Bookvar #010

Page 1











Dragi prijatelju, Nadam se da mogu ovako prisno da ti se obraćam, sada, kada se družimo već deset brojeva? Hvala ti što si trpeo sve naše početničke greške na ovom našem zajedničkom putu. Hvala ti na strpljenju i toleranciji. Hvala ti što si čitao naš magazin, hvala ti što si nas hvalio i preporučivao drugima. Izvini ako ti nekada nismo bili po volji. Kao što možeš da vidiš po naslovnoj strani ovog jubilarnog broja ovaj put se bavimo hispano književnošću. Hteo bih da se zahvalim našim kolegama iz magazina Reflejo, nastalim pod okriljem Društva hispanista, koji su nam pomogli da ovaj broj bude još bolji, a naročito urednici Mariji Gudurić koja nam je izašla u susret u svemu. Pokušaćemo da te prošetamo kroz klasičnu i savremenu špansku i latinoameričku književnost ne insistirajući toliko na Servantesu već na nekim manje ili više poznatim biserima ove književnosti. Osim teme broja za tebe smo ovaj put pročitali i "Beograđanke" Igora Marojevića, zatim knjige o Gavrilu Principu, ali i drugim svežim naslovima koji se mogu naći na srpskom jeziku. U susretu Sajmu knjiga koji nas očekuje krajem oktobra uradili smo intevjue sa glavnim urednikom izdavačke kuće Booka i direktorom Vulkan izdavaštva. Uživaj u novom broju, Milan Aranđelović Urednik magazina Bookvar


„Beograđanke“ priče Kada bi umetnost progovorila srpski jezik prva reč bi joj bila rat. Kada sam se prvi put susreo sa španskim filmom bio sam zapanjen činjenicom da je on bio prepun seksa, perverznog seksa čak, a u pitanju nije bio porno film. Nije bio ni ljubavni film, već se bavio nekim malo manje šarenim temama. Tada sam mislio da me je zapanjilo slobodan prikaz erotike u tom filmu. Kasnije sam shvatio da je svaki španski film takav. O bilo kojoj temi da žele da progovore španski filmski stvaraoci to rade kroz erotiku, ona se nalazi kao kulisa gotovo svakog filma. Sa druge strane, sticajem najnesrećnijih okolnosti, ja sam bio upućen na domaći film u kome „filmski radnici“ svaku priču moraju da ispričaju kroz rat. Tamo gde Španci koriste erotiku, Balkanci koriste rat. Čudni su putevi erektivni. Kome trebaju horori poput filmova 12

„TT Sindrom“ i „Zona mrtvih“ kada imamo „Tamna je noć“ i „Kaži zašto me ostavi?“? U zemlji limunada i margarita možda bi nekome zombiji i bili strašni, ali u Srbiji zombiji su naša realnost. Kao i, sa druge strane, vampiri. Baš zato su „Beograđanke“ Igora Marojevića pravo iznenađenje naše umetničke scene. Počevši od korica knjige koje su više dostojne plakata za film Bigasa Lune nego za naslovnicu srpske knjige, preko izbora pripovetki kao ne baš omiljene forme u Srbiji, sve do same njihove poruke. „Beograđanke“ u svemu odudaraju od očekivanog. Ova zbirka pripovedaka nije neka naša verzija Dnevnika Keri Bredšo o urbanizmu i renesenasi beogradskih klaberki. „Beograđanke“ nisu izašle iz pera Mome Kapora, što mi je veliki plus. One nisu ni priče o Oro devojkama iz polu-sela zalutalim na pločnike velegrada na vodi, o devojkama koje nam se svakodnevno smeše sa svojih instagram profila ili muških magazina, o modnim blogerkama, o stanovnicama silikonskih brda i dolina. Na samoj naslovnoj strani stoji da je u pitanju „Knjiga o drugačijim ženama“, mada nam autor kaže da u pitanju nije njegov podnaslov već izdavački blurb. Knjiga je pisana osam godina i


Prikaz

e o drugačijoj književnosti nalazi se van autorovog petkonjižja „Etnofikcija“ kojim se bavi poslednjih godina. U pričama koje se nalaze u ovoj knjizi autor se bavi običnim, uobičajenim, mada ne i baš toliko uobičajenim ženama koje pokušavaju da žive svoje živote u Srbiji na njenom gotovo trodecenijskom putu iz 20. u 19. vek. Igor Marojević se bavi pitanjem kako se jake individualke snalaze u društvu patrijahalne sabornosti kako njihov razum opstaje i pokušava da preživi okružen, makar naočigled, vladajućim nerazumom. Iako je pisan lakim stilom, gotovo šturim i svedenim jezikom jer je to, kako autor smatra takvo pismo deo duha vremena, kroz ironiju i cinizam „Beograđanke“ prikazuju društvenu stvarnost u svoj njenoj bedi i hororu. Osam priča, pisanih osam godina, prikazuju devojke i žene u različitim životnim dobima i različitih psiholoških profila koje su suočavaju sa izazovima koji život stavlja pred njih. Samohrana majka, zgodna tinejdžerka kojoj je jedni greh to što je pripadnica nacionalne manjine, njena „drugarica“ koja i sama postaje žrtva tabloida, kako se zaljubljuje kvazi intelektualca, samoizolacija koju nam omogućava internet, ali i sa druge strane, zaljubljivanje www.bookvar.rs

preko tvitera i skajpa... Ovo su neke od tema kojima se bave priče Igora Marojevića. Autor ima želju da ovom knjigom razbije trend naše publike nečitanja domaćih autora, kao i izbegavanja pripovedaka u korist romana. To što je knjiga za samo dva meseca imala tri izdanja daje mu za pravo da je možda i uspeo u svojoj nameri. Postoje i nagoveštaji da se po ovoj zbirci priča snimi i tv serija. Prva epizoda bi se bazirala na, možda najboljoj, priči „Unutra“ , a scenario za nju bi napisao sam Igor Marojević. Izdavač ove knjige je zbog brojnosti, popularnosti i kreativnosti komentara na „Beograđanke“ organizovao i književni konkurs u kome je pozvao učesnike da napišu svoju priču uz uslov da naslov njihovih priča bude naslov neke od Marojevićevih priča. PIŠE: MILAN ARANĐELOVIĆ

Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

13


Deset puta dobro Neretko će i gosta iz ekonomski spokojnijeg dela belog sveta biti zatečeni obimom naše srpske knjižarske ponude; ima tu bofla, kao i neumerenosti, nerezonskih izdavačkih poteza, zbunjućih odluka, zicera, gubitnika kao takvih…, stoga, poteško je snaći se u tom nepregledu i opdvojiti žito od onog neizostavnog kukolja. Ne očajavajte nikad, učio nas je Nušić, evo pomoć stiže – pred vama je odabir deset valjanih a friških izdanja različitih profila i ciljnih čitalačkih grupa. Nema drugo – valja ceniti i oči i vreme i papir i prevodilačko-izdavački napor. Dakle, evo fine desetorke sorto tipa. ŽENA KOJA PLAČE Soe Valdes Prevela: Bojana Kovačević Petrović Objavila: Laguna Soe Valdes je već bezmalo dve decenije prisutna u srpskoj knjižarskoj ponudi, u tom dugom međuvremenu izmenila je nekoliko ovdašnjih izdavača, a njeno časno ime prošlo je kroz isto toliko transkripcionih mutacija. Sada je pred nama njeno novije delo Žena koja plače, roman o nastajanju romana. Na stranicama ove izvanredno suptilno u delo sprovedene knjige pratimo priču o pokušaju jedne književnice da napiše roman o fatalnoj i nesrećnoj Dori Mar, umetnici ipak najpoznatijoj po ulozi muze velikog Pikasa u jednom toku nujegovog života i karijere. Baš kao i u prethodnim svojim delima Soe Valdes i ovde na ključnu poziciju stavlja motiv potrage za identitetom u složenim i društvenim i emotivnim okolnostima. 14

Osim toga, u Ženi koja plače Valdes demonstrira silovit dar da iznađe i efektnim, a čisto književnim sredstvima prikaže punoću života i egzi-


Preporuka stencije u tački u kojoj se susreću emocije i umetnost, na koti na kojoj se za prevlast bore sveprožimajuća melanhiolija i potreba za rizikom u svrhu pronalaska prave i smislene ljubavi. KRUG Dejv Egers Preveli: Jelena Maksimović i Nebojša Marić Objavila: Booka

Nakon Potresnog dela zapanjujuće genijalnosti ovo je prilika za drugi susret našeg čitateljstva sa prozom književnog superstara s one strane Atlantika, Dejva Egersa. Nakon učinkovitog spoja porodične hronike, manje ili više dokumentarističke proze i neizostavnog histeričnog realizma u gorepomenutom delu, Egers u www.bookvar.rs

Krugu na sebe preuzima odgovornost da svet iznova upozori na opasnost od potpunog gubitka privatnosti, i to zarad krajnje apstraktnog dobitka i/ili boljitka. Ukazivanjem na pošast dragovoljne ili nametnute predaje intime u kovitlacu ludila digitalnog doba Egers se pridružuje koloni pisaca koji, odlučivši se za distpoji kao podžanr, glasno i jasno ukazuju na brojne nedostatnosti ovog sveta i naših života, time rizikujući da budu optuženi za retko kada čemu vrednu didaktničnost. Iako Egers ovde, kanda, nije ni imao nameru da zađe dublje u istraživanja prirode i korena potrebe za totalitarizmom, on, s rećom, u Krugu demonstrira punu pripovedačku foru, a priču boji izobiljem humora, mahom zasnovanog na svojevrsnoj setnoj ironiji. Zato ni ne čudi da u krajnjem rezultatu Krug, iako formalno počiva na povesti lociranoj u bliskoj budućnosti, biva zbilja viralno štivo o ovoj epohi i upravo po meri baš ove naše epohe. ATLAS UPLAŠENOG ČOVEKA Kristof Ransmajer Prevela: Tijana Tropin Objavila: Geopoetika Ransmajer, u Srbiji najpoznatiji po izvanrednim ranijim romanima Morbus Kitahara I Užasi leda i mraka, ovim svojim novim delom u dobroj meri vraća i svog vernog srpskog izdavača (beogradsku Geopoetiku) njegovim korenima. Atlas uplašenog čoveka na prvom mestu je moćna, mudra i sveobuhvatna geopoetička proza, kojom Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

15


Ransmajer prelazi žanrovske i stilske prepreke, te je sve do poslednjeg retka i pažljivijim čitaocima teško da prelome da li čitaju minuciozno postavljen putopis ili najplementijim emocijama bremenitu fikciju. ISTORIJA FILMA Dejv Parkinson Prevela: Nataša Krivokapić Objavio: Dereta

Ransmajer nastoji (i u potpunosti u tom svom naumu uspeva) da kroz sedamnaest priča ispiše jednako toliko oda lepotama, ali i nužnostima promišljenog lutanja sa ciljem pronalaska istine o lepoti življenja uprkos neizbežnom egzistencijalnom grču, sveopštem nespokoju i varljivosti gotovo svega i gotovo svih koji nas okružuju. Ransmajer je, poput odvažnih istraživača i inovatora iz gorepominjanih ranijih mu dela, ovde nameren da istraži mogućnosti naglašeno kontemplativnog bitisanja bez obzira na silne zapreke i logike i opšteg poimanja razumnog ponašanja i društvenog konteksta. Osim toga, čitaoce će, sva je prilika, i ovog puta biti iskreno uznet lakoćom i elegancijom kojima 16

Premda filmske škole i dalje niču u ovom ili onom obliku kao čuvene pečerke posle kiše, naši izdavači su mahom digli ruke od filmske literature iole zahtevnijeg kova. Ipak, nedavno je svetlo dana ugledala Istorija filma iz pera Dejvida Parkinsona. Reč je o sažetoj, ali važnim i relevantnim informacijama krcatoj knjizi, u kojoj autor staloženim izlaganjem i bez imalo ne-


Preporuka jasnoća i nepreciznosti u fokusu, postavci i izrazu ukazuje na većinu elemenata analize filma danas. Premda je reč o knjizi tzv. opšteg usmerenja, a što autor ni na trenutak ne pokušava da zatomi, Parkinsonova Istorija filma pleni i preglednošću i usredsređenošću očito verziranog filmofila i ozbiljnog proučavaoca filma i kao medija i kao fenomena. Jezgorivotost izraza ovde nije loša strana, već, naprotiv, ukauzje na autorovu svest o vremenu u kom dela, vremenu u kom su, nažlost mnogih koji do takvih finesa još drže, gledaoci prevedene u redove apstraktnih posetilaca bioskopa u kojima je sve manje one tako neodoljive magije istinskih poduhvata duha i nadarenih. Ovo izvanredno izdanje, kome se jedino u izvesnoj meri može zameriti na ipak razumljivoj anglocentričnosti, upotpunjeno je i vidljivim naporom srpskog izdavača, koji se postarao za prigodnu i oku ugodnu opremu i odgovarajuće srpske prevode izdvojenih filmskih ostvarenja na čiji značaj Parkinson tako rečito i skoncentrisano ukazuje. ČOVEK KOJI NIJE IMAO POJMA Mihajlo Spasojević Objavilo: Rende Imajući u vidu šta je pokazao u prethodnim delima (Noge Jaromile Kratofilove i Labudova pesma Faustina Asprilje) Mihajlo Spasojević, srpski prozaista sa severnoameričkom adresom, nedopustivo je dugo i prečesto odsutan iz ovdašnje književnosti. I www.bookvar.rs

svojim novim delom Spasojević dokazuje svoj pripovedački dar i osoben autorski glas; Čovek koji nije imao pojma je futuristički intonirana groteska na temu školstva i pratećih treperavih fenomena. Prikazujući glavnog junaka, nastavnika u državnoj školi u Bronksu, kao žrtvu kojoj nema bega iz čeljusti opšteg besmisla obrazovnog sistema, neuništivog biriokratizma i sveprisutne bezumnosti, Spasojević daje svoj tihi i nenametljivi doprinos preispitivanju realizma kao postavke svih postavki u srpskoj prozi i ovog veka. Spasojević, koji bi se, ruku na srcu, sigurno dobro snašao i sa razmahanijem i razvijenijim narativom od onog koga zatičemo na stranicama Čoveka koji nije imao pojma, upravo Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

17


ovim svojim delom ukazuje na značaj jetke satire i i diskrretnog humora u književnosti danas. Spasojević u značajnoj meri uspeva da apsurdu vremena u kome nam je dato da bitišimo izađe na crtu naoružan upravo verom u svemoć apsurda koji tera na razmišlje, a što i da ne, na smeh od srca. TITOV PREVODILAC (dopunjeno izdanje) Ivan Ivanji Objavila: Laguna

Ako izuzmemo istinski superiornu istorijsku studiju Tito i drugovi Jožeta Pirjeveca (takođe u izdanju Lagune), , ovo, dopunjeno izdanje Titovog prevodioca Ivana Ivanjija izdvaja se kao najosebenije koncipirano i najzanim18

ljivije ispripovedano u sve nezaustavljivoj poplavi izdanja o nekada najvećem sinu naših naroda i narodnosti, Josipu Brozu Titu. Ovo jeste memoarska proza, ali ona rafinirijanijeg soja, jer Ivanji u mihizovskom maniru u ovoj svojoj knjizi nenametljivim a jasnim glasom pripoveda autobiografiju o drugima. Naravno, veliki deo kvaliteta ovog krajnje intrigantnog izdanja rezultat je Ivanjijeve upućenosti u moć i značaj reči i književnosti, ali s uma se ne sme nikako smetnuti ni važnost istinski zanimljive tačke gledišta koju autor ovde bira. Naime, Ivanji u ovom svom Titovom prevodiocu iznosi dovoljno toga bitnog i zanimljivom o tom predsedniku nad prerdsednicima, ali iz drugog plana iznosi i sud o finesama leksike, semantike i šire shvaćenog jezika, kao ipak možda najubojitijerg oružja. Kako god joj pristupili, ova knjiga je dragoceno izdanje - dragocena i kao suptilna a neophodna fusnota u tom izrazito zanimljivom periodu našeg odrastanja i sazrevanja kao društva u celini, i kao uzbudljivo štivo koje sa sobom nosi radost saznavanja stvari i na neku višu decimalu. NILSKI KONJ Stiven Fraj Prevela: Branislava Eerak Objavio: StudioLeo Početak ovog leta doneo nam je i šansu da Stivena Fraja upoznamo i u svojstvu pisca. Ovaj glumac, komičar, televizijski voditelj, filnatrop, aktivista,


Preporuka

je, mada je to kod nas, možda manje poznato, i veoma plodan pisac. Samo par sedmica nakon Teniskih loptica nebesa, prvog prevoda proze Stivena Fraja na srpski jezik, stigao je Nilski konj, njegov pokušaj na polju britkim, mahom crnim humorom obojene detektivske misterije. Fraj polazi od postavke koju možda ponajbolje znamo iz dela na tom polju neprevaziđene P. D. Džejms (misterija koja se odigrava na bogataškom imanju, izdašno popunjenim sve samim strastvenim dokoličarima i lezilebovićima, a ubrzo se izmeće u raspojasanu i nadahnutu satiru na temu nepopravljivih britanskih naravi, strogo umreženih u gusto tkanje osećaja odgovornosti prema svakakako upitnom, ako ne i nakaradnom www.bookvar.rs

klasno-društvenom ustrojstvu. Premda nudi pregršt povoda za smeh, Nilski konj nije humorističko delo, prvenstveno jer se Fraj drži poznatog ostrvskog osećaja za meru i prikriveno-dozirani cinizam od koga na duže staze ipak prilično bride obrazi, baš kao što sve do samog konca priče izmiče i kanonima detektivske proze, te u krajnjoj instanci ovaj roman na prvom mestu biva neodoljiva ilustracija razbarušene pojave upravo samog svog autora. MRŽNJA PREMA DEMOKRATIJI Žak Ransijer Preveo: Miodrag Marković Objavio: Karpos Books Vrednih darova ima i van polja beletristike – evo, u prilici smo da počastimo svoje umove i jednom vanredno značajnom knjigom iz polja prestižne filozofije. Žak Ransijer u svojoj Mržnji prema demokratiji na ograničernom prostoru (oko 120 strana teksta) odvažno pod znak stavlja uvreženi diskurs po kom je upravo demokratija (kao spremni kontrapunkt užasima totalitarizma, jednoumlja….) ipak staza koja vodi barem ka prividu onog toliko snevanog najboljeg od svih svetova. Ransijerov zamah je širok, on se osvrće kako na antiku i njeno filozofsko nasleđe, tako i na savremena i iskustva sa demokratijom iz bliže nam prednosti, a od veleslaloma kojima vodi kroz šumu nadahnute i uzbudljivo iznete i ispreprletane argumentacije čitaocu Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

19


može i da zastane dah. Sa druge strane, Ransijerovo polazište je posve jednostavna – premda manjkava i sklona devijacijama i urušavanju, demokratija je, bez daljnjeg, ipak najdelotvorniji od svih sistema upravljanja, bitisanja i koegistencije raznorodnih do kojih su umovi onih najobdarenijih uspeli da dođu, a sce to se može dokazati i podatnošću demokratije za preispitivanja i pokušaje redefinisanja ključnih joj odrednica uvek i svugde. Naravno, u viđenju i izvođenju onih takvoj raboti najdoraslijih, na čelu sa, rcimo, upravo velikim Ransijerom GOSDPODAREVO SIROČE Adam Džonson Prevela: Ivana Maksimović Tomić Objavio Evro Giunti 20

Dobitnik Pulicerove nagrade Adam Džonson na uzorku svog Gospodarevog siročeta pokazuje kako i zašto su neke nagrade i dalje neupitne i prestižne i kako su složeni književni postupci kao viši ciljevi , sve i kada su tu radi stvaranja kjnjige koja pledira da bude mnogo čitana i široko prihvaćena, lako izvodljivi u rukama istinski umešni. Na planu zapleta Gospodarevo siroče oslanja se na nepatvoreno emotivnu i uzbudljivu povest o odrastanju jednog nesrećnog deta među obodima radnog logora za siročiće u i dalje mitskom Pjonjangu; i mimo napete i događajima i emocijama i preokretima bogate naracije, Džonsonovo Gospodarevo siroče može se posmatrati i kao vrhunski uspeo ogledni pri-


Preporuka beno lirski intonoirane povesti o jednom složenoom odnosu i prožimanju kojim ta relacija daruje svoje aktere, i ode čudesima i moći matematike i matematikom osnaženog pogleda na život i svet, kao i na uslovnosti koje njima gospodare. Profesor iz naslova je ostareli matematički genije čije pamćenje je nakon preživljene nezgode oročeno na samo osamdeset minuta, a u ovom svom romanu Ogava plete priče o njegovom sve proživljenijim i višeznačnijem odnosom sa mlađom domaćicom koja mu u pratnji malog sina stiže kao pomoć u kući. Slično novelama okupljenim među koricama Bazena pre par leta, Ogava i u Profesoru i njegovoj domaćici odvažno i elegantno niže i skladno u priču inkorporira brojne motive, stoga je ovaj roman, koji možda ponajpre određuju mudrost i nežnost, u isti mah i priča o jednpstavnim, a tananim osećanjima, poput usamljenosti i potrebe da se, uprkos opasnostima, iskorači u pravcu nekog drugog, i povest o prostim brojevima i složenim, a katkad i vrtoglasvim emocijama koje su oni, i zakonitosti koje na njima počivaju, kadri da probude u onima dovoljno hrabrim da se prepuste igri sa njihovim beskrajnim mogućnostima. Ogava kroz usta i dela svojih junaka hrabro ponavlja onaj Profesor i njegova domaćica, kraći često skrajnuti zaljučak koji nam veli roman japanske prozaistkinje Joko da je (barem na polju emocija) drugaOgave, pak, donosi začundnu ali pot- čiji svet moguć. puno funkcionalnu mešavinu nedvojPIŠE: ZORAN JANKOVIĆ mer knjige koja mami svojom polivaletnošću u čak nekoliko aspekata. Možda i najzanimljivija dimenzija i, kanda, i najupadljiviji kvalitet Džonsonovog pristupa je relaksiranost koju pokazuje dok bez i najmanjeg traga upinjanja, a sve zarad dodavanja još jednog dragocenog sloja ovoj sjajnoj prozi, prelazi iz fikcije u dokumenarističku i prozu, ukorenjenu u ipak proverljivijoj i sputavajućoj faktografiji i nazad. PROFESOR I NJEGOVA DOMAĆICA Joko Ogava Prevela: Ksenija Todorović Objavio: Tanesi

www.bookvar.rs

Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

21


Princip, princip i Nenadani talas revizionističkog zanosa koji je zahvatio i dobar deo Evrope, a tiče se preispitivanje uzroka i samog početka Prvog svetskog rata dobrom broju vatrenih i grlenih u Srbiji podario je novu neuralgičnu tačku nacionalnog identiteta i prava na ponos. Knjižarsku, pa i kiosk-ponudu upotpunila je silina knjiga koja se bave likom i delom Gavrila Principa i Prvim svetskim ratom u širem smislu, te, evo, izbora tri najzanimljivija i najintreigantnija dela namenjena prevashodno ljubiteljima lepe pisane reči. Vladimir Kecmanović je sa svojim delom Das ist Princip (u izdanju kuće Vukotić Media) predstavio pomalo atipičan, ali nedvojbeno efektan spoj komprimovane istorijske hronike, feljtona i otvoreno ličnog preispitivanja raznoraznih aspekata ovog važnog istorijskog pitanja. Istoričari iz ovog njegovog izdanja, sva je prilika, neće saznati ništa novo i nesvakidašnje, ali, nazovimo ih tako, civili-čitaoci svakako će moći da spoznaju par prednosti pristupa za koji se u slučaju Das ist Princip odlučio Vladimir Ke-

22


Gavrilo Princip i Prve svetski rat

Gavrilov princip manović. Das ist Princip je pregledna i rečita ilustracija promišljenog pristupa istorijskoj baštini i pitanju i temi koji ne gube na intrigantnosti i relevantnosti, evo, i punih sto godina docnije. Kecmanovićeva poenta je jasna, srčano a odmereno izneta, priča je digresivna u meri u kojoj jedna istorijska hronika ovog tipa i zamaha i sme da bude, a autor se očito ne libi ni ličnih interpretacija događaja i aspekata koje prepoznaje kao ključne i dalekosežno uticajne. Kecmanović kroz lik Gavrila Principa zapravo ponajpre prepoznaje ono što današnjoj Srbiji, ali i svetu uopšte u ogromnoj meri manjka – svesti o pravu na pobunu i iz nje proisteklo delanje, kao i veri u opravdanost pobune protiv represije i tiranije kao vrhunskom civilizacijskom dometu. Uz opasku da bi možda bilo zanimljivo videti i relacije Principa i Mlade Bosne sa kasnijim slobodarsko-emancipatorskim pokretima širom Evrope i zamerku koja se tiče izvesnih ishitrenih ocena, proisteklih iz ličnih preferenci, na poslednjih nekoliko stranica, mora se jasno istaći da je Das ist Princip nesumnjivo valjano štivo i primer odgovornog stava autora prema (samo)zadatoj i očigledno nadahnjujućoj temi. Izvesnu srodnost u pristupu zatičemo u vanserijski zanimljivom izdanju beogradske Geopoetike., a iz „pera“ švedskog pisca i istoričara Petera Englunda. Njegova Lepota i tuga – intimna istorija Prvog svetskog rata (prevela Spasa Ratković) počiva na primeni principa (prilično popularnih poslednjih par decenija) istorije privatnih života u istorijski trusnom i prevratničkom periodu, kako bez puno premišljanja svakako možemo opisati Evropu i svet pred sam powww.bookvar.rs

Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

23


četak i tokom tzv. Velikog rata. Lepota i tuga oslanjaju se na kaleidoskopsku strukturu koja biva osnova za višeznačnu i prilično sveobuhvatnu priču na pomenutu temu, a sve to kroz devetnaest ratnih sudbina, izrečenih u različitim formama (autobiografski spisi, dnevnički zapisi, pisma...) Englund svesno i dragovoljno bira da o datom periodu silnih potresa i svetu na samom pragu kataklizme pripoveda bez zalaženja u pitanja uzrok-posledica, zadivljujuće skoncentrisan na intimnistički pristup i ispredanje narečene intimne istorije pomenute ere. Englund nadahnuto prikazuje svet nakon ionako varljivog belle epoquea, a posebnu pažnju mami umešnost sa kojom autor miri faktografsku ispravnost, sklonost ka krajnje funkcionalnom detaljizmu i tonu i atmosferi lično proživljenog. Lepota i tuga, inače, počinje sasvim prikladnim citatom iz Cvajgovog Jučerašnjerg sveta, Englund u više navrata jasno ističe

24

ljudskost i humanost kao svoje ključne motive i smernice, a među devetnaest likova, predočenih poput onoga što znamo iz starih pozorišnih prospekata, udenuta je i srpska lekarka Slavka Mihailović. Englund je u predgovoru istakao da je „Srbija, kao što je svima poznato, igrala izuzetno važnu ulogu u istoriji Prvog svetskog rata; on ni u jednoj drugoj zemlji nije prouzrokaovao takve patnje. To što će ova knjiga sada imati i srpske čitaoce za mene je i važnas stvar i veliko zadovoljstvo.“ Svakako najosebenije izdanje u trojci o kojoj je u ovom tekstu pred vama reč je zbirka priča nazvana Gavrilov princip. Gavrilov princip (priredio Vule Žurić, objavila Laguna) predstavlja četrnaest priča uvezanih Gavrilom principom kao polazištem, inspiracijom ili u manjoj i većoj meri ključnim motivom. Ako se primeni najdobronamerniji pristup pri oceni antologija, a koji ukazuje da zbirke treba meriti po najboljim delovima. Gavrilov princip je izvanredno delo; naime, ovu antologiju otvara Vladimir Pištalo, a zatvara Muharem Bazdulj, a oba autora su se sjajno pokazala na zadatku stvaranja blago introspektivno obojene dokumentarističke proze sa kristalno jasnom poentom i na nju oslonjenim ideološkim stavom. Na oprečnom polu stoje krajnje neuspele priče koje potpisuju Jelena Rosić sa svojim krajnje apstraktivnim i pomalo dubioznim odgovorom na temu, Dejan Stoljiković, koji se i ovog puta zadržava na


Gavrilo Princip i Prve svetski rat pukoj aproprijaciji stripovske poetike, sa nekoliko istinski promašenih rečenica i opisa, te Miloš K. Ilić sa kvazifuturističkim viđenjem Principove priče koju prati prilično jeftina i temeljno izraubovana poenta koja je sama sebi svrhi. Pohvale u tek ponešto rezerve zaslužuju Ivančica Đerić sa upadljivo maštovitom postavkom i priređivač Vule Žurić, koji, doduše, zastane blizu potpunog pogotka, ali koji u isti mah podseti na staru dobru formu koju je u ranim svojim izdanjima pokazivao upravo na planu pripovedaka. Međuprostor pripada standardno pouzdanim izdanjima Miljenka Jergovića, Vladimira Kecmanovića i Miroslava Toholja. Blizu vlastitog standarda je i Zoran Ćirić, doduše, sa još jednom reciklažom na dobro znane ćirićevske postavke, te njegov udeo zastaje u okvirima tipske ćirićevske pričaonice krcate rock'n'roll refrencama. Igor Marojević je posegnuo za zanimljivim eksperimentom, gde je Franca Ferdinanda uoči samog atentata preveo u vode vidno verbalizovane bernhardovske mizantropije, ali ova priča kao celina ipak u značajnoj meri ostaje talac ograničenja inicijalne dosetke, a uz to oslonjena na mahom posve poznatu faktografiju i prateće joj finese. Srđan Srdić se, pak, odlučio za šćepanovićevsku egzistencijalističku introspekciju, osnaženu donekle previše brzotezno u delo sprovedenim lirizmom, dok možda i najobimnija pripovetka u čitavoj ovoj zbirci, priča koja je www.bookvar.rs

delo Neleta Karajlića, donosi nekoliko zanimljivih trenutaka i poteza, ipak pobuđuući žal zbog izostanka odlučnijeg uredničkog štrihovanja kojim bi se, sva je prilika, bolje istakle jake strane tog Karajlićevog spisateljskog dara. Osnova za zamerku, dakle, ima, ali, da zabune ne bude, ovde mora biti jasno naglašeno da, mimo svih ograda i rezervi, Gavrilov princip ipak donosi fin i privlačan presek stanja stvara u srpskoj i regionalnoj prozi, dodatno zanimljiv zbog Principa kao okvirnog koncepta za ovo svojevrsni okupljanje pera uglavnom različitih, ako ne i oprečnih poetika i izraza. Slično tome, sva tri ovde predočena izdanja predstavljaju najzdraviji deo književnog odeljka opšte surevnjive halabuke, koju je pominjani jubilej pobudio, eto, i u kreativcima i onima beletristici vičnim, kao i onima njoj sklonim i odanim. PIŠE. ZORAN JANKOVIĆ

Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

25


Čudne činjenice o p Bez obzira koliko knjiga objavili i koliko nagrada i priznanja za njih dobili pisci i dalje zadržavaju svoje male navike, bizarne ideje i bubice. Neki od njih vode dvostruki život, neki imaju čudne hobije, a neki su samo veoma, veoma ludi. Pisci o kojima će da govorimo u ovom tekstu su u celom svetu poznati po svojim proznim ili poetskim delima, ali postoje još neke činjenice o njima zbog kojih bi trebalo da zainteresuju pažnju šire javnosti.

Brem Stoker kao lider ludačkih teorija zavere Brem Stoker je danas najpoznatiji po svom romanu „Drakula“ u kojem je proslavio grofa krvopiju iz Transilvanije. Međutim ovaj irski pisac je napisao i nekoliko romana koji nemaju veze sa krvlju, slepim miševima i nemrtvima. Pored toga on je pisao i neka dela koja ne spadaju u fikciju. Jedna od njih je i knjiga „Čuvene varalice“. Ova knjiga je objavljena 1910. godine i cilj joj je bio da razotkrije čuvene varalice i prevarante, makar je tako izgledalo da poslednjeg poglavlja u kome se ona pretvara u nešto sasvim drugačije. U ovom, poslednjem, poglavlju koje se zove „Dečak iz Bislija“ on tvrdi da je sve što smo u školi učili o kraljici Elizabeti u stvari priča o muškarcu koji je bio se oblačio u žensku garderobu. Prema Stokerovoj teoriji kraljica Elizabeta je preminula od bolesti kada je imala deset godina tokom jednog putovanja po unutrašnjosti. Kada je kralj 26

Henri VIII najavio svoju posetu dadilja se uspaničila i otišla u obližnji gradić Bisli po odgovarajuću zamenu za preminulu princezu. Kako nije mogla da pronađe devojčicu koja liči na princezu ona je kidnapovala dečaka i naterala ga da se obuče u odeću pokojne Elizabete. Kada je


Zanimljivosti

poznatim autorima kralj došao u posetu on je pozdravio princezu brzo prošavši pored nje i nije mnogo obraćao pažnju na nju tako da nije primetio da nešto nije kako bi trebalo da bude. Poenta „zavere“ je da je ovaj androgin dečak nastavio da glumi Elizabetu i nakon ovoga. Naravno Brem Stoker nema baš mnogo direktnih dokaza kojima pokazuje istinitost svoje ideje. Ceo slučaj počiva klimavim nogama i posrednim „dokazima“ poput izjave da je kraljica Elizabeta imala „tajnu koja se pose-

bno čuvala“. Drugi Stokerov dokaz je činjenica da je Elizabeta imala sklonost da nosi perike što on opravdava željom da prikrije mušku ćelavost. Ona se, takođe, nikada nije udavala, a dopuštala je da je pregledaju samo njeni lični lekari. Takođe Brem Stoker je primetio da je kraljica Elizabeta bila veoma pametna osoba što je, u glavi viktorijanskog muškarca poput njega, bio dokaz da ona mora da bude muškarac jer je bio siguran da žene moraju da budu glupe.

Čarls Dikens i pokojnici Svakako je napisao neka najznačajnijih dela na engleskom jeziku, ali Čarls Dikens je u privatnom životu bio pravi čudak. Gde god da je spavao on je insistirao da mu prednji deo kreveta bude okrenut prema severu. Pravac dušeka je podsticao njegovu kreativnost. On je, takođe, upražnjavao mesmerizam, viktorijansku verziju hipnoze, koju je vežbao na svojim prijateljima i članovima porodice (sa ovom idejom se poigravao Den Simons u svom hororu „Drun“ koji je preveden i na srpski jezik). Sve ove stvari nisu ništa u odnosu na Dikensov fetiš prema leševima. www.bookvar.rs

Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

27


Kada nije pisao o gladnim siročićima i pohlepnim starcima Čarls Dikens je voleo da posećuje Parisku mrtvačnicu. U to doba Pariska mrtvačnica je bila prilično popularno mesto za izlazak. Privlačila je kako parižane tako i brojne turiste. Nekada je imala i do 400 000 poseta tokom samo jednog dana. Čarls Dikens je upravo u toj mrtvačnici zadovoljavao svoju privlačnost prema leševima. „Kada god sam u Parizu, ja sam vođen

nekom nevidljivom silom u Mrtvačnicu. Ja nikada ne želim da idem tamo, ali me uvek odvuku u nju“, napisao je veliki autor. Sila empatije je bila tako jaka da je Dikens i Božiće i Nove godine koristio da čkilji u ova upucana, izbodena i otečena tela. Kada nije bio u Francuskoj Dikens je odlazio u londonsku Rečnu policiju u potrazi za telima ili za pričom sa policajcima o brojnim pokušajima samoubistva skokom sa mosta.

Mark Tven i njegov doprinos istoriji grudnjaka Osim što je bio odličan pisac Mark Tven je u svom životu bio i novinar, kopač zlata, pilot na rečnom brodu. Malo je poznato da je pisac Toma Sojera i Jenkija na dvoru kralja Artura bio i pronalazač. Imao je najmanje dva izuma od kojih mu je jedan doneo zaradu od 50 000 dolara što je, za ono vreme, bila više nego pristojna. Jedan od izuma Samjuela Klemensa bila je sasvim originalna, samolepljiva, svaštara. Naime, Mark Tven je voleo da prikuplja razne zanimljive novinske članke i tekstove u posebnoj svesci. Nerviralo ga je to što je svaku put morao da nanosi sloj lepka i tek onda isečak da zalepi u svesku. Zato je izmislio samolepljivu svaštaru gde je bilo dovoljno da se stranica samo malo ovlaži, a zatim na taj deo postavi željeni članak i sav poseo je obavljen. Po čovečanstvo njegov mnogo važniji izum bila je rastegljiva traka koja je 28

trebalo da sprečava odeću da spada sa tela onoga ko ju je nosio. Uz pomoć zgodne kopče ova traka je trebalo da zadrži prsluke, pantalone, haljine i druge stvari od spadanja. Ova traka je bila odvojiva tako da je mogla da se prikači na neki drugi odevni predmet.


Zanimljivosti Danas milijarde ljudi koristi ovaj izum stegljivu traku sa kopčanjem koja se Marka Tvena samo što on nije odvojiv danas nalazi na zadnjoj strani svakog i ne koristi se za pantalone. Pisac ženskog grudnjaka. Avantura Haklberi Fina izmislio je ra-

Otac Petra Pana osnivač najgoreg kriket tima u istoriji Kada nije bio zauzet sa pisanjem o avanturama u Nedođiji ili igranjem sa tataratincima Džejms Bari je voleo da igra kriket. Toliko je bio zaluđen ovom igrom da je čak oformio i sopstveni kriket tim. Ova ekipa je verovatno bila najgora u istoriji igre. Tim koji je osnovan 1887. godine nazvan je „Allahakbarries“. Za ovaj čudan naziv tim može da zahvali pogrešnom prevodu. Verujući da izraz „Alahu akbar“ znači „Bog će nam pomoći“ (u stvari znači „Bog je veliki“) članovi tima su spojili ove dve reči i tako dobili naziv svoje ekipe. Bari je imao ideju da to bude tim snova tako da su u njemu bili Rajdar Kipling (Knjiga o džungli), Gilbert Kit Česterton (tvorac Oca Brauna), A.A. Milne (pisac Vini Pua)... Niko od njih nije imao pojma šta bi trebalo da radi. Umesto da odabere kvalifikovane igrače Bari je selekciju vršio na osnovu da li su mu se dopadale supruge kandidata ili nisu. Kao momku i samcu Bariju je ovaj način izbora tima bio od značaja. Nije ni čudo što je ovo bio najgori tim u istoriji. Na početku prve igre članovi tima su diskutovali koji kraj palice služi za držanje, a koji za udaranje. www.bookvar.rs

Jedina osoba koja je znala o čemu se tu radi bio je Konan Dojl tvorac Šerloka Holmsa. Bari je očajne rezultate pravdao činjenicom da dobri pisci obično nisu i dobri sportisti. Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

29


Konan Dojl je verovao da je Hudini čarobnjak

Iako je stvorio lika koji je u književnosti poznat po svojoj logici Konan Dojl lično nije bio oličenje razuma. Nakon što je ostao bez sina koji je stradao u Prvom svetskom ratu Konan Dojl se okreće prizivanju duhova gde očajnički pokušava da uspostavi kontakt sa mrtvim dušama. Sa druge strane Hari Hudini je bio poznat skeptik i posećivao je seanse poznatih spiritualista da bi razotkrivao njihove prevare i trikove. Uprkos ovoj razlici Dojl i Hudini su se dobro slagali. Pisac je mađioničara vidio kod svojih omiljenih spiritualista da bi mu ovaj 30

rekao da li je u pitanju prevara ili nije. Stvari su postale čudne kada je Dojl „shvatio“ da i Hudini poseduje magične moći i da ovaj zato i posećuje svoje konkurente da bi pokazao kako je njegova magija „jača“ od suparničke. Verovao je i da Hudini može da dematerijalizuje stvari. Hudini je pokušao da razuveri svog prijatelja da su u pitanju trikovi, a ne magija. Hudini nikada nije uspeo da ubedi Konana Dojla da je sve samo prevara. Zbog ovoga su se i posvađali i ostali u zavadi sve do kraja života.



32


Zanimljivosti

Šuma pripovedaka

U Pelsinvaniji se nalazi Ajdelvild park a u okviru njega jedan deo je posvećen najpoznatijim dečijim bajkama i basnama. Taj deo parka se zove Šuma pripovedaka i obuhvata trideset i tri scene iz priča kao i žive glumce koji se nalaze u svojim bajkama. U Šumi pripovedaka mališani mogu i bukvalno da uđu u svet svojih omiljenih priča poput Snežane, Tri praseta, Alise u Zemlji čuda, da upoznaju Crvenkapu, Toma Sojera, tri medveda, da vide stabljiku čarobnog pasulja, mač u kamenu, Đepetovu radionicu u kojoj je napravljen Pinokio, Kuću sedam patuljaka…

www.bookvar.rs

Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

33


34


Zanimljivosti

www.bookvar.rs

Magazin za promociju Ä?itanja BOOKVAR

35


36


Zanimljivosti

www.bookvar.rs

Magazin za promociju Ä?itanja BOOKVAR

37


Saša Petković: Izuzetna književn Od 26. oktobra do 2. novembra 2014. godine u halama Beogradskog sajma biće održan 59. Međunarodni beogradski sajam knjiga. Kao i svake godine ovaj Sajam je prilika da se sumira stanje u srpskom izdavaštvu. Tim povodom razgovarali smo sa direktorom Vulkan izdavaštva Sašom Petkovićem. Koliko na izdavaštvo utiče aktuelna ekonomska kriza? Poslednjih godina vidljiva je velika promena u potrošačkim navikama kupaca, koja je prvenstveno posledica ekonomske krize svetskih razmera. Naravno, ni izdavaštvo kao delatnost nije uspelo da ostane imuno na promene koje nameće tržište i kojima se jednostavno moramo prilagoditi. Promene se prvenstveno ogledaju u činjenici da su knjige danas svojevrstan luksuz i da se kupuju tek pošto se nabave proizvodi neophodni u svakodnevici. Kako bismo osnažili tržište koje je u jednom trenutku počelo da opada, uveli smo potpuno novu kategoriju ponude koja obuhvata kvalitetne naslove svetske književnosti starijeg datuma, po izuzetno povoljnim cenama. Na taj način smo velikom broju ljubitelja knjiga omogućili da nastave da čitaju, a da njihov budžet ne bude time opterećen. Takođe, svakodnevno nastojimo da osmislimo nove akcije i popuste, odnosno pronalazimo isplativije kanale prodaje, kako bismo uštedama na svim poljima omogućili jeftiniju ponudu i doveli do rasta prodaje, uz stabilizaciju tržišta. 38

Po čemu se vaša izdavačka kuća razlikuje od ostalih? Vulkan izdavaštvo je najveća izdavačka kuća na ovim prostorima, sa najvećom godišnjom produkcijom i žanrovski najraznovrsnijom ponudom. Za razliku od ostalih izdavača koji su se profilisali u određenim oblastima i žanrovima, Vulkan izdavaštvo objavljuje najkvalitetnija izdanja iz oblasti beletristike, popularne i praktične psihologije, dečije književnosti, leksikografskih i edukativnih izdanja, domaće književnosti, kao i veliki broj klasičnih dela, priručnika, vodiča, kuvara i štampani gift program. Naši čitaoci znaju da iza imena Vulkan stoji najšira i najkvalitetnija ponuda svih žanrova knjiga, a među njima se nalaze brojna dela svetski poznatih autora.


Intervju

na dela uvek nađu put do čitaoca Takođe, za razliku od ostalih izdavača u našoj zemlji, mi smo na jednom mestu obuhvatili celokupan proces izdavanja i prodaje knjiga, jer pored izdavačke kuće posedujemo Vulkan štampariju i najveći lanac knjižara u celom regionu – Knjižare Vulkan. Na taj način smo postigli konkurentsku prednost i postavili visoke standarde u svim ovim segmentima, a činjenica je da su naši čitaoci to prepoznali i nagradili svojim poverenjem. Kada očekujete da će Srbija ozbiljnije ući na tržište elektronskih izdanja? Činjenica je da u Srbiji još uvek ne postoji razvijena državna strategija vezana za elektronsko izdavaštvo, niti postoje zakoni koji bi uredili ovu oblast, pa se većina domaćih izdavača trenutno ograničava samo na osluškivanje i praćenje svetskih trendova, odnosno na planiranje ovih aktivnosti za neki budući period. Vulkan izdavaštvo je već kupilo prava za veliki broj elektronskih izdanja i tehnički smo spremni za realizaciju, ali očekujemo

www.bookvar.rs

nastanak pogodnog tla za započinjanje ove delatnosti. Najveći problem elektronskog izdavaštva je piraterija, koju je veoma teško kontrolisati i sprečiti, a rešenje ovog problema zahteva sveobuhvatno angažovanje državnih i zakonodavnih institucija. Činjenica je da je elektronsko poslovanje, pa samim tim i elektronsko izdavaštvo, oblast koja je u našoj zemlji potpuno neuređena. Još uvek nisu prepoznati pravni i zakonski mehanizmi koji bi zaštitili izdavače od neovlašćenog postavljanja i preuzimanja elektronskih izdanja, kao ni mehanizmi zaštite autorskih i drugih srodnih prava u elektronskom izdavaštvu. Dokle god se ovi problemi ne reše na državnom nivou, ozbiljan ulazak Srbije na tržište elektronskih izdanja neće biti moguće. Kada možemo da očekujemo formiranje aktivnih klubova čitalaca, sa debatama, sastancima u knjižarama i slično? U zemljama Zapada odavno postoje književni klubovi i često se organizuju različite književne diskusije. Ta svojevrsna kultura deljenja ličnih utisaka o određenom književnom delu sa drugim čitaocima, u razvijenim zemljama neguje se i stvara prvenstveno u njihovom obrazovnom sistemu i to od najranijih dana – u vrtićima, školama, na fakultetima. Kada najmlađi čitaoci Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

39


odrastu, jednostavno imaju potrebu da nastave sa takvim književnim druženjima. U našoj zemlji je situacija ipak drugačija i još uvek nemamo toliko zainteresovanih čitaoca koji bi aktivno učestvovali u različitim književnim debatama. Često organizujemo druženja sa piscima i tu osluškujemo spremnost čitalaca za nešto više. Situacija se u svakom slučaju menja i sigurni smo da ćemo uskoro dostići taj nivo „aktivnog čitanja“ i u Srbiji, jer zainteresovanost lagano ali sigurno raste. Kolike su šanse da mlad i anonimni pisac početnik izda knjigu u Srbiji, pre svega za vašu izdavačku kuću? Koliko ste do sada mladih talentovanih pisaca otkrili i izdali? Kako u ostalim zemljama, tako i kod nas postoji trend da medijski poznate ličnosti pišu knjige, a da ih izdavači objavljuju u velikom broju. Razlog za takvu uređivačku politiku leži u činjenici da na tržištu postoji veliko interesovanje za dela koje pišu poznati. Međutim, i pored toga, mladi i neafirmisani pisci imaju mogućnost da dobiju pozitivan odgovor izdavačkih kuća. U Vulkan izdavaštvu postoji mogućnost da zainteresovani pisci dostave svoje rukopise na razmatranje, a naši urednici ih zatim čitaju i odlučuju da li se knjiga uklapa u uredničku politiku kuće. Budući da je to proces na kojem se dugo i pažljivo radi, još uvek je rano da pričamo o mladim piscima koje je Vulkan otkrio, ali se nadamo da ćemo u skorijoj budućnosti predstaviti nove naraštaje mladih i talentovanih pisaca. Na šta posebno obraćate pažnju prilikom odabira knjiga koje će da izdate? Koji su Vaši kriterijumi? Odabir knjiga koje postaju deo našeg izdavačkog plana veoma je složen proces, u kojem učestvuju brojni faktori: urednička politika kuće, književna vrednost dela, tržišni trendovi i tendencije, različiti ekonomski faktori, pokazatelji uspešnosti na drugim tržištima za strana dela i brojni drugi kriterijumi. Našu kuću predstavlja tim iskusnih urednika, koji dugi niz godina rade u izdavaštvu i imaju istančanu sposobnost da od svih dela prepoznaju baš ona koja će lako pronaći put do velikog broja čitalaca. 40


Intervju Da li je u planu skora politika duplih izdanja (tvrd povez + mek povez) kao na zapadu? Vulkan izdavaštvo već ima veliki broj naslova koji su objavljeni i u mekom i u tvrdom povezu, kao što su: „Veliki rat“ Aleksandra Gatalice, dela Stivena Kinga, „Mali princ“ Antoana de Sent Egziperija i mnoga druga dela. Izdanja koja su originalno objavljena u broširanom povezu, u verziji sa tvrdim povezom nazivima „kolekcionarskim primercina“, budući da njih kupuju čitaoci koje je određena knjiga toliko očarala da žele da je poseduju i u luksuznijem ruhu. Takođe, odnedavno u svojoj ponudi možemo da se pohvalimo i još raskošnijim izdanjima – romanima u kožnom povezu, poput izabranih dela Meše Selimovića i Milorada Pavića, koja su takođe dostupna i u mekom povezu. To su izuzetna književna dela dela koja će neosporno, u svakoj formi i u svakom vremenu, naći put do čitalaca. Šta nam spremate za predstojeći Sajam knjiga? Neka posebna preporuka iz Vaše izdavačke kuće? Kao i svake godine, Vulkan izdavaštvo sprema veliki broj naslova za predstojeći Sajam knjiga. Čitaoce ćemo obradovati najnovijim delima naših bestseler autora, kao što su Gijom Muso, Stiven King, Nora Roberts, Amanda Kvik i mnogi drugi. Zatim, tu su brojni aktuelni svetski hitovi, čiji će kvalitet nesumnjivo prepoznati i naša čitalačka publika, kao i neizostavni klasici i najnovija dela književnih velikana, poput Umberta Eka i Salmana Ruždija. Naši urednici pobrinuli su se i za najbolji odabir knjiga iz oblasti popularne psihologije i praktičnih priručnika, pa će tako, između ostalog, čitaoci po prvi put imati priliku da čitaju savete Cezara Milana na srpskom jeziku, ali i da nastave da usavršavaju svoje kulinarske veštine uz Džejmija Olivera. Naravno, posebnu pažnju posvetićemo najmlađima uz obilje najsavremenijih edukativnih, zabavnih i interaktivnih sadržaja mnogobrojnih Vulkančićevih izdanja. Ne sumnjamo da će posetioci Vulkanovog štanda i ove godine moći da pronađu izdanja po svom ukusu – pozivamo čitaoce da nam se pridruže i radujemo se predstojećem druženju. www.bookvar.rs

Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

41


Ivan Bevc: Knjiga mo

Od 26. oktobra do 2. novembra 2014. godine u halama Beogradskog sajma biće održan 59. Međunarodni beogradski sajam knjiga. Kao i svake godine ovaj Sajam je prilika da se sumira stanje u srpskom izdavaštvu. Tim povodom razgovarali smo sa glavnim urednikom izdavačke kuće “Booka” Ivanom Bevcem. Kako ste počeli da se bavite izdavanjem knjiga u Srbiji? Šta Vas je motivisalo na to? Nekako smatramo da ako nečega nema ne treba kukati za tim već uraditi nešto. Mi smo pre svega čitaoci koji su primetili da kvalitetna savremena svetska i regionalna književnost sve sporije stižu do naših čitalaca, računali smo da nismo usamljeni u tome i da vredi pokušati..i eto, za 4 godine imamo 40 objavljenih naslova iza sebe. Po čemu se Vaša izdavačka kuća razlikuje od ostalih? Po izboru autora, po originalnom dizajnu knjiga (delo sjajnog Ivana Benussija), po orijentaciji na online promociju... Kada očekujete da će Srbija ozbiljnije ući na tržište elektronskih izdanja? Kada dovoljno ljudi bude posedovalo tablete i mogućnost/volju da plaćaju preko weba. Ovde, nažalost, i dalje vlada mišljenje da intelektualna svojina pripada svima i da ako je nešto moguće ispiratisati to onda ne treba da se plati... Kada možemo da očekujemo formiranje aktivnih klubova čitalaca, sa debatama, sastancima u knjižarama i slično? Mislim da su online forumi i socijalne mreže preuzeli tu ulogu. Kolike su šanse da mlad i anonimni pisac početnik izda knjigu u Srbiji, pre svega za vašu izdavačku kuću? Koliko ste do sada mladih talentovanih pisaca otkrili i izdali? Jako male. Mi kao skromna izdavačka kuća još uvek sebi ne možemo da dozvolimo da rizikujemo sa neafirmisanim autorima, to je ipak na velikim izdavačima koji izdaju preko 300 knjiga godišnje.

42


Intervju

ora da korespondira sa čitaocima 21. veka

Na šta posebno obraćate pažnju prilikom odabira knjiga koje će da izdate? Koji su Vaši kriterijumi? Na to da knjiga osim obaveznog kvaliteta svojom temom korespondira sa čitaocima 21. veka. Da li je u planu skora politika duplih izdanja (tvrd povez + mek povez) kao na zapadu? Za sada ne... ali vrlo je moguće da će elektronske knjige za koju godinu dovesti do toga da će izdanja knjiga, da bi se dodatno razlikovala od elektronskih, postati luksuznija ali time i skuplja. Šta nam spremate za predstojeći Sajam knjiga? Neka posebna preporuka iz Vaše izdavačke kuće? Spremamo tri sjajne knjige, "Lanzarote" Mišela Uelbeka, "Nedovršeni posao" Tomasa Ligotija i "Grobna tišina" Arnaldura Indridasona. Pojedini smatraju da velike izdavačke kuće guše male i alternativne i da teže monopolskom položaju na tržištu. Ko je vaše mišljenje o tome? Bilo bi dobro kada bi se knjižarstvo i izdavaštvo razdvojilo kao što je slučaj u razvijenim zemljama. Ovde to nije slučaj i veliki izdavači koji su i najveći knjižari logičnim forsiranjem svojih izdanja neminovno ugrožavaju male. U trenutku kada smo završavali ovaj broj Bookvara stiglo nam je i zvanično saopštenje iz izdavačke kuće Booka u kojoj stoji da oni ove godine neće učestvovati na Sajmu knjiga u Beogradu zato što su nezadovoljni oduzimanjem lokacije na kojoj su se nalazili tokom prethodne tri godine i dodeljivanjem druge, po njihovom sudu, lošije. Nekoliko dana pre ovoga i izdavačka kuća Rende je imala sličnu primedbu smatrajući da nisu zaslužili da budu smešteni pored WC-a. Rende, za sada, ipak nije odustala od učešća na Sajmu, a iz izdavačke kuće Booka poručuju da će već nači načina da dođu do svojih čitalaca.

www.bookvar.rs

Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

43


Nisu krive zvezde „Krive su zvezde“ je roman koji prati avanture Bele, definitivno mentalno zaostale, prosečne tinejdžerke koja se zaljubljuje u isto tako prosečnog vampira iz komšiluka. Ne, nije. „Krive su zvezde“ je roman o dečaku čarobnjaku koji sa svojim ortacima vešticama i čarobnjacima slave Božić, rođenje božijeg sina u čije ime se spaljuju veštice i čarobnjaci. Ne, nije. Zato i ne znam zašto baš svaka kritika, prikaz, najava knjige/filma „Krive su zvezde“ počinje sa 'Ne, ovo nije knjiga sa vampirima', a negde tokom teksta se navede da nije ni knjiga o dečaku-čarobnjaku. Odnosno znam. Razlog za ovo je taj što „Krive su zvezde“ jeste roman o Beli i Edvardu, zato je tako važno da se naglasi da to nije to, da bi publika kojoj su namenjene ovakve 'cakane' knjige znala da ih razlikuje. Toliko je mnogo različitih potpuno istih priča o zaljubljenim tinejdžerima koje se razlikuju samo po... Hm. „Krive su zvezde“ je romantična priča o magičnoj ljubavi marketinga i novca. Fenomen konekcije između para i romana „Krive su zvezde“ predstavlja iznenađenje samo za one koji ne znaju ništa o Džonu Grinu, autoru ove uspele zbirke patetike. Pre nego što je napisao „Krive su zvezde“ on je već bio poznati pisac za mlade (Desanka

44

Maksimović što bi mi ovde u Srbiji rekli) i, što je još važnije, etablirana internet zvezda. Ovde dve karijere Džon gradi još od 2007. godine kada je zajedno sa bratom Henkom oformio "Vlogbraders", kanal koji je iznedrio 11 onlajn serija i koji na Jutjubu prati preko dva miliona ljudi. Vlogbradersi su se bavili veoma važnim temama poput one o tome kako žirafe vode ljubav, kako se muvaju devojke (nema ništa o šarmiranju žirafa ili žirafona) i o, naravno, dečaku čarobnjaku Hariju Poteru. U trenutku kada se očekivalo da „Krive su zvezde”, njegov šesti roman, izađe iz štampe, Grin je uz sebe već imao veliku zajednicu vernih fanova formiranih oko njegovih prethodnih romana, ali i oko video-bloga, koji su sebe nazvali 'nerdfighters’. Nerdfightersi su klinci, Amerikanci koriste izraz 'štreberi' mada su štreberi nešto drugo, nabeđeni klinci koji za sebe misle da su mnogo pametni jer se ponašaju intelektualno. To su oni šesnaestogodišnjaci koji sebe smatraju jako pametnim jer su pročitali CELOG Stepskog Vuka, a počeli su i Sidartu (ali su odustali jer je to 'previše intelektualno'). Barem su to bila moja iskustva tokom odrastanja u Srbiji, ali kako vidimo po video blogu ove pohlepne


Kritika

već starlete braće američki ogranak 'nabeđenih' ne čitaju Hesea već Džoanu Rouling i filozofske rasprave o seksu među žirafama. U toj atmosferi izgradilo se očekivanje novog Grinovog romana koje je knjigu „Krive su zvezde“ postavilo na prvo mesto na "Amazonu" i to šest meseci pre nego što je knjiga izašla iz štampe. Nakon što se to konačno desilo, Grina nije mrzelo da svojeručno potpiše svih 150.000 primeraka knjige iz prvog tiraža, što je trajalo 10 nedelja i zahtevalo fizikalnu terapiju za rame desne ruke, ali se na koncu, ako računamo u dolarima, isplatilo. Iako roman „Krive su zvezde“ nije priča o vampirima ona ipak jeste horor. Bljutava priča o dvoje tinejdžera koji se zaljubljuju jedno u drugo i koji samo traže romantično mesto za sebe koje će kasnije da bude oslikano u filmu u divnim scenama od kojih će da pravimo promotivne trejlere nije najveći horor ovog romana. To je samo patetika. Kao i sama činjenica da glavni protagonisti ove priče imaju kancer od koga će uskoro da umru ne čini od ove knjige strašnu stvar za čitanje. Ovo možemo da zahvalimo autoru koji je našao nawww.bookvar.rs

Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

45


čina da o raku od kojeg obolevaju tinejdžeri priča sa lakoćom kao da se radi o običnom vampirizmu i vukodlaštvu. Zaljubljeni vampiri ili zaljubljeni bolesnici, autoru romana je svejedno. Njemu je važna ljubav, jer ljubav prodaje knjigu i od knjige pravi film koji razbija na blagajnama. Cilj nije umetnost već naplata svake suze. A suze su suze, nije bitno da li ih izmuzemo od priglupe publike ili Stivena Hokinga. Suze niti smrde niti imaju IQ, naročito kada se konvertuju u devize i ušuškaju u banci. Ono što je stvarno strašno u ovoj knjizi, nevezano za želju autora da iskoristi empatiju i sažaljenje ljudi prema bolesnima da bi zaradio pare, jeste način razmišljanja i života svih junaka u romanu. Svi junaci koji su pripadnici američke srednje klase sa srednjeg zapada, veruju u Boga, blagi humor na nivou lakih pošalica na nivou Miće i Aćima i za koje je Sunđer Bob rasadnik montipajtonovske duhovitosti provejava dijalozima, kvazi- intelektualizam glavnih junaka (koji čitaju samo jednu 'pametnu' knjigu. Zvuči poznato?) samo su pozadina i kulise za odigravanje ovog petparačke priče strave. Glavna poruka romana koja može da se nasluti između redova otužne patetike jeste ta da su ljudi dobri i savršeni, a da je priroda zla. Eto, svi oni čine najbolje što mogu, čak dozvoljavaju i dobrom Bogu da im se nađe u najtežim trenucima, ali zla priroda je poslala

46

kancer od koga se umire. Da je živa prirodi bi trebalo da se sudi za ratne zločine u Hagu i Nirnbergu, nikako predobrim ljudima koji su najčešće u ime dobrog Boga malo genocidisali po svetu. Kako bi tek delovala ideja da je sam dobri Bog poslao kancer na ljude jer nas voli i jer na taj način, kroz iskušenje on nama šalje poruku svoje bezgranične ljubavi i dobrote. Naravno, ovoga nema u ovoj intelektualnoj knjizi za mlade intelektualce u kojoj svi verujemo u Boga bez upita. Dobrog Boga. Priroda je zla. Mada je koncept dobra i zla rezervisan za čoveka, dok je priroda lišena toga. Ona je jednostavno neosetljiva, bezosećajna, ali nikako ne može da bude zla. Ljudi i konstrukcije ljudske fantazije poput Boga ili Kapetana Amerike mogu da budu dobri ili loši. Priroda je neosećajna. Savršeno je oslikano američko licemerje u epizodi kada jedan od junaka opisuje svoju bivšu devojku kao problematičnu „...jer ona nije imala filtere između misli i izgovorenog...“. Strašno. Zamislite tu lažljivu vešticu koja je pričala ono što stvarno misli, a ne ono što bi ljudi voleli da čuju od nje i što smatraju da je prikladno da se izgovori? Ta ista devojka je stvarno imala probleme jer, kako kaže njen bivši dečko na jednom drugom mestu ona nije našla „društveno prihvatljive načine da se izbori sa besom“. Zato je tu devojku društvo jednostavno izolovalo i pustilo da umire sama tako iskrena i


Kritika besna. To su ti dobri ljudi iz romana. I oni zaista veruju za sebe da su dobri. Rekao sam vam da je u pitanju horor. Naravno, najveća dilema zaljubljene tinejdžerke koja umire od raka jeste kako da momku koji joj se sviđa da Onu stvar, a da ne ispadne sponzoruša i laka dama. Tako da na ove probleme i dileme otpada trećina radnje romana. Autora baš briga što je u pitanju devojčica koja umire, bitno je da ona nađe neku mentalnu konstrukciju u svojoj glavi kojom će da opravda sasvim prirodnu želju. Dobro, već smo iz ovog romana naučili da je priroda zla i da bi je trebalo obuzdavati, ali svaka zaljubljena tinejdžerka ima pravo na poslednju želju. Druga poruka romana krije se iza autorovog podlog podilaženja svojoj kvazi-intelektualnoj publici uveravajući ih da su oni u pravu, a ne neki tamo intelektualci. Odnos glavne junakinje romana, Hejzel i njenog omiljenog pisca Pitera fon Hautena pokazuje kako su američke šesnaestogodišnjakinje mnogo pametnije od odraslih ljudi, naročito od intelektualaca koji zapravo truju svet svojim teškim i gorkim mislima umesto da pravilno rezonuju svet i smisao života izražen u citatima na tumbl-u i ostalim kratkim formama. Nije baš jasno kako je Hejzel nadvisila Hautena, zato što pisac nije želeo da optereti svoje pametne čitaoce nekim tamo komplikovanim dijalozima ili radnjama, ali ono što je bitno je da je Hauten i njegov www.bookvar.rs

negativistički pogled na život poražen. Pobedile su pozitivne misli koje, kako što svi mi znamo, završavaju fakultete bez učenja, stvaraju trbušnjake bez zdrave ishrane, leče kanc... ups! Najbolji delovi knjige, postoje i oni, jesu oni koji su 'pozajmljeni' od drugih autora, malo izmenjeni, prepravljeni da bi dali utisak originalnosti. A čak i to je svedeno na 'lake note' Malog princa i Galeba Džonatana Livingstona. Ovaj roman je sledila i filmska adaptacija što je i bio cilj ovog lukrativnog biznisa zaogrnutog u formu umetnosti i empatije. Zabavno je da je kvalitet filma ocenjen milionima dolara koje je zaradio. Na taj način se vrednuje sedma umetnost danas. Posebno je simpatično činjenica da se vrednost filma upoređuje sa zaradom nekog novog SF-a sa Tomom Kruzom. Autor knjige je izrazio pohlepnu želju da adaptacija njegovog dela zaradi više para od filma sa Tomom Kruzom jer bi to, kako autor u duhu intelektualizma u kojem je i pisao roman, „bilo kul“. Inače taj film sa Tomom Kruzom je pristojan i veoma dobar. Deca koja su učila slova čitajući o zaljubljenim vampirima i depiliranim vukodlacima su malo porasla i sazrela za zrela dela poput romana „Krive su zvezde“, a kada skroz porastu i dostignu duhovnu i intelektualnu zrelost čitaće kuvare tenisera i ispovesti pevačica. PIŠE: MILAN ARANĐELOVIĆ

Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

47


Vikinzi u trendu Prevodna književnost u severnoj Evropi u kasnom srednjem veku Ede, sage i nordijska mitologija, samo su deo nordijske kulture koji nam je svima poznat, a koji možemo nazvati autohtonim i nasleđenim stvaralaštvom. U pitanju je religija koja je evoluirala iz pragermanske, a za korene najranije nordijske književnosti možemo reći isto to – da predstavljaju pragermansko nasleđe starih Nordijaca. Sage i ede su se na severu Evrope razvijale u nešto potpuno novo i neviđeno kod ostalih Germana u srednjem veku, uglavnom zbog geografske izolovanosti Nordijaca koja ih je sprečavala da u svoju kulturu ubace elemente kultura drugih naroda. Ipak, sa dolaskom hrišćanstva, Nordijci stupaju u bliže kontakte sa zapadnom Evropom, što u poznom srednjem veku dovodi i do zapadnoevropskog uticaja u nordijskoj književnosti. U trinaestom veku se u Norveškoj i na Islandu pojavljuju takozvane sage o vitezovima. One predstavljaju veoma slobodne prevode (više adaptacije) poznatih dela antičke i sre-

48

dnjovekovne evropske književnosti. Međutim, nisu sve sage o vitezovima dela prevodne književnosti. Neke od njih su i nastale na Islandu, po obrascu prevedenih dela. Zato će neki istoričari književnosti praviti razliku između prevedenih saga o vitezovima (o kojim ćemo govoriti u ovom članku) i domaćih saga o vitezovima. Pored grčkih dela (poput Sage o Aleksandru (Velikom), Sage o Trojancima itd.) adaptiraju se dela francuske, anglo-normanske i srednjovekovne latinske književnosti. Na osnovu porekla, sage o vitezovima se mogu podeliti u tri grupe. Prvu grupu čine sage o vitezovima koje su adaptacije i prevodi starofrancuskih chansons de geste – pesme o herojskim delima. Tu nalazimo Sagu o Karlu Velikom, Sagu o Elisu i Rosamundi i druge. Saga o Karlu Velikom je zbir deset priča o Karlu Velikom, koje su prevedene sa starofrancuskog. Neki od originalnih starofrancuskih tekstova su izgubljenih, i Saga o Karlu Velikom predstavlja jedini izvor informacija o


U trendu

www.bookvar.rs

Magazin za promociju Ä?itanja BOOKVAR

49


50


U trendu

tim nestalim tekstovima. Jedna od takvih priča je Upphaf Karlamagnús – Odrastanje Karla Velikog. Ta priča je jedino što nam govori o radnji izgubljene starofrancuske pesme o lopovu Basinu. Mladom Karlu Velikom se u snu javlja anđeo koji mu govori da treba da ode u Ardene i udruži se sa lopovom Basinom. Kasnije, Karlo Veliki saznaje da postoji zavera protiv njega, i uz Basinovu pomoć kažnjava krivce, on biva krunisan, a Basin nagrađen i slobodan. Drugu grupu čine prevodi starofrancuskih dvorskih romansi (fabliaux i lais). Tu spadaju Saga o ogrtaču, Saga o Tristramu i Isondi, koja predstavlja nordijsku adaptaciju jedne od priča o Tristanu i Izoldi, kao i Saga o Parsevalu koja je prevod francuskog teksta čiji je autor Kretjen de Troa, a koja govori o poduhvatima arturijanskog viteza Parsivala i njegovoj potrazi za Svetim Gralom.

www.bookvar.rs

U treću grupu saga o vitezovima spadaju sage koje su prevodi izgubljenog dela na latinskog, nazvanog Matière d’aventure. Tu ćemo naći sage poput Sage o Klarusu i Sage o Floresu i Blankifluru – sage o dvoje ljubavnika gde je Flores musliman a Blankiflur hrišćanka, što čini njihovu ljubav zabranjenom. Ipak, posle mnogih avantura, njih dvoje pobeđuju sve poteškoće i ostaju zajedno. Osim ovih triju grupa, u sage o vitezovima se ubrajaju i određeni prepevi antičkih dela kao i pseudoistorijska dela, poput Sage o Aleksandru. Ona je prevod dela Alexanderis Valtera Šatiljonskog i predstavlja biografiju Aleksandra Velikog. Tu nalazimo još Sagu o Trojancima koja predstavlja opis trojanskog rata, sa mnogim primesama nordijske kulture i nordijskih vrednosti. PIŠE: DEJAN ANTIĆ

Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

51


52


www.bookvar.rs

Magazin za promociju Ä?itanja BOOKVAR

53


Lingvistička ravno

Tri najveća manjinska jezika u Španiji – katalonski, baskijski i galisijski – dobila su status zvaničnih jezika u svojim pokrajinama početkom 80-ih godina 20. veka. Međutim, različite jezičke politike ovih pokrajina dovele su do različitih statusa koje danas zauzimaju u društvu. Sa završetkom Frankovog režima i dolaskom demokratije lingvistička ravnopravnost u Španiji zakonski je podignuta na najviši nivo. Tri najveća manjinska jezika – katalonski, baskijski i galisijski – dobila su status zvaničnih jezika u svojim pokrajinama početkom 80-ih godina 20. veka. 54

Međutim, različite jezičke politike ovih pokrajina dovele su do različitih statusa koje danas zauzimaju u društvu. Najsvetliji primer jezičkog prosperiteta svakako je katalonski jezik. Iako je tokom vekova trpeo različite represije, uspeo je da se izbori za svoje mesto u raznolikom španskom društvu. Katalonija je danas jedina pokrajina koja ima potpunu nezavisnost kada je reč o obrazovnoj politici – dok su ostale pokrajine podređene Madridu, Katalonija ima posebne obrazovne organe u Barseloni. Doduše, mnogi smatraju da Katalonci


Tema broja

opravnost u Španiji

na ovaj način nameću agresivnu jezičku politiku i time dovode kastiljanski jezik u podređen položaj, što donekle i jeste slučaj. Na ulicama Barselone nećete videti dvojezične saobraćajne znakove ili nazive ulica. Katalonski Generalitat često je na udaru Madrida zbog namernog stvaranja diglosije u ovoj pokrajini, ali Katalonci se brane time da je njihov jezik odraz njihovog identiteta, što je, doduše, oduvek i bio slučaj. Baskija je, sa druge strane, svoju autonomiju branila drugačijim vidom agresije – terorizmom. Krajem Španskog građanskog rata, baskijski jezik www.bookvar.rs

ili euskera postaje glavno uporište baskijskog nacionalizma, pa se samim tim i paravojna organizacija ETA okreće jeziku kao primarnom elementu baskijskog identiteta. Podatak da je među članovima ove organizacije bilo onih koji nisu znali ni reč baskijskog, nije predstavljao problem za tamošnje nacionaliste. Kasnije će se ispostaviti da je jezik bio samo paravan za postizanje drugih ciljeva, pre svega političkih. Doduše, ni sami Baskijci ne vide jezik kao okosnicu svog identiteta, već to predstavlja osećanje pripadnosti i ljubavi prema otadžbini. Danas se jezikom Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

55


56


Tema broja euskera služi blizu 40% populacije prelazi 15% populacije. U ruralnim baskofonog područja, a njegovo šire- sredinama, situacija je obrnuta, bunje često sabotiraju vlasti druge po- dući da stanovništvno čine uglavnom krajine gde se govori baskijski – starije generacije. Galisijski se danas Navare –, gde samo 10% stanovni- koristi isključivo u porodičnoj sferi i štva govori ovim jezikom. Koliko da- to uglavnom u komunikaciji sa starileko idu u tome, govori i podatak da jim članovima porodice, pa i ne čudi su trase školskih autobusa koji raz- njegova sve manja upotreba. Opšta voze decu do baskijskih i kastiljan- nezainteresovanost u Galisiji, dovela skih škola u Navari potpuno je do toga da galisijski jezik danas ne odvojene kako bi se sprečio kontakt predstavlja krucijalni deo njihovog između ova dva jezika. nacionalnog identiteta. Jezička politika Jezička situacija u Baskijski je jedini preindoevropski Galisije najslabije Španiji ni priblije razvijena, što se jezik u Evropi i nema sličnosti ni sa žno nije tako može primetiti i iz jednim drugim jezikom na svetu, te idealna kao što se trenutne lingvisti- ga nazivaju i izolovanim jezikom ili u prvi mah čini. čke situacije u izolatom. Zanimljiva je legenda o Nedostatak finaovoj pokrajini. U njegovom postanku koja kaže da je nsijskih sredstava, prošlosti jezik baskijski bio jedan od 72 jezika Va- ali i nezainteresopoezije, galisijski vilona koje je Nojev unuk Tubal vanost lokalonih je u poslednjih doneo na Iberijsko poluostrvo. vlasti, doveli su nekoliko vekova do regresije u razbio uglavnom u oralnoj upotrebi, voju i širenju manjinskih jezika u Špadok se u pisanoj formi gotovo nije ni niji, i to, pre svega, u slučaju koristio. Iako po poslednjem popisu baskijskog i galisijskog jezika. Iako se iz 2008. godine čak 98% stanovništva razvoju katalonskog pridaje najviše razume galisijski, njegova upotreba pažnje, naviknuti na vekovne repreje u stalnom padu. Uvođenjem gali- sije, Katalonci žive u stalnom strahu sijskog u škole, konstantno se pove- da će njihov jezik ponovo postati ćava broj ljudi koji znaju da ga pišu, ugrožen i grčevitom i agresivnom ali se, u isto vreme, smanjuje broj go- borbom dodatno rasplamsavaju razvornika i to najviše među mlađom, mirice koje će uvek postojati u jedobrazovanom populacijom. Takođe, nom višejezičnom društvu. primetan je pad broja govornika u PIŠE: MARIJA GUDURIĆ urbanim sredinama, gde nekad ne Reflejo

www.bookvar.rs

Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

57


Jedan od omiljenih književnih vitezova Dok Kihot od Manče ponovo jaše o sajtu YouTube. Volonteri širom sveta, ljubitelji romana Migela De Servant njegovog najpoznatijeg dela i kače ga na Youtube kanal El Quijote en Inter Španska kraljevska akademija i YouTube došli su na ideju da kroz video zapis iz celog sveta naprave najveće izdanje Don Kihota, tako što bi svako od vo od 2149 odlomaka. Na sajtu je već postavljeno na stotine videa sa Kihotom, ali postoji još odlom čitati, snimiti i okačiti na ovaj kanal. Klikom na dugme 'participar' posetilac mak za čitanje, kao i rok od šest sati za postavljanje videa koji odgovara niste bili u mogućnosti da postavite video na vreme, odlomak će biti dodelj Ne čitaju svi svoje odlomke. Neki ih pevaju, neki prave animacije uz koje čit Dakle ako volite avanture Don Kihota od Manče i govorite španski možete stanete deo ovog zanimljivog projekta.

58


Don Kihot na YouTube-u

ovaj put na internet tesa čitaju odlomke net. s od strane učesnika olontera čitao jedan

maka koje valja prokanala dobija odlotom odlomku. Ako jen nekom drugom. taju svoj odlomak... e veoma lako da po-

www.bookvar.rs

Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

59


Najbolji španski romani 20

TAMO GDE SU ŽENE (Donde las mujeres) Alvaro Pombo Prevod: Jasmina Nikolić Duboka i potresna priča o naizgled samodovoljnim ženama, suvišnim muškarcima, ljudima koji svesno i slobodno biraju svoj put i drže ga se do kraja. Junakinja, najstarija ćerka u porodici, kroz niz događaja i otkrivanje jedne porodične tajne, otkriva pravo lice mistifikovanih stanovnika tog utvrđenja za koje je mislila da su superiorna bića. 60

ISTINA O SLUČAJU SAVOLTA (La verdad sobre el caso Savolta) Eduardo Mendosa Prevod: Jasmina Nikolić U romanu u kojem niko nije onaj za koga se izdaje, gde se ispod površine neizmernog prijateljstva, drugarstva i ljubavi kriju spletke,prevare i izdaje, preneti smo u grozničavu atmosferu prve polovine XX veka, u Španiju koja je tek na pragu velikih istorijskih iskušenja. Istina o slučaju Savolta uvodi čitaoca u mračni svet radničkih anarhističkih pokreta.


Časopis Reflejo preporučuje

0. veka u prevodu na srpski

ZNACI IDENTITETA (Señas de identidad) Huan Gojtisolo (Juan Goytisolo) Prevod: Dalibor Soldatić Tragajući za sopstvenim identitetom, Alvaro Mendiola, španski izgnanik u Parizu, fotograf u svetskoj novinskoj agenciji, lista porodični album i rekonstruiše portret španske građanske porodice, krvavi građanski rat, studentske godine, veliki štrajk u Barseloni 1951. godine, život ilegalaca, izgnanstvo, preispitujući istovremeno i sopstveni stvaralački rad. www.bookvar.rs

BELVER JIN (Bélver Yin) Hesus Ferero (Jesús Ferrero) Prevod: Dalibor Soldatić U Kini neponovljivog rafinmana i čulnosti, okruženi tajnim sektama i obrednim zločinima, žive Belver Jin i Nitija Jang, brat i sestra ujedno ljubavnici. Autor je ispevao pesmu slobodi, pravu na maštanje, na društveno neprihvatljive seksualne odnose i ljudski život kao pustolovinu i rizik, odbacujući istovremeno tradicionalne filozofske dogme i doktrine. Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

61


DON HUAN (Don Juan) Gonsalo Torente Baljester (Gonzalo Torente Ballester) Prevod: Ana Marković Rođen kao Andalužanin, a Galisijac po opredeljenju, Torenteov Don Huan oseća se pre svega kao Tenorio – veoma je veran porodici i tradiciji. Uvek je u društvu Leporela, đavolka koji se skriva pod maskom naklonosti ka teologiji i redovnicima. Svuda ga prati i Sonja, lepa crvenokosa Šveđanka. Osuđen da živi sve dok ima ljudi koji veruju u njegovo postojanje, obitava na nestalnom rubu između čarolije i sna. 62

ZABORAVLJENI KRALJ GUDU - 1. (Olvidado rey Gudú) Ana Marija Matute Prevod: Igor Marojević Naslovni junak ovog dvotomnog romana, kralj srednjovekovne države Olar, smeo je, lukav, neumoljiv i vrlo uspešan vladar, ali nije u stanju da voli. Ove mogućnosti ga lišava državni vrač i učitelj, kako bi Gudu u vladanju imao što manje prepreka. Međutim, ako mu je u ratovima pomogao da znatno proširi granice kraljevine koju je nasledio od svog oca Volodiosa, nedostatak osećanja se okrenuo protiv Gudua ubrzo pošto se on oženio lepoticom, detinjastom princezom.


Časopis Reflejo preporučuje

ZABORAVLJENI KRALJ GUDU - 2. (Olvidado rey Gudú) Ana Marija Matute Prevod: Igor Marojević Izuzetno maštovita radnja smeštena je u srednji vek i pripoveda o postanku i širenju kraljevstva Olar. Mnoštvo likova, pejzaža i avantura prepliću se pred očima čitaoca u zapletu koji se nosi sa večnim temama: željom za moći i osvetom, nepoznatim, strahom, zadovoljstvom osvajanja, ljubavlju i nežnošću. Zaboravljeni kralj Gudu je poput priče za decu koja je namenjena odraslima, knjiga o istoriji čoveka. www.bookvar.rs

AGIRE, GNEV BOŽJI (La aventura equinoccial de Lope de Aguirre) Ramon H. Sender (Ramón J. Sender) Prevod: Dalibor Soldatić Agire, gnev božji je veličanstvena freska o osvajanju Novog sveta i potrazi za mitskim Eldoradom u bespućima Amazonije, o tragičnom susretu Zapada s „tužnim tropima“, devičanski nedirnutim svetom južnoameričkih Indijanaca. Kroz ovaj nezaboravni roman-hroniku promiču halucinantni likovi Lopea de Agirea – konkistadora, buntovnika i tiranina – nestvarno lepe donje Ines, tanane devojčice Elvire i niza drugih. Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

63


IGRE POZNOG DOBA (Juegos de la edad tardía) Luis Landero (Luis Landero) Prevod: Ana Marković Ovaj roman je neobična pripovest o vrtoglavoj igri čežnje, mašte i potrage za identitetom sitnog kancelarijskog službenika koji, prepušten monotoniji svakodnevice, bez prijatelja i iskrene ljubavi, u nekoj vrsti nehotičnog unutrašnjeg izgnanstva, daleko od vreve sveta i velikog grada koji ga okružuje, nenadano oživljava mladalačke snove i maštanja, ispredajući složenu i zavodljivu mrežu obmane koja će dostići neslućene razmere. 64

HRONIKA O ZAPANJENOM KRALJU (Crónica del rey pasmado) Gonsalo Torente Baljester (Gonzalo Torrente Ballester) Prevod: Dalibor Soldatić U davnoj prošlosti španskom kralju se prohtelo nešto neobično, što je izazvalo veliku gužvu na dvoru i duge i oštre rasprave među sveštenstvom, moralistima, inkvizitorima i dvorjanima: poželeo je da svoju suprugu, kraljicu, vidi nagu. Budući nečuvena, ta želja postaje predmet rasprava među kraljevim podanicima i među narodom. PIŠE: MARIJA GUDURIĆ


Tema broja

Pepita Himenes

Prvi španski psihološki roman

U istoriju španske književnosti ušao je, pre svega, kao romanopisac, a prvi roman je dovršio tek 1873. Huan Valera je tada imao 49 godina! Više je ovakvih primera u svetskoj književnosti, od Stendala, Čarlsa Bukovskog, Žozea Saramaga do Sime Matavulja, Vladana Desnice, Meše Selimovića i Ranka Marinkovića. Razlozi za to su uvek različiti - životne prilike, kasno interesovanje za pisanje romana, sporo i sveobuhvatno formiranje romanopisca. Kod Valere je najverovatnije ovaj prvi razlog u pitanju, jer je dosta vremena posvećivao diplomatskoj službi, političkom delovanju, uređivanju časopisa i pisanju književnih kritika, eseja, polemika i pamfleta. www.bookvar.rs

Česte i naporne selidbe iz grada u grad, sa kontinenta na kontinent, stalna strepnja da se ne ostane bez sredstava za život i rad, političke ambicije, sve je to trošilo Valerinu veliku snagu, ne ostavljajući mu dovoljno slobodnog vremena za epska ostvarenja. Zato je do navedene godine više pisao i objavljivao kraće književne forme. Od 1866. do 1881. godine Valera je napravio pauzu u diplomatiji. Tih godina otežano mu je i političko delovanje i napredovanje zbog previranja na političkoj sceni Španije. Konačno, 1867. je oženio Dolores Delavat koju je upoznao u vreme diplomatskog službovanja u Brazilu. Bogati miraz se Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

65


brzo istopio, nasledstvo dobijeno posle smrti majke takođe, a zarada sa andaluzijskih imanja i od pisanja kritika bila je nedovoljna da pokrije troškove uvećane porodice koja ima značajan društveni položaj i izvesne navike. Sve je to navelo nezadovoljnog i nemirnog Valeru da se okrene pisanju romana koji su popularniji i isplativiji od pisanja kritika. Povukao se na imanja u Kabri i Donja Mensiji i posvetio pisanju. Iako je bio razočaran i pritisnut brigama, kao da ga je povratak u mesta koja inače nije mnogo voleo i sa kojima se tih godina pomirio, podstakao na stvaranje i probudio u njemu usnulog romanopisca. Ubrzo je, takoreći u jednom dahu, završio svoj prvi roman - Pepita Himenes. Roman je prvo objavljen u časopisu Revista de Espana 1874, a iste godine 66

i kao zasebna knjiga. Odmah je postigao veliki uspeh i doneo Valeri priznanja kritike. Do 1881. godine i povratka diplomatiji objavio je još nekoliko romana i drugih književnih radova. Tek se posle definitivnog napuštanja diplomatske službe, 1895, ponovo vraća intenzivnom pisanju i objavljuje iz godine u godinu, sve do smrti, 1905. godine. Još 1860. Valera je objavio rad pod nazivom O prirodi i karakteru romana u kojem je izneo svoju teoriju ovog žanra. Pišući svoje romane, Valera se dosledno držao principa iznetih u tom radu, što govori o postojanosti njegovih uverenja i odlučnom karakteru. On romanu pridaje veliku estetsku vrednost, jer za njega je roman poezija, ostvarivanje lepote, a cilj takve umetnosti nije priča, tendencija ili moralisanje, već sama umetnost od-


Tema broja

nosno estetsko uživanje - umetnost radi umetnosti. Zato se Valera suprotstavlja svojim savremenicima, piscima socijalnih, tendencioznih, naturalističkih, eksperimentalnih romana. Valera, pogotovo u Pepiti Himenes, jeste realista, roman je pun opisa atmosfere, prirode, arhitekture, umetničkih dela, ljudi, običaja, oblačenja, navika, ali sve to je samo sredstvo da se dočara stanje glavnih junaka, njihov bogat unutrašnji život, njihove dileme, kajanja, ushićenja, strasti, promišljanja o sebi i svetu, o suštini i prirodi ljubavi. To jeste realizam, ali psihološkog tipa, a Huan Valera jeste utemeljivač psihološkog romana u španskoj književnosti i to je jedno od njegovih najviših dostignuća. Opisivanje duše, misli junaka, onog što se dešava skriveno od pogleda ljudi, to je za Valeru pravi i jedini izvor poezije i www.bookvar.rs

estetskog zadovoljstva. Zato su glavni junaci njegovog najpoznatijeg romana mladi, lepi, zaljubljeni i dobronamerni, jer duše takvih ljudi u sebi ne kriju ništa ružno, ništa što bi narušilo piščev estetski koncept romana. Čak i da prigovorimo piscu da su njegovi junaci idealizovani, daleki od španske stvarnosti ili samo veoma retki u njoj (dakle, ne tip, već izuzetak), sigurno bi nam rekao da smo u pravu i ne bi se zbog toga postideo. Valera nam je u Pepiti Himenes podario štivo za čitanje i uživanje u bogatom unutrašnjem životu ljudi koji, možda, postoje ili su postojali tamo gde je ljubav bila bog, ili bi trebalo da postoje u nekoj Španiji koju je Valera video očima svoje pesničke duše. PIŠE: VLADIMIR ARANĐELOVIĆ

Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

67


www.reejo.drustvohisp


panista.rs


Ljosa & Markes: Četrd „Smatram da sam najbolji prijatelj svojih prijatelja, i mislim da me ni jedan od njih ne voli toliko koliko ja volim prijatelja kojeg najmanje volim” (G. García Márquez, El olor de la guayaba) Slavni nobelovci i najpoznatiji živi predstavnici „buma“ u latinoameričkoj književnosti nekada su, kao bliski prijatelji i kumovi, delili porodičnu trpezu i poglede na svet. Sve dok nije nastupio „zao čas“. Upoznali su se davne 1967. godine u Venecueli na dodeli najprestižnije literarne nagrade u Latinskoj Americi Romulo Galjegos (koju je Mario Vargas Ljosa osvojio za roman Zelena kuća, na španskom La casa verde). Iste godine Garsija Markes objavljuje čuveni roman Sto godina samoće (Cien años de soledad), koji inspiriše oduševljenog Vargasa Ljosu da napiše esej od 667 strana pod nazivom Garsija Markes: istorija jednog bogoubistva (García Márquez: historia de un deicidio) kao svoju doktorsku dizertaciju na Univerzitetu Komplutense u Madridu. Istorija jednog bogoubistva predstavlja duboku i minucioznu analizu života i dela Garsije Markesa, od njegovih prvih priča do Sto godina samoće, i smatra se jednom od najboljih kritika čuvenog romana. Kao plod njihovog zajedničkog literarnog angažo70

vanja, 1968. godine objavljuje se studija La novela en América Latina: Diálogo entre Gabriel García Márquez y Mario Vargas Ljosa, koja obuhvata javni razgovor dvojice istaknutih književnika na temu latinoameričkog pisaca i romana. Narednih godina postaju bliski porodični prijatelji, žive u Barseloni, putuju zajedno, a o velikom prijateljstvu svedoči i to što je Gabo krstio Maritovog


Tema broja

deset godina ćutanja sina. Šta je pošlo naopako? Kao u meksičkoj sapunici Sve je počelo februra 1976. u jednom meksičkom bioskopu, kada je kao grom iz vedrog neba, kako pričaju

očevici a novinari i čitaoci daju mašti na volju, Vargas Ljosa nasrnuo na svog dugogodišnjeg prijatelja kada mu je ovaj prišao da ga pozdravi (i srdačno zagrli, kako kažu). Epilog susreta: Kolumbijanac na podu sa masnicom na oku, a znatiželja publike podgrevana spekulisanjem novinara i decenijskim ćutanjem obojice aktera na ovu temu. Famozni nokaut Vargasa Ljose danima je punio je novinarske stupce, a nakon www.bookvar.rs

ovog incidenta po nalogu autora prestaje da se štampa Istorija jednog bogoubice. Postoji više verzija o tome šta je moglo dovesti do fizičkog nasilja, potom i „hladnog rata” između dvaju intimnih prijatelja, a evo i glavnih pretpostavki: Hipoteza 1: Žena kao jabuka razdora Dve godine pre poznanstva sa Garsija Markesom, Vargas Ljosa stupa u brak sa svojom rođakom Patrisijom, koja je ujedno nećaka njegove prve žene, Hulije, opisane u autobiografskom romanu La tía Julia y el escribidor (Tetka Hulija i piskaralo). Uprkos protivljenju porodice, buntovni Vargas Ljosa je sa svojom prvom ženom-tetkom-spisateljicon bio u braku od 1955-1964. godine. Elem, prva verzija sukoba govori o tome kako je kolumbijski pisac pokušao da preotme ženu svom prijatelju, odnosno Patrisiju, ili ga barem, u dogovoru sa njom, načini ljubomornim zbog navodnih Mariovih afera, te je nećemo dublje analizirati. Hipoteza 2: Ako nije žena onda je sigurno politika Osim literarnim ostvarenjima, Mario Vargas Ljosa privlačio je pažnju javnosti svojim političkim angažovanjem, naročito radikalnim političkim skretanjem od levice ka desnici, čime je na sebe navukao bes i kritike brojnih inMagazin za promociju čitanja BOOKVAR

71


telektualaca širom sveta. Mnogi su njegov prelaz sa komunizma na kapitalizam ocenili kao izdaju. Razočaran porazom na izborima u Peruu 1990. godine, na kojima se kandidovao za predsednika, Mario Vargas Ljosa emigrira u Španiju. Osim što su 60-tih godina prošlog veka utrli put novom hispanoameričkom romanu, Vargas Llosa i Garsija Markes delili su stavove o idejama Kubanske revolucije, dok je potonji režim Fidela Kastra (Fidel Alejandro Castro Ruz) doveo do sukoba mišljenja dvojice prijatelja. Peruanac je počeo otvoreno da kritikuje promene na Kubi, nazvavši Garsiju Markesa „Kastrovim dvorjaninom”. Nasuprot njemu, autor čuvenog romana Jesen patrijarha zadržao je stav da je socijalizam najbolje rešenje za Latinsku Ameriku i održavao prijateljstvo sa bivšim kubanskim komunističkim vođom. Sam Vargas Ljosa demantuje ovu hipotezu u jednom intervjuu, tvdeći da njihovo razilaženje nema veze sa političkom ideologijom već je lične prirode. Hipoteza 3: I posle žene, žena Po mnogima, ova verzija je najbliža istini. Sklonost velikog peruanskog pisca prema suprotnom polu nikada nije bila tajna, pa ni njegovi

72


Tema broja povremeni izleti. Kako se tih godina pisalo po novinama, Garsija Markes i njegova supruga Mersedes savetovali su Patrisiju u Mariovom odsustvu da se razvede zbog njegove tadašnje afere, što to je izazvalo gnev njihovog prijatelja. Neki biografi, novinari i ostali „analitičari odnosa” dvaju višestruko nagrađivanih latinoameričkih pisaca, koji su se u isto vreme borili za svoje mesto pod literarnim suncem, kao razlog zahlađenja odnosa navode sujetu. Peruanac je dobio Nobelovu nagradu za književnost 2010. godine, dok je njegovom bivšem prijatelju ovo prestižno priznanje uručeno dvadeset osam godina ranije. Da književna javnost dvojicu pisaca i dalje vidi kao rivale, bilo je očigledno nakon komentara koji su se pojavili u medijima nakon dodele Nobelove nagrade Vargasu Ljosi. No, da li predgovor koji je Mario Vargas Ljosa napisao za četrdesetogodišnjicu izdanja Sto godina samoće 2007. godine znači i zakopavanje ratnih sekira, znaćemo samo ako slavni nobelovci odluče da prekinu pakt ćutanja. Do tada rešavanje misterije u slučaju „Ljosa-Markes” obojica aktera prepuštaju svojim biografima. PIŠE: I. P. Reflejo www.bookvar.rs

Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

73


Huan Valera

Španija kakva bi trebalo da bude Huan Valera je jedan od najznačajnih španskih pisaca i veliko ime španskog realizma. Rođen je 1824. godine u andaluzijskom gradići Kabri. Njegovo puno ime bilo je Huan Valera i Alkala-Galijano. Ovo „dugačko” ime dugovao je svojoj majci Dolores Alkala-Galijano i Pareha, markizi od Panijega. Huanov otac, Hose Valera i Vijanja, bio je oficir u španskoj floti, ali je i on imao veoma stare i ugledne pretke, jer se porodica Valera, poreklom iz Leona, naselila u Andaluziju još u vreme oslobođenja od Mavara. Huanov otac je, iako markiz po ženi, bio republikanac i zbog toga je u mladosti robijao. Kada je izašao iz zatvora, napustio je službu i živeo povučeno na svojim imanjima na severu Andaluzije. Vrativši se kasnije u službu, nastavio je da većinu pažnje posvećuje upravljanju svojim imanjima, braneći sopstvena

74

uverenja i ličnu slobodu i po cenu lošijih prihoda i siromaštva. Za to vreme, donja Dolores je sa ćerkama, Sofijom i Ramonom, Huanovim sestrama, živela u većim gradovima poput Malage, Granade i Madrida. Hose i Dolores bili su brižni roditelji, zabrinuti za budućnost svoje dece u Španiji kakva je tada, sredinom 19. veka, bila - samo bledi odsjaj nekadašnje imperije i pomorske sile. Ratovi za oslobođenje od Napoleonove vlasti i gubitak većine prekomorskih kolonija, ostavile su Španiju ekonomski osiromašenu i politički nestabilnu, a u takvim vremenima opšteg opadanja uvek na površinu isplivava ono najgore - intelektualna i moralna zakržljalost, verski i nacionalni fundamentalizam, prostota, skorojevićstvo, prevrtljivost i surovost. Huanov otac je jedva uspevao da prikupi dovoljno novca za izdržava-


Tema broja nje porodice, dok je majka, koja je imala i sina iz prvog braka, bila naneta nad sudbinu svoje dece u nemilosrdnom i lažljivom svetu. Na kraju, uspeli su u svojim namerama i videli decu ostvarenu u životu. Huan je dobio solidno vaspitanje, obrazovanje i poznanstva bez kojih nije bilo moguće da uspe u društvu. Pored toga, od roditelja je nasledio i osobine koje će ga krasiti u životu, i kao čoveka i političara, pisca i kritičara - bio je izrazito slobodouman, istinoljubiv, istrajan i ambiciozan. Ipak, najveći dar koji je dobio od roditelja bila je puna podrška njegovom literarnom talentu, koji je pokazao veoma rano, kao mlad đak, sa 13-14 godina. Njegovi rani radovi, početnička imi-

www.bookvar.rs

tacija Bajrona i drugih romantičara, odišu idealizmom i romantičarskim zanosima i razočaranjima, karakterističnim za to doba (i životno i književno-istorijsko). Iako ih je kasnije odlučno odbacio, i postao kritičar romantizma (izdvajajući njegovu slobodarsku misao), činjenica je da se već u tim naivnim stihovima primećuje talenat koji nije promakao ni tadašnjem velikom imenu španskog romantizma - Hose de Espronsedi. Ni promena književnog pravca nije pomogla mladom Valeri da se probije na veliku književnu scenu. Veliki udarac tim htenjima bila je činjenica da jedna njegova knjiga, štampana očevim jedva skupljenim novcem, nije prodata ni u jednom jedinom primerku. Po-

Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

75


vređene sujete i sa grižom savesti što je uludo protraćio očev novac, povlači celo izdanje i sakriva ga na tavan svoje kuće. Kada se preselio u Madrid, odlučan da se probije i zauzme svoje mesto u društvu, uspeva mu da bude primljen u salon grofice Montiho, gde su se okupljali predstavnici madridskog visokog društva svih profila - advokati, pesnici, političari... Tu stiče prijateljstva koja će ga konačno uvesti u diplomatiju, a postiže i izvesne uspehe kod madridskih dama. Prvu diplomatsku službu obavljao je u Napulju, gde je na licu mesta upoznao arheološke ostatke sveta o kojem je dotad saznavao samo iz dela antičkih pisaca. Tako upotpunjuje svoje klasično znanje stečeno u školi, ali i samostalnim i upornim iščitavanjem klasika. U Napulju je naučio italijanski i grčki jezik, jezike humanizma i renesanse. Pored uspeha u službi, bavi se i pisanjem, a upoznaje i Serafina Estebanesa Kalderona, pisca starije generacije, koji u Valeri budi ljubav prema neistraženim poljima španske književnosti i prema iberizmu, pokretu za duhovno i političko ujedinjenje Portugalije i Španije, tada veoma naprednom idejom na Pirinejskom poluostrvu. Posle skoro tri godine vraća se u Madrid, gde biva razočaran nivoom na koji se madridsko društvo srozalo, da bi zatim otišao kao diplomata u Lisabon i Rio de Ženeiro. 76

Boravak u Brazilu je lično bio veoma mučan za Valeru. U pismima prijateljima žali se na zaostalost i siromaštvo zemlje, ekonomsko i kulturno („Provodim dane sam, zatvoren u sobi; čitam, pušim i tugujem”). Ipak, dve godine provedene u Brazilu od velikog su značaja za Valerin književni razvoj, jer pišući desetine i desetine pisama prijateljima i poznanicima, bežeći od dosade i niskosti, upošljava svoj talenat, postiže sve veće jezičko i stilsko savršenstvo i formira se kao prozni pisac. U Riju je upoznao i svoju buduću ženu, tada devetogodišnju Dolores, ćerku svog šefa don Hosea Delevate. Posle diplomatskog službovanja u Drezdenu i Sankt Peterburgu, počinje da se bavi novinarstvom i uređivanjem časopisa. Postaje vrstan i priznat politički i književni kritičar, polemičar i esejista. Iza njega je tada znatan broj književnih radova i zavidno mesto u španskim književnim krugovima. Jedno od najvećih priznanja njegovom književnom radu bio je prijem u Špansku kraljevsku akademiju.


Tema broja Svojim kritičkim radovima svrstava se u red onih kritičara koji istrajno i bez popuštanja vladajućem mišljenju iznose svoj stav o važnim pitanjima, a takvi su uvek bili retki. Valera kritikuje sve one koji špansku književnost žele da svojim uskogrudim nacionalističkim i narodnjačkim idejama izoluju od tokova svetske književnosti („Velika originalnost ne dolazi iz izolacije, već u poznavanju onoga što su drugi rekli i dodavanju iz sopstvenih izvora”). Zato Španija nema originalnih ideja i pokreta, zato se španskim narodnim jezikom ne može izraziti moderna misao, već samo anahrone ideje i osećanja, zato mnogi pisci, verujući da je tako ispravno, pišu ono što se sviđa širokim narodnim masama, zato zjapi fatalna provalija između narodne poezije i učene poezije i zato Španija 19. veka tapka u mestu. Jedna od snaga koja dodatno iscrpljuje Španiju i snagu naroda jeste, smatra Valera, katolicizam, kome odriče ekskluzivno pravo na formiranje španskog nacionalnog duha. www.bookvar.rs

Takve misli izazivale su burne polemike u katoličkoj Španiji, najkatoličkijoj zemlji zapadne Evrope. Sigurno da je postojala realna opasnost da takve ideje budu shvaćene kao nepatriotske i kao negacija katoličkih i hrišćanskih vrednosti, pa su samim tim Valerina hrabrost i istinska ljubav prema budućnosti svoje domovine vredne divljenja. Do kraja života Valera je ostao dosledan svojim liberalnim idejama i uverenjima, dosledan svojoj racionalističkoj kritici anahrone katoličke Španije i jedan od snažnih vesnika boljih vremena za špansku misao i književnost, pristiglih već za njegova života, sa pojavom pisaca poput Migela de Unamuna, Rubena Daria i Antonija Maćada. Nakon Sankt Peterburga radio je kao diplomata u Lisabonu (po drugi put), zatim u Vašingtonu, Briselu i Beču. Materijalna situacija mu je sve nezavidnija, a za vreme boravka u Vašingtonu umire mu najstariji sin. Godine 1895. vraća se u Madrid i tu ostaje do smrti, baveći se isključivo pisanjem. Pred smrt gotovo je potpuno oslepeo, pa su mu pomoćnici čitali i zapisivali njegove diktate. Umro je 1905. godine. Valerina politička, diplomatska i književnička karijera trajale su uporedo, isprepletene i prožete ljubavlju prema Španiji kakva bi trebala da bude. PIŠE: VLADIMIR ARANĐELOVIĆ

Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

77


S druge strane zakona: Špa Huan Ruiz (arhiepiskop od Ite) U svojoj Knjizi dobre ljubavi, koju neki smatraju pseudo-autobiografskim delom, sam govori o tome da je zatvoren zbog nekih dela koja su u suprotnosti sa svešteničkim pozivom. San Huan de la Kruz Bio je pripadnik karmelićanskog reda u okviru katoličke crkve. Oklevetan je da svojim reformatorskim radom remeti karmelićanski red i zbog toga je proveo devet meseci u manastirskoj tamnici u Toledu, ali je uspeo da iz nje pobegne. Luis de Leon Dok je radio kao profesor na univerzitetu u Salamanki, oklevetan je da je preveo na narodni jezik Pesmu nad pesmama, što je smatrano svetogrđem. Bačen je u tamnicu i tek posle pet godina pušten na slobodu, dokazavši svoju nevinost. Kada se vratio na katedru, prema anegdoti, započeo je predavanje rečima: „Kao što rekosmo juče...”, nastavljajući tačno tamo gde je prekinuo pre pet godina. 78

Migel de Servantes Dve godine je odležao u zatvoru zbog lažne optužbe da je ilegalno prodavao žito dok je radio za vojsku (za to vreme napisao je veliki broj Uzornih novela). Drugi put je bio u zatvoru zbog optužbe da je kao sakupljač poreza zadržavao deo novca (tu je napisao prvu glavu Don Kihota). Pio Baroha Frankovi sledbenici su ga bacili u zatvor, odakle je pobegao u Francusku i tako izbegao streljanje. Migel de Unamuno Nakon početka Španskog građanskog rata, zbog protivljenja Frankovim brutalnim metodama, smenjen je sa mesta rektora univerziteta u Salamanki i smešten u kućni pritvor, gde je i umro nakon nekoliko meseci. Blasko Ibanjes Bio je militantni republikanac. Izdavao je novine koje su izazivale dosta kontroverzi, pa je na kraju uhapšen i osuđen na nekoliko meseci zatvora.


Zanimljivosti

anski književnici u zatvoru Lope de Vega Bio je zaljubljen u Elenu Osorio, glumicu i ćerku vlasnika vodećeg pozorišta u Madridu. Nakon pet godina veze, odbila ga je i prihvatila ponudu drugog prosca, što je Vegu razbesnelo, pa je napadao i nju i njenu porodicu po novinama i u svojim delima. Osuđen je zbog klevete, zatvoren, a zatim i prognan iz Madrida na 8 godina i iz Kastilje na 2 godine.

Federiko Garsija Lorka Mada nije zatvaran, njegova tragična smrt je postala simbol stradanja pod fašističkom diktaturom generala Franka. Zatekao se u Granadi kada je izbio rat. Tu su ga uhvatili fašisti i streljali, a zatim bacili u neobeležen grob. Ni danas se ne zna gde leže Lorkini ostaci.

Manuel Hose Kintana Bio je sekretar pobunjeničkog pokreta za nezavisnost u vreme vladavine Napoleona I Španijom. I pored toga, nakon dolaska na presto Ferdinanda VII, bio je zatvoren šest godina u zatvoru u Pamploni.

Migel Hernandez Hapšen je više puta nakon rata zbog antifašističkih stavova i na kraju osuđen na smrt. Smrtna kazna je kasnije preinačena na 30 godina zatvora. Stalno je premeštan iz zatvora u zatvor. Zbog loših uslova u zatvorima, oboleo je od tuberkuloze i umro u trideset drugoj godini života.

Hose de Espronseda Sa još dva prijatelja osnovao je tajno društvo Numatinos da bi osvetili smrt svog prijatelja Rafaela del Riega. Pošto su ga prijatelji izdali, prognan je u manastir blizu Gvadalahare gde je proveo pet godina.

Fransisko de Kevedo Uhapšen je zbog optužbi da je francuski simpatizer i pri tom su mu konfiskovane sve knjige. Prognan je u manastir San Markos u Leonu.

Huan Rufo Više puta je bio u zatvoru zbog neprikladnih ljubavnih avantura.

Horhe Giljen Na samom početku Španskog građanskog rata zatvoren je u Pamploni iz političkih razloga.

www.bookvar.rs

Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

79


Garsilaso de la Princ španskih pesnika Besmrtno pesničko ime Kada pomislimo na špansku književnost, prvo što nam padne na pamet jesu dve krupne, sjajne biser-kapi: pre svih, Servantes. Zatim, Lorka. A onda sledi opijajući zvuk tople španske provale nadahnuća: Lope de Vega, Kalderon, Kevedo, Gongora, Beker, Valera, Galdos, Unamuno, Dario, Maćado, Salinas, Baroha, Sernuda i pet dobitnika Nobelove nagrade, na čelu sa Huanom Ramonom Himenesom. I za kraj, a pre svega toga, da nikad ne saznamo koji genije je prvi natopio suvu špansku zemlju znojem čela poetskog: preteča svih pikarskih romana, Lazarčić sa Tormesa, i kamen-temeljac španske književnosti, Pesma o Sidu. Kada pomislimo na špansku književnost, pomislimo na sve to i još mnogo toga. A tu negde, u tom moru imena i naslova, naša misao ubrzo pronalazi još jedno ime, izuzetne vrednosti i sudbine: ime jednog vojnika i ime jednog ljubavnika, jednog humaniste i ime pesnika. Besmrtno ime Garsilasa de la Vege. Zlatni vek Nikada u svojoj istoriji, osim početkom 20. veka, španska književnost 80

nije doživela takav procvat kao u periodu koji je potpuno zasluženo nazvan Zlatnim vekom španske književnosti. A bio je to Zlatni vek i cele španske istorije, vreme velikih otkrića i avantura, odvažnih moreplovaca i vojnika, vreme ekonomskog i kulturnog uzdizanja. Vreme koje Španija nikada više nije doživela. Zlatni vek, ustvari, obuhvata dva veka, 16. i 17, i dva kulturna, umetnička i književna pokreta, renesansu i barok. Mada je tačno omeđivanje umetničkih težnji i strujanja često nepotrebno ili nemoguće, 1492. godina se, ipak, nameće kao početak Zlatnog veka. Te godine Kolumbo je otplovio do Amerike i otvorio nove trgovačke puteve i izvore bogaćenja. Te godine Španci su pobedili Arape u Granadi i tako okončali njihov politički uticaj na Pirinejskom poluostrvu. Te godine izdata je i prva gramatika španskog jezika. Nakon skoro dvesta godina i Kalderonove smrti 1681. godine, Zlatni vek je izgubio svoj sjaj i odlučio da se zauvek povuče u istoriju. Između te dve godine stvoreno je u književnosti mnogo toga čime se Španija danas ponosi i po čemu je prepoznatljiva.


Tema broja

Vega

www.bookvar.rs

Magazin za promociju Ä?itanja BOOKVAR

81


Humanista, vojnik, ljubavnik, pesnik U praskozorje Zlatnog veka koji tada još nije to bio, rođen je Garsilaso de la Vega. Ne zna se tačno kada, da li 1501. ili 1503. U Toledu. Bio je to pravi tip renesansnog čoveka - svestran, talentovan, ambiciozan, strastan, nadahnut humanizmom i onim posebnim, tako karakterističnim za Špance, osećajem časti. Iako humanista i pesnička duša, vodio je vojnički život u službi kralja Karlosa V. Selio se svuda gde ga je dužnost zvala, vojevao u bitkama od Navare, Provanse i Italije, do Rodosa i Tunisa. U službi španskog Dvora puto-

82

vao je po Italiji i doživeo mnoge avanture. Bio je prognan na jedno ostrvo na Dunavu zbog dvorske intrige čiji je bio svedok. Jednom umalo nije stradao i morao je prerušen da beži od gonitelja. A onda je stvarno poginuo. Onako kako dolikuje vojniku, od rana zadobijenih u bici. Dok je sa svojim saborcima pokušavao da zauzme jedno provansalsko utvrđenje, neprijatelji su bacili veliki kamen na njega i smrtno ga ranili. Bilo je to 1536. godine. Pored vojničkih dužnosti, Garsilaso je redovno ispunjavao i dužnosti ljubavnika. Posebno je voleo napoli-


Tema broja tanske dame i njima se inspirisao za veliki broj pesama. Svojoj supruzi je odao dužno poštovanje i posvetio joj umeren broj stihova. A najviše ih je posvetio jednoj Portugalki, Izabeli Frejri. Pošto Vega nije bio ni Dante ni Petrarka, iako ih je čitao i cenio (a Petrarkine stihove i slobodno umetao među svoje) ni Izabela nije bila Beatriče ili Laura. Izabela je žena od krvi i mesa, nikako danteovski simbol ili petrarkistički ideal. Samo jedna od dama koja je uzburkala pesnikovo srce, ali najfatalnije. Zadala mu je tri teška udarca, od kojih nije umeo da se odbrani: svojim va-

www.bookvar.rs

trenim pogledom naterala ga da se smrtno zaljubi u nju, zatim se udala za drugog i na kraju umrla mlada. Vojnik i humanista bi to izdržali na nogama i filozofski podneli, ali strastveni i iskreni ljubavnik, nežna pesnička duša - ta dvojica nisu mogla da podnesu buru neuzvraćene ljubavi, bol zbog otuđenog blaga i misao o smrti. Zato su bol i misao, nadu i strah, veru i strast, ljubav i smrt, pretočili u stihove. Eros i Tanatos u večnom suprotstavljanju i privlačenju, prožimanju i udaljavanju. To je suština poezije. To je Garsilaso de la Vega.

Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

83


Zahvalnost gospođi Boskan Kako Vega nije za života objavio nijednu zbirku pesama, taj posao je nakon njegove smrti hteo da izvrši njegov prijatelj, pesnik Huan Boskan, ali ga je u tome omela - smrt. Boskanova supruga je izdala zajedničku knjigu poezije dva pesnika pod nazivom Dela Boskana i poneka Garsilasa de la Vege podeljena u 4 knjige. Bilo je to 1543. godine. Kada čovek shvati veličinu ovakvog poteza jedne odane žene i prijateljice, dođe mu da iz sećanja izbriše sve one naduvane i nametljive veličine i na počasno mesto svog pamćenja postavi ovu heroinu poezije. Konačno, 1574. u Salamanki izlaze Dela izvanrednog pesnika Garsilasa de la Vege. Dosta tumača njegove poezije sporilo se oko autorstva pojedinih pesama. Neki su ih pripisivali Vegi, neki mu ih odricali. Danas uglavnom postoji konsenzus oko pesnikovog opusa. Taj opus je nesrazmerno mali u poređenju sa značajem koji ima u razvoju španske poezije: 40 soneta uz još nešto više od 20 drugih pesama i jedno pismo. To je sve i tako mnogo. Soneti na španski način Iako rođeni Španac, dete Kastilje, Vega je među prvima uvideo da je španska poezija zamrla i da joj treba nov podsticaj. Taj podsticaj je stigao iz Italije, čiju je humanističku filozofiju i renesansnu kulturu voleo. Od Italijana je preuzeo nežni i ljupki jedanaesterački stih i njime uspešno umilio tvrdi kastiljanski govor. Sonetu je doneo počasno mesto u španskoj poeziji. Tercet, oktave rime i unutrašnje rime tek su posle Vegine primene ušle u široku upotrebu. Nije bio prvi u uvođenju svih ovih novina, ali je bio najuspešniji. Pre njega su to pokušavali i njegov prijatelj Boskan i markiz od Santiljane, ali sa manje uspeha. Pričati o pesničkim uzorima uvek je nezahvalno, čak i kada ih sam pesnik ne krije, kao što to čini Vega. Italija je vrelo iz kojeg je crpeo. Petrarka, 84


Tema broja Ariosto, Sanazar, Bernardo Taso... I spisak se tu ne završava. Sve što je preuzimao prilagođavao je svojoj zamisli, svom osećanju, svom temperamentu. Čak i kada podražava, čak i kada se ugleda i kada koristi tuđe fraze, stihove i motive, on ih podešava onome što svojom pesmom želi da iskaže, a to je gotovo uvek ono što je najintimnije, najskrivenije, najsvojstvenije i najbolnije. Zato Vega nije epigon, već pesnički genije koji stvara svoje originalno delo. Preko italijanske renesanse do Vege je došao i uticaj rimskih klasika poput Vergilija, Ovidija i Horacija, od kojih pozajmljuje pojedine siže i motive, pogotovo mitske. Stil Vegin je virtuozan, stil učenog humaniste, ali ne suvoparan i bez duše, već jasan, mek i laganog toka. Vodi mnogo računa o formi. Njome ne guši osećanja koja želi da izrazi, već im daje čist i precizan oblik. Iako su njegove pesme pune mitskih reminiscencija i aluzija, to čitaoca ne opterećuje, jer je u potpunom skladu sa osećanjem koje ispoveda. Ton pesama je često povišen, teatralan, ali samo zato da bi trenutak kasnije pao u najtamnije dubine bola. Umetnički postupak Garsilasa de la Vege zadivljuje. On je nepogrešivo umeo da proceni šta treba i šta ne treba da uradi. Kada je Petrarkine stihove umetao među svoje, to se činilo najprirodnije moguće, jer taj stih baš tu treba da stoji. Njegove mitske aluzije u potpunosti odgovaraju pesničkoj slici ili osećanju koje upotpunjuju. Čitajući Sonete ni u jednom trenutku ne poželimo da odmorimo i odložimo knjigu, jer se soneti nižu jedan za drugim neusiljeno, lagano, poput postojane melanholije koja iz njih izbija. Zato i ne čudi što je baš Garsilaso de la Vega, među tolikim pesničkim revolucionarima svog vremena, proglašen princem svih pesnika. PIŠE: VLADIMIR ARANĐELOVIĆ

www.bookvar.rs

Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

85


Incest u hispanoame Incest je tema koja zauzima značajno mesto u hispanoameričkoj književnosti. O incestu svakako nije lako govoriti, niti ga je lako prikazati kako u knjizi tako i na filmu ali hispanoamerički majstori nam pokazuju da je kršenje društvenih normi više nego inspirativno za umetnost. Ako bismo želeli da kažemo da je incest nešto što je oduvek bilo zabranjeno, pogrešili bismo. Dovoljno je da počnemo samo od Biblije i priče o Adamu i Evi, koja nije ništa drugo do jedan primer incesta, isto kao i Nojeva barka. Međutim, ako ostavimo biblijske priče po strani i zađemo u prvobitne zajednice, naletećemo na ista vrata. Viveiros de Kastro ističe kako je u ranijim civilizacijama incest bio normalna pojava, u Egiptu su očevi oduzimali nevinost svojim ćerkama, Inke iz Perua su se venčavale sa svojim sestrama. Sa razvojem civilizacije ide i zabrana incesta. Jedna od najznačajnijih studija na tu temi je Levi-Strosova, koja zabranom incesta objašnjava kako je čovek prešao put od prirode ka kulturi. Efrain Kristal ističe kako je u hispanoameričkoj književnosti glavna tema incest, za razliku od evropske u kojoj je to preljuba. Da li je centralna tema ili ne svakako se ne može pouzdano reći, ali može se reći da je incest umnogome prisutan u hispanoameričkoj književnosti, a to ne samo u knjiže86

vnosti buma. Romantizam takođe neguje temu incesta, ali sa različitim završetkom, uvek nekom tragedijom kao cenom za kršenje društvene norme. Bum je drugačiji. Ranije epohe ostavljaju plodno tle za negovanje teme incesta, ali hispanoamerički bum iskušava norme, raskida sa tradicijima, društvenim, porodičnim, književnim. Ako je moguća revolucija u književnosti, zašto da ne i u porodičnim vrednostima? Za antiburžoaske pisce, incest bi predstavljao neku vrstu izazivanja, zato što fizički odnosi između istokrvnika znače pobedu prirode nad društvenim normama. Silvija Gambaroto Muruseta ističe kako je željena osoba u američkoj književnosti sestra. Sestra je zamena za majku u smislu obožavanja i čistoće, ali se brat usmerava ka njoj kao sličnijoj po godinama i osećajnosti. Figura sestre se doživljava kao dopuna sopstvenog „ja“, kao duša, kao druga strana ogledala. Upravo tu drugu stanu sebe koju brat vidi u sestri je naglasio i Tomas Man u svom delu iz 1951. Sveti grešnik u kom kaže: „imao


Tema broja

eričkoj književnosti sam oči... samo za tebe, koja si na ovom svetu drugo ja, u ženskom obliku. Druge žene su mi čudne, nisu meni iste kao što si ti... sestro-grofice, moje slatko drugo ja, moja voljena. “Roman Garsije Markesa Sto godina samoće idealan je primer incesta u književnosti. Zaplet započinje kad se venčavaju Hose Arkadio Buendija i Ursula Iguaran, uprkos tome što su rođaci. Oni, svakako, nisu jedini primer incesta u delu, tu su i sin Hosea Arkadija, koji se venčava sa svojom sestrom Rebekom, a Aurelijano Hose se zaljubljuje u svoju tetku Amarantu. Izmišljeno mesto u kom se radnja odvija, Makondo, biva kažnjeno zbog običaja venčavanja u okviru porodice i zbrisano je s lica zemlje. Makondov „pad“ predstavlja rezultat incesoidnih

www.bookvar.rs

veza među njegovim stanovnicima. Kroz ceo roman njegovi stanovnici imaju želju za nekom vrstom ljubavne veze sa svojim rođacima ili članovima porodice, u potpunosti kršeći jednu društvenu normu. Ljudima vladaju njihovi hirovi i strasti, dok je društvena norma ostavljena po strani. Jedan zanimljiv slučaj incesta u delu je između Amarante i Aurelijana Hosea. On je za nju oduvek bio dete, međutim i njihova veza postaje ljubavna. Ovde se može povući paralela sa izlaganjima Kloda Levi-Strosa o ranijim društvima, u kojima se žena birala još kao izuzetno mala devojčica i na taj način smo dobijali veze u kojoj su dvoje istovremeno bili i supružnici, ali i roditelj i dete. Međutim, govoreći o incestu u Sto godina samoće, ali i o in-

Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

87


cestu uopšteno, ističe se i greška teologa u postavljanju same problematike. Naime, religija nije podvukla jasnu crtu između potrebe i povinovanja, te nije istakla zabranu incesta kao jednu društvenu potrebu radi prosperiteta i razvoja, nego je zabranu incesta nagoveštavala i nagoveštava kao moralni zakon. Još jedan „majstor incesta“ bio bi Hulio Kortasar. Međutim, za razliku od Garsije Markesa, Kortasarov incest skoro nikad nije eksplicitan, čak bismo mogli reći da je analiza nekih pripovedaka u ključu incesta samo jedna od mogućnosti, ali da ne mora nužno da znači. Dve njegove pripovetke koje su obavijene velom incesta su Zaposednuta kuća i Zverinjak. U Zaposednutoj kući brat i sestra žive sami, već zašli u godine, odbijajući da nađu sebi para. Kortasar nam nigde ne pominje da između njih postoji bilo kakva veza, ali to može da se nasluti u primerima kao što su: „Zašli smo u četrdesete godine s neiskazanom mišlju da je ovaj naš jednostavan i tih brak između sestre i brata neizbežan svršetak rodoslova koji su zasnovali pradeda i prababa u našoj kući. “ U Zverinjaku je taj mogući incest još više u vazduhu, obzirom da naslućujemo da postoji određena vrsta napetosti između Nenea i Reme, brata i sestre. Tigar, kao jedan od protagonista priče, predstavlja ono što sprečava mogući 88

incest, na kom više insistira Nene i čini da se Rema oseća kranje neprijatno, zbog čega joj na kraju pripovetke Neneova smrt dolazi kao olakšanje.Kao što smo napomenuli, u navedenim pripovetkama incest je u naznakama, može se tako shvatiti, ali i ne mora. Kortasarovo delo, u kom je malo eksplicitnije pružena tema inesta, predstavlja njegova dramska poema Kraljevi. Delo koje oživljava mit o Minotauru na jedan novi način, ujedno je i delo ljubavi koju Arijadne oseća prema svom bratu: „Dođi, brate, dođi, ljubavniče na kraju.“ Nisu samo Garsija Markes i Kortasar obrađivali temu incesta. Ona se promalja i kroz druga brojna dela: Mario Vargas Ljosa je prilikom dobijanja Nobelove nagrade okarakterisan kao „Nobel incesta.“ Slučajno? Ni-


Tema broja

kako. Njegov roman Tetka Julija i scenarista, koji je pritom delom i autobiografija, obrađuje temu incesta između Julije i njenog nećaka. Ni meksički pisac Huan Rulfo nije izbegavao incest. Proslavljeni roman o Meksičkoj revoluciji, Pedro Paramo, iako ne stavlja incest kao glavnu temu, provlači je kroz svoje stranice, dokazujući nam da jeste to ono što svakako prožima hispanoameričku književnost. Jasan je slučaj incesta između brata i sestre, koji žive u napuštenoj kući, i koje sreće www.bookvar.rs

glavni junak. Međutim, postoji i primer potencijalnog incesta između Susane San Huan i njenog oca Bartolomea San Huana, koji se može naslutiti u tome što ona odbija njegovo očinstvo i odbija da ga naziva ocem. Iako smo samo pomenuli nekoliko dela, i to iz XX veka, incest nije strana tema i piscima XIX veka. Sesilija Valdes, Klorinda Mato de Tarner, Huan Leon Mera pisci su XIX veka koji i te kako uključuju temu incesta u svoja dela, ostavljajući piscima XX veka tle da naprave revoluciju. Zanimljivo je kako je tema incesta izuzetno česta pojava u hispanoameričkoj književnosti, ali ako se povedemo time da ako je jedna tematika česta u jednoj umetnosti, znači da je i u drugoj, prevarili bismo se. Zašto? Zato što sa hispanoameričkim filMagazin za promociju čitanja BOOKVAR

89


mom nije takav slučaj. Zapravo, ne bismo mogli reći da ne postoje filmove iz Južne Amerike koji obrađuju incest, ali ta tema nije u tolikoj meri prisutna kao u književnosti, i pored toga, takvi filmovi nisu svetu poznati u toj meri kao hispanoamerički književnici koji su se bavili incestom. Govoreći o incestu na filmu u Južnoj Americi, istakla bih tri filma: Žena iz luke (La mujer del Puerto), Blizanci (Géminis) i Spaliti brodove (Quemar las naves). Sva tri filma se bave incestom na drugačiji način. Žena iz luke je meksički film iz 1934. godine, koji je potom doživeo nekoliko rimejkova. Zaplet, a ujedno i rasplet, dešavaju se u poslednjim etapama. Između Rosario i njenog brata Alberta rasplamsala se romansa prilikom njegovog dolaska u luku. Međutim, zanimljivo je da oni nisu znali da su brat i sestra, jer su ceo život proveli razdvojeni. To, pak, ne menja činjenicu da se stvara veo greha i kršenja zakona oko njih. Iako nema svedoka, i iako nisu znali da su rod, krivica je sveprisutna i rezultira Rosarijinom smrću tako što se baca u more, dok Alberto ostaje plačući. Od sva tri filma, ovo je jedini sa smrtnim ishodom. Blizancii Spaliti brodove su više psihološki produbljeni, posebno Blizanci. Argentinski film iz 2005. godine prati život porodice, u kojoj se brat i sestra blizanci zaljubljuju jedno u drugo. Porodica ima osećaj da se oni ne slažu, dok se zapravo dvoje mladih bore sa onim što osećaju svesni toga da je zabranjeno. Duboka psihološka borba u oboma se nastavlja čak i posle seksualne veze kojoj se prepuštaju, ali određen vid raspleta je neizbežan. Film kulminira majčinim saznjanjem o njihovoj 90


Tema broja vezi i njenim gubitkom razuma. Ostatak porodice ne saznaje ništa (osim drugog brata) i film nam ostavlja otvoren kraj, navodeći nas na razmišljanje o tome kako bi se incestoidna ljubav između brata i sestre mogla završiti. I na kraju, Spaliti brodove je meksički film iz 2007. Ovaj film obrađuje temu incesta kao jednu od tema, pored homoseksualnosti i opsesija. Takođe su u pitanju brat i sestra, sestra je opsednuta bratom. Međutim, Spaliti brodove više se bavi životom troje mladih ljudi, kao i pokušajima jednog tinejdžera da se pronađe. Incest kao tema provlači se u vidu sestrine opsesije, poljupca sa bratom, poljupca između dva brata. Za razliku od prethodna dva filma, Spaliti brodove ima relativno srećan rasplet, u kom svako od mladih iz porodice rešava da krene svojim putem. Na kraju možemo sebi postaviti jedno iskreno i važno pitanje: kako to da i dalje toliko volimo tu književnost koja se u tolikoj meri bavi nečim što je nama kao civilizovanom društvu toliko odbojno? Možda odgovor leži u tome što u nekim delima incest ne dolazi toliko do izražaja, ili kao u Kortasarovom slučaju, zapravo možemo da izaberemo da li ćemo neko tumačenje prihvatiti u ključu incesta ili ne. Možda se odgovor nalazi u kazni koja stiže likove za moralno ili društveno ogrešenje. Međutim, kao jedna od najprihvatljivijih opcija mogla bi se istaći ta da smo u dubini duše sami svesni da postoje strasti koje ne mogu da se kontrolišu. PIŠE: TIJANA ČUPIĆ Reflejo

www.bookvar.rs

Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

91


Igranje školica sa Velikim Hronopijom:

30 godina od smrti Hulia

Literatura je vrsta igre, ali je igra u koju neko može da unese kompletan svoj život. Neko može da uradi sve zbog te igre. Počelo je u detinjstvu kada se u najvećoj meri artikulišu sve naše buduće aspiracije. U periodu kada se zapravo odlučuje šta ćemo biti, jer sve nakon 92

toga je put koji smo odavno zacrtali. Većinu dece kada su mali ne zanima fantastično. Igraju se kauboja i uzimaju stvari za onakve kakve jesu: ovo je stolica, ono je stolica za ljuljanje. Ali za njega linije nisu bile tako jasno iscrtane i definisane. Njegovu glad za fantastičnim potkrepljivala je podrška njegove majke koja mu nije govorila da treba da bude ozbiljan već volela njegovu maštovitost i kada se okrenuo ka fantastičnom davala mu knjige koje bi mogao da čita. Naravno, on je želeo više pa je uprkos majčinom savetu da Edgar Alan Po baš i nije za decu pročitao ga u dahu i bio bolestan tri meseca jer je poverovao u sve što je pročitao. Za njega je ono fantastično bilo potpuno prirodno,ono što iscrtava jasne linije onoga što je determinisano. Rodjen 26. avgusta 1914. godine u Briselu, Hulio Kortasar svojih prvih nekoliko godina života proveo je u različitim zemljama. Otac mu je bio diplomata pa su premeštanja iz jedne zemlje u drugu bile standardan deo zivota porodice Kortasar. Nakon kratkog boravka u Švajcarskoj i u Barseloni, sa sedam godina Kortasar se sa svojom


Tema broja

a Kortasara porodicom nastanjuje u Buenos Ajresu, gde će ostati sve do konačnog odlaska u Pariz. Nakon dolaska u Agentinu otac napušta porodicu i Kortasar ostaje da živi sa majkom, sestrom i tetkom ne videvši oca nikada više. Veliki Hronopij "gutao" je jednu knjigu za drugom i već sa devet godina napisao je svoje prve sonete za koje je vezano i jedno od njegovih najranijih razočarenja. Naime, nakon što je pokazao svoja dva-tri soneta majci ona ih je pročitala porodici koja je došla do zaključka da nije moguće da dete piše takvu poeziju i pretpostavilo da je prepisao iz neke zbirke poezije. Te večeri, majka je, pomalo postiđeno upitala Kortasara da li su ovi soneti zaista njegovi što je izazvalo očajanje kod mladog Kortasara koji kaže da se ne seća da je ikada toliko plakao. Uprkos pričama koje je još u ranoj mladosti pisao i koje su mu bile potvrda da je na pravom putu nije žurio da objavljuje. Nakon studiranja predavao je pet godina u provinciji i u tom periodu intenzivno čitao i pisao. Zatim se vratio u Buenos Ajres i postao profesor književnosti na fakultetu. Tu se školovao za prevodioca i nastavio da piše, još uvek ne objavljujući. www.bookvar.rs

Kortasarovu prvu i jednu od njegovih najpopularnijih priča "Zaposednuta kuća" objavio je Horhe Luis Borhes u časopisu "Anali Buenos Ajresa" u kojem je bio urednik. "Zaposednuta kuća" nastala je iz Kortasarovog košmara koji je sanjao noć pre nego što će napisati tu priču: "Nalazio sam se u nekoj čudnoj kući sa uglovima i hodnicima i sve je bilo obično. U jednom trenutku, iz nekog od uglova čuo se šum i to je odavalo utisak košmara. Tamo se nalazilo nešto što me je obuzimalo užasom kakvog ima samo u košmarima. Požurio sam da zatvorim vrata i navučem reze kako bih pretnju ostavio sa druge strane. San zatim kao da je ponovo postao miran. Probudio sam se i u pidžami, ne opravši zube i ne očešljavši se, seo za pisaću mašinu i za jedan sat napisao priču." Prva njegova zbirka priča "Zverinjak" objavljena je 1951. godine tačno pred njegov odlazak u Pariz. Pre toga, objavio je još zbirku priča "Kraljevi" i "Sonete", "greh mladosti" kako sam kaže, ali pod pseudonimom Hulio Denis. Korstasarova priča može početi bilo gde. Ona se sakuplja u njemu nedeljama kao neka generalna ideja i nastavlja poput improvizacije u džezu: "Kao što ne pitate džez muzičara “Šta ćeš svirati?” nasmejao bi vam se. On ima određenu temu, neke akorde kojih se drži i onda uzima svoj saksofon i trubu i počinje. To nije stvar ideje. Njegovo izvođenje je proizvod Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

93


serije unutrašnjih pulsacija. Nekada ispadne dobro nekada ne. Isto je i sa pričama." Zahvaljujući stipendiji francuske vlade, 1951.godine odlazi u Pariz, i za tu odluku nikada nije smatrao da je bila potrebna hrabrost: "Samo sam morao da prihvatim ideju da dolazak u Pariz i prekidanje veza sa Argentinom znači biti veoma siromašan i imati problema da zaradiš za život. To me, međutim, nije brinulo. Znao sam da ću se snaći. Ja sam u Pariz došao pre svega zbog Pariza, francuske kulture u celini, jer me je to jako privlačilo. Čitao sam pasionirano francusku literaturu u Argentini i želeo da budem tamo i upoznam ulice o kojima sam čitao u romanima i novelama. Ići ulicama Balzaka i Bodlera... to predstavlja romantično putovanje a ja sam romantičan čovek. Zato moram biti veoma oprezan kada pišem jer često ono što pišem može da pređe…ne baš u loš ukus ali može da skrene u pravcu romantičnog preterivanja." U Parizu je radio kao prevodioc za UNESCO i druge organizacije i preveo na španski Edgara Alana Poa, Defoa i Marga94


Tema broja rit Jursenar. Zapravo tek sa prelaskom u Pariz počinje intenzivnije da objavljuje. Duboko je verovao da bi, da nije postao pisac, sigurno bio prevodioc. Iako su kratke priče koje je pisao potvrdile njegovu opčinjenost fantastičnim i etablirale ga kao majstora kratke priče, Kortasar u Parizu piše jednu od najznačajnijih knjiga 20. veka: "Školice". Većinu stranica napisao je u pariskim kafeima dok su prvi pasusi knjige i inspiracija za istu nastali u Buenos Ajresu. Prva strana "Školica" koju je napisao nalazi se zapravo na sredini knjige. To je deo u kojem likovi u knjizi stavljaju dasku kako bi prešli sa prozora jednog stana u drugi. "Napisao sam taj deo ne znajući zapravo zašto to pišem. Ovoj sceni sam prisustvovao u Buenos Ajresu. Bilo je jako toplo, i ja sam se nalazio u sobi pored tog prozora, za pisaćom mašinom. Primetio sam situaciju u kojoj neki muškarac pokušava da natera svoju ženu da pređe na drugu stranu prozora jer se on ne usuđuje, kako bi uzela neku nebitnu stvar, poput eksera. Zapisao sam ovu scenu na 40 strana i kada sam završio rekao sam sebi: "U redu, ali sta si ovim postigao jer ovo nije priča? Šta je ovo? Tada sam shvatio da sam počeo da pišem roman, koji međutim ne može početi od te scene." Nakon toga Kortasar odlučuje da napiše ceo prvi deo knjige koji se odvija u Parizu, i koji predstavlja celu Oliveirinu istoriju kako bih konačno stigao do tog dela sa daskom. www.bookvar.rs

Mnogi su lik Oliveire iz "Školica" poistovećivali sa Kortasarom, dok je on, priznajući da uprkos autobiografskim delovima koje lik Oliveire deli sa Kortasarom i njegovim životom u Parizu, reći da je Oliveira zapravo Hulio Kortasar bilo bi potpuno pogrešno. Knjiga je doživela ogroman uspeh, naročito među mlađom populacijom što je Kortasara iznenadilo jer je nakon završetka knjige procenio da bi ova knjiga možda više doprla do starije publike. Uprkos odluci da je Pariz grad u kojem se sve njegove aspiracije mogu ostvariti, redovno je posećivao Argentinu sve do 1970. godine kada biva prognan od strane argentinske hunte koja je čak zabranila neke njegove kratke priče. U poslednjih nekoliko godina ozbiljno je bio zabrinut i usmeren ka pisanju o režimima u određenim latinoameričkim zemljama-Argentini, Čileu, Urugvaju i posebno Nikaragvi da je čak u neke svoje fantastične priče ubacivao elemente koji su se bavili ovim problemima. Kortasarova poslednja knjiga bila je kao i njegova prva, pesnička:"Osim predvečerja." Umro je od leukemije, 12.februara 1984. u 69. godini ostavivši Magu i Oliveiru i ceo svet fanastičnog za one spremne da urone u njega. PIŠE: JELENA POPOVIĆ www.cafedefloreparis.blogspot.com

Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

95


ć i v o l e đ n a r A r i Vladim

stima aj je i sa književno uč sl an ič Sl a ev ijska, jer st podrazum su katalonska i bask Španska književno o št o ka zi je im špansk tradicije, sa svojim po e bn se književnost napisanu po to su koje danas zaukom i na području sebnim jezicima. meno pi. ija an Šp va ža pisci koji su istovre zima dr e oj st Po em oa la hispan , pa je samo deo njika zi je a dv Čest je slučaj da se de na li sa skim t Borhesa, Marralaštva, pisan špan va st ričkih pisaca, popu g vo ho u sk ne tradivaju u špan , deo španske književ kesa ili Ljose, svrsta om zik je še re ije najsrećn književnost. To nije je. e koje ička književnost ci učajevi nisu granic sl nje, jer hispanoamer i kv va O em aj ernizma, kr je objašnjajoš od pojave mod jaju, već pojave ko va od . oj zv ra i i ln mosta ti jedne književnosti os čn ifi ec 19. veka, ima svoj sa sp ju va veze i uticaje iz književnim To ne isključuje jake odnos prema drugim en nj icije. među ove dve trad tradicijama. 96


Španska književnost 1

Bogatstvo i prokletstvo Pirinejsko poluostrvo je oduvek bilo rasadnik pisaca i mislilaca svetskog kova. Seneka, Lukan, Kvintilijan, Marcijal, Prudencije, Isidor Seviljski, Majmonides, Averoes. Oplemenjeno veoma starim i raznovrsnim elementima - iberijskim, keltskim, rimskim, gotskim, ranohrišćanskim, jevrejskim, arapskim i provansalskim - bilo je veoma pogodno tlo za rađanje jedne izuzetno raznovrsne i bogate književnosti. Ono što je presudno uticalo na prirodu španske književnosti jeste katolicizam u svoj svojoj dogmatičnosti i surovosti. Katolicizmu su, pogotovo od 19. veka, odricali isključivo pravo na formiranje španskog narodnog duha, videći u njemu moćnu silu koja sputava špansku književnost da se do kraja razmahne i uđe u krug velikih evropskih književnosti. To je samo delimično tačno, jer Španci su uspeli da, uz duže periode stvaralačke oseke, iznedre neka od najvećih imena svetske književnosti i podare svetu najlepše plodove svog bogatog stvaralačkog duha. Možda je u tome veliku zaslugu imao i veliki dar koji su za sobom na Poluostrvu ostavili njegovi omraženi osvajači, Mavri, a to je bogata istočnjačka kultura sa svojom ljubavlju prema ukrasima i otmenosti, prema slikovitosti i metaforičnosti, i sa svojom

www.bookvar.rs

sklonošću ka čulnim uživanjima. Meka svila arapske poezije kao da je smekšala grubi kostret katoličke Španije. Arapska poezija bila je i svojevrstan most preko koga je u srednjovekovnu Evropu, još uvek haotičnu i poluvarvarsku ruševinu Rimskog carstva, stizala antička misao, u arapskim prevodima, sačuvana od uništenja. Postoje verodostojni dokazi da je arapska poezija, posredno, preko arapske Španije, uticala i na procvat lirske poezije trubadura u južnoj Franucskoj, a tako i na celokupnu evropsku poeziju srednjeg veka i renesanse. Ako tome dodamo i uticaj mnogobožačkih, prehrišćanskih kultura, i neprestanog i snažnog upliva narodne pesničke tradicije u tokove umetničke poezije, jasno je da španska književnost obiluje protivrečnostima i krajnostima koje se čas udaljavaju i sukobljavaju, čas prožimaju i dodiruju, ne samo u strujanjima jedne epohe, već i u duhu jednog pisca, pa čak i u jednom istom delu. Zato je španska književnost u isto vreme sklona fatalizmu i idealizovanju, ali i duboko realistična i naturalistička. Verski i etnički netrpleljiva, ali i otvorena za uticaje i samokritičnost. U tome je veliko bogatstvo, ali i prokletstvo španske poezije. Njeno večno traganje za identitetom.

Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

97


98


Jonathan Wolstenholme

www.bookvar.rs

Magazin za promociju Ä?itanja BOOKVAR

99


Srednji vek: Rat, ljubav, vera i smrt Španska srednjovekovna književnost obeležena je pokušajima da se, istvoremeno sa nacionalnim oslobođenjem i konstituisanjem države, utvrdi zajednički književni jezik. To će biti kastiljanski jezik. Arapski i jevrejski uticaj je jak, ali slabi sa slabljenjem njihovog prisustva na poluostrvu. Provansalska poezija preko hodočasnika ulazi u Španiju, pre svega u Galiciju, i podstiče stvaranje lirske poezije. Religija ima značajnu ulogu u književnosti, a sveštena su lica često i talentovani pesnici. Pred kraj srednjeg veka humanističke ideje, pre svega iz Italije, osvajaju špansku misao i liru. Jedno remek-delo označiće konačni kraj srednjovekovne španske književnosti. Okvirno se može uzeti da ona obuhvata period od 10. do 15. veka. Usmena tradicija i najstariji književni spomenici Dugo je smatrano da je Pesma o Sidu najstariji spomenik španske književnosti, ali je to počasno mesto preuzela harča poslednja strofa, sastavljena najčešće od četiri stiha, arapske lirske pesme muvašahe. Harče su nastale na području današnje Andaluzije, a veliki broj, oko sedamdeset, ispevan je na mozarapskom jeziku, dijalektu romanskog stanovništva za vreme arapske vladavine (proto-španski). Harče pe100

vaju, kroz usta zaljubljene devojke iz nižih slojeva, o ljubavi, ljubavnoj patnji i čežnji ili ljubomori, a ima i harči sa lascivnim motivima. Najstarije pronađene datiraju iz 11. veka, ali se pretpostavlja da su pevane i u 10. veku, kao deo narodne pesničke tradicije. Za razliku od osećajnih andaluzijskih harči, Pesma o Sidu, španski nacionalni ep, klasičan je pesnički izraz ratničke Kastilje. Pretpostavlja se da je ep nastao u 12. veku (oko 1140), a najstariji sačuvani rukopis potiče iz 14. veka. Predstavlja jedini u celosti sačuvani primer srednjovekovne španske epike. Od nacionalnih epova drugih naroda izdvaja se izrazitom realističnošću i istoričnošću. Glavni junak je istorijska ličnost, Rodrigo Dijaz de Vivar (1043-1099), kastiljanski vitez i učesnik Rekonkiste. Mavri su ga zbog njegovih junačkih dela i strahopoštovanja koje je u njima budio nazvali El Sid što znači gospodar. U epu nema čuda, magije i natprirodnih bića. El Sid je prikazan kao hrabar ratnik, ali bez nadljudskih osobina i sa izvesnim manama. Sve što je postigao, postigao je svojom hrabrošću i spretnošću i pesnički je izraz trijumfa čoveka iz nižih slojeva. Po tome je ovaj ep revolucio-


Španska književnost 2 naran u evropskim okvirima. Španski anonimni pesnici, tvorci huglarske poezije, tokom srednjeg veka su, pogotovo u 12. i 13. veku, usmeno pevali pesme, najčešće junačke epske pesme, zabavljajući narod na javnim mestima i plemstvo na dvorovima. Uz pesmu su izvodili i razne akrobacije i glumačke scene, unoseći karnevalski duh u sumornu svakodnevicu ispunjenu siromaštvom i ratovima. Nije po

www.bookvar.rs

imenu ostao upamćen nijedan od ovih huglara (žonglera), ali se zna da nisu bili učeni i da su obrađivali popularne teme, jednostavnim jezikom i nepravilnim stihom. Najpoznatija huglarska tvorevina jeste upravo Pesma o Sidu. Prvi poznati pesnici Poezija učenih pesnika 13. veka, klerička poezija, suprotnost je i napredak u odnosu na huglarsku. Najčešće su je stvarala sveštena lica. Za razliku od huglarske, klerička poezija je zapisivana, ispevana u određenom stihu, najčešće aleksandrincu, i nije anonimna. S obzirom na poziv i učenost autora imala je poučan

Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

101


ton i eruditivan karakter. Najpoznatiji predstavnici ove poezije su Gonzalo de Berseo (1197-1264), prvi španski pesnik poznat po imenu, i Huan Ruiz (1283-1350), arhiepiskop od Ita. Čuvena je Ruizova Knjiga dobre ljubavi (1340), delo koje je zbunjivalo čak i savremenike svojom složenošću, neobičnošću i prikirivenim namerama. Možda autobiografska, na trenutke ironična, satirična i lakrdijaška (na rableovski način), puna lascivnih prisećanja i sočnog, gotovo narodnog jezika, ispunjena je i pobožnim i moralnim razmišljanjima. Pravi izraz španskog duha razapetog između jeresi i dogme, ovozemaljskog i nebeskog, ali uvek vedrog i na šalu spremnog. Jedno od remek-dela španske srednjovekovne književnosti i izraz dubokog pesnikovog humanizma i želje da poduči ljude izazovima stvarnog života. Mudri kralj i mudri rođak Kada je Ruiz imao godinu dana, umro je španski kralj, Alfonso X Mudri (1221-1284), pokrovitelj nauke i umetnosti, intelektualac i pisac. Njegove zasluge su ogromne na svim kulturnim poljima. U Toledu je osnovao prevodilačku školu i tako Španiju i Evropu upoznao sa mnogim delima antičkih filozofa koja su bila poznata samo Arapima. Prvi je podstakao upotrebu kastiljanskog jezika kao zvaničnog jezika države. Smatra se jednim od utemeljivača španske proze, jer je naručivao i nadgledao pisanje istoriografskih, političkih i pravnih tekstova visoke stilske vrednosti. Bio je prvi kralj koji u potpunosti shvatio značaj nauke i umetnosti za razvoj države, prvi španski prosvećeni kralj. Huan Manuel (1282-1349), rođak kralja Al102


Španska književnost 2 fonsa i nastavljač njegovog dela, autor je zbirke poučnih priča i basni pod naslovom Priče grofa Lukanora, napisanih u orijentalnom tonu jevrejskih i muslimanskih knjiga mudrosti. Ovo delo predstavlja jedno od najboljih proznih dela španskog srednjeg veka. Renesansa pre renesanse U 15. veku sve više jačaju francuski i, pogotovo, italijanski uticaj u Španiji. Humanizam osvaja. To je predrenesansni vek. Privatne biblioteke postaju običaj među bogatim i učenim ljudima tog doba. Injigo Lopez de Mendosa (1398-1458), markiz od Santiljane, učenik Dantea i Petrarke, osniva školu za pesnike. Piše Sonete na italijanski način (prvi španski pesnik koji piše sonete), ali i poeziju inspirisanu narodnom lirikom, takozvane seranilje. Njegov nećak, Horhe Manrike (1440-1479) piše Stihove na smrt očevu u kojima opeva ništavnost i prolaznost svega ljudskog i neizbežnost smrti. U nekim stihovima oseća se seta poput Vijonove, ali se ne zna da li ga je i čitao ili je u pitanju razgovor dveju savremenih pesničkih duša. Večiti romansero Romanse su neodvojivi deo španske tradicije i duše. Po jednoj teoriji nastale su tokom 14. i 15. veka, raspadom starih junačkih pesama i unošenjem lirskih elemenata u kojima se prepoznaje arapski uticaj. Pevaju o viteštvu i ljubavi, hrabrosti i lepoti, spajajući hrišćansko i islamsko, špansko i mavarsko, razumevajući oba. Preko Lope de Vege do Lorke, romanse su preživele sve izazove vremena.

www.bookvar.rs

Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

103


104


Jonathan Wolstenholme

www.bookvar.rs

Magazin za promociju Ä?itanja BOOKVAR

105


Od srednjeg veka ka re Na granici dva veka, dve epohe i dva shvatanja sveta, usamljeno stoji Selestina, remek-delo celokupne španske književnosti. Sve u vezi sa ovom knjigom neobično je i značajno. U njenom stvaranju učestvovalo je više pisaca, a jedino je ime Fernanda de Rohasa (1465/73-1541) ostalo zabeleženo. Izdata je 1499. godine pod jednim, 1502. pod drugim, a ostala upamćena pod navedenim trećim imenom. To je prva španska knjiga prevedena na nemački (1520) i engleski jezik (1525-1530). Iako je dramski konstituisana, ima i epskih elemenata, pa se ne može definitivno žanrovski odrediti. Nije ni potpuno srednjovekovno delo, ni renesansno, nego prelaz, promena uhvaćena na delu. Kao i vreme u kome je nastala, a to je vreme krize estetskih i etičkih vrednosti. Seks, novac, nasilje i strah U njoj junaci iznose neke veoma smele ideje, poput one o odsustvu Boga. A takvu ideju potpisuje svojim pesničkim imenom, između ostalih, baš Rohas, iz porodice pokrštenih Jevreja, u vreme kada se oni nepokršteni proteruju iz kraljevstva. U ime katoličke vere, rukama Inkvizicije, koja budnim okom prati svaki Rohasov korak, jer je preobraćenik. Velika hrabrost da se kaže istina o duhu vremena i ljudima. Svet Selestine je svet pun zavisti, in-

106

triga, pohlepe, sujeverja i nasilja. To je priča o ljudskom društvu u kome ne vladaju nikakvi zakoni, ni božanski ni ljudski, već samo pohlepa i egoizam. Svi junaci delaju iz sebičnih razloga, bez obzira iz čega ta sebičnost proističe: želje za brzom zaradom, zavisti, promiskuitetnosti, naivnosti, samoljublja ili strasti. Iako priča o tragičnoj ljubavi dvoje mladih, Kalista i Melibeje, delo je ostalo upamćeno po imenu prave glavne junakinje, a to je Selestina, stara i lukava spletkašica, podvodačica i veštica, veoma iskusna i živahnog duha. Njen lik dominira i daje ton celoj priči. Mada je negativac, njen rasan, duhovit i oštrouman govor žene iz naroda u nama budi izvesne simpatije prema književnom liku koji je tako živopisan, svež i moguć u stvarnom svetu. To važi i za sve ostale likove i to je ono što ovo delo i danas čini zanimljivim i aktuelnim. Novi putevi književnosti Selestina je presudno uticala na špansku renesansnu književnost. Njen uticaj se širi i van Pirinejskog puluostrva. Njome su otvoreni novi putevi i nove teme španskoj književnosti. Njih će u 16. veku prigriliti renesansa. Ne samo španska, o čemu svedoči i Šekspirova priča o Romeu i Juliji.


Španska književnost 3

enesansi via Selestina

www.bookvar.rs

Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

107


108


Jonathan Wolstenholme

www.bookvar.rs

Magazin za promociju Ä?itanja BOOKVAR

109


Španska renesansa: D Krajem 15. i početkom 16. veka započinje period koji će kasnije postati poznat kao Zlatni vek španske književnosti. Ovaj široki pojam obuhvata renesansu i barok, i predstavlja najviše domete španskog umetničkog i, posebno, pesničkog genija. Uglavnom se uzima da je Zlatni vek trajao do druge polovine 17. veka. Simbolično se smatra da je okončan smrću Kalderona de la Barke 1681. godine. Renesansa cveta Španska renesansa svojim razvojem, procvatom i opadanjem obuhvata gotovo ceo 16. vek, ali su se događaji koji su je uslovili odigrali u drugoj polovini 15. veka. Godine 1469. došlo je do ujedinjenja Kastilje i Aragonije, a 1492. Granada prelazi u španske ruke i time se okončava arapska vladavina na Poluostrvu. Iste godine Kolumbo „otkriva” Ameriku, a izlazi iz štampe i prva španska gramatika. Španija se politički, ekonomski i kulturno uzdiže i postaje svetska velesila. Razgranati španski posedi širom Evrope dovode do neposrednog dodira sa humanističkim idejama Italije, Holandije, Nemačke i Francuske. Italijanska renesansa oduševljava španske pisce i oni je prenose, dajući joj poseban oblik. Razvoj štamparstva dovodi do bržeg širenja knjiga među 110

sve brojnijom čitalačkom publikom. Prevode se i čitaju dela stranih pisaca, poput Dantea i Petrarke. Uzori se traže u antičkoj nauci, umetnosti i mitologiji, ali i u narodnom stvaralaštvu. Ideali su harmonija i ravnoteža u svemu - prirodi, lepoti i osećanjima. Razum je iznad osećanja, savršena forma uslov svih uslova poezije, a jezik jednostavan i razumljiv. Dela španskih pisaca čitaju se širom Evrope. Ipak, reformacija crkve i razvoj protestantskog pokreta u Evropi uvodi katoličku Španiju u brojne verske ratove. Španska inkvizicija postaje sve brutalnija. Španska dominacija biva uzdrmana. Renesansni zamah u drugoj polovini 16. veka biva usporen i zamenjen, krajem 16. i početkom 17. veka, baroknim tendencijama.


Španska književnost 4

Dva lica Zlatnog veka Mesta za princa Poezija se razvija pod dominantnim uticajem italijanske renesanse i karakteriše je preuzimanje pesničkih formi i sadržina. Huan Boskan (14901542) jedan je od prvih koristio sonet u španskoj književnosti. Uveo je u široku upotrebu i jedanaesterac, oktavu rimu i tercet. Bio je otvoren duh i stalno u borbi protiv tradicionalista. Učestvuje u borbama protiv Turaka na Rodosu i kasnije kod Beča, zajedno sa svojim prijateljem i pesničkim sabratom, Garsilasom de la Vegom (1501-1536). Vega, vojnik i pesnik, najviše je doprineo prihvatanju italijanske renesanse. Iako nije u svemu bio prvi, bio je najbolji, zbog čega ga i nazivaju „princem španskih pesnika”. Mnoge Boskanove inovacije on je konačno ustoličio. Nakon njega sonet postaje uobičajena pesnička forma španskog zlatnog veka. Kao i Petrarka, imao je svoju Lauru, Izabelu Freiru, Portugalku kojoj je posvetio www.bookvar.rs

Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

111


dosta stihova. Izabela je daleko stvarnija od Laure i u tome se ogleda Vegina i, uopšte španska, težnja ka realističnosti. Ono što Vegu posebno izdvaja od savremenika jeste gotovo potpuno odsustvo religije u njegovim pesmama. Simbolično je i zajedničko izdanje poezije dva prijatelja, Boskana i Vege, pod nazivom „Dela Boskana i poneka Garsilasa de la Vege podeljena u 4 knjige”. Drugu struju renesanse predvodi Kristobal de Kastileho (1491-1556) koji je kritikovao uvođenje italijanske forme u špansku poeziju. Nebeski putevi Sredinom 16. veka, sa jačanjem protivreformacije koju sprovodi katolička crkva, javljaju se i velika imena religiozne književnosti. Luis de Leon (1527-1591) najpoznatije je njeno ime. Bio je veoma učen kaluđer i predavač na čuvenom univerzitetu u Salamanki, ali je pet godina robijao zbog optužbe da je preveo Pesmu nad pesmama na narodni jezik. Kao pesnik postaje široko popularan nakon što je Kevedo 1641. godine objavio njegovu celokupnu poeziju. Iako katolički kaluđer, njegova religiozna poezija poseduje horacijevsku mirnoću i antičku vedrinu. Bio je predvodnik pesničke škole iz Salamanke koju krasi jednostavan izraz i realističnost. Interesantno je da je ovaj kaluđer-književnik objavio i prozno delo Savršena žena u kojem daje uputstva i savete mladim, tek udatim, ženama o ponašanju i bračnim i materinskim dužnostima. Delo je bilo revolucionarno s te strane što je davalo 112


Španska književnost 4

ženi značajnu ulogu u društvu i porodici, bez uobičajenog kaluđerskog mizogenstva. Za razliku od njega, Tereza Avilska (1515-1582) bila je pesnik mističnog zanosa i žudnje za Hristom. Najpoznatije njeno prozno delo je Put savršenstva u kome se pokazuje kao izuzetan psiholog u zapažanju ljudskih mana i vrlina. U poeziji se pokazuje kao izvrstan autobiograf sopstvene duše i sopstvenih misli, po čemu se ravna sa Montenjom, a po iskrenosti je i iznad njega. Zajedno sa njom, San Huan de la Kruz (1542-1591) obnavlja karmelićanski red i katolička crkva ih kasnije proglašava za svece. Njegovi protivnici držali su ga devet meseci u toledanskom zatvoru. Tu je i napisao većinu dela, koja su objavljena tek 1618. i odmah proglašena za remek-dela španske poezije: Mračna noć duše, Duhovna himna i Živ plamen ljubavi. Njegova omiljena i opsesivna tema je, kao i kod Tereze Avilske, sjedinjenje duše s Bogom. Sevilja zove barok Za razliku od pesničke škole iz Salamanke, škola iz Sevilje, koju predvodi pesnik Fernando de Erera (1534-1597), negovala je ekstravagantan, popmezan stil pisanja, gomilanje prideva i ukrasa i dug stih. Cilj takve poezije je da impresionira i začudi čitaoca, što je čini mostom između renesanse i baroka. Pastirska idila Renesansna proza se, pre svega, odnosi na romane. Stare vrste romane, kao što su viteški i sentimentalni, i dalje su popularni, ali im se pridružuje i pastoralni www.bookvar.rs

Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

113


roman. U njima se opisuje idilični život pastira i pastirica u okrilju prirode, njihovo uživanje u ljubavi ili pričanju o ljubavnim zgodama i patnjama. Pastoralni roman je u Španiju stigao iz Italije. Najviše domete ova vrsta doživela je sredinom 16. veka u romanima Horhea de Montemajora (1520-1561). Njegov najpozantiji i jedan od prvih španskih pastoralnih romana je Sedam knjiga o Dijani (1559), popularan u Španiji, ali i u Francusakoj i Engleskoj, tako da je i čuveni Šekspir koristio jednu epizodu iz romana za svoju komediju Dva gospodina iz Verone. Jednu od najvećih pohvala Montemajorovom delu dao je Servantes u Don Kihotu. Prijatelji spaljuju većinu Don Kihotovih knjiga iz lične biblioteke, mahom, viteške i pastoralne romane, da se ne bi više zanosio idealima prošlih vremena i izmišljenim avanturama. Jedna od retkih knjiga koje su poštedeli jeste Montemajorova Dijana. Spuštanje na zemlju, među ljude Potpuna suprotnost svim ovim vrstama bio je pikarski roman. Preteča i neprevaziđeni uzor svih pikarskih romana je Lazariljo od Tormesa, nepoznatog autora. Pikarski romani za temu imaju život čoveka iz nižih slojeva koji se svim sredstvima trudi da se izvuče iz neprilika. Lazariljo je antijunak, jer predstavlja svet potpuno drugačiji od idealnog sveta renesansne književnosti. Antijunak je siromašan, gotovo uvek gladan. Gonjen željom da se zasiti i poboljša svoj materijalni status, često menja gospodare i ne haje za 114


Španska književnost 4

ideale. Njegov životni moto je: „Preživeti!”. Pikarski roman je duboko realističan, jer ne samo da prikazuje svet u pravom svetlu, već ga ogoljava do srži. U suštini ljudi nisu dobri i svetom ne vladaju moralni nazori. Ljudskim društvom vlada licemerje i sebičnost, a čast je samo dobro odglumljena čast. Lazariljovi gospodari su predstavnici različitih društvenih slojeva, između ostalih i sveštenstva, pa je delo i antiklerikalno. Zbog toga ga Inkvizicija zabranjuje. Zbog velike popularnosti, u prečišćenom obliku, roman dobija dozvolu za objavljivanje 1573. Sve do 19. veka roman nije objavljen u izvornoj verziji. Ono što je Lazariljo od Tormesa doneo u špansku književnost nije samo promena u tematici i svrsi književnosti, već i u svesti čitalaca koji shvataju da je književnost i nešto drugo osim idealnih svetova poezije. Renesansa vene Renesansa je španskoj književnosti donela mnogo toga novog i svežeg. Nove teme i nove forme obogaćuju špansku književnost, žanrovski je usložnjavaju i stilski profinjuju. Primivši uticaje sa strane španska ih pesnička misao samosvojno obrađuje i tako izbrušene vraća Evropi, uključujući se aktivno u tokove savremene evropske književnosti. Već pred kraj ovog perioda oseća se promena u društvenoj i kulturnoj atmosferi. Ideje humanizma blede, odjeci italijanske renesanse sve su slabiji, a protivreformacija svoj izraz dobija u vidu novog književnog pravca - baroka. www.bookvar.rs

Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

115


116


Jonathan Wolstenholme

www.bookvar.rs

Magazin za promociju Ä?itanja BOOKVAR

117


Ukrasne figure od či Iako se vremenski poklapa sa opadanjem španske političke i ekonomske moći, barok je iznedrio najveća imena španske književnosti, velikane kojim bi se podičila bilo koja velika književnost. Roman i drama, pogotovo, doživljavaju najviše domete upravo u ovom periodu. Strani uticaji slabe i barok je zatvoreniji od renesanse. Književnost ovog perioda karakteriše gubitak vere u ideale renesanse, pesimizam, satiričnost, gust i metaforičan poetski jezik. U skladu sa težnjom baroka da iznenađuje i začuđuje, interesantna je i žestoka borba dva pesnička tabora, kultizma i konceptizma, koja se razbuktala u 17. veku i obeležila ceo jedan period. Nakon poslednjeg velikog pisca Zlatnog veka, Kalderona, španska književnost kao da je prestala da postoji u evropskim okvirima i sve do 19. veka nije dala značajnje pisce. Rađanje modernog evropskog romana O najpoznatijem, najčitanijem i najprepoznatljivijem španskom piscu Migelu de Servantesu (1547-1616) toliko je toga napisano i rečeno da veoma malo ostaje za jedan kratak

118

pregled španske književnosti. Njegovo stvaralaštvo po svojim osobenostima predstavlja, grubo rečeno, prelaz iz renesanse ka baroku, jer poseduje elemente i jednog i drugog pravca. Servantesov roman Veleumni plemić Don Kihot od Manče ili kraće Don Kihot najprevođenija je knjiga na svetu posle Biblije i predstavlja kamen-temeljac modernog evropskog romana. Bogatstvo značenja koje ova knjiga krije toliko je da to prosto zaprepašćuje. Možda je Don Kihot projekcija samog pisca, njegovih plemenitih namera i neuspeha (u jednom ratnom sukobu izgubio je levu ruku i živeo zaboravljen i siromašan, sve do objavljivanja Don Kihota), a možda i cele Španije tog vremena na čelu sa Filipom II, Španije koja opada na svim poljima. Sigurno je parodija viteških i pastoralnih romana, veoma popularnih u 16. veku. To je i psihološki roman, jer prati nadiranje i splašnjavanje jednog ludila, jedne bolesne mašte. Društveni roman, jer slika mentalitet Španaca, podneblje, navike, sujeverje, različite staleže i zanimanja. To je, i tu se odlično vidi barokna nota Don Kihota, i poruka o nestalnoj prirodi istine i stvarnosti,


Španska književnost 5

stog zlata jer zavisi od perspektive iz koje je posmatrana. Dulsineja je za Don Kihota prelepa plemkinja, za Sanča neuka seljanka. I likovi dva saputnika kompleksni su. Oni su dve Španije, riterska i seljačka, ovde isprepletane i sudbinski vezane, što je možda još jedna od Servantesovih prikrivenih poruka geografski i kulturno razjedinjenoj Španiji. Roman koji podstiče na razmišljanje i tumačenje, ali i zasmejava situacijama i govorom junaka, kontrastima idealnog i realnog, rečenog i učinjenog. Sančove poslovice koje povremeno prosipa bez reda pravi su kalamburi koji nas dovode do suza. Najvažnije pitanje koje nam ovaj roman postavlja jeste: da li je moguće promeniti svet i da li iskonska čovekova težnja da popravlja i menja donosi stradanje ili spasenje. Da li je svaki čovekov pokušaj samo borba ludaka sa vetrenjačama. Uticaj ovog romana nema granica, a možda je najočigledniji kod engleskih pisaca poput Fildinga, Skota, Defoa i Dikensa, pa sve do Dostojevskog, Flobera, Džojsa i Borhesa. Pored romana, Servantes se uspešno ogledao i u poeziji, drami i novelistici.

www.bookvar.rs

Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

119


Monstruozni reformator Do pojave Lope de Vege (1562-1635) španska drama bila je kratkog dometa, jer renesansa i srednji vek nisu iznedrili vrhunske dramaturge, osim nekoliko dobrih liturgijskih drama i komada Žila Visentea, Lopea de Ruede i Servantesa. Ali Lope de Vega, Šekspirov savremenik, špansku dramu učinio je dostojnom zlatnog veka. On je tvorac čuvene Nove komedije (komedija = pozorišni komad). Vega je pisao mnogo i brzo, što je posledica njegovog nesvakidašnjeg dara za improvizaciju i neprestanih zahteva pozorišne publike za novim uzbuđenjima. Pred kraj života pisao je i po dva komada nedeljno, a ukupno tokom života napisao je preko 1500 dramskih dela, zbog čega ga je Servantes nazvao „monstrumom prirode”. Pored drama napisao je po desetak novela i epskih pesama i čak tri hiljade soneta! Lope de Vega

120

je glomaznu i ograničenu špansku dramu preporodio uvevši jednostavne zaplete, prirodne i živahne dijaloge, raznovrsnu i svežu atmosferu španskog sela i života zanatlija, sveštenika, plemića i vojnika. Njegove drame su svojevrsni panegirik Španiji i španskom životu. To je doprinelo naglom skoku popularnosti pozorišta među narodnim masama, jer su konačno mogli da gledaju komade koji drže pažnju, ne zamaraju i prikazuju realne događaje. Narod je voleo Lopea i rado gledao njegove komade, a ponekad se bukvalno, kao današnje zvezde, jedva probijao kroz masu koja ga je oduševljeno pozdravljala. Najpoznatija mu je drama Fuenteovehuna, priča o selu koje se pobunilo protiv tiranina. U njoj je prikazan skupni život zajednice, u čemu je Lope bio majstor. Takođe, njegova zasluga su i podrobni opisi ženskih likova koji imaju naglašenu individual-


Španska književnost 5

nost. Inspiraciju je crpeo iz različitih izvora, pored španskog savremenog društva - iz istorije, mitologije, drugih književnih dela, sopstvene mašte, ali je uvek ostajao odmeren i jednostavan. Mane ovih drama su rezultat žurbe sa kojom su pisane - naivni raspleti, jednoličan stil i kompozicija, odsustvo društvene kritike, introspekcije i dubinske analize likova. Gongora, pesnik neobičnog i hermetičnog stila, bio je Lopeov veliki književni protivnik. Servantes ga je poštovao, ali i kritikovao. Uticaj na savremenike bio je ogroman, a cenio ga je i veliki Gete. Šinjel Lopea de Vege Nova komedija je jedan od najoriginalnijih španskih književnih proizvoda. Njene principe utvrdio je Lope de Vega 1609. u svom delu Nova umetnost pisanja komedija. Neke od odlika ove vrste su mešanje tragičnog i komičnog i uzvišenog i prostog,

www.bookvar.rs

pa se smenjuju tužne i smešne scene i likovi plemića i seljaka. Jedinstvo vremena i mesta može slobodno da se narušava, a čak i jedinstvo radnje nije strogo. Lope de Vega je uveo i neke stalne likove u dramu, a najzanimljiviji je tip šereta, lakrdijaša, poznat kao graciozo. Tematika Nove komedije je gotovo neograničena. Huan Ruiz de Alarkon (1581-1639) je jedan od dramaturga poniklih iz Lopeovog „šinjela”. Najbolje su mu komedije iz savremenog madridskog života u kojima nema barokne neobičnosti i bogatih ukrasa. Tirso de Molina (1584-1648) autor je drame Seviljski zavodnik i kameni gost, značajne po tome što u književnost uvodi lik Don Huana. To je novi dramski tip i klasičan izraz barokne prirode - neobičan, čudovišan, misteriozan i demonski karakter, koji će inspirisati Molijera i Bajrona. U ovom i drugim Molininim delima prikazan

Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

121


je dvostruki moral vladajućih klasa, ali i snažna feministička pobuna protiv samovolje muškaraca. Molina je pripadnik druge generacije baroknih dramskih pisaca koji su pisali pod snažnim uticajem Lopea de Vege, ali i sve više se udaljavali od njega, idući ka Kalderonu putem metafora, neologizama i drugih stilskih neobičnosti. Kralj Metafora Luis de Gongora (1561-1627) je, pored Keveda, najveće ime španske barokne poezije. Rivalitet ova dva pesnika i njihovih pesničkih škola obeležio je prve decenije 17. veka. Gongora je predvodio pesničku školu kultizam, po njemu nazivanu i gongorizam. Ovu poeziju odlikuje aristokratski odnos prema umetnosti - forma i melodija pesme bitniji su od sadržaja i poruke, što i ne čudi kod jednog sina ugledne porodice, otmenog, inteligentnog, društvenog i vedrog. Gongorin jezik je prepun stilskih figura, pogotovo metafora koje zapanjuju svojim brojem i gustinom značenja. Njegove boje zaslepljuju, a melodija opčinjava. Da bi postigao željenu melodičnost, Gongora je posezao sa svim mogućim i nemogućim jezičkim sredstvima, pa je od rečenice radio šta je hteo - cepkao je, premeštao rečenične delove, odvajao prideve od imenica, ispuštao reči, umetao ih gde mu odgovara, kovao nove kada su mu zvučale bolje od starih, a vrhunac tog jezičkog eksperimenta bilo je korišćenje latinske rečenične konstrukcije koja je 122

odudarala od duha španskog jezika. Zato je njegova poezija danas teško čitljiva, ali je tada mladim i ambicioznim pesnicima predstavljala izazov, jer ko je uspeo da je razume i oponaša smatrao je sebe pesničkim stručnjakom. Gongora je stvarao svoj veštački pesnički svet za koji mu je bio potreban i veštački pesnički jezik. Eksperiment nalik na Malarmeov i Džojsov. Iako veštački, njegov pesnički svet je realističan i satiričan. Satira je ponekad prelazila u sarkazam i zlonamernost, a to je bila odlika i njegovih napada na Lopea de Vegu i Keveda. U starosti je


Španska književnost 5

bio posebno zajedljiv, što je verovatno posledica siromaštva u koje je upao i slabljenja pesničke imaginacije. Pored satiričnosti, pogotovo pred kraj života, bio je i sve više pesnik melanholije i sete. Njegove pesme su izraz nestalnosti i rascepkanosti sveta, što će biti i Kevedova omiljena tema, kao i celog španskog baroka. Pisao je balade, letrilje i sonete, pod uticajem narodne poezije. Neposredno nakon smrti Inkvizicija je zabranila izdavanje njegovih pesama. I za kraj, evo dve njegove „gongorističke” metafore, izuzetno lepe: jedna njegova junakiwww.bookvar.rs

nja je belja od talasa tj. od „perja one ptice što nežno mre i živi kraj mora”, a busola je „krilata hrastovina”. Za sve ostale ne bi bio dovoljan ni trobroj Bookvara! Vizionar propasti Fransisko de Kevedo (1580-1645) je najznačajniji predstavnik konceptualizma i ljuti protivnik Gongorinog kultizma u poeziji. Dok su kultisti na čelu sa Gongorom tragali za savršenom formom i uzvišenim. melodičnim izrazom, konceptualisti su veću pažnju obraćali samoj ideji koja je za njih suština poezije. Ideja se umetnički uobličuje preko sadržine, pa je od zvučanja reči bitnije njihovo značenje i poruka koju prenose čiatocima. Zato su Keveda nazivali i savešću Španije i španske književnosti 17. veka. Njegovo delo, pogotovo prozno, jeste kritika Španije koja propada, a uživa u lenjosti i neznanju. Ono otvara bolna pitanja o budućnosti Španije koju mnogi njegovi savremenici nisu postavljali. Možda je to njegovo saznanje o ekonomskom, političkom, kulturnom i moralnom posrnuću Španije plod njegove političke misije u domovini i inostranstvu, gde je imao neposredan uvid u sva bitna dešavanja. Iako je njegova kritika iskrena i tačna, uzroke i rešenja tražio je na pogrešnom mestu. Umesto da gaji ljubav prema realnosti i veru u budućnost, Kevedo se okreće prošlosti, a stvarnost koja ga okružuje izobličava do groteske. A upravo je Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

123


realističan pristup stvarnosti prvi uslov za promenu duha, što Kevedo nikad ne čini. On gaji uzrazit pesimizam i otvoreno, možda nikad otvorenije u španskoj književnosti, preziranje života. To se odlično vidi u njegovom najboljem delu Snoviđenja, u kome Kevedo daje viziju pakla, drugačiju od Danteove, iako se na njega dosta ugledao. Kevedov pakao ne predstavlja mesto na kome grešnici ispaštaju svoje grehe, već mesto koje je groteskna i zastrašujuća vizija sopstvene zemlje koja tone u propast. Kevedovi ljudi nisu ljudi već senke, lutke, nakaze, karikature, koje srljaju u propast potpuno nesvesni ili nezainteresovani. Lepeza ljudskih karaktera i zanimanja koje je Kevedo izobličio široka je, a sve njih na kraju čeka smrt, čak i one koji od nje žive - lekare, apotekare, dželate, 124

sudije, advokate i sveštenike. Sa preobiljem hiperbola i metafora, idejom o prolaznosti i ništavnosti života, Snoviđenja su remek-delo barokne književnosti. Da li je Kevedo, ipak, jednim okom gledao u budućnost, ili se istorija ponavlja, ne znamo, ali slika pakla iz Snoviđenja iz 17. veka neodoljivo podseća na Dalijeve fantazmagorije iz 20. veka. Još jedno Kevedovo delo spada u sam vrh španske književnosti, a to je pikarski roman u baroknom stilu Život lupeža u kojem se opisuje život Don Pablosa, probisveta i zavodnika, na veoma duhovit način, ali sa primesom kevedovske gorčine i zanimljivim ljudskim portretima karikaturama. Pesimista je bio i Baltazar Grasijan (1601-1658), autor alegorijskog romana Kritikon u kome iznosi svoju ži-


Španska književnost 5

votnu filozofiju. Grasijan ne pripada samom vrhu španske književnosti, ali ga prati. Možda bi bio i potpuno zaboravljen da ga Šopenhauer nije izrazito hvalio i isticao. Nesvesni snevači Poslednji značajni književnik Zlatnog veka bio je Pedro Kalderon de la Barka (1600-1681). On je pre svega dramaturg koji dramsku formu Lopea de Vege pojednostavljuje i usavršava. Veliku važnost pridaje scenografiji i muzici, a njegove sarsuele (muzičke komedije) predstavljaju prve španske opere tj. poluopere. Pored sarsuela pisao je i tragedije, komedije, melodrame, religiozne drame i jednočinke. Njegovo najpoznatije delo je alegorično-filozofska drama Život je san iz 1635. u kojoj iznosi ideju o nestvarnosti života. Prema Kalderonu, život je san www.bookvar.rs

koji ljudi sanjaju i sve stvari samo su odraz više Realnosti, pa među njima i ljubav i lepota. U toj misli se prepoznaje uticaj idealističkog Platonovog učenja o Idejama koje je do Kalderona dospelo verovatno preko čitanja svetog Augustina. Ljudi, snevači nesvesni svog sna, samoljubivi su i egoistični, a njihov glavni porok je sebičnost izražena u ponosu, drskosti i pobuni. Kalderon je bio savršen barokni pisac, jer je voleo krajnosti i snažne kontraste, čudesno i neobično, gajio gust stil zasićen stilskim figurama (metaforama, simbolima, aluzijama, eliptičnim rečenicama...), a narodna književnost gotovo da ga nije zanimala. Koliko Kalderonova ideja o životu kao snu i danas deluje aktuelno podseća nas i prvi deo trilogije Matrix, a možda su reditelji Kalderona i čitali. Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

125


126


Jonathan Wolstenholme

www.bookvar.rs

Magazin za promociju Ä?itanja BOOKVAR

127


Kulturna obnova izm Nakon Kalderonove smrti 1681. godine španska književnost dugo nije bila u stanju da se konsoliduje i iznedri veliko pesničko delo. Kao da je Španijom zavladala stvaralačka oseka, sa tek ponekim zalutalim biserom. Rat za špansko nasleđe, vođen početkom 18. veka, oduzeo je Španiji velike evropske posede, ali i doneo pokušaje da se matična teritorija obnovi i modernizuje. Prosvetiteljske ideje iz Evrope, pre svega Francuske, prodiru preko Pirineja, prkoseći Inkviziciji i strogoj versko-političkoj cenzuri. Umorni i nakinđureni barok, koji se zatvorio u sebe i urušio, sve se slabije odupire obnovi klasičnih ideja o harmoniji, redu, pravilima i vladavini razuma nad osećanjima. Nove kulturne institucije niču u Španiji tokom celog 18. veka - Španska kraljevska akademija, Nacionalna biblioteka, Kraljevska istorijska akademija i mnoge druge. Kulturna razmena jača, a strani profesori dolaze u španske gradove, dok španski intelektualci putuju po Evropi. Novinarstvo dobija sve veću ulogu u društvenom životu i pokreće učmale duhove. Krajem 18. i početkom 19. veka oseća se zamor klasicističke doktrine i prosvetiteljskih ideja, a odgovor je predromantizam. Pojavu romantizma odložila je katastrofa iz 128

1808. godine i francuska invazija. Sumrak genija Španski klasicizam je svoju Poetiku dobio 1737. godine, a napisao ju je Ignjasio de Lusan (1702-1754). Lusanova Poetika je ustvari odlučna kritika barokne književnosti. Mana ove knjige je njena destruktivnost, jer ru-


Španska književnost 6

među dva velika rata

šeći stare konvencije i precizno označavajući nedostatke pisaca poput Vege ili Kalderona, ne nudi ništa osim novih konvencija. Zato ova doktrina u španskoj književnosti nije proizvela plejadu velikih imena. Što se tiče umetničke proze, ističu se dva pisca i dva dela u kojima je data www.bookvar.rs

verna slika Španije u prvoj polovini 18. veka. Prvi je Dijego de Tores Viljaroel (1693-1770), autor veoma zanimljive Autobiografije u kojoj govori o događajima iz svog života, života koji voli uprkos svemu, za razliku od baroknih pisaca. Hose Fransisko de Isla (17031781) je napisao možda i najbolji španski roman u dva veka oseke romana (1650-1850). To je Fra Herundio, kniga napisana pod jakim uticajem francuskih klasicista, pogotovo Molijera, s jedne strane, i tradicije pikarskog romana i Servantesa, s druge. Inkvizicija je zabranila ovaj roman, jer je govorio istinu o Španiji i Špancima. Nekada slavnom imperijom sada vladaju neznanje, dosada i glupost, njenim gradovima i selima vladaju duh provincijalizma i učmalosti, bez spoljnih podsticaja, a sve to povezuju loši putevi i razdvajaju pusta, neobrađena prostranstva. Nešto poput Rusije iz Gogoljevih Mrtvih duša. Možda je Inkviziciju najviše razbesneo Islin par katoličkih sveštenika, fra Toribija i fra Blasa, koji sastavljaju glupe, nebulozne propovedi? Klasicistički i prosvetiteljski pokret, sa svojom trezvenošću i strogim pravilima, nigde nisu bili pogodno tlo za zanose lirskih pesnika. To je slučaj i u Španiji. Jedini lirski pesnik veće vredMagazin za promociju čitanja BOOKVAR

129


nosti je Huan Melandes Valdes (17541817). Dok je na početku pesničke karijere pisao uglavnom anakreontske, pastoralne poeme u rokoko stilu, kasnije se opredelio za filozofski i sentimentalni pristup. Njegovo najpoznatije delo je poema Batilo. Jedan dramski pisac stvorio je delo vredno pomena, a to je Ramon de la Kruz (1731-1794). Njegova zasluga su velike izmene koje je uveo u ustaljene dramske oblike, poput sarsuela i saineta. Kruzove sarsuele su, za razliku od Kalderonovih, očišćene od mitologije i potpuno ispunjene licima iz svakodnevnog života. Napisane su pod velikim uticajem narodne tradicije. Sainete, koje su se razvile iz međuigara Lopea de Vege i Servantesa, poslužile su Kruzu da opiše društevni život Madrida neverovatno živo i raznovrsno, obuhvatajući sve klase, od prosjaka do plemića. Zbog jednostavnosti izraza i realističkog pristupa publika je volela ovog interesantnog pisca, a kritika ga je uglavnom „uzimala na nož”. Usamljeni genije Najbolji španski dramaturg 18. veka i ujedno najveće pesničko ime koje se pojavilo u španskoj književnosti za gotovo 200 godina jeste Leandro Fernandes Moratin (1760-1828). Oprobao se u svim književnim rodovima, a najveći je trag ostavio kao vrhunski pisac komedija. Pisao je ugledajući se na Molijera, ali je stvorio originalnu komediju španskog podneblja sa te130

mama, likovima i mestima koji su se temeljili na stvarnom životu i stvarnim problemima. Moratin se strogo držao klasicističkog pravila o tri dramska jedinstva, a govor njegovih likova je uvek u skladu sa njihovim karakterom. Posebno mesto dao je ženama, a s njima u vezi je i njegova omiljena tema - mlada devojka koja se protiv svoje volje, po naredbi roditelja, udaje za starog bogataša. Mnogi su uzrok Moratinovoj opsednutosti ovom temom tražili u ličnom iskustvu. To je samo delimično tačno, jer je Moratinovo iskustvo ujedno i iskustvo mnogih Španaca i Španjolki tog vremena. Starije generacije su mlade ljude vaspitavale gušeći njihove misli i osećanja, terajući ih da se povinuju strogim prohtevima roditelja, što je mlade samo teralo u izveštačenost, pretvorstvo i laž. Mlade generacije su se gubile između zahteva roditelja i zahteva sopstvenog bića, postajući nesnalažljive, nesigurne i gubeći identitet. Otvorivši ovaj veliki problem španskog društva, Moratin je na sebe navukao gnev Inkvizicije, koja je stavila na listu zabranjenih knjiga i njegovu komediju Devojačko „da” u kojoj je na vrhunski umetnički način obrađen sukob starih i mladih. Ono što Moratina čini velikim piscem jeste i brižna obrada kako pozitivnih tako i negativnih junaka i komika koja nas tera da i negativne junake razumemo. To je odlika stvarno velikih pisaca i izraz dubokog humanizma.Nebo bez zvezda


Španska književnost 7

Nebo bez zvezda Španski rat za nezavisnost od Napoleonove Francuske (1808-1814) doveo je do naglog prekida književnih i kulturnih aktivnosti. Španija je rat dobila, ali je ekonomski i kulturno unazađena. Sukobi sa Francuzima za sobom su ostavili razrušene gradove, sela, puteve i crkve. Pokradena su mnoga umetnička dela. Ipak, mnogo više od materijalnih gubitaka, Španiju je pogodio unutrašnji sukob između onih koji su smatrani prijateljima i simpatizerima Francuza i francuskih naprednih ideja i onih koji su se jasno stavili na stranu boraca za nezavisnost. Dosta ljudi, pogotovo pisaca, podržavalo je francuski uticaj u Španiji, nadajući se modernizaciji, napretku i ukidanju Inkvizicije, ali posle rata morali su da beže u Francusku da bi izbegli suđenja i smrt. To je samo dovelo do daljeg intelektualnog slabljenja Španije, a sukobi su nastali i na pobedničkoj strani, između tradicionalista i liberala. Liberali su kasnije i progonjeni, u čemu je vodeću ulogu imala Inkvizicija, videvši u njihovim idejama o slobodi pojedinca rušenje reda koji nameću Crkva i Država. Zato je španski romantizam, koji se razvijao u prvoj polovini 19. veka, ostavio mnogo manji trag u odnosu na francuski, engleski, nemački ili ruski romantizam. www.bookvar.rs

Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

131


Između zanosa i realnosti Romantizam je bio odgovor na klasicizam 18. veka. Pisci su napuštali stroga pravila pisanja i pisali po diktatu trenutnih osećanja i razmišljanja - subjektivnost je njihov vrhovni princip. Razočarani stvarnošću romantičari beže u književne eksperimente, fantastiku, egzotiku i srednji vek. Što dalje od surovosti sveta. Međutim, najbolji španski romantičari izuzeci su od ovog uopštenog profila, barem što se tiče poslednje njegove crte. U tom smislu je zanimljiva i pojava kostumbrizma, lliterarne interpretacije svakodnevnog života, manira i običaja koja se prevashodno odnosi na Španiju 19. veka. Mada se već u 18. veku naziru prvi začeci ovog književnog postupka, kod pomenutih Viljaroela i Kruza, potpuni razvoj kostumbristički postupak doživljava u romantizmu i realizmu i proteže se u 20. vek, dajući vernu sliku španske stvarnosti i svakodnevnog života različitih slojeva stanovništva. Prvi značajni lirski pesnik španskog romantizma je Anhel de Saavedra (1791-1865). Pisao je pod uticajem francuskih romantičara, Lamartina i Igoa, a najpoznatiji je po Istorijskim baladama iz 1841. godine i prvoj romantičkoj drami Don Alvaro. Najznačajniji liričar ovog perioda je Hose de Espronseda (1808-1842). Njegova poema Student iz Salamanke je jedna od prvih pesama u španskoj lirici sa snažnim socijalnim motivima. 132

Pisao je pod uticajem Bajrona, a odlikovale su ga velike oscilacije u osećanjima, jer je čas bio snažan i poletan, čas očajan, a na kraju drzak i ponosan. To padanje iz krajnosti u krajnost otežavalo je stvaranje impozantnijeg dela. Mada danas nije posebno cenjen, u svoje vreme bio je veoma uticajan pesnik. Hose Sorilja (1817-1893) je bio najčitaniji pesnik romantizma, ali je i on danas pomalo zaboravljen. Nedovršena pesma Granada je njegovo najbolje lirsko delo. Sorilja je poznatiji po drami Don Huan Tenorio iz 1844, u kojoj obnavlja u španskoj književnosti lik fatalnog zavodnika. Pravi romantičar, Sorilja je iz stvarnosti bežao u fikciju i istoriju. Marijano Hose de Lara (1809-1837) je bio odličan novinar i nesuđeni romanopisac i dramaturg. Zbog neuspeha svojih čisto književnih dela i zbog nesrećne ljubavi, ubio se u 28. godini. Njegovi novinski članci su zadahnuti pesimizmom zasnovanim na iskustvu i uvidu u stanje Španije početkom veka. Pisao je bez iluzija, o svetu i ljudima koji ga okružuju takvi kavi jesu, što ga čini jednim od prvih kostumbrista u španskoj književnosti. Fernan Kabalero (1796-1877) pseudonim je Sesilije Bel de Faber, autorke prvog španskog romana iz savremenog života (Galeb, 1849). U njemu Kabalero slika predele i ljude Andaluzije sa mnogo detalja i tako uvodi kostumbrizam u roman.


Španska književnost 7 Dve sjajne zvezde na obzorju Polovinom 19. veka dolazi do promena u španskoj književnosti. Pisci se sve više interesuju za savremeni život i socijalne motive, za svakodnevicu seljaka, ribara, krijumčara, činovnika, gradskih devojaka, emigranata. To će biti tema velikog broja romana španskih realista u drugoj polovini 19. veka. Dok su se promene dešavale, oglasio se svojom neobičnom poezijom Gustavo Adolfo Beker (1836-1870), romantičar bez iluzija. Vodio je veoma nesrećan život, između siromaštva, bolesti i nesrećnih ljubavi. Umro je od tuberkuloze u 34. godini života. Svoje čemerno iskustvo Beker je prenosio na papir, bez mnogo ulepšavanja. Njegove pesme su iskrene i izražavaju pesnikovu beznadežnost, tugu i patnju. Beker se nije libio da nam do kraja otkrije dubine bola i obeshrabrenosti, ali je to radio gotovo trezveno i mirno, bez romantičarskog patosa, s punom svešću da nema nade. Zato je jezik njegovih pesama jednoličan i prozaičan, bez jakih zvukova i vatrometa boja, bez retoričkih ukrasa. Beker je prvi španski pesnik koji je o ljubavi govorio neposredno i prisno. To je za Špance vekovima bilo nezamislivo i Beker je konačno srušio tu neprirodnu branu. Pesme je ređao tako da govore o razvoju ljubavi, od nade, do rastanka i smrti, u čemu se ogleda uticaj nemačkog romantičara Hajnriha Hajnea. Bekerova proza je, iznenađujuće, www.bookvar.rs

pisana raskošnim i doteranim jezikom, rimovanim stilom, poput Poa, Hofmana i Šatobrijana, što je veliki obrt uloga poezije i proze. Stvaralaštvo Rozalije Kastro (18371885) pripada dvema književnim tradicijama, galicijskoj i kastiljanskoj. Pisala je uporedo na oba jezika o čežnji za domom koju je osetila nakon dolaska iz rodne Galicije u Madrid ili „kastiljanski pustinju”, kako je zvala predele oko glavnog grada. Pevala je o sopstvenoj sudbini, ali i o mnogo težoj sudbini gaicijskih seljaka i radnika, osuđenih na naporan rad i život u siromaštvu. Čudna po mnogo čemu, španska književnost je svoje najbolje romantičarske pesnike dobila kada je romantičarski pokret već bio na izdisaju. Beker i Kastro su iskreno pevali o onome što ih je tištalo, bez romantičarskihj konstrukcija i zanosa, nagoveštavajući nastupajući realizam.

Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

133


134


Jonathan Wolstenholme

www.bookvar.rs

Magazin za promociju Ä?itanja BOOKVAR

135


Kostumbrizam, regionali

Realizam je u španskoj književnosti najavljivan u delima prvih kostumbrista, u prvoj polovini 19. veka, da bi u drugoj polovini istog veka dao nekoliko izuzetnih romanopisaca. Pored kostumbrizma, veliki podsticaj za velika romaneskna ostvarenja bila je i tradicija pikarskog romana, zatim, uzor nad uzorima, Don Kihot, kao i strani uzori poput Balzakove Ljudske komedije i drugih remek-dela evropskog realizma. Naturalizam je dobio samo epizodnu ulogu u španskoj književnosti, verovatno zbog njegove zasnovanosti na darvinovskim, antiklerikalnim idejama. Španski realistički roman je gotovo isključivo regionalan, pa su najbolja ostvarenja priče o životu ljudi iz Andaluzije, La Montanje, Galicije, Asturije i drugih španskih regija. Izuzetak su Galdosovi romani o savremenom madridskom društvu. Ovakvi romani ne daju širu slike Španije, po čemu je španski realizam drugačiji od francuskog, ruskog ili engleskog, a Galdos je i tu izuzetak. Druga polovina 19. veka je

136

vreme velikih potresa u španskom društvu, od revolucije i pada kraljice Izabele 1868, preko kratkotrajnog uspostavljanja republike 1873, do velike katastrofe iz 1898. godine kada je Španija u ratu sa SAD izgubila poslednje prekomorske posede. Kraj 19. i početak 20. veka označili su pojavu modernizma u španskoj književnosti. Prvo veliko ime Huan Valera (1824-1905) je, pored Galdosa, najznačajniji pisac španskog realizma. Međutim, svrstavanje ovog pisca među realiste je uslovno i samo donekle objašnjava njegovo stvaralaštvo. Valera je pojava za sebe, pomalo van svog vremena. Godine 1860. napisao je delo O prirodi i karakteru romana u kom je dao svoje viđenje ove književne vrste. Roman je izvor estetskog uživanja i u njemu nema mesta za moralisanje i tendecioznost. Roman sa tezom, tako popularan među evropskim realistima, za Valeru je narušavanje same prirode romana. Po takvom shvatanju je sličan


Španska književnost 8

izam i kraj jedne imperije

Turgenjevu i Floberu. Dobar pisac vodi računa o formi, jer lepo formirano delo izaziva zadovoljstvo kod čitalaca. Svih ovih pravila, koja je sam postavio romanopiscima, Valera se dosledno držao u pisanju svojih romana. Njegovo najpoznatije i najbolje delo je Pepita Himenes (1874), psihološki roman o studentu teologije koji se zaljubljuje u mladu udovicu i, nadahnut ljubavlju, shvata da je njegova vera samo taština mladog čoveka. Razvoj ljubavnog osećanja u mladom studentu je dat postepeno i prirodno, a Valera se pokazuje kao vrhunski portretista ljudske duše. Iako povremeno deluje sentimentalno i sladunjavo, priča je prožeta blagom i prikrivenom ironijom i dramskom napetošću, što roman čini zanimljivim i tera nas da do kraja ispratimo sudbinu junaka. Pisac crta unutrašnjost likova, a spoljnom svetu se posvećuje samo toliko koliko je potrebno da bolje dočara atmosferu u kojoj se likovi kreću, razgovaraju i razvijaju, a to su ulice, kuće, vr-

www.bookvar.rs

tovi i šume andaluzijske provincije. Valera je klasičar, skeptik, liberal, hedonista i paganin u duši, pronicljivi slikar jedne Španije kakva bi trebala da bude. Zbog te svoje vizije i svojih književnih kvaliteta izvršio je snažan uticaj na čuvenu Generaciju 1898, grupu pisaca koja je nastupila pred sam osvit 20. veka. Kritika Španije Najproduktivniji i, pored Valere, najznačajniji pisac španskog realizma jeste Benito Peres Galdos (1843-1920). Bio je izuzetno marljiv romanopisac - napisao je više desetina romana, drama i priča. Njegovi istorijski romani o istorijskim događajima s početka 19. veka broje čak 46 tomova! Napisao je i 30 romana iz savremenog života, a među njima je najpoznatiji roman Dona Perfekta u kojem se govori o crkvenom mračnjaštvu, provincijalzmu, fanatizmu, zaglupljenosti i učmalosti, o svim onim pojavama koje su gušile Španiju i sprečavale je da se promeni i razvije u naprednu državu. Galdos daje širu sliku društva i analizira

Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

137


duh epohe, po čemu se razlikuje od Valere. Veliki broj romana Galdos je posvetio madridskoj gradskoj sredini. Tu se pokazuje kao majstor u otkrivanju običnog, prosečnog, svakodnevnog života Madriđana svake vrste, od činovnika do prosjaka i uličara. Posebno su realistični opisi atmosfere u kućama građanskih porodica. Galdosa je zanimala i tema ludila, psihičkih anomalija i histerije, kao i Dostojevskog. U najboljem romanu iz madridskog života, Lišena nasledstva, Galdos nas upoznaje sa devojkom koja misli da je plemenitog porekla, jer ju je ujak odgajio u tom duhu. Iako ima vrline i po prirodi je dobra, ona strada zbog ubeđenosti u svoju izuzetnost. To je stara priča o sukobu između mašte i realnosti. Inače, ujak glavne junakinje je bio iz Toboza, rodnog mesta Don Kihotove Dulsineje, one koja je bila privid, projekcija jedne pomućene svesti koja nije razlikovala stvarnost i maštu. La Montanja, Galicija, Asturija, Valensija Pored Andaluzije i Madrida i ostale regije Španije imale su svoje značajne pisce. Hose Marija de

138

Pereda (1833-1906) je bio regionalni pisac iz La Montanje blizu Santandera i sušta suprotnost Valerinom i Galdosovom duhu. Veći deo života je proveo u svojoj seoskoj kući i vodio život imućnog gospodina iz provincije. Mrzeo je velike gradove, strane običaje i moderne ideje. Većinu romana je posvetio opisima planinskih predela i sela, kao i opisu života ribara i mornara. Kao i engleski pisac Vordsvort, prema prirodi je gajio mističan odnos. Peredini romani su kostumbrističke skice povezane slabom radnjom. Slabiji su od romana dvojice velikih prethodnika, ali su zanimljivi kao živopisna slika jedne izvorne rustične sredine. Posle Rozalije Kastro, još jedna žena rodom iz Galicije dala je doprinos bogatstvu španske književnost. To je Emilija Pardo Basan (1851-1921). Njen najbolji roman, Imanje Uljoinih, realistička je slika bede, nasilja i anarhije galicijske provincije iz koje izbija zagušljiva bronteovska atmosfera. Nema ni traga od Rozalijine romantičarske čežnje. Mada nije čist naturalista, oseća se naturalistički duh, pogotovo u sjajnim prikazima života i rada u grupi (sportisti, sveštenici, političari). Asturija je retko davala velike pisce, zaboravljena od gla-


Španska književnost 8 vnih istorijskih i književnih tokova. Leopoldo Alas „Klarin” (1852-1901) je najveće književno ime ove pokrajine u 19. veku. Roman Regentkinja predstavlja kritiku španskog života. Mesto radnje je Ovijedo, provincijski grad u kome vladaju učmalost, dosada i poroci. Glavna zanimacija građana su ogovaranje, kockanje i razgovri o seksu. Nema produktivnosti i napretka, tapka se u mestu, što je slika cele tadašnje Španije. Blasko Ibanjes (1867-1928) je poslednje veliko ime španskog realizma. U njegovim romanima oživljena je još jedna književno zapostavljena i nerazvijena oblast - Valensija. Vreme Ibanjesove pune književne zrelosti je period od 1894. do 1902. godine, kada je napisao svoje najbolje romane. Njegov stil pisanja podseća na Flobera, a izražena vitalnost, sirovost i odsustvo sublimacija na Mopasana. Ibanjesov jezik je jasan i jednodimenzionalan. Kao i Emilija Pardo, najbolji je kada slika život u grupi i život primitivnih zajednica, ribara, odgajivača pirinča, krijumčara. Ibanjesov život je sam za sebe štivo za jedan zanimljiv roman. Bavio se svim i svačim, putovao svuda, od Pariza do Argentine, godinu dana bio u zatvoru zbog politike, osuđen na suživot sa najobičnijim kriminalcima, a na kraju se obogatio i živeo u luksuznoj vili. Nije ni čudo

www.bookvar.rs

što je dobro poznavao život raznih društevnih grupa, a da bi još bolje upoznao život krijumčara koji je hteo da opiše u romanu, preduzeo je jedno rizično putovanje po Sredozemlju, krijumčarskom rutom. Prvi španski „nobelovac” Za razliku od romana, a donekle i pripovetke, španska realistička poezija i drama nisu dostigle vrhunske domete. Zanimljiva je pojava u dramskoj književnosti Hose Ečegeraj i Eizagire (1832-1916). Bio je inženjer, matematičar, političar i pisac. Dobio je 1904, zajedno sa Frederikom Mistralom, Nobelovu nagradu za književnost i tako postao prvi Španac koji je dobio ovu prestižnu nagradu. Obnovio je romantičarsku melodramu dok su oko njega nicali realistički i kostumbristički romani. Najpoznatija njegova melodrama je Veliki Galeoto u kome je opisano dejstvo neosnovanih ogovaranja na život i sreću sredovečnog gospodina. Ovo delo je i ekranizovano kao nemi film pod nazivom Svet i njegova žena. Ečegerajeva omiljena tema su odbrana časti i morala i dileme koje ona izaziva u čoveku.

Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

139


140


Jonathan Wolstenholme

www.bookvar.rs

Magazin za promociju Ä?itanja BOOKVAR

141


Generacija 1898.

142

Godine 1898. Španija je u ratu sa SAD izgubila sve što je ostalo od njenih prekomorskih kolonija. Tako je nestao

rena grupa intelektualaca koja je postala poznata kao Generacija 1898. Članovi grupe su pristupili objektivnoj

i poslednji trag nekadašnje imperije, a Španija se odjednom suočila sa surovom istinom o sebi - ona je sada samo jedna kulturno zaostala i ekonomski slaba evropska zemlja, iznurena oslobodilačkim i građanskim ratovima, političkim razmiricama i verskim fanatizmom. Španija je bila na kolenima, a to je jasno videla široka i ša-

i surovoj analizi situacije u Španiji i ponudili rešenja za njeno prevazilaženje i spas španske nacije, njenog dostojanstva, samopoštovanja i duše. Ujedinjena u svom patriotskom poduhvatu, ona je preporodila špansku književnost i kulturu, izdigavši je na najviši nivo još od Zlatnog veka. Zato se celokupno špansko stvarala-


Španska književnost 9 štvo Generacije 1898, ali i Generacija 1914. i 1927, naziva Drugim zlatnim vekom španske književnosti. Mnogi od ovih pisaca dočekali su početak Španskog građanskog rata izvan Španije, bežeći od narastajućeg političkog radikalizma, ili su ostajali da se bore za svoje ideje, umirući razočarani Špani-

zovanja i Studentska rezidencija. Jedan od najpoznatijih stvaralaca stasalih pod krovom Rezidencije jeste baskijski pisac i filozof Migel de Unamuno (1864-1936), dugogodišnji rektor čuvenog Univerziteta u Salamanki. Poznat po svojoj poeziji, romanima i esejima, najviše domete je

jom koja gine u suludom građanskom ratu. Neki pisci, poput Lorke, streljani su i bacani u neobeležene grobove. Filozofija života Španski modernizam se pre svega bazirao na idejama parnasizma i simbolizma. Dva najvažnija zborna mesta i izvorišta modernih ideja i slobodoumlja bile su Ustanova slobodnog obra-

dosegao u filozofskim spisima. Njegov stil je baskijski, jednostavan, nedoteran i neuglađen; on ubeđuje direktnim obraćanjem čitaocu, bez retorike i ironije. Pisao je o velikim problemima ljudskog života - čežnji za večitim postojanjem, pre svega elementarnim ljudskim jezikom. S obzirom da sve posmatra iz svog ugla,

www.bookvar.rs

Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

143


često daje subjektivne i nepromišljene sudove. Zato je Unamuno pravi filozof, subjektivan i univerzalan u isto vreme. Njegovo filozofsko delo Tragično osećanje života iz 1913. najbolje je špansko delo te vrste. Njegov predmet je konkretan čovek, od krvi i mesa, koji voli, pati i na kraju umire; zato je najjači čovekov instikt želja da večno živi. Tragičnost ljudskog života upravo je u svesti o sopstvenoj smrtnosti. To je nepravedna i nepodnošljiva situacija koja čovekov život čini bolnim i besmislenim. Rešenje problema tragičnosti ljudske sudbine jedini je zadatak filozofije. Unamuno rešenje ne pronalazi u religiji, jer je vera u boga samo uteha i iluzija, ali ni u samom razumu, jer sa svojom logikom govori protiv večnog života. Međutim, vera u razum, kao i svaka vera, podložna je sumnji, a iz nje proističe i nada da nas razum vara, da je večni život moguć. To je i univerzalna Unamunova poruka - krenuti, kao Don Kihot, u borbu za svoju nadu, ne prepuštati se, biti spreman za život u nesigurnosti, bolu i agoniji duha koji će nam dati snage da se borimo i da živimo. Ova ideja predstavlja veliki zaokret u španskoj misli koja je vekovima bila usmeravana u pravcu pomirenosti sa sudbinom i smrtnošću. Unamuno je opsednut smrću i smrtnošću, nezainteresovan za sve što nije ljudsko, buntovan i prkosan. Originalnost ove filozofije iz-

144

vire iz same Unamunove prirode; ona je projekcija njegove kontradiktorne ličnosti i borbe sa samim sobom. To je bila i borba mnogih Španaca u osvit 20. veka - očajavati ili se nadati, prepustiti se ili se boriti za bolju Španiju. Evropski duh i nova Španija Prvo veće pesničko ime Generacije 1898. jeste Ruben Dario (18671916). Bio je poreklom iz Nikaragve, a u Španiju je prvi put došao 1892. Bio je izuzetno neobičan čovek, čudnih manira i navika. Kao njegov savremenik, Oskar Vajld, bio je pravi dendi i voleo da svojim ponašanjem i izjavama izaziva čuđenje i pažnju. Njegova poezija je izuzetno melodična, poput Verlenove. Simbolistička zbirka Prosas profanas iz 1896. godine izvršila je presudan uticaj na celu generaciju pesnika koja je za njim nastupala i otvorila vrata modernoj španskoj poeziji. Uzbuđenje koje je ova zbirka izazvala bilo je slično onom iz 1543. kada je objavljena poezija Garsilasa de la Vege. To je hedonistička, paganistička poezija, erotske atmosfere, zadivljujuće nova i evropska, u odnosu na koju je poezija 19. veka delovala bleda i provincijska. Iako je Dariova poezija uticala na mnoge pesnike i ostavila snažan utisak na savremenike, nisu ga nikad u potpunosti prihvatili upravo zbog njegove neobičnosti, a imao je i dosta protivnika.


Španska književnost 9 Među njima je bio i Antonio Maćado (18751939), sledbenik Unamunovih ideja i Lorkin prijatelj. U zbirci pesama Samovanja (1899-1907) Maćado podseća na Bekera, ali čvršćeg i bez samosažaljenja. Maćadova poezija je poezija koja misli, objektivna u dočaravanju treperenja duše u dodiru sa svetom, siva, melanholična i ogoljena. Iako je bio rodom iz Sevilje, prihvatio je Kastilju kao svoju duhovnu domovinu i iskreno je voleo. U zbirci Polja Kastilje dao je vernu sliku ove stare ratničke pokrajine - iskvarena vekovnom bedom, Kastilja prezire sve što ne zna i ne poznaje. Maćado svojim pesmama priziva jednu novu Kastilju i novu Španiju, ponosnu i hrabru, a odbacuje onu koja odumire u dosadi i lenčarenju. Umro je razočaran Španijom koju nikad nije prizivao, a koja je razjedinjena, krvava i fašistička, rasla pred njegovim očima. Dramski reformatori Početkom 20. veka roman i drama su zapali u slepu ulicu tradicionalnih oblika i sadržaja. Ramon del Valje Inklan (1866-1936), neobični sin Galicije i veliki književni inovator, prvi je raskinuo sa tradicijom i otvorio nove puteve španskom romanu i drami. Proslavile su ga Sonate, četiri duge pripovetke o avanturama markiza www.bookvar.rs

Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

145


od Bradomina, galicijskog Don Žuana. Oprobao se u pisanju diktatorskog romana, vrste koja je bila veoma popularna u latinoameričkoj književnosti. Tiranin Banderas (1926) je snažna kritika političkih struktura tadašnje Španije. Inklan je najbolji u drami, koju svojim formalnim eksperimentima obogaćuje i oživljava. Drama u stihu Aprilska priča (1910) govori o provanslaskom trubaduru i okrutnoj šali koju mu je priredila princeza, predmet njegove ljubavi. Nju na kraju prosi naslednik prestola Kastilje, a pesnik ostaje prevaren i sam. Iako nije istorijski verna, ova Inklanova drama priča o sukobu civilizovane, izveštačene Provanse i grube, ratničke Kastilje. Kao da je pisac naslutio sukob između dve Španije koji će prerasti u pravi rat. Rogovi Don Friolera, drama u prozi, satira je na španske oficire i njihov preterani, obesmišljeni kodeks časti. Svojim grubim, oporim i sočnim jezikom ova drama podseća na Žarijevog Kralja Ibija. Svojim delom Inklan je vratio život u špansko pozorište, odbacivši poetski realizam, a zatim i modernističke ideje, okrenuvši se radikalnijim stavovima. Bio je anarhista, protivnik veličanja i slepog poštovanja Krune i Crkve i svih onih navika koje su tvrdoglavo opstajale i gušile napredak. Takve ideje zahtevale su nove poetske oblike i nove sadržaje. Tragična realnost španskog života se mogla dočarati samo farsičnom i zajedljivom karikaturom, jer je taj život postao

146

groteskna deformacija evropske kulture. Još jedan dramski reformator iz Generacije 1898. je Hasinto Benavente (1866-1954). Pisao je satirične komedije u kojima je kritikovao, kao i većina savremenika, apsurdno špansko društvo. Ečegerijinu melodramu zamenio je realističkim prikazom ruralnog i gradskog ambijenta. Dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1922. godine. Roman toka događaja Najbolji španski romanopisac ovog doba bio je Pio Baroha (1872-1959), Baskijac koji se u tridesetoj godini povukao na svoje domaćinstvo i posvetio pisanju. Često je putovao i nije se ženio, ostajući veran svom pozivu i svojoj stvaralačkoj slobodi. Barohi se može zameriti mnogo toga na formalnom planu, ali ne verujemo da bi ga to potreslo. Baroha nije, kao Inklan, istraživač forme, već pesnik života koji se ubrzava i ljudi koji više ne mogu da prate sve luđi ritam prolaženja događaja. Mesta, ličnosti i događaji nižu se kinematografskom brzinom i nema vremena za pesničke konstrukcije i ulepšavanja. Kompozicija Barohinih romana je labava, pravog zapleta nema, armija epizodnih ličnosti se pojavljuje na sceni i zauvek nestaje, a ono što će se desiti ne može se predvideti, jer je u životu sve moguće. Ko je iskusio životne izazove i iznenađenja sudbine, složiće se sa Barohom. Iako juri napred, pisac povremeno za-


Španska književnost 9 staje da bi nam izneo svoje mišljenje u kome prepoznajemo snažnu osudu španskog društva i društva uopšte. Baroha je u duši ekstremni individualista i anarhista koji prezire licemerje savremenog društva, religiju, konvencionalni moral, zakone, državne institucije. Čovek je svojim lažima sve zagadio i život je zbog toga postao besmislen. Umetnost je samo opijum, blag i bez važnosti. Likovi iz Barohinih romana su često čudni, nesrećni i apsurdni, bez iluzija i nade, bez svrhe i vere u bilo šta. Oni ne pristaju na prevaru i laž u koju se društveni život pretvorio. Život prolazi, a oni ostaju bez volje da za njim jurcaju. Iako prilično destruktivan u mislima, Baroha nije depresivan pisac. Ono što njegove romane čini zanimljivim jeste upravo uzbuđenje putovanja koje nam pružaju, od Švajcarske i Engleske do daleke Rusije. Lirski ton daju kratki opisi prirode koju pozitivno ocenjuje. Baroha je iskren i radoznao pisac, materijalista koji istinu ceni iznad svega. Zbog ljubavi prema istini umalo je stradao. Pristalice Frankovog fašističkog režima su ga bacile u zatvor i jedva je izbegao streljanju. Ernest Hemingvej ga je isticao kao svog vrhunskog uzora.

www.bookvar.rs

Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

147


Generacija 1914. Nazvana po godini objavljivanja prvog značajnog rada Hose Ortege i Gaseta, pored Unamuna, vodećeg španskog filozofa, Generacija 1914. bila je pandan svojim vršnjacima u Evropi koje je Prvi svetski rat sudbinski obeležio. Za razliku od američkih i evropskih „izgubljenih generacija”, španske pisce stasale u to vreme rat nije toliko obeležio, jer Španija u njemu nije zvanično učestvovala. Međutim, neutralnost je izazvala unutražnje političke, ekonomske i ideološke razmirice koje su intelektualci stasali na Orteginim idejama hteli aktivno da rešavaju, pa se većina uključuje u politički život. Imali su više formalnog obrazovanja od prethodne generacije, težili evropeiziranju španske kulture i stvaranju čiste, dehumanizovane poezije. Mnoge njihove ideje sprovela je do kraja tek sledeća generacija pisaca.

148

Preteče avangarde Prozvan je najnejasnijim španskim pesnikom modernizma. Njegov sirov poetski materijal iskoristili su pesnici sledeće generacije i pretvorili ga u snažnu, ritmičnu poeziju. I pored „nejasnosti” i „sirovosti” Huan Ramon Himenes


Španska književnost 10 (1881-1958) jedan je od španskih pesnika koji su dobili Nobelovu nagradu za književnost (1956) i preživeli izazove vremena. Počeo je da objavljuje već u devetnaestoj godini. Prošao je kroz nekoliko faza u razvoju poetskog izraza, od verlenovskog maglovitog i melanholičnog simbolizma u kratkim stihovima, preko dužih stihova i Malarmeovog uticaja, do 1916. i velikog zaokreta. Himenez tada napušta stroge forme i piše u slobodnom stihu, jer želi da poezija bude sačinjena samo od njene poetske srži. Iako nije imao snagu ritma i poetsku imaginaciju jednog Volta Vitmena, nadoknadio ju je snagom ljubavnog nadahnuća koje je osećao i do kraja izrazio. Himenes se ni nakon toga nije zaustavio. Početkom 20-ih godina njegova poezije je sve ogoljenija i eliptičnija, a to je upravo ono što je i želeo - čista poezija, metaforična i slobodna. U poznijim godinama Himenes se sve više udaljava od modernizma i u svoju poeziju uvodi srednjovekovne pe-

www.bookvar.rs

sničke oblike poput viljansika i kosantesa. Bio je jedan od najvećih inovatora španskog modernizma na polju forme i izraza. Ne toliko poznata, ali izuzetno zanimljiva pesnička pojava jeste Ramon Gomes de la Serna (1891-1963). Jedan je od retkih pesnika španskog modernizma koji nema veze sa Studentskom rezidencijom. Od 1910. objavljivao je Gregorije, kratke misli, najčešće u jednoj rečenici, u kojima je izražavao svoje filozofske, pragmatične i humorističke ideje. Serna ih je definisao kao spoj humora i metafore. Većina Serninih gregorija je izuzetno duhovita, inteligentna i gotovo nadrealistička. Nije ni čudo što je uticao na Luisa Bunjuela. Kolika je njegova inspirativna moć potvrđuju i hvalospevi Oktavija Paza i Pabla Nerude.

Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

149


150


Jonathan Wolstenholme

www.bookvar.rs

Magazin za promociju Ä?itanja BOOKVAR

151


Generacija 1927. U drugoj deceniji 20. veka na scenu je stupila još jedna književna generacija, na čelu sa Lorkom, a španska književnost doživela svoje najlepše trenutke. Ime je dobila po godini obeležavanja godišnjice Gongorine smrti. Na svečanom skupu održanom u Sevilji našla se većina pisaca ove generacije. Napuštali su modernističke ideje svojih prethodnika, mešajući čistu poeziju sa elementima futurizma, ultraizma, kubizma, kreacionizma i nadrealizma. Avangardna strujanja zahvatila su i druge umetnosti poput filma (Luis Bunjel) i slikarstva (Salvador Dali). Mnogi strani pisci bili su bliski ili su uticali na rad španskih avangardnih pisaca - Pablo Neruda, Horhe Luis Borhes, Visente Uidobro i drugi. Oživljava se narodna tradicija mešanjem sa novim idejama. Iako nazvana generacijom, ovo je ustvari bila heterogena grupa pisaca koju je spajala ljubav prema poeziji i svojoj zemlji, kao i visoko formalno obrazovanje i vezanost za avangardne ideje. U skladu sa poslovičnom španskom protivrečnošću, sjaj Generacije 1898, 1914. i 1927, sjaj Drugog zlatnog veka španske književnosti, pomračila je stravična senka Španskog građanskog rata. 152

Dva prijatelja Pedro Salinas (1891-1951) je najstariji član Generacije 1927. Imao je 32 godine kada je objavio prvu pesničku zbirku. Nakon izbijanja građanskog rata odlazi u Ameriku, gde predaje na prestižnim univerzitetima. Družio se i dopisivao sa Horhe Giljenom, još jednim značajnim avangardnim pesnikom. Ohrabrivao je mladog pesnika Luisa Sernudu da čita Žida, Bodlera, Malarmea i Remboa. U Studentskoj rezidenciji upoznao se sa Lorkom i Rafaelom Albertijem. Salinas je optimista koji smatra da se poezija zasniva na realnosti, ali da je njena realnost drugačija od svakodnevne. Uslov za stvaranje te više, poetske realnosti jeste čista poezija, u čemu se ogleda Himenesov uticaj na Salinasa. Himenes je čak i redigovao njegovu prvu zbirku Predskazanja u kojoj se jednostavnim i kolokvijalnim jezikom opisuju svakodnevne stvari na iznenađujući način u cilju stvaranja dvostruke realnosti, svakodnevne i poetske. Karakterističan je primer iz Sigurne sreće, druge Salinasove zbirke, gde on sijalicu predstavlja kao princezu zatvorenu u stakleni zatvor, a koju pesnik oslobađa samo noću pritiskom na prekidač. Savršen spoj čiste poezije i


Španska književnost 11

www.bookvar.rs

Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

153


futurizma. Ovaj postupak je usavršen u zbirci Priča i znak iz 1931. godine. U jednoj pesmi opisana je devojka koja izvršava samoubistvo tako što pusti dušu da umre, samo što njenu smrt niko ne primećuje i čak objavljuju njene slike i priče o njoj u tračrubrikama. U drugoj fazi svog stvaralaštva Salinas je inspirisan ljubalju prema Ketrin Vitmor napisao još tri zbirke pesama. Zanimljivo je da je Ketrin kasnije postala predavač u Americi i stručnjak za poeziju Generacije 1927, što znači da je studentima govorila i o pesmama čiji je predmet bila ona sama. U Americi se Salinas suočava sa svim manama tehnološke civilizacije velikih gradova koja od ljudi stvara moderne robove i gubi veru u nauku čiji najgenijalniji predstavnici služe smrti gradeći atomsku bombu. Na trenutak izgubivši svoj karakteristični optimizam, užasnut strahotama rata i novog ropstva, on mu se vraća u svojoj poslednjoj zbirci Poverenje. Horhe Giljen (1893-1984) je dugogodišnji Salinasov prijatelj i veliki perfekcionista u pitanjima forme i izraza. Jedno vreme je boravio u Studentskoj rezidenciji, gde je upoznao Albertija, Lorku i druge mlade i perspektivne pesnike, a 1924. godine je doktorirao napisavši rad o Gongorinoj poemi Polifem, izuzetno teškom i višeznačnom delu. Po izbijanju Španskog građanskog rata zat154

voren je u Pamploni, a zatim odlazi u Ameriku, kao i mnogi njegovi savremenici. U Španiju se vratio tek posle Frankove smrti i dobio Nagradu Servantes, najprestižniju književnu nagradu španskog govornog područja. Njegova poezija, veoma slična Salinasovoj, čista je i optimistična. Jezik Giljenov sažet je do te mere da izražava samu suštinu stvari. Svestan prolaznosti života, pesnik nas poziva da uživamo u njemu. Poezija je svet za sebe, potpuno depersonalizovan i lišen prisustva pesnika. Giljen je bio izraziti antisentimentalista. Njegovo celokupno delo sabrano je u nekoliko knjiga pod nazivom Naš vazduh, a koliki je perfekcionista Giljen bio svedoči i podatak da njegov zbirka Kantiko ima čak četiri izdanja. U prvom, iz 1928, nalazi se 75 poema, a u poslednjoj, iz 1950, čak 334. Od ultraizma do egzistencijalizma Herardo Dijego (1896-1987) je jedan od začetnika ultraizma u španskoj književnosti. U zbirci Balade o nevesti iz 1919. godine on primenjuje većinu ultraističkih zahteva Horhea Luisa Borhesa, jednog od potpisnika ultraističkog manifesta objavljenog dve godine kasnije - jezik bogat metaforama, neologizmima i tehnicizmima, šokantne i nelogične izjave, sinteza pesničkih slika radi pojačavanja sugestivne moći pesme. Pod uticajem čileanskog pesnika Visentea Uidobra, Dijego ubrzo prelazi u tabor


Španska književnost 11 kreacionista, nazvanih po vodećoj ideji da je svaka pesma nova kreacija, različita od svih drugih. Pored avangardnih, Herardo Dijego je zahvatao i u vrelo tradicionalnih oblika. I on je dobio Nagradu Servantes, 1979. godine. Damaso Alonso (1898-1990) je svoja najznačajnija dela objavio tek posle građanskog rata. U Sinovima gneva, njegovom najpoznatijem delu, primetan je uticaj egzistencijalizma i poezije biblijskih Psalama. Kao i mnogi savremenici, zagovarao je čistu poeziju, ali ju je posle 1936. godine odbacio. Slično Herardu Dijegu, ostao je u Španiji za vreme i posle rata, nastavio sa objavljivanjem i izgradio impozantnu karijeru. Bio je gotovo petnaest godina na čelu Španske kraljevske akademije. Mit o pesniku Federiko Garsija Lorka (1898-1936) je najpoznatije ime Generacije 1927, ali i celokupne španske književnosti. Lorkina tragična smrt stvorila je od njega gotovo legendarnu ličnost, mada se o njegovom životu i radu zna gotovo sve. Osim mesta gde je sahranjen, jer fašisti nisu želeli da ostane ništa od velikog pesnika. Ni telo, ni njegova dela, koja su uništavali i zabranjivali. Zabranili su i spominjanje Lorkinog imena u javnosti. Tek 1953. godine skinuta je zabrana sa objavljivanja njegovih dela. Lorka je sigurno imao svoje mišljenje o politici, ali u suštini je bio apolitičan. Ali zašto ga ubiti? Mnogi su zatvoreni, proterani, a Lorka je ubijen kao pas i bačen u www.bookvar.rs

Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

155


rupu, da mu se zatre svaki trag. Zašto? Ludilo rata i nasilja teško je objasniti. Možda je Lorka za neljude bio simbol svega onoga što oni nisu želeli ili umeli da budu - kosmopolita koji voli svoju otadžbinu, pesnik koji ne prezire narod, intelektualac koji želi da poduči ljude kulturi, umetnosti, poeziji, lepoti, ljubavi i životu. Zato je bio inspiracija mnogim umetnicima i omiljeni španski pesnik. Od svojih kolega, književnika, zatim kompozitora, preko muzičara Paka de Lusije i Leonarda Koena, sve do pank grupe Kleš, Lorka je bio uticaj, inspiracija, obrazac, izvor i motiv. Ostavite balkon svog uma otvoren! El Sid, golman fudbalskog kluba Barselona Visente Aleisandre (1898-1984) je predstavnik nadrealističke struje u španskoj poeziji. Pisao je slobodnim stihom i izražavao duboku tugu - ljude je napustila strast i slobodan duh. Aleisandre veliča prirodu u kojoj je video sve ono što ljudi više nemaju. Za vreme rata i Frankove strahovlade, Aleisandre se držao po strani, ali dosta objavljivao. Pedesetih godina se približio angažovanoj socijalnoj poeziji svojim pesmama u kojima izražava veru u povezanost ljudi. Tada je objavio zbirku pesama Pesnik na ulici. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost. Rafael Alberti (1902-1999) je španski pesnik irsko-italijanskog porekla, poreklom iz ugledne, ali osiromašene porodice. Sa 15 godina je izbačen iz jezuitskog koledža zbog buntovništva i 156

nepoštovanja autoriteta. Bio je levičar i posle završetka građanskog rata izbegao je iz Španije pred Frankovom fašističkom diktaturom. Spisak pesnika koji su izvršili snažan uticaj na Albertija započinje od Maćada, Himenesa, ultraista i renesansnog književnika Žila Visentea, koje je čitao dok se u sanatorijumu lečio od tuberkuloze. Sa 22 godine dobio je prestižnu Nacionalnu nagradu za književnost koja ga je vinula u sam vrh španskog pesničkog neba. Pored pomenutih pesnika, ugledao se i na poeziju srednjovekovnih kanconijera, Garsilasa de la Vege, Gongore i Rubena Daria. Tada utvrđuje i dve teme koje će opsesivno obrađivati tokom celog života - ljubav prema moru i sećanje na detinjstvo. Kasnije je odbacio folklorne uticaje i pisao pesme u baroknim oblicima poput soneta i terceta. Zanimljiv je Albertijev avangardni postupak dovođenja u vezu mitoloških bića i pastira renesansne i barokne poezije sa raznim aspektima modernog života samo da bi pokazao banalnost i jednih i drugih. Jednu poemu je posvetio herojskoj igri Ferenca Platka, golmana fudbalskog kluba Barselona. El Sid u modernom ruhu sa golmanskim rukavicama umesto mača u rukama. Luis Sernuda (1902-1963) je bio veoma interesantna pojava u španskoj poeziji. Dendijevski stil oblačenja i ponašanja privlačio je pažnju okoline. Ispod toga krio se dobrovoljni rob poezije koji joj je sve podredio. Bio je ubeđen da piše


Španska književnost 11

www.bookvar.rs

Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

157


158


Španska književnost 11 vođen rukom neke demonske sile i da je svaki pesnik u dodiru sa dimenzijama kojih obični ljudi nisu svesni. Sopstvenim delom potvrđivao je tezu da se pesnik stalno menja i usavršava, prateći svoj emotivni i intelektualni razvoj. Bio je učenik Pedra Salinasa, ali je povezanost ovog pisca sa raličitim književnim tokovima veoma velika. U prvim Sernudinim zbirkama osećaju se Malarme u izboru tema, a Garsilaso de la Vega i Luis De Leon u izboru forme. Kasnije se uključuje u nadrealističko složeno i brzo proticanje slika i rušenje formi. Čita francuske nadrealiste i sa njima protestuje protiv pravila konformističkog društva, jer biti živ i živeti po tim pravilima znači isto što i biti mrtav. Čast, patriotizam i dužnost nisu vredne patnji koje nanose onima koji se protiv njih bune. U sledećoj fazi razvoja Sernuda odstupa od čisto nadrealističkog pristupa poeziji i približava se Bekeru i njegovom uzdržanom jeziku, smirenom tonu i temi izgubljene ljubavi. Od rata beži u Škotsku, u Glazgov, gde čita engleske pisce - Eliota, Blejka, Kitsa, Šekspira - i objektivno i analitički sagledava svoju daleku domovinu. Netolerantna i sujeverna Španija pobeđuje Španiju istinskih vrednosti, a on, kao jedan od njenih sinova živi u egzilu i poredi se sa Larom, satiričnim novinarom s početka 19. veka koji je kritikovao Španiju iz ljubavi prema njoj, ostavši neshvaćen i izolovan. Objedinjena dela Luisa Sernude objavljena su pod www.bookvar.rs

naslovom Stvarnost i želja. Generacija 1936. Još jedna u nizu generacija trebala je da zasija kada je buknuo rat, zbog čega je nazvana Generacijom 1936. Migel Hernandes (1910-1942) je poslednji izdanak pokreta koji je špansku poeziju vratio svetu i svet vratio u Španiju. Nažalost, baš taj poslednji izdanak umro je od tuberkuloze u trideset i drugoj godini, kada je mogao još mnogo da da španskoj književnosti. Nije imao, za razliku od većine savremenika, dobro obrazovanje, jer je bio iz siromašne porodice. Sam se usavršavao. Prve pesme pisao je pod uticajem Gongore, Keveda i savremenih nadrealista. Najbolje Hernandesove pesme su jednostavne i snažne. Govore o socijalnim pitanjima, pre svega o pravima radnika. Zbog antifašističke borbe Himenes je osuđen na smrt, a zatim mu je kazna preinačena u 30 godina robije. Pisao je i u zatvoru, pre svega, o ratu, o svom robovanju, smrti jednogodišnjeg sina i borbi njegove žene i drugog sina da prežive. Himenes je tragična ličnost i izraziti pesnički talenat. Njegova smrt simbolično je označila kraj jednog izuzetnog perioda španske književnosti. Oni koji su preživeli strahote Španskog građanskog rata nastavili su da pišu, često izuzetno kvalitetne radove, ali to je već bila jedna drugačija Španija, obeležene Frankovom diktaturom.

Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

159


160


Jonathan Wolstenholme

www.bookvar.rs

Magazin za promociju Ä?itanja BOOKVAR

161


162


Kutak za decu

Eva Feler:

Čarolija vremena - Magična gondola "Magična gondola" je neobično putovanje u prošlost, u Veneciju s kraja petnaestog veka, u kojoj su krinoline i maske uobičajene, a biljne tinkture jedini lekovi, u kojoj se velmože bahate na balovima, a sirotinja jedva preživljava, u kojoj je uobičajeno ne kupati se nedeljama i koristiti ulicu kao toalet. Ana će biti prestravljena iskustvom putovanja kroz vreme, ali će naknadno zavoleti taj svet pun suprotnosti. Zavoleće neke jednostavne ljude i upoznati i druge putnike. I nikako neće shvatiti gde počinje budućnost, a završava se prošlost, jer je to stvar paradoksa. Anin tata je svetski priznati arheolog u oblasti istraživanja crkava i palata, njena mama je docent fizike i učesnica međunarodnog kongresa fizičara u Veneciji, a ona je ponavljala razred. Nije razumevala kompleksno polje paradoksa niti matematičke pojmove, a baš to zatrebalo joj je jednom kasnije. Videla je sve što je smatrala bitnim u Veneciji i trenutno se dosađuje. Mora sebi da osmisli vreme dok su joj poslom zauzeti roditelji odsutni. Matijasov otac je u Veneciji zbog Bijenala, njegova majka voli da upoznaje važne ljude, a njegova životna želja je da postane zubar. Zbog njihovog posla www.bookvar.rs

i on je sam. Sve dok ne sretne Anu. Preokret nastupa kada ugledaju crvenu gondolu, iako sve gondole u Veneciji moraju da budu crne. Sa te gondole Ana će upasti u vodu. A iz nje izaći u drugom vremenu! Upoznaće sebe pređašnju, pet stotina godina stariju! Upoznaće Veneciju pod bakljama i fenjerima, Veneciju u kojoj vladaju politikantske igre i intrige, Veneciju punu neugodnih mirisa. Ali i Veneciju opuštenu i jedru, u kojoj je život jednostavan, žene pod velom pravilo, a kurtizane realnost. Upoznaće ljude koji će joj promeniti život, i onaj u prošlosti i ovaj u sadašnjosti, ali će i ona promeniti njihove živote i sudbinu Venecije uopšte. Anu je sudbina predodredila da izvrši jedan važan zadatak i nije slučajno kupila karnevalsku masku mačke, jer ona krije tajnu. Praviće isceljujuće biljne napitke, neće se kupati nedeljama i pisaće tajne poruke na pergamentu koje će pronaći arheolozi. Živeće u manastiru, sprijateljiti se sa kurtizanom, biće ranjavana i na rubu smrti. Uticaće da jedan Mateo ispuni svoj san, ma kako neobičan bio za ono vreme. Doprineće jednom iskupljenju. I voleće jednog mladića kroz sva vremena. Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

163


164


Strip

Ide Bleksad oko tebe... Bleksad (Blacksad) je strip serijal koji su kreirali scenarista Huan Dijaz Kanales (Juan Díaz Canales) i crtač Huanho Gvarnido (Juanjo Guarnido). Iako su oba autora Španci oni rade pre svega za francusko tržište tako da se sva izdanja prvo štampaju na francuskom jeziku, dok špansko izdanje izlazi uglavnom mesec dana kasnije. Huan Dijas Kanales je rođen u španskoj prestonici 1972. godine. Još kao mali se zanimao za stripove i animaciju. Početkom devedesetih i studira animaciju, a sa kolegama i osniva jedno privatno preduzeće koje se bavi animacijom. Huanho Gvarnido je rođen u Granadi 1967. godine. U rodnom mestu i studira slikarstvo. Radio je za nekoliko fanzina, učestvovao je na izložbama, a flertovao je i sa američkim Diznijem. U prvoj polovini devedesetih se seli u Madrid da bi se bavio animacijom. Tako se i upoznaje sa Kanalesom. Budući da obojica gaje strast prema stripovima odlučuju da zajedničkim snagama stvore neko delo devete umetnosti. Obojica su veoma zauzeti tako da je ova njihova ideja bila realizovana tek desetak godina kasnije. I, tako, krajem 2000. godine izlazi prva epizoda Bleksada koja dobija brojne nagrade kao i ogroman broj poklonika. Serijal tokom narednih godina www.bookvar.rs

prevode na razne jezike, a u Srbiji ih je objavio BeliPut, kao i Politikin Zabavnik. Radnja stripa se dešava u Americi pedesetih godina i oslikava svet sa one strane posleratnog optimizma i bejbibuma. Glavni protagonista stripa je Džon Bleksad cinični i razočarani ratni veteran koji se u svom tamno zelenom odelu i mantilu vuče po marginama Američkog sna. Njegov svet nisu svetla velegrada već tama kanalizacije. Likovi sa kojima dolazi u kontakt su razočarani gubitnici olinjalih tela i sasušenih duša. Likovi u stripu su antropomorfne životinje. Mada za razliku od nekih drugih sličnih stripova ovde se ne radi o životinjama koje liče na ljude već o ljudima koji liče na životinje. Koja će životinja da bude u pitanju zavisi od karaktera te osobe koja je prikazana. Dobri policajci su psi, ako je lik lukav, onda je najčešće lija, ako je zlikovac onda je neki reptil... Interesantno je da su ženski likovi mnogo realističnije nacrtani za razliku od muških. Kada napišem „realističnije“ mislim oblinastičnije, više seksi, sa više prikazanih polnih atributa... Ova sitnica ce verovatno više goditi muškoj populaciji čitalaca. Dosta likova je kreirano prema stvarnim ličnostima koje su bile aktuelne u Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

165


166


Strip

to doba. Na primer, petao Galo je američki političar Džozef Mekartni, bizon Grinberg je u stvari američki pesnik i bitnik Alan Ginsberg, možemo da prepoznamo i muzičara Džona Hukera, glumca Džejmsa Vudsa, glumicu Natali Vud... Sigurno ih ima još, a na čitaocima je da ih pronađu. Sam scenario nije posebno originalan. Ono na šta autori „pucaju“ jeste noar atmosfera kojim odiše svaka sličica stripa kao i životinjske face koje svemu daju određenu simboliku.

www.bookvar.rs

Ovome je u stripu posvećena posebna pažnja, što je i logično jer je upravo to osobenost stripa. Posebnu draž čitanju stripa daje boja. Izdata je čak i knjiga koja je posvećena artworku u Bleksadu. Svaka nova epizoda je bolja od prethodne što znači da nas najbolje tek čeka. U poslednje vreme se govori i o visokobudžetnoj filmskoj adaptaciji ovog stripa. Strip je preporučljivo čitati uz džez podlogu u pozadini. M.A.

Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

167


168


Strip

Hoze Ortis

Španac koji je crtao italijanskog Teksa Vilera Hoze Ortis je španski strip crtač na exYu prostorima je najpoznatiji po svojim radovima „Hombre“, „Tarzan“, kao i niza kratkih stripova koji su objavljivani u „Stripoteci“ i „Spunku“. Ortis je rođen u Španskom gradu Kartagena 1932. godine. Rano je počeo da se bavi crtanjem stripova, a prvo priznanje njegovog kvaliteta bilo je osvojeno prvo mesto na konkursu španskog časopisa „Chicos“. Hoze Ortis radi niz novinskih stripova, a 1962. godine počinje da radi na britanskom tržištu za novine „Daily Express“. Međutim, njegova prava slava počinje tek kada je počeo da radi za „Warren Publishing“ na američkom tržištu. Od 1974. Do 1983. godine kada je ova izdavačka kuća propala Ortiz je uradio horor serijale poput "Apocalypse", "Night Of The Jackass", "Coffin" i "Vampirela". Njegov najznačajniji horor strip iz tog perioda je „Četiri jahača apokalipse“ kao i serijal „Tarzan“. Po povratku u Šapniju 1981. godine

www.bookvar.rs

Ortis počinje da sarađuje sa scenaristom Antoniom Segurom i njih dvojica stvaraju njihov najbolji i najznačajniji strip. U pitanju je „Hombre“ kojeg strip publika rado upoređuje sa Hermanovim „Džermajom“ zbog postapokaliptične pozadine priče: civilizacija se raspala, a preživeli se snalaze da bi preživeli u vrlom, novom svetu. „Hombre“ je u odnosu na „Džermaju“ znatno mračnije i realističnije ostvarenje. Glavni lik stripa je sredovečni antiheroj koji luta svetom koji je ostao bez energenata. Ne, nije u pitanju Pobesneli Maks. Hoze Ortis tokom zlatnog veka španskog stripa, osamdesetih godina, sa kolegama osniva izdavačku kuću „Metropol“. U tom periodu obnavlja saradnju da britancima i jedno vreme crta i „Sudiju Dreda“. Devedesetih radi za italijanski „Boneli“ za koji je crtao „Kena Parkera“ , „Teksa Vilera“ i „Magični Vetar“. Umro je u Valensiji 2013. godine.

Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

169


Torpedo

Američki san – od čistača cipela do uspešnog plaćenog ubice Upravo zahvaljujući stripu Torpedo 1936. Enrique Sanchez Abuli i Jordi Bernet postali su jedni od najčuvenijih strip-autora na planeti. Postoje dve legende o tome kako je nastao ovaj strip. Po jednoj Abuli je lik kreirao samostalno, a po drugoj školi teorija stripske zavere ideja je potekla od čuvenog španskog izdavača Josepa Toutaina. U svakom slučaju Toutain je taj koji je doneo odluku da se krene sa izdavanjem ovog stripa i kao crtača je odabrao čuvenog američkog autora Alexa Totha. Toth je predložio listu pojmova i imena kakvim su se u Njujorku i Čikagu tog vremena u slengu nazivale plaćene ubice, a Torpedo je izabran kao najzvučnije za ime glavnog junaka. Toth ipak nije dugo radio kao crtač ovog stripa jer nije želeo da crta strip tako pun nasilja i seksa, a kako je Torpedo izlazio u strip magazinu koji je prvenstveno bio namenjen horor stripovima ni Abuli ni Tautain nisu želeli da omekšaju svog junaka. Tako da posle samo dve nacrtane epizode umesto Totha dolazi mladi crtač Jordi Bernet. To je bio nastanak jednog od najčuvenijih stripskih tandema španskog, ali i svetskog stripa. 170

Pravo ime Torpeda je Luca Torelli. On je još kao dečak morao da pobegne sa Sicilije u Njujork nakon što mu je lokalni šef mafije pobio roditelje. U Njujorku radi kao čistač cipela. Jednom prilikom je ubio policajca i tako su mu se širom otvorila vrata novog, unosnijeg zanimanja od čišćenja cokula. Postao je plaćeni gangster. Torpedo ne priča mnogo, za kulturu dijaloga koristi ređe pesnica, a mnogo češće pištolj. On nema morala, ali zato nema ni milosti. Ne drži se zakona kao pijan plota, a ljudski život mu nije svet, naprotiv. On je šovinista, na žene gleda kao na potrošnu robu. On ih ne šarmira on ih otima i uzima od njih ono što mu je potrebno s vremena na vreme. Torpedo je slika i prilika plaćenog ubice. Kamel cigareta u ustima, kožne rukavice, belo odelo, crna košulja, krvata, stetson na glavi. Radnja stripa je smeštena u zlatno doba američkog organizovanog kriminala. Tridesete godine dvadesetog veka, velika depresija je mnoge ljude smestila na marginu društvenog života. Upravo su ti marginalci ono čime ovaj strip obiluje. Prostitutke, ubice, alkoholičari, nasilnici,pljačkaši,


Strip

www.bookvar.rs

Magazin za promociju Ä?itanja BOOKVAR

171


172


Strip mafijaški šefovi i još sijaset živopisnih likova sa lakoćom plivaju u ovom društvenom (ne)uređenju koje oslikava strip Torpedo 1936. Torpedo ne radi sam. On, za razliku od većine svojih kolega, ima pomoćnika, svoju desnu, ili bolje reći levu ruku, smotanog i priglupog Rascala. Seks, droga, nasilje i strah su glavne odlike ovog stripa. Prožima ga i crni humor koji proizilazi iz Abulijevog du-

www.bookvar.rs

gogodišnjeg iskustva u prevođenju krimi noir priča. A tu je i odličan Bernetov crtež koji je snažan, dopadljiv, dinamičan, bez suvišnih detalja. Trpedo 1936 je postigao veliku uspeh kod kuće, ali i u svetu. Objavljivan je u Francuskoj, Americi, a popularan je i na našim prostorima. Postoji i animirana verzija iz 1996. godine koja se zove Tic-Tac.

Magazin za promociju čitanja BOOKVAR

173



Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.