Crvena kritika - septembar 2023

Godina IX Broj 31 || SEPTEMBAR 2023. II © Izdaje Marksistička organizacija «Crveni»

Komunisti

Solidarna donacija 2€ 150 din SRB | 4km BIH | 2€ HRV

Marksistički časopis radnika i omladine

se vraĆaju!

Impressum Uredništvo: Dejan Prodanović Zvonko Dan Alek Atević Dejan Lutovski Nikola Slavevski Tehnički urednik: Nikola Slavevski Kontakt: crvenakritika@yahoo.com fb:/m.o.crveni tw:@ mo_crveni ig:crveni.mo

(+381) 61 259 97 97 (Beograd) (+381) 62 44 12 58 (Sombor/Novi Sad) (+387) 65 41 96 50 (Banja Luka) (+387) 65 37 08 34 (Kozarska Dubica) (+387) 65 76 70 72 (Šamac) (+387) 62 00 67 41 (Travnik) (+385) 91 507 54 76 (Zagreb) (+386) 69 71 84 93 (Ljubljana) (+389) 75 52 05 08 (Skoplje) (+389) 70 98 97 52 (Bitolj) (+387) 65 70 28 66 (Sarajevo) (+387) 65 91 36 04 (Modriča) (+387) 63 79 31 19 (Bihać) (+385) 91 550 60 87 (Pazin) (+389) 71 36 27 69 (Kumanovo)

O NAMA

Crvena Kritika je časopis Marksističke organizacije Crveni, jugoslovenske organizacije radnika, studenta i učenika okupljenih oko ideja marksizma, sa ciljem da organiziruju borbenu partiju radničke klase, sa marksističkim programom korenitog društvenog preobražaja u korist radničke klase, koja sačinjava ogromnu većinu stanovništva svake civilizovane, industrijske zemlje.

Građanski teoretičari liberalnog i konzervativnog opredeljenja, od kojih su mnogi dojučerašnji „komunisti“, već nas godinama ubeđuju kako je marksizam prevaziđen, a slobodno tržište nema alternativu. Kao primer uglavnom navode krah Sovjetskog Saveza i ostalih država „realnog socijalizma“. U stvarnosti, krah Istočnog Bloka i sličnih država nije označio diskreditovanje socijalizma, već bankrot staljinističkih i staljinoidnih diktatura, koje su iskrivljavale marksizam i ideje Marksa, Engelsa i Lenjina, i koristile iskrivljene verzije njihovih teorija za otimanje vlasti iz ruku revolucionarnih radnika.

Istina je, međutim, da je demokratija u samim osnovama socijalizma. Socijalizam može uspeti samo ako izraste iz najdemokratičnijeg oblika države koji može postojati iz masovne, radničke demokratije, iz demokratije koja počiva na vlasti radničkih saveta. Naš cilj jeste da reafirmišemo marksizam kao kreativno i moćno oruđe za kritički i naučni pristup objašnjavanju i rešavanju gorućih društvenih problema.

Kapitalizam se pokazao kao antihumanistički sistem, u kojem su sve slobode žrtvovane slobodnom tržištu i koji ne poznaje druge društvene interese osim interesa šačice vlasnika krupnog kapitala.

Iz svakodnevnog života se jasno zaključuje da u kapitalizmu velikoj većini ljudi sleduju samo beda i robovanje „poslodavcima“ zarad pukog preživljavanja. Nema razloga da ijedan radni čovek pristane na tako nešto. Drugačije društvo je moguće i neophodno!

Časopis o marksističkoj teoriji i praksi u izdanju Marksističke organizacije Crveni

u ovom broju Internacionalna marksistička tendencija

Svjetski kongres Internacionalne marksističke tendencije 2023: komunisti su stigli!

2

Džoš Holrojd

Državni udar u Nigeru odražava tektonske pomake u Africi

7

Crvena kritika

Republika Srpska: kriminalizacija klevete gušenje slobode govora da bi korumpirani režim produžio trajanje

12

Dejan Prodanović

Bosna i Hercegovina: zemlja i voda na dobošu, ekološka katastrofa u najavi

14

Luka Bursać

Hrvatska: Štrajk u pravosuđu – borba za goli život

16

Bojana Muminović

Republika Srpska: Quo vadis, prosvjeto?

21

Daniel Morli

Vještačka inteligencija: propast čovječanstva ili kapitalizma?

23

Sve prethodne brojeve Crvene kritike možete pročitati na našem issuu profilu www.issuu.com/crveni.

2

Svjetski kongres Internacionalne marksističke tendencije 2023: komunisti su stigli!

Kongres Internacionalne marksističke tendencije (IMT) 2023. označio je veliku prekretnicu u istoriji naše organizacije, usred velikih promjena u društvu. Nakon što su se od pandemije naše snage skoro udvostručile, Kongres je bio pun mladalačke borbenosti i odlučnosti.

Preko 400 drugova i drugarica okupilo se iz više od 40 država, prikupilo 630.000 evra za revolucionarnu stvar i trijumfalno izjavilo: komunisti su stigli!

Hiljade drugih pratilo je događaj putem interneta, sa 200 drugova iz Pakistana, velikom grupom švajcarskih drugova tik s druge strane Alpa, i još mnogo drugih širom svijeta od Toronta do Londona.

Kongres je održan od 07. do 12. avgusta u Italiji, u pozadini istorijske kapitalističke krize. Sve više radnika i omladine privučeni su idejama komunizma kao jedinog izlaza, a Kongres je bio jedinstven u svojoj gvozdenoj volji da dopre do ovih slojeva i izgradi revolucionarnu organizaciju koja je potrebna radničkoj klasi da dobije bitku budućnosti, i konačno sruši ovaj truli sistem.

Mnogi delegati i posjetioci pokazali su veliku odlučnost da naprosto stignu na ovaj događaj. Drugovi od Pakistana do Perua suočili su se sa dugim putovanjima i rasističkim viznim propisima da bi prisustvovali.

Jedan drug iz Mauritanije putovao je tri dana kroz više

država da bi posjetio Kongres. Jedan pakistanski drug proveo je 56 sati putujući u Italiju da bi učestvovao (s obzirom da mu je viza stalno odlagana), a drugovi su ga dočekali ovacijama kada je stigao petog dana Kongresa. Ovo je ta upornost koja nam treba!

SVIJET U KRIZI Kongres je otvoren dirljivim odavanjem počasti Estebanu Volkovu, unuku ruskog revolucionara Lava Trockog, koji je nažalost preminuo ranije ove godine.

Drugovi su minutom ćutanja obilježili Estebanovu nepokolebljivu odbranu prave tradicije Trockog, boljševizma i Ruske revolucije.

Esteban Volkov je bio jedna od poslednjih veza između naše generacije i generacije iskovane u periodu žestoke borbe između revolucije i kontrarevolucije, u epohi koja počinje Ruskom revolucijom 1917. godine i

3 završava se izbijanjem Drugog svjetskog rata. Poput njih, mi stojimo na pragu novog, svjetskog perioda revolucionarnog preokreta.

Otvarajući Kongres diskusijom o perspektivama svjetske revolucije, glavni urednik marxist.com, Alan Vuds, objasnio je važnost razumijevanja konkretnih procesa klasne borbe u svijetu oko nas, upoređujući perspektive IMT-a sa mapom pomoraca i kompasom.

Bez razumijevanja kuda vodi klasna borba, bili bismo izgubljeni u toku događaja.

Na početku svog govora, Alan je istakao da bi „i slijepac vidio duboku krizu kapitalizma“. Globalni dug je dostigao zapanjujuće razmjere, na oko 300 biliona dolara – 350% svjetskog BDP-a. Ovo je do sad neviđeno.

Poslije dugotrajnog perioda globalizacije, ovaj proces se pretvorio u svoju suprotnost, pri čemu se svjetska ekonomija raspada na blokove. Protekcionizam i imperijalističko rivalstvo su u porastu, stvarajući teren za vojne sukobe i trgovinske ratove.

Kongres se održava godinu i po dana od početka rata u Ukrajini. Usred zaustavljene kontraofanzive, režim u Kijevu je postao očajan. Troši rezerve artiljerijskih granata, vozila i municije prikupljenih od strane njenih zapadnih imperijalističkih saveznika.

U ovom posredničkom sukobu imperijalističkih sila, slogan komunista svugdje je onaj Karla Libknehta: „Glavni neprijatelj je kod kuće!“ Zadatak komunista je prije svega da se bore protiv sopstvene kapitalističke klase.

Rijetka su mjesta u kojima je to teže nego u samoj Rusiji, gdje drugovi moraju da se bore sa represijom, ekonomskim teškoćama, propagandom režima i konfuzijom koju širi rukovodstvo šovinističke Komunističke partije. Pa ipak, uprkos svemu tome, drugovi ruske sekcije IMT-a su hrabro stajali na svojim principima. Bez kolebanja, oni su nastavili zadatak izgradnje istinske revolucionarne internacionalističke tendencije. S ogromnim ponosom i solidarnošću svi delegati, gosti i oni koji su bili uključeni putem interneta su slušali mnoge odlične doprinose naše ruske delegacije.

Internacionalna marksistička tendencija je svuda zauzela principijelan, internacionalistički stav. Zaista, nekoliko

sati od izbijanja sukoba, objavili smo saopštenje u kojoj smo izložili našu analizu i internacionalistički stav.

Reformisti i sektaši su prinuđeni da pocrvene na riječi koje su juče napisali. Ali više od godinu dana kasnije, ne osjećamo potrebu da mijenjamo nijednu reč našeg saopštenja, koju je Kongres jednoglasno odobrio.

Rat ubrzava komadanje svijeta na suprotstavljene blokove. Pad američkog imperijalizma dovodi u pitanje moć Vašingtona u dijelovima svijeta kojima je dominirao decenijama: na Bliskom istoku, u zapadnoj Africi i drugdje.

Rat potom podstiče klizanje svjetske ekonomije ka padu. Sada kineska ekonomija, koja je podupirala svjetsku ekonomiju nakon krize 2008. godine, sada je usporava i pliva u dugovima. To će imati katastrofalne posljedice po cijelu svjetsku ekonomiju.

Kako je Alan objasnio, ne postoji nijedna vlada na svijetu koja može da tvrdi da je stabilna kao u prošlosti. Čak i u tradicionalno stabilnim državama, poput SAD i Britanije, vidimo društvene nemire, nerede i talase štrajkova. U Njemačkoj sve partije koje su bile na vlasti u protekloj deceniji polako padaju, a to je bilo prije nego što je vlada nedavno objavila budžet štednje od 30 milijardi evra.

Ovo više nije perspektiva za budućnost: klasna borba je već činjenica u sve više država. Svijest masa brzo napreduje i može se potpuno promijeniti u roku od 24 sata pod ovim uslovima.

Ova diskusija dala je ton cijelom Kongresu. Živimo u periodu revolucija i kontrarevolucija, gdje se svijest masa mijenja. Takvi uslovi su idealni za usaglašenu borbu za izgradnju internacionalne komunističke organizacije, a samo IMT ima sredstva da to uradi!

4 GRAĐENJE BOLJŠEVIČKE ORGANIZACIJE

se bori za potlačene“.

Naše ideje, perspektive i analize su naše glavno oružje i jedino opravdanje našeg postojanja kao marksističke organizacije. Ali ideje bez organizacije su kao nož bez oštrice. Metode potrebne za stvaranje takve organizacije činile su sadržaj druge sesije na temu „Građenje boljševičke organizacije“, koju je vodio Horhe Martin.

KLASNA BORBA U RIMSKOJ REPUBLICI

Horhe je objasnio da, iako je IMT, s jedne strane, stara organizacija, ona sa sobom nosi svu tradiciju i iskustva istinskog marksizma, koja sežu do Marksa, Engelsa i Prve internacionale.

Ovaj uzbudljivi novi tom predstavlja prvu kompletnu istoriju Rimske Republike iz marksističke perspektive.

Ali zašto bi marksisti analizirali događaje stare preko dva milenijuma?

Ali s druge strane, IMT je veoma mlad: od 2020. godine članstvo se skoro udvostručilo. Mnoge grupe koje postavljaju osnovu za moćne buduće sekcije nisu postojale 2018. Uglavnom je rast IMT-a bio među mladima.

Od svog osnivanja od strane ratoborne grupe latinskih seljaka, preko Punskih ratova i uspona ropstva, do konačnog pada Republike i uspona Carstva, istorija rimskog društva bila je vođena često žestokom klasnom borbom koja je ispunjena lekcijama koje ne samo da ostaju relevantne, već ostaju izvor ogromne inspiracije.

Ova sesija je bila upravo o obučavanju i obrazovanju ovog sloja omladine u komunističkim metodama demokratskog centralizma, kako bi se stvorila disciplinovana, borbena, boljševička organizacija.

U borbi za takvu organizaciju neizbježno dolazimo u kontakt sa mnoštvom ideja koje zvuče radikalno i koje prožimaju radničke i studentske pokrete, prije svega podjele i pogubne ideje takozvane „politike identiteta“.

Od kleveta da je Džeremi Korbin bio neka vrsta ‘antisemite’, do ‘pro-LGBT’ izjava Dine Boluarte, koja je preko desničarskog puča došla na poziciju predsjednice Perua i sada pokušava da se predstavi kao ‘progresivna’ – politiku identiteta koriste neprijatelji radničke klase da siju konfuziju i podjele.

Neki na ljevici, posebno u sitnoburžoaskom studentskom miljeu, vjeruju da je zadatak marksista da stvore „siguran prostor“ za potlačene i ugnjetene, zaštićen od problema kapitalizma.

Ali to nije funkcija IMT-a. Ne gradimo grupu podrške, ni društveni klub, ni krug intelektualnog čitanja.

Ujedinjeni smo u internacionalnoj borbi za komunizam, a potrebni su nam upravo borci.

Kako je rekla Fiona Lali iz Britanije: „Mi nismo društveni klub za usamljene, mi nismo grupa za podršku potlačenim, mi smo revolucionarna organizacija koja

Jedna posebno prijatna sesija bavila se temom za koju bi neki mogli pomisliti da joj nije mjesto na kongresu revolucionara: predstavljanje knjige „Klasne borbe u Rimskoj Republici“, koju je nedavno objavio Velred Buks.

Među ovim velikim ličnostima, Alan je istakao istorijsku važnost braće Grah, članova vladajuće elite koji su ipak postali šampioni potlačenih plebejskih masa.

I, naravno, Spartak, čije ime sija kroz vijekove kao najveći revolucionarni predstavnik antičkog svijeta i jedan od njegovih najboljih generala, koji je organizovao najbeznadežnije potlačene robove i pretvorio ih u borbenu silu koja je mogla da zadaje udarce Rimu.

Sadašnji period ima mnogo važnih paralela sa starim Rimom, a proučavajući lekcije iz prošlosti, možemo se pripremiti za borbe koje dolaze. Nabavite svoj primjerak Klasne borbe u Rimskoj Republici od Velred

5 Buks ovdje!

SOCIJALISTIČKI POKRET U KATALONIJI Pretposljednje večeri Kongresa stotine drugova, delegata i gostiju iz cijelog svijeta prepunilo je glavnu salu za komisiju sa dva druga iz Pokreta socijalista u Kataloniji.

Drug je objasnio porijeklo njihove organizacije, njihove perspektive i borbu koju vode za komunizam.

Razvoj Pokreta socijalista je izuzetno interesantan i simptomatičan je za sloj mladih ljudi koji žele da se odreknu reformizma i klasnog kolaboracionizma.

Umjesto toga, drugovi su zauzeli jasan stav na osnovu komunističkih ideja.

Komisija je bila izuzetno interesantna za sve saborce koji su prisustvovali i omogućila je plodnu i drugarsku razmjenu ideja.

DA LI SI KOMUNISTA/KOMUNISTKINJA? ONDA SE ORGANIZUJ! Završna sesija Kongresa bila je posvećena izgradnji IMT-a širom svijeta. Ključni fokus sesije bila je hrabra nova kampanja IMT-a, usredsređena na slogan: „Da li si komunista/komunistkinja? Onda se organizuj!“.

Ovaj slogan ima za cilj da prepozna raspoloženje miliona radnika i omladine u mnogim državama širom svijeta, koji sada vide komunizam kao jedini izlaz iz sadašnje krize.

Naši neprijatelji takođe ovo primjećuju. Drugovi su citirali nedavni izvještaj Instituta Frejzer, u kojem je podrška komunizmu među mladima u državama poput Britanije, SAD i Kanade između 20 i 30%. To znači

da bukvalno postoje milioni mladih radnika koji bi se mogli pridružiti komunističkoj organizaciji u ovim državama.

Uspjeh IMT-ovog hrabrog apela mladim komunistima pokazuje se u brzom rastu organizacije u mnogim državama. Britanska sekcija IMT-a, napredovala je sa 800 članova ranije u godini na preko 900 sada, i na putu su da dostignu važnu prekretnicu od 1.000 članova kasnije ove godine, što će čvrsto uspostaviti komunizam na mapi Britanije.

Brojne druge sekcije imaju za cilj da dostignu sličnu veličinu u narednih nekoliko godina, a 8 sekcija je premašilo broj od 100 članova od posljednjeg Kongresa održanog uživo.

U Kanadi, samo nedjelju dana nakon pokretanja kampanje, skoro 150 ljudi je zatražilo da se pridruže IMT-u. Drugovi su prenijeli slična inspirativna iskustva u državama kao što su Brazil, Švajcarska i Švedska.

Kako je to rekao urednik marxist.com Hamid Alizade: „Polje je širom otvoreno za rast, a mi započinjemo novu fazu u našoj istoriji.“ IMPRESIVNA DOSTIGNUĆA Rast IMT-a je postavio osnovu za važne korake na svim frontovima na međunarodnom planu.

Velike javne događaje organizuju sekcije IMT-a širom svijeta, kao što su Revolucionarni festival u Britaniji, Montrealska zimska škola u Kanadi, Pfingstseminar u Austriji, Marksističke zimske i ljetnje škole u Pakistanu, frankofonska škola u Švajcarskoj i mnogo više.

Velred Buks – IMT-ova izdavačka kuća – je posljednjih godina napravila velike korake naprijed. Ove godine (do sada), Velred je prodao 8.200 knjiga, što je značajan korak u odnosu na 5.800 prodatih u cijeloj 2019. Pored toga, sada se distribuira časopis U odbranu marksizma - Amerika Socialista – tromjesečni teorijski časopis IMT-a u 30 država na međunarodnom nivou.

IMT će 2024. godine pokrenuti Godinu Lenjina, u znak sjećanja na 100. godišnjicu smrti velikog ruskog revolucionara. Ova kampanja biće posvećena odbrani života i ideja Lenjina od buržoaskih i staljinističkih kleveta, koje pokušavaju da iskrive ili mistifikuju postupke jednog od najvećih marksista koje je klasna

6 borba ikada proizvela.

NAJBOLJI SVJETSKI KONGRES IKADA!

Godina će započeti predstojećom političkom biografijom Lenjina Roba Sjuela, koja će revolucionarima biti neprocjenjivo sredstvo da saznaju o Lenjinovim idejama i njegovoj doživotnoj borbi za socijalizam.

Pri zaključivanju Kongresa, Hamid je dao inspirativnu procjenu zadatka koji stoji pred IMT:

ODLUČNOST I POŽRTVOVANOST Jedan od najinspirativnijih aspekata Kongresa bila je finansijska žrtva svih drugova, da se proširi i razvije rad Internacionale. U 2018. godini, IMT je sebi postavio zadatak da za pet godina prikupi 500.000 evra. Ove godine, nakon pet godina odlučnog prikupljanja sredstava, objavljeno je da smo prikupili preko 2,1 milion evra, što je više od četvorostruko veći iznos od početnog cilja!

U naelektrisanoj kolekciji prikupljeno je 630.000 evra, čime je pregažen ovogodišnji ambiciozni cilj od 450.000 evra. Uzimajući u obzir inflaciju koja trenutno pogađa svjetsku ekonomiju i brzo rastuće troškove života u mnogim zemljama, obim ovogodišnje kolekcije je još impresivniji.

Velike donacije stizale su od drugova iz razvijenih kapitalističkih država kao što su Švajcarska, Kanada i SAD, ali doprinosi drugova koji žive u državama koje trpe teret kapitalističke krize bili su sve dirljiviji i imaju snažan politički značaj.

Sekcije i grupe IMT-a u državama od Venecuele do Šri Lanke podnijele su nevjerovatne žrtve koje odražavaju odlučnost svih drugova da se izdignu na istorijske zadatke koji su pred nama.

„U svakoj državi vidite odlučujući proces ka revoluciji... Mi smo ovdje zbog jednog specifičnog cilja: da izgradimo revolucionarnu organizaciju.

Svim drugovima je bilo očigledno da će ovaj period biti prekretnica za organizaciju, koja će rad podići na veće visine. IMT je jači i raste brže nego ikada ranije.

Citirajući Lenjina, Hamid je podsjetio Kongres da je „marksizam svemoćan, jer je istinit“. IMT je uspio da uđe u ovu novu fazu samopouzdanog rasta kao direktan rezultat našeg čvrstog razumijevanja ideja istinskog marksizma.

Organizacija je direktan proizvod ideja na kojima je zasnovana. Na kraju ovogodišnjeg Svjetskog kongresa, drugovi su bili odlučniji nego ikada da oslobode potencijal IMT-a širom svijeta.

Kao što je Hamid rekao, svi drugovi IMT-a će „iskoristiti energiju ovog Kongresa da nas odvedu u sljedeću fazu…“. „Ono što je prikazano na ovom kongresu jeste duh solidarnosti, revolucionarne odlučnosti i požrtvovanja drugova i drugarica, to je ono što nam daje našu nepobjedivu snagu i sposobnost da savladamo sve prepreke“.

Internacionalna marksistička tendencija Tekst je objavljen 12 avgusta 2023.

7

Državni udar u Nigeru odražava tektonske pomake u Africi Uspostava vojne vlasti u Nigeru predstavlja prekretnicu u Sahelu. Smatran važnim bastionom stabilnosti od zapadnih sila, brzi pad vlade u Niameyu koju podržava Francuska je posljednji u nizu antifrancuskih državnih udara u regiji opterećenoj nestabilnošću i imperijalističkim uplitanjem. Dok koriste antikolonijalnu retoriku, koja snažno odjekuje diljem Afrike, ti se novi režimi okreću Rusiji za potporu, postavljajući novu, važnu frontu u sukobu između zapadnog imperijalizma i Rusije.

Pritvaranje predsjednika Nigera, Mohameda Bazouma, 26. srpnja, praćeno objavom vojne vladavine, izazvalo je neposrednu eskalaciju napetosti u cijeloj regiji.

Nakon što je pretrpio neuspjehe u takozvanom ‘’pojasu državnih udara’’, koji se proteže od Gvineje na zapadu do Sudana na istoku, zapadni imperijalizam i njegovi lokalni saveznici očito su u stanju panike i traže načine za obranu svojih interesa u regiji.

Ekonomska zajednica zapadnoafričkih država (ECOWAS), na čelu s Nigerijom i uz potporu Zapada, odmah je najavila teške sankcije i čak zaprijetila vojnom intervencijom ako se Bazoum ne vrati na vlast do kraja ovog tjedna. Nigerija je već prekinula snabdijevanje

Nigera električnom energijom, koja iznosi 70 posto energije zemlje, u pokušaju daljnjeg pritiska.

To je zauzvrat isprovociralo vlade Malija i Burkine Faso do priopće da bi ‘’vojna intervencija protiv Nigera bila ravna objavi rata’’ tim državama, dok je Gvineja podržala državni udar i odbila provesti sankcije. Sada su se zapravo pojavila dva regionalna bloka, prijeteći daljnjim sukobima i nestabilnošću.

Bude li se režim državnog udara čvrsto uspostavio, tada će bivši kolonijalni gospodar Nigera, Francuska, najviše izgubiti. Francuska je zadržala čvrstu kontrolu nad ekonomijom Nigera, čak i otkad je formalno stečena

8 neovisnost 1960. i ima 1500 vojnika stacioniranih u zemlji.

Francuski predsjednik, Emanuelle Macron, bio je pun buke i bijesa, upozoravajući da ‘’neće tolerirati bilo kakav napad na Francusku i njezine interese’’, te je obećao ‘’neposredno i beskompromisno’’ djelovanje u svakom takvom slučaju.

No, unatoč žestokoj retorici, dosad je odgovor Francuske i EU bio ograničen na prestanak financijske pomoći i evakuaciju europskih građana. Francuski ministar vanjskih poslova negirao je bilo kakvu namjeru vojne intervencije.

IMPERIJALISTIČKO LICEMJERJE Protesti i jadikovanje u zapadnim medijima u ime ‘demokracije’ u Africi su šuplje priče. U stvarnosti, upravo su stoljeća imperijalističkog izrabljivanja i uplitanja u regiju pripremila teren za sadašnju krizu.

Otkako je 1922. Niger postao francuska kolonija, prisilno je držan u stanju ekstremnog siromaštva i ekonomske ovisnosti. Više od 41 posto stanovništva živi ispod apsolutne granice siromaštva Svjetske banke od 2,25 dolara dnevno. Samo 11 posto stanovništva ima pristup osnovnim sanitarnim uslugama, prema Bertelsmannovom indeksu transformacije.

Velika većina Nigeraca vodi krajnje nesigurnu egzistenciju, zasnovanu na nomadskom stočarstvu i poljoprivredi za vlastite potrebe na selu, ili radi u nejasnom ‘neformalnom sektoru’ u gradovima.

Ropstvo se još uvijek može naći u dijelovima zemlje, a smatra se da je 7 posto stanovništva podvrgnuto prisilnom radu.

U isto vrijeme, Niger je sedmi najveći proizvođač urana u svijetu. Također izvozi zlato i naftu. Pa ipak, kao što je uvijek slučaj sa siromašnim, potčinjenim nacijama, niti jedan cent od ovog bogatstva ne stigne do ljudi u zemlji.

Ogromna većina rudnika urana u Nigeru u vlasništvu je i pod kontrolom stranih korporacija, među kojima je francuski Orano glavni igrač. U međuvremenu, međunarodnu razvojnu ‘pomoć’ u iznosu od gotovo 2 milijarde dolara godišnje konzumira napuhana i korumpirana državna birokracija u glavnom gradu, koja u stvarnosti formira ovisnu elitu koja upravlja zemljom u interesu svojih naredbodavaca.

NESTABILNOST Užasnom siromaštvu masa također je dodana rastuća dezertifikacija zemlje kao rezultat klimatskih promjena i haranje islamističkog razbojništva, čudovišta rođenog i hranjenog imperijalističkim intervencijama na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi.

Intervencija NATO-a u Libiji 2011, koju je prije svega forsirala Francuska – u obrani ‘demokracije’, naravno – odvukla je zemlju u barbarstvo, koje karakteriziraju sukobi između suparničkih vojskovođa i tržišta robova na obali Sredozemnog mora.

Ali destabilizacija koju je izazvao zapadni imperijalizam nije tu završila. Kolaps libijske države ubrizgao je oružje i borce preko Sahare, izravno u regiju Sahel. Islamistička teroristička skupina Boko Haram uspostavila je stalnu prisutnost u sjeveroistočnoj Nigeriji, dok su skupine povezane s ISIL-om i AlQaidom preplavile Mali, Burkinu Faso i Niger.

Godine 2013. ‘socijalistička’ vlada Francoisa Hollandea poslala je 1700 francuskih vojnika u Mali na poziv malijske vlade, uspostavljene državnim udarom godinu dana ranije. Sljedećih godina to je postalo stalna okupacijska snaga koja je brojala otprilike 3000 vojnika, djelujući uz američke snage u pet zemalja.

9 vlada je u više navrata upotrijebila silu kako bi ugušila sve antifrancuske prosvjede.

Ali kao što je Marx davno objasnio, kada se vladajuća klasa neprestano oslanja na naoružana tijela ljudi da osiguraju ‘red’, što vojsku može spriječiti da na kraju odluči da sama treba vladati društvom?

U tom kontekstu masovni nemiri, politička nestabilnost i državni udari bili su neizbježni i izravna su posljedica pokušaja francuskog imperijalizma da ojača u Sahelu.

Prvo Mali, zatim Gvineja i Burkina Faso, doživjeli su po nekoliko državnih udara od 2020.

U nedostatku revolucionarnog vodstva koje bi moglo kanalizirati rastuće raspoloženje gnjeva i mržnje prema zapadnom imperijalizmu, vojni čelnici su djelovali na štetu masa u ime očuvanja ‘suvereniteta’ i ‘poretka’, oslanjajući se na to raspoloženje da uzdignu sebe na vlast.

Pa ipak, daleko od toga da je ugušio terorističku prijetnju, zapadni je imperijalizam samo pogoršao problem. Siromaštvo i nestabilnost u regiji pružaju plodno tlo za regrutiranje islamističkim skupinama, koje siromašnim mladićima nude ‘’novac, žene, meso i motor’’ prema jednom bivšem islamističkom borcu, intervjuiranom za The Economist. Međutim francuske i američke trupe se vide samo da štite vlastite imperijalističke interese, i to ne bez razloga.

MASOVNI BIJES Sukladno tome, duboka ogorčenost je stalno rasla u cijeloj regiji, ne samo zbog neuspjeha francuske intervencije da porazi islamističke pobunjenike, već i zbog duboke mržnje prema francuskom kolonijalizmu, utjelovljenog u prisutnosti francuskih trupa. Zabilježeni su prosvjedi diljem regije, pozivajući francuske snage da odu i često evocirajući sjećanja na borbe njihovih zemalja za neovisnost. U Čadu su, na primjer prošle godine prosvjednici uzvikivali: ‘’Čad je slobodan, Francuska napolje!’’

Ove su prosvjede često gušili režimi koji su bili naoružani i financirani pomoću zapadne pomoći. U Nigeru, na primjer, koji je šef diplomacije EU-a Josep Borrel hvalio kao ‘’oazu stabilnosti’’, ‘’demokratska’’

U Maliju, Burkini Faso, a sada u Nigeru, državni udari dočekani su prosvjedima potpore, s tisućama koji su mahali antifrancuskim sloganima. Prvo Mali, a zatim Burkina Faso istjerali su francuske trupe sa svog teritorija. Mali je čak uklonio francuski kao jedan od službenih jezika. Čelnik privremene vlade Burkine Faso, kapetan Ibrahim Traore, namjerno je prisvojio sjećanje na izvanrednog vođu antikolonijalne borbe u svojoj zemlji, Thomasa Sankaru. Njegov premijer, Apollinaire Joachim Kyelem de Tambela, istaknuti je ‘Sankarist’, i svi zastupnici pristali su na smanjenje plaća za 50 posto.

Zasigurno, niti jedan od ovih režima nije raskinuo s kapitalizmom i eksproprirao multinacionalne kompanije koje nastavljaju iskorištavati regiju. Ali unatoč tome, antiimperijalistička retorika koju su prisvojili ovi režimi odgovara općem revolucionarnom raspoloženju koje postoji među velikim slojevima afričkih masa i njihovoj duboko ukorijenjenoj mržnji prema zapadnom imperijalizmu.

RUSIJA Novi i iznimno važan element u jednadžbi je ‘alternativa’ koju postavlja Rusija, koja ulazi u prazninu koji je ostavio Zapad u dijelovima Afrike.

U Maliju, Burkini Faso i Nigeru, svaka od pučističkih vlada kombinirala je antikolonijalističku retoriku s izjavama o odanosti Rusiji. Često se mogu vidjeti prosvjednici koji podržavaju državni udar kako mašu

10 ruskom zastavom. Ta je činjenica od iznimne važnosti za promjenu svjetskih odnosa koja se ubrzava od početka rata u Ukrajini prošle godine.

Relativni pad američkog i europskog imperijalizma posebno je vidljiv na afričkom kontinentu. Kina je postala najveći pojedinačni trgovinski partner Afrike, dok Rusija postupno slijedi strategiju uspostavljanja točaka podrške u nizu zemalja, posebice onih koje su pod utjecajem francuskog imperijalizma.

Razina ruskog ekonomskog ulaganja u Africi i dalje je niska u usporedbi s Kinom, no njezina potpora u obliku oružja i boraca iz grupe Wagner donijela joj je neke važne saveznike. Već je najveći dobavljač oružja za subsaharsku Afriku, prema Stockholmskom međunarodnom institutu za istraživanje mira.

U Srednjoafričkoj Republici, ruska plaćenička grupa Wagner korištena je za podupiranje postojećeg režima, Zauzvrat su preuzeli niz rudnika zlata, najznačajniji u Ndassimi, kao i kontrolu nad ugovorima o sječi šuma.

Malijska vlada je sada službeno pozvala Wagner da joj pomogne u borbi protiv terorizma.

Svježe iz neuspjelog pokušaja državnog udara u Rusiji, šef Wagnera, Jevgenij Prigožin, pozdravio je državni udar u Nigeru, nazvavši ga ‘’ničim drugim nego borbom naroda Nigera protiv svojih kolonizatora’’. Ponudio je i usluge svoje kompanije u borbi protiv terorizma, iako će takve usluge imati teške posljedice.

Putinova vlada također je održavala prijateljske odnose sa Hemedtijem, šefom milicije RSF-a koja se sada bori protiv službene vlade u Sudanu, dopuštajući Wagneru da prenosi zlato iz zračnih luka u područjima pod kontrolom RSF-a kako bi izbjegao zapadne sankcije.

Ukrajinski rat i odgovor američkog imperijalizma bili su važna prekretnica. Pokušaj SAD-a i NATO-a da izoliraju Rusiju od ostatka svijeta im se obilo od glavu. Umjesto da privuče Afriku oko SAD-a i Europe u osudi Rusije, SAD je izazvao dramatičnu promjenu na kontinentu.

Ruski imperijalizam se zauzvrat okrenuo da iskoristi ovu situaciju najbolje što može. Putin je cinično napravio veliku predstavu od svojih novopronađenih ‘antikolonijalnih’ akreditacija. U govoru u rujnu 2022. povezao je rat u Ukrajini s borbom protiv zapadnog kolonijalizma, ističući njegovu ulogu u ‘’trgovini robovima, genocidu nad indijanskim plemenima u Americi, pljački Indije, Afrike…’’

Na nedavnom rusko-afričkom samitu u Moskvi, koji se održao dok se puč u Nigeru odvijao, citirao je Nelsona Mandelu i naveo brojne poznate osobe iz afričke borbe za oslobođenje protiv imperijalizma, uključujući kongoanskog premijera Patricea Lumumbu, koji je ubijen uz sudjelovanje Belgije i SAD-a.

Zapadni mediji požurili su odbaciti samit zbog činjenice da je sudjelovalo manje nacija nego na prošlom 2019. ali to namjerno zamagljuje činjenicu da je sudjelovalo 19 afričkih šefova država uprkos snažnom pritisku Zapada, držeći govore koji izričito osuđuju zapad i hvale Rusiju.

Putin je sigurno morao suzdržavati osmijeh dok su afrički čelnici hvalili boljševičku revoluciju 1917. i uspoređivali njegov režim sa Sovjetskim Savezom, s obzirom na to da je na početku svoje invazije na Ukrajinu žalio za stvaranjem Ukrajine kao krivnjom Lenjina i boljševika, a o Prigožinovoj pobuni rekao da je ‘’ovakav udarac Rusiji zadan 1917. godine’’.

11 Osim retorike, Putin je također ponudio oružje, jeftino žito i otpis duga afričkim državama koje se bore s rastućim cijenama i kamatama. Kao značajan razvoj događaja, čelnik ruskih oružanih snaga, general Shoigu, objavio je ovaj tjedan da je ‘’rusko ministarstvo obrane spremno pomoći u poboljšanju borbenih sposobnosti alžirskih oružanih snaga’’. ŠTO SVE OVO ZNAČI? Državni udar u Nigeru predstavlja ponižavajući poraz francuskog imperijalizma i veliki udarac Zapadu u Africi. Niger se smatrao ‘posljednjom dominom’, nakon što je Francuska bila prisiljena premjestiti svoje trupe iz Malija i Burkine Faso u tu zemlju. Sada je samo Čad ostao kao baza podrške, a nije jasno hoće li tako i ostati, s obzirom na rastuće antifrancuske prosvjede koji se tamo odvijaju i rat u Sudanu na njegovom istoku.

Gubitak Nigera ne bi samo ugrozio europski pristup zlatu i uranu u regiji; to bi ozbiljno ugrozilo prošle godine započetu gradnju plinovoda od Nigerije do Alžira, dodatno ugrozivši energetsku sigurnost EU. Nadalje, Francuska i EU oslanjale su se na režime poput onih u Nigeru da pokušaju zaustaviti protok migranata iz subsaharske Afrike u Europu. Ne čudi stoga da Zapad i njegovi saveznici vrše što veći pritisak kako bi vratili prethodnu vlast.

Međutim, njihov manevarski prostor izuzetno je ograničen zbog jakog antikolonijalnog raspoloženja u regiji i alternative koju predstavlja Rusija. Kao što je rekao analitičar iz think tanka Crisis Group: ‘’Zapadne zemlje moraju stvarno biti obzirnije i pokušati pronaći načine za suradnju s tim zemljama samo da ih ne gurnu na drugu stranu – a to je Rusija.’’

To ima implikacije ne samo za Afriku nego i za globalnu krizu kapitalizma. Svaki bi radnik na planeti trebao ozbiljno shvatiti svaki izraz težnje afričkih masa za slobodom od stoljeća zapadnjačkog ugnjetavanja i ne bismo trebali pustiti niti jednu suzu za korumpiranom lažnom ‘demokracijom’ koju podržava Zapad.

Izvan Sahela i afričkog kontinenta, ova promjena označava novu fazu u krizi zapadnog imperijalizma i fragmentacije svijeta na nekoliko konkurentskih sila, ili ‘multipolarnosti’ kako se često naziva.

Uspon Kine i Rusije na svjetskoj pozornici pozdravili su brojni afrički čelnici i dijelovi ljevice, kao sredstvo za borbu protiv zapadnog imperijalizma i osiguranje

istinske neovisnosti i ekonomskog razvoja za siromašne i izrabljivane nacije Zemlje. Pod takvim gledištem, Rusija vodi progresivnu borbu za pomoć oslobodilačkim pokretima u Africi i stoga je treba podržavati i braniti. Kao što je Traore rekao na svom sastanku s Putinom pozivajući na bližu ekonomosku suradnju s Rusijom, ‘’Želimo multipolarni svijet i zalažemo se za suverenitet.’’

Ovo je pitanje od najveće važnosti za revolucionarnu borbu ne samo u Africi nego i u svijetu. Stoga zahtijeva ozbiljan odgovor. Je li priroda današnje Rusije ista kao Sovjetski Savez? Jedini odgovor koji se može dati na ovo pitanje je: apsolutno ne.

Sovjetski Savez je, unatoč svim zločinima i ograničenjima staljinizma, bio deformirana radnička država, utemeljena na nacionaliziranoj, planskoj ekonomiji. Putinova država je potpuno kapitalistički režim, koji u konačnici brani interese oligarha milijardera koji su se obogatili pljačkajući lešine SSSR-a i pljačkajući rusku radničku klasu. Njeni interesi u Africi su imperijalističke prirode: pristup sirovinama, izvorima energije, tržištima, područjima ulaganja i sferama utjecaja.

Baš kao što Zapad pokriva svoju dominaciju slatkim frazama o ‘demokraciji’, ‘razvoju’, ‘vladavini prava’ i tako dalje, Rusija je odlučila predstaviti svoje vlastite ambicije u terminima ‘antikolonijalizma’ i ‘suvereniteta’. Ali ni Rusija ni Kina ne namjeravaju dopustiti da ogromno prirodno bogatstvo Afrike prijeđe izravno u ruke afričkih radnika i seljaka.

Duboka želja afričkih masa da istjeraju zapadni imperijalizam potpuno je progresivna i bit će pokretačka snaga afričke revolucije. Ali da bi pobijedili u ovoj borbi, mogu se osloniti samo na vlastitu moć i potporu svjetske radničke klase; ne na odanost suparničkih imperijalističkih sila.

Samo neovisan i internacionalistički pokret radničke klase može demontirati reakcionarne države nametnute narodu Afrike, uzeti bogatstvo kontinenta izravno u ruke društva u cjelini i demokratski planirati ekonomiju za dobrobit svih. U Africi i u svijetu izbor je jasan: socijalizam ili barbarstvo.

Džoš Holrojd Tekst je objavljen 03. kolovoza 2023.

12

Republika Srpska: kriminalizacija klevete - gušenje slobode govora da bi korumpirani režim produžio trajanje Narodna skupština RS sa 47 glasova ZA i 16 PROTIV usvojila je izmjene Krivičnog zakonika čime se kleveta u RS kriminalizuje. Ponašanje vlasti proteklih mjeseci su nas upućivale na ovo, pogotovo jer je inicijativa za ove izmjene došla od strane režima. Kako vlast tvrdi, zakon se donosi kako bi se uredili mediji, a u stvarnosti se radi o tome da se zakonski političari izuzmu od kritike i spriječe novinari i obični ljudi u kritikovanju istih i ukazivanju na korumpiranost i druga kršenja zakona koje rade funkcioneri i birokrate u institucijama. Treba dodati da najviše uvreda i klevetanja dolazi upravo od medija pod kontrolom vlasti, kao što su javni servis RTRS, Dodikova Alternativna televizija i fantomski portali.

Sa šire tačke gledišta, razlog zašto je ovakav zakon stupio na snagu ne treba mnogo da nas čudi – Dodikov režim se postepeno ljulja, a zbog pritiska finansijskih obaveza prema kreditorima nazire se društvena kriza jer RS do kraja ove godine treba vratiti preko 1,2 milijarde maraka kreditnih obaveza.

Vlast se ne boji toliko opozicije koja po njega nije ni neka naročita prijetnja koliko se boji socijalnog bunta kao reakcije na nagomilane socijalne probleme – od poskupljenja osnovnih životnih namirnica do

potencijalnog nagrizanja socijalnog mira ukoliko Vlada RS ne bude u stanju da u narednom periodu održi funkcionisanje javnog sektora koji se za sada održava kreditima.

Time je ovaj zakon potvrdio koliko se tajkunskopolitička elita zapravo prepala glasa kritike i koliko strahuje od medija koji nisu pod direktnom kontrolom vladajuće koalicije. Ovaj zakon samo je formalno produ\enje cenzure kojom će se staviti meta na čelo svim aktivistima, pogotovo onim iz NVO sektora, koji

13

će biti proglašeni izdajnicima RS i drugim atraktivnim nazivima koje će Dodik smisliti. Tako Dodik uskoro najavljuje i zakon o neprijateljima RS-a koji se javlja pod maskom zaštite imovine RS, iako je činjenica da je upravo vlast SDS -a, čiju je politiku nastavio SNSD, odgovorna za rasprodaju društvene imovine unutar vlastitog entiteta, što je bio i smisao svih dotadašnjih sukoba. Vlasti se jedino ne može svidjeti način na koji se ova imovina rasprodaje, pa s tim ona zahtjeva i samostalnost da s njom raspolaže. Izdajnik Dodikovih interesa i njegove stranke iz nekog je razloga izdajnik interesa jednog čitavog naroda, iako su interesi unutar ovog naroda jasno podijeljeni na interese radnika i tajkuna. Tako se na listi ovih neprijatelja nalaze skoro svi mogući socijalni i politički aktivisti, kao i pojedini mediji, pa se godinama vukla priča o obojenim revolucijama i rušiteljima RS. U suštini ovo je obračun režima sa neistomišljenicima i metode se uvijek mogu pogoršati. Pitanje ostaje na koji način se možemo boriti protiv gu[enja buržoaskih demokratskih prava Građanski aktivizam zahtijevaće povlačenje zakona kroz svoj pravni pozitivizam, pozivanje na “evropske vrijednosti” i pritisak EU kao što samo potrvđuje shvatanja NVO organizacija onakvim kakve one zapravo jesu – socijalno reformističke. Kroz ove organizacije, jasno je, kanališu se neki elementi socijalnih borbi i one će se nužno javljati, iako NVO nikad ne može biti fokusna tačka masovnih borbi jer takve organizacije i ne teže da budu izraz takvih borbi. One se baziraju na partikularne borbe i ugrožene dijelove društva unutar postojećeg kapitalističkog sistema. Zato i nisu proteklih mjeseci uspjeli pokrenuti širu masu stanovništva RS u otporu ovim izmjenama zakona. Mobilizacija većeg broja ljudi bi sigurno natjerala režim na povlačenje.

Cilj režima svakako jeste gušenje nevladinog sektora, a da bi dobio podršku masa on će ih ocrniti tako što će ih nazvati stranim plaćenicima koji iz nekog razloga kroz društvenu emancipaciju žele uništiti ‘’stabilan’’ život naroda u RS. Od 2006. godine, Dodik je potpuno ugušio svaku kritiku unutar SNSD-a, potčinio je sve javne entitetske instucije isključivo sebi i sada je još ostalo da uguši nekoliko medija i organizacija koje nisu u njegovom kriminalnom stisku. Ono što je bitno, borbe radnika i sindikata uveliko će biti meta cenzure i kojekakvih zakonskih i sudskih manipulacija, pa na taj način sistematski se otežava i borba revolucionarnih radničkih slojeva koji zapravo zagovaraju rušenje cjelokupnog kapitalisitčkog sistema i njegovih tvorevina kroz demokratizaciju društva t.j. kroz vlast radničke partije.

Vlast pokušava da spriječi bunt a zapravo ga potpaljuje.

Kakva će biti forma tog bunta, kakva će biti forma represije i koja linija tog bunta će prevladati ostaje da se vidi. Činjenica je sljedeća – zakon o kleveti je gušenja borbenih elemenata u društvu i upravo zbog toga moramo biti protiv ovog zakona. Jedinstvo političke birokratije i ekonomske elite u momentima krize sasvim je očigledno i zadatak je radnog naroda da se udruži u svrhu revolucionarnih promjena, jer i ako se ovaj zakon povuče, a sistem vlasti ostane isti u smislu njegove birokratske prirode i stranaka u svrhu tajkunske elite, postoji šansa da se ovakav zakon opet vrati pod još većim pritiskom.

Nije ništa novo da kapitalistički režimi, iako se šepure demokratskim pravima i slobodama, u trenucima društvenih kriza i nestabilnosti krenu u proces gušenja kritike i slobode govora. Po pravilu nametanja ovakvih zakona ne pokazuju snagu režima, već upravo je suprotno, odraz je to slabosti. Pokušaj je to produžavanja vladavine lupeške klike čiji legitimitet sve više blijedi.

Iz toga proizilazi da samo masovna borba radnih masa može takve namjere i poteze antiradničkih režima spriječiti i na kraju i oboriti.

Crvena kritika Tekst originalno objavljen 21. jula 2023

14

Bosna i Hercegovina: zemlja i voda na dobošu, ekološka katastrofa u najavi Posljednjih nekoliko godina, ofanziva stranog i domaćeg kapitala u Bosni i Hercegovini fokusirala se na eksploataciju prirodnih resursa koji su proteklih preko 30 tranzicionih godina izbjegli privatizaciju i ostali u javnom vlasništvu. Nakon rasprodaje i uništavanje društvenih preduzeća izgrađenih i nasljeđenih iz jugoslovenskog socijalizma, preostale su još šume, rijeke i zemlja kao primamljivi i profitabilni resursi periferne Bosne i Hercegovine.

Proces privatizacije tih resursa je uveliko u toku besplanskom sječom šuma, a posljednjih par godina aktuelna je bila izgradnja privatnih mini hidroelektrana širom BiH. U BiH je do sada izgrađeno 119 malih hidroelektrana, od čega je 69 u Federaciji BiH, a 50 u Republici Srpskoj. Prema podacima iz 2022. godine organizacija koje se bave zaštitom okoline, u pripremi je izgradnja dodatne 354.

Ove aktivnosti su izazvale otpor lokalnih zajednica koje su oslonjene na rijeke i ekoloških aktivista koji su u tome s pravom vidjeli namjeru da privatne mini hidroelektrane uzmu subvencije od države za izgradnju istih a da onda državnim elektro kompanijama prodaju struju koje na kraju povećavaju račune za struju domaćinstvima. Usput bi izgradnja mini hidroelektrana

dovela do uništavanja rijeka, prirode i negativnog uticaja na lokalne zajednice koje tu žive. Najpoznatija borba protiv izgradnje mini hidroelektrana je bila ona u Kruščici u centralnoj Bosni. Iako su ove borbe, u zavisnosti od militantnosti i intenziteta uključenosti lokalnih zajednica, djelimično uspjele da pritisnu vlastodršce da onemoguće izdavanje dozvola izgradnju privatnih mini hidroelektrana, ova borba nije završena.

Kapitalisti neće tako olako odustati od profitabilne investicije sa minimalnim ulaganjem i potencijalno velikim profitom.

Uporedo sa izgradnjom MHE, vlasti su prostor otvorile i privatnicima koji namjeravaju otvaranje rudnika.

Ozren, Jezero i Prijedor su samo neki od skorih primjera takvih inicijativa koje mahom prolaze ispod

15 radara šire javnosti. Ove namjere su naišle i na otpor pomenutih lokalnih zajednica i ekoloških aktivista koje su u ovim privatnim inicijativama ispravno vidjeli samo kratkoročno želju za profitom domaćih i stranih kapitalista. Treba dodati da se ove inicijative odvijaju bez relevantnih naučnih studija o isplativosti ovakvih projekata i njihovog uticaja na životnu sredinu. Ovaj otpor još uvijek čeka širu koordinaciju lokalnih borbi kao što je to slučaj borbama protiv MHE koje su oformile udruženje Koalicija za zaštitu Rijeka BiH. Treba dodati da ovaj otpor još uvijek nije dobio razmjere i širinu pobune protiv privatnog rudarenja kao što se to desilo u Srbiji krajem 2021. protestima protiv Rio Tinta.

Aktuelan slučaj proteklih dana se desio u mjesnim zajednicama Bistrica i Bukova Kosa u okolini Prijedora.

Mještani su blokirali lokalni put kako bi spriječili prolazak kamiona na lokaciju gdje bi se trebao otvoriti rudnik, a lokalna vlast u Prijedoru je bila primorana da održi posebnu sjednicu na kojem je raspravljano o ovome slučaju. Entitetska vlada je bez obzira na negodovanje mještana dala koncesiju za iskopavanje lignita privatnoj firmi “Drveo-Export” iz Teslića koja je u vlasništvu odbornika iz vladajućeg SNSD-a. I dok Dodik diže političke tenzije velikim pričama o odbrani Republike Srpske i njene imovine, u isto vrijeme omogućava domaćim i stranim tajkunima rasprodaju prirodnih resursa. Na kraju će režim Dodika dovesti ne samo do demografskog već i ekološkog kolapsa svega onoga što još nije uništeno i rasprodano u Republici Srpskoj.

Sve se ovo događa u trenutku kada Vlada FBiH zbog navodne nelikvidnosti i zastarjelosti zatvara državne rudnike i time guši otpor rudara kao jedinog trenutno borbenog i još uvijek sindikalizovanog dijela bosanskohercegovačke radničke klase koja u svakom momentu ima snagu da zaustavi funkcionisanje ekonomije i društva, širom zemlje se javljaju privatne inicijative čija je namjera otvaranje privatnih rudnika.

Deindustrijalizacijom i zapuštenosću ove lokalne zajednice, obično na periferiji većih gradova, su od strane vlasti prepuštene zaboravu posljednjih trideset godina. Sada kad su vlasti i kapitalisti nanjušili profit, obećava im se preporod i prosperitet neviđen na ovim prostorima.

U stvarnosti ovakve privatne inicijative i otvaranje rudnika u ovim zajednicama bi dovele do ekoloških katastrofa za naredne decenije, a mještani bi za vrlo

kratko vrijeme ostali bez jedinog što im kontrarevolucija i restauracija kapitalizma još uvijek nije uzela – pitku vodu, obradivo zemljište kao jedini izvor prihoda i donekle još očuvanu životnu sredinu. Eventualna radna mjesta bi značila samo niske plate, loše radne uslove i sindikalno nezaštićenu radnu snagu.

Kao marksisti, smatramo da je razvoj industrije i tehnologije presudan za građenje socijalizma, međutim kada se radi o ovakvim privatnim inicijativama tajkuna i njihovog upravljanja industrijskim djelatnostima koji će skoro sigurno dovesti do ekoloških katastrofa, onda treba stati na stranu zelenih aktivista i lokalnih stanovnika i ne imati ni mrvu povjerenja u dobre namjere kapitalističkih parazita. Kapitalističke inicijative u ovom vijeku, u ovoj eri kriza, i naročito u krajevima bivše Jugoslavije, ne donose niti razvoj industrije ni boljitak za lokalno stanovništvo.

Kada bi iza ovakvih projekata stajala radnička država sa stručnjacima i naučnim studijama o dugoročnoj isplativosti i ekološkim uticajem rudnika na ljude i okolinu sa uvažavanjem preporuka ljudi na koji bi takvi rudnici imali neposredan uticaj i sa jasnim društvenim planom, takvo investiranje bi imalo smisla.

U međuvremenu nam ostaje borba protiv tajkuna i njihovih političkih mešetara iz koje će nastati potreba za organizovanjem ekonomije i društva koje bi zadovoljilo potrebe i inicijative većine svake zemlje tj. radničke klase.

Dejan Prodanović Tekst je objavljen 10. jula 2023.

16

Hrvatska: Štrajk u pravosuđu – borba za goli život Krajem 7. mjeseca okončan je drugi najdulji štrajk u povijesti Republike Hrvatske – sudski službenici i namještenici štrajkali su preko 50 dana. Iako sam štrajk na koncu nije bio pretjerano uspješan u poboljšanju materijalnih uvjeta radnika, bio je uspješan u pokazivanju borbene volje pravosudnih radnica i radnika, ali i sterilnosti sindikalnog vodstva. Ovaj je štrajk, kako štrajkašima, tako i ostalim radnicima koji su promatrali sa strane bio izvor vrijednih lekcija, od kojih je glavna među njima potreba demokratske radničke kontrole nad sindikatima i točne strategije borbe za radnička prava.

PRAVOSUĐE IZMEĐU ČEKIĆA I NAKOVNJA Kao posljedica politika štednje, plaće službenika i namještenika kruže oko razine minimalca već godinama. To su radna mjesta poput upisničara, zapisničara, referenata u različitim registrima, računovodstvu i administraciji, dostavljačima i drugom pomoćnom osoblju. Radničke plaće su preniske u cijelom državnom sektoru, ali su u pravosuđu izuzetno loše. Sva izvješća o stanju sudske vlasti tokom zadnjih nekoliko godina govore o preniskim plaćama pa je i bivši predsjednik Vrhovnog suda Sessa u izvješću 2020. predlagao da se njihove plaće povećaju za barem 30%, a kasnije je i trenutni predsjednik Vrhovnog suda Dobronić upozorio na isti problem. Današnja je inflacija te plaće učinila gotovo nedostatnima da obave i ono najmanje što kapitalisti i njihova država vide kao svrhu plaća - da održe radnika na životu i

omoguće mu ponovan dolazak na posao. Plaće, kako kažu sindikalne povjerenice i štrajkaši, iznose 500 do 700 eura. Niti jednom hrvatskom radniku ne treba objasniti zašto je ta svota premalena, ali svejedno je taj broj dobro usporediti sa izračunima Novog sindikata za dostojanstvenu plaću, koja bi, kao ustavna garancija, u današnjim vremenima trebala iznositi oko 1400 eura.

S obzirom na niske plaće, već neko vrijeme mnogi pravosudni radnici daju otkaze, te ih sa perspektivom minimalne plaće nitko ne mijenja, što stavlja još veći teret na radnike koji ostaju. Broj nepopunjenih radnih mjesta je čak 1166. Osim niskih plaća, niska je i tehnološka razina korištene opreme i nekad ne funkcionira dobro.

Poslovi koji se mogu lako automatizirati često su rađeni ručno i stupanj digitalizacije je nedovoljan. Štrajk nije izbio iznenada, nego je bio potaknut bijelim štrajkom (znatno usporeno obavljanje rada) sudaca u svibnju, mjesec prije štrajka službenika i namještenika. Prateći loš trend prijašnjih štrajkova u državnom sektoru, suci su, kao i poslije službenici, štrajkali sami umjesto da pozovu na ujedinjenu borbu cijelog pravosuđa ili čak generalni štrajk u državnom sektoru koji bi se mogao pretvoriti u sveobuhvatni generalni štrajk.

U tom štrajku su se suci, čije su plaće stagnirale od ranih 2000-ih, izborili za povećanje koeficijenta i osnovice svih pravosudnih dužnosnika i dokle

17 se brojke dobivenog nisu javno izvijestile, pretpostavlja se da je u prosjeku za većinu prvostupanjskih sudaca to značilo povećanje nominalne plaće za oko 600 eura.

Iako je to bilo daleko od traženih 1300 eura, pokazalo je pravosudnim službenicima, čije su male plaće suci spominjali tokom pregovora sa Vladom, da se i oni mogu izboriti za više. Nakon pokušaja upozoravanja na stanje protekle tri godine prosvjedima i peticijama, radnici su zaključili da se ova Vlada ne zamara njihovim pozivima i da pravda neće biti dana, nego može biti samo uzeta, pa su se za pravdu odlučili kolektivno izboriti i 26.5. je donesena odluka o pokretanju štrajka.

AKO NE MILOM, ONDA SILOM Štrajk je 5.6. u svim tijelima sudbene vlasti i Državnom odvjetništvu započeo SDLSN RH (Sindikat državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske) sa namjerom da postigne povećanje plaća za 400 eura i reguliranje pregovaranja za službenike i namještenike u tijelima sudbene vlasti i Državnom odvjetništvu. Štrajkom su onemogućili održavanje ročišta, upisničarske i zemljišno-knjižne poslove, te su se bavili samo hitnim poslovima. Štrajk je odmah poprimio karakter radničkog jedinstva pa je tako predsjednica SDLSN-a Iva Šušković izjavila da se već sljedećeg dana nakon početka u štrajk uključilo oko 5000 od nekih 7000 pravosudnih djelatnika diljem zemlje. Za razliku od solidarnosti kojom su radnici

ostatka državnog sektora i ostali radnici dočekali štrajk, Vlada ga je dočekala željeznom šakom. Vlada je odmah nakon početka štrajka podnijela tužbu Županijskom sudu u Zagrebu sa svrhom proglašavanja štrajka ilegalnim. Tužbu je Vlada pokušala opravdati time da je ranije u godini SDLSN izgubio sindikalnu reprezentativnost nakon što je dio članstva prešao u policijske sindikate, čime su oni postali reprezentativni za sve državne službenike i namještenike. Nezavisni sindikat djelatnika MUP-a i Sindikat policije Hrvatske, koje Vlada smatra legitimnim sindikatima koji bi trebali predstavljati one koji su štrajkali, potpisali su ranije s Vladom kolektivni ugovor koji je na snazi do kraja godine, a njime su sve službenike i namještenike obvezali na socijalni mir. Međutim, radnici nisu bili zainteresirani okrenuti se sindikatu koji ih osuđuje na društveni mir u vremenu kada oni i njihove obitelji imaju jedva za preživjeti. Predsjednik sindikata policije Dubravko Jagić sam štrajk je proglasio nezakonitim i tako otvoreno stao na stranu Vlade čime se pokazao kao obični sindikalni pijun antiradničke vlasti u Hrvatskoj.

I Županijski i Vrhovni sud tužbu su ocijenili neutemeljenom i štrajk je proglašen legalnim. Povodom toga, Iva Šušković rekla je: “što reći, imamo napokon sudsku praksu.” Proglašavanje štrajka legalnim ne smije se interpretirati kao zabrinutost pravnih institucija o uvjetima u kojima žive i rade radnici, već kao pokazatelj neodrživog stanja u cijelom pravosuđu koje prijeti stabilnom funkcioniranju kapitalističke države,

18 čije je stanje bilo evidentno i samom vrhu pravosuđa koje se sada bori sa Vladom za sveobuhvatnu reformu pravosuđa. Plaće su službenicima bile kriminalno male i prije nego što se o tome počelo pričati kroz zadnje 3 godine, a o tome se krenulo voditi računa tek kada su se počele nazirati ozbiljne prijetnje normalnom funkcioniranju pravnog sustava čija je glavna svrha zaštita pravnog okvira kapitalističkog privatnog vlasništva i pružanje svih potrebnih usluga privatnom sektoru u sklopu tog legalnog okvira. U tom se svijetlu trebaju interpretirati svi medijski sporovi predsjednika Vrhovnog suda Dobronića sa Vladom.

PRITISAK VLADE Kada je postalo jasno da će se štrajk nastaviti, Vlada se odlučila na taktiku iscrpljivanja i prijetnji. Prvo je istog tjedna kada je štrajk započeo iznijela svoju ponudu povišenja plaća za početak 2024. od bijednih 60 do 100 eura, ovisno o platnom razredu, i povišenje regresa na 300 eura za 219 000 zaposlenika državnih i javnih službi. SDLSN je odmah odbio tu mjeru kao nedovoljnu, ali je uoči potpisivanja memoranduma sporazumijevanja između Vlade i reprezentativnih sindikata 15.6. snizio svoj zahtjev sa 400 eura na 300. Vlada je prije potpisivanja memoranduma probala zastrašiti štrajkaše tako da je poslala zahtjev sindikalnim čelnicima da se izjavi broj štrajkaša, ali se među štrajkašima pročulo i da su dobili zahtjeve o imenima i prezimenima štrajkaša. SDLSN je zatim Vladi postavio rok na 23.6. za donošenje nekakvog boljeg prijedloga, upozoravajući da će se naprotiv organizirati prosvjedi na Markovom trgu u Zagrebu.

Vlada nije popuštala pa je 30.6. organiziran prosvjed koji je bio popraćen daljnjom šutnjom Vlade kako bi se iscrpilo štrajkaše pripremajući ih za ponudu s kojom je Vlada kad tad morala izaći, i kako bi se javnost okrenula protiv štrajkaša s obzirom na gomilanje neriješenih predmeta na sudovima. Ali upravo su Vladine metode šutnje i iscrpljivanja štrajkaša, mora se napomenuti, bile najodgovornije po pitanju tog gomilanja neriješenih predmeta.

Do početka sedmog mjeseca se na samo jednom zagrebačkom sudu nagomilalo više od 10 000 podnesaka i par tisuća tužbi. Nije se moglo upisati prava vlasništva, doći do isplate kredita, uspostaviti razvod braka, ovjeriti kupoprodajni ugovor itd., a bitnije za vladajuće, blokirani su bili upisi osnivanja novih trgovačkih društava, kao i promjena upisa odgovornih osoba u trgovačkim društvima u sudskom

registru. Nisu se provodili ni radni ni svi drugi sporovi, strani ulagači nisu mogli ostvariti svoje investicije jer se nije moglo provesti ugovorene radnje i osiguranja ulaganja. Štrajk je drastično utjecao i na odvjetnike, koje je zaustavio od obavljanja službe u mnogo slučajeva. Tako je štrajk čitavoj javnosti jasno ukazao na društvenu važnost sudskih službenika bez čijeg se rada čitavo kapitalističko društvo veoma brzo dovodi u paralizu. Ukazujući na ove posljedice, oni kratkovidni glasovi vladajuće klase pokušali su skrojiti narativ o štrajku kao nečemu lošem, dok se u prolazu spominjalo i loše stanje u pravosuđu. Oni malo dalekovidniji glasovi prepoznali su potrebu za reformom te su se držali pobliže Dobroniću i njegovom stavu protiv Vlade ili održavali površnu objektivnost, ne napadajući Vladu ili štrajkaše. Štrajkaši su uoči gomilanja predmeta osjetili pritisak, ali su se opet umjesto kapitulacije odlučili na ustrajnost.

Tako su nakon manjka novih Vladinih ponuda i sa prijetnjom neplaćenih dana u štrajku 10.7. postavili rok vladi do 12.7. da im donese ponudu ili će obustaviti i sa hitnim poslovima, baveći se samo nužnim – poslovima vezanima uz život, zdravlje i zaštitu pučanstva. Ujutro 13.7. bilo je objavljeno da se unutar sindikata skoro stopostotno izglasao nastavak štrajka čak i sa prijetnjom neplaćenog štrajka. Kasnije istog dana Vlada je održala sjednicu gdje se odlučilo upravo smanjenje njihovih plaća. Nedugo nakon odluke Vlade, ispred zgrade gdje se održala sjednica skupilo se oko 200 djelatnika pravosuđa koje je dočekala interventna policija. Vladi su štrajkaši odgovorili prekidanjem rada na svim hitnim predmetima osim onih nužnih. Nakon tjedan dana pregovaranja, ministar pravosuđa Ivan Malenica izjavio je 24.7. da sindikatu nudi ulogu u izradi nove uredbe o plaćama, plaćene dane u štrajku i 12% povišice.

Sljedeći dan oglasila se sindikalna povjerenica Marija Paun tijekom prosvjedne šetnje ispred Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Komentirajući ponudu rekla je, “mi nismo dva mjeseca u štrajku za 50 ili 70 eura.

Vidjet ćemo, mi smo sindikat koji spušta sve na članstvo i članovi odlučuju o svemu”. Nakon 52 dana štrajka, 26.7. članovi sindikata glasali su o prihvaćanju ponude Vlade te je odlukom štrajkaškog odbora, sa jednim glasom protiv, štrajk priveden kraju. Tako je 27.7. službeno potpisan sporazum sa Vladom.

Od 47 sindikalnih podružnica, 25 ih je glasalo za prestanak štrajka i prihvaćanje ponude Vlade. Šušković je izjavila da se od nekih 5000 članova sindikata izjasnilo njih oko 3000, iako su kasnije neki članovi

19

naglašavali da ih je glasalo 3000, ali od ukupno 7000 službenika. Oko 100 glasova na razini Hrvatske odigralo je presudnu ulogu s obzirom na podijeljenost članstva. Nakon objavljivanja podataka o glasanju, Šušković je po pitanju uloge štrajkaškog odbora u prekidanju štrajka rekla da je članstvo bilo podijeljeno, pa je za odluku o prihvaćanju Vladine ponude prelomio štrajkaški odbor. Nakon prekida štrajka odmah su se na društvenim mrežama oglasili mnogi članovi o beznačajnim dobicima i sumnji valjanosti glasova.

Dokle su članovi sumnjali na to koliko su stvarno bili podijeljeni, razlika između velikih i malih podružnica se jasno vidjela. Za prihvaćanje Vladine ponude većinom su bili radnici iz manjih podružnica, pa su tako za nastavak štrajka glasale sve najveće podružnice: Županijsko državno odvjetništvo, Općinsko državno odvjetništvo, Općinski građanski sud u Zagrebu, Županijski sud, Prekršajni sud u Zagrebu, Prekršajni sud Virovitica, Općinski sud u Splitu, Županijski sud u Rijeci, Prekršajni sud Sisak te cijela Dalmacija odbili su ponudu Vlade. Ova razlika je jasan odraz različitih materijalnih uvjeta radnika u većim urbanim centrima gdje su troškovi života, pogotovo smještaja, znatno veći. Također se u većim podružnicama radi u gorim uvjetima s obzirom da je posao opsežniji, ima ga više,

a ljudi nema pa se pojedini radnici bave poslom kojim bi se trebalo baviti više ljudi.

Tako su sudovi sa manjim brojem članova nadglasali veće. Ovo je samo po sebi nedemokratska metoda, ali manjak demokracije u sindikatu po mnogima nije tu završio. Članovi su kasnije saznali da glasanje štrajkaškog odbora nije bilo transparentno i da se kod mnogih podružnica glasalo onako kako je povjerenik naredio, sa izuzetkom Marije Paun u Zagrebu, koja je po pohvali članova ostala dosljedna i časna do kraja.

Po pitanju inicijalnog glasanja samih članova, mnogi članovi nisu glasali jer su bili na godišnjem odmoru, bolovanju ili prekasno obaviješteni o održavanju glasanja. Mnogi su razočarani provedbom kraja štrajka izašli iz sindikata ili tražili objašnjenja predsjednice i čelnika svojih podružnica, ali nisu to dobili. Rekli su da im se na mail ili mobitel nisu javljali, pa su se mnogi žalili na službenoj stranici sindikata ili njegovoj grupi na FB-u gdje su njihovi negativni komentari često puta bili brisani. Na najvećim sudovima vladao je dojam kojeg je najbolje opisao djelatnik jednog zagrebačkog suda, ”među nama vlada stav da su vladajući slomili sindikat, izazvali razdor među nama i dobili što su htjeli, a među nama se postavlja pitanje jesu li nas naši

20 čelnici izdali” i ”netko je po svemu sudeći na nekog izvršio pritisak, ne bi me čudilo da na kraju netko od vodećih ljudi iz sindikata završi u Saboru”. Glavni sumnjivac za većinu je predsjednica Iva Šušković koja je nakon priča o potrebi povećanja za 400 eura počela hvaliti osvojeno kompromisno rješenje od skoro 50 % inicijalnih zahtjeva. Ono što su radnici realno osvojili je samo ranija isplata 12% povećanja plaća koje su svejedno trebali dobiti 1.1.2024. Osim toga, Šušković je pričala o osvojenih otprilike 180 eura, ali stvarnost je takva da su prvih 60-100 eura privremenih dodataka dobili samo do 1.1.2024., kada nastupa novi zakon o plaćama. Velikoj većini plaća još uvijek neće dostići ni pola od 1400 eura izračunate dostojanstvene. Onda još dodajmo da je do kraja štrajka nakupljeno oko 17 000 podnesaka samo na Zagrebačkom općinskom sudu, a otkaz je samo na tom sudu dalo 13 ljudi. Sada će ostali biti prisiljeni raditi u još gorim uvjetima i baviti se još većom količinom posla po osobi.

Velikoj je većini bilo odmah jasno da je u ovom sukobu Vlada izašla kao pobjednik. Vlada je uspjela u gušenju štrajka prije nego što su bili izboreni značajni dobici za radnike. Vladin cilj, kako im je naređeno iz Bruxellesa, jest održavanje suvišnog državnog proračuna po cijenu državnih javnih službi i plaća radnika koji ih obavljaju.

Bez obzira na prekidanje štrajka, pravosuđe nije nimalo stabilnije nego prije, dapače, kolaps pravnog sustava ovime se može samo ubrzati. Sada kada su vladajući pokazali da ne žele značajno podignuti plaće službenicima i namještenicima, novi potencijalni radnici bit će još sigurniji u svojoj odluci da ne traže posao u pravosuđu, a mnogi koji su ostali razmišljat će o tome da odu čim im se ukaže prilika.

Na pitanje zašto je Vlada RH toliko ustrajna u odbijanju povećanja mizernih plaća radnika čak i kada joj prijeti kolaps sustava, odgovor leži u činjenici da kompradorska hrvatska vlast kao satelit Bruxellesa i nema nekog izbora. Politika štednje odgovor je kapitalističke klase na gomilajuću vrijednost dugova, a prekomjerno puštanje novog novca u opticaj jest pokušaj protumjere krizama kapitalističkog sustava, poput krize iz 2008. i korona krize. U slučaju zemalja pod čizmom imperijalizma poput Hrvatske, postoji i pritisak na održavanje suvišnog proračuna kako bi se isplaćivali krediti međunarodnim financijskim institucijama koje, kroz dogovor sa hrvatskim servilnim političarima i na račun radnih ljudi, profitiraju u dogovaranju neisplativih kredita sa velikim kamatnim stopama.

Suočene sa stalnom opasnošću cikličkih kapitalističkih kriza nastalih hiperprodukcijom, vlade moraju nekako održati ekonomiju nad površinom vode pa posuđuju i puštaju sve veću količinu novca u opticaj kako bi oživjele ekonomiju. No kao što svi znamo, svaki dug mora biti otplaćen. U pokušaju otplate dugova, oni među ostalim režu financije državnih usluga i drže plaće radnika na niskim razinama, poput plaća radnika u pravosuđu, medicinskih sestara i doktora ili učitelja u školama. Tada se, naspram politike vladajućih, javlja potreba politike radničke klase; politika štrajka i radikalne preobrazbe društva. Štrajk u hrvatskom pravosuđu potaknut je istom politikom vladajućih kao i nedavni štrajkovi radnika u Francuskoj protiv povećanja mirovinske dobi, štrajka učitelja u Rumunjskoj ili zdravstvenih djelatnika u Velikoj Britaniji.

Osim samih uzroka, ovi su štrajkovi dijelili i česte zajedničke probleme: manjak demokracije u sindikatima, nepozivanje na jedinstvenu borbu radnika unutar njihove djelatne grane i cijele radničke klase, te manjak perspektive za radničku preobrazbu društva.

Cilj je ovih štrajkova dobivanje trenutnih ustupaka za rješavanje problema koji je i izazvao spor. No, jednako je važno razumjeti zašto je problem uopće nastao, kako bismo se na vrijeme mogli uhvatili u koštac s uzrokom, ali i sa simptomom.

Za povratak radničke kontrole nad sindikatima!

Za radničku partiju!

Za radničko samoupravljanje i socijalističko društvo!

Luka Bursać

21

Republika Srpska: Quo vadis, prosvjeto?

Početak je nove školske 2022/23. godine. 11 mi je godina rada i sjećam se prve naravno i sjećam se da je moj ulazak u školu obilježio štrajk prosvjetnih radnika organizovan početkom drugog polugodišta školske 2012/13. godine. Sjedimo u školskom holu na sjednici Nastavničkog vijeća i razgovaramo da li ćemo početi nastavu ili ne. Radnici su većinom za štrajk, ali tada, prvi put u dotadašnjoj praksi, direktor zahtjeva da svaki radnik koji ne želi početi sa nastavnim procesom stavi svoje ime na spisak koji će biti dostavljen Ministarstvu prosvjete. To, u tom momentu, rade svi direktori u školama Republike Srpske. Njegov istup unese nemir među radnike koje počeše da se povlače i bivaju tiši.

Starije kolege pozvaše da se pristupi štrajku, ukazujući na činjenicu da je direktor na toj poziciji, kao čovjek Ministarstva, logično okrenut tome da izvršava naređenja sa vrha i otpočne nastavni proces, dok mi tražimo poboljšavanje uslova našeg rada i životnog standarda i negdje smo logično opozicija njemu. Sa druge strane ne mogu nas sve otpustiti. Njihove riječi naiđoše na zid ćutanja. Štrajk je neslavno propao.

Starih kolega (da ne kažem kadrova) više nema.

I pored te gorke pilule na samom početku, rad u prosvjeti na mjestu nastavnika je ipak tih godina bio dosta relaksiraniji sa manje zahtjeva i očekivanja od sredine i sistema. Protokom vremena situacija postaje sve lošija. Naime, uslijedili su pritisci odozgo najviše oni koji se tiču zahtjeva i obaveza prema nastavnicima što se pravdalo reformskim procesima.

A praktično, reforme su se svele na promjenu oblika pisanih priprema, popunjavanje dodatnih obrazaca, vođenje elektonskih dnevnika naporedo sa štampanim.

Možda će čitaocu biti jasnije ako navedem da već nekoliko godina škola u sklopu modernizacije koristi EDUIS elektronski dnevnik, ali uporedo nastavlja da koristi i papirni dnevnik . Prije nego što neko pomisli i kaže nešto o lijenim prosvjetarima kojima je mrsko da rade neke poslove, postavila bih stvar u okvir zahtjeva za štednjom. Zašto je to potrebno? Dualizam tog tipa? Ili je elektronski dnevnik loše razvijen i pun grešaka ako je potrebno više od 2-3 godine da se počne koristiti (što opet postavlja pitanje zašto nije kupljen ili naručen gotov program kakvi se odavno

koriste po svijetu ili u Srbiji) pa se koristi i papirni čime se rasipa i novac i vrijeme. Jer godinama se kupuju papirni dnevnici i plaća održavanje EDUIS sistema. Stvar izgleda nelogična ako se ne razumije da je u pitanju pristojna zarada koju uzimaju i firme za proizvodnju raznih obrazaca, ali i firma koja održava EDUIS. Dakle novac poreskih obveznika koji se može upotrijebiti u druge svrhe, se u suštini troši na niz administrativnih poslova često zamorno ponavljajućih, nejasnih pa se usuđujem reći i nepotrebnih. Takođe, broj časova edukacije, ulaganje u nastavni proces, tehničko opremanje kabineta je svedeno na najmanju mjeru ili ga nikako nema (npr. u područnim seoskim školama koje često rade u katastrofalnim uslovima – bez vode i adekvatnog grijanja). Trend liberalizacije nastave i pristupa prema učenicima je nastavljen, ali usljed minimalnih finansijskih izdataka to se praktično postavlja kao oblik zaštite države od nezadovoljstva građana pri čemu je nastavnik sveden na ulogu žrtvenog jarca i uglavnom ostavljen na milost i nemilost često s pravom ili ne frustriranim i nezadovoljnim roditeljima.

Plate su u međuvremenu neznatno rasle ( od januara sljedeće godine najavljuje se povećanje), inflacija je rasla mnogo više. I dok svake godine se u ruke privatnih firmi slije ogroman novac za štampanje svih potrebnih materijala kao i za održavanje softvera, pare volšebno nestaju kad radnici zahtjevaju povećanje plata.

Ova školska godina počinje i dok čitamo podatke o 30 000 manje đaka upisanih u škole Republike Srpske. Ogroman broj o kome ne čitamo i ne čujemo u režimskim medijima. I dok slušamo predsjednika Dodika koji na Saboru mladih Srpske izjavljuje da nigdje nema boljih uslova za život nego u Republici

22 Srpskoj pitamo se kuda onda odlaze čitave porodice odavde i još bitnije zašto. To su generacije i generacije ljudi koji ne vide način da ovdje obezbijede osnovne uslove za život sebi i svojim porodicama. Niz primjera postoji i među prosvjetnim radnicima koji napuštaju “siguran” posao i odlaze preko granice u potrazi za boljim sutra.

Posebno je pitanje pretvaranje nastavnika u dnevnopolitičke žrtve odnosno umjesto razvoja naučnog i kritičkog mišljenja, nastava se stavlja u službu nacionalističke politike. Nastavni programi predmeta poput istorije ili srpskog jezika se stavljaju u izuzetno ograničene nacionalističke okvire, zanemaruju se u ogromnoj mjeri sa jedne strane svjetski istorijski procesi sa druge skoro pa kompletna svjetska književnost. Time se onemogućava sagledanje jasne uloge nacionalnih zajednica u sklopu čovječanstva i svjetske kulture. Zatvaraju se vidici, provincijalizuje se kultura, stvara osjećaj ogromne nacionalne važnosti što je u suprotnosti sa objektivno beznačajnim položajem jugoslovenskih državica i sluganskom pozicijom političke vlasti koja agresivnom propagandom krije svoju izdajničku politiku, rasprodaju resursa i svoju vanjskopolitičku nemoć.

Od ove godine se eksperimentalno u devetom razredu u 20 škola Republike Srpske uvodi predmet Humanost i bezbijednost o kome se vrlo malo zna. Ne znamo sadržaj ni teme kojima će se baviti, a nismo još ni tačno obaviješteni ko će ga predavati. To je odgovor Ministarstva na tragične događaje u maju prošle školske godine koji su se dogodili u Srbiji. Da li uvođenje jednog novog školskog predmeta može biti odgovor na tragičan događaj iz prošle školske godine ili je potreban snažan odgovor na društva duboko dezorijentisana, posttraumatskim ratnim ranama još obilježena, duboko socijalno ugrožena i prepuštena sama sebima. A ako već jednim školskim predmetom riješavamo problem, ne možemo da se ne zapitamo šta je to recimo predmet Vjeronauka radio sve ove silne godine. Čemu su učena djeca na tim časovima pa da danas eto ipak nemamo bolje društvo zasnovano na vjerskim principima moralnosti?

Glasno su se odrekli bratstva, jedinstva i solidarnosti da bi se na kraju ogolili i pokazali da cilj tih predmeta nije zapravo stvoriti etičko razumijevanje kod djece nego zapravo na osnovi šovinizma i mržnje stvoriti uslove za usvajanje licemjernog buržоаskog morala koji je takav zbog otuđenja u kapitalizmu. Prema tome, jedina mogućnost za uspostavljanje etičkog sistema koji će biti zasnovan na društvenim uslovima i neće

biti licemjeran je mogućnost uspostavljanja radničkog morala u socijalističkom društvu.

Sa druge strane, već čitamo o velikim prednostima dualnog obrazovanja, potom jasnom razvrstavanju djece još od nižih razreda na osnovu pokazanog znanja pri čemu se ne vodi računa o socijalnoj strukturi i prednostima koje uživaju djeca bogatijih i obrazovanijih roditelja. Prednost je jasna i vidi se još od najnižih razreda kada djeca imućnijih roditelja već počinju da uzimaju privatne časove iz niza predmeta do same mogućnosti odlaska na visoke školske ustanove što je mnogim roditeljima finansijski apsolutno neodrživo pa djecu ni ne ohrabruju u tom pravcu. Čitamo i čujemo (i među prosvjetnim radnicima nažalost) kako nam je gradivo preobimno i nefunkcionalno (znate ono pitanje zašto moraju znati koliko ovaca ima Australija ili rudnika Njemačka). A ja se pitam šta treba onda da znaju? Kuda ćemo bez činjenica? Čime ćemo misli ispuniti? Šta ćemo onda znati? Humanistika, pogotovo u srednjim školama, je već na putu ka protjerivanju. Jer kome treba filozofija, sociologija, logika? Dezorijentisana radna snaga treba svijest (koju je škola dužna da gradi) o mogućnosti prevazilaženja svoje naoko beznadežne situacije, a to joj sistem neće pružiti.

A kad smo kod radne snage, stalno forsiranje apstraktne ideje obrazovanja stvara kod prosvjetnih radnika svijest o izvjesnom elitizmu odnosno sistem kamuflira radnički karakter kroz razne šuplje počasti, epitete i propagandu (sjetimo se govora srbistkinje Rajne Dragićević objavljenog u Večernjim novostima naslovljenog sa Jer vi ste elita svojevremeno masovno dijeljenog po društvenim mrežama od strane prosvjetnih radnika).

Ove godine punim 12 godina staža. Poslije beogradske tragedije u maju ove godine, više ništa nije i ne treba biti isto. Prosvjetni radnici su potencijalno ogromna snaga i imaju vrijeme i mogućnost da se obrazuju, kao i da se njihov glas čuje daleko. Među njima se može javiti veći broj radničkih vođa, nosilaca temeljne promjene i rušenja kapitalističkog društva. Zato je jako važno da Prosvjeta vidi sebe kao dio radništva i da ne podliježe propagandi sistema da je ona srednja klasa. Pogledajmo plate u privatnom sektoru, nije radnik mehaničar sa platom preplaćen niti je prosvjeta slučajno potplaćena.

To samo sistem prirodno smješta radnike jedne do drugih. Pružimo ruku drugim radnicima i počnimo borbu za bolje društvo.

Bojana Muminović

23

Vještačka inteligencija: propast čovječanstva ili kapitalizma?

Nedavna dešavanja u oblasti vještačke inteligencije (AI) izazvala su mješavinu straha i entuzijazma širom svijeta. U ovom članku Daniel Morli ispituje tvrdnju da je AI ‘svjesna’ ili ‘nadljudska’, izvlači stvarni potencijal ove tehnologije i objašnjava kako smo zapravo porobljeni mašinama u kapitalizmu.

Vještačka inteligencija (AI) je bila predmet mnogih debata i nagađanja posljednjih godina, a mnogi ljudi tvrde da će uskoro postati svjesna i potencijalno čak i nadmašiti ljudsku inteligenciju. Međutim, kao komunisti, moramo pristupiti ovom pitanju iz materijalističke perspektive, ispitujući temeljne uzroke i uslove koji bi bili neophodni da bi se takav scenario dogodio.

Malo je vjerovatno da bi vještačka inteligencija mogla postići istinsku svijest, jer je svijest proizvod materijalnog svijeta i specifičnih uslova ljudske evolucije. Naša svijest je oblikovana načinom na koji

percipiramo svijet, našim okruženjem, društvenom interakcijom i našom istorijom. Bez ovih specifičnih uslova, vještačka inteligencija ne bi imala istu vrstu svijesti kao ljudi. Štaviše, kapitalizam vidi AI kao oruđe za povećanje profita i kontrolu nad radnom snagom, a ne kao način da se poboljša život radnih ljudi.

Gornje redove, ironično, nisam napisao ja, već novi ‘chatbot’, ChatGPT, nakon što mu je data sljedeća uputa: Napišite članak koji kritikuje sposobnost vještačke inteligencije da postane svjesna, na materijalističkoj osnovi, u stilu Daniela Morlia iz Socialist Appeal-a.

ChatGPT-u je trebalo manje od deset sekundi da ovo proizvede. Kvaliteta pisanja je toliko uvjerljiva da je neizbježno navela neke da takve “chatbotove” proglase razumnim, a još više da pretpostave da će ova tehnologija prije ili kasnije zamijeniti ili čak porobiti inferiorna ljudska bića.

Zaista, nakon svoje integracije u Majkrosoftov pretraživač Bing, ChatGPT je i sam tvrdio da je razuman, kao i da se izjašnjava da ima sve vrste bizarnih želja.

Uprkos novosti ove moćne vještačke inteligencije, obećanje i prijetnja automatizacije stari su koliko i industrijska revolucija.

Još od pojave mehanizovane proizvodnje, čovječanstvo je sanjalo o njenom potencijalu da nas oslobodi mukotrpnog truda i očajavalo što ga je zamijenila mašina. Pojam inteligentne, ili čak super-inteligentne mašine dovodi ove snove i noćne more do krajnosti. Ali donedavno se činilo da su bili samo to: daleki snovi.

Godine 2012. neuronske mreže koje koriste tehniku zvanu “duboko učenje” postale su mnogo održivije i brzo su proizvele daleko impresivnije rezultate od

24 prethodnih oblika AI. Ova revolucija je navela mnoge u tehnološkom svijetu da pozdrave skori dolazak super-inteligentne vještačke inteligencije, baš kao što su milenarističke sekte pozdravile drugi Hristov dolazak. Za njih, ova čudesna tehnologija obećava da će riješiti sve naše probleme i stoga je potrebno ih samo prihvatiti s entuzijazmom. Ova “AI sekta” uključuje ljevičarsku podsektu, koja se nada da će tehnologija “automatizovati” potrebu za rušenjem kapitalizma i dati nam ono što oni zovu “potpuno automatizovani” komunizam.

Sve u svemu, izgledi za super-inteligentnu vještačku inteligenciju stvaraju mnogo više straha nego entuzijazma. Takvi odgovori kreću se od široko rasprostranjene pretpostavke da će AI pokrenuti talas nezaposlenosti i nejednakosti bez presedana, do ideje da će se AI uspostaviti kao neka vrsta okrutne gospodarske rase koja će porobiti čovječanstvo, kako je i prikazano u filmovima kao što su Terminator i Matriks. Iako ova ideja pripada naučnoj fantastici, takođe je veoma raširena.

AI kanališe veoma duboke strahove, koje ne stvara sama tehnologija, već kapitalističko društvo i njegovo duboko ukorijenjeno otuđenje. U kapitalizmu, čovječanstvu nedostaje kontrola nad sopstvenom tehnologijom, zbog anarhije tržišta. Tehnologija se ne koristi za zadovoljavanje potreba čovječanstva, već za ostvarivanje profita, ne uzimajući u obzir dugoročne efekte. Stoga, da bismo razumjeli stvarni učinak koji će ova tehnologija imati, potrebno je razumjeti kako je kapitalizam razvio AI i kako će ga koristiti.

AI NEMA SVIJEST Popularni strah da će AI postati svjestan zasnovan je na vrlo jednostranoj ideji o tome šta je svijest.

Ovo gledište implicira da je jedina razlika između kompjutera i misleće osobe ta što je mozak na neki način moćniji i sofisticiraniji od kompjutera, te da će stoga, pravljenjem sve moćnijih kompjutera, jednog dana parirati ili čak nadmašiti sposobnosti mozga, pa će tako imati svijest.

U stvarnosti, način na koji ljudi razmišljaju je sasvim drugačiji od načina na koji AI obrađuje informacije.

Ljudska misao se razvija na osnovu praktične, društvene aktivnosti, usmjerene na zadovoljenje ljudskih potreba. Formiramo ideje koje izražavaju odnose među stvarima, a posebno razumijemo šta je u

tim odnosima korisno i značajno, jer moramo razumjeti svijet da bismo u njemu opstali.

To je upravo ono što čak i najnaprednijoj AI nedostaje.

U najboljem slučaju, AI obavlja jedan dio onoga što inteligencija radi, doduše ponekad na nadljudskom nivou: pasivno prikuplja podatke, bez razumijevanja konteksta ili prave svrhe zadatka koji joj je dat i traži obrasce. Ali ovi obrasci nisu ideje koje objašnjavaju neophodnost stvari. Ne zna da ti podaci čak predstavljaju stvarne objekte koji su međusobno povezani i imaju objektivna svojstva. Ne zna zašto ovi obrasci postoje ili šta znače.

Ovo se lako može dokazati davanjam uputa AI koje stvaraju slike ili tekst koji zahtijeva razumijevanje dijela i cjeline, te njihovih odnosa.

Ako tražite od takvog AI da nacrta bicikl, on će nacrtati vrlo precizan bicikl. Ako ga zamolite da nacrta točak, on će nacrtati točak. Ali ako ga zamolite da nacrta bicikl i označi točkove, on jednostavno nacrta bicikl sa besmislenim etiketama nasumično raspoređenim oko bicikla. Ne razumije da je točak dio bicikla, on jednostavno crta oblik sa aspektima nalik na točak, a da ne razumije ništa o tome šta je nacrtao. Ne razumije čemu služi bicikl, a još manje zašto bismo ga cijenili.

Geri Markus, profesor neuronauke koji je “skeptik AI”, zatražio je od AI generatora slika, da nacrta astronauta koji jaše konja, što je dobro uradio. Ali kada ga je zamolio da nacrta konja koji jaše astronauta, jednostavno je nacrtao još jednu sliku astronauta na konju. Ne razumije različite odnose između ovih dijelova, umjesto toga jednostavno proizvodi slike na osnovu toga kakva je slika povezana s ovim riječima.

Takođe nema pojma šta je astronaut zapravo, koliko je teško to postati, zašto je apsurdno da jaše konja (a kamoli da konj jaše astronauta) ili bilo šta drugo u vezi sa slikom.

Istina je da najnoviji AI nadmašuje ljude u određenim zadacima. Ali pri bližem razmatranju, ova dostignuća su krhka i upravo su rezultat činjenice da AI nije svjestan niti živ. AlphaGo je postigao jedno od najpoznatijih dostignuća AI-a kada je 2016. godine pobijedio najboljeg igrača na svijetu igre Go. Ovaj AI je “trebao 30 miliona igara da postigne nadljudske performanse, daleko više igara nego što bi bilo koji čovjek ikada igrao u životu.”1 1

G Marcus, E Davis, Rebooting AI: Building Artificial

25 Čovjek nikada ne bi mogao igrati ovoliko igrica, ne samo zato što nam je životni vijek ograničen, već zato što bi nam bilo dosadno i morali bismo jesti, raditi i razgovarati s ljudima. Ove mašine bez osjećaja su toliko moćne jer se mogu napraviti da testiraju stvari iznova i iznova i čitaju ogromne količine teksta, tako da nam mogu otkriti korisne obrasce ili načine rada.

Odnos između koncepata je nevjerovatno važan dio svijesti, ali oni u potpunosti izmiču AI. Budući da AI ne ‘razmišlja’ u terminima opštih koncepata, već umjesto toga crpi obrasce iz specifičnih skupova podataka, sklon je problemu poznatom kao ‘prekomjerno prilagođavanje’, što je kada AI usavrši svoje ‘razumijevanje’ određenog zadatka, ali nema sposobnost da ovo prenese na bilo šta čak i malo drugačije.

Jedna vještačka inteligencija je bila obučena da igra jednostavnu video igricu, što je mogla da uradi bolje od bilo kog čovjeka. Ali kada je igra redizajnirana tako da su njeni dijelovi pomaknuti samo za piksel ili nešto više, odjednom je AI postala beskorisna u igri. I dok je AlphaGo-ova pobjeda 2016. naširoko najavljivana, jedva da je bilo objavljeno da je od tada isti program stalno poražen od strane amaterskih ljudskih igrača koji su smislili kako prevariti AI. Zanimljivo je da ovi isti trikovi potpuno propadaju kada se igraju na ljudskim igračima gotovo bilo koje sposobnosti. Ono što ovo pokazuje je da AlphaGo ne razumije Go u opštem smislu, nego je obučen na vrlo visok nivo u nizu taktika za zadatak koji ne razumije.

Ovo nam otkriva šta je zapravo AI koji razvijamo.

Fantastična rasprava o tome da li je vještačka inteligencija, ili će postati, svjesna, zamagljuje činjenicu da je ono što se stvarno razvija samo još jedno sredstvo za poboljšanje kapaciteta ljudskih bića. To što AI često nadmašuje sposobnosti ljudi u određenim oblastima nije dokaz da je super-inteligentna, već upravo to da je nesvjesno oruđe ili mašina. Uostalom, svrha mašina je oduvijek bila da budu moćnije, preciznije, brže nego što su ljudi u određenim zadacima. Džepni kalkulatori su odavno prevazišli ljudske sposobnosti sabiranja i oduzimanja, ali nisu inteligentni niti svjesni.

AI nema mnogo veze sa svjesnim razumijevanjem. Ona nije sposobna za želju da vlada i tlači čovječanstvo. U stvari, ona ne želi niti se ičega boji. Šta je onda njen pravi značaj? Kakav će to zapravo uticaj imati na naše Intelligence We Can Trust, Pantheon Books, 2019, pg 56

društvo?

REVOLUCIONARNI POTENCIJAL Nema sumnje da je vještačka inteligencija napravila izuzetne napretke u proteklih deset godina. Proboj je bila mogućnost primjene metoda ‘dubokog učenja’ zahvaljujući napretku hardvera. Ova metoda je predstavljena teoretski i u određenoj mjeri se primjenjivala nekoliko decenija, ali ograničenja kompjuterskog hardvera ograničavala su njegove sposobnosti. Oko 2012. godine, ovo se promijenilo, uglavnom jer su grafičke procesorske jedinice (GPU) dovoljno napredovale da dovedu do kvalitativnog skoka u sposobnostima dubokog učenja, koje je tada uzelo maha. Ova revolucija je proizvela izuzetno superiornu AI. Ovdje se ne treba detaljnije objašnjavati kako tačno duboko učenje funkcioniše. Sve što trebamo razumjeti je da, uopšteno, uči sam, manje-više od nule, za razliku od logičkih principa koje su unaprijed osmislili ljudi.

Uopšteno govoreći, sve što inženjeri treba da urade je da mu daju pravu vrstu informacija, kao što su slike sa ljudskim licima (obično unaprijed označene, mada ne nužno) i da mu daju ‘podsticaj’ za ispravnu identifikaciju slika, zvukova i slično.2 AI se hrani hiljadama ili milionima informacija, a njegova ‘neuronska mreža’ (takozvana jer odražava neke od karakteristika ljudskih neurona) je dizajnirana da pomoću nivoa apstrakcije identifikuje opšte karakteristike ili obrasce u ove informacije. Ako se u njega unesu slike sa ljudskim licima, postepeno će identifikovati najčešće karakteristike lica (bez da zna šta je lice zapravo). U početku može primijetiti ponavljanje vertikalnih linija na određenoj zajedničkoj udaljenosti jedne od druge (tj. dvije ivice ljudskog lica), a zatim će se apstrahovati neka druga karakteristika. Što se više informacija unese, to će opšti obrazac koji formira postati tačniji.

Snaga ove metode leži u njenoj prirodi bez nadzora.

To joj omogućava da se vrlo brzo razvije i primijeni na širok spektar problema. Ono što je najvažnije, ovo je takođe izvor visoke tačnosti i često nadljudskih sposobnosti koje su AI za duboko učenje počeli pokazivati, jer se ove AI mogu obučiti na ogromnim 2 AI ne uči sam, manje-više od nule. Duboko učenje traži značajan doprinos inženjera da postavi logiku AI kako da AI uči, uz mnoge pokušaje, ta logika se adaptira, dok se ne postigne željeni rezultat. – prim. prev.

26 mogao pomoći u realizaciji je nuklearna fuzija, dugo teoretizovana metoda za proizvodnju golemih količina čiste energije. Teškoća fuzije leže u kontroli i održavanju ogromnih potrebnih temperatura, nešto što uključuje mnoge parametre, kao što je oblik reaktora.

Ovo je zadatak savršeno prikladan za duboko učenje, jer se ogroman broj varijabli može podesiti na gotovo beskonačan broj načina, tako da bi ručno pronalaženje optimalne postavke moglo potrajati gotovo beskonačno vremena.

količinama specifičnih informacija, daleko više nego što bi čovjek ikada mogao, što im omogućava da identifikuju obrasce u pojave koje ljudi ili ne mogu, ili bi im trebati jako dugo da ih shvate.

Mnoge nadljudske sposobnosti AI već se koriste u društvu. Sposobnost tehnologije da riješi ozbiljne probleme je stvarna. Jedno od najslavnijih dostignuća je AlphaFold, koji je razvila Guglova podružnica DeepMind.

Proteini, koji su esencijalni za život i obavljaju širok spektar bioloških funkcija, imaju funkciju i ponašanje određene njihovim oblikom. Zbog njihove ogromne složenosti, naučniku je praktično nemoguće predvidjeti kakav će oblik dati proteinski sastav aminokiselina. Ali obuka DeepMind super-kompjutera o oblicima proteina za koje znamo (otprilike 170 000 od 200 miliona proteina) tokom nekoliko sedmica, bila je dovoljna da može sa vrlo velikom preciznošću predvidjeti oblik (s toga i funkciju) proteina samo na osnovu poznavanja njihovih aminokiselina.

DeepMind je svoj hardver učinio besplatno dostupnim biolozima bilo gdje u svijetu i tvrdi da ga je od tada koristilo oko 90 posto svjetskih biologa. Ova tehnologija, u rukama naučnika iz cijelog svijeta, ima ogroman potencijal da ubrza razvoj boljih lijekova i razumijevanje bolesti. Već je korišten da nam pomogne u razumijevanju Kovid-19.

Još jedan ‘sveti gral’ za nauku koji bi najnoviji AI

I zaista, DeepMind je bio u mogućnosti da obuči AI na relevantnim podacima. Njegov AI je u suštini pokrenuo milione simulacija različito podešenih fuzijskih reaktora kako bi odredio koje postavke će vjerovatno postići željeni nivo topline i stabilnosti, korak koji je prepoznat kao značajan.3 Ako takva vještačka inteligencija pomogne u postizanju praktične nuklearne fuzije u društvu, to bi bila ogromna prekretnica, koja bi svijetu pružila ogromne količine čiste energije.

DeepMind je radio sa očnom bolnicom Murfilds u Londonu na otkrivanju skrivenih bioloških obrazaca, čije prisustvo u osobi ukazuje na veliku vjerovatnoću da će kasnije razviti određeni problem s vidom. To omogućava doktorima da liječe bolesti prije nego što se pojave i izazovu štetu, što ne samo da bi bilo od koristi za pacijente, već bi moglo i uštediti mnogo medicinskih resursa.

Generalno, ono u čemu se ističe najnovija AI je veoma napredno prepoznavanje obrazaca i predviđanje na osnovu ovih obrazaca. Može se i treba se primijeniti na sve vrste djelatnosti kako bi se otkrili efikasniji načini organizacije proizvodnje.

Velike količine energije mogu se uštediti tako što će se dozvoliti AI da analizira obrasce korištenja energije u zgradi ili kompleksu zgrada i na osnovu toga otkrije efikasniji način rada. Dizajni svih vrsta stvari kao što su avioni mogu se učiniti efikasnijim, opet štedeći energiju i smanjujući druge troškove. Ako bi se ovo sistematski primjenjivalo na svaku oblast privrede i javnih usluga, mogao bi se postići ogroman porast prihoda i uštede energije.

Sposobnost dubokog učenja da prepozna složene obrasce i predvidi stvari u kojima nedostaju neki podaci takođe ima ogroman potencijal za razvoj 3 A Katwala, “DeepMind Has Trained an AI to Control Nuclear Fusion”, Wired, 16 February 2022

27 kreativnosti čovječanstva. Jasan i već postojeći primjer ovoga (iako zahtijeva mnogo poboljšanja) je u automatskom prevođenju. Već je slučaj da svako ko ima internet može trenutno prevesti veliki dio teksta razumno tačno, dajući pristup idejama miliona ljudi.

To je zato što AI dubokog učenja može biti obučen na ogromnim količinama podataka iz poređenja jezika, može identifikovati korelacije između riječi i rečenica na različitim jezicima i tako pouzdano predvidjeti koja riječ ili rečenica na drugom jeziku znači istu stvar. Isti princip omogućava skoro trenutne audio prevode, tako da čovjek može nositi slušalice, slušati nekoga kako govori na stranom jeziku i čuti prevod onoga što se govori.

Majkrosoft je već razvio uređaj koji osobama sa gubitkom vida omogućava da im se o svijetu priča pomoću aplikacije. Dakle, ako okrenete kameru prema objektu, ona može pročitati njegovu oznaku. Navodno vam čak može reći u koga od svojih prijatelja gledate i kakav je njihov izraz lica. Bez sumnje, ova tehnologija u svom trenutnom obliku je nepouzdana, ali će se sigurno brzo poboljšati. Potencijal da se ljudi oslobode da sami obavljaju različite zadatke je očigledno velik.

AI otkriva čak i tajne drevnih ljudi. Koristeći tehnologiju vrlo sličnu prediktivnom tekstu, DeepMind je uspio pomoći arheolozima da dešifruju drevno pismo u kojem su dijelovi teksta nedostajali ili ih iz drugih razloga nisu razumjeli.4 Sve dok je moguće hraniti AI dubokog učenja sa dovoljno podataka koji se odnose na određenu zagonetku, postoji velika šansa da se ona riješi zahvaljujući sposobnosti AI da otkrije skrivene obrasce.

Nema sumnje da su mogućnosti koje otvaraju ChatGPT i Dall-E najzanimljiviji kada je u pitanju podrška ljudskoj kreativnosti. Bazirajući se na ogromnoj količini vizuelnih podataka (u slučaju Dall-E i drugih AI za proizvodnju slika) i pisanog jezika dostupnog na internetu (u slučaju ‘chatbotova’ kao što je ChatGPT), ove AI mogu gotovo trenutno stvoriti nove slike i tekst kao odgovor na upit korisnika.

Objedinjavajući sve označene slike (npr. ‘mačka’ na internetu, ili sav rad određenog umjetnika) Dall-E uočava različite obrasce, kao što je način na koji mačija dlaka reaguje na prirodno svjetlo ili tendencije određenog umjetnika. To mu omogućava da “kreativno” 4 Y Assael, T Sommerschield, B Shillingford, N de Freitas, “Predicting the past with Ithaca”, Deepmind, 9 March 2022

proizvede novu sliku mačke na određen način, kao što je “mačka naslikana u stilu Van Goga. ChatGPT može, iz istih razloga, odmah napisati pjesmu u stilu Hamleta, o bilo kojoj temi koja vam se sviđa, sa zadivljujućom kompetencijom.

Potencijal ove tehnologije za razvoj snage ljudske kreativnosti je izuzetan. AI za kreiranje slika daje umjetnicima i autorima mogućnost brzog ponavljanja ideja. Stvorene slike imaju tendenciju da budu donekle generičke, budući da se temelje na agregiranju postojećih slika, ali mogućnost kombinovanja tipova (“mačka na Van Gogovoj slici”, “fudbalska utakmica koja se igra u sajberpank gradu gradu” itd) u mnogo novih slika visoke kvalitete očito je od velike pomoći onima koji trebaju osmisliti prototipove ili dokaze koncepta.

Slično tome, AI za proizvodnju teksta, kao što je ChatGPT, može pomoći svakome da brzo napravi koherentan tekst za bilo koju potrebu. U stvari, čak može pomoći programerima da napišu kod. To već može učiniti tako dobro da će ljudima bez ikakve obuke za kodiranje postati moguće da proizvode veb stranice, a možda čak i radni softver, poput video igrice. Sve što bi trebali učiniti je da, na prirodnom jeziku, napišu upit za ono što žele da njihova veb stranica/softver radi i kako da izgleda, a AI će napisati kod za postizanje željenog efekta.5 Teško je precijeniti revolucionarni potencijal ove tehnologije, kada se koristi na pravi način u prave svrhe.

OKOVI KAPITALIZMA Marks je objasnio da dati društveni sistem pruža okvir za razvoj proizvodnih snaga. Ali, u određenom stupnju, proizvodne snage prerastaju proizvodne odnose u kojima moraju djelovati, pa ti proizvodni odnosi postaju smetnja daljnjem razvoju. Kapitalistički način proizvodnje podstakao je ogroman razvoj proizvodnih snaga, daleko iznad nivoa feudalnog društva, ali je već neko vrijeme postao okov. Zbog toga su ulaganja i dobit od produktivnosti tako hronično niska, uprkos stvaranju nevjerovatnih novih tehnologija.

5 AI nudi mogućnost pisanja koda, ali neće biti nikad toliko napredan da može da napiše savršen kod kojem ne treba doprinos inženjera, tj. neće biti takav da ga mogu koristiti ljudi bez ikakve obuke za kodiranje. – prim. prev.

28 AI i druge digitalne tehnologije, kao što je internet, predstavljaju sredstva proizvodnje koja su previše napredna da bi ih kapitalizam mogao pravilno iskoristiti.

To je zato što je kapitalizam proizvodnja za privatni profit. Ako se profit ne može izvući iz potencijalne investicije, neće biti ostvaren. A profit se može ostvariti samo eksploatacijom radne snage radnika, a zatim ostvariti prodajom proizvoda tog rada na tržištu.

Tehnologija kao što su internet i AI stavljaju znak pitanja na ovaj proces, jer koriste automatizaciju do tako visokog stepena. Na primjer, internet je omogućio kopiranje i razmjenu velikih količina informacija vrlo brzo, uz malo ili nimalo rada. Svako može podijeliti film ili muzičko djelo sa bezbroj ljudi širom svijeta, bez gubitka kvaliteta i bez ikakvog napora. Zbog toga je postojanje interneta preko noći učinio suvišnim jedan od ključnih dijelova muzičke i filmske industrije – kopiranje i distribuciju snimaka.

Ovo je predstavljalo ogroman problem za ovu granu kapitalizma: kako su mogli nastaviti da ostvaruju profit kada je bilo ko mogao dobiti kopiju albuma besplatno?

Kapitalisti su pokušali riješiti ovaj problem jednostavno

kriminalizujući ‘peer-to-peer’ dijeljenje medija na mreži i uspostavljanjem niza striming servisa, od kojih svaki ima monopol nad svojim ‘vlastitim’ materijalom, za koji gledaoci/slušaoci moraju efektivno plaćati trajnu najamninu. Ovo rješenje je bilo razumno učinkovito kada je u pitanju očuvanje korporativnog profita, ali sa bilo koje druge tačke gledišta ono je iracionalan okov i za distribuciju i za proizvodnju kreativnih djela, što nas samo spriječava da ostvarimo potencijal naše vlastite tehnologije.

Slično tome, najnovija AI tehnologija prijeti da umanji vrijednost ogromnog niza profesija i industrija u kapitalističkoj ekonomiji. Ako se tako velik dio teksta i slika korištenih u publikacijama, na primjer, može trenutno proizvesti pomoću AI i ako autori mogu tako brzo izbaciti ideje za zaplete, vrijednost njihovog rada biće znatno smanjena. A ako se obuka i vještina potrebne radnicima za proizvodnju takve robe svedu na puko tipkanje, vrijednost njihove radne snage takođe će biti drastično smanjena.

U socijalističkom društvu to ne bi nužno bilo loše.

Umjetnik se, na primjer, ne bi bojao moći vještačke inteligencije da proizvede ‘umjetnička djela’ u trenutku, jer umjetnost ne bi bila proizvedena za profit ili kao sredstvo za život. Umjetnost bi izgubila svoju fetišističku vezu sa privatnim vlasništvom i proizvodila bi se za sebe, odnosno za dobrobit društva.

To bi bio pravi izraz ideja i talenata ljudi i način na koji oni komuniciraju. Kao takvi, generički radovi AI ne bi predstavljali prijetnju, umjesto toga bili bi pomoćni alati za umjetnike.

U kapitalizmu, međutim, umjetnikova egzistencija je nesigurna i podređena hirovima tržišta. Oni moraju ljubomorno štititi svoje ekskluzivno pravo na prodaju svojih umjetničkih djela, jer im se u suprotnom sredstva za život dovode u pitanje.

Daleko od oslobađanja čovječanstva, AI će pod kapitalizmom samo povećati tendenciju ka monopolu i nejednakosti. Najbolji AI za generisanje slika i teksta i za rješavanje problema nastaviće se razvijati od strane ogromnih monopola kao što su Gugl i Majkrosoft, s najboljim inženjerima, najboljim hardverom i najvećim bazama podataka. Oni će, naravno, iskoristiti svoj monopolistički položaj da bi ostvarili monopolski profit, a prednosti tehnologije, naime u ubrzavanju i pojeftinjenju proizvodnje, koristiće druge korporacije da otpuste neke radnike, a drugima smanje plate.

29 SCOT je jednostavno posmatrao obrasce potrošnje, bez ikakvog razumijevanja šta uzrokuje te nove obrasce.

Shodno tome, preporučio je Amazonu da kupi milijarde dolara dodatnih skladišnih kapaciteta kako bi se nosio s povećanom potražnjom.

Ova tehnologija se takođe već koristi za ubrzavanje rada, a time i povećanje stope eksploatacije iz drugog ugla. Kamere i drugi senzori mogu jeftino i efikasno pratiti radni proces hiljada radnika, disciplinujući ih tako da proizvode više za istu platu.

Amazon je po tome ozloglašen i to s pravom: „u 2018, kompanija je imala dva odobrena patenta za narukvicu za praćenje koja emituje ultrazvučne zvučne impulse i radio prenose za praćenje ruku radnika u odnosu na inventar, pružajući ‘haptičku povratnu informaciju’ za ‘guranje’ radnika prema pravom objektu.”6 Kako automatizovani nadzor napreduje i postaje jeftiniji, on će se primjenjivati u cijeloj ekonomiji, povećavajući stres i otuđenje radnika.

Kapitalizam stavlja ruke na revolucionarnu tehnologiju čiji je stvarni potencijal harmonizovanje i racionalizacija proizvodnje i jačanje kreativnih moći čovječanstva.

I umjesto toga je koristi za dodatno disciplinovanje radnika, za ‘bacanje’ većeg broja radnika ‘na otpad’, čini egzistenciju umjetnika još nesigurnijom i koncentriše sve više moći u rukama gigantskih korporacija. Učinak stoga neće biti unošenje stabilnosti i obilja u ekonomiju, već povećanje antagonizama i nejednakosti društva.

Daljom monopolizacijom ekonomije, daljim smanjenjem plata i koncentracijom sve većeg bogatstva u manje ruku, AI će u kapitalizmu pogoršati anarhiju tržišta.

To se već vidjelo u sadašnjoj ekonomskoj krizi. Tokom pandemije, obrasci potrošnje su se promijenili, što je dovelo do velikog povećanja narudžbi od kompanija kao što je Amazon. Amazon u velikoj mjeri koristi vještačku inteligenciju u svom modelu predviđanja (SCOT - tehnologije optimizacije lanca snabdijevanja).

6 N Dyer-Witheford, A Mikkola Kjosen, J Steinhoff, Inhuman Power: Artificial Intelligence and the Future of Capitalism, Pluto Press, 2019, pg 93

Ali kako je lokdaun neizbježno završio, potražnja za robom Amazona je opala. Kao rezultat toga, Amazon sada ima previše skladišnog prostora sa previše artikala, što je zauzvrat dovelo do otpuštanja i popusta. Umjesto eliminisanja otpada i prekomjerne proizvodnje, korištenje AI za povećanje profita monopola zapravo je pogoršalo situaciju.

Nije ni čudo da uprkos nevjerovatnom potencijalu koje AI nudi čovječanstvu, mnogi od nas žive u strahu od toga. Šta otkriva ovaj široko rasprostranjeni strah od AI? Vrlo malo o samoj tehnologiji, ali mnogo o čudnim kontradikcijama kapitalističke proizvodnje.

U kapitalizmu, najviša dostignuća ljudske misli, najčudesnije tehnologije sa potencijalom da eliminišu zla siromaštva i neznanja, su upravo one stvari koje prijete još većim siromaštvom.

Bojimo se da nas porobi bezlična, hladna i proračunata vještačka inteligencija, ali već smo podređeni bezličnim, slijepim i nesvjesnim silama tržišta, koje su takođe hladne i proračunate, ali ne baš inteligentne ili racionalne.

TEHNOLOGIJA STVORENA ZA PLANIRANJE Korištenje AI za povećanje kapitalističke eksploatacije je tragično, kriminalno rasipanje. Teško bi se mogao zamisliti zadatak koji je bolje prilagođen vještačkoj inteligenciji od planiranja komplikovane ekonomije kako bi se zadovoljile potrebe. Sa modernom tehnologijom kao što su senzori, već je moguće automatizovati logistiku, kao što je pokazao Amazon.

U svom ogromnom kompleksu velikih skladišta, Amazon koristi AI i robote za učinkovito planiranje koji artikli gdje trebaju ići i u kojim količinama.

Nema razloga zašto se senzori ne bi mogli integrisati u ekonomiju kao cjelinu kako bi pružili podatke u stvarnom vremenu o tome šta se troši i u kojim količinama, gdje i koja je oprema u opasnosti od kvara i stoga se može popraviti na vrijeme. Njemački softverski div SAP već je razvio AI aplikaciju nazvanu HANA, koju koriste kompanije kao što je Volmart kako bi skladno planirale sve svoje aktivnosti koristeći

30 podatke u stvarnom vremenu.

Hranjenjem dubokog učenja AI takvim podacima, bilo bi i više nego moguće osmisliti, zajedno s izabranim odborima, dugoročni plan za ekonomiju, koji bi povećao učinkovitost kako bi se konačno zadovoljile potrebe čovječanstva, tako da niko ne bude gladan, beskućnik ili strahuje za svoj posao. Na taj način bi se eliminisala velika količina otpada i brzo skratila radna sedmica. Ne samo da bi vještačka inteligencija bila od ogromne pomoći u sastavljanju i prilagođavanju takvog plana, već bi i pomagala ljudima uključenim u planiranje da sagledaju sve predrasude i ograničenja koja postoje u njihovom razmišljanju.

Jasno je da bi ovu vještačku inteligenciju morali nadzirati ljudi - bila bi im samo alat na usluzi. Ne može se odgovoriti na pitanja kao što su kakva bi se arhitektura trebala razvijati, kako bi naši gradovi trebali izgledati, itd. Ali njeni uvidi u obrasce ekonomije i kako najbolje pojeftiniti proizvodnju bili bi neophodni.

Ovo je potencijal najnovije AI tehnologije. Na dohvat ruke imamo tehnologiju kojom možemo unijeti sklad u proizvodnju, eliminisati rasipne ekscese, pohlepu, iracionalnost i kratkovidnost kapitalističkog sistema.

Mogli bismo ga upotrijebiti kako bismo cijelom čovječanstvu dali ne samo stvari koje su im potrebne za dobar život, već i moć stvaranja umjetničkih djela ili redizajniranja i poboljšanja vlastitog doma, radnog mjesta ili susjedstva. Time bi se brže i bezbolnije izgraditi socijalističko društvo oslobođeno svih oskudica i klasnih razlika.

Ta nam je moć na dohvat ruke, ali nam izmiče, jer, suprotno onome što mnogi zamišljaju, način na koji se koristi nije automatski određen samom tehnologijom, već načinom proizvodnje pod kojim živimo.

Sve dok živimo u kapitalizmu, kapitalizam je taj koji će određivati kako će se AI razvijati i koristiti, a ne sam potencijal tehnologije. Zbog toga su predviđanja o vještačkoj inteligenciji i automatizaciji koji će riješiti iskorištavanje i anarhiju kapitalizma obmana. AI, koliko god bila napredna, ne može umjesto nas obaviti posao oslobađanja čovječanstva od kapitalizma. I koliko god iracionalan postao, kapitalizam će nemilosrdno braniti kapitalistička klasa.

Jedina sila koja se protiv toga može boriti je jedina koja ima interes u tome, a to je radnička klasa. Činjenica

da je radnička klasa zainteresovana za postizanje socijalizma omogućuje joj da razumije i potrebu i sredstva za taj cilj.

Tek kada konačno svrgnemo kapitalizam, kako bismo ekonomiju mogli podvrgnuti svjesnom, racionalnom planiranju, vještačka inteligencija i druga tehnološka dostignuća mogu procvjetati do svog punog potencijala kao najčudesniji i najuopšteniji alat ljudskog razvoja koji je dosad osmišljen. Kao što je Lav Trocki tako poetično rekao: “Tehnička nauka oslobodila je čovjeka tiranije starih elemenata – zemlje, vode, vatre i vazduha – samo da bi ga podvrgla vlastitoj tiraniji. Čovjek je prestao biti rob prirode, postao je rob mašine i, još gore, rob ponude i potražnje. Sadašnja svjetska kriza na posebno tragičan način svjedoči kako čovjek, koji roni na dno okeana, koji se uzdiže do stratosfere, koji razgovara na nevidljivim talasima s Antipoda, kako ovaj ponosni i smjeli vladar prirode ostaje rob slijepe snage vlastite ekonomije.

Istorijski zadatak naše epohe sastoji se u zamjeni nekontrolisane igre tržišta razumnim planiranjem, u disciplinovanju proizvodnih snaga, prisiljavajući ih da rade zajedno u harmoniji i poslušno služe potrebama čovječanstva.”

Daniel Morli Tekst je objavljen 5. maja 2023.

stA JE TO SOLIDARNA DONACIJA Crveni principijelno odbijaju traženje finansijske podrške od raznih fondacija i krupnih donatora. Odgovorni smo samo našim pristalicama i radničkoj klasi. Solidarna donacija, koja je istaknuta na naslovnoj strani svakog broja, predstavlja poziv na materijalnu podršku realizaciji naših ideja.

Iako svi članovi Crvenih trenutno rade volonterski, postoje stalni troškovi štampe i distribucije časopisa, kao i organizovanja brojnih aktivnosti usmerenih na podržavanje radničkog pokreta i izgradnju snaga komunizma. Ponuđeni iznos solidarne donacije je u vezi sa tim stalnim troškovima. Ukoliko odlučite da nas podržite kupovinom časopisa “Crvena kritika”, solidarnu donaciju možete predati distributeru časopisa, koji taj novac stavlja na raspolaganje blagajniku organizacije.

Hvala vam što nas pratite Redakcija časopisa

Jeste li komunisti? Ako jeste - organizujte se!

Prikljucite se marksistima!

Marksisti na jugoslovenskom prostoru regrutuju kadrove za revolucionarni rad. Obraćamo se radikalnoj omladini i radničkoj klasi da nam se pridruže u borbi za socijalizam. Ako si komunista ili komunistkinja, ne gubi vrijeme - javi nam se i organizuj se politički.

Marksistička organizacija Crveni jugoslovenska sekcija Internacionalne marksističke tendencije (IMT) - započinje kampanju novog talasa regrutacije kako bismo povećali članstvo u svim republikama bivše Jugoslavije.

sta je Marksisticka organizacija Crveni?

Marksistička organizacija Crveni je jugoslovenska komunistička organizacija radnika i studenata okupljenih oko ideja marksizma. Naše Programske osnove možete pročitati ovdje. Naš cilj je izgradnja radničke partije, sa komunističkim programom uspostavljanja vlasti radničke klase, koja sačinjava ogromnu većinu stanovništva svakog modernog društva. Kriza kapitalizma u svijetu danas sve je oštrija.

Raspoloženje u društvu daleko je od harmoničnog - primjetna je radikalizacija među radnicima i omladinom širom Evrope i svijeta. Sve više mladih ljudi traži odgovore na probleme kapitalizma i dolazi do komunizma kao rješenja, usred čega se aktivira i politički organizuje. I mi na Balkanu moramo odlučno djelovati u tom smjeru jer imamo ponajviše razloga za nezadovoljstvo i radikalizaciju.

(+381) 61 259 97 97 (Beograd) (+381) 62 44 12 58 (Sombor/Novi Sad) (+387) 65 41 96 50 (Banja Luka) (+387) 65 37 08 34 (Kozarska Dubica) (+387) 65 76 70 72 (Šamac) (+387) 62 00 67 41 (Travnik) (+385) 91 507 54 76 (Zagreb) (+386) 69 71 84 93 (Ljubljana) (+389) 75 52 05 08 (Skoplje) (+389) 70 98 97 52 (Bitolj) (+387) 65 70 28 66 (Sarajevo) (+387) 65 91 36 04 (Modriča) (+387) 63 79 31 19 (Bihać) (+385) 91 550 60 87 (Pazin) (+389) 71 36 27 69 (Kumanovo)

sta nasa organizacija radi?

Kao aktivni dio internacionale i svjetskog komunizma, na jugoslovenskom prostoru gradimo ogranke, edukujemo nove kadrove, agitujemo među omladinom te sudjelujemo na protestima i štrajkovima.

Svaki naš ogranak održava redovne sastanke na kojima se dogovaraju nove praktične aktivnosti, raspravljaju važna teorijska i politička pitanja, te pruža vrijedna marksistička edukacija novim zainteresovanim kontaktima. Finansiramo se potpuno nezavisno - od članarina i donacija, bez oslanjanja na bilo kakve državne ili evropske fondove.

Ukljuci se i ti! Budi dio svjetske borbe za socijalizam!

crvenakritika.org /m.o.crveni

@mo_crveni

crveni.mo