Bijela kuća, Elka Nyagolova by capola

Elka Nyagolova Bijela kuÄ&#x2021;a

BIBLIOTEKA Koprivnica, 2013.

Nakladnik Društvo hrvatskih književnika Podravsko-prigorski ogranak Koprivnica Za Nakladnika Božidar Petrač BIBLIOTEKA

Knjiga 6. Glavna urednica Enerika Bijač Likovno oblikovanje Zvonko Todorovski Prijevod sa bugarskog jezika Ivana Primorac Pjesnički obradila Enerika Bijač Rukopis autorice na koricama: Stihovi iz pjesme Gora

ELKA NYAGOLOVA

BIJELA KUĆA

DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA PODRAVSKO-PRIGORSKI OGRANAK

Nastao je Put

Priča o drvetu Znam, ja sam te posijala na ovoj svojoj pješčanoj padini. Bio je rujan, ali već – dovoljno hladno. Kiša neprestana lica nam bijesno štipala. Vrijeme je za sjeme. Vrijeme je za gradnju Hrama. Započeh sadnju. Kopala sam hladni pijesak. Kopala sam noktima u stijeni – da jamu napravim. Rekoh: niknut će drvo – naš Hram traži sjenu... I zasadih te tada u stijeni čvrstoj. Zatim započeh gradnju hrama za troje: kamen po kamen i cigla za ciglom, sve dok ti nisi niknulo pod mojim rukama – nastale su rime nastao je krov i sjena, nastao je Put... Točno tada začuh kako nešto puca ispod tla i ono se iznenada zatreslo. Bibavica? Zemljotres? Izdvojeni slučaj? 7

Ili je Gospodin samo bacio kocku... Kako reći svim ovim strancima, koji sada prema Hramu vuku svoje noge: “Prvo sam razmišljala o deblu, lišću i sjeni, a ne o temelju... I sve je preuzelo vrijeme.’’ ...Znam, ja te zasadih Drvo – stepeničasto i moćno. Skupljala sam vodu iz svih mogućih bunara. Tebe sam zalijevala (Od žege mi bijaše loše!), pazila sam na tvoju koru (U meni su se dubile rane!)... Danas tvoji korijeni, iz stijene iznikli, pucaju, podižu zemlju i tlo ljuljaju... Luđački ptičji krici nebo paraju. Padaju gnijezda. Voda se slijeva niz oluke! Svi pobjegoše, samo je Drvo ostalo – jednonogi stražar pored Hrama, naivno napušten. Teško šuti zvono pregrižena jezika. 8

Stišću sveci, riječima ranjene, svoje usne... ...Kamena obala. Drvo. I Hram pored drveta. I jedna luda koja potiho gnijezda skuplja. A zatim se do zore moli za njih i za život, bez pogleda: približava joj se brežuljak.... I s njime odlazi drvo – ikone sanja. I u snove korača... (Hram će se bez njega srušiti!) Čujem: vrapčić promuckuje u suhim granama: – U ime Oca i Sina i Duha Svetoga...

Replika svijeće – Cijeli život – samoća. Pa i poslije. Cijeli život – kratak plamen usred tmine. U ljubavi smo i goli i bosi. I svijeća se rasplakala.

Pričest U crkvenoj porti, gdje do sutona valjasmo dlanovima djetinjstvo, gdje nam dudovi nešto šaputahu i znali smo gdje su tajni znaci; gdje uvečer sjedili smo okupljeni i strašne priče šaputasmo u mraku, gdje uznemireni mravi zvjezdane stope počinjahu učiti prije sna… U crkvenoj porti, nakon djetinjstva, još me čekaju nekakvi glasnici. U duši im – praznina, do neprikladnosti, (A upravo jedan život presjekoše!...) I čujem ih: šapatom strašnu storiju ponovo pritajenim dahom pričaju… Prolazim tom stazom ponovo – za njih sam nevidljiva (ili kažnjena?)… A oni, u pohabanoj odjeći, plavih jezika – od dudina. I opet je trava cvrčcima prenaseljena. I opet pod strehom šuti jedna ptica! Pernati isihast. Šutke krsti strehe, travu, slatke dudine… I djetinjstvo, što se utučeno vraća Nazad s dušom pravoslavnom…

Podzemne vode Podzemne vode zbilja su usamljene. Podzemne vode uvijek se nekome mole. Ljubavnice su koje se sreću u tmini. Za ljubav slijepe, stalno nešto propuštaju. Podzemne vode stepenice ruše. Šapatom podrivaju podzemnu državu. Na usnama dugo drže gorljivo slovo. Ćute bez zraka; nemaju sunca, vjetra. Podzemne vode katkada se grle. Šutke. Neprekidno. Al’ to nije sve! One nemaju nedjelju, da čaj popiju i da kao ljudi uz čaj popričaju. Ne mogu dlan da dignu, da ga na dlan polože. Uvijek žure. Vječito jure ka nekom podnožju. Ne znaju da ih, ustvari, kad stignu do kraja, upravo tada čeka rastanak. Zauvijek. Zauvijek! O, strah me je, ljubavi, nedjeljom, jer tihe, od riječi i čaja, od proročkih stihova, rijeke koje čuvam pod zemljom – dišu… Da li je ovdje, ustvari, uopće riječ o vodama?! 12

Pčela Eh što zujiš?! Nije sve u životu medeno. Vidi ono selo, u koje odlazim jednom nedjeljno i dugo perem dušu u starom koritu na česmi… Naokolo – svakojako korijenje. Samo moga nema. A ti zujiš i ne pitaš: Zašto susjeda uvečer u pčelinjak šutke stavlja ne šećer, već misli, dugo ljuljanje u noćima; Kakva je iskonska mistika, kojom starice strpljivo doje koze, a mlijeko im blješti u rukama, i izvire neki šapat u tankim mlazovima, ispisuje nejasno pismo s neba… Uzalud zavirujem u kotlić – starice čitaju pismo i čvrsto stišću usne – da ne ispuste tajnu… Zujiš. Zujiš do klonuća, a zidove tiho obrasta trava – grabljivica, nepristupačna. I samo je nekoliko kuća, u kojima se noću netko okreće da još živih očiju porazgovara s Bogom. 13

Gorči, sestrice, gorči, a ti pričaš o slasti… Susjed više ne pravi sir od kozjeg mlijeka – vjerojatno ne može odgonetnuti nebesko pismo. Posljednje je vezao u krpicu i dugo je nad njim plakao… Ušuti! I što još čekaš?! Prazno odjekuju hambari. Crkvena medna zvona šute, stravično viseći zbog tolikih bezljudnih jeseni. A tvoj pčelinjak mi sliči na stare foto – trake iz kojih izvire život. Ti zujiš i hvališeš se: skladištiš višestruko veću žuđenu slast… Ali, kome, kome je potreban tvoj med?!

Pismo postolaru Par cipela pred kućom, s vrhovima naprijed – kao karta za putovanje u druge zemlje, u drugi vijek i san… I polazim, ne opraštajući se. Ikonica Majke božje u prtljazi. I sjećanje na plavog konjića. Pismo sa željama… Nešto zaboravih prije puta mami kazati. Uvijek zaboravim nešto ponijeti… Moj život ne može se skupiti u ruksak. (I što drugo ostaje, ako ne ti bijeli biljezi od rana iza nas?!) Prolazi svijetom – neki samohodan, u mukloj tišini – biljeg. Nevjesta Puta, utrnula od hoda. Slavenska duša, do dna izranjena. Raspadoše se bijele cipele. Ruke mi zamijeniše krila. Ali vas njima grliti 15

ne mogu, ne smijem… (Sjetite se Divljih labudova!) Par cipela – dva bijela neupregnuta jelena topoću nestrpljivo pred kućom. Izgrebenih potpetica… Prema njima će postolar sricati – kao na staroj mapi – putove kraja.

Vrata Izgubih teški ključ ka srcu. Sad stoji zaključano, ukleto. I vreba. Zvjerčica s neprevijenom šapom, što strepi u snu, sjećajući se stupice. Na drugoj strani, među riđim brdima stoji lijevak, kroza nj se cijedi anđeosko nebo. Zvjerčica podrhtava od napadnog prizora pješčanog sata. Kipi jesen… I lijevak se ispunjava žutim, narančastim, boje hrđe… Nebo bez krila zamuckuje. Zvjerčica je zaključana, srce iza devet čvrstih brava čita molitvu o ključu. Zar mi nisi rekao, Bože, da će svi prozori i vrata biti otvoreni prema svjetlosti? Čemu onda teške dveri u grudima i čeljusti stupice što su nagrizle zrak u nama? Sve jednostavne stvari nemaju vrata: seoce sa starom česmom – korito puno jeseni; Mistične koze, što s večeri silaze sa bliskog neba, s maglom na roščićima; 17

I starci s naramcima godina popeti na stogove sijena – kao da su tik uz tebe. Šuplja stabla i pećine u gori, po kojima lijeću šišmiši sjećanja su na žive; I jabuke, još neubrane, ostavljene da blješte među granama – poput kandila… Bez ključa su i vrata vrćaka otvorena na utihlom groblju – o, tko će odande pobjeći?! Pusti me, Bože, da magičnim ključićem otključam ranjenu zvjerčicu dok još diše… Na drugoj strani, lijevak između dva brda – sat prepun bezvremena spušta se sve niže. A, možda, će nam posljednja vrata horizonta nevidljiva ruka otvoriti. Da svane…

Anđeoska nedjelja Kasnojesenji požari prave križ dosežući do seoskih dvorišta. Da li se to duša sjemena do proljeća zakopana, pridiže na prste? Ili se duhovi negdašnjih ljudi o današnje plotove sapliću? Negdje se čuje ostarjeli pas – kao da prvu slanu predskazuje. Dimi se šuma i nešto tamo nevidljivo, jezik vatre liže. Gradski mutanti – čak i ne znamo zašto se dim do neba diže. I u gluhoj anđeoskoj nedjelji, dim – slobodni stih – vrh seže. Bijelim štitom krpi postelju zemlja, svlači staru odjeću. I samo kozji pastir lupka pored otvorenih vrata. Uz neki porušen zid, našavši mir tužni anđeo s vatrom gori.

Bijeli vlak Taj vlak, taj nijemi vlak od beskrajnih izmišljotina, probija se usred ljudskog govora, usred vreve ljudi. Nema sirene i dima, čak mu ni kotači ne kloparaju. I toliko je tih, kao da anđeo gore umire. On se ne zaustavlja kod mene – moj san nije njegova stanica. Vidim samo kako promiču osvijetljeni prozori pored mene. I ubrzo iza bijelog vlaka ostaje samo bijela para, od koje mi postaje tužno i duplo hladnije. On sliči na mene – taj vlak s osvijetljenim prozorima. Bijel je kao ja i ne zaustavlja se na svakakvim stanicama. Ali u svakoj krivini neko se u njega najstrože zagleda. I na svakoj krivini neki anđeo nad njim umre. Onijemjesmo od tih beskonačnih krivina na putu,

od toga što smo drugačiji – toliko bijeli i strašno različiti, i što ovdje, na zemlji, živim sa svojim umrlim, i od svega toga učim iz pravopisa “Volim te…” Sve drugo je para, bijela para u suhoj škalji, upućena negdje u neznanom pravcu usred sumraka… Zato, ako čujete zaglušujući pisak u tmini recite sebi: “To samo bijeli vlak negdje plače…”

Balkonska etida Dok se provlačim ispod konopa, ne prostirem tvoju opranu košulju. Tako izgleda sa strane. Tako samo izgleda. Kraj mene mistično slijeću anđeli – ekipa “Pomoć s neba” šapuće ptici u mojim rukama neka odleti. A ona mi bojažljivo maše krilom pored lijevog ramena. – Leti! – kažem joj, cijeli balkon je tvoj. I dalje… Ali ptice, napravljene od platna, vjerojatno su nepravilno skrojene. One samo lepeću krilima, cijelo nebo im se davi u očima. A ona visi pored mene… Dok se provlačim ispod konopa s opranom košuljom u rukama, sličim na onu koju pamtiš: na ševu koja se umorila na nebu, i na balkon slijeće samo da se odmori.

Rječnik Ova ulica moga grada svojevrsni je rječnik. Gomila imena. Gomila imena. Na svakom stupu, Na svakom drvetu… A u mojoj duši – Suton.

Lazaret Boluje breza, u listopadnoj noći – bosa, tankim čvorom, pritegnutim, istrgnutim iz petlji na čarapi. Rivanolom namazana, dva lista preostala od Boga, izranjavana poštovanjem, grle se gore – vanbračno.

Sve tako Dini Kosevoj Iza ograda od kopriva sve tako – eksplozija zdravca. Sve tako – u zavjetrini šimšira nalazimo suncooki dragoljub. Preko kamenja – po kaldrmici penjem se uzbrdo bez straha. Sve tako blješte ponosne georgine, klimaju pored njih da prođem. A koraljna usna cilja. I pokazuje nam put za natrag… Iza ograda od kopriva – tišina. I mlada travica. A iznad njih – sve tako uzdižu se iz zemlje vrhovi. I miriše na bor. I na pokućstvo. Večer otvara tiha njedra. A iznad svega – stara crkva. Nasuprot njoj – njena crna silueta.

Bliska obala

Netko... Netko će mi od vas držati kaput, (a ja ću oblačiti svoju tajnu); Drugi će oblizati čašu moga života (i porezat će se na njezin kristal); Netko će pod moj uspavani dlan podleći, (ne znajući da je rovom ograđen); Drugi će me rukom pod lakat poduprijeti, (opet ne shvativši da je zarobljenik); Nekakve riječi, sanjivo žuboreće treći će mi šapnuti u uho, zamijenivši me s mojom lijepom mačkom, presrest će me pred ulazom... Peti i šesti će kopati po mojemu stihu, po mojim ljubavnim ožiljcima vidljivim. I samo će jedan pričekati brežuljak. S križem na leđima. Umjesto mene.

Poljubac u pothodniku Kad me je šutke u pothodniku poljubio pod kestenima jesenjim na “Ruskom”*, pred zapanjenim pogledima zaljubljenih, koji su se stisnuti dolje spustili, vjerojatno je u dušama našim odzvanjala vječna pjesma Miše Belčeva**... No, vjerojatno je tu bilo još ponešto..., no kesteni su već bili jesenji. I u naše korake po maćuhicu je bacalo, svijetlo nas krstilo, padalo jesenje lišće. U ljubavi bez mučne umjetnosti – znao je on – život je samo pakao. Poljubio me. Poljubila sam ga. A poslije je moj dlan stavio u svoj džep na toplo – spašeno ptiče na otoku nade, pobjeglo od znatiželjnih pogleda. Poljubac u pothodniku usred vlage i polutame. Ali bijah spremna okladiti se: da vidim oblačić nad tvojom glavom, i da su dva krila probila pod moju kožu.

* Ruski bulevar – najveći bulevar u Sofiji. Nosi ime ruskoga cara Aleksandra II. koji je oslobodio Bugarsku od Osmanskog carstva. ** Mihail Ivanov Belčev – bugarski estradni umjetnik, skladatelj, pjesnik i režiser. 30

Zvjezdana pjesma Na nebu, gdje je skriven stari polomljeni lampaš na mjesecu, presrest će nas nepripremljeni Slučaj, odmjerit će nas pogledom izdaleka. Upitat će: Da li se dugo tražite, zar vam je bilo malo na zemlji?... Prsten će već biti pohaban – po njemu mi prepoznaj ruku. Ovaj topli pulover ponijet ću – možda ti gore bude hladno. Zaboravi za tren na pitanja – neka se živi dole spore. Ja ću s tobom poći put zvijezda – toliko stvari nismo rekli! Naći ćemo kakav skroviti kutak – da se, opet, ljubavlju kaznimo!

Bez ritma Nije kiša! Nije kiša na noćnom prozoru. To ja kucam po tvome srcu... Al’ je zaključano.

Stol za troje Petnaesti kat postojanja. Nad džez – orkestrom u albenskom* hotelu. Stol u uglu. Svijeća gori. I svijetli, sveti trenuci. Do mene – muž. Preko puta – sin. Podjednako zaljubljeni i šutljivi. Ispred nas kava. Na njenom dnu – put. Kuda vijuga to bespuće? “Usamljeni muškarci” – šlager u ružičastom. Utišali se, ispijaju svoje piće. A stol za troje naš je otok, do kojeg ne dopiru vjetrovi. Dok nam se mala nimfa približava… – Gergana! – kažem sinu jednostavno. Oni ustaju, a moja država se ruši. Bliska obala iznenada postaje strma Smiješe se oni jedno drugom. Igraju se, zaljubljeno – dakle, porasli su. A ja i njegov otac tražimo raj, izgubljen pred samo koji tren. I plače nam se.

* Albena, mjesto na Crnom moru 33

Posveta Jedna ljubavna pjesmica smiješi mi se iz kave. Posrebrena, znam, od mene. Ne sliči na druge stihove. Vrlo dugo crtala je bore; mojom rukom, opet – po čelu gomilala je grane visoke lomače. Nanizala je trista kupova. Mnogo soli pojela je sa mnom. Nisam ju mogla ugrijati vestom. Hladno joj je. Naučila me da brzo ustajem, saplićući se na ravnome. Kao da ju ne znam iz prošlog života čitam ju bojažljivo i polako. I bojim se da ne progna naše izmišljene riječi, okasnjelo padanje s konja, slobodu neke istine trenutak kod one kirurgije, kod koje mi je stih plakao – jer, u liftu dan, a u drugom večer i smrt se guše… Ti si moja pjesmica. Ja sam te takvu izmislila. Neobičnu. Bezvremenu. Nedovršenu do kraja.

*** Tvoje ruke – dva vesla barke, u kojoj plovi moj duh. I – ne bojim se dubine.

Usputno sjećanje na bijelog konja Bješe li bijel taj konj?... Ne bješe bijel. (Bijele sam odavno razuzdala u snu). On je isplivao iz svibanjskog snijega, koji je padao po drveću i žbunju, zasuvši ubrzo sve. Bješe li bijel taj konj?... Ne, bijaše alast. Nozdrve mu podrhtavale, zadojene proljećem. Zaljubljeni vjetar češljao ga češljem od prstiju. Letio je bez krila, očaran dahom prirode. Doletio je, ukipio se preda mnom, srsi mu prođoše leđima, dok je sijao na suncu, oznojenim vratom… I ne stigoh upitati: kuda je krenuo, što je htio, I zašto mu se u oku ugnijezdila tolika samoća?! Vjetar podiže cvijet bijelog snijega i zasu nas oboje: moga alastog konja – s bezdanim okom kao proljetno nebo, i mene nasred puta, s praznim uzdama u dlanovima… I zašto cijelog života tražim u snu toga konja – bijelog?!

Sjećanje na nepoznatog Od nekud ga poznajem – ugao, suton, zarez, on u košulji i vindjakni, upravo tako, mladalački obučen. Pamtim još: hrapavi ožiljak (kao da mu je bio na licu), sljepoočnice – izrazito bijele i oči ludog pjesnika… Bio je oslonjen o drvo, pogleda uprtog u vis; u mraku je, kao kroz knjigu života, preko reda, kao kroz maglu, pretrčavao. Kao da je netko pogasio sva svjetla na nebu slijepom. Kao da je oslijepjela ptica poletjela vrlo visoko. Bio je sam i skrivao je krila. Dok je bestjelesna magla puzila. Gotovo čuh, sjećam se, zavijanje psa, kao u stop-kadru Tarkovskog. Muškarac je prestao ljubiti. Bio je zanijet kišom. Ili mi se tako učinilo. Oštra krivina usred planete. Ali, zašto ispod mog prozora?

Kupit ću kartu u jednom pravcu Jednoga dana pobjeći ću i ja s voljenim – daleko odavde k bijelim odronima života. Vjerojatno u Melniku ne ostavljaju namjernike pred vratima. I nude goste najcrnjim vinom u tamnoj bukari. Čim stignemo pokucat ću na prva vrata. (Dah će nam stati, kao pred vratima raja.) Tamo nema službenih kontrola. I nitko ne traži putovnicu. A mjesec će, čim nas prepozna dobaciti nam ključ. Jednoga dana, kad mi sve, baš sve dođe preko glave, pobjeći ću sa svojim voljenim od svega i od vas.. U čudnoj crkvi zvanoj “Sveta Barbara”, dugo ćemo slušati cvrčkovu ispovijest o grijehu. Budit će nas rani pijetao, i sam zaboravio kad je rođen. Potom, bez uma i razuma dugo ćemo se ljubiti…

A starac (bjelji od Melnika) kašljat će teško, jedva vukući papuče, silazeći put podruma. Kao skitnica, zasigurno, jednoga dana pobjeći ću sa svojim voljenim, To će biti moje posljednje najsvetije vrtoglavo zaljubljivanje! Ali, kako se do sada nisam sjetila bar jednom upitati ga: hoće li poći, nakon što je cijeli život hodao s ludom…

Mi Valeriju U najsvjetlijim, najtišim trenucima jutara, sjećat ću se ljetne, šarene ogrlice – kada bijasmo sitne perlice smijeha razbacane po njivi. Srpanjsko sjenovito popodne bilo je presamićeno pod teretom sunca prenutog svjetlošću; u mojim očima – kradeno u djetinjstvu, šarenilo kajsija. Posegao si rukom, da probaš njihov znani ukus. Tada se perlice čuvanog vremena rasuše pored nas… I svakog jutra poput ovoga – tužno i smiješno, zavirivat ćemo do bola u svoje oči, da odvojimo perlice pravednog vremena od onih grešnih. Ako nisu krivotvorine, uzimat ću ih na zajam.

Šutljivo Zaljubljene loze plaču bez objašnjenja. Šijama propetim u vis piju zrak. Puze ka gornjim katovima osluškujući ljubavni šapat pritajenog slavuja na bliskoj visokoj topoli gdje na skrovitom mjestu – u tijesnom gnijezdu očekuje svoju ljubav. Loze pažljivo slušaju, čita se molitva: o drugima, koji se još uvijek vole!

U grlu dunja

Akt Pticama rastu krila, izdužena na srpanjskom suncu. I moja sjenka počinje sličiti tim velikim teškim krilima. Uvečer, dok svlačim široki oblak haljine, vide se lijepljena – mnogim osmijesima slomljena ptičja krila… Svuci me, molim te, u tami.

Pred zimu Ljubav se istrošila poput ostarjela kaputa. Posivjela od kemijskog čišćenja. Izlizanih manšeta. (Vjerojatno od milovanja!) Raspala se podstava (što skrivala je obiteljske tajne). Pokazala se i nekakva drska zakrpa – trag podijeljenog zadovoljstva... Dvooko puce labavo visi otežale glave. I džep se rasparao – vjerojatno su kroza nj ispale najbjelje sitne minute čuvane za crne dane. Ljubav se istrošila. Otežala je vješalica od usiljenih sjećanja i hladnih godišnjih doba... Vani galami ulična prodavačica, otkupljuje iznošenu odjeću. Srce mi ne dopušta odavde povikati. A ona se nestrpljivo cjenka i gura u vreću bića, još uvijek živa, različitih jezika, sudbina i života. A onda baci preko ramena taj jecajući bez glasa Babilon. I krene pustom ulicom pobijeljela od prvoga snijega... 46

Danonoćna apoteka Pelin za misli – beskrajno budne; Rukovet kiselice – za vjernost tešku; za san duboki – zlaćana kamilica; Za ženske tajne – bodljika rajska; I mažuran ljubičasti – za muško čedo; Bršljan za snagu; Udica – za čeljad; Divlja kupina – za sjećanje na rod; I struk koprive – za krvni kod… Lincura rana – da rađaš lako; Dren – za ranu. A poslije – pjesma. Gorka pjesma – zbog mnogo bilja. Junak – obješen. Nebo – vješala… Razbarušeni čuperak – portret iskonski. Iluzija. Nestade. Hram bez ikona.

Obiteljski album Trešnje djedove. I stari očev prag. Survačka* drijenova. I prva kletva izrečena. Slavujev govor. Molitva pčelinja za med. Crkveno dvorište. I mravi, zavjetni. I bijeli oblačak, s rukavima ispranim iznad kuće – bezglasna slutnja o kasnom sinovom povratku. Usred sela – česma. I njena pjesma izmišljena. Jedna ptičica šašava pred starcima nešto raspravlja. Drvosječe preko puta – sijeku, a oči im – blage. Oni znaju da su grešni, no ispovijed odlažu. Ruka drveta ne zna kako se ljubi. I pada Život. U nоgama im pada bezosjećajan. ...Pored mene – topli prsti – moj momak vjerojatno stari...

Plašljivo krstim i njega, i sebe, i brijest... Šumi žuto lišće – hram za lude lastavice. Ali bijele su odletjele. A crne plješću!

* Survačka ili survaknica – ukrašena drijenova šiba kojom se, prema starom bugarskom običaju, ljudi uzajamno lagano šibaju po leđima uz želje za zdravljem, srećom i blagostanjem. Običaj prethodi Novoj godini. 49

Stube svom sinu Iza bijelih vrata, unutra, skriveno, kroz proljeća prolaze svijetli tragovi. Sin ih točno bilježi olovkom rastežući ih mladenački kroz godine. I žuri po iscrtanim stubama. Pred nama ih plete kao mjesečevu pređu... Jesu li postojane, mislim budna u tmini s njegovim ocem, spuštajući pogled... Podupiremo prozirnu osnovu dok nam se sin penje. Crticu po crticu. Mi silazimo. A on sigurno korača gore. Posljednja crta je visoko – stigla je gotovo do kraja vrata. Odletjet će nam ptić vrlo brzo. A u meni će se ugnijezditi stotinu pjevica. Istog tona. Kao da duša stenje. Šutke. Zazidana iza sto osmijeha. Vrata, kojima su oprošteni grijesi, umirit će se i zaspati nad pragom. I ona će biti budna umjesto mene, škripat će pod mladićevim dodirom. A ja i njegov otac čekat ćemo svijetlo čudo, gutajući pitanja. A poslije toga će, sam, za svog sina početi crtati novo stubište, ne vjerujući još uvijek koliko stuba ima stubište zemaljskog raja.

Skype ...Spreman je, sine, blagdanski stol. Zagovezni*. Sada tvoj otac i ja sjedimo pred računalom. I krotko čekamo – zalazak da se izlije u čaše, koje ćemo ispiti sutra. I prekosutra, i narednih dana... Trpko vino u tišini će spojiti naše usne, dok ti tamo metroom prelaziš u drugu četvrt, godinu i čuvstvo... Zavjetni poziv! Napokon! Zagrljaj je pulsirajući ekran, tvoj udaljeni glas: – Zovem vas na kratko, ubrzo moram ići. – Još uvijek je hladno? Jesi li dobro obučen? – E, hajde, pa znate – nisam više dijete. Muž sam. – Što nam to lopovskim pogledom pokazuje kamera?... – Ovo?... Sačuvao sam jednu dunju s peteljkom – od onih koje ste mi poslali u paketu... Zapela mi je u grlu dunja. I tako mu nisam rekla za kalendar u dušama očišćenim, za vino u čašama, halvu i Zagovezne – ma kakva halva, kada nema dovoljno konca**?! – Gdje ste? Ne čujem vas! Je li sve u redu?... – Dobro smo. Ne brini. Sve je u redu, dječače moj! *Z agovezni, sirni – blagdan koji se u Bugarskoj obilježava sedam tjedana prije Uskrsa. Uvijek se obilježva nedjeljom i traje tjedan dana. Blagdanski stol tada obiluje mliječnim proizvodima i označava početak posta. ** Povezano s igrom HAMKANE – igra za djecu koja se igra na Zgovezne. Na kraju obiteljske večere, prije nego što si stariji članovi poljube ruke i zatraže oprost, servira se desert – halva. Ona simbolizira kraj večere i početak traženja oprosta grijeha. Odrasli pojedu komadić halve, a djeci se komadić zaveže koncem i jedan od starijih ljulja tu halvu na koncu, a djeca je pokušavaju uloviti samo ustima, bez pomoći ruku. Onaj koji ulovi halvu zubima, pobjednik je i smatra se da će cijelu godinu biti zdrav i jak. 51

– Zašto tata šuti? Kažem vam: usporite malo... – Što imaš, sine, danas za večeru?... ...Iznenada prekine. Nisam uspjela upitati ga – jesam li dobro vidjela da ima cigaretu?... I postalo je tiše nego li u snu pileta. A u mojim ušima – na stotine mekih gajdi. Sama sebi ponavljam: dobro je, smiri se, i sve ima, i zna da je blagdan, i tako će doći uskoro, a jučer je Božić bio, i sve brige su ipak uzaludne... A sada ćemo odrezati komad domaće banice*, da ne zaboravim – za halvu je vrijeme... Žvakat ćemo, žvakat ćemo, žvakat ćemo sporo... Ali kako ćemo preko Skype – a primiti oprost?! A sada ćemo odrezati komad domaće banice* i da ne zaboravim – za halvu je vrijeme… žvakat ćemo, žvakat ćemo, žvakat ćemo polako…

* Banica – nešto nalik bureku. Spravlja se s bugarskim slanim sirom (fetom) najčešće, a postoje i varijante s porilukom. 52

Noć vjenčanja Udovica se predvečer udala. Nebo se nisko spustilo na grad. Od sutra je nećete viđati u crnom. Od sutra. Ali sada, dok ne svane, udovica – kao zmija košuljicu – svlačit će rekvijeme svakodnevlja. Drugome će dati kruh i nož, i osmijeh u dugoj nedjelji. Podići će ruku – bijelu i vrelu, da lice ka mjesecu okrene. Zvjezdane svadbene svijeće okrenut će joj leđa na prozoru. Grad će na ljubav zamirisati. Bučne ulice utišat će se na tren. Uskoro. Iz svog dalekog kraja odmjerit će sjećanje na drugi. Grad će vidjeti kako se plaha kiša otresa na opranu košulju na balkonu. Da li to njen umrli muž s križa razastire vlažnu suzu?

Amfora Sva izlijepljena – dio po dio, dah po dah. Drevna, osvijetljena amfora u polumraku muzeja. Zastajemo očarani, usne nam se suše od ushita, a komadići i sjenke bola sazrijevaju u njenu grlu. Vrijeme – tanka paučina – nataložilo je stotinu sumnji, crta joj svijetle znakove po profinjenom tijelu. Prstima joj dodirujem dijelove – amfora je već u meni. Lagano, gorkim gutljajima, ispijam uspomene. Tišina. Kao na dnu. Naša bol pretvara se u školjku. Praznu školjku. Režu samo ivice – magično crne. 54

Amfora – atlas znakova usred nijemog muzejskog kamenja… Dok me ne uzme neki restaurator, ležat ću ovdje.

Nedjeljna grafika Rode, rode, rode zamišljeno gaze poljem. Kao da kljunovima ispijaju svjetlost. Kao da čiste zemlju. Rode – bijele metafore usred zelene djeteline. (Preda mnom se otvara Mudra knjiga zemaljskih tajni – Crno i bijelo usred nedjelje!). Rode misle o nečemu i koračaju. Kao mladenci – obučene u bijelo, Kao narikače obučene u crno. Rode – crno-bijele grafike – sablasni neki prizor Ili je, to, Bog crtao Iskrivljenu kopiju života?!

Trešnjine zadušnice Bratu Dok sam žilavo hodala kroz djetinjstvo, dodirivala djevojačka koljena misleći: smrt je samo seoba na neku drugu adresu – bez sujete i jurnjave; Dok sam s grana stare trešnje brala naušnice od zrelih plodova, ne misleći na prljavu odjeću i kako odložiti buduću adresu – godine su kao suze nabrekle. Trešnja krečena čarapicom odavno mi se sapliće u sjećanjima i djeda što je tješi, da ne zaplače. Uz nju se veru mudri mravi iz korijena joj prenoseći neke svoje tajne. Suton pred djedom priča o nečemu. Tada sam sve znala… Danas je drugo. Trešnja i djeda – gdje su? Sada krečim gruba stabla, za adresu pitam mrave.

Prozor ka nebu Prezret ću te, Živote, ako odeš pred zadnjom stopom svezavši mi crnu krpu preko očiju – da ne vidim dalje od tebe; Ako zazidaš sva vrata i sve prozore za ljudima; Ako precrtaš ma i jedan struk zelenog osjećanja; Ako ne uradiš kako treba; Ako poput konobarske četke sakupiš dane – mrvice i njima halapljivo ugodiš svoju nezasitnu glad…

Bitisanje Živim ozračena pogledima. Infarkt me u stopu prati Ljulja se ciljana meta ali tko ju je pogodio – čak i ne pitam. Najvažnije je – sama sam napunila pušku i predala je strogo rukama. On zna da nisam od najposlušnijih, a ja se, pak, rovova nisam sjetila. Čovjek? Ljubav? Nepoznata zvijer? U zamke se moji putovi pretvaraju. Iz tmine čekaju da se uhvatim. Sade koprive oko moje kuće. Haraju gugutkina gnijezda da u dvorištu ni pile ne zapjeva. E, hajde, zvjerino, pokucaj na vrata, da vidiš kako živim. Kako živim…

Razvija se put

Sunčev zdenac Prepunit će se, znam, svi zdenci. Jedan će maslačak kapu protresti. Drvo će se dostojno klanjati toj blagodatnoj krštenoj zemlji. Toj zemlji koja je upila sve pjesme – tko kaže da u krvi ne tumaraju munje čim svijeće zapale proljetni kesteni, a ptice nakratko utihnu... Vjerojatno se mole blagim šapatom za ovu zemlju, za kesten, za sebe, za tešku suzu na Veliki petak kada si i sam križ, ali i nebo. Kada se gušiš, ali i čekaš u svjetlosti klimave ljestve... Otraga te mrak za rukav vuče. U oku maslačka se mrači... Ljubljeni te ljubi na brzinu – iglu u njegovoj ruci uočavaš, krv po njegovim ranjenim prstima, a u njegovu pogledu – ona strašna zima! ... No, kad se ptice pomole i kad se drvo pokloni, ljubljeni će s jednom iglom moći iskopati sunčev zdenac. Za tebe ga kopa – zar ne shvaćaš?! Zastani i pogledaj: sunce blista... U trenutku, u kojemu mu poljubiš ranu, bit će Uskrs...

Podne Usred podnevnih brda otegnuto sporo kaplju minuti. Sigurno je Bog zadrijemao i nema tko da okrene pješčani sat, da oni sinu iznad dva uzvišenja. Pčele šapatom raznose intrigu od cvijeta do cvijeta. Trava se saginje, spremna do groba čuvati tajnu zemaljske slasti… I samo djetlić – ukleti žurnalista otkucava neočekivanu vijest svim svjetskim agencijama i vreba snimak… A ne zna: ne bilježi se na traci trenutak čuda! S druge strane je rimski put.

S te strane razvratna rimska imperija već mrvi molitvu za oproštaj. Molba molbu stiže. A Bog je zaspao. Zadrijemao je gore na brdu i samo pčele raznose nepotvrđenu vijest o vremenu iznad sitnog pijeska. Život miriše na med – je li to tajna, Bože?! Bruji svijet očaran tolikom slašću… I mi s Tobom, u snu grešne pčele svijetlimo.

Bez zvonjave probušenih zvona Nema mjesta na ovoj golemoj zemlji za mene i za Vjetar. Ni za sina moga – taj brijest, sumorno golemim krilima. Svatko od nas putuje i put je nit, najdulja nit za zmaja pod ovim našim začaranim nebom. Razvija se Put. Izvija se. I strašno podsjeća na pjesmu rodopsku, izniklu u grlu, umivenu suzama. Razvija se Put. Izvija se. Jedno proročanstvo ostvareno. Uzdah jedan, točno pod našim nogama, gdje mravi zbunjeni protežu svoje ruke prema nebu tražeći druge ruke kao oslonac. No, tamo su krila – lepršaju krila Vjetra, moja bijela krila i ona, brijesta izletjelog iz dvorišta... Zašto su se, Bože, tako pomiješala zemaljska i nebeska prostranstva i svatko od nas nosi tešku torbu natrpanu samoćom?! Zaboravili smo mrave – nijeme čuvare zemaljskih hramova. Cvrčke smo zaboravili – cigane tužne Tugaljivih glasova koji, kao da su preneseni iz Debeljanovih* stihova... 66

Zaboravili smo jednostavne crne krtičnjake, ispunjene nadom u sunce. Pčelu smo zaboravili, koja se otisnula daleko u polje mirisno i nema nikoga da je vrati – obrnuti je Put pretežak... Konopac je odnio zmaja vrlo visoko. Sada smo u nebesima Vjetar, ja i moj sin – očaravajući brijest, s krilima i sjenama ljekovitim. Zapuši, vjerni Vjetre! I stvori mjesto na zemlji, izmučenoj. Da odahnemo na jedan dan, na jedan tren, na jednom komadiću Puta, na neko vrijeme, dovoljno samo za pjesmu. Ali pjesma da je ona, koja se za grlo hvata! Koja spaja nebo i zemlju, vraća pčele u pčelinjak i koja daje nadu mravima... Jedna dugačka pjesma, kojom ćemo oduzimati dah, dok će srca – probušena zvona, pronalaziti snagu za zvonjavu, a gore, na nebu, na trenutak će zamirisati na majčinu dušicu!...

*D imčo Debeljanov – jedan od najvećih bugarskih pjesnika s početka 20. stoljeća 67

Bijeli anđeo ...Vjerojatno, dok je nosio svoj križ gore, i dok je dolje bezlična masa vikala: “Razapni ga!’’ i dok su ga zloslutne ptice nadlijetale i gonile, kljucale mu oči svaki put kad bi ih se domogle; Vjerojatno je križ ostavio brazdu u našoj zemlji, ali sjeme iz te brazde ni do danas nije niknulo... Vjerojatno je “Oprosti im Gospodine!’’ – nesvjesno sricao i svoje prste zabadao u zemlju, da se na zemlju navikne... Tada se vjerojatno pojavio i Bijeli anđeo – krilom mu je pomogao vući križ uz strminu, neprimjetno mu zavojima rane povijao, nevidljiv svima ostalima koračao je na prstima... Krijepio mu dušu po stjenovitom kršu, dok je gomila divljački vikala prema prokletom Sinu... Obala se Dobra rasipala, a onaj, s rogovima, jurnuo je prema Bijelome anđelu za epsku bitku. Tako je i danas. Umorio se Bijeli anđeo – od čuvanja ljudske obale od kojekakvih klizišta. Ponekad zemaljska saga postaje zlokobna, a on sa svakom plimom nastavlja plakati za nama... Zato, kada stanemo na kraj pobuni, ostanimo barem nakratko dobri, kako bi Anđeo odmorio. Ono tamo, preko puta, nije svjetionik, u tami bez mjeseca, već puls Anđela bijelog, koji bistri mrak.

Zlatne vuge Čim svijet postane tijesan, a naše duše – kratkovidne, čim nas velika suša zagrli posljednji put, čim u ovom zagušljivom svemiru čak i zraka ponestane, točno te noći, mili, točno te noći padat će zlatne vuge. I kada usred tame ruka – ruku lakovjerno ispusti, i kada zaboravimo: najpouzdanija obala su usne, i kada suhi pješčani vjetar baci pijesak u naša grla, mili, točno znam: tada, u tom trenu, past će prve zlatne vuge. Onijemio od tolikih jauka, svijet je počeo sličiti ludnici. Ojadile se, prostrijeljene riječi u vječnim knjigama i čude se. Već sada samo izmjenjujemo poglede. I njihov nam je razgovor dovoljan. I zaboravljamo: strašnom sušom pogođeni, past će prve zlatne vuge! S neba se zabrinjavajuće nad nama prosipaju njihova pera, lepršaju... Posljednji će put tada letjeti – zmajevi, s dušama začaranim. A dolje mi ih šutke slijedimo, podigavši kratkovidne oči. Užasnuti u trenu shvaćamo: u ovoj će suši pasti prve zlatne vuge. Na koljena! Molimo kišu od ove pustinje da nas izbavi, čarobna kiša – ima otvarač za svaku srdačnu bravu! Još jedan dan, još trenutak u zagrljaju, prije negoli nas odnese Onaj san! I da barem ne prepozna, prokletnik, iza ljudskih maski – zlatne vuge...

Most do sedmog neba Reni Jotovoj Čim pređemo most između zemlje i neba, krenut ćemo bosi. Tragovi će nam u bijelom pepelu svjetlucati kao pitanja. Sada još uvijek radoznalo tražimo brod. Ali, hoće li ga biti? Promiču gore bezimene zvijezde, umorne od života. A narod dolje, ranjen samoćom, vrata zaključava. On je samo to – da se sam ograđuje – naučio. Urlik od bola čak do sedmog neba. (Bio je naš!) Kao odgovor, jedna kometa – samaritanka vrti repom. A rimski broj XX. vijeka počinje sličiti na dva pješčana sata, iz kojih ističe sve dobro. A možda će ih moguća ruka beskraja okrenuti? I Sedmo će se nebo, uplašeno od nas preokrenuti?! 70

Dan uoči potopa Usred grobnica, na tom Kamenom brijegu, voljela bih da se uzdiže bijela kuća. Pristanište, u koje ću s razbijenim flotama bježati, i san u koji ću se vraćati. Jer su svi kapetani, da, svi kapetani, od svojih jedara napravili slane košulje. A ti pored mene jedini ćeš ostati, da bi mogao slično drevnom pronalazaču na obećanoj zemlji u kuću ulaziti. Kupine nepokorne – čestite mlade Ciganke, sazrijevat će tijekom rujna uz moj prag. I ljubit će se naokolo – u inat smrti – cvrčci! Plakat će od ljubavi, dok se ne okrene u općoj humci onostrano brdo. Neko krilo – galeba ili preporođenog Trakijca, poletjet će iz otvorene jame bliske grobnice. More će se upisati na ekran nijemog utihlog kina. Ali ti i ja bijasmo samo na onim snimcima – grobnim.

Sinut će za tren. Pokrit ću oči rukama, Jer će vrlo brzo, traka krenuti u galop: konji, Trakijci Kameni brijeg, ljubav, mržnje, mi, i Bog – operater u tom svjetskom kinu, uzet će prinijete darove. A poslije… Nema “poslije”. I kuće na Kamenom brijegu neće biti. Ali priljev, ali priljev je pravi i upozorava nas! Sada me, kapetane, poljubi, Pod ovim ogromnim nebom, jer jako se bojim, da će nas djed Noa zaboraviti!

Gora Usamljena šojka pokazuje nam pravac – shvatila je da smo skrenuli s puta. Gora se šutke spori s Visokim. Čovjek, pak – s Nevidljivim. Gora – ispitivač povijesti. (A ne podnosi usamljeno drveće!) Gora – sudište ponosnim borovima. Paraklis hajducima i pjesnicima… Djetlić kljuca – za njega su odavno rajska vrata zaključana. Tamo nema parola. Znamo. I leći ćemo mirno u tu zemlju. A onda će vjetar predano mrsiti zeleno pramenje trave… Ipak, nama neće biti loše – cvrčci i čerge lutat će nad nama. I pjesmama će vječito tjerati u plač Goru bugarsku – od vrha do korijena. Goru obećanu ognjištu. Ostalo je drvo za ikone.

Akacija Zašto tako često šećući, na nebu viđam svoje djetinje zmajeve? Oni bijahu nacrtani. I papirnati. I s klupkom konopa. Sličili su lastavicama. Crtali smo, lijepili smo moj tata i ja čitave tjedne svoju šarenu nadu. “Let je – govorio mi je – kratak, ali dugo moraš vježbati prste. Poletjet ćemo, pričekaj još malo – dok procvjeta bijela akacija”... Razmicah dlanove u svojim budnim noćima, da provjerim – hoću li s njima sletjeti. Ludo se bojah leta, a jutrom svoj strah osmjehom bih skrivala. Sada sam samo teška. Teška! Teška!... I padnem li, past ću među koprive! Akacija bijela tek je zamirisala!... Otkidam cvijet. I žvačem ga. Zalijepio se slatko. Hodam. A pločnik je beskrajan... I čujem glas: “Let je kratak...’’

U snu Omča – Trijumfalna vrata. (Prikolice povijesti.) Međusobna prepiska i marka – za sramno ropstvo. Bugarska – gnijezdo gavrana. Parola – blato pod noktima. Nebo je jedno veliko žarište – nosim ga u očima. Nekakav mravinjak, narod – statisti usred polja. Besmrtni put – odavde do Boteva: domaći zadatak pjesnicima. Čovjek – beznadna krtica rovari po blatnoj zemlji. Sije život – žanje smrt. Drugorazredna uloga. I opet – mir i bure, i … Snovi umiru prvi. P.S.: Konj u okovima Nije za jahanje.

Nulta grupa

Moja je krv Nulte grupe – mogu je svakome dati, ali je ne mogu uzeti od svakog…” Ljubomir Levčev

Nulta grupa (poema) Moja je krv injekcija. Opet, i opet… Iz vena šutnja ističe. U četvrtom listiću djeteline iznenadan i sudbinski zavjet…

* Momak je imao krvnu grupu “B”. “B” kao bol, rekoh sebi i toliko mi je trebalo da zavrnem rukav i sklopim oči strahu. Otječu crne kapi – kao trešnje, prezrele od uzaludnog očekivanja, svijet bje bolestan. Krvna grupa “B” je njegov bespoštedni znak. Svijet je bolesnik. Malo su trešnje. Uginuše u cvijetu. Odnese ih bura. I vene su nabrekle od inja. Lirski donkihotovci, gdje ste?! Moja je krv injekcija. Opet, i opet… Da li to ljubav Iz vena otječe? 80

Ispod petog rebra Ostade znak â&#x20AC;&#x201C; Krist je zaista sve volioâ&#x20AC;Ś

* – Srčana mana – reče doktor. Osjetih mu ruku – uzalud je uzrujano tražio utihli puls. I opet strogo: Nije davalac krvi… Prevario se Kao Nevjerni Toma. Nije se sjetio, da ispod petog rebra, ustvari je moja ranjena planeta – trag klinova, biljeg dobra.

* Momak je ozdravio. Spasila sam ga, Bože! Ali, mislim, hoće li mi oprostiti, što će ga moja krv sada uznemiravati, što će mu kosti zvoniti od gladi za ljubavlju! Zarazila sam ga žeđu. Gomilat će u snu nestvarnu djetelinu. Krv mu se, znam, Neće ohladiti – Liječit će je Nulta grupa. Al’ ne znam tko će mene izliječiti. Teška mi rešetka pada pred dušu, U njoj namjerno crtam gnijezdo, al’ se u praznu kolijevku sve premeće. Berem zvijezde i tiho ih, kao lampaš, vješam ispod tuđih streha.

Rasijan, pismonoša zaboravlja ubaci smijeh u moje sanduče. A Čaplin mi svake noći čisti snove. Podiže nogom gvozdenu rešetku. I šumu bolesnih osmijeha pročišćava. Nemam neplaćenih računa.

* Ćutim. Trešnje sazrijevaju u tišini. Kako da ih primijetim od vjetrušina?! Djetlić stihove na deblu utiskuje: “Volite se! Dosta je mržnji!” I opet zasukujem bijele rukave. Srčana mana?! O, Bože! Svijet grupe “B” bit će zdrav. A moja će ga krv do kraja uznemiravati!

Riječi o mravima (odlomci) *** Crni, prekrasni zemaljski mravi, ispunjavaju bjelinom tajnu mraka. *** “Mravi su bezumni ljubavnici! U mravinjaku je – samo jedna carica. Život ima jednostavno pravilo. Za nas, ljude, su drame…” Sin mi sa sudbinske strane pokazuje ljetne mravinjake. “I još” – mudrim glasom – dodaje: “carica ostaje bez krila. Što će majci krila gore – dodaje – “ona i onako ostaje na zemlji…” 86

Sin se preda mnom sporo uspravlja – ja stišavam glavu. Ni u snu Ne bih stigla do te stranice, ni mjesečevim mislima. Ti su trenuci životni cilj. Život se vrlo brzo prelista… … Uvlačila sam se u sebe sakrivajući krila da ne uplašim dijete… *** Dva dlana prskaju suncokret Božje pite. Naprijed – nazad nazad – naprijed redaju se foto – sjećanja. Nad njima – osunčano čovječanstvo, dugim sjenkama siječe trenutke Vječnosti – lažne foto – uglove. Nebo kao da priča o čovjeku i mravu… 87

Neočekivani ključ škljocnu odozgo i traka poče da blješti. Nevidljivi fotograf rješavajući kadar za tren ga osvijetli i opet ne vidjesmo tajanstvo mrava. Revnosno od nas čuvaju drevnu mudrost… Zato je čovjekov album koji sliči na iskljucanu pitu prazan prazan prazan…

Recept za kruh Kruh se radi iz ljubavi, s mišlju na nešto lijepo, s bijelom nadom, kojom ćeš cijeli svijet omotati. Da ti bude lako pri srcu. Pazi da ne izgubiš tajne riječi, koje čuvaš samo za taj trenutak. S majčinim licem u sjećanju, s ritmom njezine pjesme, sij i prosijavaj bijelo – ne brašno, nego očekivanje. Poslije, u sredini – dlanom napravi udubinu – lako je. Umjesto majke – dobiješ najljepši doživljaj. Mijesiš i miluješ tijesto, glatko, dugo i žedno... i ne zaboravi – činiš žensko sveto djelo! Poslije ga pečeš u pećnici ražarene duše... Kuća miriše na kruh... (Silazi Sveta obitelj.) Samo da ne propustiš: kruh bez soli u stvari je, podjednako neukusan kao i neslan život.

Niji

Gledaj da uvijek ima vatre i soli u kući. Ako nešto zaboraviš, pozovi me brzo, molim te! S brašnjavim rukama, izaći će, dijete moje. (Moj čardak je visok, škripe grede od starosti...) Dugo ću silaziti s oblaka, u kišu pretvorena, dok ti sve ne ispričam. No kruh će narasti!

Oproštaj Stari prijatelju, posljednja sezona oblači konopljanu košulju. S torbicom o ramenu, jedan putnik silazi, s jednog dalekog brda. Ne vidim ga jasno, ali znam, umoran je – torba mu je puna starih priča. I suton – presječena vena kaplje na zemlju. A brdo je zvijer, prividno mirna – čovjek se boji, ali silazi… Nebo se kune svijetlim stihom – poemu mijenja za košulju. Čovjek je dao, a bila je posljednja – konopljanu košulju za oproštaj! Iza njega je zvijer krišom promatrala oštrim pitanjem među zubima: “Ako dođe čas, jesi li spreman za razgovor s dušom? Torba ti je puna grešaka, čovječe. One su tvoje, a ne vjetra! Oprosti. Pomoli se da ti oproste – i zemlja će postati bijela…” Prijatelju, sagnu se čovjek – moj duh se još razbacuje! I mi smo mogli – s Druge strane, zamoliti ptice za oproštaj… Život nije potpuno ponavljanje za neku buduću predstavu.

Preko ramena prema anonimcu Za žučljiva pisma – metke iz zasjede; za hihot u mojemu uhu – kada padam; za moje sakralne stihove od anđela donesene; za sva moja proljeća; za moje izdašne jeseni; za našu staru priču о Lisici i grožđu, na koju ste me podsjetili u najružičastijim minutama; za moje pune dvorane, koje su ispraznile vaše duše; za internetske skandale, zaboga, ugušili ste se! za vašu crnu zavist, i moje bijele rane; za ožiljak od riječi, (shvaćenih – neshvaćenih); za golubove koji su ostali gladni (svojom sam ih dušom hranila i oni su bili najvažniji); za čitavu vašu smiješnu, naivnu anonimnost; za moje nemirne i nepokorne rime, koje su lijek protiv nedarovitih napinjale; 92

za gljivu s octom, prikrivenu iza vaših leđa; za zlobu nemoćnu; za bačeni kamen; za posljednju šansu; za vašu prvu prijavu; zato što vas i danas ima iza moga lijevoga ramena...: HVALA – držite moju kralježnicu uspravnom!

Pogled u poeziju Elke Nyagolove “Uvid u nama dostupno u poeziji Elke Nyagolove, ugledne bugarske pjesnikinje i vrlo angažiranog poslenika na planu afirmacije slavenskih i bugarskih književnih vrijednosti, otkriva nam autoricu čije pjesničke sonde ne zaobilaze gotovo ništa. One su podjednako usmjerene na osobno i intimno (koje ništa ne skriva), na opće (ne libeći se da kaže istinu o svim pojavama u društvu i svima onima vezanim za egzistencijalne i političke procese, na sve ono što ima univerzalni historijski i kozmopolitski značaj. Njeno umno promišljanje o svemu, njen osobni pečat dat svemu odaju stvaralačku punoću s kojom se svatko od nas može identificirati, ili koju može bezbolno prihvatiti. Slike i transponirane predstave, uglovi kojima se prilazi, gotovo svim povodima za pjesmu, toliko su snažni, autorski autohtoni i upečatljivi, da ih čitatelj prihvaća i kao osobni doživljaj, i kao pjesnikinjin suučesnik. Od poezije se, gotovo, ne može tražiti više.” Risto Vasilevski Tako prosuđuje Risto Vasilevski o poeziji Elke Nyagolove – u svome pogovoru zbirci pjesama Stol za troje, koji sam prevela i uvrstila u ovu knjigu, jer nalazim u njegovom tekstu izrečenu bit Elkine poezije. Nakon čitanja pjesama u ovoj knjizi koju držite u ruci potvrđuju se njegove prosudbe; otkriva nam se pjesnikinja sazdana od stihova, ona koja udiše i izdiše život stihom. Punina njenog doživljaja takva je da od malih, naoko sitnih stvari i pojava gradi svijet u svoj kompleksnosti odnosa: egzistencijalnih, socijalnih, društvenih, etičkih, povijesnih i inih. 95

I dakako, kao prava, raskošna dama u poeziji i izvan nje, ona je i ljubljena i ljubi u stihu i u životu; stih joj je poligon sa kojega uzlijeće u visine tijela i duha; u stihu se uznosi do ljudskih duša; jer ona ima riječ dobru, i moćnu i blagu, osunčanu, onu koja pamti i kazuje, koja razumije i ne zaboravlja, koja protestira i zalaže se – i pjeva i plače i opet ljubi sve i sviju oko sebe, one bliske i daleke i sebe. Jer sve je cjelina, jedan jedinstveni svijet, ovaj vidljivi i onaj nepoznati nam, nevidljivi. Pjesme koje Elka piše obično su duže, one su bujica koju pjesnikinja pušta da se izlije iz svoga korita, da poteče nesputano, da je glas neobuzdani, konji bijeli i mlade ciganke… Jednostavnost pjesničke riječi, ruho je u koje su Elkine pjesme odjevene. To je ona vrsta jednostavnosti pjesničkog jezika do koje je teško doći. Jer, kada pjesmu pročitamo, u svoj njenoj jednostavnosti izričaja, vratiti se valja još jednom čitanju kako bi se shvatila metafora i slika, i misao i srce, u sudaru postojećega i željenoga. Enerika Bijač

Stvaralačka biografija Elka Nyagolova diplomirala je filologiju na Sveučilištu “Sv. Kliment Ohridski’’ u Sofiji. Dugo je radila kao novinarka i viša urednica u središnjem novinskom izdavaštvu. Svoja djela počela je objavljivati još kao osamnaesto-godišnjakinja u književnim časopisima u Bugarskoj i Rusiji. Osnivačica je i predsjednica Slavenske književne i umjetničke akademije. Glavna je urednica časopisa za književnost, umjetnost i društvo “Znaci”. Direktorica je Međunarodne asocijacije književnika i publicista za Balkan. Članica je Saveza bugarskih pisaca i njegova Upravnog odbora – dva mandata. Autorica je 20 knjiga, 19 zbirki pjesama i jednog romana. Iza nje stoje deseci knjiga (raznorodne literature) kojih je ona urednik i izdavač. Navodimo neke od zbirki pjesama: Nisam Pepeljuga, Nulta grupa, Pravopis nade, Delfin suše, Peta sezona, Zemaljska igra, Bijeli vlak, Pisma od/do brijega, Prozori, Crteži iz jednog grada, Mi, Mi, Kesten na dlanu, Stol za troje… i roman Nijema zvona, koji je tematski vezan za Podravinu i neke druge krajeve Hrvatske. Stihovi su joj prevedeni na ruski, (zbirka); ukrajinski, (zbirka); engleski, njemački, francuski, (2 zbirke); srpski, (zbirka); poljski, (zbirka); rumunjski, makedonski, (zbirka); grčki, hrvatski, (zbirka), mađarski, i na još neke druge jezike. Stihove objavljuje i u mnogim stranim časopisima. 97

Dobitnica je nacionalnih književnih nagrada, među kojima: “Zlatni pegaz”, “Hristo Botev”, “Mara Belčeva”, “Belonogini izvori” (izuzetno visoka nagrada za sveukupno stvaralaštvo), “Dora Gabe”, (za sveukupno stvaralaštvo). Laureat je međunarodne književne nagrade u Poljskoj – “Bijeli anđeo poezije”. Nositeljica je ruskih ordena: “Mih. Lomonosov’’, “Gr. Deržavin’’, “Griboedov’’, kao i nagrada: Jesenjinove književne nagrade “Zlatna jesen”; te za 2011. Puškinove medalje za visoka postignuća u stvaralaštvu u duhu Puškinove umjetničke tradicije, kao i za prinos jačanju kulturnih veza među slavenskim narodima. Rođena u Dobriču, Elka živi i stvara u Varni. –– Еlka Nyagolova +359 888 840 106.

Sadržaj Nastao je Put Priča o drvetu 7 Replika svijeće 10 Pričest 11 Podzemne vode 12 Pčela 13 Pismo postolaru 15 Vrata 17 Anđeoska nedjelja 19 Bijeli vlak 20 Balkonska etida 22 Rječnik 23 Lazaret 24 Sve tako 25 Bliska obala Netko... 29 Poljubac u pothodniku 30 Zvjezdana pjesma 31 Bez ritma 32 Stol za troje 33 Posveta 34 Usputno sjećanje na bijelog konja 36 Sjećanje na nepoznatog 37 Kupit ću kartu u jednom pravcu 38 Mi 40 Šutljivo 41

U grlu dunja Akt 45 Pred zimu 46 Danonoćna apoteka 47 Obiteljski album 48 Stube 50 Skype 51 Noć vjenčanja 53 Amfora 54 Nedjeljna grafika 56 Trešnjine zadušnice 57 Prozor ka nebu 58 Bitisanje 59 Razvija se put Sunčev zdenac 63 Podne 64 Bez zvonjave probušenih zvona 66 Bijeli anđeo 68 Zlatne vuge 69 Most do sedmog neba 70 Dan uoči potopa 71 Gora 73 Akacija 74 U snu 75 Nulta grupa Nulta grupa 79 Riječi o mravima 86 Recept za kruh 89 Oproštaj 91 Preko ramena prema anonimcu 92 Pogled u poeziju Elke Nyagolove 95 Stvaralačka biografija 97

Lektura i korektura: Mladen Levak Priprema i tisak: Baltazar, Koprivnica Naklada: 250 primjeraka Svibanj, 2013. Cijena: 100 kn CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 841648

Financijsku potporu za tiskanje ove knjige dali su Grad Koprivnica i Koprivničko-križevačka županija.