Page 1

Časopis za duhovni život epcrh@zg.t-com.hr 25 | 2011

www.epc.hr

Oproštenje

Blaženka Ivan Put k ozdravljenju pripravlja vjera; ona je moc koja otvara covjeka prema onome sto je nemoguce.

Budimo suosjećajni

Ken Tada Gospodin ce nam otkriti puninu ljubavi i povjerljive stvari, ukoliko svojom strpljivoscu prianjamo uz njega, kada smo u osobnoj patnji.

Stvarajte naviku biti sretni

Joel Osteen

Promijenite nacin gledanja.

10 kn


AUTOR | Marija Koprivnjak

0.1.

Uvodnik

VRIJEME O

promjena

va godina, ljudski gledano, ne obećava baš puno dobrih i lijepih stvari. Dovoljno je samo pročitati novine ili pogledati Dnevnik kako bismo se u to uvjerili. Možda ćemo ipak doživjeti neke promjene jer je ovo izborna godina, ako čovjek može uopće išta promijeniti... Međutim, možemo nekako doprinijeti boljitku; prije svega ispunjavajući svoje obveze prema Bogu i vlastima. Božja Riječ nam kaže da molimo za svoje vladare, no nigdje ne piše da ih kritiziramo i kamenujemo ako ne rade dobro. On je taj koji skida i postavlja vlasti. Postoji ona narodna izreka: "Kakav je narod, takva je i vlast." Ove će se godine u ožujku popisivati stanovništvo. Imajmo hrabrosti, odvažnosti i preciznosti priznati našu vjersku pripadnost. To je jako važno radi nas i drugih. Prije više od dvije tisuće godina, upravo se tijekom popisivanja stanovništva dogodila prekretnica u našoj povijesti. Marija i Josip išli su u Betlehem radi popisa i tada se rodio Isus. Neka naša molitva bude da taj novorođeni židovski Kralj, Spasitelj svijeta, uskrisi i oživi mnoge grešnike u Lijepoj našoj!

Izvori Časopis za duhovni život Proljeće 2011 Godina LI Cijena: 10,00 kn Izdavač Evanđeoska pentekostna crkva u Republici Hrvatskoj Kosirnikova 76 HR - 10 000 Zageb, Hrvatska epcrh@zg.t-com.hr www.epc.hr

Prije više od dvije tisuće godina, upravo se tijekom popisivanja stanovništva dogodila prekretnica u našoj povijesti. Marija i Josip išli su u Betlehem radi popisa i tada se rodio Isus.

Glavni i odgovorni urednik mr. Damir Špoljarić

Grafičko oblikovanje Andreja Mil

Urednici Antun i Marija Koprivnjak Tel. 032 414-767 akopriv@yahoo.com

Tisak Top Dan d.o.o.

Lektura Dražen Hinek Korektura Božica Trbojević

Adresa uredništva IZVORI, KRŠĆANSKI NAKLADNI ZAVOD p.p.370 Cvjetkova 32 HR-31 103 Osijek Hrvatska Tel. 031 494-192

Žiroračun Raiffeisen Bank ŽR: 2484008-1102587701 IBANHR: 2224840081102587701 SWIFT CODE: RZBHHR2X OIB: 56822036075 ISSN: 1330-2119

Tiskovina je upisana u UPISNIK HRVATSKE GOSPODARSKE KOMORE O IZDAVANJU TISKA. Rješenjem Središnjeg državnog ureda za upravu pod URBROJ: 515-03-04-3, KLASA: UP/I-070-01/03-01/142 “Izvori” su oslobođeni plaćanja poreza na promet proizvoda. Redakcija Izvora ne snosi odgovornost za nenaručene materijale (tekstovi, fotografije, pisma... u bilo kojem formatu) i ne smatra se dužnom vraćati ih pošiljateljima.

časopis za duhovni život

2


AUTOR | Krešimir Šimić

0.2.

Njihovim tragom

Od Edinburgha 1910. do Cape Towna 2010.

R

ast i domašaj pentekostno-karizmatskog gibanja s kraja 19. i početka 20. stoljeća bio je takav da ga je D. F. Brunner nazvao najvećom duhovnom revolucijom našeg doba. Jedan od važnijih razloga za takvu Brunnerovu ocjenu zasigurno je snažna obnova misijske djelatnosti, usko povezana s duhovnim probuđenjima. Iako je i prije 1910. godine bilo značajnih misijskih konferencija – primjerice, prvi baptistički misionar u Indiji William Carey predložio je da se interdenominacijska svjetska misijska konferencija održi već 1810. u Cape Townu, a sredinom 19. stoljeća organizirano je niz takvih konferencija (1854. u New Yorku i Londonu, 1860. u Livrepoolu, 1878. i 1888. ponovno u Londonu te 1900. u New Yorku) – crkveni se povjesničari uglavnom slažu da je Svjetska misijska konferencija (World Missionary Conference) održana 1910. godine u Edinburghu "najznačajniji misijski događaj" (K. S. Latourette). Na njoj sudjelovalo 1 200 delegata, uglavnom iz Sjeverne Amerike i Europe. Dvije godine prije održavanja konferencije, određeno je osam komisija. Svaka je bila sačinjena od dvadeset članova koje su raspravljale o osam tema (Donošenje Evanđelja svim nekršćanima; Crkva u misijskom polju; Obrazovanje u kristijanizaciji nacionalnog života; Misijska poruka nekršćanskom svijetu; Pripremanje misionara; Domaći temelj misija; Misije i vlade; Zajedničko djelovanje i promocija jedinstva). Delegati su prije održavanja konferencije dobili izvješća svih osam komisija. Ta su izvješća, zajedno s glavnim govorima, kasnije tiskana, a cjelokupna djelatnost sažeto je izrečena sljedećom rečenicom: "Evangelizacija svijeta u ovoj generaciji". Također je utemeljen i odbor, čiji su se članovi pod vodstvom Johna Motta susretali sjedećih godina u Indiji, Burmi, Maleziji, Kini, Koreji i Japanu. Djelatnost odbora

3

prekinuta je Prvim svjetskim ratom, ali je već 1921. godine osnovan Međunarodni misijski sabor (International Missionary Council), koji je organizirao misijske konferencije u Jeruzalemu (1928), Tambaramu (1938), Whitbyju (1947), Willingenu (1952) i Accraji (1958). Međunarodni misijski sabor (IMC) je 1961. integriran u Svjetsko vijeće crkava (Worl Council of Churches), koje je osnovano 1948, također kao jedan od rezultata konferencije održane u Edinburghu 1910. godine. Pod pokroviteljstvom Svjetskog vijeća crkava (WCC) održane su međunarodne misijske konferencije u Mexico Cityju (1963), Bangkoku (1973), Melbourneu (1980), San Antoniju (1989), Salvadoru de Bahiaju (1996) i Ateni (2005). U međuvremenu su se evanđeoski misijski djelatnici 1974. godine globalno okupili u Lozanski pokret (Lausanne movement). Povijest Lozanskog pokreta započinje s glasovitim evangelizatorom Billy Grahamom. Kada je počeo svoju međunarodnu evangelizacijsku službu, Graham je osjetio potrebu ujedinjenja svih evanđe-

Povijest Lozanskog pokreta započinje s glasovitim evangelizatorom Billy Grahamom. Kada je počeo svoju međunarodnu evangelizacijsku službu, Graham je osjetio potrebu ujedinjenja svih evanđeoskih kršćana u zajedničkoj zadaći evangelizacije svijeta.

Časopis za duhovni život


Graham je podsjetio da kolikogod se prilike u svijetu mijenjale, najdublja potreba ljudskog srca za pomirenjem s Bogom i iskustvom Božje ljubavi i opraštanja ostaje, zato ostaje i jedinstvena zapovijed njegovim učenicima da proklamiraju Radosnu vijest.

oskih kršćana u zajedničkoj zadaći evangelizacije svijeta. Tako je 1966. Billy Graham Evangelistic Association zajedno s časopisom Christianity Today sponzorirala Svjetski kongres o evangelizaciji (World Congress on Evangelism) u Berlinu. Na tom je kongresu sudjelovalo 1 200 delegata iz više od 100 zemalja. Slijedile su konferencije u Singapuru i Bogoti. Međutim, Graham je osjetio potrebu za novim kongresom koji će preoblikovati evangelizaciju u svijetu socijalnih, političkih, ekonomskih i religijskih previranja. Stoga se 1974. oko 2 700 sudionika iz više od 150 zemalja okupilo u švicarskim Alpama na desetodnevnu raspravu, zajedništvo, slavljenje i molitvu. Govornici su, osim Grahama, bili prepoznati kršćanski teolozi poput Samuela Escobara, Francisa Schaeffera, Malcolma Muggeridgea i Johna Stotta. Plenarni predavač Ralph Winter koristio je termin "nedohvaćene grupe ljudi" (unreached people groups), koji je postao jedan od glavnih mota Lozanskog pokreta. Jedan je pak od važnijih rezultata susreta u Berlinu, svakako sastavljanje Lozanskog zavjeta (Lausanne Convenat), koji je izradio odbor vođen J. Stottom. Posljednji je dan konferencije Lozanski zavjet potpisao Graham i anglikanski biskup Jack Dain, a potvrdili su ga delegati. Otada taj dokument služi kao temelj za zajedništvo evanđeoskih kršćana i poziv za globalnu evangelizaciju.

U Berlinu je utemeljen i stalni odbor (Continuation Committee), koji se okupio već sljedeće 1975. godine u Mexico Cityju. Na tom su sastanku članovi odbora iznijeli različita viđenja o budućnosti pokreta: jedni su naglašavali samo evangelizaciju, dok su drugi zahtijevali cjeloviti (holistički) pristup. Odbor je imenovao Leightona Forda za prvog predsjednika, a Gottfrieda Oseia Mensha iz Gane za glavnog tajnika i preimenovao se u Lozanski odbor za evangelizaciju svijeta (Lausanne Committee for World Evangelisation). Otada su organizirane brojne globalne (Consultation on World Evangelization, Pattaya, 1980; Conference of Young Leaders, Singapore, 1987; Laussnne II, Manila, 1989; The Forum for World Evangelisation, Pattaya, 2004; The Younger Leaders Gathering, Malezija, 2006) i regionalne konferencije (Asia Lausanne Committee on Evangelism i Chinese Coordination Center for World Evangelisation, tri nigerijska kongresa o svjetskoj evangelizaciji i osam međunarodnih konzultacija o evangelizaciji Židova). Na mnogim konferencijama izrađeni su i različiti dokumenti koji se bave i pitanjima poput bioetike, poslovanja, progona kršćana, globalizacije i sl. Ono što je predložio William Carey davne 1810. godine, dogodilo se točno nakon dvije stotine godina, odnosno sto

4


ma slijedila su plenarna izlaganja: Govorenje istine o Isusu u pluralnom i globalnom svijetu (Carver Yu, Michael Herbst, Os Guinness i Shirinai Dossoua); Građenje mira u našem podijeljenom i srušenom svijetu, (Antoine Rutayisire, Joseph D'souza i Pranitha Timothy); Donošenje svjedočanstva ljubavi Kristove ljudima drugih vjera (Michael Ramsden i Benjamin Kwashi); Razlučivanje Isusove volje za evangelizaciju svijeta u 21. stoljeću (Paul Eshleman i David Yoo); Isusov poziv crkvi na povratak poniznosti, cjelovitosti i jednostavnosti (Christ Wright, Femi Adeleye i Elke Werner); Partnerstvo u tijelu Kristovu prema novom globalnom ekvilibrijumu (Patric Fung, David Ruiz, Leslie i Chad Segraves). U poslijepodnevnim satima, sudionici su mogli birati mnoštvo različitih radionica, dok su večernji sati bili posvećeni uglavnom različitim svjedočanstvima. Piscu ovih redaka bilo je posebno drago kada se na kongresnoj bini druge večeri pojavio – zajedno s nekolicinom drugih – i dr. Peter Kuzmič kao jedan od reprezentanata samog početka Lozanskog pokreta.

godina poslije konferencije u Škotskoj. Očito je, dakle, da izbor 2010. godine za održavanje Trećeg lozanskog kongresa nije slučajan. Slučajno nije ni mjesto. Ne samo stoga što je to mjesto za održavanje interdenominacijske međunarodne konferencije o misiji predložio Carey, nego stoga što je u dvadesetom stoljeću došlo i do "preseljenja" globalnog kršćanskog gibanja sa Sjevera na Jug. U Cape Townu se okupilo više od 4 000 delegata iz oko 200 zemalja, a više tisuća je sudjelovalo na kongresu pomoću suvremenih digitalnih tehnologija, što znači da je bila riječ o najvećem okupljanju evanđeoskih vjernika u povijesti. Svakako, sve nas je rastužila vijest da je kineska vlada braći i sestrama iz Kine zabranila dolazak na konferenciju. Molitvom popraćenom polaganjem ruku na stolice koje su bile namijenjene upravo njima, izraženo je duboko suosjećanje i osjećaj povezanosti.

Posebno je važno istaknuti da je teološka komisija predvođena Christoferom Wrihtom izradila i prvi dio dokumenta The Cape Town Commitment. U preambuli se tog dokumenta navodi nasljeđe

Prvog i Drugog lozanskog kongresa te se na tom temelju poziva na sveobuhvatnu ljubav prema Bogu Ocu, Sinu i Duhu Svetomu, zatim prema Riječi Božjoj, prema svijetu (Božjoj kreaciji), Božjim ljudima i konačno misiji. Osim toga, jasno je adresirano i osuđeno tzv. "evanđelje prosperiteta", koje zanemaruje svetopisamski govor i kršćansku tradiciju nasljedovanja Isusa "uskim putem". Iako zbog visokih godina na konferenciji nisu sudjelovali Billy Graham i John Stott, njihove pisane poruke na samom otvaranju izazvale su gromoglasan aplauz. Graham je podsjetio da kolikogod se prilike u svijetu mijenjale, najdublja potreba ljudskog srca za pomirenjem s Bogom i iskustvom Božje ljubavi i opraštanja ostaje, zato ostaje i jedinstvena zapovijed njegovim učenicima da proklamiraju Radosnu vijest da je po muci, smrti, uskrsnuću i uzašašću Kristovu Bog izmirio svijet i ljude sa samim sobom i međusobno. Stoga i Lozanski pokret nastavlja svoje gibanje. Što se pak tiče osobnih doživljaja same konferencije, susreta s različitim kulturama, ljudima i njihovim iskustvima, neka mi bude dopušteno da ih pohranim u srce, o njima razmišljam i dopustim Duhu da mi podari ispravno razumijevanje pa onda i snagu da svaki poticaj pretvorim u djelo hic et nunc – ovdje i sada.

U Cape Townu se okupilo više od 4 000 delegata iz oko 200 zemalja, a više tisuća je sudjelovalo na kongresu pomoću suvremenih digitalnih tehnologija, što znači da je bila riječ o najvećem okupljanju evanđeoskih vjernika u povijesti.

Konferencija je trajala od 17. do 24. listopada. Svaki radni dan započinjao je čitanjem i proučavanjem jednog poglavlja Poslanice Efežanima. Nakon čitanja, raspravljalo se u manjim grupama, a potom je netko od govornika izložio tumačenje pročitanog poglavlja. Ekspozitori biblijskog teksta bili su Ajith Fernardo, Ruth Padilla de Borst, John Piper, Vaughan Roberts, Calisto Odede, Ramez i Rebecca Atallah. U kasnijim prijepodnevnim sati-

5

Časopis za duhovni život


Kako je moguće da naš narod, koji se u tako velikom broju deklarira vjernicima i kršćanima te redovito pohađa crkvena bogoslužja, tako puno ruži svoga Boga i proklinje svoje bližnje?

AUTOR | Dalibor Kraljik

0.3.

Iz života...

"Kultura psovanja" J

este li primijetili kako je psovanje, nažalost, izrazito uobičajena i svakodnevna pojava u našem narodu i okruženju u kojem živimo? Možda ste čak i sami nekada bili psovači, kao što sam i sam bio, ili možda još uvijek psujete; možda se borite s navikom psovanja, a možda pak u psovanju ne vidite nikakav problem jer ionako manje-više svi oko vas psuju. Kako god, upravo me sve izraženija i, nažalost, sve prihvaćenija "kultura psovanja" u kojoj živimo ponukala na razmišljanje i pisanje ovoga teksta.

stvari zvuči, a još zaprepašteniji kad sam se sjetio da upravo ja tako zvučim drugima. Naime, količina psovki izrečena u jedinici vremena bila je nezamisliva i nepodnošljiva. Gotovo je svaka druga riječ bila psovka. Pomislio sam: „Eh, da me samo čuje moja majka kako se lijepo izražavam. Sigurno bih je ražalostio, a vjerojatno bi me disciplinski (zasluženo) „počastila“ i kojom pljuskom“. U svakom slučaju, to je bilo prvi put u mom životu, negdje koncem osnovne škole, kad sam napokon shvatio da psovanje nije pristojno i da puno toga govori o nama.

Dakle, što je to s tim, možemo tako reći, opće prihvaćenim psovanjem? Kako je moguće da naš narod, koji se u tako velikom broju deklarira vjernicima i kršćanima te redovito pohađa crkvena bogoslužja, tako puno ruži svoga Boga i proklinje svoje bližnje? Nisam primjetio da pripadnici drugih religija psuju svoje svetinje toliko koliko to čine upravo kršćani i to na ovim našim prostorima. Jeste li razmišljali o tome? Nije li to pomalo žalosno i nadasve licemjerno od nas? Da, netko će zasigurno reći da on ne psuje ni Boga ni Isusa, već mu tu i tamo „izleti“ neka „manja“ psovka. Svjestan sam takvoga razlikovanja „malih“ i „velikih“ psovki, ali to je i dalje psovanje kojem se protivim iz nekoliko razloga.

Drugo, psovanje nije inteligentno. Što time mislim? Pa, slušajući psovača, njegov način izražavanja i verbalnog ophođenja prema svojim bližnjima - društvu, puno se toga može zaključiti o njemu. Kad čujemo kako netko u svom govoru upotrebljava puno psovki, pogrdnih riječi i slično, to nešto govori o inteligenciji toga čovjeka. Ne u smislu da isti nije pametan, već da svakako nije emocionalno inteligentan, da mu očigledno nedostaje riječi kojima bi izrazio svoje mišljenje i osjećaje, te da mu pogrdne riječi u biti služe kao paravan vlastite neukosti. Samim tim odmah mi se, a vjerujem i vama, naglo srozava mišljenje o tom muškarcu ili ženi.

Kao prvo, psovanje nije pristojno. Sjećam se kad sam prvi put došao do te spoznaje. Hodao sam ulicom s još nekoliko svojih prijatelja. Malo sam zastajao za njima i slušao što govore i kako se izražavaju. Bio sam zaprepašten kad sam čuo kako to u

Treće, psovanje je grijeh. Zaista?! Naravno, psovanjem često oskvrnjujemo ono što je nama, ili drugome, najsvetije: vjera, majka, obitelj, svakidašnji kruh i slično. Uostalom, ako ne vjerujete meni, čujte što Pismo govori: „Ne varajte se! Ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni

6


kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni PSOVAČI, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega“ (1 Kor 6,9-10). Dakle, psovači su na istoj razini s kradljivcima, preljubnicima, pijancima i sličnima. Iz navedenog možemo vidjeti što apostol Pavao misli i što nam Sveto Pismo poručuje o psovanju i onima koji psuju. Također,

Isus Krist nam ukazuje na nešto što je posebno zabrinjavajuće: „Što iz usta izlazi, iz srca izvire i to onečišćuje čovjeka. Ta iz srca izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, PSOVKE. To onečišćuje čovjeka“ (Mt 15,18-20). Zabrinjavajuće je to da su naše psovke u stvari možda izražavanje onoga što nosimo u svome srcu. Možda su naša usta u stvari artikuliranje onoga što je u nama. Trebamo i o tome razmisliti i preispitati se. Dakle, zapažamo da Biblija prilično ozbiljno govori o psovanju. U Starom zavjetu čak propisuje kamenovanje psovača (Lev 24,14), a svi mi koji vjerujemo u ono što je u Bibliji napisano i koji slijedimo ono što nas Učitelj poučava, trebali bismo sve to uzeti u obzir i razmisliti o tome kako se izražavamo. Nadam se da sam naveo dovoljno dobre razloge da počnemo barem razmišljati o tome kako se izražavamo i koliko psujemo, da prestanemo psovati ako psujemo ili da pomognemo i ukažemo onima koji psuju zašto ne psovati. Zasigurno ima još razloga i argumenata zašto to ne bismo trebali činiti, ali nadam se da će vam barem jedan od ovdje spomenutih biti dovoljan da vas potakne na razmišljanje. I na kraju, poslušajmo ozbiljno upozorenje našega Učitelja i Gospodina Isusa Krista: „Dobar čovjek iz riznice dobre vadi dobro, a zao čovjek iz riznice zla vadi zlo. A kažem vam: za svaku bezrazložnu riječ koju ljudi reknu dat će račun na Dan sudnji. Doista, tvoje će te riječi opravdati i tvoje će te riječi osuditi“ (Mt 12,35-36).

Zabrinjavajuće je to da su naše psovke u stvari možda izražavanje onoga što nosimo u svome srcu.

7

Časopis za duhovni život


0.4.

Iz života...

Tko laže, taj i krade; tko krade, taj i ubija...

B

ožja je zapovijed „Ne kradi!“ vrlo jasna i nedvosmislena te je trebamo shvatiti i živjeti doslovno. Ona nema niti jezičnu, niti povijesnu, niti teološku dubinu ili slojeviti skriveni smisao. Ustvari, svaki pokušaj da je temeljito proučimo, automatski nas udaljuje od njezinog osnovnog smisla - definiranja dobra i zla. Svako zamagljivanje doslovne jasnoće te zapovijedi, pokreće čitavu lavinu nemorala koja polako, ali sigurno, preplavljuje svijet. U Jakovljevoj poslanici 2, 10-11 čitamo: „Uistinu, ako tko vrši sav zakon, a pogriješi samo u jednome, postaje krivac za sve. Jer onaj koji je rekao: „Ne učini preljuba!“ Rekao je i: „Ne ubij!“... Jakov nam skreće pozornost ne toliko na to što je rečeno, već tko je to rekao; dakle, na Boga. Stoga, za nas je važnije znati da je Bog onaj koji nam je na jednostavan način rekao da ne krademo. Ne možemo Boga odvojiti od onoga što je rekao, a svako je dodavanje i oduzimanje od njegove Riječi zapravo suprotstavljanje njemu samome. Zato Jakov kaže: „Jer onaj koji je rekao: „Ne učini preljuba!“ Rekao je i: „Ne ubij! Kada se usudimo bilo što dodati ili oduzeti od Božje riječi, a u ovom slučaju ovoj „maloj“ zapovijedi, vrlo brzo plivat ćemo u nemoralu jer jedan takav grijeh pokreće lančanu reakciju. Ako smo smislili način kako da izbjegnemo jednu zapovijed, izbjeći ćemo i sve ostale. Zbog toga se u narodu kaže: „Tko laže, taj i krade; tko krade, taj i ubija...“ Čini se kako ne bi trebalo trošiti dragocjeni prostor ovoga lista uvjeravajući nanovorođene kršćane da ne kradu, ali danas ipak nije više tako jednostavno utvrditi što je krađa, a što nije. Tako primjerice kopiramo glazbene CD-ove i filmove, na svojim računalima imamo ilegalne programe (Word, Photoshop...), koristimo fotografije i knjige skinute s interneta za koje nemamo autorska prava, radimo „na crno“... Kada bismo pitali jednoga kršćanina je li krađa uzeti novčanik iz nečijeg džepa, odgovor bi bio vrlo jasan, ali ako ga pitamo je li krađa umnožiti neki glazbeni CD koji i tako svi „prže“ samo za svoje potrebe, od mnogih kršćana ne bismo dobili jasan odgovor. Sve što nije evidentna izravna krađa iz nečijeg džepa, postaje predmetom polemiziranja i proizvoljnih zaključaka. Postoje čak i izrazi kojima se nastoji izbjeći riječ krađa. Ti izra-

AUTOR | Tomislav Zorić

zi, npr.: spržio sam CD , skinuo sam slike s interneta, instalirao sam novi program na računalo, zaradio sam malo u fušu, zapravo opisuju radnje, a ne nose moralne prosudbe u sebi. Dakle, izrazi: spržio, skinuo, instalirao i fušao, zamijenili su riječ ukrao. Zapravo bi trebalo govoriti: „Prženjem sam ukrao CD ili ukrao sam slike s interneta, ukrao sam novi program za računalo ili ukrao sam državi radom na crno.“ Crkva je stup i podloga istine. Božji je narod sol zemlji i svjetlo svijetu, a Božji je zakon jedino mjerilo dobra i zla na svijetu. Ako kršćani ne poštuju Božji zakon, time prestaju biti stup i podloga istine u svijetu pa lančanom reakcijom svijet ostaje bez soli i bez svjetla. Prema tome, svijet oko nas može biti moralan samo onoliko koliko smo i mi moralni. Mi smo kršćani kao vrata za proboj dobra ili zla u naš narod, mi smo na prvoj liniji bojišnice, a moralni kompromisi koje puštamo u naš život prodrijet će i u naše obitelji, zajednice i narod. „Vi ste sol zemlji. Ali ako sol obljutavi, čim će se ona osoliti? Više nije ni za što, osim da se izbaci van da je ljudi pogaze. Vi ste svjetlo svijetu. Nije moguće sakriti grad koji leži na gori. Ne žeže se svijeća da se stavi pod varićak, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Vaše svjetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te slave vašeg Oca nebeskog.“ (Matej 5, 13-16). Možemo se zgražati nad aktualnim korupcijskim aferama u Hrvatskoj, možemo likovati i zazivati pravdu nad uhićenim političarima i direktorima koji su pokrali našu zemlju ili možemo poslušati Božju riječ u Rimljanima 2, 1-4: „Zato nemaš isprike – tko god ti bio – o čovječe koji sudiš, jer u čem sudiš drugom ti samog sebe osuđuješ, budući da ti suče običavaš činiti isto. Misliš li, o čovječe, koji sudiš onima koje takve stvari čine, da ćeš izbjeći kazni Božjoj dok i sam isto činiš? Ili prezireš njegovu obilnu dobrotu, iščekivanje i strpljivost, a ne znaš da dobrota Božja hoće da te vodi obraćenju?“ Dakle, vratimo se jednostavnom i doslovnom pogledu na svevremensku Božju zapovijed „Ne kradi!“ Izbacimo krađu iz kršćanskih domova i izbacit ćemo je iz zajednica pa na kraju i iz društva u kojem živimo.

Svijet oko nas može biti moralan samo onoliko koliko smo i mi moralni. Mi smo kršćani kao vrata za proboj dobra ili zla u naš narod, mi smo na prvoj liniji bojišnice, a moralni kompromisi koje puštamo u naš život prodrijet će i u naše obitelji, zajednice i narod.

8


AUTOR | Blaženka Ivan

0.5.

Oproštenje

N

ajljepše godine mladosti provela sam u Vukovaru koji je zavila mržnja, nepravda, stradanje i rat, neopisiva bol, tuga i beznađe.

I sama sam sve to doživjela kada su mi bile nanesene nepravde, nasilje te pokušaj ubojstva mene i moje obitelji. Život mi je postao noćna mora. Osjećaji su se pretakali iz mržnje prema počinitelju zločina u samosažaljenje, iz bijesa u tugu, iz gorčine u samopravednost i tako redom… Zore su svitale s pitanjem: ''Zašto?'' Dani su prolazili proklinjanjem i psovkama, pa čak i smišljanjem osvete, a noći započinjale suzama i jaukom. Bolne rane, činilo se, nikada neće zacijeliti sve do trenutka kada sam bila dotaknuta Božjom ljubavlju, duboko u samu srž svoga bića, te doživjela oslobođenje i iscjeljenje. Mogla sam oprostiti jer sam i sama doživjela milost Božjeg oproštenja s križa.

Bolne rane, činilo se, nikada neće zacijeliti sve do trenutka kada sam bila dotaknuta Božjom ljubavlju, duboko u samu srž svoga bića, te doživjela oslobođenje i iscjeljenje.

Oproštenje i ozdravljenje u Starom zavjetu Oproštenje je grijeha usko povezano s duševnim izliječenjem. Ulaskom grijeha u svijet, bolest nastupa kao njegova posljedica. Ona je prokletstvo koje će zadesiti svijet i Božji narod ukoliko se ne budu pokoravali Bogu (Pnz 28,21). Stari zavjet opisuje Boga koji daje zdravlje (Izl 15,26). Stoga, njemu se trebamo utjecati, priznavati svoje grijehe i ponizno ga moliti za oprost i milost ozdravljenja. Molitve za izliječenje uvijek sadrže priznanje grijeha (Ps 38,4-6,19). Psalmist u 103. psalmu hvali Jahvu koji otpušta grijehe i iscjeljuje slabosti, a u Psalmu 30,4 govori se da Bog izbavlja dušu iz Podzemlja. Izaija nagovješta dolazak vremena oslobođenja od grijeha i njegovih posljedica po Sluzi Božjem koji će na sebe uzeti sve slabosti, bolesti i grijehe. On će iscijeliti, oprostiti i opravdati (Iz 53). Sreća će, koju je Bog namjenio čovjeku, biti vraćena i neće joj biti kraja (Jer 33,6-12).

Oproštenje i ozdravljenje u Novom zavjetu U Novom je zavjetu Isus opunomoćen Duhom Svetim da ozdravlja i oslobađa zarobljene (Lk 4,18-19). Oproštenje grijeha uključuje i izliječenje odnosa te ozdravljenje od zatrovanosti grijehom i zlom. Čudesna ozdravljenja, koja je Isus činio, imala su za cilj pokazati da je Božje kraljevstvo nastupilo i da je on poslani Mesija, ali isto tako i pokazati da čovjeku treba korjenita promjena u svakom pogledu. Možemo zamijetiti da je Isus ozdravljao svaku vrstu bolesti i nemoći u narodu (Mk 4,23), no posebnu važnost trebamo uočiti u ozdravljanju ljudi kod kojih su bolesti izazvale poremećenu međuljudsku komunikaciju. Sljepoća, gluhoća, nijemost, hromost, uzetost, guba i opsjednutost – sve su to bolesti zbog kojih su ljudi zanemarivani i

9

Časopis za duhovni život


izopćavani iz društva (Mt 9,27-31; 9,1-8; Mk 3,1-6; Mt 8,1-4; 8,2834; 9,32-34). Iscjeljenje im je bilo nužno da bi prišli drugima i uspostavili zdravi odnos s njima. Novu pripadnost zajednici i uključenost u zajedništvo s Bogom moglo im je pribaviti samo ozdravljenje. Čovjekova je potreba, osim tjelesnog ozdravljenja, i oproštenje grijeha, a to je duhovno ozdravljenje kojemu treba najprije težiti. Ozdravljeno je tijelo bez ozdravljene duše polovično, pa čak i nekorisno. Koliko god bilo važno zdravo tijelo za komunikaciju s ljudima, još je više potrebno zdravlje čovjekove unutrašnjosti. Isus gleda na čovjeka kao cjelovito biće kojemu treba ozdravljenje njegove vanjštine i unutrašnjosti - njegova tijela, duha i duše. Ono što čovjeka prlja, rekao je Isus, izlazi iz unutrašnjosti njegova srca: zle misli, razne vrste bluda, krađe, umorstva, preljubi, lakomstva, opačine, lukavstvo, razuzdanost, zavist, psovka, oholost i bezumlje - sve su to zla koja zarobljavaju, opsjedaju i onečišćuju čovjekov duh. Nečist je duh zapravo bolestan čovjekov duh kojega samo Isus može izliječiti, odnosno sve su to grijesi koje Isus može i hoće oprostiti. Kad On oprašta, istovremeno čisti, oslobađa i ozdravlja čovjekov duh, dušu, a ponekad i tijelo. Tako u Markovu evanđelju 2,2-12 vidimo vezu između oproštenja grijeha i tjelesnog ozdravljenja. Ono što se Isusovim zahvatom dogodilo u dubini duše uzetog čovjeka, bilo je oproštenje (duševno ozdravljenje) – ono se na njegovu tijelu odrazilo tako što je ozdravio i prohodao. Izliječenje duše nije kopanje po podsvijesti, nije davanje dobrih savjeta ili učenje kako živjeti s problemima, povredama i bolima. Isus je liječio susretom i dodirom, ali ne samo onim tjelesnim (Mk 7, 31-37; 8,22-26). On dotiče znatno dublje: on liječi silom Duha Svetoga i svojom osobom. Jedino Božji Duh može prodrijeti u dubinu čovjekove duše, sukobiti se u unutrašnjosti s grijehom, odstraniti ga, ukloniti bol i rane naših sjećanja, te umjesto njih donijeti utjehu i ljubav. No, na čovjeku je da svojom voljom pusti Isusa i Duha Svetoga u srce kako bi se oni

tamo nastanili i započeli proces iscjeljenja. Naime, On je liječio samo ako su ga zamolili. Nikoga ni na što nije htio prisiliti, pa čak ni na ozdravljenje. Put k ozdravljenju pripravlja vjera; ona je moć koja otvara čovjeka prema onome što je nemoguće. Zato Isus od bolesnih traži i cijeni vjeru. Isus je rekao: »Sve je moguće onome koji vjeruje!« (Mk 9,23) i još: »Hrabro, kćeri, vjera te tvoja spasila!« (Mt 9,22). Također je i na drugim mjestima u Bibliji zapisano kako su ljudi ili njihovi bližnji ozdravljali vjerom u Isusa (Iv 4,50). Vjera je potpuno pouzdanje u Boga čije su mogućnosti neiscrpne. Sljepoća, gluhoća i nijemost mogu se shvatiti i kao duhovna posljedica propusta odaziva pozivu Kristova evanđelja. Tako Matej citira Izaiju 6,10: »da očima ne vidi, da ušima ne čuje i srcem ne razumije, pa da se ne obrati i da ga ne ozdravim« (Mt 13,15). Marko pak hebrejsku riječ ''ozdraviti'' prevodi rječju ''oprostiti'' (Mk4,12). Stoga, u tom slučaju također prepoznajemo vezu između izliječenja i oproštenja. Konačno, Isus je na križ ponio grijehe čovječanstva, njegove boli i smrt i tamo ih pobijedio. Potpuno predan Očevoj volji na križu, oprostio je svojim neprijateljima. Na Golgoti je objavio najsavršeniju Očevu ljubav ljudima upravo onakvu kakvom je i njega ljubio Otac. Bog je na križu potvrdio spasiteljsku odluku time što je dao Isusu moć da dade život vječni svima koji budu vjerovali. Ubrzo nakon osobnog doživljaja milosti Božjeg oproštenja i duševnog ozdravljenja, u svjetlu Duha Svetoga, prepoznala sam izgubljenost mojih prijatelja i sugrađana; njihovu nevjernost i zarobljenost, u kojoj sam i ja donedavno bila, te nemoć da se oslobode i oproste svojim bližnjima. Uvidjela sam da ljudi žive u prošlosti ratnih događanja iako je već desetljeće iza nas. Koliko dugo će živjeti u ovakvom stanju? Koliko dugo neće imati unutarnji mir? Toliko dugo dok ne prihvate milost Božjeg oproštenja i ne oproste drugima sve ono što su im učinili, tada će doživjet i izlječenje svoje duše.

Put k ozdravljenju pripravlja vjera; ona je moć koja otvara čovjeka prema onome što je nemoguće.

10


AUTOR | Joachim Pletsch

0.6.

O povjerenju M

eđusobno povjerenje jedan je od preduvjeta za uspješan zajednički život. Ono je temelj zajedničkog življenja. U slučaju male djece i novorođenčadi, presudan je odnos majke i djeteta. Osposobljenost za povjerenje prisutno je gotovo od dječje kolijevke. Ono čini čovjeka sposobnim da stvori dobro uhodane kontakte. Međutim, povjerenje se može i uništiti tako da umjesto njega nastane nepovjerenje. Kada se povjerenje jednom naruši, jako ga je teško ponovo uspostaviti.

I. NA KOJI NAČIN MOŽEMO STVORITI POVJERENJE? Stvoriti povjerenje može samo osoba koja je i sama stekla nečije povjerenje. Jedini siguran temelj povjerenja je Bog. Jedino On može trajno iscijeliti nesposobnost stjecanja povjerenja. Pretpostavka je povjerenja da onaj drugi želi dobro drugoj osobi. Isto tako i sami možemo steći nečije povjerenje kada vide da im želimo činiti dobro. Koraci k uspostavi uzajamnog povjerenja su sljedeći:

Osposobljenost za povjerenje prisutno je gotovo od dječje kolijevke. Ono čini čovjeka sposobnim da stvori dobro uhodane kontakte.

1.  otvorenost i komunikacija. Apostol Pavao nas uči kako možemo uspostaviti povjerenje. U njegovoj komunikaciji s Korinćanima nastale su napetosti jer su bili suzdržani prema njemu, čak i optužujući. Dirljivo je uočiti Pavlovo nastojanje u uspostavljanju svog odnosa povjerenja s tom zajednicom: ''Već vam od prije govorimo posve otvoreno, Korinćani! Naše je srce široko. Nije vam tijesno u nama, ali imate tijesan prostor (za nas) u svom srcu. Za uzvrat – govorim vam kao svojoj djeci – jednako se raširite i vi!'' (2 Kor 6,11-13); 2.  prakticiranje ljubavi: ''A ja ću najradije trošiti i istrošiti se za duše vaše. Ako, vas više ljubim, zar da budem manje ljubljen?'' (2 Kor 12,15); 3.  izdržljivost u kušnji. Osoba koja želi steći povjerenje, neka bude spremna na kušanje svoga truda. Pokušava li netko svojim riječima i ponašanje steći povjerenje kod drugoga, a već na samom početku pokazuje neiskrenost, nije čudo što ga neće zadobiti; 4.  slaganje u nevolji i iskušenjima. Sloga u djelovanju učvršćuje povjerenje jer se pokazalo da se mogu osloniti jedni na druge; 5.  iskreno ophođenje jedni s drugima. Neiskrenost potkopava povjerenje. Već kod prvog susreta može doći do korjenitog narušavanja povjerenja ako se drugima prikazujemo u lažnom svjetlu koje ne odražava stvarnost; 6.  priznavanje i opraštanje grijeha. Nitko nije u stanju uvijek sve izvršiti što je obećao. Ako riječju i nije nešto obećao,

11

u drugoj osobi može potaknuti takva očekivanja koja neće moći opravdati. S obzirom da ljudi nisu bez pogrešaka, pa tako ni kršćani, za obnovu povjerenja potrebno je uzajamno priznavanje grijeha i opraštanje.

II. ŠTO UNIŠTAVA POVJERENJE? Najsvjetliji primjer u Bibliji o gubitku povjerenja vidimo u primjeru Šaula, prvog izraelskog kralja. U njegovu slučaju jasno se iščitava nešto što je kod svakog narušenog povjerenja uočČasopis za duhovni život


ljivo. Onaj tko zlouporabi povjerenje, neće uništiti samo tuđe povjerenje, nego i svoje prema samom sebi. Često je to uzrok najvećih problema u zajedničkom življenju. U ljudskoj je naravi duboko ukorijenjen strah od osvetoljubivosti i iznevjerenja. Kad netko nekoga povrijedi ili iznevjeri, jednostavno se boji osvete onog drugog. To će probuditi nepovjerenje i na taj način će nastati sotonski krug kojeg se možemo osloboditi samo opraštanjem. Šaul je postao žrtvom gubitka svoga vlastitog povjerenja. To je rezultiralo manijom progonstava što ga je učinilo sve agresivnijim prema onima iz njegova okruženja. Nije vidio samo u Davidu neprijatelja koji mu o glavi radi, nego u konačnici u svima onima koji su bili na njegovoj strani, pa tako čak i u svom vlastitom sinu (1 Sam 20,30-33; 22, 6-8; 22,13-16). U svojoj sljepoći zanemario je činjenicu da ga David nije mrzio, već poštovao kao ''Božjeg pomazanika'' te mu ni za što na svijetu ne bi naudio.

III. MOŽEMO LI IMATI POVJERENJE U SVAKOGA? Povjerenje među ljudima uvijek je obremenjeno rizikom. Ljudski rečeno: rizično je dati svoje povjerenje preuranjeno. No, Božja nas ljubav može osposobiti tako da smo spremni na mržnju uzvratiti ljubavlju. Židovi su na Isusovu ljubav uzvratili mržnjom i smaknućem. No, Isus je na križu uzvratio svojom ljubavlju i praštanjem moleći: ''Oče oprosti im jer ne znaju što čine.'' Uzvratio je na njihovu mržnju svojom ljubavlju i praštanjem vjerujući u konačnu pobjedu svoje ljubavi nad mržnjom. Rezultat njegova povjerenja u Oca, očitovao se u tome da su se kasnije mnogi njegovi neprijatelji pokajali, obratili i postali njegovi sljedbenici. Osnovno pravilo za nas glasi: ''Ljubite svoje neprijatelje! Činite dobro onima koji vas mrze!'' (Lk 6,27). Ako je u nečijem srcu ljubav Božja, njegovo povjerenje neće imati granica. ''Ljubav sve pokriva, svemu se nada i sve podnosi.'' (1 Kor 13,7). Zapažamo da se ni sam Isus nije odmah dao u ruke svojih neprijatelja. Često bi im umakao; zapravo nisu mu mogli ništa sve dok nije bila Očeva volja da im se preda. Ni mi se ne moramo uvijek povjeravati ljudima. No, nama se također može dogoditi da će Bog od nas tražiti žrtvu koja će nas možda stajati i života. Mnogi velikani vjere dali su život radi svjedočanstva vjere i nisu marili za opasnost gubitka vlastitog života.

IV. NEKOLIKO PRAKTIČNIH SAVJETA: 1.  približi se s povjerenjem prijatelju čak i onda kada nema pravog razloga da se možeš pouzdati u njega; 2.  nikada nemoj prestati ljubiti, čak ni zlonamjernog čovjeka; 3.  suzdrži se ako primjetiš da onaj drugi nije iskren i otvoren prema tebi! Ponekad će napetost biti riješena povlačenjem i mudrom suzdržanošću, ali uvijek budi spreman susretati ga s ljubavlju kada ti se pruži prilika za to; 4.  učvršćuj svoje povjerenje u suradnji sa živim Bogom! On je izvor svakovrsnog povjerenja. U njega se možeš neograničeno pouzdati! Tko je svjestan Božje zaštite nad sobom, nema nikakvog razloga da se boji ljudi (Hebr 13,6); 5.  išti od Boga mudrost u uspostavljanju kontakata s ljudima! Upravo nam je u vrijeme naših kušnji dano obećanje svesrdne pomoći (Jak 1,2-5); 6.  budi spreman oprostiti čak i onda kada su drugi izigrali tvoje povjerenje.

Jedini siguran temelj povjerenja je Bog. Jedino On može trajno iscijeliti nesposobnost stjecanja povjerenja. Pretpostavka je povjerenja da onaj drugi želi dobro drugoj osobi.

12


AUTOR | Laslo Hornjik

0.7.

Svjedočanstvo

IMATE LI DJECU? „

I

mate li djecu?“ Ovo je pitanje vrlo učestalo prilikom upoznavanja bračnih parova i postavlja se u svrhu daljnjeg razvijanja razgovora. Ako je odgovor potvrdan, s radošću se podijele informacije i osjećaji glede djece. Ako je odgovor negativan, obično se kaže: „Dat će Bog!“ Međutim, naglo se mijenja atmosfera ukoliko par odgovori da nikako ne mogu imati djecu. Tada ljudi osjete neku neugodu jer ne znaju kako dalje nastaviti razgovor; nisu sigurni u kojoj mjeri je bolna tema koju su dotakli. Zbunjeno iščekuju što će sljedeće reći bračni par bez djece. Kao bračni par bez djece, moja supruga i ja uvijek iznova prolazimo ove faze upoznavanja i nakon toliko godina, 18 godina braka, ovo se ne mijenja. Neki ljudi nam u suosjećanju spomenu kako još uvijek postoji opcija usvajanja. Naš je odgovor da to ne želimo činiti, mi smo svoj život posvetili služenju Bogu. Svaki bračni par, koji ne može imati svoju djecu, nalazi svoj put. Usvajaju li djecu ili ne, svaki par ima svoju životnu priču koju ne saznaju svi. Moja supruga Ildi i ja upoznali smo se u Novom Sadu 1988. godine kada još nismo poznavali Gospodina. Započeli smo vezu, izlazili skoro svake večeri u grad, išli klizati (bila je zima). Trećeg smo tjedna, skupa s prijateljima, otišli na bazen plivati. Dok smo sjedili na rubu bazena rekla mi je, uz očitu veliku nelagodu, kako je rođena s Mayer-Rokitansky-Kuster-Hauser sindromom. MRKH sindrom se očituje u tome da se žene rađaju s nerazvijenim ili potpunim izostankom unutarnjih spolnih organa, što trudnoću čini nemogućom (na svakih 5000, rađa se jedna žena s ovim sindromom). Kad je to izrekla, nesigurno je promatrala kakva će biti moja reakcija, što ću sljedeće reći. Samo sam pitao još nekoliko pitanja glede toga i promijenio temu. No, ovo se duboko urezalo u

13

mene i počeo sam razmišljati o onom što mi je rekla. Sljedeća su se dva tjedna u meni odvijale borbe. Našao sam se pred jednim važnim pitanjem, kojeg nisam očekivao tako brzo u našoj tek započetoj vezi: hoću li ostati s Ildikom ili ćemo se razići? Morao sam ovo riješiti jer se pojavila dilema: veza se može produbiti i završiti s brakom, a jesam li spreman odreći se vlastite djece? Trebam li prekinuti s njom prije nego se emotivno vežemo i potražiti vezu s drugom? Nikome ništa nisam rekao o ovim stvarima. U samoći sam vrtio razne misli. Danima sam razmišljao samo o tome. Ildiki nisam pokazivao nikakvim znacima da sam u fazi donošenja odluke. Dolazile su mi misli i moji stavovi nastali iz revolta zbog razvoda mojih roditelja. Rastali su se kada sam imao osam godina, a sestre šest i četiri. Zbog toga sam često govorio sebi: „Radije ću imati brak bez djece u kojem se međusobno volimo žena i ja, nego da imamo djecu i onda se razvedemo pa im nanesemo boli koje sam i sam doživio.“ No, ipak sam se kolebao; možda je moguće imati i sretan brak pun ljubavi i imati djecu. Tada sam se sjetio jedne pripovjetke koju je napisao moj otac. On je bio novinar, prevoditelj i književnik. Napisao je ukupno šest knjiga, a u jednoj zbirci pripovjedaka nalazila se kratka novela o jednom bračnom paru bez djece. Živjeli su na selu, imali su oveće imanje, bili su dobrostojeći ljudi, ali nije im se rodilo dijete. Jednoga dana oko podneva, muž je priopćio ženi da je ostavlja i odlazi s drugom koja je trudna i nosi njegovo dijete. Žena nije rekla ni riječ, nastavila je raditi kućanske poslove. Popodne je, kad je sve pospremila, izglačala mužu košulje i odijela. Kada je i to obavila, otišla je u jednu sobu. Navečer, kada je muž ušao u kuću, pronašao ju je obješenu. Časopis za duhovni život


Nakon što sam cijelu tu priču prevrtio u glavi rekao sam si: „Ne, ja nisam takav čovjek. Ne mogu ostaviti Ildiku zato što ne može roditi. To je ispod svakog dostojanstva. Kad bih to učinio, duboko bih je povrijedio.“ Zamislio sam kako bi to bilo bolno za nju. Moj otac nikada nije saznao koliko mi je pomogao svojim pisanjem da donesem ispravnu odluku. Izabrao sam ljubav. I tako se naša veza nastavila, produbljivala se iz dana u dan, postali smo nerazdvojni. Nikad joj nisam govorio, sve do sada, o tome što sam prolazio tih dana, a i nije bilo potrebe. Meni je jedino bilo važno da se volimo. Prije Domovinskog rata, doselili smo u Šibenik i nismo ni slutili da ćemo biti nagrađeni i da ćemo upoznati veliku Ljubav. Ona nam se objavila u Isusu Kristu, Božjem Sinu. Tako je naša ljubav bila uronjena u Božju ljubav. Našu smo vezu okrunili brakom. Bog Otac pobrinuo se za moje očinstvo i Ildikino majčinstvo tako što nas je uveo u službe. Služimo Njegovoj djeci u crkvi. Mi danas nemamo jedno, dvoje ili troje djece, već mnoštvo (nismo ih nikada brojali). Roditeljstvo je kada jednom djetetu daš nešto od sebe, nešto što će ono cijeli život nositi u sebi, a mnogo

ih je koji su odrasli u Nedjeljnoj školi i vjeronauku kod tete Ildi. Naravno, tu sam i ja uključen na malo drugačiji način. Što reći onim parovima koji također ne mogu imati djecu? Najbolje je ne zapeti u boli koju osjećaju. Trebaju donijeti odluke koje će ih povesti dalje u životu. Ima onih koji se ne mogu maknuti s mrtve točke jer ih je bol zaustavila. Svakomu je njegova bol najveća. Kad sam razmišljao o nama dvoje, došla mi je misao da ima i većih boli od toga da netko nema djecu. Veća je bol kada roditelji, nakon godina podizanja jedinog djeteta, u jednom trenu ostanu bez djeteta zbog zloćudne bolesti ili prometne nesreće. Njima je mnogo teže. Oni do kraja života nose bol gubitka. Bog ponekad ne daje odgovore; ni mi nismo dobili odgovor na naše pitanje: „Zašto, Bože?“ Ne znamo zašto ovako prolazimo kroz život. Umjesto odgovora, Bog nam daje rješenja i ja sam zadovoljan - više ne pitam. Moja je molitva da svaki par bez djece donese dobre odluke i nađe svoj životni put. Ako bi me danas netko pitao: „Kada bi se sada mogao vratiti u 1988. godinu, bi li drugačije izabrao?“, moj je odgovor: „Opet bih izabrao ljubav.“

Bog Otac pobrinuo se za moje očinstvo i Ildikino majčinstvo tako što nas je uveo u službe. Služimo Njegovoj djeci u crkvi. Mi danas nemamo jedno, dvoje ili troje djece, već mnoštvo.

14


AUTOR | Ken Tada

0.8.

Bojišnica PONEKAD NAS SAMO SUOSJEĆANJE ČINI STRPLJIVIMA Gospodin će nam otkriti puninu ljubavi i povjerljive stvari, ukoliko svojom strpljivošću prianjamo uz njega, kada smo u osobnoj patnji. Isto tako će i jedna bračna zajednica biti prožeta s više ljubavi kada bračni partneri strpljivo ustraju uz Boga i jedno su uz drugog u vremenu krize.

M

oja je supruga Joni prije nekoliko mjeseci pokupila tešku prehladu. Unatoč tome što se inhalirala, pila velike količine tekućine i mirovala uz uzimanje Cvitamina, prehlada joj je vrlo brzo zahvatila bronhije. Nakon što je tijekom dvije noći bez prestanka kašljala, a disanje joj je postajalo sve teže, više nismo mogli čekati. Hitno sam je, na vrijeme, odvezao u bolnicu. U dežurnoj su nam službi rekli da upravo obavljene snimke pluća pokazuju da je Joni dobila jaku upalu pluća. Tijekom pretraga koje su obavljene sljedećeg dana, ispostavilo se da se u oba plućna krila nakupila voda. Liječnica je dijagnosticirala obostranu upalu pluća i odredila je djelotvornu terapiju kisikom. Dijagnoza nas je vrlo zabrinula. Potpuno oduzetim osobama

15

(paraplegičarima), kao što je i moja supruga, kapacitet pluća i prsnih mišića vrlo je mali. Njoj i običan udah zraka predstavlja problem. Mnogi od njih ne prežive čak ni jednostranu upalu pluća, a kamoli obostranu. Budući da Joni već trideset i osam godina pati od potpune oduzetosti, prema statistikama prešla je prag ostajanja na životu. To nas je još više uznemirivalo. Znali smo da joj život visi o niti. No, Joni je po naravi borac. Mukotrpno je slijedila upute liječnika; po propisu je uzimala lijekove, hrabro je i dalje kašljala čak i onda kada je bila već vrlo iscrpljena. Devetodnevni boravak u bolnici bio je nevjerojatno težak za moju suprugu, a priznajem i za mene. Osjećao sam se potpuno bespomoćno jer nisam bio u stanju učiniti ništa više osim što sam je lupkao po leđima da se sekret lakše izdvoji ili sam joj tijelo čvrsto stisnuo uz svoje da može lakše iskašljavati. Noću sam ostao uz nju u bolnici. Spavao sam pored njezina kreveta u jednom naslonjaču, ako se to uopće može nazvati spavanjem. Jednostavno sam morao biti tamo, odnosno radije bih ovako rekao: htio sam biti tamo jer nisam imao povjerenja u medicinsko osoblje. Uostalom, Joni nije mogla glasno vikati niti stisnuti dugme za pomoć. Htio sam biti uz nju da joj poslužim kada joj pomoć bude potrebna pri napadima kašlja koji su nadolazili otprilike svakih petnaest minuta. Tijekom noći, i do dvadeset i pet puta, naglo se ustajala da ju posjednem radi iskašljavanja. Nije to bilo jednostavno niti za Joni niti za mene. Jedne sam noći, u četiri sata u zoru, bio već gotovo premoren da bih nastavio. Kada se Joni između dva napadaja kašlja malo odmarala, naslonio sam svoju glavu na njezino rame. Oboje smo se potpuno iscrpili. Sve je bilo mračno i tiho, ne računajući pištanje i hroptanje Joninog grudnog koša. Nakon jedne duže stanke došapnula mi je: ''Je li to po tebi onaj dio: i u dobru i Časopis za duhovni život


u zlu?'' Nakon kraćeg razmišljanja, odgovorio sam joj: ''Ne, po meni je to udio u dobrim i lošim danima.'' Oboje smo se tiho nasmijali. Bio je dobar osjećaj konačno se nasmijati. Bezbroj smo puta uz Joninu bolesničku postelju molili Boga za vedrinu duha i iz nekog razloga Bog je upravo ovu prigodu upotrijebio da izlije svoju milost na nas. U tim trenutcima znali smo da ćemo izvojevati pobjedu. Bio sam uvjeren da će Joni biti sposobna prebroditi ovu bolest. Oboje smo vjerovali da će naš brak iz ove teškoće izaći ojačan. Konačno su otpustili Joni iz bolnice. Laknulo nam je kad smo opet mogli biti u svom domu. Iako Joni još dva tjedna nije mogla raditi, nije imala neke posljedice. Upravo se na vrijeme mogla vratiti u svoj ured ''Joni i Prijatelji''. Dok se kod kuće odmarala, primijetio sam da je puno češće pogledavam nego inače, ne zato jer sam morao, nego zato što sam to htio. Dužnost mi je da kao suprug budem uz nju i podnesem breme s njom, drugim riječima ''da trpim s njom'', što se na kraju pretvorilo u radost. Bog je i u mom srcu oblikovao novi način suosjećanja. Jednostavno sam htio biti u Joninoj blizini kada je patila.

Bliskost polako raste Joni se ponovo osjećala bolje. Nedavno smo proslavili dvadeset i treću godišnjicu braka. Tijekom minulih godina, izvanredno smo mogli zajednički djelovati. U slobodno vrijeme pružali smo pomoć potrebitim obiteljima te po cijelom svijetu dijelili kolica i Biblije invalidima. Zajednički smo sudjelovali u predivnoj službi. Sada je za mene ta riječ ''zajedno'' dobila sasvim novo značenje. Kao bračni par, Joni i ja nikada nismo bili jači zajedno, nego kad smo se borili protiv njezine upale pluća. Nikada nisam osjetio veću prisnost s mojom suprugom kao u trenucima kada sam joj čistio nos ili, po tko zna koji put, namještao masku za kisik. Čovjek bi povjerovao da je za osjećaj uzajamnosti potrebna večera uz svijeće ili romantično ljetovanje. Jako je zanimljivo da je Bog, da bismo ohrabrili partnera, produbili uzajamno predanje i nadahnuli se novom romantikom, upotrijebio uzajamnu borbu protiv upale pluća u bolnici! Osvježenje i nova romantika neće se dogoditi ako samo pokušamo nešto novo u bračnoj postelji; ona oživi onda kada muž pomaže nositi breme supruge i obrnuto. Tomu nikakva romantična večera ne može konkurirati. Na pragu je Jonin sljedeći rođendan, što znači da će doživjeti jednu godinu više od prosjeka (prema statistikama) životnog vijeka potpuno oduzetih osoba. Nadolazeća obljetnica njezina rođendana je dobra prilika za nas da porazgovaramo o uzajamnoj jednodušnosti (prisnosti). Snažniji sam kada pomažem supruzi i kada sam s njom. Supruga mi je također jača kada je u bliskom zajedništvu samnom. Iako je u invalidskim kolicima, usrećuje me, moli se za mene i pohvaljuje moj trud, zalaganje i napore. Savršena slika toga nalazi se u poslanici Efežanima 2,22 gdje stoji sljedeće: ''U njemu ste i vi ugrađeni u prebivalište Božje u Duhu.'' Moja supruga i ja nismo bračni savjetnici. Nismo stručnjaci čak ni u radu s invalidima, ali jedno znamo: patnja će ili raskinuti ili spojiti bračne partnere. Gospodin će nam otkriti puninu ljubavi i povjerljive stvari, ukoliko svojom strpljivošću prianjamo uz njega, kada smo u osobnoj patnji. Isto tako će i jedna bračna zajednica biti prožeta s više ljubavi kada bračni partneri strpljivo ustraju uz Boga i jedno su uz drugog u vremenu krize. Svakoj supruzi i supružniku, koji proživljavaju teško razdoblje, poručujem: Bog će se uvijek objaviti ukoliko mu se zajednički

Čovjek bi povjerovao da je za osjećaj uzajamnosti potrebna večera uz svijeće ili romantično ljetovanje. Jako je zanimljivo da je Bog, da bismo ohrabrili partnera, produbili uzajamno predanje i nadahnuli se novom romantikom, upotrijebio uzajamnu borbu protiv upale pluća u bolnici! utječemo kada smo u problemu ili potrebi. Kada se u svojoj nevolji čvrsto držimo Boga, tada sazrijeva iznad svega sočan i dragocjen plod Duha Svetoga, a to je strpljivost u našem braku. Mladim parovima, od kojih je jedan teški invalid, nisam imao običaj odmah savjetovati bračnu zajednicu. To je naime teška situacija. Zahtjeva jako puno obostranog odricanja, ali za one koji se svijesno odlučuju jedno za drugo – kao što smo Joni i ja – ili u slučaju onih koji su uslijed bolesti ili nesreće došli u takvo stanje, nakon što su se vjenčali, stoji ova tvrdnja: Milost Božja je uistinu dostatna! I to vjerojatno zato što On sjedi uz nas u našem čamcu. Joni i ja zasigurno još trebamo rješavati puno zadataka koji nas čekaju jer je dio puta još uvijek pred nama. Sve dok jedno od nas dvoje ne umre, jedan smo tim. Strpljivost i patnja tako su nas oblikovale. Dobar primjer ostavio je pred nama David, pisac Psalama, kada je rekao: ''Veličajte sa mnom Jahvu, uzvisujmo ime njegovo zajedno!'' (Ps 34,4). Iznenađujuće je to da nam se Bog objavljuje pogotovo kada se nađemo na dnu i imamo osjećaj da ne možemo više. Isus Krist, koji je sam život, uistinu je svakog takvog dana i svake noći bio blizu Jonine bolesničke postelje. Oboje smo njegovom milošću primili novu snagu. Naš se brak u takvom ozračju obogatio i postao bolji. Radujem se spoznaji da ću još puno dana, mjeseci i godina moći živjeti s mojom suprugom koja je stopostotni invalid. Ona je jednostavno jedan dragulj. Jedva čekam kada ćemo jednom u nebu moći vidjeti vječne vrijednosti svoga rada jer smo zajedno veličali i uzvisivali ime Božje!

16


AUTOR | Joel Osteen

0.9.

Riječi utjehe

Stvarajte naviku

BITI SRETNI M

nogi ljudi ne znaju da su većina naših pristupa životu – naši stavovi i ponašanja – vladanja koja trebamo naučiti. Sve se dobre navike stječu dugogodišnjim ponavljanjem. Ako smo se godinama usredotočavali na krivo umjesto na ono što je pravo, tada će nas naše negativno ponašanje lišiti istinske životne radosti. Dok smo u razvoju, mnoge naše navike preuzimamo od roditelja ili ljudi koji nas okružuju. Znanstvena istraživanja pokazuju da negativni roditelji odgajaju negativnu djecu. Ako se tvoji roditelji usredotočuju više na ono što je krivo, žive suviše stresno, napeto ili u obeshrabrenju, postoji velika mogućnost da i vi kao njihova djeca preuzmete i usvojite ista njihova ponašanja. Ljudi mi često znaju govoriti: ''Joele, ja sam po naravi napeta, zabrinuta i ne baš prijateljska osoba.'' No, molim vas, shvatite da se dobre navike trebaju stvarati, izgrađivati i unaprjeđivati. Dobra je vijest da možete ''reprogramirati'' svoj vlastiti ''kompjuter''. Drugim riječima, možete se osloboditi vašeg negativnog mentaliteta i razviti u sebi stanje sreće. Biblija nas poziva: ''Radujte se uvijek u Gospodinu''. Drugi prijevod jednostavno kaže: ''Budite uvijek sretni''. To znači da, bez obzira što nas snalazi u našem životu, još uvijek možemo imati osmijeh na licu. Svako jutro trebali bismo ustati s oduševljenjem zbog novog dana. Iako se uvijek iznova suočavamo s teškoćama i negativnim životnim okolnostima, trebamo se naučiti pozitivnom reagiranju. Mnogi ljudi misle da će biti sretni tek kad ih takvima budu učinile njihove povoljne životne okolnosti: ''Bit ću sretan čim dobijem novi posao; čim moje dijete bude kako treba; čim mi se povrati zdravlje...'' Međutim, to je krivo shvaćanje sreće. Upravo sada trebate donijeti odluku koja glasi: upravo ću sada biti sretan. Naša sreća ne ovisi o našim okolnostima, već o našoj volji. Riječ je o izboru koji trebaš učiniti. Imao sam prilike susretati ljude koji su doživljavali strašno nesretne trenutke, a da nisam uopće mogao primijetiti da su u nevoljama. Vidio sam osmijeh na njihovim licima i čuo dobre riječi iz njihovih usta. Unatoč njihovim nevoljama i patnjama, bili su pozitivni i nepobjedivi.

17

Promijenite način gledanja. Možete imati posve mali problem, no ako se usredotočujete na njega, on će postajati sve veći i veći. Ne uveličavajte svoje probleme, već veličajte svog Boga koji je veći od svih njih. Drugi su pak ljudi u sličnim negativnim situacijama, čak i u lakšim životnim okolnostima, očajni, potišteni, obeshrabreni, zabrinuti i slomljeni. Što ih čini različitima? Sve je u tome kakve misli ljudi njeguju u sebi. Netko izgrađuje naviku biti sretan - takve osobe žive u vjeri, pouzdanju i nadi u ono najbolje. Drugi su se ljudi opredijelili za negativno razmišljanje, gledanje, govorenje i reagiranje – takvi su uvijek zbog nečega zabrinuti, nečime opterećeni i razočarani te neprestano kukaju, žale se, kritiziraju i osuđuju. Želite li stvoriti u sebi sretno duhovno stanje? Trebate razviti djetinju bezbrižnost i opuštenost te zauzeti stav radosti i optimizma umjesto žalosti i pesimizma. Vjerujte da Bog sve kontrolira i da zbog toga nemate razloga živjeti u depresiji, potištenosti i zabrinutosti. Osim toga, umjesto kukanja zbog onoga što nemate, budite Bogu zahvalni na svemu što imate. Sreća se nalazi na pozitivnoj strani života. Svaki je dan pun neugodnih iznenađenja i događanja te stoga prihvatite činjenicu da se mnogo toga neće dogoditi onako kako ste očekivali. Vaši se planovi neće uvijek ostvarivati onako kako ste to zamislili. U tom slučaju, donesite svjesnu odluku da nećete dopustiti da na vas utječu negativne okolnosti. Ne dopustite svojim lošim osjećajima da vas liše radosti, već nastojte iz loših situacija izvući ono najbolje. Jedna je od najboljih stvari koju sam naučio da ne trebam Časopis za duhovni život


imati svoj plan kako bih postao sretan. Moja je odluka da ću se radovati u svakom danu bez obzira ostvaruju li se ili ne moji planovi. Vaš bi stav trebao biti: danas ću se radovati bez obzira što mi se probušila guma na autu; radovat ću se svakom danu bez obzira sija li sunce ili kiša pada; bit ću sretan u životu i onda kad nisam doživio željeno promaknuće. Ako imamo takav svjetonazor i stav, onda nam naša neugodna i bolna događanja neće biti stresna i uzrokom razočaranja. Ne moramo uvijek živjeti u napetosti, neraspoloženju i nezadovoljstvu. Naravno da ne možemo kontrolirati i promijeniti ljude - to je samo Bogu moguće. Ako vas netko živcira, prepustite ga Bogu. Ne dopustite da vam netko sa svojim ludim idiotizmom otme ono najbolje u vašem životu. Recimo, ako tvoj muž kasni s posla petnaest minuta i ručak se zbog toga već ohladio, pokvario ti se sav preostali dan. Nemoj se čvrsto držati svog uspostavljenog reda. Život je prekratak da bi se uvijek iznova živjelo u zlovolji i neraspoloženju. Naše negativno reagiranje i loše raspoloženje narušavaju naše zdravlje i poprilično skraćuju naše živote. Osobno, ne želim umrijeti prije određenog vremena zato što se uvijek ponovo živciram zbog zastoja u prometu. Ne želim živjeti sa čirevima u svom želucu zbog toga što se dotične osobe ne ponašaju kako bih htio ili zato što mi je godišnji odmor pokvaren mnogim kišnim danima. Prije mnogo godina ruski znanstvenik Ivan Pavlov učinio je jedan eksperiment sa psima proučajući njihove navike, odnosno reakcije na neke situacije. Svaki put kad bi im pozvonio i kad bi psi ugledali hranu, jako bi se oduševili i počeli bi sliniti. Jednostavno nisu imali strpljenja čekati. Nakon nekoliko tjedana, poslije svakog hranjenja pasa, Pavlov je pazio koji će pas prvi reagirati na zvuk zvona. Nakon izvjesnog vremena, psi su se već navikli na zvonjavu kao podsjetnik na vrijeme hranjenja. Nekoliko tjedana kasnije, Pavlov se odlučio za drugi način. Počeo je zvoniti u drugo vrijeme kad nije običavao davati hranu psima. Htio je vidjeti hoće li slično reagirati. Zanimljivo, svaki put kad bi pozvonio, psi su počeli sliniti iako im nije dao hranu, niti su je vidjeli ni mirisali. Njihovi mozgovi govorili su da je vrijeme za hranu iako to nije bilo. Pavlov je tu pojavu nazvao ''uvjetovani podražaj''. Ponekad se slično događa i nama. Često na naše negativne životne situacije reagiramo sa svim mogućim takozvanim ''uvjetovanim podražajima''. Prijatelji, suviše je takvih žalosnih reagiranja u našem suvremenom svijetu. Mnogi su se ljudi razboljeli zbog svog negativnog, stresnog i napetog života punog briga. Kaže se da depresija može biti uzrokovana kemijskom neravnotežom, no često vidim oko sebe mnoge potištene, poražene i deprimirane ljude samo zato što su se usredotočili na ono negativno. Prvenstveno su zaokupljeni svojim problemima i onim što je krivo; prije svega usredotočuju se na ono što su izgubili ili ne mogu postići, a trebali bi gledati na ono što imaju u životu i što mogu učiniti.

Vjerujte da Bog sve kontrolira i da zbog toga nemate razloga živjeti u depresiji, potištenosti i zabrinutosti. Osim toga, umjesto kukanja zbog onoga što nemate, budite Bogu zahvalni na svemu što imate. Sreća se nalazi na pozitivnoj strani života.

Promijenite način gledanja. Možete imati posve mali problem, no ako se usredotočujete na njega, on će postajati sve veći i veći. Ne uveličavajte svoje probleme, već veličajte svog Boga koji je veći od svih njih. Odbacite od sebe svaku sumnju i uđite u vjeru. Izađite iz svog razočaranja i počnite se radovati. Donesite odluku da ćete provoditi sretan život.

18


Psalmi / Vesela buka Reizdanje muzičkog cd-a

Izvori

Kršćanski nakladni zavod Cvjetkova 31, 31 000 Osijek ......................................................... Narudžbe/ E-mail: epcrh@zg.t-com.hr Tel/fax: 00 385 (0)1 3700 966

KNJIGA U PRIPREMI

50 kn

"Bezuvjetni prijatelji"

V

eselu buku su „dizala“ neka druga deca iz nekog drugog, veselijeg vremena u kome ni „reči“ ni „riječi“ nisu zvučale „falš“ sluhu drugoga i drugačijega. To su bili dani sredine osamdesetih godina u bivšoj, kakvoj-takvoj, ali ipak našoj državi. Međutim, veselost ove muzičke i dramske „buke“, nema jugonostalgičan karakter. Naprotiv. Poruka ovoga dečijega audio mjuzikla ima apolitički i bezvremenski, univerzalno ljudski karakter, jer predstavlja glasan i bezazlen odgovor na Božiju inicijativu dara života i Njegove bezuslovne ljubavi prema svima i u svim, bilo lepim ili bilo teškim, vremenima. Autentičnost hrišćanske duhovnosti nikada ne „falšuje“ u uhu Srca Božijeg!

K

njiga "Bezuvjetni prijatelji" (radni naziv) daje praktičan uvid u sve što bi današnji mladi trebali znati o zdravoj seksualnosti. Knjiga nudi razna gledišta o seksualnosti temeljena na bogatim iskustvima onih koji su na bilo koji način praktično iskusili sljedeće teme: 

muško-ženska prijateljstva u školi, društvu, crkvi;

kultura – što ona govori i kako predstavlja seks i seksualnost;

gledišta djece;

gledišta mladih koji su već iskusili seks;

životinje i njihov usađeni seksualni instinkt;

Psalmi (Dimitrije Popadić, dekan Protestantskog teološkog fakulteta u Novom Sadu)

gledišta kušanih na seks;

gledišta znatiželjnih;

JOHN SHULTZ

gledišta seksualno zbunjenih pojedinaca;

Samo jedno trazim

gledišta korisnika pornografije i starijih;

Božja izvorna vizija seksa i seksualnosti;

Vodič kroz Psalme u godinu dana

iskustva onih koji su zdravim odnosima sačuvali svoje emocije, tijelo, zdravlje i osobnost od zamki i povreda za pravi - Božji - naum seksualne prakse.

"U godinama koje sam proveo putujući i govoreći, posebnu ulogu u mom životu odigrali su misionari. Zato je i dobro vidjeti od jednog takvog misionara ovakav vodič za osobnu pobožnost kroz Psalme. Bogate istine, koje je John Schultz uzeo iz Svetog pisma tijekom svoje misionarske službe, ohrabrit će vas i osnažiti u vašem pozivu." Ravi Zacharias - autor i govornik Broj stranica: 384 Izdavač: BDFBH (Biblijsko društvo u Federaciji Bosne i Hercegovine) Cijena: 40,00 kn

Knjige možete naručiti e-mailom: bdfbh@smartnet.ba

Knjiga otvara i detaljno analizira seksualnost kao jednu od najraširenijih tema današnje mlade generacije te vodi u svijet zdravih odnosa i seksualnosti. Mlada generacija svjedoči kako okolina (mediji, filmovi, glazba ...) prikazuje međuljudske odnose kroz prizmu seksa i seksualnosti kao nešto normalno i uobičajeno, no time izostavlja šokantne posljedice za mlade ljude koje proizlaze iz takvih odnosa. Iza takve idealizirane slike, kriju se opasne zamke: slomljena srca, trajne povrede, poremećen sustav vrijednosti i poimanja svog unutarnjeg bića, stvaranje nepovjerenja i nesposobnosti stvaranja bilo kakvih trajnih, zdravih i dugotrajnih odnosa. Ovaj priručnik u svakom poglavlju daje niz originalnih ideja i mudrih savjeta kako se zaštiti i očuvati čistima od nepoželjnih utjecaja današnjeg društva; daje jasne korake kako izgraditi prave, dugotrajne i kvalitetne odnose među mladima onako kako je to Bog izvorno zamislio! Seksualnost i užitak u takvom odnosu ne mogu se usporediti nikakvim drugim iskustvom! To je jedinstveno, posebno iskustvo kakvo samo Bog može darovati (mladim) ljudima ... Ines Đulabić

19

Časopis za duhovni život


"Možemo davati bez ljubavi, ali ne možemo voljeti bez davanja." Amy Carmichael

Časopis za duhovni život

Izvori br. 25  

Magazine for spiritual life

Advertisement