Putopis Iran

Azijska strana Istanbula Turska

Iranska priča Kada smo prije nekoliko godina putujući Gruzijom i Armenijom ušli u Iran, boravili smo u toj zemlji samo dva dana. Premalo da bismo je upoznali, ali dovoljno da ostanemo oduševljeni iranskim narodom i sami sebi obećamo da ćemo ponovo posjetiti Iran. To smo obećanje odlučili ispuniti

tekst: Verica Gemić (verica.gemi@zg.t-com.hr) slike: marijan Gemić (marijan.gemic@zg.t-com.hr)

Iranska priča, kao i sve naše priče, započinje u Zagrebu. Večer prije puta vozimo auto u garažu, kako ne bi tri tjedna bespotrebno stajao na cesti. Na križanju Držićeve i Vukovarske, ispred semafora, u traci za lijevo skretanje, stoji auto kojeg svi zaobilaze. Činimo isto, no shvatimo da u autu sjedi vozač glave naslonjene na volan. Stanemo i otvaramo vrata njegovog automobila. "Mi ga gledamo već petnaest minuta i pitamo se kaj mu je", komentiraju ljudi na obližnjoj tramvajskoj stanici. Moja ga muška polovica prodrma za rame i čovjek se budi. Ne bazdi na alkohol, ne izgleda loše, čini se da je od umora na semaforu jednostavno potonuo u san. Sretni smo što se nije radilo o infarktu, hipoglikemiji ili nekoj trećoj zdravstvenoj nevolji, ali ne možemo otjerati ružan osjećaj koji nas je obuzeo. Kada su pred vama tisuće i tisuće kilometara po nepoznatim krajevima, među nepoznatim ljudima, ovakva zgoda ne ostavlja samo gorak osjećaj. Htjeli ne htjeli, javlja se strepnja. Što ako nam se nešto dogodi tamo daleko na istoku? Čovjek je stajao na semaforu usred Zagreba i petnaestak minuta nitko nije našao za shodno provjeriti treba li mu pomoć. Što bi bilo negdje u Turskoj ili u Iranu?

To mi se pitanje motalo po glavi i idućeg jutra, kada smo u devet sati iz kišom okupanog Zagreba krenuli prema Beogradu. S obzirom da zbog poslovnih obveza moja muška polovica nije imala vremena pripremiti motor za put (jedva da je stigao promijeniti ulje, lanac i gume), nezgodno je pitanje odzvanjalo još neko vrijeme mojim mislima.

Oblačno je i ne baš toplo za početak kolovoza. Dosadnu vožnju po dobro poznatom putu prema Bajakovu začinila je jaka kiša koja je počela padati nakon Slavonskog Broda i uz manje prekide prala nas cijeli dan. Vjerojatno nam je htjela učiniti zanimljivijim dio puta koji smo svih ovih godina lutanja istokom već jako dobro upoznali. Ostaju za nama šumadijska mjesta smještena uz autocestu BeogradNiš. Kod Požarevca kiša toliko pljušti da vožnja postaje suviše neugodna, pa skrećemo na odmorište uz cestu da nešto prigrizemo, malo se ugrijemo i pričekamo da kiša bar malo oslabi. Ni ne pomišljamo da će potpuno prestati, jer pogled na olovno nebo govori dovoljno.

Nakon nekog vremena odlučimo krenuti dalje, ali Severina (Aprilia Capo Nord) ne dijeli naše mišljenje i nema namjeru samostalno upaliti. Na svu sreću, tu su kabeli i problem je riješen. "Kamo ste se zaputili?" pita nas čovjek iz čijeg smo auta "posudili" malo struje za inatljivu Seve. "Vjerovali ili ne, u Iran," odgovaramo. Zatekao se tu i bikerski par iz Beograda: "E, jesmo mi bikeri posebna vrsta! Moraš biti lud da se po ovakvom vremenu voziš na dva kotača, pa kad nekud stigneš, lijevaš vodu iz čizama, žmičeš rukavice i još tvrdiš da si sretan!" Nismo mogli ne složiti se s njegovim razmišljanjem.

Krenuli smo dalje mokri i sretni, bez nepotrebnih stajanja i štedljivi sa strujom. Gasimo svjetla kada nisu najpotrebnija i jasno nam je da noćna vožnja ne dolazi u obzir. Dolazimo do srpsko-bugarske granice cijelim putem prani kišom. Na granici moramo zagasiti Severinu, jer njeno brundanje smeta nervoznoj bugarskoj carinici, a znamo da njih ne treba ljutiti. Nakon završenih carinskih procedura i guranja dvokotačne mezimice od šaltera do šaltera po laganoj uzbrdici, okrećemo Severinu i uzbrdicu u svoju korist. Ovoga puta, iako ne uz pomoć anlasera, palimo bez kabela - uz pomoć gravitacije. Samo nam je nebo granica. Uskoro ulazimo u Sofiju mokri ko' miševi. Smještamo se u hotelu Easy hotel (noćenje za dvoje 20 eura) u minijaturnoj sobi koja podsjeća na brodsku kabinu.

Jutro je osvanulo bez kiše i mi prašimo uz Plovdiv prema Svilengradu, na bugarsko-turskoj granici. Jedva prepoznajemo granični prijelaz kroz koji smo prolazili prije godinu dana, na putu prema Siriji i Egiptu. Duh Orijenta nestaje. Zamjenjuju ga zdanja s metaliziranim staklima i da nema velike, dobro nam znane džamije, posumnjali bismo da smo zalutali. Iz Mercedesa

>>>vjernim putopiscima poklanja par guma

Turska - Magistralna cesta E80, pašnjaci

s diplomatskim registarskim pločicama čovjek na makedonskom pita kamo idemo. "U Iran", odgovaramo. "Pa na motoru?! A zašto?" Ne trudimo se objašnjavati, ionako ne bi razumio. Ili si jedan od te posebne vrste zvane bikeri, pa ni ne postavljaš glupa pitanja, ili nema nade da shvatiš.

Iako smo je morali zagasiti, Severina je normalo zapalila, jer i dalje vozimo uglavnom bez svjetla. Vozimo dobrim turskim cestama, u Edirneu pijemo prvu tursku kavu i mijenjamo eure u turske lire, pa nastavljamo dalje put Istambula. Pred Istambulom sve gušći promet i sve više trakova autoeste. Pravi je prometni krkljanac, pa plazimo u jednoj od mnogobrojnih kolona. Prelazimo most na Bosporu i stižemo na azijsko tlo. Plazili smo još neko vrijeme do izlaska iz tog ogromnog grada, pa nastavili autocestom koja vodi prema Ankari, do od prije nam znanog Bolua.

Iako smo zbog specifičnih energetskih uvjeta odlučili voziti samo danju, u Bolu ipak stižemo po mrklom mraku. Kako se to odrazilo na našu dvokotačnu mezimicu i kako smo drugog jutra palili, vjerojatno pogađate. A ako se pitate jesmo li makar na trenutak pomislili da u datim uvjetima mijenjamo nešto u planu ili tajmingu puta, znajte da nismo. Dok je kabela, tuđih akumulatora, gravitacije i dobre volje, idemo dalje. Što ćemo ako nam nešto od nabrojenog usfali, razmišljat ćemo kada do toga dođe. Upravo je to ono što za nas znači odmor: biti motonomadi, živjeti od danas do sutra, a pri tom stići što dalje i vidjeti što više. Što je različitije od svakodnevnog, sreća je veća.

Spavamo u poznatom nam hotelu (noćenje s doručkom 50 eura), a ujutro nakon osebujnog paljenja krećemo uz Gerede prema Osmanciku kroz pitomi planinski kraj. Izmjenjuju se rascvali planinski pašnjaci, žuta polja žitarica i nestvarno zelena polja riže. Nakon Osmancika krećemo autocestom u izgradnji prema Erzincanu. To je doslovno autocesta u nastajanju, na kojoj možete upoznati sve faze gradnje (od zemljanih radova do asfaltiranja) jer se ona istovremeno i koristi, pa promet teče uz uz sporije etape. Još jedna turska specifičnost koja nas oduševljava. Zajedno s mnoštvom šlepera koji tuda prolaze prema Iranu, putujemo kroz rijetko naseljenu, prelijepu planinsku pustoš. Već dogodine ova će autocesta biti zasigurano jedna od ljepših autocesta svijeta. Usječena u kamene vrleti, vijuga zajedno s divljom rijekom, penje se i spušta kroz nestvarno lijep kraj. Penjemo se na visinu iznad 2.000 metara, a zatim se između žutih, oblih padina još za dana spuštamo u dolinu u kojoj se smjestio Erzincan, gradić od 150.000 stanovnika.

Nakon smještanja u hotelu Mete (noćenje s doručkom 40 eura) šećemo gradom, u kojem je vrlo živo. U parku pozornica sa zabavnim programom, uokolo štandovi s hranom i tisuću bespotrebnih sitnica, prava vreva. Iako ne razumijemo turski, razaznajemo da ljudi spominju Ramazan. I na pozornici natpis s riječi Ramazan. Tada mi sine da sam neposredno prije puta na našem radiju čula kako govore o Ramazanu koji upravo dolazi. Ramazan je za muslimane sveti mjesec u kojem je strogo naređen post. Zabranjeno je konzumiranje hrane i pića (uključujući i vodu) od zore do zalaska sunca. Nakon zalaska sunca jede se dnevni obrok, po mogućnosti uz prijatelje i rodbinu. Iako smo u Turskoj već treći dan, do te večeri ni po čemu nismo mogli naslutiti Ramazan. Kafići su radili i danju, u njima su ljudi sjedili i pili čaj. Tek te večeri na istoku Turske Ramazan postaje vidljiv. I tako spoznasmo da nam na putu neće nedostajati samo struje, već i hrane. Dovoljno različito od svakodnevnice da usnemo sretni!

Ujutro krećemo dalje. Severina nas je nagradila normalim paljenjem i mi vozimo dobrom autocestom prema Erzurumu, kroz predivan planinski kraj koji reljefom podsjeća na Kavkaz. Oko nas obli, pitomi, baršunasti obronci prekriveni planinskim pašnjacima boje meda. Na nekim dijelovima medenu idilu razigraju ružičasti tonovi planinskog cvijeća. Prekrasne slike svuda oko nas. Penjemo se do prijevoja na 2.050 m, a zatim se spuštamo u široku, plodnu dolinu. Idilu remeti policajac sa znakom stop, koji u cijelom svijetu za vozače znači isto. Saznajemo da smo vozili 131 km/h na mjestu gdje je ograničenje 120, a za motore je u Turskoj generalno maksimalna dozvoljena brzina 100 km/h, te da će nas to koštati 290 turskih lira (900 kn). Pokušaj nagodbe nije uspio i dobivamo uplatnicu koju moramo uplatiti u banci. Objašnjavamo da smo danas naumili ući u Iran, a s obzirom da je nedjelja i banke ne rade, nećemo moći izvršiti uplatu. "Platit ćete u povratku", reče policajac, a mi spremismo uplatnicu na dno tank-torbe s nadom da je više ni nećemo vaditi.

Vozimo plodnom visoravni prema Dogobajazitu, gradu na turskoiranskoj granici. Ubrzo se ponovno penjemo provlačeći se između planinskih obronaka obraslih pašnjacima. Opet prelijepa planinska pustoš u kojoj ponovno počinje kiša. Nigdje nikoga, samo poneko kurdsko stočarsko selo. Malene, blatom omazane nastambe, pogače sušene balege složene u stošce čekaju zimu da posluže za grijanje, polugola musava djeca trče i veselo mašu. Živopisna slika. Prelazimo prijevoj na 2.000 m, a zatim ponovno silazimo u dolinu. Nailazimo na mali restorančić uz put, pa stajemo da se okrijepimo. I kiša je prestala. Vlasnik je tu, ali restoran ne radi. "Ramazan je", kaže, "ništa do mraka." Nema nam druge nego nastaviti dalje. Pred granicom ogromna kolona šlepera čeka prijelaz. Prolazimo uz njih i stižemo do turske carine.

Tri faze prelaska traju dulje nego bi trebale. Svaka faza odvija se na zasebnom šalteru, a na svakom dobivamo informaciju da računala ne rade, pa čekamo dok oni ne odluče da su proradila. Ne možemo se oteti dojmu da jednostavno zezaju. Nakon više od dva sata konačno izlazimo iz Turske i stižemo do iranske granice. Tu je proce-

Turska - E80, planinski potoci

Turska - E80, cesta koju barem jednom treba proći

dura mnogo brža i popraćena osmijehom. Kacigu zamjenjujem maramom, obaveznim dijelom ženske odjeće u ovom dijelu svijeta. Dok čekam da moja muška polovica riješi carinsku papirologiju, razgovaram s jednim od službenika o našem prošlom posjetu Iranu. Svi nam uz osmijeh žele dobrodošlicu i ugodan boravak u njihovoj zemlji. I tako smo u četiri dana stigli do Irana.

Ubrzo smo opet na motoru i vozimo kroz Maku, grad u pokrajini Zapadni Azarbajđan, u kojem tankamo prvi iranski benzin. Vidljive su neke promjene vezane uz to. Više nema nestašice kao pred tri godine, pa nema ni redova na pumpama, ali i cijena je bitno viša. Dok smo prije tri godine litru plaćali 1 kunu, sada je četiri puta skuplja. Iranci imaju pravo na određenu količinu po nižoj cijeni uz subvenciju države, a sve iznad toga plaćaju kao i stranci. Nakon tankanja benzina, plaćamo postarijem radniku koji s buntom iranskih novčanica šeće od kupca do kupca i naplaćuje natočeni benzin. Moja mu muška polovica pruža novčanice, a on uz mumljanje uzima iz njegove ruke još jednu, gestikulirajući kako bi dao do znanja da nije dobio dovoljno. S obzirom da su sve iranske novčanice gotovo iste i da se još nismo ufurali u tečaj i računanje s milijunima, nismo sigurni jesmo li prevareni i zbunjeni, ili samo zbunjeni. No, iako je cifra šesteroznamenkasta, radi se o nekoliko kuna razlike i odustajemo od tjeranja pravde. Kasno je i krećemo dalje.

Mada smo planirali stići do Tabriza, zbog produljene turske carinske procedure i osebujnih energetskih uvjeta moramo od toga odustati. Početkom mraka stižemo u mali gradić Qarahziyaeddin, u kojem noćimo u prenoćištu ponešto drugačijem od dosadašnjih. Prenoćište je kuća u kojoj vlasnik iznajmljuje sobe sa zajedničkom kupaonicom osebujnog izgleda i WC-om koji je smješten u dvorištu. Nije nešto, ali poslužit će odmoru. U jutro nam gazda spravlja doručak uz objašnjenje da se Ramazan ne odnosi na nas i da ih nećemo uvrijediti time što blagujemo u vrijeme kada je to njima zabranjeno. Severina je ponovno odlučila upaliti bez kabela, pa krećemo prema Tabrizu.

Vozimo solidnom cestom plodnom ravnicom koju zamjenjuje slana pustinja. U blizini je slano jezero Urmia koje smo posjetili prošli puta. U Tabrizu se opskrbljujemo iranskim mobitelom (perzijska varijanta Nokie sa crvićima i brojevima na tastaturi) kako bi nam telefoniranje bilo jeftinije i uspješnije. Dečko u prodavaonici mobitela nam je ujedno na T-Comov mobitel instalirao vrlo detaljne navigacijske karte Irana i susjednih zemalja, osvježio operacijski sustav mobitela i uklonio T-Comove blokade. Sve nas je to koštalo manje od 50 dolara. U obližnjoj trgovini opskrbljujemo se pogačama i jogurtom, pa krećemo prema planinama Ardabila. Izmjenjuju se planinske goleti zanimljivih oblika i još zanimljivijih boja, plodne, žitaricama pokrivene visoravni, voćnjaci, pašnjaci. Osobito su zanimljivi pješčenjaci stožastih formi, koji su karakteristični za ovaj dio Irana.

Iran se sastoji od 32 pokrajine, a pokrajina kojom upravo prolazimo je Istočni Azarbajđan (centar pokrajineTabriz), poznat po zanimljivim pješčenjacima nastalim taloženjem slojeva različitih boja, pa izgledaju kao šarene torte. Izmjenjuju se gotovo bijeli, smeđi, ružičasti i žućkasti slojevi i sve izgleda kao da ste usred neke bajkovite zemlje. Vegetacije gotovo nema, pa sve djeluje toplo zbog boja i oblih pješčenjaka, ali istovremeno i pomalo prijeteće zbog pustoši i odsutnosti vegetacije. Svatko tko je doživio čari bilo koje pustinje zna dobro o čemu je riječ. Zaustavljamo se na autobusnoj stanici, vadimo iz kofera pogaču i jogurt, pa blagujemo, nastojeći to baš ne pokazivati onima koji prolaze cestom. Nismo baš sigurni bi li naše nepridržavanje ramazanskih regula ipak moglo nekoga uvrijediti. Jogurt s češnjakom koji jedemo jedan je od iranskih mliječnih specijaliteta i, vjerovali ili ne, najbolji je jogurt koji sam ikada jela.

Kako se približavamo pokrajini Ardabil, pustoš pješčenjaka zamjenjuju plodne visoravni i pašnjaci. Pokrajina Ardabil izlazi na Kaspijsko jezero, pa su klima i vegetacija ove pokrajine drugačije. Vozimo dobrom cestom po planinskoj visoravni, oko nas visoke planine, a iznad nas sve više oblaka koji ne izgledaju obećavajuće. Navlačimo kišna odijela i ponovno malo kisnemo. Oko nas planinski vrhunci masiva kojeg morate prijeći ako želite doći do Kaspijskog jezera. Jedan od njih je i vulkasnki vrh Soltan-e-Savalan (4.811 m), na čijem je vrhu bazen okružen vječnim snijegom. Vulkanski vrh skriven je negdje u sivim kišnim oblacima, pa ga nismo vidjeli.

Više ili manje prani kišom stižemo u Ardabil. Grad se nalazi sedamdesetak kilometara od Kaspijskog jezera, na nadmorskoj visini od 1.250 m, u podnožju planine Sabalan. Po starom vjerovanju na vrhu te planine Zaratustra je primio poslanstvo. U gradu prometna vreva, kuće oblika kocke s ravnim krovovima, a u prizemljima uglavnom proavaonice s dijelom asortimana uvijek izloženim i na pločniku. Smještamo se u vrlo kvalitetnom hotelu (noćenje s doručkom 60 eura), sušimo se i malo odmaramo, a sa zalaskom sunca krećemo u potragu za hranom.

U restoranima mnoštvo ljudi koji uz više ili manje prijatelja i rodbine blaguju dnevni ramazanski obrok. Ulazimo u jedan od njih, no konobar nam objašnjava da je cijeli restoran rezerviran za oveće društvo. Kad smo se htjeli okrenuti i izaći, od jednog od stolova ustaje čovjek i poziva nas da im se pridružimo i budemo njihovi gosti. Sjedamo među njih i zajedno jedemo ramazanski obrok, koji se sastoji od ukusne krem juhe od povrća, piletine sa žara, neizostavne riže obojene šafranom, svježeg povrća i ukusnih, ali vrlo slatkih kolačića sličnih našim fritulama. Način na koji se Iranci služe priborom za jelo nešto je drugačiji od

Iran, Ardabil - pašnjaci ardabilskog gorja

>>>vjernim putopiscima poklanja par guma

Iran - Na putu prema ardabilskom gorju

našeg. Oni, naime, ne koriste nož, već jedu vilicom i žlicom. Na prvi pogled izgleda nespretno, ali brzo usvajamo taj način jela. Ljudi oko nas uglavnom ne govore engleski, pa komuniciramo smiješkom. Jedan od onih koji govore engleski objašnjava nam da su se sastali kako bi zajedno slavili Ramazan i da im je drago što nas mogu ugostiti. U razgovoru saznajemo i to da se ramazanski post ne odnosi na djecu, bolesne i putnike. Zahvaljujemo im na gostoprimstvu, pozdravljamo se i odlazimo na počinak.

Osvanuo je šesti dan našeg nomadskog života, uz kišu bez koje više i ne bismo znali putovati. Vozimo dobrom cestom kroz plodnu nizinu prema Raštu, glavnom gradu pokrajine Gilan. To je najveći grad na kaspijskoj obali i veliki transportni i poslovni centar koji povezuje Iran s Rusijom i Europom, te ga stoga nazivaju Vratima Europe. Penjemo se praćeni kišom preko planinskog lanca koji dijeli obalu Kaspijskog jezera od unutrašnjosti, pa kroz tunel na 1.500 metara nadmorske visine izlazimo na kaspijsku stranu, gdje nas dočekuje magla. Spuštamo se mokrom, klizavom, zavojitom cestom prema Kaspijskom jezeru.

Cesta vijuga kroz gustu šumu. Dolazimo u turistički posjećeniji dio Irana. Gilan je jedna od najzelenijih iranskih pokrajina. Ima umjerenu vlažnu klimu s velikom količinom vlage u toplom dijelu godine, što smo osjetili i na vlastitoj koži. Unatoč vlazi, Gilan je poznat po svojoj blagoj klimi sličnoj mediteranskoj. Jedna od turističkih Iran - Gilan, Masuleh - mjesto pod UNESCO-vom zaštitom

atrakcija ovog kraja je selo Masuleh, osnovano u 10. stoljeću, smješteno na obroncima planine Alboroz (ili Elburz), na 1.050 metara nadmorske visine, u blizini južne obale Kaspijskog jezera. Arhitektura Masuleha je jedinstvena i selo je pod zaštitom UNESCO-a. Zgrade su ukopane u planinu i međusobno povezane u niz. Razlika u nadmorskoj visini u selu iznosi 100 metara, jer ravni krovovi zgrada predstavljaju dvorišta zgrada sagrađenih iznad njih. Dvorišta, odnosno krovovi, služe kao pješačke zone slične ulicama. Masuleh ne dopušta ulazak motornih vozila i jedino je selo u Iranu s takvom zabranom. Zgrade su presvučene žutom glinom, što omogućuje bolju vidljivost u magli. Kroz naselje polazi rijeka Masuleh-Rud-Kan. Imali smo sreću doživjeti Masuleh obavijen maglom. Djelovalo je pomalo mistično i nestvarno.

Iz Masuleha krećemo prema Fumanu, a uz put zastajemo u jednom od ribarskih mjesta i uživamo u živopisnim slikama bazara na otvorenom. I dalje praćeni kišom stižemo u Fuman, gradić od 100.000 stanovnika u neposrednoj blizini kaspijske obale.

Iranci imaju zanimljiv način označavanja veličine svojh mjesta. Ako govore o broju stanovnika, uvijek će uz ukupan broj naglasiti koliko je to obitelji. To je jedna od mnogobrojnih sitnica koje ukazuju na važnost obitelji

Iran - Gilan, Elbruz - Kaspijsko planinsko zaleđe

u iranskom društvu. Kružimo gradom u potrazi za hotelom. Na benzinskoj pumpi nam prilazi djevojka i poziva nas da noćimo u kući njene obitelji. Za naša zapadna shvaćanja i običaje u najmanju ruku neobična gesta, ali u Iranu vrlo normalna i česta. Uvijek nas ponovno oduševi iranska toplina i gostoljubivost. Pristojno se ispričavamo što moramo odbiti njeno gostoprimstvo, zbog toga što smo užasno prljavi, mokri i ne baš mirišljavi. Uz pomoć lokalnog taksista koji vozi pred nama uspijevamo pronaći hotel u kojem noćimo za 35 eura.

Ujutro tražimo mjesto gdje možemo promijeniti dolare, no saznajemo da je u Fumanu to nemoguće i šalju nas u Rašt. Promjena valute u Iranu se ne može obaviti u svakoj banci. Postoje mjenjačnice s natpisom sharafi, koje nije uvijek baš lako pronaći. Vozimo prema obali i ja nestrpljivo čekam da vidim Kaspijsko jezero, koje ovdje zbog njegove slane vode i veličine zovu morem. Kaspijsko jezero je, naime, najveće jezero na Zemlji i veselim se što ću ga vidjeti.

Obala Kaspijskog mora relativno je uzak pojas omeđen visokim planinskim lancem u zaleđu, s kojeg se strmoglavljuju mnogobrojne rijeke završavajući u moru. Obala je izuzetno zelena. Tik uz more protežu se parkovi s vilama ili novoizgrađenim apartmanskim naseljima. Vegetacija je mediteranska, plaže su pješčane ili šljunčane. Cesta koja prati obalu dovoljno je udaljena od nje. Voda jezera izgleda blatnjavo, pijesak i kamen tamno su sive

Kaspijsko more

boje. Dojam sveopćeg sivila pojačava i oblačno nebo iz kojeg neprestano pada kiša. Odlučili smo ne dozvoliti da nam bezvezna kiša upropasti doživljaj, pa parkiramo Severinu tik uz vodu, i uživamo u pogledu na valove koji dolaze iz daljine i lome se u plićaku.

Nismo jedini čudaci. Ima tu i drugih ljudi, uglavnom vrlo mladih, koji sjede na velikim kamenim gromadama i uživaju u moru. Nešto dalje na pijesku sjede dvojica prijatelja i puše nargilu. Nekolicina djevojaka i mladića obučeni od glave do pete gacaju po mutnoj, plitkoj vodi. Voda je izuzetno topla, gotovo kao u toplicama. Fotografiramo kaspijsku idilu i krećemo dalje.

Prolazimo kroz mjesta iranske rivijere koja više ili manje mijenjaju svoj stari lik. Grade se hoteli, apartmanska naselja, visoki stakleni tornjevi. U mjestu Mahmoud Abad ostavljamo Kaspijsko more i skrećemo u unutrašnjost, prema Teheranu. Namjera nam je doći do Teherana još danas. Vrlo brzo zaustavlja nas policija. Na iranskim ulicama možete vidjeti dvije vrste policajaca: prometne policajce i one druge, koji umjesto plave imaju zelene oznake na automobilima, a dok voze ulicama možete čuti njihovo strogo, pomalo bijesno obraćanje svekolikom pučanstvu preko razglasa.

Nas je ovoga puta zaustavio Mali Zeleni, visok jedva metar pedeset, napuhanog držanja poput zagorskog purana, ne bi li svima dao do znanja koliko je važan. Uz njega su još dvojca poslušnika koji se klanjaju njegovom liku i djelu. Stadosmo poslušno, a on se šepuri oko motora govoreći nešto na perzijskom. Ne govori engleski, ali nam ipak uspije objasniti da treba dokumente. Moja mu bolja polovica daje vozačku i prometnu, a nakon toga mu na njegov zahtjev predaje i putovnice izvadivši ih iz tank-torbe. Lista Mali Zeleni dobivene dokumente, vidljivo je da se baš ne snalazi s latinicom, a zatim poželi provjeriti sadržaj tank-torbe pa bez pitanja i najave pokušava u nju gurnuti ruku. E, tu je mojoj muškoj polovici prekipjelo. Naglim pokretom prima ga za ruku i daje mu do znanja da ne može ništa prekopavati bez pitanja. Zaprepašteni pikavac koji je pred posilnima dobio odbijenicu, odlazi do auta, zove nekog, a zatim se vraća i obavještava nas da ga slijedimo.

Vozimo za policijskim autom do zgrade okružene visokim zidom. Pred metalnom kapijom dva zelenka s mašinkama, otvaraju teška vrata i uđosmo u dvorište policijske postaje. Uvode nas u kancelariju otužnog izgleda, u kojoj je još jedan službenik, dva stara pisaća stola i nekoliko stolaca. Severina je parkirana tik ispred prozora kancelarije i možemo je vidjeti. Mali Zeleni objašnjava nešto mladom, visokom službeniku, na što ovaj uzima kartonsku košuljicu za spise i debelim flomasterom na nju piše crvićima veliki naslov. I tako smo na sjeveru Irana, u gradu Mahmoud Abadu, postali slučaj i dobili dosje.

Zasjeo se Mali Zeleni, raspisao se uzduž i poprijeko i ispisao pet listova papira. Dok on črčka crviće s desna na lijevo, drugi po njegovom naputku kopiraju naše dokumente i nose mu kopije na uvid. Po završetku pisanja dao je napisano izvješće trojci mladaca da ga potpišu. Jedan mu, čini se, govori da nije bio prisutan, ali mu zelenko naređuje da stavi svoj potpis. Pitam se hoće li i nama tutnuti papire na potpis i kako će reagirati kad to odbijemo. Na upit zbog čega smo u postaji i što nije u redu, dobivamo samo mrki pogled, puransko šepurenje i upozorenje da obučem motorističku jaknu koju sam skinula i ostala u majici katkih rukava. Iranke, naime, moraju biti pokrivene od glave do pete, no turistima se u principu toleriraju kratki rukavi, ali očito ne i u policiji. Zvao je u međuvremenu nekoliko puta nekoga i konzultirao se s njim valjda što će i kako će, kopirao razne stranice naših putovnica i bio silno važan, a ja sam se pitala imam li struje u mobitelu i kako ću saznati broj hrvatskog velposlanstva u Teheranu, ako nas Mali Zeleni odluči zadržati. Htjela ne htjela, morala sam vidjeti vrata s malim prozorčićima s rešetkama na drugoj strani hodnika.

Dok smo tako čekali da dovrši na bilo koji način svoju rabotu, stigli su na ispitivanje otac i kćer od kojih petnaestak godina. Što je mala skrivila nismo uspjeli saznati, ali sigurno je učinila nešto za nas normalno, a za iransku policiju nemoralno, jer je zelenko nakon ispitivanja prestrašene djevojke držao prodiku njenom ocu, ispisao nešto na znatno manjem broju papira u odnosu na nas, a onda ih pustio kući. Mi smo i dalje sjedili, čekali i dočekali visokog bradonju u dugoj halji, koji je vanjštinom podsijećao na muslimanske fundamentaliste kakve nam pokazuju u vijestima na našoj televiziji. Sad je on pregledao sve dokumente, fotokopije i izvješća, objasnio Malom Zelenom da je fotokopirao armensku umjesto iranske vize i nakon ponovnog kopiranja vratio nam putovnice i rekao da možemo ići. Iako je to izgovorio na perzijskom, bilo je jasno, a većini bi bilo i dovoljno.

S obzirom da mi po mnogo čemu ne pripadamo većini, moja je muška polovica odlučila tražiti objašnjenje za naše čamljenje u policiji: "Molim da

Kaspijsko more

Počeci betonizacije obale

>>>vjernim putopiscima poklanja par guma

Ispod 5.670 m visokog Damavanda Predah na 2.700 m i ugodnih 35ºC

mi se objasni zbog čega smo mi satima sjedili ovdje i ostali bez mogućnosti da danas stignemo do Teherana", upitao je na engleskom. Iako nije želio govoriti engleski, veliki bradonja očito je razumio izrečeno. Na licu mu se pojavio izraz zaprepaštenja i nevjerice koji je jasno govorio da nije uobičajeno da on ikome daje objašnjenja. Bijesno nas je ošinuo pogledom i uz energičan pokret ruke prosiktao, oduzevši nam ponovno putovnice: "Sit!" Sjeli smo ponovno tamo od kuda smo upravo ustali, a što sam mislila o znatiželji moje muške polovice i što sam mu u tom času sve željela reći bolje da ne pišem. Bradonja je telefonirao nekom tko je njemu bio nadređen i gestikulirajući mu objasnio da u kancelariji ima dvoje drznika koji traže objašnjenje zašto su privedeni. S druge strane žice očito stiže uputa da ne šilji i pusti nas na miru, pa ovaj spuštivši slušalicu prosikta: "Go!" I dok sam se nadala da moj borac za ljudska prava neće ponovno nešto izvoljevati, uzeli smo svoje putovnice i izašli van.

Severina je shvatila ozbiljnost situacije, pa je upalila bez mantranja. Stražari s mašinkama gledaju u nas na motoru i ne znaju što im je činiti jer im nitko nije dao naredbu da nas puste, a onda se iza nas začuje neko režanje, velika vrata se otvaraju i mi izađosmo. O lijepa, o draga, o slatka slobodo. U tom sam trenutku bila uvjerena da će ovo biti posljednja noć u Iranu i o tome sam ljutito izvjestila moju mušku polovicu. "E, vidi se da nisi bila u JNA", komentira on "takvih sam se pacijenata nagledao u onih godinu dana služenja narodu. Daj, ohladi se, ništa se strašno nije dogodilo. Dečki su malo trenirali strogoću. Zato i postoje. Znam te, sutra ćeš se smijati policijskoj avanturi." Neću se dalje inatiti, nastojim potisnuti ljutnju koju osjećam, ali i dalje sam uvjerena da smo sutra na putu za Tursku.

Vozimo prema Amolu, dvadesetak kilometara udaljenom od kaspijske obale, s namjerom da u njemu nađemo hotel. Amol je centar pokrajine Mazanderan, ima 200.000 stanovnika, a smješten je na rijeci Haraz. Okružen je gustim šumama planinskog lanca Alborz, prirodne barijere između kaspijske regije i Teheranskog platoa. U sastavu ovog planinskog lanca je planina Damavand (potencijalno aktivni vulkan), najviša planina Srednjeg Istoka (5.671 m). Damavand je ujedno i najviši vulkan u cijeloj Aziji. Sa sumrakom stižemo u grad i tražimo hotel. Gdje god da se zaustavimo, prilaze nam stanovnici Amola i nude pomoć. Saznajemo da u gradu postoji hotel, pa prema uputama krećemo u potragu za njim, no ne uspijevamo ga naći. Čim stanemo, oko nas se nađe nekoliko ljudi koji nam pomažu savjetom. Jedan od njih je i čovjek naših godina, koji zaustavlja svoj Peugeot 407 i pita nas može li pomoći. Od njega saznajemo da hotel koji postoji u Amolu nije adekvatan za nas, što god to značilo. Predstavlja nam se i saznajemo da se zove Aziz, ili u prijevodu Drago, te nam nudi dvije mogućnosti: poziva nas da noćimo u njegovom domu, ili da nas smjesti u apartmanu za profesore-goste na amolskom Univerzitetu. Neugodno nam je uvaliti se ljudima na noćenje, pa odabiremo smeštaj na Univerzitetu, uz obećanje da ćemo ih rado posjetiti i s njima popiti čaj. Dogovoreno-učinjeno. Prateći bijeli Peugeot stižemo na Univerzitet, smještamo se u prekrasnom apartmanu, pa nakon pranja telefoniramo Azizu i dogovaramo spoj u gradu, kako bi nas odveo svojoj kući.

Dolazimo u naselje privatnih kuća karakterističnog oblika za ovaj dio svijeta. Upoznajemo i Azizovu kćer i suprugu, koje u kući ne nose maramu i objašnjavaju mi da ni ja to ne moram činiti unutar četiri zida. Proveli smo ugodnu večer uz laganu večeru, čaj i voće. Aziz je jedan od vodećih iranskih stručnjaka u plinskom biznisu. Studirao je u Americi, što je čest slučaj u Iranu. S obzirom da zna da je Europljanjima čudna iranska otvorenost i gostoljubivost, naziva Hrvata, trenera iranske vaterpolo reprezentacije i daje nam ga na telefon. Nazvao je još neke njemu poznate Hrvate u Iranu, a sve to kako bi odagnao naše eventualne sumnje u njegove dobre namjere. Saznajemo da ima rođaka koji radi u iranskom veleposlanstvu u Zagrebu. Svijet je zaista malen. Nakon ugodno provedene večeri ostavljamo simpatičnoj iranskoj obitelji par sitnih hrvatskih suvenira za uspomenu, pozdravljamo se i odlazimo na počinak.

Namjera koja se toga popodneva rodila u mojoj glavi - da najkraćim putem napustimo Iran - rasplinula se kao balon od sapunice za svega nekoliko sati. Gostoljubivost i toplina iranskog naroda je tolika da je ni policijska glupost ne može pobijediti.

Ujutro krećemo prema Teheranu. Penjemo se odličnom cestom kroz šumom obrasle planine. Ponovno pada kiša. Šumovite planine uskoro zamjenjuju visoke kamene goleti, između kojih se cesta probija zajedno s planinskim rijekama. Uživamo u kamenoj divljini. Kiša je prestala dok se uspinjemo prema prijevoju Damavand (2.700 m), granici između pokrajina Mazanderan i Teheran. Na putu prema prijevoju sve je više restorana i štandova. Jednim dijelom puta na svakom štandu i u svakom restoranu izuzetno bogata ponuda jogurta. Predio je to gdje je očito prisutno stočarstvo i prerada mlijeka, štoviše taj dio puta i zovu Cestom jogurta. Prijevojem Damavand dominira velika džamija. Na parkiralištu mnoštvo ljudi odmara i uživa u pogledu. Oveća obitelj na haubi automobila rasprostrla stoljnjak i poveći broj posuda s hranom, pa blaguje. Iako je zalazak sunca još daleko, oni mogu jesti jer se ramazanski post ne odnosi na putnike. Pozivaju nas da im se pridružimo, mi, naravno, prihvaćamo, pa kušamo slane i slatke delicije iranske kuhinje. Slikamo se za uspomenu, pa nastavljamo put. Spuštanjem prema teheranskom platou ulazimo u klimatski potpuno drugačije područje. Temperatura raste, a vlaga u zraku pada. Uskoro smo na ugodnih, suhih 40 stupnjeva.

Nagshe Jahan trg - Lotfollah đamija Nagshe Jahan trg - Imamova đamija

Prekrasni parkovi Esfahana

S obzirom da imamo namjeru posjetiti Esfahan, Yazd i eventualno Širaz, a u povratku svakako moramo proći kroz Teheran, odlučujemo da ćemo ga sada mimoići.

Jurimo, dakle, prema Esfahanu teheranskom obilaznicom. Na prvi pogled nam postaje jasno da je prometna infrastruktura Teherana fantastična. Prilazne autoceste, obilaznice i petlje organizirane su kao ni u jednom nama poznatom gradu. Pred nama je autocesta Teheran-Qom-Esfahan i pitamo se hoćemo li imati problema, s obzirom da je na iranskim autocestama zabranjen promet motorima. Odredba proizlazi iz činjenice da je u Iranu zabranjeno imati motor jači od 250 kubika. Na naplatnim kućicama nas bez problema puštaju na autocestu i mi prašimo dalje. Autocesta prolazi kamenom pustinjon. Izmjenjuju se oble, baršunaste kamene vrleti boje meda ili cimeta, s visokim, oštrim i prijetećim stijenama. Zatim dolazimo u pustu, suhu zemljanu ravnicu u kojoj se smjestilo pokoje stočarsko naselje od blata. U blizini gradova zemljana pustoš postaje područje na kojem se uzgajaju poljoprivredne kulture i grade stočarske farme i industrijska postrojenja. Odmorišta uz autocestu nisu česta, ali postoje i vrlo su dobro uređena. Postaje užasno vruće, pa zastajemo više puta kako bismo nadoknadili tekućinu. Na izlasku s autoceste ne plaćamo ništa jer ne postoji tarifa za motore.

U predvečerje stižemo u Esfahan, središte istoimene pokrajine. Bilo je dovoljno provozati se malo ulicama, da shvatimo da smo u izuzetno lijepom gradu. Prepun je zelenila i lijepih zdanja, sve je uredno i izuzetno dobro održavano. Esfahan se smjestio uz tok rijeke Zayande, na obroncima planinskog masiva Zagros. Rijeka Zayande izvire u planinama Zagrosa, protječe kroz Esfahan i nestaje u pustinji Kavir. Upravo je rijeka omogućila da Esfahan bude zeleni grad, a jedna od znamenitosti grada su i predivni mostovi. Najstariji je izgrađen još u 12. stoljeću. Iako je ljeto i rijeka je potpuno presušila, mostovi su zaista vrijedni divljenja. Posebno su lijepi osvijetljeni noću. Pronalazimo smještaj u hotelu (noćenje s doručkom 30 eura) i nakon večere u malom restorančiću odlazimo na počinak.

Ujutro šećemo parkovima Esfahana, uživamo u pogledu na njegove mostove i odlazimo do vjerojatno najposjećenije turističke atrakcije toga grada - trga Nagsh-e Jahan, poznatog i kao "Šahov trg" ili "Imamov trg". Trg je pod zaštitom UNESCO-a kao svjetska kulturna baština, treći je trg po veličini u svijetu i zaista je poseban. Istovremeno zadivljuje svojom veličinom i osvaja šarmom zelenila, fontana, blještavih kupola džamija i skrovitih prolaza okruženih arkadama. Iako ogroman, zrači toplinom i jedno je od onih mjesta koja ne postoje da bi izazivala osjećaj strahopoštovanja i ništavnosti, već zato da se na njemu čovjek ugodno osjeća. U skrovitosti zelenila, na travnjaku između čempresa, sakrilo se dvoje mladih i zagrljeni nešto šapuću. Usprkos strogim vjerskim regulama ponašanja, zaljubljeni nalaze načina da budu zajedno. E, da ih vidi neki Mali Zeleni, bilo bi privođenja! Slikamo Severinu s Imamovom džamijom u pozadini, pa ostavljamo Esfahan i krećemo put Yazda. Iako smo planirali doći do Shiraza, odustajemo od toga. Polovicu raspoloživog vremena smo potrošili (kišni dani na početku putovanja su nas usporili) i polako počinje povratak. Kasnije se pokazalo da je to bila mudra odluka.

Vozimo suhom, pustom ravnicom. Temperatura se kreće od 37 do 43 stupnja. Severina se iz nepoznatih razloga gasi u vožnji, a moja muška polovica misli da je problem u kontakt-bravi. Osim dobre ceste, suhom ravnicom prolazi i željeznička pruga.

Spomenik majci s djetetom Sieosehpol most kao omiljeno šetalište

Yazd, Amir Chakmak trg i đamija Yazd, tornjevi

>>>vjernim putopiscima poklanja par guma

Sokaci Yazda

One povezuju rijetka naselja, ali i velika industrijska postrojenja, koja kao da je netko spustio usred te suhe pustoši. Nakon kraćeg zadržavanja u Ardakanu i odmora na travnjaku njegova parka (običaj koji smo lako usvojili od Iranaca), uskoro stižemo u Yazd.

Grad se smjestio u oazi na mjestu gdje se sastaju pustinje Dasht-e Kavir i Dasht-e Lut, na nadmorskoj visini od 1.203 metara. Centar je istoimene pokrajine i broji 424.000 stanovnika. Stari dio grada jedinstven je po svojoj arhitekturi, a posebno je poznata Amir Chakmak džamija, koja dominira panoramom grada. Yazd je poznat kao grad svile i kao središte zoroastrizma, religije zasnovane na učenjima iranskog proroka Zaratustre, koju smatraju najstarijom dualističkom religijom. Nekada je to bila službena religija Perzije.

Nakon što smo pronašli smještaj u novom dijelu Yazda, u hotelu Turist Inn (noćenje s doručkom 30 eura), odlazimo u razgledavanje Yazda noću. Iako je devet sati, temperatura je 36 stupnjeva i ljudi su tek počeli izlaziti iz svojih kuća. Na travnjaku ispred Amir Chakmak džamije sjede obitelji okupljene oko ramazanskog obroka. Tri i više generacija jedne obitelji sjede oko rasprostrtog ćilima na travi i uz razgovor i druženje uživaju u jelu. Jedna od mnogobrojnih obitelji poziva nas da im se pridružimo. Ne dvojimo ni trenutka, znamo da nije pristojno odbiti njihovo gostoprimstvo. Pridružujemo im se na travi i uz priču o motoru, putovanju i Iranu grickamo iranske kulinarske delicije. Vozimo se još malo ulicama novog dijela Yazda, pa krećemo u hotel. Prije spavanja proučavamo kartu, a moja muška polovica konstatira da nas od Pakistana dijeli samo dan vožnje. "Nije ni taj Pakistan baš na kraju svijeta", pomislih. "Jednog dana..."

Budući da nam je za naše motonomadstvo ostalo još samo osam dana, ujutro krećemo prema Teheranu. Od Yazda do Kashana vozimo dobrom jednosmjernom cestom, a zatim prelazimo na trotračnu autocestu koja prolazi pustinjom. Odmorišta su rijetka, promet je osrednji, a temperatura s ugodnih 37 raste do još uvijek podnošljiva 43 stupnja. Koristimo jedno od odmorišta za osvježenje, pa nastavljamo dalje. Severinino gašenje u vožnji postaje sve češće, a teorija o kontaktbravi sve manje vjerojatna. Iz automobila nas ljudi promatraju s vidljivim simpatijama, mašu i slikaju nas. Iz Peugeota 207 mašu nam mlade djevojke i pokretima ruku pozivaju nas da siđemo na sljedećem odmorištu. Odlučili smo im ne pokvariti viziju da su na motoru dva mlađahna dečka, a ne muž i žena u šestom desetljeću života, pa smo nastavili dalje.

U Qomu, gradu hodočašća i jednom od najvećih središta vjerskog učenja u svijetu, silazimo s autoceste tek da bismo Severinu nahranili benzinom. Do Teherana imamo još svega 150 kilometara i ponešto Severininog štucanja. Nešto prije Teherana ravni pustinjski reljef zamjenjuju kamene planine, pa slana pustinja. Stižemo i do kraja autoceste, gdje nas zaustavlja policija ne bi li nas upozorila na opasnosti koje vrebaju na motoriste u prometu. Nakon obavljene edukacije i upozorenja da motorima nije mjesto na autocesti, te da ne bismo trebali voziti više od 95 km/h, mašemo jedni drugima i nastavljamo vožnju. Nije da se baš držimo edukativnih uputa, pa smo usprkos Severininom štucanju ubrzo na ulazu u Teheran.

Već na prvi pogled Teheran nas iznenađuje. Očekivali smo grad sličan Kairu, što znači grad novih, velikih palača, ali i ruševnih četvrti, no Teheran to definitivno nije. Nema sirotinjskih predgrađa, nema ruševnih četvrti, nema sirotinje na ulicama, ni smeća koje je obavezan ukras arapskih gradova. Teheran je prelijepi, zeleni,

Yazd, tornjevi Yazd, krovovi Yazd, portali

Muzej stakla i keramike Muzej stakla i keramike

Panorama Teherana

novoizgrađeni svjetski megapolis. Ime mu dolazi od riječi "teh ran", što znači toplo mjesto, a on to zaista i jest. Ne klimatski (iako se nalazi na istoj geografskoj širini kao sjever Sahare, zbog nadmorske visine veće od 1.000 metara klima je znatno hladnija), nego odiše onom toplinom koja osvaja i čini ga gradom u kojem bismo mogli živjeti. Teheran je multikulturalan grad, broji 14.000.000 stanovnika, najvažnije je političko, gospodarsko, prometno, obrazovno i kulturno središte Irana. Mnogo je toga naj u Teheranu: najveći bazar, najprometnija podzemna željeznica, najveća zbirka kraljevskih dragulja, džamija s najvišim minaretima, četvrti najviši betonski toranj na svijetu, četvrti najveći nogometni stadion na svijetu, jedno od najkvalitetniijih tehničkih sveučilišta svijeta, najveći azijski sajam knjiga...

Ono što nas je oduševilo na prvu je promet u Teheranu. Gradska i izvangradska prometna mreža su zadivljujuće. Višestruke petlje i kružni tokovi na više razina, autoceste, obilaznice i uopće način na koji funkcionira promet tog ogromnog grada fascinanti su. Za razliku od načina prometovanja u arapskim zemljama, promet je mnogo uređeniji, poštuje se prometna signalizacija i vlada red. Sve to, međutim, ne vrijedi za mnogobrojne motore, uglavnom od 125 kubika, licencne kopije Japanaca, kojih je Teheran prepun. Poput malih napasti jurcaju ulicama grada u svim dozvoljenim i nedozvoljenim smjerovima. Prolaze kroz crveno, provlače se između kolona u zagušenom gradskom prometu, voze u suprotnom smjeru u jednosmjernim ulicama, prevoze cijele četveročlane obitelji, tepihe, male i malo veće kućanske aparate, ogromne kutije nepoznatog sadržaja, kauče, fotelje, sadnice drveća i još mnogo toga. Vozimo Teheranom, dio smo guste rijeke vozila koja teče teheranskim ulicama i više uz pomoć intuicije no GPS-a uspijevamo stići u centar, gdje se smještamo u vrlo dobrom hotelu (noćenje s doručkom 50 eura). Iz hotelskog predvorja šaljemo fotografije na forum i mailove prijateljima.

Mlada djevojka, koja kaže da je iz Esfahana, želi nam dobrodošlicu u Iran i pita nas kako nam se sviđa njena zemlja. U razgovoru izražava nezadovoljstvo što mora glavu pokrivati maramom i usred ljeta nositi duge rukave. S izražavanjem te vrste nezadovoljstva susreli smo se i pri prvom boravku u Iranu, no ovog puta su ona češća, a uz to nezadovoljstvo uvijek se spominje i nedostatak sloboda i demokracije.

Ujutro krećemo u obilazak teheranskih muzeja. Posjetili smo muzej tepiha, muzej stakla i keramike i muzej dragulja i nakita, koji nas se naročito dojmio. Muzej se nalazi u sklopu Narodne banke Irana. Ogromno bogatstvo koje čuva ova riznica nekada je bilo razlog sukoba, pa čak i ratova, no danas je ono u vlasništvu Iranske centralne banke. Većina dragocjenosti datira iz doba Safavida (1502. - 1722.), kad su safavidski šahovi sa svojih osvajačkih pohoda po Europi, Indiji i Osmanskom Carstvu donosili sjajne dragulje i njima ukrašavali svoju blistavu prijestolnicu-Esfahan.

Trezor je pun nakita, draguljima ukrašenih pribora za jelo, čaša, oružja, ukrasa za konje, a tu je i nekoliko predmeta i dragulja koje jednostavno nije moguće ne primijetiti. Zanimljiva je kruna koju su nosili Reza Khan Pahlavi i Mohammad Reza Pahlavi. Teška je 4,5 kilograma, napravljena od briljanata, safira, smaragda i rubina. Kako je kruna bila preteška za Šahovu glavu, objesili su je iznad prijestolja, a Šah bi po potrebi sjedio ispod nje. Već na prvi pogled kruna izgleda više kao ukrasni primjerak nego kao stvar s uporabnom vrijednošću, pa tako nije čudo da je Šah Mohammad Reza Pahlavi izgubio strpljenje i naručio da mu izrade novu, tri kilograma lakšu krunu.

Globus optočen s 51.366 dragulja, na kojem su mora napravljena od smaragda, Iran, Engleska i Francuska od dijamanata, a ostatak kopna od rubina, plijeni poglede zbog svoje jedinstvenosti. U riznici se čuva i najveći rubin, čija je vrijednost procijenjena kao cjelokupno blago muzeja, a tu je i Darja-je nur - 182-karatni ljubičasti dijamant za koji kažu da je najveći, a možda i najljepši neobrađeni dijamant na svijetu. Sve u svemu - impresivno.

Nakon izlaska iz muzeja sjedimo na klupi i planiramo kuda ćemo dalje, a pogled mi privlači mlada žena koja na susjednoj klupi doji dijete. Oko nje vjerojatno rodbina, muškarci i žene, uz njih prolaze prolaznici. U zemlji u kojoj su žene pokrivene od glave do pete, ovaj je prizor u prvi čas neobičan. No, Iran je zemlja koja izuzetno cijeni i poštuje žene (iako ne na zapadnjački način), osobito majke, i u tom kontekstu prizor postaje normalan.

Sjedamo na motor i vozimo prema bazaru. Gužva je i polako plazimo u koloni vozila. U ulici prepunoj prodavaonica auto i moto dijelova moja muška polovica kupuje ulje za kuplung. Želimo nastaviti dalje, no Severina ne pali. Nema problema dok ima kabela, pa je problem odmah riješen. Tako smo bar mislili, no Seve se za čas ponovno gasi, pa ponavljamo kabel-proceduru. Ubrzo shvaćamo da izreka "nema problema dok ima kabela" više ne pali. Seve je, naime, upalila, ali ispušta zvukove koji lede krv u žilama svakog motorista, čak i mene koja nemam pojma o tome kako motor radi, a gromoglasna pucnjava iz auspuha rastjeruje gomilu znatiželjnika koja se skuplja oko nas. I tako smo usred Teherana, u zemlji u kojoj ne postoje motori jači od 250 kubika, definitivno ostali u kvaru. U tom su mi trenutku šanse za povratak kući na motoru izgledale neznatne. Pitala sam se samo hoće li Seve kući brodom, avionom ili nekim šleperom.Ono što sam sigurno znala je da ja mogu kući bilo kako, samo ne avionom, jer se panično bojim letenja.

Dok moja muška polovica smireno rasklapa svoju ljubimicu, ne bi li ustanovio od čega boluje, sve je više ljudi oko nas. Mnogo je tu onih koji samo

Muzej stakla i keramike Teheran - Muzej tepiha Muzej stakla i keramike

Milad Tower Teheran Milad Tower Teheran

>>>vjernim putopiscima poklanja par guma

Azadi Tower Teheran

Milad Tower Teheran

znatiželjno promatraju što se događa, ali i mnogo onih koji nude pomoć. Daju nam brojeve telefona prodavaonica moto dijelova, nude nam prenoćište u svojim domovima, pomažu u rastavljanju i sastavljanju dijelova motora, pitaju kako nam mogu pomoći. S obzirom da se bliži večer, jasno nam je da Severinu moramo negdje parkirati do jutra. Dovoljno je to bilo izreći, telefoni su odmah pororadili i dvojica mladića nude rješenje: "U blizini je ograđeno, čuvano pakriralište i vlasnik kaže da možete dovesti motor." Nismo ga dovezli, nego dogurali, uz kolonu svih onih koji su željeli vidjeti kako smo se smjestili.

Upoznajemo Toma, vlasnika parkirališta, osebujnog dvometraša od barem sto pedeset kila, koji izvrsno govori engleski s izrazitim američkim akcentom. Ne možemo ne primijetiti i ogroman Cadilac parkiran ispred kancelarije. Saznajemo da je Tom Iranac koji pola godine živi u Los Angelesu, a tamo mu je supruga (Iranka) nedavno rodila kćer, kako bi mala imala američko državljanstvo. Odmah ispaljuje nekoliko pošalica na račun svoje zemlje, prava žena i stanja demokracije u njoj. Ostavljamo Severinu i taksijem se vraćamo u hotel, gdje recepcionerki objavljujemo da ostajemo do daljnjega.

Doručak obavljamo rano i taksijem krećemo prema Tomovom parkiralištu. U razgovoru s taksistom dolazimo do adrese BMW servisa koji servisira policijske motore, i to meni daje kakvu-takvu nadu u popravak. No, moja tvrdoglava muška polovica želi sam ustanoviti u čemu je kvar, pa se baca na dijagnostiku. Nakon dva sata raskapanja, u suradnji s univerzalcem i akumulatorom iz Tomovog Cadilaca, dijagnoza je postavljena: otišao je regler i zbog nedovoljnog napona elektronika radi gluposti. To je bit problema. Usput je ustanovljen i uzrok gašenja motora u vožnji. Krivac je senzor položaja bočnog nogara. Sad još samo treba nabaviti regler, pa on kreće u BMW-ov servis. No, u servisu, ili bolje rečeno "servisu" nije stigao dalje od porte, ali je razgovarao s nekoliko menađera koji baš nisu otvoreno priznali da je to servis bez servisa, ali su mu, vidjevši da ga se ne mogu lako riješiti, dali adresu gdje bi mu eventualno mogli pomoći. Naručili su mu i moto-taxi da budu sigurni da su ga se riješili.

Provozao ga je moto-taxist na kopiji malog Japanca od 125 kubika teheranskim ulicama, ne sluteći da će ta vožnja ostati upamćena kao jedna od većih životnih avantura moje muške polovice. Još i danas često krene priča o kamikazi na motoru koja zadivljujuće spretno i ludo hrabro vrluda između kolona vozila, vozi u nedozvoljenim smjerovima i skraćuje put na najneobičnije načine. Kamikaza ga je doveo do bazara, relativno blizu mjesta na kojem je Severina definitivno kapitulirala, do servisa koji izgledom nema nikakve veze s onim što za nas znači ta riječ, a vlasnik je čovjek kojeg svi oslovljavaju s Doktor. Servis je duga, uska prostorija s policama prepunim kutija iz kojih vire raznorazni (što novi, što rabljeni) dijelovi, a mnogo toga povješano visi i sa stropa. Njišu se tu i Akrapovičevi auspusi za koje saznajemo da su proizvedeni u Kini. U dnu prostorije jedna cijela i jedna raskomadana Yamaha R1. Kao što reče Tom, sve što je u Iranu zabranjeno ipak postoji. Pitanje je samo gdje i za koga.

Iako nam u početku situacija nije izgledala obećavajuće, pokazalo se po tko zna koji put da je Iran čudesna zemlja. Kada je čuo o čemu se radi, Doktor se latio telefona i u vrlo kratkom roku pred njim je bilo dvadesetak raznih tipova reglera. Razmatrali su neko vrijeme koji bi bio najsličniji originalu i zaključili da je to regler neke Honde 1000. U maniri pravog

Teheran, "vodoluci" dobrodošlice Teheran

Turska, Amasya - Prekrasan grad na križanju puteva i rijeka Turska, predah

Turska, u rižinom polju

profesionalca, ili bolje rečeno Iranca, Doktor nije htio uzeti ni centa dok se moja muška polovica ne uvjeri da je regler ispravan i da u potpunosti odgovara, pa ga Doktorov prijatelj vraća na parkiralište i ostavlja da u miru sastavi stvar.

Dok se on bavio servisima, doktorima i reglerima, ja sam sjedila u Tomovoj kancelariji i ćaskala s njim o Iranu. Opisao ga je kao neobičnu zemlju u kojoj je mnogo toga zabranjeno, ali, kako to obično biva, upravo zabranjenog ima u povećim količinama. Zabrane omogućuju jednom dijelu Iranaca da love u mutnom. Čini se da je i Tom jedan od njih, jer su u jednom trenutku u kancelariju ušla trojica muškaraca koji izgledaju kao da su iskočili iz Coppolinog Kuma, i zamolili me da izađem dok oni obave poslovni razgovor. Tom je ljut na vladu i glupu policiju, a otkrio mi je i što to preko razglasa govore Mali Zeleni po iranskim ulicama. Po njemu, njihove važne i ljute poruke izgledaju odprilike ovako: "Bijeli Peugeot voziš previše lijevo! Makni se desno! Ti u Peugeotu, šta to radiš? Ostat ćeš bez vozačke!" To što su na cesti uglavnom bijeli Peugeoti i što nitko ne zna kome se u stvari obraćaju, nema veze. Važno je da se reži i neprestano podsjeća na postojanje nekog tko sve vidi i sve čuje.

Novi regler je uskoro bio na mjestu, a Severina radi kao nova. Odlazimo platiti Doktoru. Cijela priča stajala nas je 100 dolara. Pijemo zajednički čaj, pozdravljamo se i konačno opet na Severininim leđima vozimo Teheranom.

Kasno je popodne i odlučismo posjetiti Milad Tower Teheran, jedan od najviših tornjeva svijeta. Visok je 435 metara, s osmerokutnom bazom i glavom od 12 katova povezanih dizalima koja vas dižu do prve i druge platforme vidikovca. Uređenje unutrašnjosti tornja nas je oduševilo. Oduševio nas

Turska Izbor 20-tak vrsta riže

je još jednom i Teheran gledan ovako s visine. Na najvišoj platformi vidikovca između nas i Teherana je samo staklena stijena, pa šetnja kružnom platformom ostavlja dojam da lebdimo iznad Teherana, kojemu na sve strane jednostavno nema kraja. Pala je noć, pa smo imali sreću doživjeti ga odozgo i noću. Slika koja nam se duboko usjekla u pamćenje. Kad smo sišli s tornja dočekao nas je vatromet. Tisuću rasprslih zvjezdica na noćnom nebu, toranj koji osvijetljen djeluje poput filigranskog djela, osvjetljeni vodoskoci... Nismo mogli ni zamisliti ljepši oproštaj od Teherana. S prelijepim slikama u glavi i srećom u srcu provodimo zadnju noć u Teheranu, koji nas je definitivno osvojio.

Trinaesti je dan našeg putovanja i u jutro krećemo prema Tabrizu. Vozimo autocestom kroz rubne dijelove Teherana koji se spajaju s ogromnom industrijskom zonom, a na nju se nastavljaju predgrađa Karaja, petog po veličini grada u Iranu. Autocesta prolazi plodnom, obrađenom ravnicom. Da nam ne bi bilo monotono, Severina se i dalje povremeno gasi, jer joj senzor položaja bočnog nogara daje krive informacije. Problem "rješavamo drmanjem" po elektro-prekidaču nogara, a rješenje traje od nekoliko stotina metara do nekoliko desetaka kilometara, kad se procedura ponavlja. Krećemo se tako uz štucanje i krepavanje i doštucasmo do policije koja tvrdi da smo prebrzo vozili. Uz malo rasprave i odslušane edukativne priče o opasnostima vožnje na motoru, nastavljamo dalje bez plaćanja kazne. Stotinjak kilometara pred Tabrizom prolazimo kroz prelijepo područje šarenih pješčenjaka Istočnog Azarbajđana. Još se jednom divimo neobičnim bojama sedimenata i živopisnim stočarskim naseljima uklopljenim u pješčenjački reljef. Stigavši u Tabriz smještamo se u hotel Darya (noćenje s doručkom 50 eura),

Aja Sofija

vjernim putopiscima poklanja par guma**

Moto Severina kod Aja Sofije

pa malo điramo gradom, a zatim odlazimo na počinak.

Ujutro krećemo prema granici, a na izlasku iz grada zaustavljamo se kod dućana da se opskrbimo pićem. Prilazi nam vlasnik jednog od dva dućana i poziva nas da dođemo u njegov dućan koji se nalazi iza ugla. Obavljamo kupovinu, sjedamo na motor i nastavljamo dalje. Nakon dvadesetak kilometara, želeći provjeriti na GPS-u jesmo li na pravom putu, shvatismo da u malom, vanjskom džepiću tank torbe više nemamo niti jednog mobitela. Ostao nam je samo "Iranac" koji je bio smješten u mojoj jakni. Nevjericu zamjenjuje bijes i ljutnja na same sebe. Okruženi iranskom gostoljubljivosću i toplinom, toliko smo se ugodno osijećali da smo jednostavno zaboravili na oprez. Kod posljednje kupovine u Tabrizu ostavili smo motor na mjestu gdje ga iz dućana nismo mogli vidjeti, a džepić s mobitelima bio je otvoren, štoviše, jedan je mobitel virio iz njega i zvao: "Uzmi me!" Najvjerojatnije nas je s tom namjerom vlasnik jednog od dva dućana i pozvao k sebi, dok je netko drugi (vjerojatno vlasnik onog drugog, koji je šmugnuo u svoj dućan tik pred nama dok smo se vraćali ) za to vrijeme obavljao posao. Prvi puta otkako putujemo svijetom netko nas je pokrao i to baš u Iranu, gdje smo vjerovali da je to nemoguće. I tako smo naučili da ipak ne možemo potpuno vjerovati ljudima, pa bili oni i Iranci.

Ponovo smo u Makuu, gdje tankamo posljednji jeftini iranski benzin i to na onoj istoj pumpi na kojoj smo tankali i prvi iranski benzin. Kod plaćanja se ponavlja isti scenarij, samo što smo ovog puta na njega pripremljeni i sada smo sasvim sigurni da je u pitanju prijevara, a ne naša zbunjenost. Dižemo galamu, jer nemamo namjeru biti ponovno preveslani i vraćaju nam iz ruke oduzeti novac.

Stižemo na granicu, gdje prolazimo izlaznu proceduru koja je trajala nešto dulje od ulazne, pa ulazimo u Tursku, što je trajalo znatno kraće nego posljednji izlazak iz nje. Nitko ne postavlja pitanje o onoj kazni koja se skriva na dnu tank-torbe, pa s nadom da će tako biti i na tursko-bugarskoj granici krećemo dalje. Vozimo kroz prekrasan planinski kraj i u kasno poslijepodne uz Severinina samogašenja stižemo u Erzurum, lijep planinski grad od 360.000 stanovnika, jedan od turskih skijaških centara. Noćimo u hotelu Paris Grand (noćenje s doručkom 35 eura).

Idućeg jutra rastavljamo nogar pred hotelom, ne bi li ga nagovorili da se ponaša pristojno i ne šalje mašini krive poruke. Trud se djelomično isplatio. Uživamo u vožnji kroz prekrasan planinski kraj uglavnom bez samogašenja. Penjemo se i prelazimo prijevoje, upijamo mirise rascvalih planinskih pašnjaka, vozimo plodnim planinskim visoravnima. Spuštamo se prema Tokatu, dobro uređenom gradu (130.000 stanovnika) sa starim dijelom koji arhitekturom podsijeća na Ohrid.

Drugi dan stižemo u Istambul, u kojem smo bili više puta, ali mu Aja Sofija

se svakog puta iznova veselimo. Smještamo se u bikerskom hotelu Two Angels, smještenom u starom dijelu Istambula, u neposrednoj blizini Aja Sofije. Uživamo u Istambulu noću i odučujemo ostati još jedan dan. Iskoristili smo ga za posjet Aja Sofiji i istambulskom bazaru, te ručak i večeru u šarmantim istambulskim restorančićima. Taj ogroman grad od 17 milijuna stanovnika ima toliko šarma i topline da vas mora osvojiti. Ugodno je biti u njemu i sigurno ćemo se jednom ponovno vratiti.

No, uživanje u moto-nomadskom životu bliži se kraju, a svakodnevnica nas čeka iza ugla. Kako ne bismo s motora morali uskočiti direktno na posao, odlučili smo iz Istambula u Zagreb stići u jednom danu. Ipak je to samo 1.400 kilometara i to uglavnom po autocestama. Krenusmo zato već u pola sedam po turskom vremenu, izađosmo iz Turske bez da je netko pitao za kaznu koja se i dalje odmarala na dnu tank-torbe, prođosmo Bugarsku i ubrzo vozimo autocestom prema Beogradu. Severina štuca samo simbolično, pa smo za jedanaest sati vožnje stigli u Beograd, što znači da smo doma još za dana.

Odjednom mi pade na pamet da je ovogodišnje putovanje prošlo bez inače uobičajenog gumidefekta. I dok sama sa sobom donosim zaključak da je to zato jer nas je putem sasvim dovoljno zezao što regler, što senzor nogara, petstotinjak metara od beogradske arene, nasred trostazne ceste s vrlo gustim prometom, Krovovi Istanbula

ostadosmo bez stražnje gume. Što je to za nas prekaljene ratnike?! Imamo mi "crve" i sprej za krpanje. No, iako smo upotrijebili oboje, problem je ostao, jer je felga 'precvikala' gumu s boka. Iz kofera vadimo asa zvanog zračnica, skidamo kotač s motora i sada još samo treba naći nekog vulkanizera koji radi nedjeljom navečer. To i ne bi bio neki problem da ste, recimo, u Iranu, no na civiliziranom zapadu se situacija počela činiti problematičnom. Zašto? Zato što se ljudi žure (što u autima, što na motorima), gledaju svoja posla i ne zamaraju se tuđim problemima. Nakon pola sata ipak se zaustavlja momak od kojeg saznajemo da je biker-KTMovac. Moja muška polovica odlazi s njim do njegove garaže, gdje stavljaju zračnicu u gumu, a ja ostajem uz jednonogu Severinu. Dok sam čekala da se vrate, zaustavilo se još dvoje ljudi i ponudilo pomoć. Hajde, ipak su bar malo osvjetlali obraz zapadne civilizacije.

U Zagreb smo stigli u ponoć. Iza nas je ostalo 18 dana i 10.000 kilometara putovanja i još jedan ostvareni san. U nama novi doživljaji i nova iskustva. U ljetu za koje tvrde da je jedno od najsušnijih u posljednjih ohoho godina kisnuli smo kao nikad do sad. Severina nas je zezala kao nikad do sad, a i "uhapsili" su nas kao nikad do sad. Bilo je ne samo drugačije od svakodnevnog, bilo je drugačije od svega dosadašnjeg. Dovoljno da usnemo sretni i već drugog jutra počnemo razmišljati kamo ćemo sljedećeg ljeta. n