Izvori br 31 by Andreja Mil

Časopis za duhovni život tajnistvo@epc.hr 31 | 2013

www.epc.hr

10 kn

UREDNICA | Marija Koprivnjak

Duh puše

gdje hoće ...

Budimo uvijek otvoreni Duhu Svetom i dajmo mu mjesta da djeluje onako kako on hoće i želi.

očevši od prvoga Pentekosta sve do danas, Duh Sveti silno djeluje u životima ljudi koji su mu otvoreni. Kada sam imala 15 godina, ozbiljno sam odlučila slijediti Krista. Predala sam svoj život njemu prilikom jednoga večernjeg bogoslužja. Kada sam se u mraku vraćala sa svojom sestrom, cijelim sam putem plakala i bila sretna što me nitko nije vidio kako plačem, osim Boga ...

Sljedećih dana molila sam za krštenje Duhom Svetim i za dar govorenja u jezicima. Mislila sam i rekli su mi ljudi da trebam glasno vikati, naricati, naprezati se i ponavljati riječi: "Haleluja!" Sve sam učinila kako su mi rekli, a ništa se nije događalo. Tako je prošlo dosta vremena i u sebi sam odustala od toga. Mislila sam da Bog to možda meni ne želi dati. Odjednom, neočekivano u tišini, u mojoj skromnoj molitvi i razmišljanju o Bogu, počele su mi dolaziti nepoznate riječi i spontano sam počela izgovarati neke riječi, sve dok one nisu prešle u bujicu. "To je to što sam tražila!" uzviknula sam od sreće i radosti. On uvijek djeluje onako kako on hoće i gdje hoće. Nema kod njega formula ili klišeja. Budimo uvijek otvoreni Duhu Svetom i dajmo mu mjesta da djeluje onako kako on hoće i želi. Svatko od nas treba osobno probuđenje. Naša prošla iskustva i događaji ne mogu nas podupirati i održavati u današnjem vremenu u kojem živimo. Nama je potrebna sila Duha Svetoga u svakom novom danu našega života. Ono što želim jest djelovanje Duha Svetoga u današnjem danu, a ne njegovo djelovanje nekoć u davnoj prošlosti. Svakako, zahvalna sam na Božjem djelu u svojoj mladosti, no ne mogu od toga dalje živjeti, duhovno rasti i napredovati. Meni je potrebno djelovanje Duha Svetoga u svakom novom danu mojega života. Duh Sveti je svojim djelovanjem potreban svima nama. Izvori Časopis za duhovni život Proljeće 2013 Godina LIII Cijena: 10,00 kn Izdavač Evanđeoska pentekostna crkva u Republici Hrvatskoj Kosirnikova 76 HR - 10 000 Zageb, Hrvatska tajnistvo@epc.hr www.epc.hr

Glavni i odgovorni urednik mr. Damir Špoljarić

Grafičko oblikovanje Andreja Mil

Urednici Antun i Marija Koprivnjak Tel. 032 414-767 akopriv@yahoo.com

Tisak Top Dan d.o.o.

Lektura Nives Opačić Korektura Elizabeta Koprivnjak

Adresa uredništva IZVORI, KRŠĆANSKI NAKLADNI ZAVOD p.p.370 Cvjetkova 32 HR-31 103 Osijek Hrvatska Tel. 031 494-192

Žiroračun Raiffeisen Bank ŽR: 2484008-1102587701 IBANHR: 2224840081102587701 SWIFT CODE: RZBHHR2X OIB: 56822036075 ISSN: 1330-2119

Tiskovina je upisana u UPISNIK HRVATSKE GOSPODARSKE KOMORE O IZDAVANJU TISKA. Rješenjem Središnjeg državnog ureda za upravu pod URBROJ: 515-03-04-3, KLASA: UP/I-070-01/03-01/142 “Izvori” su oslobođeni plaćanja poreza na promet proizvoda. Redakcija Izvora ne snosi odgovornost za nenaručene materijale (tekstovi, fotografije, pisma... u bilo kojem formatu) i ne smatra se dužnom vraćati ih pošiljateljima.

časopis za duhovni život

AUTOR | Laslo Hornjik

DUH SVETI IZLIJEVA

Najbolji trajni znak prisutnosti Duha Božjeg u meni jest ljubav Božja koju je ulio u moje srce. Po toj ljubavi znam i osjećam da sam voljen i mogu voljeti. Kada ovo za vjernika postane stvarnost, tada zavlada mir u umu i duši.

''Ali vi niste u tijelu, već u Duhu, ako zbilja Duh Božji prebiva u vama. Ako tko nema Kristova Duha, nije Kristov.'' Rim 8, 9-10

uha Svetog spominju sve kršćanske denominacije i imaju svoje učenje o njemu. Osobito se skreće pažnja na Božjeg Duha na dan Pedesetnice, kada se izlio na okupljene učenike u Jeruzalemu. Iznova se opisuju događaji toga vremena. Međutim, izvan tih blagdana malo se poučava o životu s Duhom Svetim. Da, o životu s njim, jer on je poslan kao dar s neba svakomu tko se pokaje za svoje grijehe prihvaćajući Isusa Krista kao Spasitelja i potpuno se pokori volji Božjoj. Dar dolazi tek nakon pokajanja i predanja, nikako prije. Duh Sveti se trajno nastanjuje u vjerniku. I ja imam isto iskustvo kao i milijuni drugih kako u mojem tijelu, osim mene, boravi još jedna osoba – Duh Sveti. I toga trebam biti svjestan svaki dan. Moj život je sada neodvojiv od Božje prisutnosti. Kao pastir Božjega stada - Crkve, - stalno me muči jedno pitanje: jesu li vjernici svjesni Boga u svojem životu svaki dan? Toliko toga odvlači pažnju, skreće pogled od Boga. A on je tu, jako blizu, u njima samima. Sve više sam uvjeren kako se poučavanje treba

usredotočiti na život s Duhom Svetim, jer to je život s Ocem i Sinom Isusom Kristom. Tako kaže Biblija. Slušajući svećenike i propovjednike raznih denominacija, primjećujem da neki govore iz znanja o Duhu Svetom, dok drugi (u manjem broju) iz poznavanja. Mnogo je toga već rečeno o Duhu Svetom, a malo se govori o svakodnevici s njim. ''Svi su oni koje vodi Božji Duh sinovi Božji'' (Rim 8, 14), kaže Biblija. Vodstvo je svakodnevno. Kako možeš slijediti nekoga koga ne poznaješ i nisi svjestan da je s tobom?! Još bolje – u tebi! Imamo i mali problem. Kako osjetiti Duha Svetog? Niti ga vidimo, niti ga čujemo tjelesnim osjetilima. Mora postojati neka vrsta komunikacije. S naše strane to je molitva, a s njegove? Često u razgovoru spominjemo kako nas Duh vodi kroz poticaje, misli, savjest ili tihi glas (osobno bih volio da je malo glasniji). Tražimo ove znakove vodstva, duša nam žeđa za puninom. U jednom retku otkrio sam ono što donosi mir i puninu: "A nada ne razočaČasopis za duhovni život

rava, jer je ljubav Božja izlivena u našim srcima po Duhu Svetomu koji nam je dan" (Rim 5, 5). Najbolji trajni znak prisutnosti Duha Božjeg u meni jest ljubav Božja koju je ulio u moje srce. Po toj ljubavi znam i osjećam da sam voljen i mogu voljeti. Kada ovo za vjernika postane stvarnost, tada zavlada mir u umu i duši. Ljubav je temelj odnosa s Duhom Svetim. Ljubav nas povezuje, nismo stranci jedan drugom. To predivno zajedništvo koje je Isus Krist, naš Gospodin, živio dok je hodao zemljom, postalo je sada naše zajedništvo s Duhom Svetim. Budući da su Otac i Sin na nebu, kroz odnos s Duhom Svetim u zajedništvu smo s njima. Mnogi vjernici pentekostnoga i karizmatskoga pokreta jure za znacima i čudesima, traže ''posebno pomazane'' ljude i konferencije, a iskustvo punine Duha im je ''nadohvat ruke''. Treba se smiriti u tihom kutku i prigrliti Riječ: ''Ljubav Božja je izlivena u mojem srcu po Duhu Svetom koji mi je dan.'' Zato: ljubav je moja primarna i najvažnija komunikacija s Bogom, s njegovim Duhom. Bog je ljubav i unutar Svetoga Trojstva ljubav je punina odnosa i zajedništva. U to zajedništvo Bog nas je pozvao poslavši svojega Sina na svijet da nas otkupi, da bi zatim poslao Duha u nas i time uključio u zajedništvo, koje Trojstvo već ima. Čudesno! Tko bi se usudio ovo izreći da to nije sadržaj Isusove molitve (Iv 17, 20-23).

Mnogi vjernici pentekostnoga i karizmatskoga pokreta jure za znacima i čudesima, traže ''posebno pomazane'' ljude i konferencije, a iskustvo punine Duha im je ''nadohvat ruke''.

U ovom kontekstu trebamo shvatiti i našega ljubljenog apostola Pavla kada je pisao hvalospjev ljubavi. Bez punine ljubavi koju Duh Sveti obilno izlijeva u srce neće pružiti zadovoljstvo ni jedno čudo, ni jedan znak, ni jedno djelo vjere. Apostol Pavao je dobro znao o čemu govori, stalno je čeznuo za još većom puninom ljubavi Kristove. A sada nešto o osobnim iskustvima. Bio sam u dva navrata na seminaru pod imenom ''Božje očinsko srce''. Duhovno govoreći, vidio sam mnogo očajnički žednih ljudi. Došli su na šestodnevni seminar iskusiti Boga. Ovozemaljski život im je donio mnoga razočaranja, ranjavanja i obeshrabrenja. Ne mogu reći što su sve očekivali, ali jedno znam: bili su žedni ljubavi Božje. Tko im je to mogao pružiti? Samo oni koji su već bili u toj predivnoj dubokoj ljubavi Duha Svetoga. Te sluge Božje pružale su ljubav koju su primili od Duha. Ljudi su na tom seminaru doživjeli toliku promjenu, da se to nije moglo sakriti. Samo jednim pogledom na njih lako se moglo utvrditi da su nešto primili. Zakoračili su u stvarniju spoznaju vlastita identiteta da su djeca Božja i da ih Otac nebeski neizmjerno ljubi. I sve to sada vrlo opipljivo ostvaruje u njima Duh Sveti, koji i dalje ulijeva Božju ljubav u srca vjernih. I na kraju ovoga kratkog izlaganja, Duh Sveti je došao da proslavi Isusa. On zna kako treba Isusa proslaviti i zna kako ga treba predstaviti svijetu. Ako se damo voditi Duhom, tada ćemo o Isusu svjedočiti na pravi način. Vrlo je važno kakvog Isusa predstavljamo svijetu. Je li za grešnika privlačan magnet ili strašni sudac? Kakvim ga vide po mojem i tvojem svjedočanstvu? Ljuti li se Isus ili ih ljubi? Duh Sveti koji boravi u tvojem srcu dati će ti odgovor.

AUTOR | Antun Koprivnjak

Suhe kosti (Ezekiel 37, 1-14)

Pentekostni pokret rodio se iz molitvenoga pokreta. Kada je zamrla molitva, u njemu je zamro i taj pokret. On je započeo sa silnom vatrom Duha Svetoga, a danas je više-manje završio u hrpi pepela tjelesnosti, svjetovnosti i mrtve religioznosti.

svojem dugogodišnjem vjerničkom i propovjedničkom životu naslušao sam se nebrojenih propovijedi, predavanja i razmišljanja o mnogim svetopisamskim istinama i temama, ali vrlo rijetko imao prilike čuti propovijed na temu ''Suhe kosti''. Nekako mi se čini da većina današnjih propovjednika, biblijskih učitelja, a i vjernika, misli kako se ova Ezekielova proročka poruka odnosi samo na Izrael u Starom zavjetu te kao takva nema nikakve veze s našim današnjim kršćanstvom i vjerničkim životom. Međutim, Bog i danas sve nas upozorava na prisutnost suhih kostiju u našoj kršćanskoj stvarnosti. Današnje denominacije, crkve, zajednice, vjerske skupine, institucije i organizacije pune su, nažalost, religioznih grobova i mrtvačkih suhih kostiju u njima. Drugim riječima, današnje kršćanstvo, bez obzira na religiozna imena i nacionalnosti, puno je suhih, beživotnih i duhovno mrtvih vjernika, vjerskih službenika, vođa, bogosluženja, religioznih

programa, aktivnosti i praksi. Posvuda nailazimo na religiozne grobove mrtvih običaja, tradicija, ceremonija, liturgija, blagdanskih slavlja, svetkovina i djelatnosti.

''Izobilje života?'' – gdje je? Što predstavljaju ti grobovi i mrtvačke kosti u njima? Nestanak i odsutnost Kristova života, duhovnu smrt i beživotnost. U njima nema pravoga Isusovog života. Vidite, u velikom dijelu današnjega kršćanstva ima puno religioznosti i religiozne aktivnosti, ali nema istinskoga kršćanskog života, nema očitovanja Isusove svetosti te njegovih istih i većih djela. U današnjim crkvama i životu kršćana trebalo bi biti prisutno izobilje Kristova života, međutim njega jednostavno nema. Isus je rekao: ''Ja sam došao da imate izobilje mog života.'' Kakvo izobilje njegova života? Izobilje života ljubavi, svetosti, Časopis za duhovni život

Svaka naša crkva trebala bi biti oaza izobilja Kristova života onima koji ga nemaju, a traže ga u njima.

pravednosti, sloge, jedinstva i duhovne slobode od bilo koje ovisnosti te pobjede nad svakim grijehom, tamom i zlom. Riječ je i o bogatstvu sile Duha Svetoga, njegovih plodova, darova i službi te nadnaravnih čudesnih očitovanja. Naša je kršćanska zadaća i poslanje u ovom svijetu promicati takav život, širiti ga i prenositi ljudima. Istinski je kršćanin nositelj izobilja Isusova života, promicatelj njegovoga svetog života, predstavnik i posrednik. On ga neprestano od njega prima i posreduje onima koji ga nemaju. Svaka naša crkva trebala bi biti oaza izobilja Kristova života onima koji ga nemaju, a traže ga u njima. Međutim, mnoge današnje denominacije, crkve i njezini članovi postali su religiozni grobovi puni religioznih mrtvačkih kostiju; postali su stvarnost kršćanskoga mrtvila, umiranja i smrti, postali su nositelji i širitelji religiozne truleži, beživotnosti, besplodnosti, umiranja i smrti.

Uzrok mrtvila A što uzrokuje takvo stanje religioznih grobova te suhih mrtvačkih kostiju u njima? Što uzrokuje duhovno mrtvilo, beživotnost, duhovnu besplodnost, umiranje i smrt? Jednostavno, grijeh i naši grijesi. Rezultat grijeha i griješenja jest duhovno umiranje, beživotnost, besplodnost i smrt. Grijeh usmrćuje Kristov život u nama. Griješenje nas lišava izobilja Kristova života. Što je grijeh? Neposlušnost Bogu, Božjoj riječi i zapovijedima. Ona nam kao takva zatvara vrata pristupa izobilju Kristova života, dok nas poslušnost dovodi do njega. Nadalje, naša tjelesnost, svjetovnost i idolopoklonstvo također uzrokuju naše duhovno umiranje, gubljenje Kristova života i konačno smrt. Nažalost, današnje je kršćanstvo puno tjelesnosti, svjetovnosti i raznovrsnog idolopoklonstva. Zato je i puno religioznih grobova i suhih mrtvačkih kostiju. Kada mi možemo grešnike kao duhovne mrtvace oživljavati na novi Kristov život? Samo ako smo prethodno i sami oživljeni i puni Isusova života. Mrtvac ne može mrtvaca oživjeti ili mu posredovati život. Zašto je većina današnjih vjernika nesposobna i nemoćna oživ-

ljavati duhovne mrtvace oko sebe? Zato što su i sami duhovno mrtvi, poluživi ili nedovoljno oživljeni. Ni sami nemaju izobilje Kristova života. Mi možemo davati drugima samo ono što imamo, a ne ono što nemamo. Kršćani mogu posredovati drugima Kristov život samo ako ga i sami posjeduju u njegovu izobilju. Budimo svjesni sljedećih činjenica: kršćanin koji ne moli, duhovno je mrtav; zajednica koja ne moli također je duhovno mrtva. Kršćanin je živ i živi ako moli; crkva je duhovno živa i živi ako je u neprestanoj molitvi. Zanemarivanje osobne i zajedničke molitve uzrokuje duhovno umiranje, smrt, religiozne grobove, suhe mrtvačke religiozne kosti, odnosno duhovnu sušu i okoštalost. Pentekostni pokret rodio se iz molitvenoga pokreta. Kada je zamrla molitva, u njemu je zamro i taj pokret. On je započeo sa silnom vatrom Duha Svetoga, a danas je više-manje završio u hrpi pepela tjelesnosti, svjetovnosti i mrtve religioznosti.

Duh Sveti je naša nada Poput proroka Ezekiela, posvuda smo okruženi nebrojenim religioznim grobovima i mnoštvom religioznih suhih kostiju. Takvo žalosno stanje budi beznađe, odnosno uzrokuje gubljenje svake nade. Kad su se Izraelci našli u takvu očajnom i beznadnom stanju duhovne beživotnosti, mrtvila i smrti, izgubili su svaku nadu i govorili: ''Usahnuše nam kosti i propade nam nada.'' Međutim, Bog im je odgovorio: ''Ima nade. Ja ću vas sa svojim Duhom pohoditi, duhovno uskrsnuti, oživjeti, obnoviti i povratiti u vašu zemlju; zemlju meda i mlijeka, odnosno u zemlju izobilja života.'' A što to nama govori? To nam kazuje da ima nade i za nas koji smo i sami većim dijelom postali religiozni grobovi i suhe mrtvačke kosti. A tko je naša nada? To je Duh Sveti. On je naša nada. Jedino nas Božji Duh može ponovno uskrsnuti, oživjeti, obnoviti i povratiti u izobilje Kristova života. Duh je onaj koji uvijek ponovno uskrisava i oživljava, Duh je onaj koji uvijek iznova iz smrti vraća u život, Duh je onaj koji nas izvodi iz religioznih grobova i uvodi u izobilje Kristova života, Duh je onaj koji iz mrtvačkih kostiju podiže silnu, moćnu, veliku i brojnu Kristovu vojsku koja pobjeđuje neprijatelja i otima mu plijen: duše; Duh je onaj koji nam posreduje silu, plodove, darove i službe, te osposobljuje živjeti Isusov sveti život, činiti njegova ista i još veća djela. Zbog svega toga Duh Sveti je uistinu naša nada. Bog obećaje: ''U posljednje vrijeme izlit ću svoga Duha na svako tijelo.'' Mi se upravo nalazimo u tim posljednjim vremenima; u vremenima uvijek ponovnog izlijevanja Duha Svetoga. Tako zapažamo da i u naše vrijeme Gospodin ponovno izlijeva svojega Duha na pojedince, skupine i crkve. I što se onda događa? Događa se njihovo ponovno duhovno uskrisavanje, oživljavanje, buđenje, obnova, rast, napredak i brojčano umnoženje. A gdje i na koga izlijeva Bog svojega Duha? Izlijeva ga na one koji vjeruju u njegovo ponovno izliće - izlijeva ga na sve one koji se ponovno obraćaju i ostavljaju svakoga grijeha i idolopoklonstva. Izlijeva ga na one koji ga traže u riječi i molitvi - izlijeva ga na one koji mu se vraćaju u poslušnost ''jer on daje Duha onima koji mu se pokoravaju.'' Gospodin daje Duha onima koji su voljni i spremni živjeti po Božjoj volji. On daje Duha onima koji žele druge spašavati, oslobađati, ozdravljati, duhovno oživljavati i vraćati iz smrti u život. Budemo li se i mi počeli lišavati svakoga grijeha i vraćati u poslušnost Bogu te osobno i zajednički moliti za pohođenje Duha Svetoga, bit ćemo doista od njega pohođeni, oživljeni i osposobljeni za uspješno ispunjenje svojega poslanja u svijetu.

AUTOR | dr. C. M. Ward

i obično spajamo pobjedu s vrhovima, nikad s dolinama; izjednačujemo visine s koristima. Ali Izaija govori o ''viziji doline'' (Iz 22,1).

Izaija predlaže: ''ako stvarno želiš da vidiš, umjesto da se popneš gore, moraš se spustiti dolje; umjesto da svijet imaš pod svojim nogama, ti moraš sići na dno; umjesto da gledaš pod sobom, moraš gledati iznad sebe.'' Postoji zanimljiv izvještaj o Mojsiju. Kada mu je došao posljednji čas, Bog je izveo Mojsija na vrh gore Pisge i tako mu dao priliku da pogleda obećanu zemlju. Onda je Bog sahranio svojega vođu u dolini. Kad je Mojsije otvorio oči u nebeskom Kanaanu, nije ih otvorio s vrha Pisge, nego iz dubokoga groba u dolini ''i ukopa ga on u dolini u zemlji nasuprot Betpeoru'' (Pnz 34, 6). Kad je Job opisivao sliku odmora na kraju životnoga puta, rekao je: ''Lake su mu grude zemlje u dolini'' (Job 31, 33). Ljepota i bogatstvo nalaze se u dolini. Borbe su se vodile i izvojevale u dolinama. Jedna od najvećih Jošuinih borbi bila je u dolini Ajalon. Dan mu je bio prekratak da bi uništio sve svoje neprijatelje. I Bog je produžio dan na njegovu zapovijed. David je izvojevao veliku pobjedu u dolini gdje je pobio Sirce. Kakve koristi mogu imati od dubina? Naravno, ja sam sklon vidjeti malo vrijednosti u nesreći, teškoći, nevolji i bijedi. Obično se želi vidjeti mir, napredak, uspjeh i uspon. Mnogi religiozni sustavi stavljaju veliku vrijednost na materijalne blagoslove. Najbolja mjesta čuvaju se za one najbogatije. Malo je članova izabrano u crkveni odbor od onih koji su povučeni ili siromašni ili u nekoj financijskoj krizi i tragediji. Obično se biraju oni koji imaju najbolju ušteđevinu, uspjeh u poslu ili profesiji, oni koji su najbolji u očima ljudi, ne uzimajući u obzir biblijski standard.

Izbjegavaš li dolinu?! Ona nikad ne treba biti simbol sramote. Isus se spustio. Sišao je da hoda medu ljudima. Časopis za duhovni život

Nekoliko godina kasnije kad se oženio i kad dobi prvorođenca, tj. mene, otac i majka dali su mi iz zahvalnosti sestrino ime Morse. Ona je predstavila mojega oca dr. A. B. Simpsonu i zajednici kojoj je služio Gospodinu u zapadnoj Kanadi. Neki traže lagan život na površini. Teške kušnje proizvode u čovjeku ono što je najbolje. To nam je pokazano i u Isusovoj službi. On je uzeo sa sobom trojicu najbližih – Petra, Jakova i Ivana – na vrh gore i tu se preobrazio pred njima. Vidjeli su njegovu nebesku slavu. Bili su impresionirani, začuđeni i zaslijepljeni. Bilo je to previše za njih. Nisu znali značenje. Čuli su osobe koje su pripadale povijesti. To su bila dva diva o kojima su čitali u svetim knjigama. Bilo je to veličanstveno! Nisu shvatili svrhu ovog iskustva dok se nisu spustili s gore i pogledali u lice ljudskim nevoljama. Onda su otkrili da se slava ne sastoji u izdvojenom prebivanju na visinama premoći nego u službi onima koji trpe i u podizanju bremena s onih koji su preopterećeni.

Životne poteškoće zapravo su bodovi uzrasta. To je nužnost koja donosi otkrivenje. Ipak, činjenica je da ljudi koji izbjegnu nevolje promaše uzrast. Životne poteškoće zapravo su bodovi uzrasta. To je nužnost koja donosi otkrivenje. Tako je bilo i s Pavlom. Pitam se bi li on bio imenovan u neki odbor. Što bi mogao ponuditi grupi gladnoj novca? Naučio je biti zadovoljan i u neimaštini. Često mi postavljaju pitanje kako sam dobio drugo ime, Morse. Moj je otac bio mladi metodistički propovjednik na starom Zapadu. Jedne nedjeljne večeri, dok je propovijedao doseljenicima, bio je spašen prilikom vlastita propovijedanja! Do te večeri nije stvarno znao što znači biti nanovo rođen od Duha Svetoga. Obuzela ga je žeđ za svetošću, žeđ koja ga je dovela u biblijsku školu u Cincinati. Učitelji su bili nadaleko poznati po svetosti - Morrison, Carradine, Godbey, Rees i drugi. A. G. Ward žeđao je da upozna Riječ. Zbog oskudice za vrijeme studija postao je vrlo mršav. Bio je bez sredstava za život i borio se za opstanak pod teškim okolnostima. Bez obitelji, bez izdržavanja i gotovo potpuno sam, tjelesno je propao. Skršena zdravlja, izgubio je i vid. Naizgled je bio potpuno zaboravljen. Onda se zbilo čudo u dolini. Mnogo, mnogo kilometara dalje, u New Jerseyu, sestra Morse bila je u molitvi pred Bogom. Bila je to bogata žena na položaju, udana za liječnika čija je klinika bila poznata u ovoj zemlji. Dok je ona molila, Bog joj je pokazao u viđenju ovoga mladog čovjeka, sada slijepog i na umoru, kako leži na obali rijeke Ohio, iscrpljen siromaštvom. U viđenju je saznala njegovo ime i mnoge druge detalje - da ode u Cincinati i prebaci ga u svoj dom i kliniku. To je i učinila. Sestra Morse je njegovala A. G. Warda: dok nije ozdravio, opskrbljivala ga je najboljim što je imala. Posebno se molila za njegov vid i on je bio iscijeljen.

Mi svi padamo u kušnju da budemo penjači. Želimo da se popnemo socijalno, financijski, akademski i teološki. Ali Isus nije bio ''penjač''. On je bio ''spuštač''. Jednom je našao svoje učenike pune ponosa kako zanemaruju službu i prepiru se tko je među njima najveći. Već su se popeli na prijestolje. Nasuprot tomu, Isus je rekao: ''Hajdemo dolje'', uzeo je ručnik i oprao noge ovim ''mladim vladarima''. To ih je postidjelo. To ih je naučilo da se prava veličina vidi u poniznom služenju. Oni su se penjali za pad. Vrlo je lako dobiti vrtoglavicu i pasti zbog titule, imenovanja, svjedočanstva, dostignuća i poznatosti, međutim najsigurniji smo kad peremo noge. Učenici su uvidjeli da su ljudi veliki ne kad ih se služi nego kad služe drugima. Krist je uvijek isticao solidne temelje. Šibanjem, brodolomima, kamenovanjem, tamnicama, opasnostima od razbojnika, osamljenostima, nerazumijevanjima, pustinjom, bolovima, bdijenjem, gladima, golotinjama i brigama učinio je Pavla ''više nego pobjednikom'' (Rim 8,37). To nije bio opis nekoga tko gubi. Pavao je bio pobjednik. Rekao je : ''Pristupit ću k viđenjima i objavama Gospodnjim'' (2 Kor 12, 1). Budući da je silazio, bio je uzdignut. U nevolji ćeš otkriti koliko vrijedi prijatelj. Vidiš susjeda kao što ga nikad prije nisi vidio. U bolesti spoznaješ kolika je vrijednost zdravlja. To nadmašuje bogatstvo i posao. U gubitku se otkriva suosjećanje. Tu se pronalazi da ''nitko ne živi sebi'' (Rim 14, 7). Nekada moramo proći kroz dolinu ispaštanja za svoje grijehe. Moramo platiti kaznu zbog ljudskih zakona, a i Božjih zapovijedi. Kazne su skupe. Takav je život. Nekoliko trenutaka kasnije mi je žao. Uhvaćen sam, razotkriven i posramljen. Odlučujem da neću ponoviti pogrešku, da neću napraviti prekršaj, da neću izgubiti kontrolu nad svojim temperamentom, da neću nepošteno iskoristiti prednost, gaziti i ranjavati druge osobe. Nekad prolazimo kroz dolinu nesreće. Vatra zahvati kuću i uništi pokućstvo, ušteđevinu i vrijednosti. Izgubljena parnica, propali posao, pala cijena vrijednosnicama, uništena ljetina. Našli smo se u silnom dugu. U takvim događajima mnogi nalaze istinsku vrijednost života, vrijednost koju ne može uništiti vatra ili poplava – čast, vjernost, ljubav. Postoje stvari koje ne mogu biti ukradene. Ono što jesi ne može ti biti oduzeto. Ono što si dao ne može biti izgubljeno.

Prođi kroz bolnice! U tim dolinama srest ćeš se s najvećim ljudima – ljudima za koje su bolovi postali svetinja, divovima u strpljenju i cijenjenju. Nedorasli su sebični, razmaženi, cmizdravi i štićeni. Što oni stvarno znaju o životu? Nekada je pred nama dolina smrti. Prolaz je uzan i mračan. Ulazimo i izlazimo sami. Ali iznenada se otvara nebeski prozor. Nikada ne mogu znati – stvarno znati – što budućnost sadrži dok ne prodrem kroz dolinu smrti. Biblija upotrebljava frazu ''dolina odluke''. Vrlo se brzo susrećemo s ''da'' ili ''ne''. Što studirati? Kime se oženiti? Kakvo zaposlenje tražiti? Kakvo prijateljstvo njegovati? Kad odlučim, zaključao sam se u odluku. To nije odluka s vrha planine. To je ''odluka iz doline''. Nikad se nisam oslanjao na pogled s visine ili osvajanje daljine. Donio sam mnogo odluka na osnovi ''u dobru i zlu, bolesti i zdravlju, dobitku i gubitku''. Na početku ne mogu vidjeti kraj. Ovo je agonija, a ne ekstaza. U ovom životu bio sam u dolini suhih kostiju. Propovijedi kao da su izgubile svoje meso, službe su izgledale kao zabave, slušatelji nisu pokazali prihvaćanje. Može li se tako živjeti? Ali doživio sam i više uskrsnuća. Vidio sam da su pjesme postale žive. Vidio sam da slušatelji ustaju. Gledajući unatrag, ne bih želio da sam promašio ove doline iskustva. Moram proći kroz ove i druge doline. U njima ću se sresti s vama. Prijateljstva se stvaraju u dolinama. U njima postajemo svjesni zloba koje razdvajaju i posvećenja koja spajaju. Tu nalazimo zajednički jezik; barijere iščezavaju. Izbjegavaš li dolinu?! Ona nikad ne treba biti simbol sramote. Isus se spustio. Sišao je da hoda među ljudima. Mi trebamo neko hodanje prije nego što smo spremni za penjanje. Ali ''neću se bojati zla, jer si ti sa mnom''. Jednoga dana trebat će prijeći još samo jednu dolinu – i vidjet ćemo svjetlo svojega doma.

Moram proći kroz ove i druge doline. U njima ću se sresti s vama. Prijateljstva se stvaraju u dolinama. U njima postajemo svjesni zloba koje razdvajaju i posvećenja koja spajaju. Tu nalazimo zajednički jezik; barijere iščezavaju.

Časopis za duhovni život

AUTOR | Andrae Crouch

Nadahnuće Duha Svetoga

Andrae Crouch je jedan od rijetkih ljudi kod kojih se dar skladanja tako izvanredno ujedinjuje s darom izvođenja. Njegovi koncerti pravi su izraz istinskog slavljenja Boga u duhu. Našoj publici poznat je po pjesmama: ''Ne znam zašto (To God be the glory)...'', ''Kroz sve to (Through it all) ...''.

oliko se mogu sjetiti događaja iz daleke prošlosti, naša je kuća bila ispunjena glazbom. Ona odiše ritmom. Sve je u našoj kući imalo ritam i slavljenje.

Stara bakina perilica rublja prala je rublje glasnim ritmom. Baka bi stajala pokraj nje i, udarajući nogom u taktu, govorila: ''Hvala ti, Isuse! Hvala ti, Isuse!'' U svojoj jedanaestoj godini života naučio sam da cilj glazbe nije samo uživanje u njoj. Tata je bio pozvan za pastora male i siromašne crkve, udaljene 60 milja od Los Angelesa. U crkvi je bio stari, istrošeni klavir, ali ne i netko tko bi svirao na njemu. Tata je držao u Los Angelesu malu kemijsku čistionicu i u njoj raspravljao hoće li prihvatiti crkvu ili ne. Izgledi su bili prilično slabi. Kad je drugo nedjeljno jutro bio ondje, pozvao me naprijed pred publiku. Bilo je samo 20 ljudi, uključujući i djecu. Jako sam se uplašio. ''Andrae'', rekao je, "ako bi ti Bog dao dar glazbe, bi li ga cijeli svoj život upotrebljavao na njegovu slavu?'' Nisam znao što se skriva iza toga njegovog pitanja, a on je zapravo tražio od Boga znak treba li prihvatiti pastirski poziv ili ne. Kada sam potvrdno klimnuo glavom, on je položio ruke na moju glavu. ''Gospodine'', molio je, ''znaš da trebam pijanista. Ako želiš da vodim tu crkvu, daj Andraeu dar glazbe.'' Kad sam tjedan dana kasnije jedno poslijepodne došao kući iz škole, našao sam u dnevnoj sobi stari klavir. Tata je uzeo svoju ušteđevinu od 75 dolara i kupio klavir, u vjeri da će mi Gospodin dati dar glazbe. Tri sam dana stajao pokraj njega i samo ga gledao. Onda sam jednoga dana, kad je kuća bila prazna, sjeo za klavir i živahno pronašao svoje prve tonove. Nakon nekoliko trenutaka svirao sam s obje ruke – odonda je moj životni put bio određen. Kad smo sljedeće nedjelje stigli u malu crkvu, pošao sam ravno

prema klaviru. Noge su mi jedva dodirivale pod kad sam sjeo na stolac: čim su ljudi zapjevali, pridružio sam im se sviranjem. Trebalo mi je malo vremena da pronađem prave note, a nakon toga sam se potpuno uskladio s njima. Nakon nekoliko mjeseci mogao sam sve svirati – u bilo kojem duru. Bog mi je dao dar sviranja. Međutim, imao sam problem mucanja. Zapravo sam tako jako mucao da sam se bojao govoriti, osim pred onima koji su me poznavali. Nisam se mogao ni predstaviti. Sve što sam mogao promucati bilo je: ''Ja -ja -ja -ja ...'' A onda bih se od sramote zacrvenio i pobjegao. Ali u korištenju dara sviranja mogao sam pjevati bez mucanja. Nekoliko godina kasnije otkrio sam drugu korist. U prvom polugodištu gimnazije pao sam iz geometrije. Uvečer pošto sam primio svjedodžbu, došao je tata u moju sobu i sjeo na rub mojega kreveta. Nježno držeći svoju ruku na mojem ramenu, sjedio je tiho dok sam jecao na jastuku. Znao sam da mogu naučiti geometriju. Jedino nisam mogao zapamtiti aksiome i postulate. ''Sine, čini se da ti ne možeš zapamtiti ništa osim glazbe'', rekao je tata blago. ''Zašto ne napišeš note za te postulate? Kladim se da bi ih zapamtio kad bi ih pjevao.'' To je bila izvanredna ideja. Nedugo nakon toga dobivao sam na ispitu petice. Sjedeći u klupi, pjevao bih aksiome i postulate prema melodiji koju sam za njih napisao. ''Dam, di dam ... najkraći razmak između dvije točke je dužina ... dam, di dam.'' Upotrebljavajući dar glazbe, primijetio sam da sve mogu pamtiti samo ako pjevam. Odonda je taj dar vladao mojim životom. Prije nekoliko godina, pošto sam okupio svoj glazbeni sastav – ''Andrae Crouch i učenici'' – otkrio sam da dar djeluje na drukčiji način. Pjesme kao ''Ja sam siguran'', ''Nastavit ću pjevati'' i

''Krv nikad neće izgubiti svoju moć'', od kojih su prodani milijuni primjeraka, doslovno su izvirale iz mene. Postojalo je iskušenje da tražim svoju slavu, ali sam se sjetio tatina pitanja: ''Ako bi ti Bog dao dar glazbe, bi li ga cijeli svoj život koristio na njegovu slavu?'' Znao sam, ako bih sebe počeo smatrati zaslužnim za uspjeh, dar bi me napustio. Onda je došla jedna od onih tamnih noći duše. Godinama sam se molio da mi Bog da dobru suprugu. Konačno sam mislio da sam je pronašao. Bila je fantastična pjevačica i ja sam sanjao o putovanjima oko svijeta pjevajući zajedno s njom. Onda me jedne večeri, bez upozorenja, nazvala i rekla da se udaje za drugoga čovjeka. Otišla je zauvijek. Jadan i potišten, odlučio sam da više nikad neću pjevati. Više nisam želio dar glazbe. Proputovao sam svijet i postao slavan, ali sam izgubio ono što sam želio. Vratio sam se kući utučen i poražen. Našao sam poruku na kojoj je pisalo da nazovem jednu osobu. Bila je od Alicea Pearsona, staroga prijatelja. Nazvao sam ga. ''Hej, braco'', rekao je, ''Gospodin mi te stvarno stavio na srce, ima tome već nekoliko dana. Čuo sam o tvojem gubitku i boli. Ali ne smiješ se uzdati u djevojku – stavi svoje pouzdanje u Isusa!" Onda to odjednom više nije govorio Alicea nego sam Gospodin po njemu. ''Sine moj, hoću da znaš da sam upravo kraj tebe. Jesi li ikada vidio da trava raste na vrhu planine? Trava raste u dolini. Svojega sam sina Isusa poslao kroz tu dolinu, ali ga je moj put i moj štap, koji je zapravo moje upućivanje, tješio. Znaj to: ja sam i s tobom ...'' Jecao sam tako jako da sam jedva čuo ostatak proroštva. Bojao sam se otvoriti oči. Činilo mi se kao da Gospodin stoji upravo pokraj mene. Te noći nisam mogao spavati. Bacajući se po krevetu, stalno sam slušao riječi koje su mi prolazile kroz glavu – riječi i glazbu. Mnoge od mojih pjesama nastale su oko ponoći, ali ova je bila drugačija. Bila je osobna - intimna. Skliznuvši s kreveta, pipajući, tražio sam put kroz mračnu kuću do klavira. Pritisnuo sam prekidač magnetofona, a onda pustio prste da lete gore-dolje po klavijaturi. Prvo note, a onda riječi. U početku su dolazili samo dijelovi. ''Da de da da ... proputovao sam mnogo ... lala da ... milijuni lica ... pa pa pa bijah prazan ... hvalim ga za gore ... doline ... kroz sve to ... Gospodina ... da de dum.'' Suze su mi tekle, pa sam htio isključiti magnetofon. Bilo mi je to previše blisko i duboko. Previše osobno. Onda sam se sjetio tatinih riječi o upotrebi dara na slavu Božju. Odjednom je nadošlo. Tako je. Kotrljalo se. Soba je bila ispunjena glazbom dok sam svirao i pjevao.

Upotrebljavajući dar glazbe, primijetio sam da sve mogu pamtiti samo ako pjevam. Odonda je taj dar vladao mojim životom. Časopis za duhovni život

Te noći nisam mogao spavati. Bacajući se po krevetu, stalno sam slušao riječi koje su mi prolazile kroz glavu – riječi i glazbu. Mnoge od mojih pjesama nastale su oko ponoći, ali ova je bila drugačija. Bila je osobna - intimna.

Hvala mu za gore, hvala za doline, hvala za bure kroz koje me vodi. Jer da nisam imao probleme ne bih znao da ih Bog može riješiti, ne bih znao što vjera u njega može učiniti. Kroz sve to, kroz sve to naučih se uzdati, uzdati u Boga. Kroz sve to, kroz sve to naučih ovisiti o njemu. To je bila nova duhovna razina mojega duhovnoga života. Međutim, iako sam otada imao još mnogo ''Kroz sve to'', držim se lekcija o pouzdanju u Boga i ostajanju u njegovoj riječi. Moj dar glazbe jest način na koji mogu Gospodinu reći nešto novo – i primiti nešto novo od njega. Nakon ovog iskustva, svaki put kada mi Bog daje novu pjesmu, sjetim se očevih riječi. I umjesto da je zadržim za sebe, pjevam je svijetu – Bogu na slavu.

AUTOR | Matej Sakač

Bog ne poziva kvalificirane, Moje djetinjstvo bilo je pusto i čeznuo sam za prijateljstvima. Kad sam pošao u školu, nisam uopće stekao prijatelje, a i oni za koje sam mislio da su mi prijatelji nisu to bili, jer su me mnogi od njih ismijavali zbog mucanja.

d djetinjstva sam vjerovao u Boga. Prvi dojam preko kojeg je Gospodin ostavio trag na meni bio je crtani film "Super Book", a prikazuje Isusov život. Gledanjem tog crtića rodila se vjera u mom srcu. Dobro se sjećam kad je otac u Zagrebu kupio kasetu "Super Book", koju i danas imam. Moje djetinjstvo bilo je pusto i čeznuo sam za prijateljstvima. Kad sam pošao u školu, nisam uopće stekao prijatelje, a i oni za koje sam mislio da su mi prijatelji nisu to bili, jer su me mnogi od njih ismijavali zbog mucanja. Inače, mucao sam od svoje četvrte godine i redovito išao u Suvag na govorne vježbe. Osnovna škola sa svojim negativnim događanjima utjecala je jako na moj karakter. Bio sam povučen i željan nečije pažnje. Mogu reći da do srednje škole nisam imao istinske prijatelje kojima bih se mogao povjeriti. U srednjoj školi moj se život promijenio. Ona potreba za pažnjom ispunila se i sve više sam oko sebe stjecao prijatelje s kojima sam počeo izlaziti te se intenzivnije družiti. Što je vrijeme dalje prolazilo, ta ispunjena potreba za pažnjom bi jenjavala, te bi i dalje ostajala praznina u meni. Važno je zapaziti da u svim tim trenucima svojega života nisam gubio vjeru u Boga. Štovi-

še, bio sam zbunjen pitanjima tko je on i što će biti sa mnom kada umrem. Znao sam da postoji nešto u meni što je vapilo za nečim vječnim, ali nisam to znao ispuniti, pa sam ispunjenje tražio u djevojkama, glazbi i pisanju depresivnih pjesama te na taj način tražio samoga sebe. Moj život brzo je ispunio blud, pornografija, alkohol, psovanje, arogancija, neposlušnost itd. Jednoga dana u 4. razredu srednje škole otkrio sam da moj otac vara moju majku. To me snažno potreslo, a najgore je bilo što sam to saznao sam. Ubrzo sam rekao svim ukućanima, osim svojoj majci. Otac je obećao da će to riješi bez nekih posljedica. No nikada nije prestao i dalje varati moju majku. Zbog toga se u moj život uvukla gorčina i ljutnja - nisam mogao oprostiti ocu i djevojci s kojom je griješio. Još je veći problem bio taj što je ona bila od mene starija tek 7, 8 godina. Uza sve to, a i rastave mojih roditelja, ušao sam s ocem i u fizičke sukobe. Nedugo nakon rastave otišao sam na Pravni fakultet u Osijek. Ondje sam nastavio sa svojim starim životom: piti, pušiti i živjeti u nemoralu, pa i konzumirati lake droge. Svirao sam na ulici i tako zarađivao za koncerte i druge događaje. Moj je život bio Časopis za duhovni život

Znao sam da postoji nešto u meni što je vapilo za nečim vječnim, ali nisam to znao ispuniti, pa sam ispunjenje tražio u djevojkama, glazbi i pisanju depresivnih pjesama te na taj način tražio samoga sebe.

''Isuse, dođi u moje srce i radi sa mnom što god želiš.'' Nakon nekoliko trenutaka sila Duha Svetoga spustila se na mene tako da sam počeo moliti u drugim jezicima. Bio sam kršten Duhom Svetim. Otada više nisam slijep, moj se pogled na svijet promijenio, oprostio sam svima koji su me povrijedili, prestao sa svim porocima i sada nastojim živjeti čistim životom. Bog me oslobodio svih poroka, razvezao moja mucava usta da govore kako treba.

u velikom neredu - zamijenio sam dan za noć - sve bih radio samo da sebi udovoljim, ali nikako nisam mogao doći do pravoga zadovoljstva. Nešto mi je nedostajalo; to je bio Bog. Da se ispunim zadovoljstvom, pisao sam pjesme koje su izazivale duboke emocije kod ljudi, tako da bi plakali čitajući ih. Međutim, ja sam ipak ostao nezadovoljan. Na sve moguće načine pokušavao sam ispuniti prazninu svoje duše, ali nisam uspijevao.

Glazba je važna u kršćanstvu, jer na taj način možemo privući Božju prisutnost koja liječi. U osobnom životu, slavljenjem razvijam intimni odnos s Bogom. Glazbom želim dotaknuti Božje srce i pokrenuti ga da on dotiče druga srca. Slavljenje je danas moćno sredstvo kojim se mogu mladi privući Bogu i približiti Isusu. Nitko mi ne može uzeti moje živo svjedočanstvo i iskustvo s njim. Ono mi je najjače oružje u pridobivanju novih duša. Trebamo pročistiti motive i željeti uvijek ono uzvišeno; ono na što nas je Isus pozvao: ''Idite po svem svijetu i propovijedajte evanđelje svakom stvorenju ...'' (Mk 16, 15).

Svirajući na ulici, jednoga dana sreo sam jednu prijateljicu koja me pozvala u neki šator sastanka pokraj Drave. Bilo mi je rečeno da je to nešto kršćanski. Iste večeri odbio sam otići onamo, ali zato sam otišao na rock-koncert. Sutradan opet sam je sreo i, umjesto da odem slušati o Bogu, ponovno sam otišao na rock-koncert. Nedugo nakon tih događanja, u lipnju 2010. godine, sreo sam tu prijateljicu u gradu i opet mi je pričala o nekakvoj kršćanskoj crkvi u kojoj se događaju velike stvari. Kad mi je to govorila, bio sam potpuno pijan, ali me ipak nešto privuklo i poticalo: ''IDI ONAMO!" Za nekoliko dana posjetio sam crkvu koja se zove Riječ života. U toj zajednici imao sam priliku već na samom početku čuti biblijsko učenje o spasenju i sudjelovati na sastanku za muškarce. Nisam imao pojma o čemu se radi, ali sam osjećao da je to u redu. U svemu tome htio sam sve što imaju i ti ljudi. Iste večeri na jednom druženju, pozvao sam Krista u svoj život. Ipak, ništa se nije posebno promijenilo. Vratio sam se kući u Garešnicu i nastavio živjeti po starom. U rujnu sam ponovno došao u Osijek i odmah otišao na jedan sastanak mladih u tu crkvu. Na tom sastanku jedna mi je djevojka svjedočila što je sve Krist učinio u njezinu životu. Bilo je to ono što sam i sam htio: imati što oni imaju. A ono što su oni imali bio je Krist. Bio sam zadivljen i čudesnim govorenjem u jezicima te vjerovanjem da postoji nadnaravni Bog čudesa. Iste večeri vratio sam se u svoj stan, kleknuo i u očajnoj žudnji za boljim životom predao sam svoj život Kristu. Rekao sam mu:

Novi život s Isusom Bio je to iskreni vapaj i čežnja za Bogom i njegovim prijateljstvom. Shvatio sam da jedino predanje živom Bogu može u meni donijeti radikalnu promjenu. Bog je u mojem životu sve. On me izveo na pravi put. I čak nakon tih trenutaka obraćenja, kad sam mislio da ću uspjeti dati prvu godinu na fakultetu, dogodilo mi se nešto vrlo neugodno: pao sam – nisam položio ispit koji mi je trebao omogućiti upis na drugu godinu studija. Vratio sam se u Garešnicu, očajan i razočaran. Ali onda se nešto dogodilo: otišao sam u pentekostnu zajednicu i ondje se upoznao s pastorom. Pitao me znam li išta svirati: rekao sam mu da sviram gitaru. Dopustio mi je da sviram na jednoj službi. Ubrzo mi je dao slobodu da sviram na svakoj službi. I onda mi je rekao da sam ja zapravo ostvarenje proročke riječi koju je pastor iz Belišća uputio crkvi dva tjedna prije nego što sam ja došao: ''Vi imate čovjeka za slavljenje, on je ovdje iz ovoga grada, ali još nije došao.'' Bog me počeo uvoditi u slavljenje tako da sam počeo sve više shvaćati važnost te službe.

Volio bih da još mnogi mladi počnu istinski tražiti Boga, jer će im on dati puno više od onoga što očekuju ili čemu se nadaju. Moja je molitva i želja da što više mladih krene putem kojim sam ja krenuo i da spoznaju ljepotu života i Božjega puta, ostave se grijeha i ispraznosti svijeta te vjerno slijede Isusa. Jer što koristi čovjeku da sav svijet stekne, a dušu svoju izgubi? ''Pjevat ću Jahvi koji mi učini dobro, pjevat ću imenu Jahve svevišnjeg!'' (Ps 13, 6). Evo jedne pjesme koju sam napisao: "Čujte svi narodi evo kralj kraljeva dolazi dignite se svi narodi jer Gospodar gospodara dolazi otvoreno je nebo jahač na bijelcu dolazi jer njegovo ime je Vjerni i Istiniti O narodi, Isus opet dolazi, evo ga dolazi, riječ Božja zove se, ogrtačem krvavim odjeven je, na boku mu piše da on je kraljeva Kralj Gospodar gospodara"

AUTOR | Venčeslav Lustig

amor, plač, smijeh i suze. Što je to? Što se događa?" upita šestogodišnjak svojega godinu dana starijeg brata.

Te godine, 1970., bio je omladinski kamp u Belišću. U našem malom, skromnom domu, u dvije sobe, natiskalo se puno mladih. Usred noći čuo se snažan žamor iz ženske sobe. Te noći bile su krštene dvije moje starije sestre i jedna djevojka, a u iduća tri dana 48 mladih. Sljedeće noći klečao sam iza propovjedaonice moleći Isusa Krista da me krsti Duhom Svetim, iako nisam bio ni svjestan što je to, želio sam dio te radosti koju su oni imali. Moj brat, koji je prije mene bio kršten, stao je iza mene i držao mi već klonule ruke nakon višesatne molitve. U jednom trenutku oko mene je zasjalo žarko svjetlo. Prostorija se ispunila meni nepoznatom pjesmom, a pokraj sjajne staze koja se spustila negdje iz visine, s lijeve i desne strane, hodala su nevjerojatna lijepa bića duge bijele kose, bijelih haljina i blještavih lica. Kada je ta slika nestala, čuo sam sâm sebe kako govorim nekim meni nepoznatim jezikom. Moj brat me je grlio govoreći: "Moj braco je kršten Duhom Svetim." Sjećam se jednoga dana, dok smo brat i ja pokušavali izigravati Tarzana na našoj trešnji, pozvao me otac rekavši: "Sine, ovo je gospon velečasni i želio bi čuti tvoj novi jezik." Poslušao sam ga i energično se počeo moliti u Duhu, na što su se obojica nasmijala i otpustila me u moj svijet igre. Slijedili su uzbudljivi mjeseci žarkih molitava, otkrivenja, vizija i snova.

PAD Kako je vrijeme prolazilo, sve sam manje koristio darove Duha, dok ih nisam potpuno ugasio u sebi. Sada sam uvjeren da bi djeca vjernih roditelja trebala imati

U jednom trenutku oko mene je zasjalo žarko svjetlo. Prostorija se ispunila meni nepoznatom pjesmom, a pokraj sjajne staze koja se spustila negdje iz visine, s lijeve i desne strane, hodala su nevjerojatna lijepa bića duge bijele kose, bijelih haljina i blještavih lica. posebno savjetovalište, tj. osobe koje će razgovarati s njima i usmjeravati ih. Roditelji su izabrali taj put dok djeca nisu imala izbor. Najveći i najuspješniji sotonski mamac, gorčina, zarobio je i moj život. Nisu me od Boga odvojili neki "veliki grijesi", kako je to većina sebi rastumačila, nego sam najprije zbog žalosti u srcu počeo preskakati službe, dok na kraju nisam potpuno otpao od Boga. Svaki susret s nekim od kršćana u meni je prouzročio bujicu gnjeva i gađenja. Sada ne samo da sam ljudima koji su me povrijedili oprostio nego sam se i pokajao zato što sam upao u sotonsku zamku gorčine i nepraštanja. Časopis za duhovni život

NISMO MI NJEGA IZABRALI, NEGO JE ON IZABRAO NAS!

kršćanskim životom punim uspona i padova, a možemo i uživati u punoj slobodi koju je Krist izvojevao za nas.

Nakon dvadeset godina bez Boga, jedne nedjelje dok sam igrao nogomet, pukla mi je Ahilova tetiva. Žena me uspjela nagovoriti da s njom odem u crkvu, gdje je predavao jedan brat sa službom dušobrižništva, jer ionako s longetom do kuka nisam mogao ništa drugo raditi.

VIZIJE I SNOVI

Sada zahvaljujem anđelu koji mi je "postavio žganbetu" dok sam igrao nogomet. Bio sam iznenađen kako taj čovjek zna da sam nekad bio s Bogom, a sada nisam. Isto tako, iritiralo me to što je rekao da ću se vratiti Bogu, a ja zbilja u njega nisam više vjerovao. Nisam to ni želio. U meni je sve govorilo: "Bježi!" Taj je brat bio pun iskustva, pa je znao što se u meni događa. Pozvao me da popijem kavu s njim. U razgovoru rekao mi je da kada čovjeka boli zub, onda ode zubaru i zub ga prestane boljeti, a kada čovjeka boli duša, za to nema lijeka. Psihijatri možda i mogu pronaći uzrok problema, ali posljedicu ne mogu izliječiti. Prepisuju ljudima lijekove, a kad ti lijekovi prestanu djelovati, osobi je samo još gore, jer njezin problem postaje samo još veći. Rekao mi je da moja duša ne može disati jer je puna tuge i boli. Na to sam počeo otežano disati, ali sam to pripisao njegovoj snažnoj sugestiji. Predložio mi je da se moli za mene, a ja da ponavljam za njim. Pristao sam misleći da nemam što izgubiti, a bilo mi je i neugodno nakon toliko razgovora odbiti čovjeka. Kada je rekao prvu rečenicu, ja sam ga prekinuo. Znao sam da je počeo molitvu s praštanjem, na što ja nisam bio spreman. Pitao me želim li oprostiti. Rekao sam da sam pokušao, ali da ne mogu. Tada je započeo s molitvom: "Bože, želim oprostiti, ali ne mogu." Dobro sam vagao svaku njegovu riječ prije nego što bih je ponovio. "Sada te molim, Duše Sveti, da mi pomogneš u tome." I to sam ponovio. U jednom trenutku ponovo su počeli trnci prolaziti kroz moje tijelo i otežano sam disao. Uperio je prst u moja prsa i zapovjedio tuzi da iziđe, a meni da počnem disati. U tom trenutku potpuno sam izgubio dah. Tada sam znao da to više nije sugestija i želio sam priznati Isusovo ime, ali neka nevidljiva ruka zatvorila mi je usta i nisam mogao. Nakon toga prodisao sam kao malo dijete i plačući počeo moliti Duha Svetoga za oprost. Vjerujem da se svaki grešnik osjeća tako kad ima stvaran dodir sa svetim Bogom. Čak me i iznenadilo da je svih 20 godina, za koje sam bio uvjeren da sam daleko od njega, On bio uz mene. Te sam večeri sav uzbuđen opisivao svojem ocu svoje svjedočanstvo, - njemu koji dvadeset godina nije odustao postiti i moliti se za mene.

OSLOBOĐENJE

Idućih mjeseci vodila se velika borba u mojem duhu. Gospodin me preko svojih slugu pozivao u punovremenu službu i jasno mi pokazao darove koje želi upotrijebiti, a ja sam uporno ponavljao da nisam dostojan. U jednoj noćnoj viziji Gospodin me probudio i rekao: "Sine moj, nitko od ljudi nije dostojan za nebeske stvari, ali moj Duh Sveti izgrađuje moje tijelo na zemlji. Ako ti ne želiš služiti, ja idem dalje." Na to sam rekao: "Evo me, pošalji mene!" Jedne noći, dok smo bili u četrdesetodnevnom postu za probuđenje Hrvatske, počela me obuzimati tolika tuga i tjeskoba da sam počeo uzdisati, tiho jecati i na kraju naricati. To inače nije moj način molitve. Upitao sam se što mi se to događa i čuo jasan glas: "Sine moj, pusti me da kroz tvoja usta plačem za svojim stadom koje odlazi u progonstvo." Bio sam vrlo iznenađen, a i moja braća i sestre koji su bili sa mnom. Nastala je neugodna tišina. Nakon toliko dana posta i molitve takvu poruku sigurno nismo očekivali. Odgovor je stigao kroz jednu sestru koja nije znala za tu poruku. Gospodin joj je govorio da je toliko puta zvao svoje stado, svoje sluge, da je krajnje vrijeme da se odvoje za njega, a oni uporno nalaze izgovore. Da, dolazi dan velikog otpada onih koji su prezreli milost, a na njihovo mjesto doći će mnoštvo zarobljenih, prezrenih, koji će znati cijeniti svojega Spasitelja. U strahu Gospodnjem sjetili smo se Isusovih riječi da sud Božji počinje od kuće Božje.

NE LJUDSKOM SNAGOM Potkraj prošle godine prisustvovao sam pastoralnom sastanku za područje Istre. Dok su se pastori smjenjivali u molitvama, vidio sam veliku građevinu nalik na kulu. Prva dva-tri reda te građevine bila su sazdana od prekrasnih bijelih blokova. Sljedeći redovi bili su sve tamniji, dok nisu poprimili tamnosivu boju. Nakon toga dugo sam bio u tjeskobi i počeo sam preispitivati svoj duhovni rad. Upitao sam se: "Kakvu sam građevinu gradio za Gospodina?'' Znam da sam počeo u prvoj ljubavi i veselju zidati dobrim materijalom, ali sada više nisam bio siguran kako sam nastavio. Pokušavam se sjetiti kad su se moja prva ljubav i žar za Gospodina pretvorili u naporan i mukotrpan rad za Gospodina." Gospod mi je rekao: "Vidiš, ti si mi predao sve stvari koje si mislio da su loše, ali nisi mi predao one stvari za koje si uvjeren da su dobre. Već odavno nisi mi rekao da me voliš. Odavno već više nisi nalazio vremena za druženje sa mnom i jako si me povrijedio." Na to sam zaplakao i rekao: "Ti znaš da te ljubim." Pomalo sam zbunjen, pomalo i uplašen, ali ponovo sa žudnjom čekam svojega Gospodina da mi se javi, da me podigne i ohrabri da nastavim ...

Te večeri, nakon molitve kada sam bio oslobođen, brat je rekao da mi Duh Sveti vraća darove koje sam dobio kao dijete. Uskoro me Bog upotrijebio pri oslobađanju jedne meni drage osobe. Zamislite tu radost kada od jedne zarobljene osobe, kakva sam bio, postanete instrument u Božjoj ruci! Ohrabrio bih svu svoju braću i sestre ako se učestalo bore sa svojim "slabostima" koje nikako ne mogu nadvladati; gnjev, srdžba, pretjerivanje u alkoholu, pornografija, bludne misli itd., neka si nađu osobu od povjerenja ispunjenu Duhom Svetim i zatraže molitvu oslobođenja. Kršćani ne bi trebali imati zarobljena područja, a još je veći problem, naš kršćanski ponos – što će ljudi reći. Bog ništa ne radi protiv naše volje. Možemo živjeti

AUTOR | Ward R. Williams

Je li duhovno darivan čovjek ujedno i duhovno plodan

edna misijska stanica dobila je pismo u kojem je postavljeno pitanje: ''Kako može osoba imati duhovne darove, a da ne bude duhovna?''

Nisam bio iznenađen ovim pitanjem, jer mnoge je ono zbunjivalo i djelovalo kontradiktorno. U Bibliji ima nekoliko ulomaka koji će nam pomoći da nađemo odgovor. U Mt 7, 15 piše: ''Čuvajte se lažnih proroka što vam dolaze u ovčjem runu, a iznutra su grabežljivi vuci!'' Ovi ljudi imali su dar proroštva, ali je ipak za njih Isus rekao da su vukovi, a ne ovce. Isus je nastavio: ''Mnogi će mi u onaj dan reći: 'Gospodine, Gospodine, zar nismo pomoću tvoga imena izgonili zle duhove, pomoću tvoga imena čudesa činili? Tada ću im kazati: nikad vas nisam poznavao. Odlazite od mene, zlotvori!''

Čuvajte se lažnih proroka što vam dolaze u ovčjem runu, a iznutra su grabežljivi vuci!

Časopis za duhovni život

kralja: ''Odlazite u svoju zemlju, jer mi ne da Jahve da pođem s vama'' (Br 22, 13). Međutim, Bileam nije htio popustiti. Rekao je glasnicima: ''Da mi Balak dadne svoju kuću punu srebra i zlata, ne bih mogao prestupiti zapovijedi Jahve, Boga svoga, da učinim išta, bilo veliko bilo malo'' (Br 22, 18). Tada je Bileam prvi put pogriješio. Počeo je razmišljati o kraljevoj ponudi. To je ono o čemu Petar kasnije govori: ''Imaju srce ogrezlo u lakomstvu ... ostavili su pravi put i zastranili. Pošli su putem Bosorova sina Bileama, koji je volio plaću za nepravednost'' (2 Pt 2, 12-22). I tako je Bileam rekao da će se ponovo moliti, ali pogreška se sastojala u tome što je on već znao Božju volju i nije bilo potrebno da je ponovno ispituje. Trebao ju je potpuno izvršiti. No on nije htio vršiti Božju volju već ljudsku. Zato mu je Bog dopustio da ide, ali mu je rekao: ''Riječ koju ću ti reći, ti ćeš je izvršiti.''

Istinska duhovnost nije u posjedovanju i prakticiranju darova nego plodova Duha Svetoga. Sveti život obilježen poslušnošću Bogu prava je duhovnost. U odgovoru na postavljeno pitanje podsjetio sam tu osobu na događaj o Balaku. Izraelci su putovali iz Egipta za Kanaan. Balak, moapski kralj, uplašio se njihova mnoštva. Strahovao je da će Izraelci uništiti njegov narod i zato je poslao glasnike da traže Bileamovu pomoć. On je bio poznat kao prorok. O tom događaju možemo čitati u Brojevima od 22. do 25. glave. Kralj Balak pouzdavao se u Bileama: ''Jer ja znam: koga ti blagosloviš bit će blagoslovljen, a koga prokuneš, bit će proklet.'' Tada im Bileam odgovori: ''Prenoćite ovdje te ću vam odgovoriti prema onome što mi Jahve kaže'' (Br 22, 8). On je upotrijebio ime najvećega Boga – Jahve, jer je to bilo ime Boga Abrahama, Izaka i Jakova. Sutradan je Bileam rekao vjesnicima moapskoga

Tako je Bileam otišao s kraljevim glasnicima. Svaki put je govorio dobro o Izraelu. Nije mogao izreći kletvu nego samo blagoslov. U četvrtom proročanstvu reče: ''Vidim ga, a ne sad. Gledam ga, ali ne izbliza, izaći će zvijezda iz Jakova i ustat će palica iz Izraela'' (Br 24, 17). Iako je Bileam prorokovao protiv svoje volje, htio je ugoditi kralju Balaku i primiti obećanu nagradu. Prorokovao je istinu, premda njegovo srce nije bilo ispravno pred Bogom. U nastavku ovoga događaja možemo saznati da je Balak pozvao Izraelce da zajedno sudjeluju u obožavanju njihovih bogova, uključujući sve obrede njihove kulture. I zbog toga grijeha Bog je poslao pomor od kojeg je umrlo 24 000 ljudi. Bileam je iskreno izrekao proročanstvo četiri puta. Tada je savjetovao kralju Balaku kako da prevari Izraelce koje je on maloprije blagoslovio. Znao je da to ne vodi na dobro. Djelovanje duhovnih darova ne dokazuje duhovnost. Sada pogledajmo drugi primjer. Kaifa, veliki svećenik, izrekao je proročanstvo o smrti Isusa Krista (Iv 11, 47-53). Nakon Lazarova uskrsnuća sastali su se glavni svećenici i farizeji i pitali se: ''Što da radimo? Ovaj čovjek čini mnoga čudesa.'' Tada Kaifa, veliki svećenik one godine, reče: ''Vi ne znate ništa. I ne mislite kako je za nas bolje da jedan čovjek umre za narod nego da sav narod propadne. To ne reče sam od sebe, nego kao veliki svećenik one godine prorokova da Isus ima umrijeti za narod; ali ne samo za narod nego i zato da raspršene sinove Božje skupi u jedno.'' Kaifa je izrekao istinsko proročanstvo, ali nije bio svjestan onoga što je prorekao. On pripada onima koji prorokuju u Isusovo ime, u njegovo ime izgone zle duhove i čine čudesa, a ipak će se u onaj dan naći izvan Božjega kraljevstva. Isus nije rekao: ''Po njihovim darovima ćete ih prepoznati'' nego: ''prepoznat ćete ih po njihovim plodovima'' (Mt 7, 20). Istinska duhovnost nije u posjedovanju i prakticiranju darova nego plodova Duha Svetoga. Sveti život obilježen poslušnošću Bogu prava je duhovnost.

Reklame Knjiga u pripremi...

NOVO!!!

30 kn Volio bih da je netko drugi napisao ovu knjigu. Prije tridesetak godina. Da sam je imao i mogao pročitati, sačuvala bi me od mnogo jada i tuge. Godinama sam tražio knjigu poput ove. I tada sam shvatio da, ako je želim pročitati, prvo je moram napisati. Moja je molitva da ova knjiga za tebe učini ono što za mene nije mogla učiniti jer nije postojala onda kada sam je najviše trebao. Pastor sam male crkve. I nisam gubitnik. Trebalo mi je gotovo trideset godina pastoralne službe kako bih bio u stanju napisati posljednje dvije rečenice. Sada, kada sam u stanju napisati ih, znam da napokon ulazim u život oporavka od mita skakavaca. U posljednjih 25 godina bio sam vodeći pastor u tri različite crkve. Više od dvadeset godina proveo sam služeći u svojoj posljednjoj zajednici. Sve su te tri crkve bile vrlo različite jedna od druge na gotovo svaki mogući postojeći način, osim jednoga. Sve su tri zajednice bile male. No unatoč činjenici što sam gotovo dva i pol desetljeća proveo služeći u maloj crkvi, nisam vjerovao da sam pastor male crkve, do nedavno. Uvjeravao sam sam sebe da sam ja pastor velike crkve, koji je samo 'zaglavio' u maloj zgradi. I upravo tu počinje mit o skakavcima. Barem je tu započeo za mene. Toliko sam očajno vjerovao u taj mit da sam uskoro počeo mrziti tu malu crkvenu zgradu zbog onoga što mi je ona činila – kako je gušila moju službu. Uskoro sam počeo mrziti i sam sebe jer nisam bio u stanju podići veliku crkvu. I tada sam polako počeo mrziti i svoju službu. Napokon sam shvatio da sam počeo mrziti i Boga jer me i dalje vodio u tom smjeru, samo kako bi me na kraju iznevjerio. Nikoga nisam mogao kriviti zbog svih tih negativnih osjećaja, osim samoga sebe, no oni nisu jednostavno pali s neba. Eleanor Roosvelt je rekla: „Nitko ne može učiniti da se osjećaš neravnopravno bez tvoga vlastitoga pristanka.“ Posljednjih trideset i još nešto godina ja sam se takvim predstavljao ljudima koji me nisu ni poznavali kako treba i koji nisu imali pojma da zlorabim njihove pokušaje da mi pomognu.

Izvori

Kršćanski nakladni zavod Cvjetkova 31, 31 000 Osijek ......................................................... Narudžbe/ E-mail: tajnistvo@zg.epc.hr Tel/fax: 00 385 (0)1 3700 966

Časopis za duhovni život

Kad sam te prvi put srela, tamo na onom raskršću, rekao si mi da postojiš oduvijek i da me poznaješ odavna ... a ja sam se okrenula i otišla, čak ti ni ime nisam htjela znati, i otišla sam onom prašnom cestom, znaš, onom kojom si mi rekao da ne idem ... I išla sam dugo po toj prašini i bilo je mnogo stopa, a ja sam nosila neko breme i tištilo me, i bila sam umorna ... i onda sam te opet srela tamo kod onoga drugog raskršća. A cesta kojom si ti išao bila je tako uzana, kamenje je bilo tako oštro i krv je tekla ... i onda sam te prvi put pogledala, i tvoje ruke su bile ranjene, i krv je tekla iz tvojega čela i tijelo ti je bilo izmučeno, kao da su te tukli ... I htjela sam kriknuti; tko je to učinio, a breme me zaboljelo i shvatila sam da su te moji grijesi izranili, i tražila sam tvoje oči da vidim što ću naći u njima, i htjela sam te pitati za ime, i tko si i otkuda si, ali mi je jecaj zagušio krik jer, u tvojim sam očima pročitala: LJUBAV!

Časopis za duhovni život