Iran
>>>putopis
Azijska strana Istanbula
Turska
Iranska priča Kada smo prije nekoliko godina putujući Gruzijom i Armenijom ušli u Iran, boravili smo u toj zemlji samo dva dana. Premalo da bismo je upoznali, ali dovoljno da ostanemo oduševljeni iranskim narodom i sami sebi obećamo da ćemo ponovo posjetiti Iran. To smo obećanje odlučili ispuniti tekst: Verica Gemić (verica.gemi@zg.t-com.hr) slike: Marijan Gemić (marijan.gemic@zg.t-com.hr)
I
ranska priča, kao i sve naše priče, započinje u Zagrebu. Večer prije puta vozimo auto u garažu, kako ne bi tri tjedna bespotrebno stajao na cesti. Na križanju Držićeve i Vukovarske, ispred semafora, u traci za lijevo skretanje, stoji auto kojeg svi zaobilaze. Činimo isto, no shvatimo da u autu sjedi vozač glave naslonjene na volan. Stanemo i otvaramo vrata njegovog automobila. "Mi ga gledamo već petnaest minuta i pitamo se kaj mu je", komentiraju ljudi na obližnjoj tramvajskoj stanici. Moja ga muška polovica prodrma za rame i čovjek se budi. Ne bazdi na alkohol, ne izgleda loše, čini se da je od umora na semaforu jednostavno potonuo u san. Sretni smo što se nije radilo o infarktu, hipoglikemiji ili nekoj trećoj zdravstvenoj nevolji, ali ne možemo
otjerati ružan osjećaj koji nas je obuzeo. Kada su pred vama tisuće i tisuće kilometara po nepoznatim krajevima, među nepoznatim ljudima, ovakva zgoda ne ostavlja samo gorak osjećaj. Htjeli ne htjeli, javlja se strepnja. Što ako nam se nešto dogodi tamo daleko na istoku? Čovjek je stajao na semaforu usred Zagreba i petnaestak minuta nitko nije našao za shodno provjeriti treba li mu pomoć. Što bi bilo negdje u Turskoj ili u Iranu? To mi se pitanje motalo po glavi i idućeg jutra, kada smo u devet sati iz kišom okupanog Zagreba krenuli prema Beogradu. S obzirom da zbog poslovnih obveza moja muška polovica nije imala vremena pripremiti motor za put (jedva da je stigao promijeniti ulje, lanac i gume), nezgodno je pitanje odzvanjalo još neko vrijeme mojim mislima. Oblačno je i ne baš toplo za početak kolovoza. Dosadnu vožnju po dobro poznatom putu prema Bajakovu zači-
Zagreb, konačno krećemo! 122
MOTO PULS
br. 132/11.-12./2012.
nila je jaka kiša koja je počela padati nakon Slavonskog Broda i uz manje prekide prala nas cijeli dan. Vjerojatno nam je htjela učiniti zanimljivijim dio puta koji smo svih ovih godina lutanja istokom već jako dobro upoznali. Ostaju za nama šumadijska mjesta smještena uz autocestu BeogradNiš. Kod Požarevca kiša toliko pljušti da vožnja postaje suviše neugodna, pa skrećemo na odmorište uz cestu da nešto prigrizemo, malo se ugrijemo i pričekamo da kiša bar malo oslabi. Ni ne pomišljamo da će potpuno prestati, jer pogled na olovno nebo govori dovoljno. Nakon nekog vremena odlučimo krenuti dalje, ali Severina (Aprilia Capo Nord) ne dijeli naše mišljenje i nema namjeru samostalno upaliti. Na svu sreću, tu su kabeli i problem je riješen. "Kamo ste se zaputili?" pita nas čovjek iz čijeg smo auta "posudili" malo struje za inatljivu Seve. "Vjerovali ili ne, u Iran," odgo-
varamo. Zatekao se tu i bikerski par iz Beograda: "E, jesmo mi bikeri posebna vrsta! Moraš biti lud da se po ovakvom vremenu voziš na dva kotača, pa kad nekud stigneš, lijevaš vodu iz čizama, žmičeš rukavice i još tvrdiš da si sretan!" Nismo mogli ne složiti se s njegovim razmišljanjem. Krenuli smo dalje mokri i sretni, bez nepotrebnih stajanja i štedljivi sa strujom. Gasimo svjetla kada nisu najpotrebnija i jasno nam je da noćna vožnja ne dolazi u obzir. Dolazimo do srpsko-bugarske granice cijelim putem prani kišom. Na granici moramo zagasiti Severinu, jer njeno brundanje smeta nervoznoj bugarskoj carinici, a znamo da njih ne treba ljutiti. Nakon završenih carinskih procedura i guranja dvokotačne mezimice od šaltera do šaltera po laganoj uzbrdici, okrećemo Severinu i uzbrdicu u svoju korist. Ovoga puta, iako ne uz pomoć anlasera, palimo bez kabela - uz pomoć gravitacije. Samo nam je nebo granica. Uskoro ulazimo u Sofiju mokri ko' miševi. Smještamo se u hotelu Easy hotel (noćenje za dvoje 20 eura) u minijaturnoj sobi koja podsjeća na brodsku kabinu. Jutro je osvanulo bez kiše i mi prašimo uz Plovdiv prema Svilengradu, na bugarsko-turskoj granici. Jedva prepoznajemo granični prijelaz kroz koji smo prolazili prije godinu dana, na putu prema Siriji i Egiptu. Duh Orijenta nestaje. Zamjenjuju ga zdanja s metaliziranim staklima i da nema velike, dobro nam znane džamije, posumnjali bismo da smo zalutali. Iz Mercedesa
Istanbul, 4. put u 7 g. preko Bospora u Aziju
