Učinkovit život

Učinkovito roditeljstvo

Potvrđivanje: vitalna potreba

Novorođenčad dolazi na svijet s mnoštvom potreba: potrebom za hranom, potrebom za vodom, potrebom za ugodom, toplinom. Kao što je demonstrirao dr. Rene Spitz 1946. godine, kod novorođenčadi koja u svojim prvim mjesecima života nije primila minimalnu dozu maženja razvio se ozbiljan oblik depresije koji se manifestira fizičkim i psihološkim simptomima. Stoga je maženje biološka potreba.

Kako dijete sazrijeva, on/ona razvija drugu vitalnu potrebu: potrebu da se potvrdi, da dobije priznanje i da ga/ju se cijeni. Djeca tu potrebu mogu razviti u različitoj mjeri, ali važno je shvatiti da se djeca žele osjećati važno, barem pred svojim roditeljima, i promatranje djece nesumnjivo pokazuje da je ono što oni čine ispunjeno namjerom da privuku pažnju na sebe.

Aforizam "Djecu treba vidjeti, a ne čuti" ponekad je doveo do toga da su djeca nisu dobila priznanje. Taj nedostatak može dovesti do poremećaja u ponašanju kasnije u životu. Svi mi znamo slučaj razrednog klauna koji je uspijevao da svaki dan bude izbačen iz razreda, i iz učionice bi izlazio sa trijumfalnim osmijehom na usnama. On je postigao svoj cilj: da bude primijećen.

Jedan je čovjek nakon 2. svjetskog rata u SAD stigao samo s košuljom na sebi. On je bio vrlo snalažljiv, uštedio neki novac, uložio u nekretnine, i postao vrlo bogat. On je bio čovjekoljubiv i istaknut građanin u zajednici. Imao je sina koji je bio sposoban, mada prosječan mladić, ali koji se osjećao uvelike inferiornim stojeći u sjeni svog oca.

Ja sam radio za zatvor, na psihijatrijskim procjenama ljudi koji su bili uhićeni. Jednog dana, na popisu zatvorenika koje sam trebao ispitati prepoznao sam ime sina ovog bogatog čovjeka, koji je bio uhićen prilikom pokušaja pljačke banke.

Kad su ga doveli u ured, pružio mi je ruku i s osmijehom rekao, "Hej, rabi! Jesi li vidio moju sliku danas u novinama?" Uistinu, njegova slika bila je na naslovnici novina.

Njegova potreba za priznanjem bila je toliko akutna da ga je dovela do tog kriminalnog ponašanja.

Djeca na svijet dolaze bez identiteta. Narukvica na njihovoj ruci tu je zbog bolničkog osoblja, ali novorođenčetu ona ništa ne znači.

Dobro roditeljstvo zahtijeva osjetljivost na potrebe djeteta. Propustiti pružiti djetetu osjećaj važnosti može za posljedicu imati ponašanje koje će prisiliti roditelje da mu posvete pažnju. Izljevi bijesa često su djetetovi očajnički pokušaji da privuče pažnju na sebe.

Zaista postoje okolnosti koje mogu onemogućiti roditelje u tome da djetetu pruže odgovarajuću pažnju, poput, na primjer, teške bolesti ili duge odsutnosti, i neke od njih su van naše kontrole. Međutim, postoje druge situacije koje se mogu izbjeći. Ponekad su roditelji toliko zaokupljeni svojim vlastitim potrebama da možda ne priskrbljuju djetetu odgovarajuću pažnju. Možda vlada bračni nesklad u kojem su jedan ili oba roditelja toliko zaokupljeni samima sobom da se emocionalne potrebe djeteta zanemaruju.

■

Svaka osoba ima emocionalne potrebe. Donošenje djeteta na svijet fascinantna je odgovornost. Roditelji moraju razumjeti da jednom kad dijete donesu na svijet, oni gube pravo na to da ustraju u ispunjenju svojih vlastitih potreba. Djeca dolaze na kaotičan i stresom ispunjen svijet. Roditelji koji donose djecu na svijet imaju dužnost osigurati djetetu najbolje mogućnosti da odrasta sretno i uspješno. Oba roditelja moraju shvatiti da je dobrobit djeteta primarna stvar, i da će oni možda morati staviti po strani svoje vlastite potrebe radi djetetovih potreba.

Svakako, djecu je potrebno disciplinirati, ali disciplina mora biti usmjerena na zdravo ponašanje djeteta, a ne na ugodu roditelja.

Zato izreka "Djecu se treba vidjeti, a ne čuti" može rezultirati neprikladnim roditeljstvom. Svako dijete govori, "Pogledaj! Tu sam." Pone- kad to govori vrlo nježno. Roditelji bi trebali čuti djetetov zahtjev za pažnjom.

Priznanje

Jedna od mojih omiljenih priča je ona o bračnom paru koji je svoje šestogodišnje dijete poveo u restoran.

Nakon što se obitelj smjestila, konobarica je saslušala narudžbe roditelja te se zatim okrenula djetetu. "A što ćeš ti, mladiću?" upitala ga je.

On je odgovorio, "Ja želim dva hot doga sa puno senfa i coca-colu."

Majka se nasmiješila konobarici i rekla joj, "Možete mu donijeti odrezak, pire krumpir i kuhano povrće."

Nešto kasnije, konobarica se vratila s narudžbama i pred dijete stavila dva hot doga prepuna senfa i cocacolu. Majka je bila šokirana, no dječak se nasmijao od uha do uha. "Vidi, mama!", rekao je. "Ona misli da sam ja stvaran!"

Da, neka se djeca mogu osjećati kao da nisu stvarna. Ako roditelji pokušavaju u potpunosti kontrolirati sve što dijete radi, on/ona možda neće uspjeti steći svijest o sebi.

Nekoliko desetljeća unazad, grupa poduzetnih psihologa napravila je kuću za odrasle koja je bila proporcionalna onome što je normalna kuća za djecu. Stropovi su bili visoki 7,5 m, sjedala stolica visoka 1,5 m, stolovi visoki 2,5 m, a kvake na vratima van dohvata. Oni su stavili savršeno normalne ljude da žive u toj kući i nakon dva dana, ti su ljudi počeli pokazivati simptome neuroze.

To je svijet u koji se djeca rađaju, i to je za njih zastrašujuće. Prvih nekoliko godina života, djeca sebe smatraju beskrajno malenima, i njihovi osjećaji bespomoćnosti i nemoći su utemeljeni u stvarnosti. Te ideje su duboko ukorijenjene u podsvjesnom umu, pa čak i kad dijete naraste, ti osjećaji mogu ostati.

Bavio sam se problemom niskog samopoštovanja, koji izgleda zahvaća velik broj ljudi. Velika je vjerojatnost da takvi osjećaji mogu biti ostaci osjećaja fizičke beznačajnosti i nemoći koje su ljudi iskusili u djetinjstvu, a koji može ostati, barem u podsvjesnom umu, do kasno u starost.

Djeca se pokušavaju nositi sa svojom "malenošću" na različite načine. Jedan od čestih manevara je da stanu na stolicu i kažu, "Pogledaj kako sam velik!"

Djeca se vole osjećati važnima i mogu smišljati priče kako bi impresionirala druge. Ona mogu izmišljati priče o mjestima koja su posjetila.

Ja sam imao predivno djetinjstvo i roditelje koji su me voljeli, pa ipak sam imao ogromnu potrebu da budem priznat od drugih. Možda je to bilo zato što je moj otac bio prepoznat od zajednice kao važna i visoko poštovana osoba, pa sam i ja to želio za sebe. Da, sa sedam godina! Danas, konstantno postajemo svjesniji genetskih utjecaja na naše emocije i ponašanje.

Ne bih bio iznenađen time da je ta potreba za priznanjem ostala i bila motivirajući faktor za to da napišem više od 65 knjiga.

U mojim knjigama o samopoštovanju, ja sam uvijek isticao da samopoštovanje nije ga'ava (uobraženost, taština), te da je to vitalan faktor za emocionalno zdravlje. Naše sefarim hvale anivus (poniznost), ali moramo biti na oprezu da anivus ne pretvorimo u osjećaje inferiornosti i bezvrijednosti koji mogu paralizirati osobu. Ne bismo smjeli kočiti svoju djecu mišlju da će to što traže da budu prepoznati i priznati dovesti do ga'ava.

Svaka emocija ima pozitivnu funkciju. Rambam kaže da problem nastaje kada je bilo koja emocija dovedena do ekstrema.

Budući da djeca vole – ne, to nije točno – djeca se trebaju osjećati posebnima, važno je da roditelji posvete svoje vrijeme i pomognu svakom djetetu da se osjeća posebnim. Uz sve pritiske parnase (posla) koji navaljuje na nas te razne društvene dužnosti, roditelji moraju pronaći vremena da uspostave odnos sa svojom djecom i da se svako dijete osjeća posebnim.

Postoji običaj da sa svakim sljedećim djetetom, majka dodaje jednu svijeću svijećama koje pali u petak uvečer. Djeca trebaju znati i osjećati da njihovo postojanje čini dom svjetlijim.

Prevela Anja Grabar

Alan Morinis: