizane, a od kolovoza do listopada te godine bio politički komesar Njemačke partizanske čete „Ernst Thälmann“. Bio je potom premješten u službu koja se bavila osnivanjem partizanskog zrakoplovstva. Nakon rata bio je na nizu političkih funkcija srednje razine, a skrasio se u Trsteniku (Srbija) gdje je i umro. 58 I Muckerova tri sina bila su u partizanima i sva trojica su poginula u borbi.

Najstariji među njima, Ivan Mucker mlađi (1914. – 1942.) rođen je u mjestu Neu Pella u Donjoj Austriji (gdje su roditelji boravili na radu). Kad su mu bile 3 godine obitelj se vratila u Daruvar, a od 1921. boravila je u Pakracu, Bosanskom Brodu i Slavonskom Brodu. Završio je zanat metalskog radnika pa poslije odsluženja vojnog roka 1937. godine radio u Tvornici vagona u Slavonskom Brodu. Potom seli u u Kruševac. Radnici ga biraju za sindikalnog rukovodioca. U srpnju 1938. godine pristupa u članstvo KPJ, poslije čega je uhićen i mučen. U Smederevsku Palanku se seli sa suprugom i kćeri 1940. godine i radi u tvornici vagona “Jasenica”, gdje okuplja i podučava simpatizere KP. U ožujku 1941. godine postaje članom tek formiranog Mjesnog komiteta KP Jugoslavije za Smederevsku Palanku, a tri mjeseca kasnije i predsjednik Vojne komisije u kojoj priprema osnivanje Palanačke partizanske čete. Do srpnja, kad je i sam prešao u partizane, unovačio je više desetaka Palanačana, a u Palanačkoj četi je brzo napredovao do dužnosti zapovjednika da bi u veljači 1942. godine odlukom Glavnog štaba Srbije bio imenovan zapovjednikom Kosmajskoga partizanskog odreda. Bio je vrlo vješt borac, organizator i zapovjednik i o njegovim sposobnostima se nadaleko čulo. Osobito je bio poznat po tome što je zbog odličnog vladanja njemačkim jezikom u nekoliko akcija, prerušen u njemačku vojnu odoru, zbunjivao njemačke vojnike, navlačio ih u stupice i doprinio da partizani nanesu velike gubitke okupacijskim snagama, ali i ljotićevcima i četnicima. Nijemci su bili bijesni i tragali su uporno za njim, ne samo kao partizanskim zapovjednikom nego i kao ‘izdajnikom’. U jednom teškom okršaju koncem veljače 1942. godine bio je ranjen i sklonio se u Smederevsku Palanku na oporavak. GESTAPO mu je ušao u trag pa se 12. ožujka ubio u opkoljenoj kući da progoniteljima ne padne u ruke živ. Dan kasnije objesili su ga mrtva na glavnom trgu u gradu. Zbog velikoga broja junačkih podviga postao je legendaran, a 8. listopada 1953. godine proglašen je Narodnim

58 K rnić, Zdravko: Daruvar. Radnički i narodnooslobodilački pokret, Daruvar, 1979. Inače, Ivan Muker je napisao i svoje memoarske zapise o ranom političkom djelovanju pod naslovom „Moje uspomene iz klasnog, političkog i sindikalnog pokreta za razdoblje od 1919. do 1921. godine u Daruvaru“ koje su u rukopisu čuvane u Arhivi Općinskog odbora SUBNOR-a Daruvara. Dr. Zdravko Krnić ih je koristio i citirao u navedenoj monografiji; pretpostavljam da su sačuvani i predani Državnom arhivu.)

403


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

herojem Jugoslavije. 59 Ime Heroja Ivana Mukera i danas nosi jedna osnovna škola u Smederevskoj Palanci.60

Među onima koji su neposredno sudjelovali u partizanskom pokretu kao istaknuti partizanski rukovodioci posebno se ističu još tri Narodna heroja Jugoslavije.

Marijan Badel (1920. – 1944.), antifašistički borac, rođen je u Koprivnici. Badel je potjecao iz vrlo bogate obitelji trgovaca i industrijalaca porijeklom iz Austrije koja je držala velike vinograde i pogone u Mariboru, Termalno kupalište i gostionicu u Krapinskim Toplicama (njegov vlasnik Jakob Badel je i sahranjen u obiteljskom mauzoleju u Krapinskim Toplicama) te veletrgovinu i radionice u Koprivnici. Marijanov djed Georg (Đuro), koji je držao trgovinu i radionice u Koprivnici, 1920. godine je u Sesvetama sagradio poljoprivrednu pecaru koju su njegovi sinovi Slavko i Branko kasnije proširili i modernizirali kao tvornicu alkoholnih pića i octa. 61 Marijan Badel je završio gimnaziju na Krku (radi plućnih problema živio je neko vrijeme tamo), a potom i Trgovačku akademiju u Zagrebu, gdje je postao simpatizer Komunističke partije i aktivist za skupljanje priloga za Narodnu pomoć, koja je pomagala siromašnim radnicima i preživjelim borcima Interbrigada iz španjolskog građanskog rata. Odmah nakon okupacije Badel je primljen u KPH i aktivno se angažirao na prikupljanju pomoći i oružja ali i za slanje dragovoljaca u partizane kao veza između Zagrebačko-sesvetskog partizanskog odreda i zagrebačkih komunista. Bogata obitelj je nekoliko puta uspijevala potkupiti ustaške vlasti i izbaviti ga iz zatvora u koji je dospijevao kao aktivni antifašist. Koncem 1941. godine napustio je Zagreb i otišao u talijansku okupacijsku zonu sa zadatkom da organizira prebacivanje ilegalaca iz Hrvatskog primorja u partizane, a u listopadu 1942. pridružio se 13. Partizanskoj brigadi u Gorskom kotaru. Bio je potom politički komesar partizanskih postrojbi na Žumberku i u Posavini u okolici Zagreba te potom politički komesar novoformirane Partizanske brigade “Franjo Ogulinac Seljo”. Poginuo je u borbi kod Svete Jane u lipnju 1944. godine. Već mjesec dana kasnije, odlukom Vrhovnog štaba NOVJ proglašen je Narodnim herojem Jugoslavije. Istaknuti komunistički rukovodilac i partizan bio je Ivan Šibl (1917. – 1989.). Rođen je u Virovitici. Njemačka obitelj Schiebel doselila se u Slavoniju iz moravskoga 59 I sprva, od prosinca 1941. godine kad je uvedena odlukom Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, Narodni heroj Jugoslavije bila je najviša titula, odnosno počasno zvanje koje se dodjeljivalo ratnim junacima, a od 15. kolovoza 1943. godine pretvorena je u vojni orden (odličje). U redoslijedu važnosti jugoslavenskih odličja bilo je formalno drugo po rangu od vojnih odličja i treće po rangu uopće. No, neformalno je to odličje smatrano najvišom čašću stečenom u narodnooslobodilačkoj borbi. Sa sobom je donosilo društveni prestiž, povlastice i mirovinu živim nositeljima te članovima njihovih obitelji nakon njihove smrti. 60 Osnovni elementi Mukerova životopisa te životopisa ostalih narodnih heroja Jugoslavije koji se ovdje spominju preuzeti su iz knjige Narodni heroji Jugoslavije, (II. izdanje), Mladost, Beograd, 1975. 61 Ta je tvornica (Braća Badel) nakon nacionalizacije 1945. godine fuzionirana s tvornicom likera Pokorny i stvorena je jedna tvrtka pod imenom „Marijan Badel“ (kasnije Badel 1862)

404


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

Brna (Brünn). Njegov je djed doselio u Požegu, gdje je otvorio tiskaru, a otac Armin Schiebel (oženjen za pokrštenu Židovku Annu Hernheiser) preselio se u Viroviticu, u kojoj je 1923. – 1924. bio i načelnik općine. 62 Ivan je školovanje započeo u Virovitici, a nastavio u Zagrebu, Čakovcu i Vršcu (jer je zbog svojih revolucionarnih aktivnosti kao komunistički nastrojen omladinac bio isključivan iz škole). Neposredno prije rata vratio se u Zagreb, gdje ga je dočekala i okupacija. Bio je već tijekom ljeta 1941. aktivni ilegalac u oružanim akcijama protiv okupacijskih i ustaških vlasti, a u rujnu 1941. godine postao je i član Komunističke partije. U siječnju 1942. godine, kad su mu ustaše ušle u trag, prebacio se u partizane na Baniji. U partizanima je obavljao čitav niz odgovornih dužnosti, a kraj rata je dočekao na visokoj dužnosti političkog komesara X. Zagrebačkog korpusa NOV. Bio je kasnije aktivni general Jugoslavenske armije, a preveden je u pričuvu u činu general-potpukovnika. Od 1946. godine više je puta biran za zastupnika u Saboru SR Hrvatske i Saveznoj skupštini, neko je vrijeme bio glavni urednik lista Borba u Beogradu te od 1954. do 1963. generalni direktor Radio-televizije Zagreb. Bio je također i dugogodišnji predsjednik nogometnog kluba Dinamo (kasnije jedan od četiri počasna predsjednika kluba) te istaknuti sudionik Hrvatskog proljeća. Nakon Titova obračuna s hrvatskim političkim rukovodstvom 1971. godine podnio je ostavke na sve svoje dužnosti, a 1972. godine je isključen iz Saveza komunista i umirovljen. Njegovim se imenom naziva Nagrada za životno djelo Hrvatske radiotelevizije koja se dodjeljuje istaknutim radnicima koji su svojim stvaralaštvom obilježili vrijeme u kojem su djelovali, a čija ostvarenja ostaju trajno dobro HRT-a. Za Narodnog heroja Jugoslavije proglašen je 1951. godine. Napisao je i objavio više memoarskih knjiga, među kojima i Ratni dnevnik, koji je doživio više izdanja. 63

Četvrti u nizu među partizanskim herojima njemačkoga porijekla bio je Franjo Knebl (1915. – 2006.), dugogodišnji istaknuti vojni i komunistički rukovodilac. Rođen je kao Sudetski Nijemac Franz Knöbl u selu Vilsnice (Willsdorf ) kod Dečina u Češkoj, odakle se njegova obitelj doselila u Đurđenovac pa u Sisak, gdje je Franjo završio osnovnu školu i gimnaziju. Studij šumarstva završio je na Sveučilištu u Zagrebu i već kao student priključio se SKOJ-u, a potom i KPJ. Od početka rata djelovao je u ilegali i na organizaciji oružanog otpora okupacijskim snagama kao borac Prvog sisačkog partizanskog odreda, a do konca rata obavljao je dužnost političkog komesara u nizu partizanskih postrojbi na području Hrvatske. Nakon rata ostao je na visokim političkim i zapovjednim dužnostima u Jugoslavenskoj armiji, iz koje je prebačen u pričuvu 1959. godine u činu general-majora i s visokim odličjem Narodnoga heroja Jugoslavije (kojim je proglašen 1950. godine). Nakon 62 O okolnostima političkog angažmana Armina Schiebela vidi: Miškulin, I.: „Politički odnosi u Virovitici 1922. – 1923.“, Scrinia Slavonica Vol. 6 No. 1, Slavonski Brod, 2006. (str. 305. – 341.) 63 Po motivima njegovoga Ratnog dnevnika hrvatski redatelj Antun Vrdoljak snimio je dva cjelovečernja igrana filma: “Kad čuješ zvona” (1969.) i “U gori raste zelen bor” (1971.).

405


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

toga je radio u Zagrebu. U Izvršnom vijeću (vladi) Hrvatske bio je najprije republički sekretar (ministar) za šumarstvo, potom zastupnik u Saveznoj skupštini Jugoslavije, vojni izaslanik Jugoslavije u SAD-u te veleposlanik Jugoslavije u Indoneziji. Bio je predsjednik Savjeta za zaštitu prirode Sabora SR Hrvatske i u njegovim mandatima na čelu Sekretarijata za šumarstvo to Savjeta za zaštitu prirode proglašena su dva nacionalna parka: Mljet (1960.) i Kornati (1984.). Napisao je i objavio niz znanstvenih i stručnih članaka iz područja šumarstva i zaštite prirode. Početkom 90-ih godina vrlo jasno se distancirao od velikosrpske politike i pružio punu potporu projektu državnoga osamostaljenja Republike Hrvatske. 64

Formalno najviše rangirani antifašist i komunist njemačkoga porijekla u poslijeratnoj Jugoslaviji bio je dr. Emil Ludviger (1922. – 1995.), koji je od 1971. do 1982. godine obnašao dužnost saveznoga sekretara (ministra) za vanjsku trgovinu. Rođen je u Karlovcu, gdje je njegov otac (također Emil) doselio iz Litije u Sloveniji. Prema obiteljskoj predaji obitelj (izvorno Ludwiger) potječe iz austrijskog Tirola, odakle su stigli u Sloveniju (bilo ih je u Litiji i Novom Mestu) u prvoj polovici XIX. stoljeća. Emil Ludviger je bio mobiliziran u Hrvatsko domobranstvo i poslan na službu u Varaždin, odakle je kao komunistički simpatizer u drugoj polovici 1944. godine prešao na oslobođeni teritorij u Sloveniji i pridružio se partizanima. Bio je jedan od suradnika ‘Karlovačkog tjednika’, glasila Okružnog Narodnooslobodilačkog odbora Karlovca, koji je pripreman i tiskan u pograničnom mjestu Adlešiči. U Komunističku partiju je primljen početkom 1945. godine. Kraj rata je dočekao kao politički komesar čete u 34. Karlovačkoj udarnoj brigadi NOV. 65 Poslije rata je završio studij kemijske tehnologije na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1965. godine i doktorirao, a specijalizaciju je završio u Mladoj Boleslavi (Čehoslovačka). Kao stručnjak za tehnologiju prerade kože i gume veći dio karijere proveo je u privredi, radeći u nizu hrvatskih poduzeća kao što su ‘Industrija kože’ u Karlovcu, ‘Borovo’ u Vukovaru i ‘Almeria’ u Zagrebu, uglavnom kao tehnički direktor. Bio je predsjednik Društva kožara i obućara Hrvatske te predsjednik Saveza društava kožara i obućara Jugoslavije. Bio je i član Skupštine Grada Zagreba te zastupnik u Saboru SR Hrvatske (1963. – 1967.), kao član njegova Privrednog vijeća. Od 1968. do 1970. je, kao stručnjak UN-a, radio u misiji UN-ove Agencije za hranu i poljoprivredu (FAO) u Iranu. Za člana Saveznog izvršnog vijeća (savezne vlade) i Saveznog sekretara za vanjsku trgovinu (ministra) imenovan je 1971. godine na prijedlog političkog rukovodstva SR Hrvatske, a tu je dužnost obavljao u vrijeme dok su SIV-om predsjedali Džemal Bijedić i Veselin Đuranović. Nakon povratka u Zagreb bio je član Savjeta SR Hrvatske. Umro je tijekom liječenja u Kliničkom centru u Ljubljani. 66 64 I menik hrvatskih šumara (dostupno na: https://www.sumari.hr/sumari/leks.asp?id=9723&i=H%8A%8EL2) 65 Lulik, J., Đuro Zatezalo: Karlovačka udarna brigada, Karlovac, 1984. (str. 316.) 66 Biografiju dr. Emila Ludvigera rekonstruirao sam na temelju kazivanja njegova sina Borisa Ludvigera i novinske građe koju mi je dao na uvid.

406


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

Aktivni partizan-antifašist bio je također i Petar (Pero) Pirker (1927. - 1972.), rođen u Varaždinu u staroj obitelji koja svoje porijeklo vuče iz Austrije, iz sjevernog dijela Koruške, najvjerojatnije iz okruga Spittal an der Drau, a u Varaždinu je naseljena najmanje od početka XIX. stoljeća. Pirker je u dobi od 17 godina, kao komunistički omladinac, pristupio partizanima, a nakon rata je u Zagrebu završio Pravni fakultet i postao partijski rukovodilac te zastupnik u Skupštini Grada Zagreba. Od 1963. do 1967. godine bio je gradonačelnik (predsjednik Skupštine Grada) Zagreba i u tom mandatu je postigao fantastične rezultate, kao jedan od najuspješnijih gradonačelnika u povijesti grada. Naime, unatoč tome što je Zagreb 1964. godine zadesila katastrofalna poplava, Pirker ne samo da je uspio sanirati njene posljedice i zbrinuti sve stradalnike nego je u njegovom mandatu sagrađeno nekoliko novih gradskih kvartova s oko 26 tisuća stanova (na području današnjega Novog Zagreba), započeta je gradnja 30 km novih savskih nasipa, sagrađen je i otvoren čitav niz novih industrijskih postrojenja i tvornica, prometnica, robnih kuća, škola, vrtića itd. što mu je priskrbilo veliku popularnost. Pirker je kasnije bio Izvršni sekretar Centralnog komiteta SKH i kao jedan od najistaknutijih proljećara smijenjen je sa svih dužnosti 1971. godine. Bio je osnivač Hrvatske lige za borbu protiv raka (i sam je bolovao i umro od te bolesti). 67 Jedan od istaknutijih hrvatskih komunista i antifašista bio je Norbert Weber Šaban (1912. – 1974.), rođen u Trstu, odakle se njegova obitelj nakon pobjede fašizma u Italiji preselila u Maribor. Tu je Norbert završio osnovnu školu i strojobravarski zanat. Radio je u ljevaonicama u Ljubljani, Mariboru i Banjoj Luci te u Tvornici vagona i mostova u Slavonskom Brodu. Dolazio je stalno u sukob s vlastima kao istaknuti sindikalni aktivist, a od 1937. godine i kao komunist. Odmah po podizanju ustanka pridružio se partizanima da bi onda bio poslan 1944. godine u Zagreb kao organizacijski sekretar KPH kako bi preuzeo operativno vodstvo komunističke organizacije i organizirao prebacivanje ilegalaca na oslobođeni teritorij. Weber je poslije rata bio na vrlo visokim dužnostima u ministarstvima industrije u Hrvatskoj i Jugoslaviji te sekretar Saveza sindikata Jugoslavije. Poslan je 1958. godine od strane političkog vodstva Hrvatske u Sisak sa zadatkom da kao generalni direktor preuzme i razvije Željezaru Sisak. Pod Weberovim vodstvom Željezara je postala moderan industrijski kompleks u kojemu je u zenitu radilo 14 tisuća radnika koji su proizvodili bešavne i zavarene cijevi te čelik ne samo za domaće jugoslavensko tržište nego i za izvoz. Vrijednost izvezenih proizvoda premašivala je 80 milijuna USD godišnje. 68 Bio je ključna politička osoba Siska i Banije (do smrti). 69

67 Z a iscrpniji životopis Pere Pirkera vidi: Beus Richembergh, G.: „Zagrebački gradonačelnici njemačkih korijena“, Godišnjak Njemačke zajednice/DG Jahrbuch, Vol. 26., Njemačka zajednica, Osijek, 2019. (str. 461. – 463.) 68 O Željezari Sisak i Weberovim velikim uspjesima vidi: Tadić, Đ.: Željezara Sisak – tvornica čelika i života, Kultura života, Sisak, 2017. 69 Sahranjen je na zagrebačkom groblju Mirogoj u Aleji heroja, a Željezara Sisak je izradila njegov velebni nadgrobni spomenik, rad akademskog kipara Vjekoslava Rukljača.

407


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

U Zagrebu je nekoliko godina u ilegali djelovala i Herta Haas (1914. - 2010.), prijeratna komunistička aktivistica njemačkoga porijekla, rođena u Slovenskoj Bistrici. Osnovnu školu pohađala je u Mariboru, a studirala je u Zagrebu na Visokoj trgovačkoj školi. Bila je treća supruga Josipa Broza Tita,70 s kojom je živio u Zagrebu od konca 1939. do svibnja 1941. godine, kad je otišao u Beograd (i majka njegova sina Aleksandra Miše Broza). Haas je obavljala vrlo delikatne zadaće za Tita kao generalnog sekretara KPJ. Zbog svojih aktivnosti i ilegalnog rada bila je uhićena, ali ustaše nisu znale tko je ona zapravo. Iz ustaškoga zatvora spašena je 1943. godine razmjenom zarobljenika i prebačena partizanima na oslobođeni teritorij. Nakon rata Herta Haas se preudala i potpuno povukla iz političkog života. 71

Partizanima su se, zbog svojih izraženih antifašističkih stavova, pridružili brojni hrvatski intelektualci i umjetnici. Među njima su bila i dvojica njemačkih korijena, koji će kasnije postati vrlo cijenjeni likovni umjetnici. Nikola Reiser (1918. – 2010.) rođen je u Mirnovcu kraj Samobora u poznatoj vlastelinskoj i poduzetničkoj obitelji čiji je rodonačelnik Franz doselio u Samobor 1775. godine iz Waldseea u Württembergu. Njegov otac Nikola st. bio je doktor filozofije i poznati samoborski profesor povijesti i zemljopisa te feljtonist i kroničar grada. Partizanima se pridružio 1943. godine na Žumberku i iz ratnoga vremena potječe veliki broj njegovih crteža i portreta partizanskih boraca pa bi se ta mapa radova mogla smatrati njegovim likovnim ratnim dnevnikom. Radio je u agitacijsko-propagandnoj službi kao grafičar i ilustrator te autor plakata i letaka. Naredne je godine sa skupinom umjetnika u Topuskom osnovao Kulturno-umjetnički odsjek ZAVNOH-a. Kraj rata dočekuje sa skupinom umjetnika-partizana u Šibeniku. Nikola je bio akademski slikar (studij je započeo prije rata, a diplomirao je neposredno nakon rata). Usavršavao se i na Academie Julian u Parizu. Bio je vrlo zapažen i priznat umjetnik ne samo u domovini nego i u inozemstvu, a izlagao je na oko 300 skupnih i 80 samostalnih izložbi u Jugoslaviji, širom Europe te u SAD-u i Kanadi u prestižnim galerijama. Od 1965. pa do umirovljenja 1985. bio je sveučilišni profesor na Likovnoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Također i redovni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Smatraju ga jednim od najznačajnijih hrvatskih slikara XX. stoljeća. 72 Bio je nagrađen

70 P rije Herte Haas Tito je bio oženjen za Pelagiju Belousovu, majku njegova sina Žarka, od koje se službeno razveo 1936. godine. Manje je poznato da se za vrijeme svoga rada u Moskvi 1936. godine vjenčao i za njemačku komunističku aktivisticu Anu Elzu Johannu König koja jedjelovala pod pseudonimom Lucija Bauer. U to je vrijeme Tito koristio pseudonim Friedrich Walter. Taj je brak trajao samo godinu dana jer je Ana König koncem 1937. godine likvidirana u staljinističkim čistkama pod optužbom da je njemačka obavještajka. Vidi: Beus Richembergh, G.: Nijemci, Austrijanci i Hrvati I.(...), (str. 184.) 71 Šuvar, M.: Vladimir Velebit svjedok historije, Zagreb, 2001. (str. 57. – 60., 70. i 100.) 72 In memoriam Nikoli Reiseru, s mnoštvom podataka iz biografskog interviewa datog koju godinu ranije, ispisao je Željko Žutelija u Jutarnjem listu u tekstu „Nikola Reiser sve što je imao za reći je naslikao“ („Nedjeljni Jutarnji“ od 28. 3. 2010.)

408


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

brojnim uglednim nagradama, a 2009. godine proglašen je i počasnim građaninom Samobora. 73

Sudionik antifašističkog pokreta bio je i veliki hrvatski umjetnik i arhitekt Vjenceslav Richter (1917. – 2002.). Njegov je djed bio Sudetski Nijemac koji je u Zagreb doselio kao drvodjelja iz Olomouca (Olmütz) u Moravskoj, a otac mu je službovao kao učitelj u Donjoj Drenovi kod Sv. Ivana Zeline, gdje se Vjenceslav i rodio (u selu Omilje). Bio je aktivni ilegalac u Zagrebu od samoga početka okupacije, angažiran na tehničkoj potpori i održavanju veza ali je zbog pritiska ustaške policije otišao u rodno Omilje kod Zeline, gdje su ga ustaše našle i ranile pa je završio u bolnici. Nakon toga se prebacio u Beč gdje se također povezao s antifašistima ali ga je u veljači 1942. godine uhapsio GESTAPO. Preživio je zatvor i nakon oslobođenja se vratio u zemlju. Završio je studij na arhitektonskom odsjeku Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i u desetljećima koja su uslijedila postao jedan od najznačajnijih hrvatskih arhitekata XX. stoljeća. Svjetsku slavu stekao je projektima izložbenih paviljona na svjetskim izložbama koji su redovito bili nagrađivani iako nisu bili izvedeni do kraja prema originalnim idejama koje su ocjenjivane presmjelima. Mnogi su njegovi projekti bili popraćeni velikom pažnjom zbog svoje avangardnosti. Richter je poznat i kao projektant Vile Zagorje na Pantovčaku (danas Predsjednički dvori) te zgrade Nacionalnog muzeja u sirijskom gradu Alepu. Svoje nacrte, grafike, serigrafije i plastike samostalno je izlagao od 1964. godine jer se pored arhitekture bavio i slikarstvom, kiparstvom i scenografijom. Richter i njegova supruga Nada poklonili su 1980. godine svoju obiteljsku vilu na Vrhovcu 38 (koju je projektirao sam Richter) i veliki fundus sa 188 umjetnina, velikim arhivom i obiteljskom knjižnicom Gradu Zagrebu. Zbirkom upravlja Muzej suvremene umjetnosti. Inače, mnogi Richterovi radovi nalaze se u najpoznatijim svjetskim muzejima suvremene umjetnosti. 74

Među umjetnicima koji su se pridružili partizanima bio je i rođeni Berlinčanin Rudolf Gerhart Bunk (1908. – 1974.), slikar i scenograf, koji je završio Akademiju za primijenjenu i likovnu umjetnost u Berlinu. Zbog prijezira prema nacističkoj vlasti već je 1934. godine emigrirao iz Njemačke. Naime, nacisti su, pod izlikom da se radi o ‘izopačenoj umjetnosti’ nasilno zatvorili izložbu Darmstädter Sezession koja je bila postavljena u Frankfurtu, na kojoj je bilo izloženo i nekoliko njegovih djela. Nakon što mu je oduzet atelje u Frankfurtu, najprije je emigrirao u Švicarsku, potom u Švedsku, a onda u Austriju. No, sklanjajući se pred nacistima morao je krenuti dalje pa 73 P ovelja počasnoga građanina Samobora uručena mu je na njegov 91. rođendan 14. listopada 2009. godine u Zagrebu (Glasnik – SSN, Informativno glasilo Samobora i Svete Nedelje, 15. 10. dostupno online na: http:// www.samoborskiglasnik.net/atrakcije.asp?datum=20091015) 74 Biografski interview Nine Ožegović s Vjenceslavom Richterom pod naslovom „Vjenceslav Richter - slikarska retrospektiva avangardnog arhitekta“ objavljen je u „Nacionalu“ 23. listopada 2002. povodom njegove retrospektivne izložbe grafika “Geometrija i spontanitet” koja je bila postavljena u HAZU (dostupan je i online na: http://arhiva.nacional.hr/clanak/13257/vjenceslav-richter-slikarska-retrospektiva-avangardnogarhitekta)

409


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

je 1938. godine s obitelji došao najprije u Dubrovnik i na Koločep pa 1938. godine u Split. Budući da su ga nacisti progonili i tražili, a nije uspijevao regulirati dokumente za boravak u inozemstvu, njegova su preseljenja uvijek bila pod pritiskom i na rubu legalnosti. Prvu samostalnu i vrlo dobro primljenu izložbu imao je 1940. godine u galeriji Ivana Galića u Splitu, gdje je dočekao i okupaciju. Bio je najprije zatočen u logoru ali i pušten na intervenciju utjecajnih ljudi pa je otišao u Trogir, gdje se povezao s antifašistima. Talijanski fašisti ga više nisu dirali ali je ignorirao njihove pozive da se uključi u javni život. Nakon pada Italije 1943. godine nije mogao dočekati njemačke okupacijske vlasti nego se pridružio partizanima s kojima je otišao na oslobođeno područje pa je na Hvaru bio član Kazališne grupe Okružnog narodno-oslobodilačkog odbora srednjedalmatinskog otočja. S njom je najprije otišao u Italiju, a potom u siječnju 1944. godine i u Egipat, gdje se pridružio masi dalmatinskih civila koja je izbjegla u El Shat. Sudjelovao je na izložbama zbjega koje su održane u Suezu, Kairu i Aleksandriji. Sa zbjegom se poslije oslobođenja vratio u Split, gdje je sve do 1958. godine djelovao kao scenograf Hrvatskog narodnog kazališta, a njegova scenografska rješenja brojnih dramskih, opernih i baletnih uprizorenja ostala su upamćena kao vrhunske kreacije. Bio je neko vrijeme i direktor Tehnike splitskog HNK-a. 75

Redovito je izlagao svoja djela na izložbama Udruženja likovnih umjetnika, a samostalne izložbe je imao još 1955., 1969. i 1972. godine. Rado se i često vraćao u Dalmaciju i nakon svoga povratka u Njemačku 1958. godine. Živio je do smrti u Hamburgu, gdje se preselio nakon što je SFR Jugoslavija priznala DDR pa je Bunk bio u opasnosti da zbog toga izgubi njemačko državljanstvo i odlučio se vratiti u Njemačku, ali ne i prekinuti svoje veze sa Splitom i tamošnjim Kazalištem. Nakon njegove smrti upriličene su još dvije retrospektivne izložbe njegovih djela u Splitu i Zagrebu. 76 Danas njegovo ime nosi godišnja nagrada splitskog HNK za najbolju scenografiju, kostimografiju i dizajn u kazalištu.77

75 Z animljivo je da je Bunk bio nadređen Herbertu Hoffmanu, njemačkom ratnom zarobljeniku (rodom iz čeških Sudeta) koji je nakon uzništva u zarobljeničkom logoru u Splitu 1947. godine počeo raditi u splitskom HNK-u kao školovani scenograf s ranijom praksom u njemačkim filmskim poduzećima. Hoffman je ostao u Splitu, gdje je zasnovao obitelj, dugo vremena bio scenarist pa i direktor Tehnike HNK i umro 1985. godine (Kuić, J.: „Herbert Hoffman“, Godišnjak Njemačke zajednice/DG Jahrbuch, Vol. 24, Njemačka zajednica, Osijek, 2017. (str. 103. – 120.)) 76 U Splitu je 1997. godine održana izložba djela koja je Bunkova kćer Bojana (rođena za vrijeme njegova boravka u Hrvatskoj) uspjela sakupiti nakon njegove smrti, tragajući za njima u mjestima u kojima je Bunk boravio tijekom svoga progonstva. O ocu, njegovom radu i ostavštini za kojom je tragala napisala je i objavila i knjigu Bildersuche. Auf den Spuren meines Vaters Rudolf Bunk (Sabine Grönewold Verlag, Hamburg 2006.). U zagrebačkoj Gliptoteci HAZU upriličena je 2012. izložba njegovih akvarela iz zbirke hrvatskih umjetnika XX. stoljeća Gliptoteke HAZU (vidi: „Rudolf Gerhart Bunk 1908. - 1974. Akvareli“, katalog izložbe, prateći tekst: Lida Roje Depolo, Gliptoteka HAZU, Zagreb, 2012.). Bunkova djela bila su izložena i u Hamburgu (2001. u Grundbuchhalle) i Berlinu (2006. u Veleposlanstvu RH). 77 Beus Richembergh, G.: „Nijemci, Austrijanci i Hrvati II. Prilozi za povijest zajedničkih biografija“, Njemačka narodnosna zajednica, Osijek, 2003. (str. 71.); Kečkemet, D.: „Bunk Rudolf“, Hrvatski biografski leksikon 2, Zagreb, 1989. (str. 509.- 510.)

410


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

Među onima koji su se konkretnim djelima suprotstavili fašizmu i posljedicama njegove diktature za vrijeme okupacije svakako treba istaknuti skupinu humanitaraca koja je tijekom Drugog svjetskog rata u Zagrebu radila na zbrinjavanju ratne siročadi te djece zatočenih i interniranih Srba.

Taj je herojski poduhvat vodila velika humanitarka, rođena Austrijanka iz Innsbrucka Diana Budisavljević, rođ. Obexer (1891. – 1978.), supruga istaknutog zagrebačkog liječnika Julija Budisavljevića koja je živjela u Zagrebu od 1919. do 1972. godine. Zasnovala je i koordinirala čuvenu Akciju u kojoj je, zajedno s velikim humanitarcem i socijalnim radnikom Kamilom Brösslerom (1901. – 1967.), visokim službenikom Ministarstva udružbe, i brojnim drugim pomagačima 78 te uz pomoć dijela klera Katoličke crkve,79 iz ustaških logora i deportacija spasila i zbrinula u udomiteljskim obiteljima, dječjim domovima, zavodima i drugim ustanovama više od 10 tisuća djece. Uglavnom Srba s Kozare, Banije, Korduna i Posavine, čiji su roditelji bili ubijeni u protupartizanskim vojnim akcijama i pokoljima civila, zatočeni ili likvidirani u koncentracijskim logorima i zatvorima ili su bili prisilno odvedeni na rad u Njemačku. Iako su mnoge udomiteljske obitelji djecu zbrinule prije svega radi osiguravanja buduće radne snage i primanja pomoći od Caritasa i Hrvatskog crvenog križa (takvom kolonizacijom djece spašeno je njih oko 5 tisuća), najvažnije je to što su im, unatoč nerijetko vrlo lošim uvjetima udomljavanja, doista spasile život. Nakon rata su Diani oduzete sve kartoteke i bilješke koje je vodila i zapriječen joj je rad na spajanju djece s obiteljima. Povukla se u anonimnost, a 1972. godine vratila u rodni Innsbruck gdje je i umrla. Njena je uloga u toj humanitarnoj akciji bez presedana javno dugo bila prešućivana, a zasluge za spašavanje i zbrinjavanje djece pripisivane su komunističkim aktivistima. O svom radu i djelovanju napisala je i dnevničke bilješke, koje su 2003. godine prevedene s njemačkoga jezika i izdane u Zagrebu. 80 O njoj je austrijski književnik Wilhelm Kuehs 2017. godine u Innsbrucku izdao biografski roman Dianas Liste, a o njenom humanitarnom poduhvatu je snimljen i vrlo zapaženi i nagrađeni hrvatski igrani film Dnevnik Diane Budisavljević (2019.), redateljice Dane Budisavljević. 81 78 D iana je uspjela steći i povjerenje te pomoć dvojice utjecajnih Nijemaca. Jedan je bio major Wilhelm Knehe, obajvještajni referent i zamjenik zapovjednika Njemačkog oblasnog vojno-upravnog zapovjedništva u Zagrebu (Feldkommandantur), a drugi je bio barun Gustav von Koczian Miskolczy koji je imao dobre veze u visokim njemačkim okupacijskim krugovima. 79 Nadbiskup Alojzije Stepinac se isprva držao vrlo rezervirano prema Dianinim zamolbama da joj pomogne. No kasnije je odobrio da se u akciju kolonizacije, odnosno smještanja djece u obitelji, izravno uključi Caritas te je u tom smislu u rujnu 1942. godine poslao okružnicu svim župnicima svoje dijeceze. 80 Dnevnik Diane Budisavljević: 1941.-1945. (urednik Josip Kolanović), Hrvatski državni arhiv i Spomenpodručje Jasenovac, Zagreb i Jasenovac, 2003. 81 Uz to, u Beogradu je 2013. izdana i knjiga Boška Lomovića Knjiga o Dijani Budisavljević i 2019. godine knjiga Djeca u logorima Nezavisne države Hrvatske autorice Danice Kaće Čolović. Važan doprinos poznavanju ove teme je i doktorski rad dr. Nataše Mataušić, obranjen 2020. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu „Diana Budisavljević i građanska akcija spašavanja djece – žrtava ustaškoga režima“ za koji se očekuje da na jesen 2020. bude objavljen i kao knjiga „Diana Budisavljević, prešućena heroina Drugog svjetskog rata“ u

411


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

U ovom kontekstu treba svakako spomenuti i hrvatsku književnicu i humanitarku Janu Koch (1906. – 1986.), prijeratnu komunističku aktivisticu koja je od 1939. godine vodila podmladak u Glavnom odboru Crvenog križa u Zagrebu. Od samoga početka rata pa do hapšenja i zatvaranja koncem 1944. godine neposredno je bila uključena u prikupljanje pomoći za zarobljene koji su sprovođeni u logore, deportirane Slovence koji su protjerani u Srbiju te u spašavanje ratne siročadi i djece ratnih zarobljenika nakon ustaških vojnih akcija u Bosni i Hercegovini, Kordunu i Baniji, u čemu je neposredno sudjelovala u Akciji Diane Budisavljević sve dok joj predsjednik Crvenoga križa dr. Kurt Hühn 82 nije naredio prekid suradnje s Dianom Budisavljević i Kamilom Brösslerom. Jana Koch je preživjela zatvor i rat i nastavila svoje humanitarno djelovanje kao i spisateljski rad. 83 S Akcijom Diane Budisavljević te antifašističkim pokretom surađivala je i čuvena njemačka glumica Tilla Durieux (1880. – 1971.) koja je u Zagrebu živjela od 1933. do 1955. godine. Rodila se u Beču kao Ottilie Helene Angela Godeffroy, u obitelji kemičara i profesora Richarda Godeffroya (francuskih i hugenotskih korijena), čiji se djed doselio iz Hamburga u Beč i prešao na katoličanstvo. Učila je glumu i briljirala u nizu dramskih djela, postavši zvijezda Deutsches Theatera u Berlinu u doba Weimarske Republike. Nakon dolaska nacista na vlast, postala je nepoželjnom. Njenog trećeg supruga njemačkoga industrijalca Ludwiga Katzenellenbogena nacisti su proglasili „židovskim zločincem i krvopijom njemačkoga naroda“ i već 1933. godine postalo je jasno da oboje moraju pobjeći iz nacističke Njemačke. Preko Praga i Švicarske stigli su u Jugoslaviju, gdje su se nastanili kod prijateljice grofice Zlate Lubienski u njenoj vili u Jurjevskoj ulici 27 u Zagrebu. Novi dom su učinili okupljalištem istaknutih građana i umjetnika. Neko vrijeme su živjeli i u Opatiji, gdje su kupili i vodili hotel, a u travnju 1941. godine su pokušali pobjeći u Tursku. No, njenoga supruga je u Skopju uhitio GESTAPO i deportirao u koncentracijski logor u Njemačku, gdje je 1944. i umro, dok se Tilla uspjela vratiti u Zagreb. Vrijeme okupacije provela je pod svojevrsnom zaštitom časnika njemačkoga Wehrmachta koji su se uselili u vilu u Jurjevskoj. Zaštićene čajankama s Nijemcima, Zlata i Tilla su bile u stalnom kontaktu s partizanskim pokretom otpora. Skupljale su financijske donacije preko Crvene pomoći i humanitarnu pomoć koje su slale partizanima, a

izdanju zagrebačke kuće „Profil“ (Mladen Pleše: „Dvadeset godina istraživala sam život Diane Budisavljević“, razgovor s dr. Natašom Mataušić, Telegram.hr, 17. 8. 2020.) 82 Kurt Hühn (1875. – 1963.) bio je liječnik oftalmolog i ratni predsjednik Hrvatskog crvenog križa. Bio je unuk čuvenog zagrebačkog litografa i tiskara Juliusa Hühna te brat jednoga od šefova ustaške propagande Ive Hühna. 83 Sjećanja Jane Koch na akciju spašavanja kozaračke djece iz koncentracijskih logora objavljivana su kao feljton u Plavom vjesniku od listopada 1971. do siječnja 1972. Cjelovit tekst toga feljtona, podijeljen u 3 cjeline može se naći na portalu Yugopapir na: http://www.yugopapir.com/2020/01/sjecanja-jane-koch-na-akcijuspasavanja.html

412


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

Tilla je bila uključena i u akciju spašavanja kozaračke djece nakon ustaških brutalnih čistki u Potkozarju 1942. godine te je prenosila poruke kao partizanska kurirka.

Tilla se nakon rata pridružila kazališnoj Družini mladih kao kostimografkinja, a potom i novoosnovanom Zagrebačkom kazalištu lutaka, u kojemu je također krojila i šila kostime (do 1951.). Jugoslavensko državljanstvo dobila je 1950. godine. Kad se pročulo da je živa i da je u Zagrebu, iz Berlina joj je stigao poziv da se vrati u Njemačku pa je već od 1952. godine opet počela nastupati na kazališnim scenama u Berlinu, Hamburgu i Münsteru, kao najistaknutija veteranka njemačkoga kazališta, a 1954. je glumila i u filmu velikoga njemačkog redatelja Helmuta Käutnera Die letzte Brücke (Posljednji most), koji je sniman u Jugoslaviji. U Berlin se definitivno preselila 1955. godine, gdje je živjela do konca života, stekavši popularnost i nastupajući u oba dijela podijeljene Njemačke. Za svoj je umjetnički doprinos njemačkoj kulturi odlikovana Velikim saveznim križem za zasluge (Grosses Bundesverdienstkreuz), a imenovana je i počasnom članicom ansambla Deutsches Theatera u Istočnom Berlinu. O svome životu napisala je i memoarsku knjigu Meine erste neunzig Jahre (München, 1971.), koja je prevedena i na hrvatski (Mojih prvih devedeset godina) te izdana u Zagrebu (2001.), a napisala je i dramu Zagreb 1945., koja je praizvedena u Luzernu 1946. godine. 84

U ovome kontekstu možemo spomenuti još i braću Supek, koji su po majci Mariji Šips (iz Đakova) bili njemačkog porijekla. Ivan Supek (1915. – 2007.), fizičar, filozof, pisac i humanist, rođen u Zagrebu, fiziku je doktorirao u Leipzigu kod Wernera Heisenberga, nakon Drugog svjetskog rata je osnovao Institut Ruđer Bošković i bio profesor na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, akademik JAZU (od 1960. a od 1991. do 1997. i njen predsjednik) te rektor Sveučilišta (1969. - 1972.). Manje je poznato da je bio jedan od 6 članova Znanstvenog vijeća Europskog vijeća za nuklearna istraživanja (CERN) u Ženevi, kad je taj centar bio osnovan 1953. godine. Još prije studija stupio je u članstvo Komunističke partije, ali je nakon sporazuma Hitler-Staljin napustio. Kao uvjereni antifašist u kolovozu 1943. godine otišao je na oslobođeni teritorij i pridružio se Prosvjetnom odjelu ZAVNOH-a, a bio je i član Predsjedništva Kongresa kulturnih radnika u Topuskom 1944., na kojemu je održao i govor o znanosti u kojemu upućuje i javni apel protiv korištenja nuklearnog oružja.85

84 C jeloviti životopis Tille Durieux priredio sam za svoju monografiju „Nijemci u Zagrebu i okolici kroz stoljeća“, čiji rukopis čeka izdavanje koje se očekuje do konca 2020. godine. Dobar dio podataka crpio sam i iz teksta pozdravnoga govora koji je hrvatski izdavač Nenad Popović održao 2001. godine na godišnjoj skupštini Njemačkoga PEN-a u Darmstadtu (dostupan je online na: https://radiogornjigrad.wordpress.com/2016/08/11/nenad-popovic-pozdrav-jednoj-zagrebackoj-antifasisti ci/?fbclid=IwAR1PvszOcCLuL6k160zf0p8q0Md_ eISvNK8EDlpZAAZ0ORgRhZv824f8SkM) 85 Iscrpna biografija Ivana Supeka priređena je od strane Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i dostupna je na njihovim mrežnim stranicama: http://info.hazu.hr/hr/clanovi_akademije/osobne_stranice/ivan_supek/ivan_supek_biografija/

413


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

Njegov brat Rudi (1913. – 1993.) bio je istaknuti sociolog, psiholog i filozof. Nakon studija i doktorata na pariškoj Sorbonnei, pristupio je francuskom pokretu otpora ali je bio uhićen i sproveden u nacistički koncentracijski logor Buchenwald. Nakon rata je bio sveučilišni profesor u Zagrebu, a na Filozofskom fakultetu je utemeljio Odsjek za sociologiju. Bio je urednik čuvenog filozofskog časopisa Praxis kao i časopisa Pogledi te jedan od osnivača poznate međunarodne filozofske Korčulanske ljetne škole. 86

Zaključak

Rad se bavi okolnostima u kojima se među hrvatskim Nijemcima i među ostalima koji su bili njemačkoga porijekla javljaju i oni koji se nisu mogli poistovjetiti s nacizmom i fašizmom nego su se angažirali kao antifašisti. Žestoka propaganda Trećega Reicha nastojala je provedbom maksime o narodnom jedinstvu indoktrinirati nacističkim idejama te organizacijski potčiniti i kontrolirati i Nijemce koji su živjeli u drugim europskim zemljama pa tako i u Kraljevini Jugoslaviji, u kojoj je tada živjelo oko pola milijuna pripadnika njemačke manjine (od toga oko 150 do 170 tisuća Nijemaca u Hrvatskoj).

Otpor fašističkim i nacističkim idejama te imperijalističkoj praksi oblikovao se tijekom 30-ih godina XX. stoljeća kao antifašistički pokret u nizu zemalja pod izravnim utjecajem Komunističke Internacionale. U okolnostima u kojima njemačke narodne organizacije potpadaju pod utjecaj pronacističkih ideja i aktivista te vode agresivne kampanje za učlanjenje što većega broja pripadnika njemačke manjine, a njemačke organizacije farmerima osiguravaju lukrativan posao izvoza poljoprivrednih proizvoda, svijest o potrebi otpora nacizmu mukotrpno se afirmira unutar njemačke zajednice u tadašnjoj Jugoslaviji i Hrvatskoj. Zamjetan broj domaćih Nijemaca i onih koji su bili njemačkog porijekla služi u njemačkim i ustaškim vojnim postrojbama ili u civilnoj njemačkoj upravi i kvislinškoj vlasti. Mnogi od njih su sudjelovali u progonima civilnog stanovništva te u ratnim zločinima. No većina Nijemaca je bila pasivna kako prema okupacijskim vlastima tako i prema partizanskom pokretu. To će kasnije biti alibi partizanskim vlastima da Nijemcima nametne teret kolektivne krivnje, da im oduzme imovinu, likvidira mnoge od njih, internira ih ili progna. Ipak, nekoliko tisuća pripadnika njemačke manjine u Hrvatskoj aktivno i na razne načine djelovalo je i u antifašističkom pokretu. Nijemci komunisti i njihovi simpatizeri slijede programska načela svoje Partije i opredjeljuju se protiv Hitlera i Trećega Reicha te se pripremaju za oružanu borbu u ratu koji je na pomolu. Teško se više mogu identificirati s vlastitom nacionalnom zajednicom pa se mnogi od nje distanciraju i prestaju deklarirati Nijemcima u etničkom smislu. Oni koji su se odlučili za oružanu borbu protiv okupatora i kvislinških vlasti bore se na strani

86 S upek, Rudi. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 17. 8. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=58813>.

414


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije pod zapovjedništvom Josipa Brza Tita. Neki od njih su u kolovozu 1943. godine u Slatinskom Drenovcu osnovali ili su se kasnije pridružili Njemačkoj partizanskoj četi „Ernst Thälmann“, jedinoj njemačkoj partizanskoj antifašističkoj postrojbi u Europi. Mnogi su svoj ratni put imali u drugim partizanskim postrojbama. Neki su nakon Drugoga svjetskoga rata ostvarili vrlo uspješne karijere u komunističkoj, odnosno socijalističkoj vlasti. Na antifašističkim stajalištima bili su i neki drugi demokratski usmjereni Nijemci te uglednici nesumnjivo njemačkoga porijekla koji su se uključili u antifašistički pokret kao suradnici, kulturni radnici ili humanitarci. I o njima govori ovaj rad.

Djelovanje Nijemaca i onih koji su bili nedvojbenog njemačkog porijekla u antifašističkom pokretu i oslobađanju zemlje od okupatora i kvislinških vlasti 1941. – 1945. godine snažno pobija generalizirajuću tezu poslijeratne socijalističke propagande ali i historiografije da su pripadnici njemačke manjine u Hrvatskoj bili nacisti i pomagači okupatora i da je manjina zbog toga kolektivno kažnjena likvidacijom, progonom i asimilacijom.

Izvori i literatura:

Anić, Nikola: „Oružane snage NOP-a Hrvatske 1944/45“, Časopis za suvremenu povijest, br. 17. (1), Institut za historiju radničkog pokreta, Zagreb, 1985. (str. 101. – 139.) Bethke, Carl: Deutsche Und Ungarische Minderheiten in Kroatien Und Der Vojvodina 1918-1941 : Identitatsentwurfe Und Ethnopolitische Mobilisierung, Harrassowitz, Wiesbaden, 2009. Beus Richembergh, Goran: Nijemci, Austrijanci i Hrvati. II. Prilozi za povijest zajedničkih biografija (biografski leksikon), Njemačka narodnosna zajednica, Osijek, 2003. Beus Richembergh, Goran: Nijemci u Zagrebu i okolici kroz stoljeća (rukopis u pripremi za izdavanje) Beus Richembergh, Goran: „Zagrebački gradonačelnici njemačkih korijena“, Godišnjak Njemačke zajednice/DG Jahrbuch, Vol. 26., Njemačka zajednica, Osijek, 2019. (str. Biber, Dušan: Nacizem in Nemci v Jugoslaviji, 1933-1941, Cankarjeva založba, Ljubljana, 1966. Bilandžić, Dušan: Hrvatska moderna povijest, Golden Marketing, Zagreb, 1999.

Biografije članova HAZU: Ivan Supek http://info.hazu.hr/hr/clanovi_akademije/osobne_stranice/ivan_supek/ivan_supek_biografija/ Božović, Srđan: Divizija „Princ Eugen”, Narodni muzej Pančevo, Pančevo, 2011.

Brekalo, Miljenko, Anamarija Lukić, Ivan Stipić: „Politički kontekst osnivanja partizanske čete Ernst Thälmann i njezina sudbina“, Godišnjak Njemačke zajednice/DG Jahrbuch, Vol. 26, Osijek, 2019. (str. 133. – 145.) Deželjin, Josip: Etiologija antifašizma, Adamić, Rijeka, 2007.

Dnevnik Diane Budisavljević: 1941.-1945. (ur. Josip Kolanović), Hrvatski državni arhiv i Spomen-područje Jasenovac, Zagreb i Jasenovac, 2003. Fašizam i neofašizam, Zbornik izlaganja na međunarodnom znanstvenom simpoziju (ur. Inoslav Bešker), Fakultet političkih znanosti i CDD, Zagreb, 1976. Franjo Knebl, Imenik hrvatskih šumara on-line

415


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla (dostupno na: https://www.sumari.hr/sumari/leks.asp?id=9723&i=H%8A%8EL2)

Geiger, Vladimir: „Đakovštinski Telmanovci (njemački partizani)“, Đakovački vezovi, prigodna revija, br 47., Đakovo, 1989.

Geiger, Vladimir: Folksdojčeri. Pod teretom kolektivne krivnje, Njemačka narodnosna zajednica, Osijek, 2002. Geiger, Vladimir: „Heimkehr. Povratak slavonskih Nijemaca nakon Drugoga svjetskog rata iz izbjeglištva/prognaništva u zavičaj i njihova sudbina“, Scrinia Slavonica, Vol. 3 No. 1, Slavonski Brod, 2003. (str. 521. – 547.)

Geiger, Vladimir: „Josip Broz Tito i sudbina jugoslavenskih Nijemaca“, Časopis za suvremenu povijest, god. 40, br. 3, Institut za suvremenu povijest, Zagreb, 2008., (str. 801. - 818.)

Geiger, Vladimir: “Logori za folksdojčere u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata 1945. - 1947.”, Časopis za suvremenu povijest, god. 38, br. 3, Institut za suvremenu povijest Zagreb, 2006. (str. 717. – 1174.); Geiger, Vladimir: „Nijemci u Hrvatskoj“, Migracijske teme, Br 7 (3-4), Institut za migracije i narodnosti, Zagreb, 1991. (319. – 334.)

Geiger, Vladimir: „Njemačka manjina u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca/Jugoslaviji (1918.1941.)“, Dijalog povjesničara - istoričara, 2 , (ur. Hans-Georg Fleck i Igor Graovac), Friedrich Naumann Stiftung, Zagreb, 2000. (str. 429. – 445.) Geiger, Vladimir: „O Nijemcima u Hrvatskoj“, Prilozi iz hrvatske historiografije, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2012. (str. 73. – 104.) Geiger, Vladimir: „Položaj njemačke manjine u bivšoj Jugoslaviji (s posebnim osvrtom na razdoblje nakon Drugog svjetskog rata)”, Historijski zbornik 46, br. 1, Zagreb, 1993. (str. 165. - 185.).

Goldstein, Ivo, Slavko Goldstein: „Srbi i Hrvati u narodnooslobodilačkoj borbi u Hrvatskoj“, Dijalog povjesničara-istoričara, 7, (ur. Hans-Georg Fleck i Igor Graovac), Friedrich Naumann Stiftung, Zagreb, 2003, (str. 262. – 263.) Građa za historiju NOP-a u Slavoniji, knj. II, Historijski institut Slavonije, Slavonski Brod, 1964.

Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u Sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1941. - 1945., Knjiga I (ožujak—prosinac 1941.), Savjet za izdavanje “Građe za povijest NOP-a i socijalističke revolucije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1941- 1945”, Zagreb, 1981.

Haramija, Predrag: Percepcija simbola totalitarnih režima — vizualni identitet fašizma, nacizma i komunizma u svjetlu procesa brendiranja... Obnovljeni život, br. 72,(3), Zagreb, 2017. (str. 387. – 401.)

Hanzl, Josip, Josip Matušek, Adolf Orct: Borbeni put I. čehoslovačke brigade ˝Jan Žižka z Trocnova˝, Čehoslovački savez u SRH, Daruvar, 1968. Hrečkovski, Slavica: “Njemačka četa ‘Ernst Thälmann’ u jedinicama NOV i POJ u Slavoniji”. Zbornik CDISB, br. l, Slavonski Brod, 1984. (str. 331. - 350.) Hrečkovski, Slavica: Slavonski Brod u NOB i socijalističkoj revoluciji 1941. – 1945., Historijski institut Slavonije i Baranje, Slavonski Brod, 1982., Hutinec, Goran: „O zloupotrebi vojne povijesti iz vremena Drugoga svjetskog rata ili kako Vojna povijest prešućuje ono što uredniku i autorima nije po volji“, Historijski zbornik, God. LXVIII (2015), br. 1, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2015. (str. 177. – 194.)

Jareb, Mario: „Promidžba Njemačke narodne skupine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice/VDG Jahrbuch, Osijek, 2005. (str. 207. – 223.)

416


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla Jareb, Mario: Ustaško-domobranski pokret: od nastanka do travnja 1941. godine, Hrvatski institut za povijest i Školska knjiga, Zagreb, 2006.

Jelić, Ivan: „Dolazak Josipa Broza Tita na čelo Komunističke partije Jugoslavije“, Časopis za suvremenu povijest, Br. 2, Institut za historiju radničkog pokreta, Zagreb 1972. (str. 27. – 46.)

Jelić-Butić, Fikreta: Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska 1941-1945., Sveučilišna naklada Liber i Školska knjiga, Zagreb, 1978.

Karakaš Obradov, Marica: „Migracije njemačkog stanovništva na hrvatskom području tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća“, Scrinia Slavonica, br. 12, Slavonski Brod, 2012., (str. 271. - 294.)

Karaula, Željko: Mačekova vojska. Hrvatska seljačka zaštita u Kraljevini Jugoslaviji, Despot Infinitus, Zagreb, 2015. Kečkemet, Duško: „Bunk Rudolf“, Hrvatski biografski leksikon 2, Zagreb, 1989. (str. 509. - 510.)

Koch, Jana: Sjećanja na akciju spašavanja kozaračke djece (dostupno on-line na: http://www.yugopapir.com/2020/01/sjecanja-jane-koch-na-akciju-spasavanja.html)

Korov, Goran: Rad KPJ u Zagrebu od 1931. do 1941. godine, Rosa Luxembourg Stiftung, dostupno on-line na: http://kartografija-otpora.org/userfiles/files/kartografija_otpora/news/ Rad_KPJ_u_Zagrebu_od_1931_do_1941_godine/Rad%20KPJ%20u%20Zagrebu%2019311941%20Goran%20Korov%202016.pdf Krnić, Zdravko: Daruvar – Radnički i narodnooslobodilački pokret, Općinski odbor SUBNOR-a, Daruvar, 1979.

Krnić Zdravko: „Prosvjetna i kulturna djelatnost Njemačke narodne skupine u NDH“, Časopis za suvremenu povijest, br. 2., Institut za historiju radničkog pokreta, Zagreb, 1978. (str. 17. – 33.)

Kuhnrüch Heinz, Franz-Karl Hitze: Deutsche bei Titos Partisanen 1941 – 1945, GNN Verlag, Schkeuditz, 1997. Kuić, Jure: „Herbert Hoffman“, Godišnjak Njemačke zajednice/DG Jahrbuch, Vol. 24, Njemačka zajednica, Osijek, 2017. (str. 103. – 120.)

Laušić, Ante: „Iz povijesti folksdojčera i njihova egzodusa na tlu Jugoslavije“, Migracijske teme 7 (2), Institut za migracije i narodnosti, Zagreb, 1991. (str. 183. – 192.)

Lulik, Josip Pepo, Đuro Zatezalo: Karlovačka udarna brigada, Historijski arhiv u Karlovcu, Karlovac, 1984.

Macut. Petar: „Katolički tisak o uspostavi Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941. godine“, Časopis za suvremenu povijest, br. 1, Institut za suvremenu povijest, Zagreb, 2015., (str. 81. - 102.) Matijević, Margareta: Između partizana i pristojnosti. Život i doba Svetozara Rittiga (1873. – 1961.), Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje – Plejada, Zagreb, 2019. Miškulin, Ivica: „Politički odnosi u Virovitici 1922. – 1923.“, Scrinia Slavonica, Vol. 6, No. 1. Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod, 2006. (str. 305. – 341.)

Mladenović, Miroslav: Tito od ustanka do pobede 1941—1945., Narodna biblioteka Srbije, Beograd, 2006. Narodni heroji Jugoslavije, (II. izdanje), Mladost, Beograd, 1975.

Neumann, Franz: Behemot: struktura i praksa nacionalsocijalizma 1933. - 1944. Disput, Zagreb, 2012. Ožegović, Nina: „Vjenceslav Richter - slikarska retrospektiva avangardnog arhitekta“, razgovor s Vjenceslavom Richterom, Nacional, Zagreb, 23. 10. 2002.

417


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla Petranović, Branko: Istorija Jugoslavije 1918 – 1988., Knjiga prva, Nolit, Beograd 1988.

Pleše, Mladen: „Dvadeset godina istraživala sam život Diane Budisavljević“, razgovor s dr. Natašom Mataušić, Telegram.hr, Zagreb, 17. 8. 2020. Popović, Nenad: Pozdrav jednoj zagrebačkoj antifašistici (dostupno on-line na:

https://radiogornjigrad.wordpress.com/2016/08/11/nenad-popovic-pozdrav-jednoj-zagrebackoj-antifasistici/?fbclid=IwAR1PvszOcCLuL6k160zf0p8q0Md_ eISvNK8EDlpZAAZ0ORgRhZv824f8SkM) Redžić, Nail: Telmanovci. Zapisi o njemačkoj partizanskoj četi »Ernst Telman“, Narodna armija, Beograd, 1984.

Roje Depolo, Lida: „Rudolf Gerhart Bunk 1908. - 1974. Akvareli“, prateći tekst kataloga izložbe, Gliptoteka HAZU, Zagreb, 2012. Scotti, Giacomo, Luciano Giuricin; Crvena zvijezda na kapi nam sja. Borbeni put talijanskog bataljuna „Pino Budicin“ i Talijana Istre i Rijeke u Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije, Centar za historijska istraživanja Rovinj i Talijanska unija za Istru i Rijeku, Rijeka, 1979.

Seidler, Franz W.: Avantgarde für Europa; Ausländische Freiwillige in Wehrmacht und Waffen SS, Pour le Mérite Verlag, Martensrade, 2004. Shirer, William Lawrence: Uspon i pad Trećeg Reicha, sv. 1., Znanje, Zagreb, 1977.

Spehnjak, Katarina: „Neki problemi povijesnog razvitka Narodnog fronta/Socijalističkog saveza u Jugoslaviji 1935-1978.“, Časopis za suvremenu povijest, br. 15 (1), Institut za historiju radničkog pokreta, Zagreb, 1983. (str. 27. – 54.)

Stanovčić, Vojislav: “Karakteristike prvih fašističkih programa.” Politička misao, vol. 12, br. 4, Fakultet političkih znanosti, Zagreb, 1975. (str. 26. – 46.)

Supek, Rudi. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 17. 8. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=58813> Šibl, Ivan: Ratni dnevnik, Naprijed, Zagreb, 1966.

Šuvar, Mira: Vladimir Velebit svjedok historije, Razlog, Zagreb, 2001.

Tadić, Đuro: Željezara Sisak – tvornica čelika i života, Kultura života, Sisak, 2017.

Vlašić, Anđelko: Političko djelovanje Augusta Košutića tijekom Drugog svjetskog rata i poraća (1941. – 1964.), Doktorski rad, Zagreb, 2010. (dostupno na: https://repozitorij.hrstud.unizg.hr/islandora/object/hrstud:995) Vojna enciklopedija (Knjiga IX.), II. izdanje, Vojnoizdavački zavod Beograd, Beograd, 1978.

Werhas, Mario, Božidar Mikulčić: Prinz Eugen. 7. dragovoljačka SS gorska divizija, Despot Infinitus, Zagreb, 2018. Zöller, Martin: „Die „Telmanovci” fochten unter Schwarz-Rot-Gold. Vom Wirken des deutschen antifaschistischen „Ernst Thälmann”-Bataillons im jugoslawischen Volksbefreiungskampf 1943/1944“, Neues Deutschland, Berlin, 30. 11. 1965.

Žutelija, Željko: „Nikola Reiser sve što je imao za reći je naslikao“, Nedjeljni Jutarnji, Zagreb, 28. 3. 2010.

418


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

NAJISTAKNUTIJI HRVATSKI ANTIFAŠISTI NJEMAČKOG PORIJEKLA Sažetak

Pojava fašističkih pokreta u Italiji i Njemačkoj imala je snažan eho i u drugim europskim zemljama u kojima su također nikle fašističke stranke, pokreti i organizacije ali i antifašističke organizacije koje je najsnažnije podupirala Komunistička Internacionala. Bio je to uvod u stvaranje međunarodnog antifašističkog pokreta i Antifašističke koalicije zapadnih saveznika u ratu 1939. – 1945. Žestoka propaganda Trećega Reicha nastojala je provedbom maksime o narodnom jedinstvu indoktrinirati nacističkim idejama te organizacijski potčiniti i kontrolirati i Nijemce koji su živjeli u drugim europskim zemljama pa tako i u Kraljevini Jugoslaviji, u kojoj je tada živjelo oko pola milijuna pripadnika njemačke manjine (od toga oko 150 do 170 tisuća Nijemaca u Hrvatskoj). U okolnostima u kojima njemačke narodne organizacije potpadaju pod utjecaj pronacističkih ideja i aktivista te vode agresivne kampanje za učlanjenje što većega broja pripadnika njemačke manjine, a njemačke organizacije farmerima osiguravaju lukrativan posao izvoza poljoprivrednih proizvoda u Treći Reich, svijest o potrebi otpora nacizmu mukotrpno se afirmira unutar njemačke zajednice u tadašnjoj Jugoslaviji i Hrvatskoj. Zamjetan broj domaćih Nijemaca i onih koji su bili njemačkog porijekla s oduševljenjem dočekuje okupacijske njemačke snage te kasnije dobrovoljno ili silom mobilizacije služi u njemačkim i ustaškim vojnim postrojbama ili u civilnoj njemačkoj upravi i kvislinškoj vlasti. Mnogi od njih su sudjelovali u progonima civilnog stanovništva te u ratnim zločinima. No većina Nijemaca je bila pasivna kako prema okupacijskim vlastima tako i prema partizanskom pokretu. To će kasnije biti alibi partizanskim vlastima da Nijemcima nametne teret kolektivne krivnje, da im oduzme imovinu, likvidira mnoge od njih, internira ih ili progna. Ipak, nekoliko tisuća pripadnika njemačke manjine u Hrvatskoj aktivno i na razne načine djelovalo je i u antifašističkom pokretu. Nijemci komunisti i njihovi simpatizeri slijede programska načela svoje Partije i opredjeljuju se protiv Hitlera i Trećega Reicha te se pripremaju za oružanu borbu u ratu koji je na pomolu. Teško se više mogu identificirati s vlastitom nacionalnom zajednicom pa se mnogi od nje distanciraju i prestaju deklarirati Nijemcima u etničkom smislu. Oni koji su se odlučili za oružanu borbu protiv okupatora i kvislinških vlasti bore se na strani Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije pod zapovjedništvom Josipa Broza Tita. Neki od njih su u kolovozu 1943. godine u Slatinskom Drenovcu osnovali ili su se kasnije pridružili Njemačkoj partizanskoj četi „Ernst Thälmann“, jedinoj njemačkoj partizanskoj antifašističkoj postrojbi u Europi. Mnogi su svoj ratni put imali u drugim partizanskim postrojbama. Neki su nakon Drugoga svjetskoga rata ostvarili vrlo uspješne karijere u komunističkoj, odnosno socijalističkoj vlasti. Na antifašističkim stajalištima bili su i neki drugi demokratski usmjereni Nijemci te uglednici nesumnjivo njemačkoga porijekla koji su se uključili u antifašistički pokret kao suradnici, kulturni radnici ili humanitarci. I o njima govori ovaj rad. Djelovanje Nijemaca i onih koji su bili nedvojbenog njemačkog porijekla u antifašističkom pokretu i oslobađanju zemlje od okupatora i kvislinških vlasti 1941. – 1945. godine snažno pobija generalizirajuću tezu poslijeratne socijalističke propagande ali i historiografije da su pripadnici njemačke manjine u Hrvatskoj bili isključivo nacisti i pomagači okupatora i da je manjina zbog toga s pravom kolektivno kažnjena likvidacijom, progonom i asimilacijom.

419


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

DIE HERVORRAGENDSTEN KROATISCHEN ANTIFASCHICHTEN DEUTSCHEN STAMMES Zusammenfassung

Das Entstehen der faschistischen Bewegungen in Italien und Deutschland hatte einen starken Widerhall auch in anderen europäischen Ländern, in denen ebenfalls faschistische Parteien, Bewegungen und Organisationen sprossen, aber auch antifaschistische Organisationen erschienen, welche am stärksten von der Kommunistischen Internationale unterstützt wurde. Das war eine Einleitung in das Entstehen der internationalen antifaschistischen Bewegung und der Antifaschistischen Koalition der westlichen Mächte im Kriege von 1939 – 1945. Die heftige Propaganda des Dritten Reiches bemühte sich mit Durchführung der Maxime der Volkseinheit die in anderen europäischen Ländern lebenden, so auch in dem Königreich Jugoslawien (hier lebte ungefähr eine halbe Million von Angehörigen der deutschen Minderheit (davon ungefähr 150 bis 170 tausend Deutschen in Kroatien), Deutschen mit nazistischen Ideen zu indoktrinieren und organisatorisch zu unterdrücken und kontrollieren. In Umständen wo deutsche Volksorganisationen unter den Einfluss der pronazistischen Ideen und Aktivisten fallen und aggressive Kampagnen führen zur Eingliederung einer möglichst großen Anzahl der Angehörigen der deutschen Minderheit und deutsche Organisationen den Bauern lukrative Geschäfte eines Exportes der Landwirtschaftsprodukte in das Dritte Reich sichern, affirmiert sich mühsam das Bewusstsein bezüglich eines notwendigen Widerstandes dem Nazismus gegenüber innerhalb der deutschen Gemeinschaft in dem damaligen Jugoslawien und Kroatien. Eine bemerkbare Anzahl einheimischer Deutschen und jener deutschen Stammes empfangen mit Begeisterung die deutschen Besatzungskräfte und dienen später, entweder freiwillig oder durch Zwangseinberufung, in den deutschen und Ustašamilitäreinheiten oder in der zivilen deutschen Verwaltung und der Quislingsverwaltung. Viele von ihnen nahmen an den Verfolgungen der Zivilbewohnern und in Kriegsverbrechen teil. Doch die meisten Deutschen waren passiv, so den Besatzungsmächten wie auch der Partisanenbewegung gegenüber. Das wird später das Alibi der Partisanenmächten, den Deutschen die Last der Kollektivschuld aufzubürden, ihnen ihren Besitz zu enteignen, viele von ihnen zu liquidieren, internieren oder vertreiben. Doch einige tausende Angehörige der deutschen Minderheit in Kroatien wirkten aktiv und auf verschiedene Weisen auch in der antifaschistischen Bewegung. Die deutschen Kommunisten und ihre Sympathisanten folgten die Programmvorsätzen ihrer Partei und entscheiden sich gegen Hitler und das Dritte Reich, bereiten sich für den Waffenkampf in dem bevorstehenden Krieg. Sie können sich schon schwierig mit ihrer eigenen Nationalgemeinschaft identifizieren, so distanzieren sich viele von ihr und deklarieren sich nicht mehr als Deutsche im ethnischen Sinne. Jene, die sich für den bewaffneten Kampf gegen den Besatzer und die Quislingsmächte entschieden, kämpfen an Seite der Volksbefreiungsarmee Jugoslawiens, unter dem Befehl von Josip Broz Tito. Einige von ihnen gründeten im August 1943 in Slatinski Drenovac die Deutsche Partisaneneinheit „Ernst Thälmann“, die einzige deutsche antifaschistischen Einheit in Europa, oder schlossen sich ihr später an. Viele von ihnen hatten einen Kriegsweg in anderen Partisaneneinheiten. Einige realisierten nach dem Weltkrieg erfolgreiche Karrieren unter der kommunistischen bzw. sozialistischen Regierung.

420


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla Eine antifaschistische Stellung nahmen auch einige andere demokratisch eingestellte Deutschen sowie angesehene Personen deutschen Stammes ein, die sich der antifaschistischen Bewegung als Mitarbeiter, Kulturwirkende oder Wohltäter anschlossen. Auch von ihnen spricht diese Arbeit. Das Wirken der Deutschen und jener, die zweifellos deutschen Stammes waren, in der antifaschistischen Bewegung und bei der Befreiung des Landes von den Besatzern und der Quislingsregierung 1941-1945 widerlegt heftig die generalisierende These der sozialistischen Nachkriegspropaganda, aber auch der Historiografie, dass die Angehörigen der deutschen Minderheit in Kroatien ausschließlich Nazis und Helfershelfer des Besatzers waren und die Minderheit deshalb mit Recht kollektiv durch Liquidation, Vertreibung und Assimilation bestraft wurde.

421



DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 423-433 Mirko Ćurić: Djelovanje njemačkih i austrijskih slikara nazarenske škole u Đakovu

Mirko Ćurić Đakovo

UDK: 75(091) Izlaganje sa znanstvenog skupa Prihvaćeno: 17.10.2020.

Djelovanje njemačkih i austrijskih slikara nazarenske škole u Đakovu Autor u članku ukazuje na izniman doprinos kojega su u procesu oslikavanja đakovačke katedrale dali njemački slikari nazarenske škole Johan Friedrich Overbeck te otac i sin Seitz. Uz to, govori i o slikarskom djelovanju Josefa Kastnera Mlađeg u samostanskoj crkvi Milosrdnih sestara Sv. Križa Presvetog Srca Isusova u Đakovu. Ključne riječi: Strossmayer, Đakovo, katedrala, samostanska crkva, nazarenci, Ludwig Seitz, Alexander Maximillian Seitz, Josef Kastner der Jüngere

423


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 423-433 Mirko Ćurić: Djelovanje njemačkih i austrijskih slikara nazarenske škole u Đakovu

Uvod

Oslikavanje je imalo iznimno važnu ulogu projektu gradnje đakovačke katedrale i trajalo je gotovo koliko i sama gradnja (1886.-1882.). Oslikavanje su u najvećoj mjeri izveli slikari njemačkog podrijetla, pripadnici nazarenski slikarske škole, o čemu postoji opsežna literatura. Međutim, manje se zna kako je početkom XX. stoljeća svoj umjetnički trag ostavio još jedan nazarenac – bečki slikar Josef Kastner der Jüngere. Njegova tri rada nalaze se u secesijskoj, samostanskoj crkvi Milosrdnih sestara Svetoga Križa u Đakovu.

STROSSMAYER I OVERBECK

Josip Juraj Strossmayer u dogovor u sa svojim suradnicima odabire Johana Friedricha Overbecka za zahtjevan zadatak oslikavanja katedrale. Na to je posebno utjecao arhitekt katedrale Karlo Rösner. Strossmayer i Overbeck se susreću prvi puta 2. siječnja 1867. u Rimu, u slikarevom stanu u Via di San Nicolo de Tolentino br. 72. Biskup mu je iznio prijedloge za slikarske radove u katedrali i zamolio ga za plan oslikavanja crkve, a Overbeck, vrlo brzo, 7. veljače 1867., predstavlja cjelokupni program za niz fresaka u katedrali. Već 23. ožujka 1867. šalje procjenu troškova između 18 i 20.000 škuda, što bi se moglo umanjiti na 14.000 škuda, ako bi se kartoni vratili autoru. Predviđa vrijeme radova od šest do osam godina. Strossmayer se slaže i s programom i s cijenom, te odlučuje da kartone otkupi kako bi ti radovi mladeži u Hrvatskoj služili kao umjetnički uzor. Odobrava slikarov predračun i potiče ga da započne s poslom. (Müller, 1994; 231) Overbeck vrijedno radi, vjerojatno svjestan da zbog svoje starosti (tada je u dobi od 78 godina) nema vremena za okolišanje i već 14. kolovoza 1867. piše Strossmayeru da je završio prvi karton Isus hoda po moru i da je započeo Petrov poziv. Overbeck uspješno radi, prve ocjene dovršenih kartona su pozitivne, ali su mnogi svjesni njegovog slabog zdravlja i godina, pa tako Gebhard Flatz1 predlaže Nikoli Voršaku da se da nalog mladim slikarima da izvode freske u katedrali prema Overbeckovim nacrtima. Sam Overbeck u ožujku 1869. određuje da bi njegove kartone trebali izvesti otac i sin Alexandar Maximilian i Ludwig Seitz, slikari nazarenske škole. Oni su dobili posao u Đakovu, ali su se odlučili izvesti vlastiti program, u suradnji s biskupom Strossmayerom, u kojem su napravili odmak od onoga što je zamislio Overbeck u svojih četrnaest kartona koje je uradio za đakovačku katedralu. Biskup Strossmayer će u svojoj knjizi Stolna crkva u Djakovu2 izraziti žaljenje što Overbeck nije uspio dovršiti započeti posao, ali je pokazao vjeru u slikarske sposobnosti oca i sina Setza, koji su tada bili dovršili prve tri freske, o kojima je biskup oduševljeno pisao u Glasniku i Viencu. „Sastavljanje kartona bilo je povjereno Fridriku Overbecku (rodj. 3. srpnja 1789. u Lubecku). Overbeck bijaše 1 G ebhard Flatz, rođen 11. lipnja 1800 u Wolfurtu, a umro 19. svibnja 1881. u Bregenzu, austrijski je slikar i pripadnik nazarenske slikarske škole. 2 J osip Juraj Strossmayer: Stolna crkva u Djakovu, Zagreb 1874.

424


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 423-433 Mirko Ćurić: Djelovanje njemačkih i austrijskih slikara nazarenske škole u Đakovu

jamačno najveći religiozni slikar našega vijeka, vjerni sljedbenik i drug neumrlih i nedostiživih trecentista i kvatrocentista, Giotta, Avanzija i A. Fiesola. Ovi su najveći upliv imali na njegove kompozicije, u kojima su izražene uzvišenost i nježnost nebeske ljubavi i nutarnje blaženstvo, kano i pokora i skrušenost. Kartoni, koje je Overbeck za našu crkvu prije svoje smrti dogotovio, bjehu za kubu i apside opredijeljeni. Ali pošto je kuba odviše visoka, a nije obla i ne polazi odmah iz svojega početka u svodove, nego se iz četverokuta stubočke diže u osmokut, kano što to narav cijeloga crkvenoga stroja zahtijeva, te se ne bi slike odozdo dovoljno opazile: bit će mjesto njih u kubi postavljeni simboli odnoseći se na zvanje i život sv. Petra. Overbeckovi kartoni ne će se dakle za sada izvadjati; no ako oni ne će žalibože resiti našu stolnu crkvu, resit će ipak zbirku slika, namijenjenu Jugoslavenskoj akademiji u Zagrebu. Tuj će oni biti vječitim ogledom za sve one, koji se umjetnosti posvetili budu. Slike na lijepu u našoj crkvi izvadjaju znameniti umjetnici, oba Seitza, otac i sin. Ova oba umjetnika idu jednim te istim pravcem, samo što sin vjernije slijedi stope škole fiorentinske XV. vijeka. Kod starijega Seitza opaža se više tragova novije škole, i to velikoga Corneliusa, kojemu je on bio učenikom i suradnikom u Monakovu, a sada mu je sljedbenikom.“ (Strossmayer, 2010.; ). Strossmayer do Overbecka dolazi, osim preko Rösnera i preko Charlesa de Montalemberta. „Montalelembert snažno utječe na intelektualno formiranje mladog Strossmayera i u znatnoj mjeri odredio njihov ukus. Montalelembert je bio onaj koji je u Overbecku vidio uskrslog Perugina, štoviše sintezu svega onoga najpobožnijeg što su stvorili Perugino, fra Angelico, fra Bartolomeo i Lorenzo Lotto.“(Maković, 1994; 186). Overbeck je smatran u to vrijeme „internacionalno najpoznatijim njemačkim umjetnikom, ali je njegov stupanj poznatosti izvođen prije svega iz masovnog širenja njegovih biblijskih scena i slika Madone, a ne iz njegova značenja unutar razvoja umjetnosti njegova vremena.“ (Feuss, 1994, 193)

Johan Friedrich Overbeck rođen je u Lübecku 3. srpnja 1789. Studij slikarstva započeo je u Beču 1806. Već 1808. sa skupinom prijatelja slikara pokazuje otpor prema slikarstvu tada dominantnog akademskog klasicizma, a 1809. nezadovoljni umjetnici stvaraju Lukasbund (Lukin savez), koji treba ponovno “oživjeti tradiciju staronjemačkog i talijanskog slikarstva do Rafaela”. Zbog njihova izgleda s dugom, po sredini razdijeljenom kosom, nazivaju ih u Rimu podrugljivo nazarencima3, međutim kao i kod impresionista, ovaj naziv kasnije postaje općeprihvaćen i zapravo 3 S kupina njemačkih slikara koja je osnovana 1809. u Beču kao umjetničko Bratstvo sv. Luke (Lukasbund), a 1810. nastanila se u Rimu te se u napuštenome samostanu sv. Izidora posvetila crkvenom slikarstvu. Uzori su im bili talijanski i njemački majstori (P. Perugino, Fra Angelico, rani Rafael i A. Dürer). Slikali su romantičnim načinom jednostavna likovna izraza a precizna crteža, ali su u kompoziciji i koloritu ostali u granicama konvencionalnosti. Glavni predstavnici bili su F. Overbeck, Franz Pforr, P. Cornelius, Wilhelm Schadow, J. Schnorr Carolsfeld. Uljene slike i kartone za zidne slike u katedrali u Đakovu izradio je F. Overbeck, ciklus su završili njemački slikari Alexander Maximilian i Ludwig Seitz te talijanski slikar Luca Ansiglioni, pripadnici drugoga naraštaja nazarenaca. Citiranje: nazarenci. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 17. 10. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=43161>

425


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 423-433 Mirko Ćurić: Djelovanje njemačkih i austrijskih slikara nazarenske škole u Đakovu

ilustrativan za ono što su htjeli i ostvarili kao slikarska škola. Godinu dana kasnije Overbeck napušta akademiju i odlazi u Rim sa svojim suradnicima. Slijedi slikarska karijera “internacionalno najpoznatijeg njemačkog slikara 19. stoljeća”, čiji je “stupanj poznatosti izvođen prije svega iz masovnog popularnog širenja njegovih biblijskih scena i slika Madone, a ne iz njegova značenja unutar umjetnosti njegova vremena4”.

Overbecku i nije bilo do slikarske inovativnosti ili praćenja slikarskih trendova, već do onoga što je zapisao kada je dobio narudžbu da oslika đakovačku katedralu: „da vjerničkom narodu slikovnim prikazom predoči najvažnije momente iz povijesti Novoga i Staroga zavjeta i tako u njima vjeru očuva živom na način koji i duh rasvjetljuje i grije.” Strossmayer od njega naručuje nacrte za glavnu lađu, poprečnu lađu i apside, te ciklus iz života Svetog Petra za zidove osmerokutnog tambura kvadratne kupole. Nažalost, slikar je bio pri kraju životnog puta pa je dovršio samo osam slika iz Petrovog života, četiri slike evanđelista, Sveta tri Kralja kao lavirane crteže olovkom, crvenom kredom i ugljenom te nedovršen Strašni sud. U đakovačkoj katedrali izvedena su tri5 njegova kartona iz života svetoga Petra, u formi sivo u sivo u zidnim lunetama bočnih apsida. Ostale freske su izveli otac i sin Seitz, osim dvije freske koje je uradio Ludovco Ansiglioni. Biskup Strossmayer bio je oduševljen Overbeckovim radom: «Kompozicije su stvarno uzvišene, jednog Overbecka dostojne: po mom dubokom uvjerenju dostojne da stanu uz bok najljepših i najizvrsnijih radova umjetničke starine“. Overbeckova umjetnost je, po Strossmayeru „sinteza bogobojaznosti i strastvenosti.“

Đuro Vanđura6 hvali Overbeckovo slikarsko i crtačko majstorstvo: “Johann Friedrich Overbeck je tehnološki genijalac. Tko može spojiti olovku, grafit, ugljen, lavir i bjelilo u takove prizore i na takvim formatima, kao što je njegov ciklus za Svetoga Petra urađen Strossmayeru, danas ga je nemoguće iznaći i svatko se mora pokloniti toj vještini. Drugo, Overbeck je slikar koji s jednim biskupom razgovara i diskutira oko slikarske opreme katedrale. Iza toga stoji zavidno znanje i naukovanje, stoji umjetnik koji zna svoj posao, ali i intelektualac koji zna temelje svijeta u kojemu živi. Sve je to baza i argument biskupu Strossmayeru za kreiranje suda o umjetnosti, umjetnicima i njihovoj ulozi u svijetu. Umjetnik mora prvo apsolutno baratati svojim zanatom, svojom vještinom, a zatim kroz djelo pričati više nego sam motiv i sama vještina kazuju. Samo ilustracije radi, Overbeck se na crtežu Petrove propovijedi oprašta od svijeta, prijatelja, od Rafaela i drugih uzora, a sve izgleda kao jedna normalna, historicistička, religiozna kompozicija, bez portreta i autoportreta.

4 A xel Feuss: Slikarstvo u vrijeme nastajanja Overbeckovih kartona, str. 192,; Johan Friedrich Overbeck i đakovačka katedrala, Musem Ostdeutsche Galerie, Regensburg 1994. 5 P o nekim autorima četiri 6 Đ uro Vanđura: Strossmayer i likovni suvremenici, Zbornik 1. i 2. Strossmayerovih dana, Đakovo 2005.

426


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 423-433 Mirko Ćurić: Djelovanje njemačkih i austrijskih slikara nazarenske škole u Đakovu

To je umijeće novalisovskog romantiziranja motiva, kao što su ovdje individualizam i portretistika uklopljeni u svima razumljiv i poznati motiv.”

Overbeckove kartone Strossmayer je otkupio i uvrstio postav Galerije u Zagrebu. U povodu pedesete obljetnice smrti slavnog biskupa kartoni su vraćeni u Đakovo i od tada su posuđeni Dijecezanskom muzeju. Za vrijeme Domovinskog rata kartoni su prebačeni najprije u Maribor pa u listopadu 1992. u Regensburg gdje su obnovljeni u Museumu Ostdeutsche Galerie. U knjizi/katalogu Johan Friedrich Overbeck i đakovačka katedrala7 opisano je stanje kartona prije restauracije: „Restauracijske mjere su se pokazale kao hitno nužne, budući da su kartoni zbog dugogodišnjeg izlaganja bez zaštitnog stakla, zbog nepovoljnih uvjeta skladištenja, te zbog montaže primijenjenih štetnih materijala, bili jako načeti8.“ Rat je, eto, pomogao očuvanju ovih umjetnina jer u suprotnom bi se na obnovu čekalo puno dulje pa je pitanje u kakvom stanju bi danas bili Overbeckovi kartoni. Nakon restauracije, u Njemačkoj je priređena 1994. velika izložba popraćena dobro opremljenom monografijom, a izložba je kasnije predstavljena i u Klovićevim dvorima u Zagrebu. Danas se radovi nalaze u stalnom postavu Spomen-muzeja biskupa Strossmayera. Izloženo je osam kartona iz života svetoga Petra, odnosno sedam jer je jedan od kartona (Pasi ovce moje) na restauraciji u Hrvatskom restauratorskom zavodu jer su se na njemu pojavile smeđe flekice. Među kartonima Johana Friedricha Overbecka dimenzijama su najimpresivnija dva kartona za kompoziciju Sveta tri kralja, rađena 1868., koju je Gebhard Flatz vidio 1. siječnja 1869. dovršenu i o tome u pismu izvijestio biskupa Strossmayera. (Müller, 1994; 231). Zanimljivo je da se samo dio kompozicije Sveta tri kralja našao na restauraciji u Regensburgu jer se 1992. vjerovalo da je „glavna slika (…) nestala, vjerojatno uništena oko 19709.“ Naime, tada se gubi trag „glavnoj slici“ pa se pretpostavljalo da je izgubljena ili nestala, ali je na sreću, karton pronašao arhivist dr. Vlatko Dolenčić u Arhivu Đakovačko-osječke nadbiskupije nakon preseljenja u novu zgradu, prigodom sređivanja arhive. Šteta što i ovaj karton nije završio u Njemačkoj i nije obnovljen kao ostali kartoni, ali je za vjerovati da će u planiranoj novoj nadbiskupijskoj ustanovi u Đakovu, u kojoj će biti izloženi ne samo predmeti iz bogate riznice već i druga umjetnička djela, biti mjesta za ovu veliku kompoziciju jer je nju u Spomen-muzeju biskupa Strossmayera nemoguće izložiti zbog prevelikih dimenzija, koje su bile predviđene za lijevu (južnu) pobočnu apsidu katedrale. Prema Overbeckovom programu koji je Strossmayeru izložio 7. veljače 1867. trebalo je u apsidama predstaviti „velike stvari na kojima vjera u bitnom počiva: u lijevoj apsidi 7 M onika Gast, Susanne Rödel-Strobel, Michael Kotterer, Hai-Yen Hua-Ströfer: Restauracija Overbeckovih kartona; u Johan Friedrich Overbeck i đakovačka katedrala:Museum Ostdeutsche Galerie, Regensburg 1994., str.209-212 8 Isto, str 209 9 Axel Feuss: O povijesti kartona, u Johan Friedrich Overbeck i đakovačka katedrala: Museum Ostdeutsche Galerie, Regensburg 1994., str. 216-229

427


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 423-433 Mirko Ćurić: Djelovanje njemačkih i austrijskih slikara nazarenske škole u Đakovu

poklonstvo, u desnoj apsidi razapinjanje, nošenje križa i polaganje u grob, te u prostoru kora strašni sud. (Feuss 1994; 224).

OTAC I SIN SEITZ

Nazarenci Ludwig (Ludvico) Seitz, i njegov otac Alexandar Maximillian Seitz10, koji zajedno s njime oslikava đakovačku katedralu, na većini se fresaka „u većoj ili manjoj mjeri u rješenjima kompozicija, a katkad i u fizionomijama likova, oslanjaju na ključna djela slikarstva 15./16. te 19. stoljeća“, piše Damjanović11, ali se ni za jednu kompoziciju „ne može reći da je doslovno preuzeta od nekog drugog slikara“. Tako možemo ustvrditi kako je njihov rad originalan i važan, utemeljena na dotadašnjoj likovnoj tradiciji, a oslanjanje na stare slikarske škole sam biskup Strossmayer je smatrao pozitivnim dijelom slikarstva oba Seitza:“ „Ova oba umjetnika idu jednim te istim pravcem, samo što sin vjernije slijedi stope škole fiorentinske XV. vijeka(…) Slike mladjega Seitza, kada bismo im u tradiciji tražili mjesto, rekli bismo, da spadaju u vrst klasičnoga naturalizma, koji su do najljepše savršenosti doveli Masaccio i Masolino u Firenci, kano što to svjedoče njihove slike u Brancaccievoj kapeli crkve Del Carmine, pred kojima su se božanstveni Raffael iz Urbina i fra Bartolomeo, kano i ini najveći umovi poklanjali. Izvanredna je zasluga Seitza, što nastavlja tradiciju, dugovječnom propalosti (décadence) prekinutu.“12 Strossmayera posebno zanima religijska dimenzija ovih slika pa sa zadovoljstvom zaključuje kako je „ovih dana došav ženica u crkvu pred slikom Seitzevom klekla i skrušeno se Bogu molila. Ovaj čin proste pobožnice mnogo više veli i mnogo uspješnije hvali Seitza nego sud naš, koji ovim izričemo. Slika svaka religiozna ima biti tumač Sv. pisma i neka vrsta prodike, koju nepokvareno srce prostih ljudi višeput bolje shvaća nego ohladnjeli duh učenjaka13.“

Strossmayer hvali i kolorit Seitzovih slika koje su izrazito intenzivne: „. Na svaki način čine nam se boje mladjega Seitza čistije i skladnije, što je lako opaziti, budući da slika jednoga naprečac upravo stoji slici drugoga.14“

Suvremenici, pa i najviši umjetnički autoriteti onoga vremena povoljno se izražavaju o osliku katedrale. Urednik biskupijskog Glasnika dr. Julije Liebbald10 S eitz, Alexander Maximilian, njemački slikar (München, 1811 – Rim, 15. XII. 1888). U Rimu kao sljedbenik nazarenaca radio freske i oltarne slike. Po narudžbi J. J. Strossmayera izveo je kartone i po njima 13 fresaka u katedrali u Đakovu (1873–75). Njegov sin Ludwig ili Lodovico (Rim, 1. VII. 1844 – Albano, 11. IX. 1908) izveo je u đakovačkoj katedrali 20 fresaka (1873–82) te nekoliko fresaka u isusovačkoj crkvi u Sarajevu. Od 1894. bio je upravitelj papinske galerije slika u Vatikanu. Seitz, Alexander Maximilian. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 17. 10. 2020. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=55201> 11 Josip Juraj Strossmayer: Stolna crkva djakovačka, Đakovo 2010., str 73 12 Isto, str 64 13 Isto, str 65 14 Isto, str. 65

428


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 423-433 Mirko Ćurić: Djelovanje njemačkih i austrijskih slikara nazarenske škole u Đakovu

Ljubojević još 1873 zapisuje kako se „najveća važnost pri unutarnjem opremanju crkve polaže se na „slike na liepu (al fresco)“. Izvedbu fresko slika15.“ Ipak, nakon početnog Strossmayerovog oduševljenja otac i sin Seitz zadali su mu puno briga i nezadovoljstva jer su zbog obilja posla odugovlačili s radom u Đakovu tako da su fresko program dovršili uoči posvećenja katedrale 1882. Raspoloženje mu popravljaju pohvale kakve je dobio u pismu ravnatelja Carskog i kraljevskog muzeja u Beču, dr. Rudolfa Eitelbergera16, koji je u to vrijeme vjerojatno najveći autoritet u umjetničkim pitanjima u ondašnjem Carstvu. Eitelberger oduševljeno čestita biskupu „što je slikanje stolne crkve djakovačke povjerio rukama rimskog slikara Seitza. Kartoni (nacrti) Seitza mlađeg spadaju među najljepše, koje je novija njemačka umjetnost na polju toli zanemarena slikanja na zidu proizvela… (…) Kad bi svi crkveni dostojanstvenici tako shvaćali monumentalnu crkvenu umjetnost kao Vaša Preuzvišenost, drugačije bi ona cvala u crkvi, nego li cvate danas…17“ Biskup mu oduševljeno otpisuje kako mu se, zbog teškoća s kojima se nosi pri gradnji crkve, „ne može dosta zahvaliti na radostnoj viesti“. U pismu biskup ponovno razlaže svoje shvaćanje umjetnosti i onoga što je kroz umjetnička djela odučio poručiti svojom crkvom: „Ona (umjetnost op.ur.) mora jasno i razgovijetno navješćivati čistu i uzvišenu evangjeosku nauku, koja, ako je tako predpostavljena, da odgovara viskom cilju svome, tada se blagotvornom uplivu njenu ne može na duže vremena otimati nijedno srce. Uskrsnula li je i pomladila se umjetnost na svjetovnom polju, tad nužno sliedi predpostavlja se, da ista uskrsne te se pomladi na crkvenu18…“ Freske oca i sina Seitza značajno su utjecale na hrvatsku umjetnost svoga vremena, a koliko je njihov rad bio prikladan i dobro ocijenjen najbolje govori prosudba biskupa 15 N epotpisano: Naša nova st. crkva, Glasnik biskupije Djakovačko-Sriemske, tečaj I., br. 9. od 15. svibnja 1873., str.65-66. Vjerojatni autor je tadašnji urednik dr. Julije Liebbald-Ljubojević. Prvi je urednik Glasnika , “profesor u Djakovu”. Rodio se u Dombovaru (Mađarska) 14.veljače 1839. Studije započeo u domaćem sjemeništu, a nastavio i završio u Centralnom sjemeništu u Budimpešti. Za svećenika je zaređen 1862. godine. Bio je profesor crkvenoga prava i povijesti (1863. - 1873.), suplent moralne teologije, pastoralne teologije i katehetike (1865. - 1873.). On je objavio “Katoličko Ženitbeno pravo” koje je doživjelo dva izdanja, zatim “Groblje i pokop” (1865.) i “Prisega u našem narodu” (1871.). Imenovan je Tajnim komornikom. Župnikom u Bošnjacima postavljen je (1873. - 1899.). Umro je u Vinkovcima 1. 10. 1904.,, u 65. godini života i 42. godini misništva. Uredio je 21 broj u 1873. godini, ali je iste godine imenovan župnikom u Bošnjacima. Njegovo ime nije navedeno na stranici sadržaja toga godišta, pa mnogi ne znaju da je bio urednik. Opraštajući se priznao je “predplatnici sa svih krajeva ne samo trojednice već i Bosne i Istre jamstvom su mi, da sam nastojao u smislu svoga program a Glasnik uredivati.“ (Marin Srakić: Urednici i suradnici Glasnika / Vjesnika Đakovačke i Srijemske biskupije od 1873. do 1997. godine., Diacovensia,Vol. 6, br. 1, 1998., 16 Eitelberger von Edelberg, Rudolf, austrijski povjesničar umjetnosti (Olomouc, Češka, 14. IV. 1817 – Beč, 18. IV. 1885). Osnivač i prvi profesor povijesti umjetnosti na Sveučilištu u Beču; te se smatra začetnikom bečke škole povijesti umjetnosti. Pisao o hrvatskim spomenicima: Srednjovjekovni spomenici Dalmacije u Rabu, Zadru, Ninu, Šibeniku, Trogiru, Splitu i Dubrovniku (Die mittelalterlichen Kunstdenkmale Dalmatiens in Arbe, Zara, Nona, Sebenico, Traù, Spalato und Ragusa, 1861). Utjecao na I. Kršnjavoga (http://www. enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=17283) 17 Nepotpisano: Naša nova st. crkva, Glasnik biskupije Djakovačko-Sriemske, tečaj I., br. 9. od 15. svibnja 1873., str. 66 18 Josip Juraj Strossmayer: Stolna crkva djakovačka, Đakovo 2010., str 73

429


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 423-433 Mirko Ćurić: Djelovanje njemačkih i austrijskih slikara nazarenske škole u Đakovu

Strossmayera o dvije frske koje je naručio od talijanskog slikara Achillea Ansiligonia: „Sad bi mi još samo preostalo dvije slike u glavnoj ladji opisati, ali mi se ne će. Umjetnik, koji ih je slikao, vrlo je dobar i plemenit čovjek, no slab slikar. Slike mu nimalo nisu monumentalne. Reklo se, da je učenik Overbeckov i da je dugo vremena kod Overbecka radio. Ja u njegovim slikama ni najmanjega traga Overbeckove umjetnosti ne nalazim. Slika jedna predstavlja žrtvu Noemovu, a druga žrtvu Abrahamovu. Tim će slikama najoštrija kritika biti neposredno susjedstvo Seitza starijega i mladjega19.“

NAZARENSKE KOMPOZICIJE U SAMOSTANSKOJ CRKVI SESTARA SVETOGA KRIŽA U ĐAKOVU

Dva krila secesijske samostanske zgrade Milosrdnih sestara svetoga Križa u Ðakovu povezuje i spaja crkva Presvetoga Srca Isusova blagoslovljena 14. rujna 1908. godine. Pri opremanju ove crkve sestre su u u najvećoj mjetri angažirale austrijske umjetničko-zanatske radionice kao i austrijske umjetnike među kojima je najviše prostora dobio Josef Kastner der Jüngere, bečki slikar. Bio je sin slikara Josef Alexius Kastnera, u literaturi nazivanog „Stariji“ kako bi se razlikovao od sina. Katner „Mlađi“ rodio se u Beču 9. svibnja 1844 ., a umro u Beč, 25. rujna 1923. Započinje kao učenik svoga oca a zatim studira na Akademiji likovnih umjetnosti u Münchenu. Pod utjecajem je oca, minhenske akademije ali i studijskog putovanja po Italiji 1880. gdje prihvaća ideje nazarenske škole pa ga uvrštavaju u treću generaciju nazarenaca, koju često označavaju i kao nazadak škole, a njegova djela smatraju sladunjavima. U samostanskoj crkvi u Đakovu, iznimno skladnoj njegovi se radovi nalaze na tri olatara. „Oltari su drveni, obojani, ukrašeni pozlaćnim anđelčićima, cvijećem, lišćem i viticama. Na glavnom oltaru je slika Presvetog Srca Isusova, zaštitnika crkve. S desne strane je kip sv. Franje, a s lijeve kip sv. Klare. Kipovi su drveni u stilu oltara, ali je ostalo nepoznato tko ih je izradio i gdje. S desne strane je oltar Marije Majke divne (Mater admirabilis), a s lijeve strane oltar sv. Josipa. Oltare, propovjedaonicu i Križni put izradila je radionica Martiner iz Grödnera, Tirol - Herzoglicher Kammerlieferant Franz Martiner, Bildhauer und Altarbauer, St. Ulrich, Gröden, Tirol (Östereich). Slike je izradio umjetnik Josef Kastner iz Beča. Slike su dopremljene iz Beča 5. travnja 1909. i postavljene na oltare 10. travnja20.“

Slike su tehnički dobro napravljene, ali zaista sladunjave i umjetnički slabije od radova Overbecka te oca i sina Seitza. Na glavnom oltaru je Isus, a na pokrajnjim olatarima Marija i Josip s malim Isusom u stolarskoj radionici. Sve su kompozicije ispunjene anđelčićima, a likovi nisu realistično prikazano kao u katedrali, već

19 J osip Juraj Strossmayer. Moja stolna crkva, Đakovo 2016., str. 159 20 Radičević, Estera. “Samostanska crkva Presvetoga Srca Isusova u Ðakovu – oaza molitve, mira i duhovnosti.” Zbornik Muzeja Đakovštine 8, br. 1 (2007): 49-70. https://hrcak.srce.hr/217335

430


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 423-433 Mirko Ćurić: Djelovanje njemačkih i austrijskih slikara nazarenske škole u Đakovu

su idealizirani i bez veće umjetničke snage. Vidi se kako je riječ o zanatskim kompozicijama kakve je radio za crkve diljem Monarhije i u Njemačkoj.21

Iako je ipak riječ o uronim radovima čak i ponešto iznad standarda opremanja crkava slikama i freskama na istoku Hrvatske, ovi radovi su zapravo potpuno nepoznati i njima se do sada uopće nije pisalo osim u radu Estere Radičević prigodom stote obljetnice crkve. Taj podatak je lako objasniti „umjetničkom sjenom“ koju su pružila nad svim sličnim radovima u crkvama na hrvatskom istoku freske Overbecka i oca i sina Seitza kao i činjenicom kako je Kastner ipak epigon i svjedoči o slabljenju važnog tipa slikarstva. Ipak, valja zabilježiti i ovaj prinos kao dokaz tadašnjih kulturnih veza između hrvatske i njemačko-austrijske kulture koje su oslabili nakon raspada zajedničke države.

ZAKLJUČAK

Na području Republike Hrvatske slikari nazarenske škole najvažnije tragove ostavili su u Đakovu zahvaljujući biskupu Josipu Jurju Strossmamyeru koji je u projektu kulturne toskanizacije Hrvatske namijenio važnu ulogu upravo razvoju likovne umjetnosti, kupnji i narudžbi likovnih djela od najpoznatijih slikara svoga vremena. Tako su važan trag ostavili njemački slikari nazarenske škole Johan Friedrich Overbeck te otac i sin Seitz. U programu slikarskog oslika katedrale, koji je ne samo najveći fresko ciklus Hrvatske u 19. stoljeću, već i jedan od najvećih takvih ciklusa u srednjoj Europi toga vremena, „biskup će imati neusporedivo značajniju ulogu“ (Damjanović 2017; 41), a njegov odabir njemačkih slikara pokazat će se dobrom odlukom. Na tragu biskupovih prosudbi svakako je i angažman nazarenca Josefa Kastnera Mlađeg u samostanskoj crkvi Milosrdnih sestara Sv. Križa Presvetog Srca Isusova u Đakovu. Čak i kada ne dosiže umjetničku vrijednost prethodnika, njegovo djelo možemo označiti solidnim i iznad prosjeka sličnih djela u hrvatskim crkvama toga vremena.

21 K irche der Kongregation der Töchter der göttlichen Liebe, Wien III.; Apsis, Kirche der Dienerinnen vom heiligsten Herzen Jesu, Wien III.; Leopoldkapelle, Kuppel mit Szenen aus dem Leben des hl. Leopold, Pfarrkirche Hietzing, Wien XIII.; Hl. Josef mit Heiligen, Kirche der Karmelitinnen, Wien XIV.; über 100 Figuren, Kirche der Schulschwestern, Wien XV., 1885; Kirche der Karmeliter, Wien XIX., um 1890; Kirche der Schwestern vom Armen Kinde Jesu, Wien XIX., um 1900; Maria mit den 9 Chören der Engel, Kirche der Schulbrüder, Wien XXI.; in N. Ö.: Preßbaum (Norbertinum, 54 Figuren, 1886), Mayerling (Stiftungskapelle), in Steiermark: Graz (Andräkirche, Herz-Jesu-Kirche, Karmelitinnenkirche), in Tirol: Innsbruck (Kirche der ewigen Anbetung, 10 Wachsfarbengemälde), in München (St. Jakob am Anger), in Laibach (Karmelitinnenkirche). Gemälde in Kirchen von Wien, Baden, Puchberg und Stockerau (N. Ö.), Linz und Puchheim (O. Ö.), Mitterndorf (Stmk.), München und Amberg (Bayern), Kaschau (Slowakei): Austrian Centre for Digital Humanities and Cultural Heritage, Österreichisches Biographisches Lexikon: https://www.biographien.ac.at/oebl/oebl_K/Kastner_Josef_1844_1923.xml

431


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 423-433 Mirko Ćurić: Djelovanje njemačkih i austrijskih slikara nazarenske škole u Đakovu

Literatura i izvori:

Cepelić, M. Stolna crkva djakovačka, Đakovo, 1915.

Cepelić, M.,Pavić, M.: Josip Juraj Strossmayer, biskup djakovački i sriemski 1850 ‒ 1900., pretisak, Đakovo, 2013. Ćurić, M. Đakovo – biskupski grad, Meridijani, br. 143., Zagreb, 2010.

Ćurić, M. Nepoznati nacrti za đakovačku katedralu iz zbirke Spomen-muzeja biskupa Strossmayera, Revija Đakovačkih vezova 2015., str. 72-76

Ćurić, M. Kripta Strossmayerove katedrale, Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije, br. 9/2017, str.51-60 Ćurić, M. Križni put u Strossmayerovoj katedrali akademskog kipara Luje Lozice, Đakovo 2016.

Ćurić,M. Božić. Porođenje Isusovo Ludovica Seitza najpoznatija freska u Strossmayerovoj katedrali, Đakovo 2017. Ćurić, M. Poklonstvo kraljeva (Sveta tri kralja). Zamišljena i izvedena freska u Strossmayerovoj katedrali, Đakovo 2019. Damjanović, D. Gradnja Đakovačke katedrale. VĐSB, 3 (2005.).

Damjanović, D. Đakovačka katedrala, Zagreb: Matica hrvatska, 2009.

Damjanović, D. Vatroslav Donegani, voditelj gradnje i kipar Đakovačke katedrale, Anali Zavoda za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku, sv. 24., str. 7‒35, Zagreb-Osijek, 2008. Damjanović, D. Umjetničko blago đakovačke katedrale, Grad Đakovo, Đakovo 2017.

Strossmayer, Josip Juraj: Stolna crkva u Djakovu, Zagreb, Brzotiskom dioničke tiskare u Zagrebu, 1874. Feuss, A.: 1867-1869. Slikarstvo u vrijeme nastajanja Overbeckovih kartona, u Johan Friedrich Overbeck und die Kathedrale von Djakovo/Kroatien, Musem Ostdeutsche Galerie, Regensburg, Februar/März 1995., str. 202.

Feuss, A.: Slikarstvo u vrijeme nastajanja Overbeckovih kartona, str. 192 u ; Johan Friedrich Overbeck i đakovačka katedrala, Musem Ostdeutsche Galerie, Regensburg 1994. Gast, Monika; Rödel-Strobel, Susanne; Kotterer, Michael; Hua-Ströfer, Hai-Yen: Restauracija Overbeckovih kartona; u Johan Friedrich Overbeck i đakovačka katedrala: Museum Ostdeutsche Galerie, Regensburg 1994.

Kraševac, I. Oltari đakovačke i zagrebačke katedrale –primjeri kvalitetne historicističke sakralne baštine u sjevernoj Hrvatskoj, Zbornik radova 5. Strossmayerovih dana,Đakovo, 2007, 43-74 Kršnjavi, I. Listovi iz Slavonije, Zagreb 1882.

Marković, F. O djakovačkoj stolnoj crkvi, priredio Mirko Ćurić (Đakovo 2012.)

Mesinger, B. Strossmayer i đakovačka katedrala, Međunarodni znanstveni skup Lik i djelo Josipa Jurja Strossmayera, [Osijek, Đakovo 15. do 17. svibnja 1990.] : zbornik radova / [urednik Stanislav Marijanović]. Radičević, Estera. “Samostanska crkva Presvetoga Srca Isusova u Ðakovu – oaza molitve, mira i duhovnosti.” Zbornik Muzeja Đakovštine 8, br. 1 (2007): 49-70. https://hrcak.srce.hr/217335

Rogić, I. Katedrala u Đakovu, povijesni osvrt, prikaz arhitekture, skulpture i slikarstva, Osijek 1932.

Srakić, M. Opjevajmo slavne muževe: povijesni prilozi i arhivska građa o životu i radu biskupa, svećenika i ustanova Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije, Đakovačko-osječka nadbiskupija, Nadbiskupski ordinarijat, Đakovo 2013., 755 str.; Sabrana djela mons. dr.

432


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 423-433 Mirko Ćurić: Djelovanje njemačkih i austrijskih slikara nazarenske škole u Đakovu sc. Marina Srakića, nadbiskupa i metropolita đakovačko-osječkog I.

Strossmayer, Josip Juraj: Stolna crkva u Djakovu/ Slike u Stolnoj crkvi djakovačkoj/ Kako je naša Stolna crkva izvor i zalog ljubavi prama Bogu i prama izkrnjemu, priredio Mirko Ćurić, Spomen-muzej biskupa Strossmayera/Đakovački kulturni krug, Đakovo, 2010. Strossmayer, Josip Juraj: Sve za vjeru i za domovinu I-IV, korizmene i prigodne poslanice, okružnice i propovijedi, važniji govori i osvrti biskupa Strossmayera, Nadbiskupijski ordinarijat Đakovačko-osječke nadbiskupije, Đakovo, 2015., priredio dr.sc. Marin Srakić, uredio dr. sc. Vlatko Dugalić. Strossmayer, Josip, Juraj: Moja stolna crkva : kao da sam sa ove naše doline suza prenesen u dvore nebeske: Đakovačka katedrala viđena očima njenog graditelja, Đakovo, 2016, 204 str.

Tarbuk, Nada: Kiparstvo đakovačke katedrale, Historicizam u Hrvatskoj, Knjiga I, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, 2000., Hrvatska umjetnost, povijest i spomenici, Školska knjiga, Zagreb, 2008.

433



DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 435-447 Stjepan Najman: Mirovinski pravilnik grofa Gustava Normanna bizovačkog

Stjepan Najman najmanstjepan@gmail.com Ogranak Matice hrvatske u Valpovu

UDK: 930.85(497.5) Izlaganje sa znanstvenog skupa Prihvaćeno: 25.9.2020.

Mirovinski pravilnik grofa Gustava Normanna bizovačkog U radu je prikazan Mirovinski pravilnik bizovačkog grofa Gustava Normanna iz 1896. godine. Ključne riječi: Mirovinski pravilnik, grof Gustav Normann, Bizovac

435


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 435-447 Stjepan Najman: Mirovinski pravilnik grofa Gustava Normanna bizovačkog

Prvi tragovi postojanja isplata mirovina na Valpovačkom vlastelinstvu mogu se naći u knjizi dr. Igora Karamana ‘’Valpovačko vlastelinstvo, ekonomsko historijska analiza’’ ( JAZU, Zagreb, 1962.) gdje se kaže da je još barun Gustav Prandau isplaćivao mirovine svojim umirovljenim službenicima.

Nakon smrti Marijane Normann rođ. Prandau 8. studenoga 1891. tadašnje valpovačko vlastelinstvo je podjeljeno između njene djece: Ane grofice Csaky, Rudolfa I. i Gustava. Prema sklopljenim ugovorima iz lipnja 1892. grof Gustav Normann von Ehrenfels dobiva istočni dio imanja te postaje vlasnik bizovačkog vlastelinstva u koji ulaze majuri Selce i Samatovci te šume okružja Petrijevci i polovica revira Poganovci. Bizovačkom je vlastelinstvu pripadala velika i poznata šuma Lipovac, sa istoimenim lovištem (Lipovački fazan). Na lokaciji zvanoj Iliman Gustav 1894. gradi lovački dvorac Jelengrad u koji se stalno nastanio. U Jelengradu se okupljala tadašnja elita iz Osijeka, Đakova, Valpova, Našica i drugih gradova bilo samo zbog lova ili priređivanih koncerata i sličnih događanja.

Iako je kurija u Bizovcu bila sjedište bizovačkog vlastelinstva, Jelengrad je pružao mnogo ugodniji život. Gustav je sa suprugom Herminom često boravio u Jelengradu, sve do Prvog svjetskog rata, nakon kojega je ostao živjeti u Austriji. Godine 1918. dvorac je opljačkan. Bizovačko je vlastelinstvo ponovno pripojeno valpovačkom 1919. kada ga je Rudolf Normann I. kupio od brata Gustava koji se nakon završetka Velikog rata nije vratio iz Austrija.

436


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 435-447 Stjepan Najman: Mirovinski pravilnik grofa Gustava Normanna bizovaÄ?kog

437


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 435-447 Stjepan Najman: Mirovinski pravilnik grofa Gustava Normanna bizovačkog

Grof Gustav Rudolf Kaspar rođen je u Bizovcu 18. travnja 1856. godine i sin je Heinricha Friedricha grofa Normanna von Ehrenfels i Marijane rođ. barunice Hilleprand von Prandau. Bio je član Mađarskog gornjeg doma, politički savjetnik. U Petrijevcima se 31. listopada 1904. vjenčao s udovicom Herminom groficom Nyary rođ. Albrecht. Umro je bez nasljednika u dvorcu Unter Premstätten kod Graza 31. kolovoza 1927. godine. Bizovački grof Gustav Normann nakon preuzimanja vlastelinstva nastavio je isplaćivati mirovine te je izradio Mirovinski pravilnik za činovništvo svog vlastelinstva. 438


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 435-447 Stjepan Najman: Mirovinski pravilnik grofa Gustava Normanna bizovačkog

Mirovinski Pravilnik grofa Gustava Normanna, bizovačkog vlastelina, donešen je 18. studenoga 1896. godine u Bizovcu. Ispisan je rukom njemačkim jezikom na papiru dimenzija 21x34 cm na 16 str. + ovitak. Na prvoj stranici, u gornjem lijevom uglu, stoji oznaka ‘’Z. 681/96.’’. Pravilnik sadrži 29 članaka podjeljena u tri poglavlja: I.

Opći uvjeti (članci 1 – 7),

II. Zbrinjavanje službenika (čl. 8 – 12),

III. O zbrinjavanju udovica i siročadi (čl. 13 - 29).

Za primjetiti je kako se najveći broj članaka odnosi na zbrinjavanje udovica i siročadi što, opet, ukazuje na socijalnu osjetljivost vlastelina što je u suprotnosti onoga kako su nas učili u ne tako davnim vremenima. Nebili došlo po krive interpretacije u nastavku donosimo Pravilnik u cijelosti.

MIROVINE - STANDARDI1

Za činovništvo grofovskoga područja Gustava Normanna Ehrenfelsa, Bizovac.

Opći uvjeti Čl. 1 Svi koji su dekretom postali stalni činovnici, a naročito koji su danas kao takvi u službi, između ostaloga državni odvjetnici, tajnici, blagajnici, upravitelji šuma, upravitelji ceremonija, župani, područni šumari i ađutanti imaju, kako oni sami tako i njihove udovice i siročad, pravo na mirovinu, odnosno zbrinjavanje. Čl. 2 Gubitak prava na zbrinjavanje Trajno zbrinjavanje ne pripada onim službenicima, njihovim udovicama i siročadi koji su se: 1. dragovoljno odrekli službe 2. koji su samovoljno napustili mjesto službe i unatoč ponovljenim zahtjevima svojih pretpostavljenih, na istu se nisu vratili 3. koji se zbog samoljublja smatraju krivima za prekršaj ili zločin prema gospodstvu za koji su bili kazneno i pravomoćno osuđeni

1 Prijevod s njemačkog jezika Snježana Simić, prof.

439


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 435-447 Stjepan Najman: Mirovinski pravilnik grofa Gustava Normanna bizovačkog

Čl. 3 Osnova za zbrinjavanje Osnovu za trajno opskrbljivanje čine: a) vrijeme službovanja koje treba uračunati b) posljednje plaće koje su se uživale i obračunavale u službi Čl. 4 Vrijeme službovanja koje treba uračunati Kao vrijeme službovanja uračunava se ono vrijeme koje je službenik proveo od dana svoga definitivnog pristupa u neprekidnu službu gospodstva. Čl. 5 Plaće za obračunavanje Kod utvrđivanja zadnjih plaća koje su se u službi uživale treba uzeti u obzir: 1. sistematizirani prihod, sistematizirana primanja u naravi izračunata u svojim vrijednostima 2. sistematizirane plaće u naturi obračunate prema prosječnoj cijeni posljednjih 5 godina u njihovoj vrijednosti 3. sistematizirani osobni doplatci ili od sistematiziranih prihoda u gotovini obračunata materijalna dobra Čl. 6 Zaokruživanje mirovinskih primanja Stalnu kvotu zbrinjavanja treba često utvrditi u cijelim guldenima.

Djelomične doprinose do pola guldena treba izostaviti, a tomu nasuprot one preko pola guldena treba uzeti kao cijele.

Čl. 7 Stavaranje likvidnosti i isplaćivanje otpremnina Stalne otpremnine treba načiniti likvidnim od prvog dana tekućeg mjeseca i isplaćivati u mjesečnim obrocima koji slijede nakon onog dana od kojeg je započeo pravni naslov za trajno zbrinjavanje i usklađuju se krajem onog mjeseca u kojemu je pravni naslov prestao.

440


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 435-447 Stjepan Najman: Mirovinski pravilnik grofa Gustava Normanna bizovačkog

II Zbrinjavanje službenika Čl. 8 Slučajevi umirovljenja Službenik koji je u članku 1 označenih kategorija i koji je najmanje deset godina proveo u službi ima, u svim dolje nabrojanim slučajevima, pravo na doživotnu mirovinu: a) kada se konstatira da je on zbog fizičkoga ili psihičkoga oštećenja u službi postao radno nesposoban b) kada je napunio 65 godina života c) kada je on odgovarao propisanom vremenu službovanja d) u slučaju otpuštanja s posla koje nije uslijedilo zbog čl. 2 Čl. 9 Definitivno umirovljenje Onaj službenik koji je, ili prekoračio 65. godinu života ili je došao do propisanih godina službe, može se umiroviti na vlastiti zahtjev bez potrebe dokazivanja njegove nesposobnosti za rad. Čl. 10 Propisano vrijeme službovanja Svaki službenik koji nije prijevremeno proglašen radno nesposobnim ili je prekoračio 65. godinu života obvezan je službovati 40 godina kako ne bi izgubio pravo na mirovinu. Čl. 11 Visina mirovine Mirovinu treba izračunavati za 10 godina službe 40 % primanja za uračunavanje koji čine osnovicu za mirovinu ( čl. 5) i za svaku sljedeću godinu službe treba obračunati 2 %, tako da nakon 40 godina protekle službe dotičnom pripada cjelokupni iznos njegovih uračunatih plaća. Čl. 12 Otpremnina ili izvanredno umirovljenje Onaj službenik koji još nije navršio 10 godina službe, a koji je u izvršavanju službe ili uslijed izvršavanja službe postao potpuno radno nesposoban, te ako se to nedvosmisleno utvrdilo, ima opravdano pravo na otpremninu koja će mu biti obračunata na način da mu s 5 punih godina radne službe pripada jednogodišnji iznos, a preko 5 do 10 godina službe dvogodišnji iznos njegovih primanja za obračunavanje (čl. 5). 441


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 435-447 Stjepan Najman: Mirovinski pravilnik grofa Gustava Normanna bizovačkog

Iznimno mogu visoki vlastodršci, u gore navedenom slučaju, dotičnom kao milodar preko traženja istog, umjesto normirane otpremnine osigurati mirovinu. Ona pak ne treba prelaziti polovinu njegovih zadnjih plaća koje se trebaju uračunati.

Ukoliko bi neki takav unesrećeni službenik već prekoračio 10 godina službe koje se uzimaju za obračunavanje, njemu će se prema milosti visokih vlastodržaca osigurati veća godišnja mirovina nego što bi ona iznosila prema njegovim proteklim godinama službovanja.

III O zbrinjavanju udovica i siročadi Čl. 13 Opće odredbe zbrinjavanja Pravo na trajno zbrinjavanje, među dolje navedenim uvjetima, imaju ona udovica, odnosno imaju ona zakonska djeca čiji je supružnik dotični otac i koji je u trenutku smrti imao najmanje 5 uračunatih godina službe: a) a ko ona pripada supružniku za vrijeme aktivne službe ili je još prije toga stupila u brak

b) ako je sa svojim supružnikom do trenutka smrti živjela u nepodijeljenoj zajednici c) ako se moralno ponaša

Čl. 14 Posebne odredbe zbrinjavanja Osim onih općih, u ranijem članku 13, navedenih odredbi, utvrđuju se za dolje navedene slučajeve sljedeće odluke:

1. Ona supruga koja se vjenčala za jednoga takvog umirovljenika koji je zaslužio mirovinu zbog punih godina službe ili je napunio 65 godina života nema, kao niti njena djeca iz tog braka, pravo na zbrinjavanje, osim na troškove pogreba. 2. Ona supruga koja u trenutku smrti svog supruga s njim nije živjela u nepodijeljenoj zajednici, nema nikakvo pravo na zbrinjavanje, osim ako ne donese dokaze o tome da za to nije kriva, ali njezina djeca u tom slučaju, ako majka ne bi imala nikakvo pravo na zbrinjavanje, ne bi bila uskraćena, i trebaju se gledati kao siročad bez roditelja te se tako s njima treba i postupati. 3. Ona supruga koja nemoralno živi ili je zbog kažnjivoga djela (čl. 2) bila osuđena, nema nikakvo pravo na zbrinjavanje. Ukoliko bi joj pak bila dopuštena stalna skrb, izgubit će je, dok njezina djeca, ukoliko su ispunjeni uobičajeni uvjeti, imaju pravo na zbrinjavanje i na njih se treba gledati kao na siročad bez roditelja te se s njima treba tako i postupati.

442


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 435-447 Stjepan Najman: Mirovinski pravilnik grofa Gustava Normanna bizovačkog

Čl. 15 Iznos za udovice - mirovina Udovice službenika, ako imaju pravo na stalno zbrinjavanje, primaju udovičku mirovinu ukoliko je njihov suprug imao plaću do 600 fl. (*), i to 50 % tog iznosa, a kada bi plaća supruga iznosila preko 600 fl., tada bi to bilo 50 % od toga i još 20 % od dijelova koji prelaze tih 600 fl. *austro-ugarski florin - fl. Čl. 16 Obveze za uzdržavanje djece Udovica je od svoje mirovine obvezna uzdržavati, ne samo svoju djecu nego, i onu djecu svoga supruga koja su ostala iz prijašnjega braka. Čl. 17 Doprinos za odgoj Ona udovica koja u smislu tih mirovinskih standarda ima pravo na stalno zbrinjavanje, prima za svoju djecu, bilo da su to njezina vlastita djeca ili posinci, do propisane starosti istih (čl. 19), doprinos za odgoj toliko dugo dok djeca nisu dosegla propisanu dob, bez obzira je li otac djece bio zadnji preminuli suprug ili raniji suprug koji je također imao pravo na mirovinu. Doprinos za odgoj prima nadalje siročad bez roditelja, koja još nije dosegla propisanu dob ukoliko je njihova majka ili pomajka imala pravo na trajno zbrinjavanje. Ako je udovica, ima pravo na trajno zbrinjavanje. Situacija kada su djeca bila rođena za vrijeme aktivnog službovanja ili za vrijeme mirovanja, nema nikakav utjecaj na doprinos za odgoj.

Čl. 18 Doprinosom za odgoj raspolaže majka, odnosno skrbnik prema propisima općeg građanskog zakonika. Čl. 19 Propisana dob Doprinos za odgoj daje se muškoj djeci službenika do pune 20. godine života, a ženskoj djeci, nasuprot tome, do pune 18. godine života. Čl. 20 Produljenje doprinosa za odgoj Doprinos za odgoj za onu djecu koja pohađaju školu u obrazovnim ustanovama može visoki vlastodržac u svom milosrđu, čak i nakon dosezanja propisane dobi, dopustiti 443


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 435-447 Stjepan Najman: Mirovinski pravilnik grofa Gustava Normanna bizovačkog

do kraja njihova studija, ali najduže do 24. godine života, ukoliko dokažu da dobro uče.

Čl. 21 Visina doprinosa za odgoj Doprinos za djecu bez oca obračunava se pojedinačno prema odnosima:

1. Za svako dijete koje ostaje iza oca šestinom iznosa za zbrinjavanje koji se daje majci. Ukupni iznos doprinosa za odgoj sve djece ne smije prelaziti visinu iznosa za zbrinjavanje udovice. Dakle, ako ima više od šestero djece kojima se osigurava doprinos za odgoj, mora se za svako dijete ponaosob odmjeriti takav iznos koji pripada jednom djetetu tako što se iznos za zbrinjavanje dijeli brojem djece.

2. Ukoliko je u pitanju više od šestero djece i ukoliko se kasnije za jedno ili više djece doprinos za odgoj ukida, mora se preostali doprinos za odgoj tako podijeliti u korist ostalih da doprinos za odgoj koji dostiže ukupan iznos za zbrinjavanje udovice, djeci ostaje toliko dugo dok doprinos za odgoj svakog djeteta ponaosob ne dostigne šestinu iznosa za zbrinjavanje udovice.

Čl. 22 Doprinos za odgoj siročadi Siročad bez roditelja ili djeca bez oca čije majke nemaju pravo na trajnu skrb, primaju, bez obzira na njihov broj, jedan i pol iznos onog doprinosa za odgoj koji im pripada kao djeci bez oca do dosezanja propisane starosne dobi (čl. 21). Čl. 23 Zbrinjavanje prema službeniku koji je poginuo u obavljanju službe Udovice, djeca i siročad čiji je suprug, odnosno otac, službenik, izgubio život pri obavljanju službe ili kao posljedica obavljanja službe, a bez vlastite krivnje, i ako se to nepobitno dokazalo, imaju pod ograničenjem koje je sadržano u propisanim standardima, pod člancima 14 i 26, pravo na trajno zbrinjavanje, a prema propisima u člancima 15, 21 i 22 tih standarda, imaju pravo čak i onda kada supružnik i dotični otac nije radio 5 godina u službi, ali su ispunjeni drugi uvjeti koji su propisani člancima 14 i 17. Čl. 24 Otpremnina Udovice i siročad, čak i ako nemaju pravo na trajno zbrinjavanje, ali ako je njihov suprug, odnosno otac bio zaposlen u takvoj službi i u takvom svojstvu u kojemu je postojalo pravo na mirovinu, te ako su kod udovica ispunjeni uvjeti a, b, c članka 444


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 435-447 Stjepan Najman: Mirovinski pravilnik grofa Gustava Normanna bizovačkog

13 prema tim standardima, primaju, osim u slučajevima točke 1 članka 14, zajedno četvrtinu zadnje primljenih uračunatih plaća supruga kao konačnu otpremninu jednom zauvijek.

Čl. 25 Početak opravdanog zbrinjavanja Opravdano pravo na zbrinjavanje udovica i djece bez oca započinje smrću supružnika, odnosno oca za djecu koja su rođena nakon smrti oca od dana njihova rođenja, za siročad koju treba smatrati da su bez roditelja, smrću roditelja, odnosno od onog dana kada je majčino pravo na zbrinjavanje iz bilo kojih razloga ukinuto. Čl. 26 Brisanje opravdanih prava na zbrinjavanje Opravdano pravo na zbrinjavanje udovica i doprinos za odgoj samo se po sebi briše u slučaju točke 3 članka 14 u sljedećim slučajevima: 1. kod udovičkih mirovina, kada se udovica preuda ili kada umre, 2. kod djece i siročadi, općenito kada su dosegla propisanu starosnu dob ili umru, 3. za žensko dijete ili siroče kada se ono uda 4. kod djece bez oca od onog dana kada majka umre, kada se upusti u brak ili kada se majčina mirovina iz bilo kojeg razloga ukida uslijed čega djeca nasljeđuju pravo kao siročad bez roditelja (čl. 22), mogu zatražiti veći doprinos za odgoj, 5. kod one siročadi koju treba gledati kao siročad bez roditelja, kada pravo majke na mirovinu ponovno stupa na snagu, u kojem slučaju oni ponovno dobivaju doprinos za odgoj, kao što je i propisan za dijete bez oca. Čl. 27 Troškovi sahrane Kod udovica službenika, kao i njihove siročadi koja još nisu dosegla propisanu starosnu dob, osiguravaju se, osim trajnog zbrinjavanja i udovičke mirovine ili doprinosa za odgoj, još i troškovi pokopa. Troškovi pokopa onih službenika koji su umrli u aktivnoj službi utvrđuju se na osnovu njegovih zadnjih uračunatih prihoda, a kod umirovljenika na osnovu njegove uspostavljene mirovine u visini tromjesečne plaće ili mirovine.

Čl. 28 Milodari Mirovine, doprinosi za odgoj i otpremnine koje ne odgovaraju strogim velikim standardima, mogu samo putem milodara biti odobrene od visokih veleposjednika. 445


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 435-447 Stjepan Najman: Mirovinski pravilnik grofa Gustava Normanna bizovačkog

Čl. 29 Svi propisi koji su u sukobu s ovim mirovinskim standardima, ovim se ukidaju i stavljaju izvan snage.

Ovaj mirovinski standard dopušta se i stupa od današnjeg dana na snagu. Bizovac, 18. studenoga 1896. Grof Gustav Normann Ovim se potvrđuje da gore navedeni prijepis odgovara u potpunosti originalu. Bizovac, 26. Februar 1904.

Grofovski Gustav Normann Ehrenfelski Centralni ured Bizovac (potpis službene osobe)

446


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 435-447 Stjepan Najman: Mirovinski pravilnik grofa Gustava Normanna bizovačkog

Mirovinski pravilnik Grofa Gustava Normanna bizovačkog Sažetak

Nakon preuzimanja Bizovačkog vlastelinstva grof Gustav Normann, po uzoru na Valpovačko vlastelinstvo, nastavio je isplaćivati mirovine te je izradio Mirovinski pravilnik za činovništvo svog vlastelinstva. Za primijetiti je kako se najveći broj članaka odnosi na zbrinjavanje udovica i siročadi što, opet, ukazuje na socijalnu osjetljivost vlastelina.

Rentendienstvorschrift des Grafen Gustav Normann von Bizovac Zusammenfassung

Nach Übernahme des Gutsbesitzes Bizovac setzte Graf Gustav Normann, nach dem Vorbild des Gutsbesitzes Valpovo, die Zahlungen der Renten fort und fertigte eine Rentendienstvorschrift für die Beamten seines Landgutes. Zu bemerken ist, dass sich die Mehrheit der Artikel auf die Versorgung von Witwen und Waisen bezieht, was wiederum auf die soziale Empfindlichkeit des Gutsbesitzers hinweist.

447



DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 449-464 Ivan Ćosić-Bukvin: Sudjelovanje 78. pješačke pukovnije u političko-ratnim zapletima...

Ivan Ćosić-Bukvin Vrbanja ivabukvic@inet.hr

UDK: 355.1(436)(091) Izlaganje sa znanstvenog skupa Prihvaćeno: 15.7.2020.

Sudjelovanje 78. pješačke pukovnije u političko-ratnim zapletima Austro-Ugarske monarhije Pisati ili govoriti o Švabama kako se kaže u našem domaćem izričaju tj. Nijemcima u njihove dvije matične države zaista nije jednostavno i traži puno znanja i razumijevanja njihove uzajamne državotvorne i nacionalne problematike. Ta politička problematika, a često puta i vojna se mnogo puta ogledala i na prvom mjestu događala između carske kuće Habsburg i Pruske tj. njenih vladara. Često su u tim međudinastičkim sukobima i ratovima sudjelovale i vojne postrojbe iz Slavonije i Srijema. Tako je bilo i u ratnom sukobu 1866. nazvanome „Bruderkrieg“ kojemu je obični puk u dvije države bio protivan. U tom ratnom „sedmonedjeljnom“ sukobu sudjelovala i 78. Šokčevićeva pukovnija iz Osijeka. Ista je pukovnija godine 1878. sudjelovala također u zauzeću Bosne i Hercegovine (zajedno sa 70. Petrovaradinskom pukovnijom) te samim tim dala doprinos u proširenju carstva tj. direktne vlasti Austrije, te vraćanju poljuljane moći i ugleda sada već Austro-Ugarske monarhije kojoj je ugled smanjen velikim porazom od Prusa navedene 1866. godine. Tako su obje pukovnije pridonijele velike žrtve, a posebice 78. Šokčevićeva pukovnija. Spomenuta pukovnija zajedno sa ostale dvije slavonsko –srijemske (70. Petrovaradinska i 28. Osječka) sudjeluje također u ratu 1914.-1918. godine 449


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 449-464 Ivan Ćosić-Bukvin: Sudjelovanje 78. pješačke pukovnije u političko-ratnim zapletima...

Ustroj novih postrojbi Austro-Ugarske poslije 1860. godine

Do godine 1860., Austrijska carska vojska imala je u svom sastavu 62 pješačke pukovnije da bi nakon toga porasla na 80 pukovnija. Jedna od novoustrojenih pukovnija te godine bila je i 78. (Šokčevićeva) sa sjedištem/zapovjednim mjestom i mjestom popunitbenog okružja u Osijeku. Pukovnija je ustrojena 1. veljače 1860. godine od dijelova 17., 47. i 53. pukovnije. Vlasnik iste bio je Šokčević, Josip Barun v. FML. Prvi zapovjednik Augustin, Michael Barun v. nosilac nekoliko visokih odličja, potpukovnik je Ilešić Ivan ( Johan) s odličjem MVK. (Militär Verdienst Kreuz).1 U godini osnivanja pukovnije Vojnički list „Neue Militärische Zeitschrift“ donosi na nekoliko svojih stranica premještaje i nove rasporede časnika u novoustrojene pukovnije pa tako i jedan broj istih predodređen za 78. pješačku pukovniju.2

78. Linijska Pješačka pukovnija (Šokčevićeva) Zajedničke vojske 78. Ungarisches (slavonisches) Infanterie –Regiment

Nedugo nakon ustrojstva pukovnija godine 1866. sudjeluje u Austrijsko-Pruskom ratu koji se vodio tijekom mjeseca lipnja i srpnja koji je zvan i „Sedmonedeljni/ Sedmotjedni rat“ ili „Bruderkrieg“ u kojemu je Austrija bila poražena, dok je Pruska ostvarila teritorijalno proširenje te opće društvenu i političku prevlast u njemačkim zemljama istisnuvši tako Austrijsko carstvo. (Rat je izbio zbog spora Austrije i Pruske oko upravljanja vojvodstvom Schleswig-Holstein, početkom mjeseca veljače.) Navedena pukovnija nalazila se tijekom rata u sastavu III. Korpusa „Nord – Armee“. Korpus se sastojao od 4 brigade od kojih je druga bila von Benedeka u čijem su se sastavu nalazili „Ungarn, Kroaten u. Bohemen“ dok su u četvrtoj brigadi Prohaska uz ostale postrojbe bile i pukovnije iz vojne granice/graničari, svi pod zapovjedništvom FML vojvode Ernesta. Jedna od četiri brigade u X. korpusu bila je Brigada Grivičić (Đuro, Pukovnik, godine 1867., premješten u Generalštab u Beču) u čijem su sastavu bile postrojbe „ Siebenbürger, Serben u. Mehren“. Austrijske snage bile su raspoređene u osam armijskih korpusa, potom šest konjičkih diviziona, topnički korpus te povozne/ train i ostale prateće postrojbe. Ukupno sa savezničkim postrojbama kraljevine Saske 250.000 ljudi. Sjevernom Armijom (Nord – Armee) je zapovijedao Ludwig von Benedek, gen.topništva. 3 Već tijekom mjeseca svibnja 1866. vojni listovi od kojih poglavito „Militär – Zeitung“ donose povremene tekstove u kojima opisuju političko i vojno stanje kod protivničkih vojski i država (Italije i Pruske) te donose također čisto domoljubne i patriotske tekstove naslovom, kao „Österreich über Alles“. Od početka mjeseca lipnja spomenuti list (i mnogi drugi) u monarhiji počinju sve češće donositi vijesti i ozbiljne članke o novonastalom političkom stanju između Austrije, njenih 1 M ilitär –Schematismus des Osterreichischen Kaiserthumes für 1861.-1862., str. 286 i 287. 2 N eue Militärische Zeitschrift. Heft 3.1860., str. 60.-70. 3 Die Schlacht von Königgratz zum zehnjahrungen Gedenthtage des sieges: Auf Max Jahnus. Leipzig, 1876., str. 15.-18.

450


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 449-464 Ivan Ćosić-Bukvin: Sudjelovanje 78. pješačke pukovnije u političko-ratnim zapletima...

saveznika te protivničke Pruske, potom o vojnim pripremama i vojskovođama. Uz puno obavijesti o premještajima časnika u nove postrojbe, list često donosi i reagiranja pojedinih europskih država i državnika na novonastalu političku situaciju koja je počela prerastati u neizbježan ratni sukob. Kako se približavala sredina mjeseca, novinska izvješća tj. tekstovi o mogućem ratu i vojnim postrojbama postajali su sve veći i češći, kao „Das drite italienische Armekorps“ zatim „Alpenjeger –Korps“ te „Am Vorabende Kriegs“ (uoči rata) s opisom vojno-političkog stanja u susjednim zemljama. Sredinom mjeseca, tijekom nekoliko dana zavladalo je svojevrsno zatišje Dio opisa Ugarsko-hrvatsko-slavonske pješačke u izvještavanju o navedenim pukovnije br. 70. A. Graf Thürheim. Gedenkttbläter aus temama. (Moramo znati da su der Krigsgeschichte der K. K. Oesterreichischen Aemee, vijesti objavljivane s dva do tri Wien und Teschen, 1880. dana zakašnjenja zbog izlaženja lista) Takovo je stanje u medijima bilo sve do 20. lipnja kada „Militär –Zeitung“ donosi proglas cara Franje Josipa, na dvije stranice naslovljen s „An meine Völker“ (Mom Narodu) kao službenu objava rata. Od tada počinje i objavljivanje prvih vijesti s bojišnice, koje izvještavaju o događajima od 16.-19. lipnja 1866. (događanja oko grada Hannovera). Prateći i nadalje pisanje lista „Militär- Zeitung“ koji od 20. lipnja 1866. sve učestalije donosi izvješća s bojnog polja prije svega iz Italije, a potom iz Češke uz prateće obavijesti o kretanju tj, grupiranju vojnih postrojbi isti tek 27. lipnja izvještava pod naslovom „Die Schlacht bei Custozza“ o velikoj pobjedi Austrijske vojske nad Talijanskim trupama kod Kustoze, koja se zbila 24. lipnja 1866. (o kojoj će biti kasnije riječ) te donosi ratnu kroniku od 17. do 24. lipnja 1866. Idući broj lista od 30. lipnja donosi izvješća s bojnog polja i popise mrtvih iz bitke kod Kustoze. U ratnoj kronici nema još zabilježene (jedine) pobjede austrijske vojske nad Prusima kod Trautena (češkog grada poznatog po pivu) dana 27. lipnja 1866. (o čemu list izvještava mnogo kasnije). Tek 1. srpnja stižu izvješća o toj pobjedi nad Prusima gdje se istaknula brigada pukovnika Grivičića. Dana 4. srpnja (dan nakon katastrofalnog poraza kod Königgratz-a/Kraljičinog Gradca) list tek piše o protekloj bitci pod 451


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 449-464 Ivan Ćosić-Bukvin: Sudjelovanje 78. pješačke pukovnije u političko-ratnim zapletima...

Domobranska konačna otpusnica vodnika Marka Blaževića, 1880. godine.

naslovom „Konzentrirung bei Königgrätz“. Tek u broju od 7 . srpnja list na prvoj stranici donosi neveliko izvješće o bitci protiv Prusa i porazu domaće vojske „Schlacht bei Königgrätz“, zatim i izvješća s ostalih ratišta te na idućim stranicama počinje objavljivati popise gubitaka Sjeverne Armije (časnika) i ratnu kroniku iz proteklih dana. Idući brojevi sve do 1. kolovoza uz poneku analizu o bitkama, stanju u vojsci „An die Arme“ i izvješća s bojnog polja tj. ratišta uz sve veće popise poginulih i nestalih časnika po pukovnijama ne donose ništa izvan spomenutoga. Izuzetak je broj od 28. srpnja u kojemu list donosi tekst na prvoj stranici naslovljen s „Krieg oder Frieden?“ („Rat ili mir?“, vjerojatno tekst potaknut potpisivanjem primirja 22. srpnja. ) Dana 1. kolovoza uz ostale tekstove i analize bitaka počinje se objavljivati i popisi odlikovanih za pobjedonosnu bitku kod Kustoze u Italiji. 4 (Daljnja pisanja ovog lista kao niti ostalih nisu više bitna niti zanimljiva za ovaj rad izuzev direktnih izvješća o 78. pukovniji.) Izvješća o sudjelovanju 78. Šokčevićeve pukovnije u Sjevernoj (Češka) te i Južnoj Armiji (Italija) popraćena su od strane raznih onodobnih listova iz raznih zemalja carstva. Tako godine 1866., u vremenu od mjeseca lipnja do kraja godine u tiskovinama se objavljuju kraći pregledi sudjelovanja pukovnije u bitkama, potom popisi poginulih

4 M ilitär – Zeitung,Wien. Mittwoch den 2. Mai 1866., Nr. 35.- Mittwoch den 1. August 1866. Nr. 61.

452


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 449-464 Ivan Ćosić-Bukvin: Sudjelovanje 78. pješačke pukovnije u političko-ratnim zapletima...

i nestalih i novi rasporedi časnika. Listovi u većini slučajeva donose popise poginulih i nestalih (Bukovina, Černovice, Linzer=Abendbotte Linc, Ost- Deusches Post, Beč, Tages Post, Linz, Neue –Zeit, Olmuc). Pojedini listovi donose obavijesti o nestalim i poginulim uz njihov kratak životopis ( Der Kammerad, vojni list iz Beča, WienerZeit, Beč, Linzer-Abendbotte, Linc) . Dok „Militär –Zeitung“ od srijede 1. kolovoza 1866. donosi tekst o bitci kod Visa i popise poginulih iz 78. Šokčevićeve pukovnije. List „Grazer-Zeitung“ od 19. listopada 1866. donose i popise odlikovanih, te se u ovome listu nalaze “Hauptman, Anton Sauter, ad honores, Unterlieutenant, Ladislav Hegeduschevic“ iz 78. pukovnije .5

U vojnoj literaturi koja se odnosi na Austrijsko –Pruski sukob 1866., u Hrvatskoj se gotovo ništa ozbiljno ne može pronaći, niti se tko tom temom bavio, izuzev nekoliko manjih radova koji će biti ovdje spomenuti. Literatura koja obrađuje taj rat je uglavnom strana, i to austrijska, češka, njemačka i engleska. Autor je, tražeći podatke o 78. Šokčevićevoj pukovniji, uglavnom ih našao u austrijskim i njemačkim djelima koja opisuju taj rat. Od njemačkih, što se tiče općih spoznaja o ratu to je djelo „Die Schlacht von Königgrätz zenjähringen Gedenkttage des Sieges“ autor je Max Jähns, tiskano u Leipzigu 1867. godine. Potom slijedi austrijsko viđenje na taj rat gdje se nalaze i podatci o 78. pukovniji naslovom „Österreichs Kämpfe im Jahre 1866. , Erster Band. Wien 1867.“ zatim i u „Driter Band“ tiskan 1868. godine. Čitav komplet od pet knjiga tiskan je od strane Generalkomande K. u. k. vojske. U prvom djelu gdje se nalazi dodatak (Beilage) br. 2 dio 10 (Abschnitt X.) govori se o vojnim postrojbama Austrijske carske vojske te tako stoji sljedeće: III. Korpusu vojvode Ernesta, Brigadi pukovnika Benedeka pripada i „Inf.-Rgt. Baron Šokčević Nr. 78. , 1. 2. 3. Bat.“ (IV bataljon/bojna nalazila se u tvrđavi Rovigo u Italiji) u jakosti od 3079 vojnika sa 104 konja, za borbu spremnih (Stand) 2721 vojnik.6 Treći dio (od pet) ili „Drite Band“ obrađuje samu bitku kod Königgrätz-a i posljedice iste. Iz jednog od pregleda stanja poslije katastrofalne i odlučujuće bitke kod Königgrätz-a stoji da je 78. pukovnija imala: Mrtvih: časnika 11, vojnika 152, konja 3; Nestalih: vojnika 101, konja 5; Ranjenih: časnika 5, konja, 2;

Zarobljenih: časnika 11, vojnika 407; Lakše ranjenih: 88;

Ukupno gubitaka: časnika 27, vojnika 748, konja 10.

5 V idi navedene tiskovine iz 1866. godine. 6 Österrechs Kämpfe im Jahre 1866., Erster Band. Wien 1867. Bailage Nr. 2., VI. Abschnit X., str. 78. i 79.

453


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 449-464 Ivan Ćosić-Bukvin: Sudjelovanje 78. pješačke pukovnije u političko-ratnim zapletima...

Avers i revers odličja „Tapferkeit“ Adama Ćosića, okupacija Bosne i Hercegovine, 1878. godine.

Pukovnija je nakon bitke po gubitcima bila na trećem mjestu iza pukovnije Br. 46. s gubitkom od 2061 vojnika i pukovnije Br. 52 s 1008 mrtvih dok je topnička pukovnija Br. 8 izgubila 280 konja i ulanska pukovnija Br. 9 izgubila je 244 konja.

Tako je III. Korpus nakon bitke imao gubitak od: časnika 191, vojnika 6571, konja 560. Ukupni gubitci Sjeverne Armije iznosili su u ljudstvu nešto manje od 42.000 ljudi. Pukovniji je poginulo 11 časnika te ih se poimenično navodi: Satnik Pindter v. Pintershofen Teodor, Herepian Nikolaus, Beniško v. Dobroslaw Franc Ritter; Nadporučnik, Sauter Anton, Hercog Franc, Čačković v. Verhovina Koloman, Domladiš Franc; Poručnik, Dölzer Gustav, Kasalovsky Edmund, Pavelić Ivan ( Johan) Heikelman Karl. Ukupni gubitci pokazuju da je kod Königgrätz-a izgubljeno 41.499 ljudi. Daleko ispod po broju žrtava bile su dvije bitke svaka s izgubljenih oko 5.500 (11.000) vojnika. Rekapitulacija gubitaka Austrijske carske vojske i savezničkih snaga po svim bitkama od 22. lipnja do 3. srpnja (tj. 32 bitke) iznosili su 70.587 vojnika. 7

Bitka kod Custoza (24. lipnja 1866. ) Sjeverna Italija

Bitka se odvijala tijekom Trećeg talijanskog rata za nezavisnost.

Austrijska carska vojska porazila je talijansku vojsku, unatoč velikoj talijanskoj brojčanoj premoći (120.000 talijanskih naspram 80.000 austrijskih vojnika). Odlučujući doprinos austrijskoj pobjedi dalo je konjaništvo koje je u presudnom trenutku odlučnim udarom razbilo talijanske redove. Iako je austrijska vojska odnijela pobjedu kod Custoza i nešto kasnije u pomorskoj bitci kod Visa, Austrija je ostala bez Venecije koju je preuzela Italija, Talijanski gubici u bitci: 8.000 ubijenih, ranjenih i nestalih vojnika, Austrijski gubici sveukupno oko 5.000 vojnika. 7 Ö sterrechs Kämpfe im Jahre 1866., Dritter Band. Wien 1868. Bailage Nr. 3., str. 30.-44.

454


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 449-464 Ivan Ćosić-Bukvin: Sudjelovanje 78. pješačke pukovnije u političko-ratnim zapletima...

Austrijska južna vojska u Italiji 24.6. l866. (bitka kod Custoza ) U Mantovi: FML barun Sztankovicz brigada generalmajora Vérera:

l/,2/,3/Brooder Grenz Regiment 7 (3,009)

l/,2/,3/Peterswardiner Grenz Regiment 9 (2,783) 4/53rd Infantry Regiment ( Zagreb) (l,030)

5/llth Hussar Regiment (Wurttemberg) (l49) Det/Pioneers (7)

Fortress Artillery Companies 2/,3/,4/V (562)

Dets, Fortress Artillery Companies 3/,5/VI (l92) Fortress Artillery Company 2/,3/,5/VIII (604)

3rd Bn Staff & l0th Co., 2nd Engineering Regiment (l98) Det. 92nd War Transport Squadorn (98)8

Sljedeće ratne operacije u kojima je učestvovala 78. pukovnija bile se pri okupaciji Bosne i Hercegovine 1878., od strane Austrije. Pukovnija se nalazila u sastavu „III Armeecorps, I Inf.-Division, 71 Inf.-Brig., Reserve-Reg.. 16 Inf.-Reg., und 78 Inf.Reg. (FZM. Baron Šokčević)“ 9 O operacijama Austrijske carske vojske u okolici Doboja Mihovil Mandić piše

„Udarac za udarcem pratio je XX. diviziju, dok joj nije stiglo pojačanje. Najžešća je bila navala ustaška 23. aug. kod Doboja. ….Ali ih u tome naumu spriječi ustrajna borba 78. pričuvne pješač. Pukovnije i bajunete dviju satnija 70. pješ. Pukovn.10 Onodobni list pod imenom „Bosansko- Hercegovačke Novine“ donio je popis mnogih odlikovanih iz raznih postrojbi (izuzev časnika), tako stoji: od rezervne pukovnije FZM. barona Šokčevića br. 78. za borbu kod Doboja 16. kolovoza Vodnik Nikola Cvetković. 11 U bitkama je izgubila 74 čovjeka.

Jedan od dokumenata koji je vezan za 78. pukovniju i okupaciju BiH je „Domobranska konačna odpusnica“ Adama Ćosića (obiteljski nadimak Jerkov, autorov predak) iz vremena (1881/2.). Iz teksta na otpusnici se vidi da je Adam bio razvodnik u 78. Šokčevićevoj pukovniji, potom u 2. i 5. odjeljenju zdravstva, što čini ukupno 10 godina i 3 mjeseca, potom u 82 dom. bataljunu 2 godine, ukupno 12 8 h ttp://usacac.army.mil/cac2/CGSC/CARL/nafziger/866FBH.pdf 9 D ie occupation BOSNIENS und der HERZEGOVINA nach verlasslichen quellengeschilderet von VINZENZ HAARDT .. WIEN. VERLAG VON EDUARD HOLZEL. 1878..str. 135. 10 Mihovil Mandić, Povijest okupacije Bosne i Hercegovine 1878. Zagreb, 1910. str. 71. 11 Bosansko= Hercegovačke Novine. Sarajevo. 24. 10. 1878.

455


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 449-464 Ivan Ćosić-Bukvin: Sudjelovanje 78. pješačke pukovnije u političko-ratnim zapletima...

godina i 3 mjeseca „učestvovao kod posjednuća Bosne i Hercegovine godine 1878.“ te je kao takav ovlašten nositi kolajnu. (Vjerojatno onu koju autor posjeduje tj. „Der Tapferkeit“) Potpisi na lijevoj i desnoj strani odpustnice su identični prethodnim izuzev razlike u godini otpusta koja je ovdje nečitka tj. vjerojatno 1881./2.12 Nekoliko stihova iz jedne veće pjesme posvećeno je vojni na Bosnu. Filipović generala, Usred Bosne poglavara. Ti nam priđe vodu Savu, Da u Bosnoj daješ pravu.

Kod Doboja boj se bije, Kod Doboja krv se lije. Od Doboja pak do Tuzle, S topovima Tuzlu uze. Te Šokčević pukovnija, Sva vesela Austrija. Svaki napred od miline, Štoj poznato od starine.13

Vjerojatno prvi opis pukovnije napravljen je godine 1880. u nešto kraćoj verziji nego opis napravljen skoro dvadeset godina kasnije (1898.). Isti se nalazi u knjizi „Gedenkttbläter aus der Krigsgeschichte der K. K. Oesterreichischen Aemee“ von A. Graf Thürheim. (Autor iz ovog opisa neće donositi mnoge poznate činjenice iz spomenutog kasnijeg opisa kojega će prenijeti u potpunosti već samo zanimljive podatke koji se ne nalaze u već spomenutom opisu iz kasnijeg vremena.) Tako grof Thürheim navodi: Godine 1866. pukovnija je u sastavu Sjeverne Armije bila dio III korpusa, učestvovala je 3. srpnja u bitci kod Königgrätz-a gdje je izgubila 27 časnika i 748 vojnika, od toga je 11 časnika i 152 čovjeka poginulo. Četvrti bataljon/bojna se nalazio u Legnanu. Godine 1878. dijelovi pukovnije u kampanji koja je uslijedila s Otomanskom Portom a zaključena je na konvenciji u Beču 23. svibnja 1878. da sa dva bataljuna pukovnije pod vitezom pukovnikom Bogovićem od Grombothela, pored pripadajućeg topništva i pionirskih postrojbi zauzmu otok Nova –Oršova (Ada Kaleh) . Jedan Bataljon pukovnije pod podpukovnikom von Alemanom ostao je s dvije baterije na neutralnom terenu pograničnih mjesta Oršova i Vercirowa. Navedene 1878. pukovnija je kao rezervna dana 16., te 23.-26. kolovoza učestvovala u bitci kod Doboja te 21. rujna „bai Senkowič“(Senković). U bitkama je izgubila 74 čovjeka. Među njima i Majora/Bojnika Filipa Sarlay de Hatne, u bitci kod Doboja 12 A utorova zbirka 13 Isto

456


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 449-464 Ivan Ćosić-Bukvin: Sudjelovanje 78. pješačke pukovnije u političko-ratnim zapletima...

16. kolovoza.14 (Vidljivo je da je pukovnija u prvoj polovini 1878. godine sudjelovala u mirovnoj ? misiji između Rumunjske i Osmanskog carstva na spornim područjima na Dunavu i tvrđavi –otoku Ada Kaleh te oko Oršove te je bila tako iz Temišvara prebačena u Bosni za ratne operacije,o čemu izvještavaju mnoge tiskovine tijekom nekoliko mjeseci, kao; Bečki Militär-Zeitung i Die Presse te Tages Post iz Linca itd.)

Austrijski vojni povjesničar Alfons Wrede opisao je u svome I. tomu (Band) tiskanome 1898. između ostalih pješačkih pukovnija na dvije stranice i 78. pj. puk. zajedničke vojske (Kaiserlich und königliche Gemeinsame Armee/ K. u k.) Ovakav i ovaj opis Wredea 78. pukovnije je i jedini pronađeni izvor o istoj pisan na takav način . Opis kao i kod ostalih pukovnija počinje s imenom pukovnije te slijede ostali podatci iz ustroja, povijesti vojnih pohoda, zapovjednicima, odličjima dodijeljenima pojedincima koji su se istakli u bitkama i odorama. Tako u neformalnom prijevodu osnovnih podataka s njemačkog jezika, o pukovniji stoji:

78. Ugarska (Slavonska) Pješačka -Pukovnija

(1860) Popuna pukovnije s područja i zapovjedništvo: Osijek (1897) Gradl, Wilhem, Vitez von, G. d. c.

Pukovnija je ustrojena godine 1860. 1. veljače od 3 bojne linijskih pukovnija Br. 17, Br.47 i Br. 53. „in Bassano aufgeštelt“ 1873. Pukovnija je reorganizirana s graničnom pukovnijom Br. 7 i Br.8. 1883. Jedna Bojna je podignuta (pridodana) pješačkoj pukovniji br. 96.

Pukovnija se nalazi Osjeku u Slavoniji (Ugarska) i popunjavala se s područja njenog zapovjednog mjesta. Od 1. listopada 1873. popunjava se 78 pukovnija s ljudstvom s područja bivše 7. i 8. graničarske pukovnije i „Syrmier Comitats“ odakle se popunjava i 70. pukovnija. Garnizon pukovnije nalazio se: 1860 u Basano, Vićenca, 1861 Venecija-Istok, 1862 Badia, Venecija, 1865 Trevizo,dann Pola 1866 Arad, 1869 Osjek, 1878 Temišvar, 1879 Prijedor denn Banjaluka, od 1882 u Osjeku. Vlasnici pukovnije :

1860 – 1896.Šokčević, Josip, Barun von. FML,-FZM. 1897 Gradl, Wilhem, Vitez von, G. d. c. Zapovjednici Pukovnije :

14 A . Graf Thürheim .Gedenkttbläter aus der Krigsgeschichte der K. K. Oesterreichischen Aemee.Wien und Teschen 1880. str. 456.- 457.

457


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 449-464 Ivan Ćosić-Bukvin: Sudjelovanje 78. pješačke pukovnije u političko-ratnim zapletima...

1860 Augustin, Mihael Barun von, 1879 Sertić, Edler von Brinjograd Karl. Oberst. Oberst. 1862 Udvarnoky de Kiš-Joka, Eduard, 1884 Monari von Neufeld Adolf, Oberst. Oberst. 1869 Salamon von Freidberg,Emanuel, 1886 Weissman, Karl, Oberst Obrst. 1872 Druženovićvon von Posertve, 1891 Bogdanović, Simon, Oberst Albert, Oberst. 1874 Moric Edler von Mottony, Oberst 1893 Somain, Ferdinand de, Oberst 1876 Bogović von Grombothal Jozef 1895 Auffenberg, Moric, Riter von Ritter, Oberst Oberst Zapovjednici na zamjeni (Reserve) 1869 Csikos, Peter,Oberstlietenant – 1879 Budisavljević, Aleksandar, von Oberst Oberstlietenant 1871 Osvadić, Anton, Oberstlietenant- 1876 Rakasović, Edler von Savadol, Obrst Maksimilijan, Oberstlietenant - Oberst 1881 Perpić, Johan, Oberst

Odlazak u rat/Feldzüge :

Šokčevićeva pukovnja je 1866., bila u sastavu 3 Korpusa „Nord-Arme“ i učestvovala u bitci kod Königgräca, dok je 4 Bataljun „Besatzung in Legnano“. Dekoracije/ Odličja zaslužili su:

MVK. Satnik, Anton Sauter, Podporučnik, Ladislav Hegedušević.

1878. Pukovnija je u Maju „bai der Besitznahme von Ada-Kaleh“. Kao rezervna bila je u sastavu XX Divizije pod zapovjedništvom Szapary-a u kampanji/bitkama kod Doboja (16 bis 26 kolovoz). Kasnije pridodana 1 Diviziji pri operacijama „bai Senkovič mitgemacht“. Dekoracije/Odličja:

MVK. Bojnik, Franc Strak i Johan van der Sloot; Satnik-poručnik Stjepan Pekeč, Karl Topitš; Nadporučnik Zdenko Skraup:Poručnik Franjo Sokačić, Pavo Ivankov,Bojnik Filip von Sarly. FJO. Pukovnijski lječnik, Dr. Feliks Grittner.

1881/1882 pukovnija se nalazila u Banjaluci „Ocupations –Gehiet“. Tapferkeit -Medalje

1866. Zlatna 0 / Srebrna I. klase 2/ II. 12

1878. Zlatna 0 / Srebrna I. klase 1/ II. klase 24. 458


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 449-464 Ivan Ćosić-Bukvin: Sudjelovanje 78. pješačke pukovnije u političko-ratnim zapletima...

Odora pukovnije:

1860. „ weisser Waffenrock, rotbraune, Egalisierung, Armlitzen, weisse Knöpfe;

1868. „dunkelblauer Waffenrock, rotbraune Egalisierung, Armlitzen, weisse Knöpfe.15 Od godine 1895. do u ratnu godinu 1914. zapovjednici 78 pukovnije bili su: 1895.-1890. Auffenberg, Moric, Riter von, EKO-R3./ K. M. D3. Oberst 1901.-1904. Heiler Karl, MVK. (KD) K. M. D3. –II-

1905.-1909. Gusek Ričard Edl von MVK./ K. D3./ EKO-R3 -II-

1910.-1913. Matasić Karl von Blagaj, MVK./ K. D3./ EKO-R3. –II1914. Plivelić Antun, FJO-R/MVK. – II- 16

O 78. pukovniji na hrvatskom jeziku i hrvatskom prostoru te gradu Osijeku nije puno pisano. Povremeno je to bilo oko postavljanja i daljnje sudbine spomenika “umirućem vojniku/ nepoznatom vojniku/palom domobranu“ podignutog 1898. godine (koji je izradio kipar Frangeš) u čast poginulim pripadnicima pukovnije u ratu 1866. i osječkim novinama. Pukovnija je podrobnije obrađena u djelu/knjizi naslovom „Geschichte des Kaisl. und Königl. Infanterie- Regiments Nr. 78. Werfost im Auftrage des Regiments-Commadanten Oberst Karl Weissman. Esseg 1890.“ (Zapovjednik pukovnije 1886.-1891.) Ista je ujedno i poslužila kao glavni izvor i materijal dr. Stjepanu Sršanu za njegov rad naslovom „78. Šokčevićeva pukovnija i Osijek“ Rad je objavio Zbornik radova „ Hrvatski Ban Josip Šokčević“ ZagrebVinkovci, 2000.Također postoji knjižica s pjesmama posvećenim pukovniji „Auszug Aus Der Geschichte des Infanterie-Regiments Nr. 78.“ tiskana 1890., u OsijekuGornji grad. Pisac povijesti pukovnije u svom osvrtu navodi da je stanovništvo iz kojeg se popunjavala pukovnija bilo zdravo, no zapušteno zbog dugotrajne turske vladavine, ali čvrsto i pošteno. Stoga je trud časnika kao njihovih odgajatelja nailazio na plodno tlo, tako da su oni postali dobri, vjerni i hrabri vojnici. Navedeni rad dr. Sršana pozivajući se na knjižicu Pukovnika Weissmana (i nešto malo ostale literature i izvora) podijeljen je u šest kratkih poglavlja te će autor iz svakog od njih donijeti po neki dio do sada nepoznat ili manje spominjan. Tako stoji da je pukovnija u prvom sastavu imala tri bojne, svaka sa šest satnija. U pukovniju su ušle satnije iz bivših 17, 47 i 53 pukovnije, čije se popunitbeno područje protezalo od Slavonije do Kranjske. Iz pukovnije Nr. 17 nastala je I. bojna (s popunidbenog područja Kranjske) sa satnijama 1.-6., od pukovnije Nr. 53 ustrojena je II. bojna sa satnijama 7.-12.,(popunidbeno područje Hrvatska-Slavonija) od pukovnije Nr. 47., ustrojena je III. bojna sa satnijama 13.-18.(s popunitbenog područje Donje 15 Wrede Alfons Frajher von, Gesichichte der k. und k. Wehrmacht. Wien. 1898., str. 583. i 584. 16 Schematismus Kaiserliche und Königliche Heer. Kaiserliche und Königliche Kriegs – Marine. Wien. 1895.1914.

459


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 449-464 Ivan Ćosić-Bukvin: Sudjelovanje 78. pješačke pukovnije u političko-ratnim zapletima...

Štajerske). Nakon ustroja pukovnija je raspoređena tako da je I. i II. bojna otišla u Bassanu kod Venecije a III. bojna sa 4 satnije u blizinu Verone, dok je posljednji divizion tj. 15. i 16. satnija ostala u Osijeku. Štab pukovnije imao je 65 ljudi, dok je satnija imala bez časnika 150 ljudi, što je činilo ukupno 2765 ljudi. Svaka od bojni imala je svoju zastavu ali je zastava I. bojne bila glavna. Pukovnija je imala svoje dušebrižništvo i vojni sud. Odjeću je činila bijela dobedrenica (kaput) s dva reda metalnih dugmeta, plave platnene hlače, opasane ispod koljena crno-žutim povezom, čvrste cipele, crni pusteni visoki šešir za Spomenik palim junacima 78. pješačke pukovnije parade i jedna obična, lagana (Šokčevićeve) danas u Osijeku. plava kapa za redovne prilike a zimi još sivi platneni mantil. Kao poseban znak pukovnija je nosila na kaputu i mantilu crveno-sivi obrub i bijelu metalnu dugmad. Od opreme i naoružanja su posjedovali krutu torbu za streljivo i pušku nabojnjaču s bodežom. Dana 1. listopada 1861. ustrojena je i 4. bojna s 19. i 20. satnijom, popunom iz Slavonije i Srema, te je tako pričuvni divizion raspušten. Cijela pukovnija je dobila novu zastavu odlukom Ministarstva rata, čija je posveta obavljena u Veneciji 23. ožujka 1863. godine. Kuma zastave bila je druga kći cara Franje Josipa, nadvojvotkinja Gizela. Među natpisima kod posvete se isticao „Za Boga i Domovinu hrabro se boriti i Truditi se do pobjede da postigneš slavu“. Pošto je pukovnija bila u Italiji u čestim ratnim sukobima tako je jedna satnija u ratu imala: 1 satnika, 3 podčasnika, 2 ranarnika, 4 vozača, 8 narednika, 16 desetara (kaplara) 160 vojnika s puškama, 2 bubnjara 1 trubača, 2 sobara, 1 postolara, 4 sluge časnika, sve ukupno 204 čovjeka. Početkom rata 1866., tri bojne pukovnije su iz Pule krenule za Trst potom željeznicom preko Ljubljane i Maribora do Dravograda. Četvrta je bojna iz Osijeka otišla brodom do Pešte i odatle željeznicom za Legnano (Italija). 460


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 449-464 Ivan Ćosić-Bukvin: Sudjelovanje 78. pješačke pukovnije u političko-ratnim zapletima...

Pukovnija je krajem 1866. preustrojena te je imala tri bojne, svaka po četiri satnije, četvrta bojna je ostala na popunidbenom području. Kao takova prebačena je u Arad (Rumunjska) te je uključena u Brigadu Petra von Preradovića. Austro-Ugarskom nagodbom 1867., i novim vojnim ustrojem vojna je dužnost svedena na tri godine pod zastavom, te sedam u pričuvi i dvije u obrani. Pukovnija je ponovno dobila četiri bojne i jedan pričuvni divizion te 5. i 6. bojnu iz pričuve. Svaka je satnija imala 4 časnika i 224 vojnika, te kod pukovnijskog štaba 6 časnika, 93 vojnika i 74 konja. Svaka od bojni imala je 20 časnika i 908 ljudi. U miru brojno stanje pukovnije iznosilo je 4180 vojnika i 78 konja, dok je borbeno stanje pukovnije iznosilo 118 časnika i 5738 vojnika i 80 konja. Po preustroju vojske godine 1867. pukovnija je uvrštena u XX. trupnu diviziju, čiji je zapovjednik bio Đuro Pavelić u Budimpešti. Početkom godine 1868. u upotrebu su umjesto dotadašnjih nabojnjača ušle puške tzv. ostraguše, iste je godine ustrojena 5 bojna s Osječkog područja. Krajem 1868. dolazi do novog preustroja na tri mobilne bojne, s 1-12 satnija zatim 4. i 5. rezervnu bojnu s 13-20 satnija i jednu pričuvnu bojnu. Rezervna i pričuvna bojna bile su u vrijeme mira na popunitbenom području. Završetkom ustroja pukovnija je premještena iz Arada u Osijek 10. svibnja 1869., gdje je uklopljena u XXI granični trupni divizion. Po dolasku u Osijek 29. svibnja pukovniju je dočekalo mnoštvo građana koji su istu i počastili dok je u gradskome vrtu priređena za časnike svečana dobrodošlica. Novim rasporedom premještene su prve dvije bojne te dvije satnije treće bojne u Slavonski Brod, zatim dvije satnije treće bojne u Staru Gradišku. Krajem godine 1873. svaki drugi vojnik je dobio lopatu povećan je broj streljiva za vježbu, zatim su pod jesen 1874. zamijenjene puške ostraguše s novima na zatvarač i iglom, kalibra 11 mm. , s ciljem na 1 400 koraka što je 1877. povećano na 2 100 koraka. Godine 1875. premještena je 1. i 3. bojna iz Osijeka u Temišvar a 2 bojna u Arad. Autor je već dosta toga naveo o zauzeću BiH 1878., te će ovdje prikazati ono do sada nepoznato a vezano za 78 pukovniju. U svibnju 1878. 1., 2. i 3 bojna pukovnije krenule su iz Temišvara krenule su u Oršovu te zauzele od turaka važan otok na Dunavu, Adu Kale i tamo ostale cijelo vrijeme zauzimanja BiH. Zbog toga su pričuvne 4. i 5. bojna „dignute na noge“ te 4. i 5. pričuvna satnija 6. kolovoza . U Slavonskome Brodu su im se priključile 13. i 14. satnija pa i sve ostale do 20. satnije . Pukovnijom je tada zapovijedao Pukovnik Maksimilijan von Rakasović, četvrtom bojnom Bojnik Filip von Sorlay, 5 bojnom Bojnik Johan Van der Slot. Nakon bitke kod sela Stanić borbom prsa u prsa na stijenama, iste su poslije toga nazvali Šokčević-stijene. Prve tri bojne ostale su na Adu Kale kod Oršove do proljeća 1879. kada su išle spašavati stanovništvo Segedina od poplave. Nakon završetka operacija u BiH pukovnija je redovito obilježavala okršaj kod Senkoviž, Bandin-Odžaka koji se dogodio 21. rujna 1878., s daleko većim snagama u jakosti od 9 000 ljudi. Cjelokupni gubitak pukovnije u Bosni iznosio je ; 3 časnika i 84 poginula vojnika, 10 časnika i 365 ranjenih i 15 nestalih vojnika . Obilježavanje 25. obljetnice bitke bilo je 1907. zadušnicom u Tvrđi i polaganjem vijenaca pred spomenikom Hrvatskome Domobranu. Godine 1882. pukovnija je povučena u Osijek i stavljena u mirnodopsko stanje. U vremenu od 1882 461


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 449-464 Ivan Ćosić-Bukvin: Sudjelovanje 78. pješačke pukovnije u političko-ratnim zapletima...

do 1890., vezano za 78. pukovniju zbilo se nekoliko stvari koje je vrijedno spomenuti. Godine 1883. iz pete bojne 16., 53., 70. i 78. pukovnije ustrojena je nova 96. pješačka pukovnija. Prva bojna pukovnije bila je smještena u Višegradu, te je tamo gradila cestu Sarajevo-Foča i željezničku prugu Rogatica-Goražde i Donje Bare-Ranjena Kula u dužini od 36 km., nakon toga je u listopadu povučena u Osijek. U vremenu 1883.1886. učestvovala je u vojnim vježbama koje su se održavale u Srijemu (nekoliko mjesta). Godine 1889. pukovnija je dobila nove puške tzv. repetirke kalibra 8 mm. Pukovnija je aktivno učestvovala u sportskom i kulturnom životu u Osijeku. Sama je imala u svome okviru mnoge kulturne i sportske sadržaje. Prilikom obilježavanja 30. godišnjice pukovnije objavljena je njena povijest od strane pukovnika Weissmann-a. Tada je niknula i ideja za podizanje spomenika poginulim kod Kraljičinog Gradca. Tako je spomenik „Umirući vojnik“ otkriven na dan 17. srpnja 1896. ispred ulaza u Pukovnijski vrt.17

Godine 1911., u mjesecu svibnju u časničkom kasinu u zgradi Generalata tadašnji zapovjednik Karlo (Dragutin) Matasić, Blagajski dao je postaviti spomen ploču u čast svim onim poginulim u bitkama gdje je učestvovala pukovnija (1866. i 1878. godine). Ploča je godine 1918. skinuta i pohranjena u muzej. Na poticaj pojedinih bivših članova pukovnije 1941. godine ploča je trebala biti ugrađena u tvrđavsku crkvu. Danas se nalazi uzidana u zapadni zid Franjevačke crkve sv. Križa. Tekst na ploči je ispisan hrvatskim i njemačkim jezikom. Na vrhu ploče stoji „1866.-1878.“ Te s lijeve strane tekst na njemačkom, a s desne strane tekst na hrvatskom jeziku, koji glasi „Posvećeno pod pukovnijskim zapovjednikom pukovnikom Dragutinom Matasićem Blagajskim od časničkog zbora cr. i kr. pukovnije GERBA br. 78. u vjernoj uspomeni na one časnike i momčad pukovnije koji su pali u ratu protiv PRUSA u bitci kod KRALJEVA –GRADCA 3. SRPNJA 1866. zatim za vrijeme okupacije u bojevima kod STANIĆA 10/8. DOBOJA 19/8. GRABSKE 23/26/8. i SENKOVIĆBANDINA ODŽAKA 21/9 1878. u BOSNI u junačkoj i požrtvovanoj borbi za prijestolje i domovinu. Ispod toga stoje imena palih 11. časnika kod KRALJEVA –GRADCA, te navedeno da je palo 152 dočasnika i vojnika. Ispod toga su upisani ranjeni časnici te spomen na 612 dočasnika i momaka (zarobljenih) Daljnji tekst se odnosi na poginule časnike u Bosni, njih 3, dočasnika 9 palih, ranjen 1 časnik te 60 dočasnika i pješaka palih u bojevima.18

Godine 1914. K. und k. monarhija je imala 102 pj. puk. Iste godine pregled pukovnija naslovljen s „ Liste der Kampftruppen im Jul 1914.“ donosi o svakoj od 102 puk. naj osnovnije podatke. Tako pored ostalih pukovnija za 78 pj. puk. stoji upisano u pregledu/listi: 17 Stjepan Sršan, 78. Šokčevićeva pukovnija i Osijek. U; Zbornik radova „ Hrvatski Ban Josip Šokčević“ ZagrebVinkovci, 2000., str.433.-447. 18 Andrea Šimičić, Serija portreta naslovnih vlasnika i zapovjednika 78. pješačke pukovnije u Osijeku. U ; Tvrđa u Osijeku, Izložba, prosinac 2017.- ožujak 2019., str. 58. i 59.

462


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 449-464 Ivan Ćosić-Bukvin: Sudjelovanje 78. pješačke pukovnije u političko-ratnim zapletima...

K. u k. pješačka pukovnija, Gerba, Nr.78.

Ustrojena: 1860. XIII. Armijskikorpus, 7 pješačka trupna divizija (ID) Nacionalni sastav, 84 % Hrvata i Srba, 14 % ostali. Jezik, hrvatsko-srbski/srpsko-hrvatski

Zapovjedništvo pukovnije i zapovjedništvo popunidbenog okružja, Osjek. Garnizon, II. i III. bojna Osjek, I. bojna Brod a. d. , IV. bojna Petrinja. Zapovjednik, Antun Plivelić, Pukovnik

Pukovnici u štabu, Boleslav Wolf, Oskar Baukovac Podpukovnik, Fridolin Mildner

Bojnik, Rudolf Frolih, Franc Bauman, Emil Babić.

Odora „Egalisierungsfarbe, rotbraun. Knöpfe, weis.“19

Katalog tiskan povodom postavljene izložbe o Osječkoj tvrđi (prosinac 2017.ožujak 2019.) čiji je nakladnik Muzej Slavonije s naslovom „ Tvrđa u Osijeku“ donosi jedno od poglavlja posvećeno i 78. Šokčevičevoj pukovniji. Poglavlje nosi naslov „Serija portreta naslovnih vlasnika i zapovjednika 78. pješačke pukovnije u Osijeku“ čiji je autor Andreja Šimičić. Svi prikazani i opisani portreti su iz fundusa Muzeja Slavonije, kojih ima 19 ukupno. Opisani portreti/slike su od trojice vlasnika 78. pukovnije i to: prvog vlasnika pukovnije bana baruna Josipa Šokčevića (1860.1896.) zatim, generala viteza Wilhema von Gradla (1897.-1909.) i posljednjeg vlasnika generala Raimunda Gerbu (1910., zapovjednik XIII. korpusa i Hrvatskog Kraljevskog Domobranstva). Dvanaest portreta prikazuju zapovjednike i časnike pukovnije. Neki portreti nedostaju dok su njihovi okviri sačuvani, neke se portrete ne može dovesti u vezu s pukovnijom, ali su naslikani u odori pukovnije. Od zapovjednika pukovnije nedostaju portreti prve dvojice zapovjednika i zadnjeg zapovjednika pukovnije Antona Plivelića (zapovjednik od 1914. godine). Autorica teksta navodi da su pojedini portreti bili namijenjeni časničkoj blagovaonici tj. menaži (autor teksta je mišljenja da su vjerojatno svi portreti ili većina njih tj. portreti od visokih časnika). 20 Iz gore spomenutog kataloga saznajemo da je pukovnija imala i svoju glazbu o kojoj pišu i službene Narodne Novine početkom 1880-tih godina. Dopis se odnosi na glazbeni život Osijeka u kojemu se autor osvrće i na „Društvo pjevačko Sklad“ i uz to na vojničku glazbu domaće pukovnije na čelu s maestrom Melusinom. Autor teksta odaje počast pukovniku Sertiću koji je imao u planu uvesti „vrtne koncerte“ u donjem gradu. Glazba je svirala sve do odlaska pukovnije u Bosnu tzv. „Platzmusik“. Pošto se pukovnija vratila misli se da će Šokčevićeva glazba opet zabavljati pučanstvo.21 19 Liste der Kampftruppen im Jul 1914. 20 Andrea Šimičić, Serija portreta naslovnih vlasnika i zapovjednika 78. pješačke pukovnije u Osijeku. U ; Tvrđa u Osijeku, Izložba, prosinac 2017.- ožujak 2019., str. 54. 21 Narodne Novine, U Zagrebu, u utorak 12. lipnja 1883, Prilog br. 133.

463


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 449-464 Ivan Ćosić-Bukvin: Sudjelovanje 78. pješačke pukovnije u političko-ratnim zapletima...

Sudjelovanje 78. pješačke pukovnije u političko-ratnim zapletima Austro-Ugarske monarhije Sažetak

Promatrajući učešće 78. Šokčevićeve pukovnije u ratnim te i mirnodopskim zbivanjima u drugoj polovici XIX. st. možemo biti ponosni na njezinu ulogu u gore spomenutim događanjima. Poglavito i stoga što su u opisanim događanjima sudjelovali i naši preci koji su u istoj službovali tijekom njenog postojanja. Vidljivo je da pukovnija u ratu s Prusima godine 1866. trpi ogromne gubitke te je po tome i treća u Austrijskoj carskoj vojsci. Stoga i sam poraz austrijske vojske od strane Pruskih trupa s kojim je ujedno došao i određeni kraj vojne premoći je razlog više za proučavanje tih događaja. Djelomični oporavak carstva kako vojni, a tako i političko-društveni uslijedio je po okupaciji Bosne i Hercegovine, ali i opet ne bez žrtava Slavonaca i Srijemaca koji su „narukovali“ u 70. i 78. pukovniji. Uloga pukovnije u mirovnom procesu na Dunavu tj. otoku „Ada Kaleh“ je zanimljiva te i povijesno slabo poznata. Nešto više saznanja o pukovniji imamo iz vremena njenog „stacioniranja“ u Osijeku, ali i to je nedovoljno zbog pomanjkanja arhivskog originalnog gradiva o životu pukovnije do I. sv. rata. S toga sam bio prisiljen služiti se uglavnom izvorima i saznanjima iz Austrijskih i ostalih izvora. Stoga je ovaj rad mali doprinos ka spoznaji povijesti pukovnije te njenog izravnog doprinosa na vojnom, društvenom i kulturnom polju kod Slavonaca i Sremaca u čijem je okružju i postojala.

Anteilnahme des 78. Infanterieregimentes an den politischkriegerischen Kriegswirren der Österreichisch-Ungarischen Monarchie Zusammenfassung

Die Anteilnahme des 78. Šokčević-Regimentes an den Kriegs-, aber auch Friedensvorkommen in der zweiten Hälfte des XIX. Jahrhunderts beobachtend, können wir Stolz sein auf ihre Rolle in den oben erwähnten Ereignissen. Überwiegend auch deshalb, weil an den beschriebenen Ereignissen auch unsere Vorfahren teilnahmen, die während seines Bestehens darin ihren Dienst leisteten. Sichtbar ist, dass das Regiment in dem Krieg mit den Preußen 1866 riesige Verluste erleidet, darin ist es das dritte in der Österreichischen kaiserlichen Armee. Daher ist auch die Niederlage der österreichischen Armee von den preußischen Truppen, mit dem es auch zu einem bestimmten Ende der militärischen Überhand kam, ein Grund mehr zur Erforschung dieser Ereignisse. Eine teilweise Erholung des Kaiserreiches, so militärische wie auch politisch-gesellschaftliche, erfolgte nach der Besatzung von Bosnien und Herzegowina, aber wieder nicht ohne Opfern der Slawoniern und Syrmier, die in dem 70. und 78. Regiment dienten. Die Rolle des Regimentes im Friedensprozess an der Donau dh. auf der Insel „Ada Kaleh“ ist interessant und historisch wenig bekannt. Etwas mehr Kenntnisse über das Regiment haben wir aus der Zeit seiner „Stationierung“ in Osijek, aber auch das ist ungenügend, wegen Mangel an Archivstoff über das Leben des Regimentes bis zum Ersten Weltkrieg. Daher war ich gezwungen, mich meistens der Quellen und Erfahrungen aus österreichischen und anderen Quellen zu bedienen. Deshalb ist meine Arbeit ein kleiner Beitrag zur Wahrnehmung der Geschichte des Regimentes sowie seines direkten Beitrages auf militärischen, gesellschaftlichen und kulturellen Gebieten bei den Slawonern und Syrmiern in deren Umgebung es auch bestand.

464


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 465-471 Zlatko Bender: Zoološko-botaničko društvo iz Beča - pokretač izdvajanja zaštitnog...

Zlatko Bender Društvo prijatelja Austrijanaca u BiH “DABIH” Banja Luka Bosna i Hercegovina

UDK: 502(497.6)(091) Izlaganje sa znanstvenog skupa Prihvaćeno: 1.9.2020.

Zoološko-botaničko društvo iz Beča - pokretač izdvajanja zaštitnog područja Klekovače U radu je autor istaknuo značenje Zoološko-botaničkog društva iz Beča, koje je daleke 1909. godine potaknulo izdvajanja zaštitnog područja Klekovače u prašumski rezervat ili park prirode što se, dakako u znatno smanjenom površinskom obimu, ostvarilo u petom desetljeću 20. stoljeća. Ključne riječi: Zaštitno područje Klekovača, prašumski rezervat, park prirode

465


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 465-471 Zlatko Bender: Zoološko-botaničko društvo iz Beča - pokretač izdvajanja zaštitnog...

Poveznica i ispreplitanje prošlosti u sadašnjosti

U nastavku istraživanja tema u kojima su poveznica Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu već niz godina ističem značenje Austro - Ugarske Monarhije i njenih vladajućih krugova u poticanju gospodarskog razvoja i rješavanju upravno-političkih prilika u Bosni i Hercegovini, i to posebice od 1878. godine (Bosansko - hercegovačkog ustanka) i prvog desetljeća 20. stoljeća nakon pripojenja Bosne i Hercegovine K und K Monarhiji.

U tom kontekstu je „Zoološko-botaničko društvo“ iz Beča daleke 1909. godine potaknulo izdvajanja zaštitnog područja Klekovače u prašumski rezervat ili park prirode što se i u ovom 21. stoljeću ponavlja.

Naime, Projektom zaštite i razvoja šuma u Bosni i Hercegovini novcem Svjetske banke i talijanskog granta pomaže se proces reforme u šumarstvu da bi se povećali prihodi od šumskih resursa. To bi doprinijelo poboljšavanju upravljanjem šuma i unapređenjem zaštite biodiverziteta područja Klekovače kroz odluku o formiranju zaštićenih područja. Zašto baš Klekovača - i u prošlim stoljećima, a i danas?

Jednostavan je odgovor jer dolazeći s istočne strane Bosanskom Petrovcu, s lijeve strane se ukazuje moćan bedem Osječenice i Klekovače. Taj veličanstveni masiv Klekovače (1962m ) najviši je vrh od Alpa prema jugoistoku. Za vrijeme vedrih dana sa vrha Klekovače se vidi Jadransko more.

Prema podacima iz prošloga stoljeća na potezu od Osječenice do Vitoroga bilo je oko 25.000 hektara skoro netaknute prašume. Okolno stanovništvo ovih slabo naseljenih predjela nalazilo je dovoljno drva za ogrjev i gradnju na rubovima planine. To je bilo skoro netaknuto područje do dolaska austro-ugarske uprave od kada počinje eksploatacija šuma za potrebe drvne industrije. Prva bosansko-hercegovačka pilana podignuta je 1894. godine u Dobrljinu na ušću Sane u Unu, a 1900. je otvorena pilana u dolini Unca na jugozapadnom podnožju Klekovače. U potonjem desetljeću u području Klekovače izgrađena je za industrijske potrebe mreža uskotračnih pruga te se provodila nemilosrdna sječa drva pa je 1909. predsjedništvo Austrijskog zoološkobotaničkog društva iz Beča na zamolbu Međunarodnog kongresa botaničara uputilo ministru financija Austro - Ugarske Monarhije predstavku u kojoj je traženo da se dio područja planine Klekovače izdvoji u prašumski rezervat. Godinu dana potom na skupštini toga Društva utvrđeno je da su poduzete mjere za navedeno traženje. Posebno je zanimljivo da je u jesen te 1910. godine i njemački Komesarijat za zaštitu spomenika prirode uputilo istom ministarstvu financija dopis u kojemu izražava posebno zanimanje za to područje i traži informaciju o aktivnostima na izdvajanju šumskog rezervata na Klekovači. Na temelju toga je od 1911. godine provedeno ograničavanje i postavljanje graničnih znakova na površini od 1748 ha mješovitih šuma bukve, jele i smreke i 300 ha neobraslog i krivuljom obraslog zemljišta. 466


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 465-471 Zlatko Bender: Zoološko-botaničko društvo iz Beča - pokretač izdvajanja zaštitnog...

U zaključku je bitno da do početka Prvoga svjetskoga rata nisu okončane aktivnosti za izdvajanje ovog objekta zaštićene prirode iz sastava šumsko-privrednog područja kojim je upravljala tvrtka vlasnika Otto Steinbeis, a izbijanjem Prvoga svjetskoga rata i propašću Austro - Ugarske Monarhije prekinute su sve aktivnosti na izdvajanju ovog i drugih rezervata prirode u Bosni i Hercegovini. Tek nakon Drugoga svjetskoga rata 1956. godine zakonski je zaštićen na površini od 298 ha što i je bila zamisao „Zoološko-botaničkog društva“ iz Beča još daleke 1909. godine.

PRAŠUMSKI REZERVAT LOM ILI PARK PRIRODE

Projektom zaštite i razvoja šuma u BiH izrađena je studija mogućnosti izdvajanja zaštićenog područja Klekovača – Lom koja će doprinijeti zaštiti endemskih vrsta i ugroženih svih vrijednosti ovog područja. Cilj je projekta očuvanje prirodne vrijednosti ovog prostora u izvornom stanju. Za turizam i gospodarstvo ovo je veliki izazov. U drugoj fazi projekta, studija će se baviti mogućnostima razvoja eko turizma u Bosni i Hercegovini i obuhvatiti područje Klekovače kao potencijalne turističke destinacije. Studiju je izradio konzorcij Megaprojekt/Waldprojekt

467


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 465-471 Zlatko Bender: Zoološko-botaničko društvo iz Beča - pokretač izdvajanja zaštitnog...

Klekovača i Osječenica

468


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 465-471 Zlatko Bender: Zoološko-botaničko društvo iz Beča - pokretač izdvajanja zaštitnog...

Područje predviđeno za zaštitu nalazi se na zapadu BiH, u oblasti Dinarskih planina, u masivu planine Klekovače, jugoistočno od Bosanskog Petrovca, a sjeverno i sjeveroistočno od Drvara. Prostire se u unutrašnjem lancu Dinarskih planina nastavljajući se ka Osječenici ka zapadu, dok na istoku postepeno prelazi u vijenac Vitoroga. Entitetska granica prolazi sredinom područja idući grebenom planine Klekovače i prelazeći preko njenog vrha. Središnja točka – vrh Velike Klekovače je od susjednog Drvara udaljen 30 km, a od Petrovca 42 km. Regionalni centri: Bihać zapadno 94 km, Banjaluka 143 km. Najbliži glavni grad je Zagreb 220 km i Sarajevo 290 km. Od Nacionalnog parka “Plitvička jezera” udaljeni su 100 km, a od Jadranskog mora 160 km.

Geografski položaj prašume Lom na Balkanskom poluostrvu

Položaj Prašume u odnosu na planinske masive Osječenice i Klekovače

Prirodno čišćenje i samoodržanje prašume Lom

469


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 465-471 Zlatko Bender: Zoološko-botaničko društvo iz Beča - pokretač izdvajanja zaštitnog...

Đulin bunar-oskudica vode je očigledna

Zaravni i udoline –dijelovi bez izražene stjenovitosti

470

Snijeg se zadržava znatan dio godine


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 465-471 Zlatko Bender: Zoološko-botaničko društvo iz Beča - pokretač izdvajanja zaštitnog...

Zoološko-botaničko društvo iz Beča - pokretač izdvajanja zaštitnog područja Klekovače Sažetak

U radu je autor istaknuo značenje Zoološko-botaničkog društva iz Beča, koje je daleke 1909. godine potaknulo izdvajanja zaštitnog područja Klekovače u prašumski rezervat ili park prirode. do početka Prvoga svjetskoga rata nisu okončane aktivnosti za izdvajanje ovog objekta zaštićene prirode iz sastava šumsko-privrednog područja kojim je upravljala tvrtka Otto Steinbeisa, a izbijanjem Prvoga svjetskoga rata i propašću Austro - Ugarske Monarhije prekinute su sve aktivnosti na izdvajanju ovog i drugih rezervata prirode u Bosni i Hercegovini. Tek nakon Drugoga svjetskoga rata 1956. godine zakonski je zaštićen na površini od 298 ha što i je bila zamisao „Zoološko-botaničko društvo“ iz Beča još daleke 1909. godine.

„Zoologisch-botanische Gesellschaft“ aus Wien - Anreger der Abtrennung des Schutzgebietes der Klekovača Zusammenfassung

In der Arbeit hob der Autor die Bedeutung der Zoologisch-botanischen Gesellschaft aus Wien hervor, welche in dem fernen Jahr 1909 die Abtrennung des Schutzgebietes Klekovača in ein Urwaldreservat oder Naturpark anregte. Bis zum Beginn des Ersten Weltkrieges wurden die Aktivitäten bezüglich Abtrennung dieses Objektes der geschützten Natur aus dem System des Wald-Wirtschaftsgebietes, welches das Unternehmen von Otto Steinbeis verwaltete, und nach Ausbruch des Ersten Weltkrieges sowie dem Zerfall der Österreichisch-Ungarischen Monarchie wurden alle Aktivitäten an der Abtrennung dieses und der anderen Naturreservate in Bosnien und Herzegowina abgestellt. Erst nach dem Zweiten Weltkrieg wurde es im Jahr 1956 gesetzlich geschützt, auf einer Fläche von 298 Hektar, was auch die Vorstellung der „Zoologisch-botanischen Gesellschaft“ aus Wien schon im fernen Jahr 1909 war.

471



DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 473-484 Dragana Marković, Jelena Vujović: Katolička crkva Svetog Antun na Cetinju

Dragana Marković bibliotekarka savjetnica NBCG“ Djurdje Crnojević Crna Gora

UDK: 27(091) Izlaganje sa znanstvenog skupa Prihvaćeno: 20.10.2020

Jelena Vujović master učiteljica OŠ“Njegoš“- Cetinje Crna Gora

Katolička crkva Svetog Antun na Cetinju Još 1946. godine kada je na Cetinju otvorena specijalna bolnica za plućne bolesti, rad u antituberkuloznom dispanzeru započelo je deset časnih sestara Franjevki. Pedesetih godina prošlog vijeka počele su sa radom i na internom odjeljenju bolnice “Danilo I”. Ključne riječi: Katolička crkva Svetog Antuna, Družba Franjevki Bezgrešnog Začeća, Cetinje, Istorijat

473


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 473-484 Dragana Marković, Jelena Vujović: Katolička crkva Svetog Antun na Cetinju

Družba Franjevki Bezgrešnog Začeća

Družba Franjevki Bezgrešnog Začeća osnovana je u Grazu u Austriji. Postoji od 29. 09. 1843. god. Utemeljiteljica je Franciska (redovničko ime) Antonija Lampel (28. 08. 1807. g. ), uz podršku biskupa Romana Sebastijana Zangerlea. Antonija je govorila talijanski, francuski i njemački jezik. Razumjela se u glazbu, slikanje, fine ručne radove i kuhinju. Krasila je dobrota, marljivost, sposobnost, pobožnost. Često uronjena u duboku misao, puna Duha Božjega i velikih ideala, bila je pokretač osnivanja škole. Od nje je pošla misao za osnivanje redovničke zajednice i njena molba s potpisima njenih kolegica je nazvala „Magna Charta“, je sadržala detaljan opis aktivnosti, načela, kako živjeti među ljudima i težiti za neprestanom povezanošću sa Bogom.

I tako je dana 15.07. 1842. god. Papa Grgur XVI., potvrdio Statut koje je dopunio biskup Zangerle. Šest novakinja, nakon oblačenja sa novim (redovničkim) imenima i sa velikim „DA“ , započinju novicijat koji znači početak duhovnog života .

Na prijedlog biskupa Zangerlea, s. Franciska je imenovana starješinom zajednice i dobi titulu MAJKA. Izvanrednim darom rasuđivanja, poniznosti, uvijek nasmijana, mirna čvrsto i razboriti je znala zaštiti sestre, svuda je znala pomoći i savjetovati. Znala je govoriti „ Ljubav djeluje u slobodi. Njoj se ne može komandirati niti prisiliti. Ni ja neću vršiti pritisak, ali ću uvijek poticati na novo predanje Bogu“.

Prožeta apostolskim žarom služila je ljudima i bila u svemu na raspolaganju Crkvi. Tjelesni napori, neumoran rad u školi, nove njene nasljednice koje su unosile drugačiji duh u Družbu i njena bolest je narušila njeno zdravlje, i u 44. god. m. Frančeska umire. Ostade geslo naše Utemeljiteljice, m. Frančeske koje glasi :“živjeti usred svijeta u neprestanoj povezanosti s Bogom“, “biti malene i ponizne da Bog po nama djeluje“ i “biti ondje gdje nas Crkva treba“ .

474


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 473-484 Dragana Marković, Jelena Vujović: Katolička crkva Svetog Antun na Cetinju

Knjaz Nikola I Petrović Njegoš (1841.- 1921.) iz dinastije Petrović – Njegoš bio je knjaz Crne Gore u razdoblju od 1860. -1910. god. i kralj u razdoblju od 1910.-1918.. Za vrijeme svoje vladavine Crna Gora je Berlinskim sporazumom 13.07.1878. dobila međunarodno priznanje, nezavisnost i proširenje gradove: Nikšić, Podgorica, Kolašin, Bar i Ulcinj gdje su većina stanovništva bili katolici Barske nadbiskupije. Kralj Nikola je jedini pravoslavni vladar koji je potpisao Konkordat (lat), suglasnost, ugovor, sporazum o reguliranju prava katoličke crkve u jednoj zemlji s Vatikanom 1886. godine.

475


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 473-484 Dragana Marković, Jelena Vujović: Katolička crkva Svetog Antun na Cetinju

Crkva Svetog Antuna Padovanskog

Zahvaljujući donatorima, među kojima su bili knjaz Nikola, talijanska kraljica Jelena, papa Lav XIII (256. papa od 1878 - 1903), đakovački biskup Josip Juraj Štrosmajer, za potrebe stanovništva katoličke vjeroispovijesti, na Cetinju je 1901. god. otkupljen plac (2276 metara kvadratnih) na kojem je započela izgradnja župničkog doma i crkve posvećene Sv. Antunu Padovanskom po projektu arhitekte Koradinja, koji je crkvu zamislio kao jednobrodnu građevinu sa transeptom i pripratom. U toku gradnje, zbog nedostatka materijalnih sredstava, reduciran je Koradinijev plan i realiziran u znatno skromnijem obimu. Jednostavno projektirani župni stan završen je 1905, dok je izgradnja crkve završena tek 1912. god.

Crkva je orijentirana u pravcu zapad-istok. Na sjevernom zidu se nalazi vitraž s likom patrona crkve. U unutrašnjosti je očuvan mramorni oltar, prenesen iz kapelice Austrougarskog poslanstva. Crkva je aktivna i danas i u njoj službuje Franjevačko sestrinstvo.

U ondašnjoj Crnoj Gori to je bila jedina katolička crkva, čime se izražava i njena vrijednost. Dr. Nikola Dobrečić je imenovan 26. 11. 1905. god. parohom novoosnovane katoličke parohije na Cetinju. Poslije Drugog svjetskog rata, sestre Franjevke iz Slovenije bile su pred rasulom: novi režim zauzima neprijateljski stav prema crkvi, oduzimaju im se samostani, nacionalizira imovina, otpuštaju se sestre iz bolnica, onemogućava im se djelovanje, neke odlaze kod svojih, provincija je u rasulu. Veći broj sestara (84) radile su u sanatoriju na Golniku. Baš u to vrijeme na Golniku nalazio se dr. Cvjetko Popović koji je bio na specijalizaciji za tuberkulozu pluća.

476


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 473-484 Dragana Marković, Jelena Vujović: Katolička crkva Svetog Antun na Cetinju

Prilikom otpuštanja sestara iz službe, palo mu je na um da zatraži da mu ustupe 10 sestara za novoformirani antituberkulozni sanatorij na Cetinju. Ni uprava Provincije, ni sestre nisu bile oduševljene ovom ponudom, pa se sa prihvaćanjem odugovlačilo čitavih sedam, osam mjeseci.

Za službu u Crnoj Gori bilo je određeno deset stanara i to: Pija, Blanka, Johanes, Tomislava, Venceslava, Lamberta, Vladimira, Albina, Anita i Gregorija. Za datum 477


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 473-484 Dragana Marković, Jelena Vujović: Katolička crkva Svetog Antun na Cetinju

putovanja određen je 4. 12. Sestre su, uz brojne poteškoće stigle 9. 12., ustrajale su jer ih je vodila želja da vide novi kraj, da upoznaju nove ljude, da stignu do cilja radi koga su i pošle na put.

„Na ulazu u sanatorijum čekao nas je upravnik bolnice dr. Vojo Medin s ostalim osobljem, koje se sakupilo za tren oka , kao bolesnici. Prijem je bio srdačan. Svi su nam željeli pomoći, preuzeli naš prtljagi odveli nas u naš stan. To je bila jedna srdačna gužva koja se pamti. Prvi Božić na Cetinju smo proslavile dosta skromno, ali ipak su naša srca bila puna Božićnih radosti. Primile smo mnogo čestitki od naših bolesnika, kao i od Uprave i personala sanatorijuma – bolnice.

Krajem proljeća 1947. godine došle su na Cetinje, u Danilovu bolnicu, 12 sestara sv. Križa, tako smo bile složne da se jedne nedjelje pjevao njihov zbor na hrvatskom, a druge nedjelje na slovenskom, među njima je vladala najveća harmonija.

Nakon svega, kada se danas upitamo što je zapravo sestre zadržalo na Cetinju, kada su se susretale sa mnogim poteškoćama je: ruka Božja i Njegova milost. U teškim 478


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 473-484 Dragana Marković, Jelena Vujović: Katolička crkva Svetog Antun na Cetinju

vremenima i sitnice čovjeku donesu sreću i zadovoljstvo. Pšenično zrno bačeno na Cetinje, urodilo je obilnim plodom. Postepeno je nicalo i izraslo.

Bez crkava kao institucije nema vjere. Vjere nema ni ako nema svećenika i vjernika. Na proširenoj teritoriji Crne Gore živjelo je stanovništvo tri najbrojnije vjeroispovjesti (pravoslavna, islamska i katolička). Nakon Berlinskog kongresa u Crnoj Gori živjelo je 175 000 pravoslavnih, 15 000 muslimana i oko 5 000 katolika.

Administrator Kotorske diskupije mons. Gracije Ivanović, Barksi nadbiskup: mons. Dr. Nikola Dobrečić i mons. Petar Perkolić, dr. Cvjetko Popović su zaslužni za život i rad naših sestara i bogatu prošlost Provincije. 479


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 473-484 Dragana Marković, Jelena Vujović: Katolička crkva Svetog Antun na Cetinju

Prvi stalni župnik Dr. NIKOLA DOBREČIĆ (1905.-1912.)

Nakon svećeničkog ređenja (1898.), završenih studija uz dva doktorata (filozofski i teološki) u Zavodu De Propaganda Fide u Rimu, vraća se u Bar 1899. godine. Prva mu je dužnost imenovanje za župnika u Zupcima, gdje boravi do 1905. kada ga ondašnji nadbiskup Milinović imenuje za župnika na Cetinju i on 1905. godine dolazi u taj grad, u novosagrađeni župni stan. Za župnika na Cetinju je imenovan 26. 09. 1905., ali dužnost preuzima 2.10. iste godine. Župna crkva još nije bila završena, pa je prvih godina obavljao vjerske dužnosti u prizemlju župnog stana. Uz Cetinje, vodio je brigu i za katolike na Rijeci Crnojevića, gdje nije bilo katoličke crkve, već se (kao i na Cetinju ranije) Liturgija održavala u privatnoj kući. Dobrečić je, osim župničkih dužnosti, održavao i katekizam u školi, bio je i profesor latinskog jezika u Cetinjskoj gimnaziji (predavao je ovaj jezik pokojnom vladici Danilu Dajkoviću) i francuskog (za usavršavanje ovog zadnjeg je bio neko vrijeme i u Parizu).

Od početka rada Narodne Skupštine, Dobrečić je bio prvi stenograf Skupštine (znao je stenografiju). Brinuo se o nastavku i završetku radova na župnoj crkvi koja je završena 1912. godine. Župnik Dobrečić je održavao dobre odnose sa vlastima i sa Knjazom, kasnije Kraljom Nikolom, kojemu je posvetio i neke svoje pjesme, te i sa predstavnicima stranih država, (poznavao je dobro strane jezike – bio je poliglota).

Nakon smrti nadbiskupa Šimuna Milinovića, OFM (u ožujku 1910), Nadbiskupijom je upravljao apostolski Administrator, franjevac De Salvo, inače župnik u Svetom Đorđu. Godine 1911. biva izabran dr. Nikola Dobrečić, a u siječnju 1912. oglašen je za nadbiskupa barskog. Posvećen biva u Rimu 10.03. iste godine u kapeli Zavoda De propaganda Fide.

Na Cetinju obavlja neke vjerske obrede i nakon nadbiskupskog posvećena. Za vrijeme svog sedmogodišnjeg župnikovanja krstio je 43-toro djece na Cetinju i 12toro na Rijeci Crnojevića, vjenčao 12 bračnih parova, a nije vodio nijedan sprovod. Cetinjske katolike su naime, do 1916. godine sahranjivali pravoslavni svećenici jer katoličkom svećeniku nije bilo dozvoljeno. Tek dolaskom austrijske okupacije 1916. katolike su sahranjivali katolički svećenici i oni su upisivani u Knjigu umrlih.

480


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 473-484 Dragana Marković, Jelena Vujović: Katolička crkva Svetog Antun na Cetinju

Cetinjani i naše sestre 10. XII. 1946 .- 1996.

„Kada se putnik, uspinjujući se oštrim serpentinama kroz krševit krajolik na putu od Boke Kotorske, konačno nadje na poziciji koja otvara pogled na Cetinje ostane zadivljen kontrasnom ljepotom Crne Gore. Tek što se izgubi vidik na prekrasno plavetnilo mora i kao umjetničkom rukom naslikan zaljev promijeni se priroda.

Prolazeći još jedan dio puta dospije se na uzvišenje s kojeg jedan pogled obuhvati Cetinje. Mali živopisni gradić koji pri prvom susretu plijeni svojim položajem udoline obgrljene planinskim masivom Lovćena. Uredno poredjane kuće u malim ulicama, stoljetno drveće raskošne ljepote i beskonačna bjelina u zimskom doživljaju onome koji prvi put stupa svojom nogom u ovaj gradić, pružit će nadu i osjećaj o toplini i gostoprimstvu ovdašnjih žitelja, koji će se pokazati veoma brzo. Kao grad rijetko bogate kulturne i povijesne tradicije ,nekada najmanja prijestonica u Evropi. Ovdašnji ljudi su od dana našeg dolaska na Cetinje do danas pokazali da je kultura njihovog grada i u njima samima. Iako gorštačkog izgleda i veoma specifičnog jezika, oni su veoma plemeniti i gostoljubivi. Njihove tople riječi i iskrena želja da nam, pomognu kada je zatrebalo, olakšali su nam hod trnovitim putem od dolaska na Cetinje do danas. Taj grad je postao kolijevka naše Provincije. Cetinjska zajednica je, na neki način , „profilijala“ naše Provincije. Bila je „uzor“ i „mustra“ po kojoj su se oblikovale naše druge filijale (Dobrota, Djenovići, HercegNovi, Petrovac, Podgorica, Tuzi, Brezovik, Nikšić..... Cetinje ima posebno mjesto u životu svake naše sestre. Svaka od mladjih sestara, boravila je barem dvije godine novicijata u grad pod Lovćen, ko svijeća izgarala na krševitoj zemlji za ponosni narod „. Izvori: 50 godišnjica dolaska sestara Franjevki Bezgrešnog začeća, Cetinje, 1996

Izdavač: Franjevke „ Bezgrešnog začeća „- Cetinje „Gospa od Škrpjela„ - Perast

481


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 473-484 Dragana Marković, Jelena Vujović: Katolička crkva Svetog Antun na Cetinju

50-godišnjica SESTRE FRANJEVKE BEZGRJEŠNOG ZAČEĆA S CETINJA

482


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 473-484 Dragana Marković, Jelena Vujović: Katolička crkva Svetog Antun na Cetinju

Časne sestre održavaju humanu misiju u Cetinju

Časne sestre u Cetinju, desetljećima su pružale nesebičnu podršku bolesnima i nemoćnima u bolnicama, bile i ostale simbol humanog rada, blage riječi i nježne ruke, a pratio ih je glas da kada su one tu brige nema. Slove za “svjetionik” jer su u svim mjestima gdje su radile, širile dobrotu, Božju ljubav i mir, noseći u sebi poniznost, skromnost, neisticanje, ljubav koju su nesebično darivale drugima, a prije svega bolesnima i nemoćnima. I dan danas, svojom toplinom oplemenjuju naš grad i ljude, nesebično pružajući pomoć kroz human rad u bolnici “Danilo I”.

483


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 473-484 Dragana Marković, Jelena Vujović: Katolička crkva Svetog Antun na Cetinju

Katolička crkva Svetog Antuna na Cetinju Sažetak

Svima drage, blage i nesebične, časne sestre na Cetinju su posebno poštovane, a njihova spremnost da pruže pomoć, naročito starima i bolesnima, istinski se cijeni. Još 1946. godine kada je na Cetinju otvorena specijalna bolnica za plućne bolesti, rad u antituberkuloznom dispanzeru započelo je deset časnih sestara Franjevki. Pedesetih godina prošlog vijeka počele su sa radom i na internom odjeljenju bolnice “Danilo I” na kojem su, kako u svojoj knjizi zapisuje prim.dr Vasilije Kusovac, “njihovi nečujni koraci, tihi melemni glasovi i nesebična njega postali sastavni dio liječenja bolesnika.”..

Die katholische Kirche des Heiligen Antonius von Cetinje Zusammenfassung

Die bei allen beliebt, nette, milde und selbstlose Nonnen von Cetinje werden besonders geehrt und ihre Hilfsbereitschaft, insbesondere alten und kranken Menschen gegenüber, wird wahrhaftig geschätzt. Schon 1946, als auf Cetinje das Spezialkrankenhaus für Lungenkrankheiten eröffnet wurde, nahmen zehn Franziskanernonnen die Arbeit in der Antituberkuloseabteilung die Arbeit auf. In den fünfziger Jahren des vergangenen Jahrhunderts begannen sie auch an der Abteilung für innere Krankheiten des Krankenhauses “Danilo I” zu arbeiten, in welcher, wie Prim. Dr. Vasilije Kusovac in seinem Buch schreibt, “ihre lautlosen Schritte, stille balsamischen Stimmen und selbstlose Pflege zum Bestandteil der Heilung der Kranken wurden.”. Schlüsselwörter: Katholische Kirche des Heiligen Antonius, Franziskanerinnen des unbefleckten Empfängnisse, Cetinje, Historiat

484

Gemeinschaft

der


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 485-488 IN MEMORIAM: TOMISLAV WITTENBERG (1937.-2020.)

IN MEMORIAM: TOMISLAV WITTENBERG (1937.-2020.) Početkom listopada 2020. godine napustio nas je, nakon duže i teške bolesti, dugogodišnji sudionik Znanstvenih skupova „Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu“ – gospodin Tomislav Wittenberg. Uz njegova redovna sudjelovanja na znanstvenim skupovima Njemačke zajednice sve do 2015. godine treba istaknuti i činjenicu da je zahvaljujući naporima i zalaganju Tomislava Wittenberga, davne 1999. godine u Požegi osnovan ogranak Njemačke zajednice kojemu je on sam dugo godina predsjedao. 2016. godine Grad Požega dodijelio mu je Nagradu za životno djelo.

Tomislav Wittenberg rođen je 8. siječnja 1937. godine u Djedinoj Rijeci – mlin Baćur. Osnovnu školu polazi u Djedinoj Rijeci, Nižu Gimnaziju u Požegi, a Učiteljsku školu u Slavonskom Brodu. Radni vijek proveo je uglavnom u privredi. Uz rad završava Višu Upravnu školu u Zagrebu. Još kao učenik javlja se s kraćim prilozima u Brodskom listu, a poslije i u Požeškom listu. Urednik je povremenog lista Mladost (1959.-1961). godine u Požegi. Kao sporedni posao u GIKPRO Požega bio je glavni urednik istoimenog lista (1982.1988.), u kojem se javlja kao ‘Stipa iz Puvarije’. PO UMIROVLJENJU NAPISAO JE:

1996. godine ‘Groblja Požeške Doline’ 1997. godine s drugim autorima (uvod i sažetak) ‘Benediktinska opatija Sv. Mihael Rudina’ 1997. godine za Katalog izložbe ‘Metropolitana u Požegi’ (Životopis dr. Đure Kokše) 1998. godine ‘Puvariju’ 2002. godine ‘Sesvetački kraj u srcu Poljadije’ 2003. godine ‘100 Godina DVD Ruševo’ 2004. godine uredio i napisao pogovore za ‘Putopisne impresije Branka Živkovića’ 2004. godine ‘Pjesme Vladimira Hipa’ 485


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 485-488 IN MEMORIAM: TOMISLAV WITTENBERG (1937.-2020.)

2007. godine ‘Osam generacija Thallera’ 2008. godine ‘Vetovo’ 2009. godine ‘Almanah Gimnazije Požega - generacija upisn. š.g. 1948./49. godine’ 2009. godine ‘100 Godina DVD Buk’ 2011. godine ‘Brestovac – zapadna vrata Požeštine’ 2013. godine ‘Tekić’

Od 2001. godine redovno sudjeluje na Znanstvenim skupovima Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu, gdje su u „Godišnjacima“ objavljeni radovi:

2002. godine Doseljavanje Nijemaca u središnji dio Požeške doline 2003. godine Nijemci i Austrijanci u Požeškoj dolini od 1702.- 1945. 2004. godine Drugi svjetski rat i egzodus Nijemaca i Austrijanaca iz Požeške doline 2005. godine Nijemci i Austrijanci Požeške doline i doprinos hrvatskom kulturnom krugu 2006. godine Johann Nepomuk Scholl 1828.-1908. - Predsjednik prvog obrtničko - radničkog društva Požega 2007. godine Velika obitelj Lermanovih 2008. godine Osam generacija Thallera 2009. godine Wilhelm Justh - mjernik, zborovođa, skladatelj i dirigent 2010. godine Anton Schwarz - Županijski fizik, vladin tajnik i zdravstveni savjetnik 2011. godine Pet generacija Reinera 2012. godine Anton Scherzer – Požega 1896.- Zagreb 1968. 2013. godine Adolf Kirschig (Kula 20.01.1927.-14.11.2006). Učitelj, konrektor, pisac i čuvar prošlosti 2014. godine Bauernfreundovi u Požeštini i Zagrebu od 1785. godine do danas 2015. godine Nijemci i Austrijanci Požege i Požeštine šezdeset godina nakon egzodusa UREDNIK

2008. godine Monografije ‘Trenkovo po Trenku – Mitrovica po Mitru’, autora Juraja Zelić 2012. godine Časopisa Smotra Hrvatsko-njemačkog društva Zagreb Isječak iz: ŽIVOTOPIS – Tomislav Wittenberg 486


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 485-488 IN MEMORIAM: TOMISLAV WITTENBERG (1937.-2020.)

TOMISLAV JOSIP WITTENBERG NA OBRONCIMA DILJA I POŽEŠKE GORE Uvod

„Upravo u sedamdesetim godinama svog života počela me privlačiti misao, da bi bilo dobro da podastrijem drugima na uvid zbivanja koja sam doživio i proživio u ovih sedam desetljeća. Bilo je i ranije “dobronamjernih” savjeta, da to počnem još i ranije, ali tada to nisam ni pomišljao. Počeo sam skicirati važnije događaje: dva rata, logor Valpovo i Krndija, nategnuto školovanje, radne akcije, funkcije u omladini i drugim organizacijama, profesionalno baljenje politikom, rad u privredi, u organima vlasti, umirovljenje, novo poglavlje u životu - pisanje knjiga i VDG. Sve je to utjecalo, da to posložim, da prepuštam čitatelju, da sam prosudi. Nisam ništa uljepšavao niti nešto posebno isticao. Pisao sam onako po sjećanju i po bilješkama kojim sam raspolagao. Radi boljeg sagledavanja mojih zapažanja ili tumačenja zbivanja, potrebno je s nekoliko riječi osvrnuti se na poznate događaje s početkom 20. stoljeća u bližem i širem okruženju mog rođenja i poslije za življenja. U djetinjstvu su ljudi, koji su dovozili svoje žitarice na meljavu u naš mlin, dok bi čekali, da se to samelje, govorili svoje dogodovštine iz rata. Osim vremenskih prilika ili neprilika, to je bilo jedino, o čemu se uvijek raspravljalo i gdje je svako imao po neko svoje “neobično i super stravično” iskustvo. 1937.

Rođen sam 8. siječnja 1937. godine u mlinu - vodenici na potoku Tekajcu zvanom Baćur, sjeverno od Djedine Rijeke cca 2 km. Zapadno od Baćura je brdo i šuma Marevac i selo Veliki Bilač, sjeverno je selo Latinovac i pustara Draganlug, istočno je, šuma Revino brdo i selo Ivanovci, a južno rit - livade i selo Djedina Rijeka. U starim katarstarkim kartama piše da se potok koji vodi od mlina Stojin - mlinac prema mlinu Baćur naziva Mlinski potok. Isto tako od Baćura sjeverno do rijeke Londže, taj se potok naziva “Badnjar Potok”. Može se to objasniti, da kada je rađena vodenica Baćur, da je prokopan od potoka Tekajac novi tok istočnom stranom doline Rita, kako bi se dobio potreban pad vode. Isto tako bliže Djedinoj Rijeci bio se seoski mlin kašikar zvan Mlinac - Stoin. Njegovu zadnju obnovu vršio je Jan Herijan iz Djedine Rijeke. Lijepo je to sve iz drveta izradio, kako prozore, vrata, krov. Krov je još bio sigurnosti radi pocinčanim limom. Na njemu su mljeli seljani po rasporedu koje je sačinio selski knez. Sredinom II. svjetskog rata mlin je zapanjen i uništen. Krstio me župnik Dragutin Jesih, koji dolazi u Ruševo nakon 15 godina provedenih u Americi, gdje je bio župnik kod hrvatskih iseljenika. Kao župnik pokušao je 487


DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 485-488 IN MEMORIAM: TOMISLAV WITTENBERG (1937.-2020.)

nastaviti slavne tradicije njegovih predašnjih župnika, ali nije dostigao njihovu slavu i poštovanje. Iako se župa brojčano povećavala, dojadio mu život u njoj i napušta Ruševo 1. veljače 1937. godine, znači nekoliko tjedana iza mog rođenja i krštenja. Kum kod krštenja bio je Thomas Gilich, brijač iz Ruševa. On je rodom iz Kule, a u Ruševo je doselio 1922. godine. Za brijača je izučio u Kutjevu. (…) Wittenbergovi su svakako iz Wittenberga u Pruskoj. Po usmenoj predaji za vrijeme Reformacije u XVI. stoljeću po tezama Martina Luthera i Protureformacije XVI. i XVII. stoljeće, Wittenbergovi su napustili Prusku i krenuli na Istok u Rusiju. Nije poznato kojoj su struji pripadali i tko ih je protjerao. Vjerojatno, kad su se u Sibiru malo “ohladili”, odlučili su se za povratak na zapad, ali malo južnije. Uz zadržavanje u Ugarskoj, dok i tamo nije započeo se širiti mađarski nacionalizam, dolaze u Slavoniju - Resnik, najvjerojatnije 1843. godine. (…)“

Upravo ovi gornji retci, isječak iz Wittenbergove autobiografije svjedoče o njegovom vazda vedrom duhu, prirodnoj i gotovo dječačkoj znatiželji koja mu niti u poznoj dobi nije dala mirovati, ali svjedoči i o njegovom velikom srcu koje je nesebično kucalo za njegove Švabe . Tomislav Wittenberg bio je svjedok vremena, istraživač i čovjek koji je na svjetlost dana iznosio do u detalje istražene životne i obiteljske priče rasvjetljavajući na taj način gotovo zaboravljenu sudbinu Nijemaca i Austrijanaca Požeštine i požeškoga kraja. Počivao u miru. Ruhe in Frieden.

488


UPUTE AUTORIMA Časopis “GODIŠNJAK NJEMAČKE ZAJEDNICE – DG JAHRBUCH” (ISSN 1849-8159), kojega publicira Njemačka zajednica – Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Osijek objavljuje istraživanja iz povijesti njemačkoaustrijske nacionalne manjine u Hrvatskoj i susjednim državama. Članci se objavljuju na hrvatskom ili, iznimno, na njemačkom jeziku. Objavljuju se radovi koji nisu tiskani u drugim časopisima, niti predani u tisak. Izvodi, sažeci, sinopsisi, magistarski radovi, disertacije te izlaganja na znanstvenim i stručnim skupovima ne smatraju se objavljenim radovima. U dodatku časopisa mogu se objaviti prikazi knjiga ili njihove recenzije, kraći prijevodi, osvrti i vijesti iz područja koje obuhvaća časopis. Radovi se šalju u Uredništvo časopisa elektroničkim oblikom (e-mail: rtrisler@ gmail.com), a moraju zadovoljiti sljedeće tehničke propozicije:

• Maksimalni obujam rada (uključujući tablice, grafikone, slike i sheme) je 25 stranica A-4 formata (prored 1,5), sažetka disertacije 2 stranice, sažetka magistarskog rada 1 stranica, pregleda knjige 1 stranica (prored 1).

• Tekst mora biti pisati u Microsoft Word for Windows, verzija 6.0 ili viša, Font Times New Roman. Sve margine su 2,5 cm. • Cijeli rad treba pisati veličinom slova 12, osim naslova rada (14), naslova i sadržaja tablica (10) te sažetaka (10). Naslov rada i poglavlja treba pisati velikim podebljanim slovima.

• Grafikoni, slike i sheme trebaju biti čisti, pregledni i snimljeni u Winword obliku te editirani kao integralni dio rada tj. u tekstu gdje dolaze. U naslovima i tablicama ne smiju se nalaziti fusnote.

• Početak odlomka (pasusa) u tekstu ne treba uvlačiti. Odlomke treba razdijeliti tipkom ENTER. Treba koristiti automatsku numeraciju stranica (pozicija dolje desno). • Puna imena i prezimena autora, sa zvanjima, e-mail adresom kontakt autora i adresama ustanova u kojima rade (veličina slova 10, kurziv) stavljaju se na vrhu prve stranice lijevo. U slučaju da rad zahtijeva pisanje fusnota, poželjno je koristiti automatske fusnote veličine slova 10. • Citirani autori u radu ne smiju biti podebljani niti pisani velikim slovima.

Primjer citiranja: Bezina Petar, “Samostani klarisa u Hrvatskoj”, Sveta Klara Asiška i naše vrijeme, Zbornik Kačić 26, Split 1994., 269-294.

Ukoliko se radi o zasebnoj knjizi onda je npr.: Cuvaj Antun, Građa za povijest školstva kraljevina Hrvatske i Slavonije od najstarijih vremena do danas, sv. I., Zagreb 1910. 489


Radove će recenzirati najmanje 1 recenzent iz odgovarajućeg područja. Autori mogu predložiti recenzenta za svoj članak, a ukoliko to ne učine, odredit će ga Uredništvo.

Recenzenti obavljaju kategorizaciju radova: izvorni znanstveni članak, pregledni znanstveni članak, prethodno priopćenje, izlaganje na znanstvenom skupu, stručni članak. Rad može biti objavljen i bez recenzije u dijelu časopisa “Prilozi sa Znanstvenog skupa”. Svi radovi dobivaju UDK klasifikacijski broj (rad se kategorizira prema određenim područjima). Radovi u pravilu sadrže:

NASLOV: treba biti što kraći, informativan, pisan velikim tiskanim (podebljanim) slovima, font 14.

APSTRAKT: navode se podaci o načinu istraživanja, korištenoj metodologiji i postignutim rezultatima. Abstrakt treba biti napisan kurzivom (font 10). Optimalna dužina je oko 100 riječi. Uz abstrakt, rad treba sadržavati ključne riječi bitne zbog uključivanja u informacijske sustave, a koje treba pisati podebljanim slovima u kurzivu (font 10). UVOD: izlaže se ideja i cilj provedenih istraživanja, a može se dati vrlo selektivan osvrt na literaturu, ako nema posebnog poglavlja “Pregled literature”.

RASPRAVA: u pravilu sadržava opis metodologije primijenjene u istraživanju za članak te donosi bit članka.

ZAKLJUČAK: sadrži sintezu istraživanja i rezultata. Pri njegovom pisanju važna je postupnost u izlaganju.

LITERATURA: popis literature se donosi na kraju rada, a piše se abecednim redom s rednim brojem ispred prvog autora, s punim podacima (autori, godina, naziv reference, izdavač, mjesto izdavanja, stranice). Autore ne pisati velikim slovima. SAŽETAK: Kratak sadržaj s najvažnijim zaključcima piše se na kraju članka na hrvatskom jeziku, opsega do jedne kartice. Piše se na posebnom listu, a Uredništvo prevodi sažetak na njemački jezik. Zadnju verziju rada, ispravljenu prema primjedbama recenzenata, treba poslati Uredništvu e-mailom. Rukopisi radova se ne vraćaju.

490



Articles inside

Jahrbuch - Godišnjak 2020

1min
page 1

UPUTE

3min
pages 490-492

Dragana Marković, Jelena Vujović Katolička crkva Svetog Antun na Cetinju

11min
pages 474-485

Ivan Ćosić-Bukvin Sudjelovanje 78. pješačke pukovnije u političko-ratnim zapletima Austro-Ugarske monarhije

30min
pages 450-465

Zlatko Bender Zoološko-botaničko društvo iz Beča - pokretač izdvajanja zaštitnog područja Klekovače

6min
pages 466-473

In memoriam: Tomislav Wittenberg (1937.-2020

6min
pages 486-489

Goran Beus Richembergh Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

1hr
pages 384-423

Stjepan Najman Mirovinski pravilnik grofa Gustava Normanna bizovačkog

13min
pages 436-449

Mirko Ćurić Djelovanje njemačkih i austrijskih slikara nazarenske škole u Đakovu

23min
pages 424-435

Marijan Čipčić Austro-ugarska odlikovanja i medalje u fundusu Muzeja grada Splita

38min
pages 352-383

Robert Holjevac Crkveno-političke uloge i međusobne veze Nikole Kuzanskog i Ivana Stojkovića

31min
pages 326-339

Ivan Peklić Andrija Lauber: život i djelo

28min
pages 340-351

Anamarija Lukić, Ivana Jurčević Njemačko-austrijski utjecaj za stolom našičkih Pejačevića

33min
pages 310-325

Darko Mrkonjić Festung 2 – krivotvorenje austrijske utvrde (Analiza projekta ‘obnove’ bastione trase iz 18. st

31min
pages 294-309

Petar Kerže Ljubomir Pribić Zoran Vladović Nijemci i Austrijanci utemeljitelji i članovi osječkih sportskih društava (IV. dio

15min
pages 286-293

Dubravka Mlinarić Značenje zbirke Felbar u očuvanju i prezentaciji hrvatske kulturne baštine

31min
pages 254-267

Boris Beck Figura prostora u romanu Ludwiga Bauera Muškarac u žutom kaputu

32min
pages 268-285

Krešimir Belošević Krapinski časopis Knajpovac, promicatelj metode hidroterapije njemačkog svećenika Sebastiana Kneippa

27min
pages 240-253

Stanko Piplović Austrijska vojarna na Gripama u Splitu

43min
pages 214-239

Ivanka Kuić O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji i u klasičnoj gimnaziji u Splitu od 1817. do 1918

48min
pages 190-213

Njemački jezik i fizika u znanstvenim radovima u Hrvatskoj u razdoblju 1876. 1946

33min
pages 168-189

Produkcija austrijskih i njemačkih filmova u međuratnom Dubrovniku (1918. – 1939

17min
pages 156-167

Vlasta Novinc, Ivana Bendra Kulturni doprinos Nijemaca vukovarskom kraju – na primjeru naselja Sotin

29min
pages 138-155

Nikša Nezirović Šamčanin Viktor Pipal – „slikar bečkog predgrađa

24min
pages 104-119

Ozren Blagec Znameniti veterinar dr. Andrija Hupbauer

35min
pages 120-137

Miljenko Brekalo, Ivan Stipić Doprinos obitelji Schwendemann u izgradnji urbanog identiteta Slavonskoga Broda

33min
pages 88-103

Ivan Bačmaga Uloga Friedricha Singera u razvoju nastave tjelesnoga odgoja, tjelovježbe i sokolstva u Zagrebu

1hr
pages 54-87

Ivan Armanda Djelovanje štajerske franjevke s. Gertrude Neuwirth (1865.-1948.) u Bosni i Hercegovini

1hr
pages 24-53

Zlata Živaković-Kerže Osječki gimnazijski profesori njemačkoga podrijetla (Osvrt na prosvjetni i društveni rad

17min
pages 14-23
Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.