Issuu on Google+

Časopis za duhovni život tajnistvo@epc.hr 30 | 2012

www.epc.hr

Goran Koncoš 

Kršćani u krizi David Kovačević 

Učitelj kojega sam mislio da poznajem Vatroslav Župančić 

Posljednja vremena

10 kn


AUTOR | Marija Koprivnjak

B

og je veličanstven“, izgovorio je vukovarski gradonačelnik Željko Sabo kad je čuo da su naši generali oslobođeni. Toga su dana u Hrvatskoj, kao nikada prije, potekle mnoge suze radosnice. Sada kad je sve to gotovo, general Gotovina je izgovorio značajnu rečenicu: „Okrenimo se budućnosti.“ I to doista želimo činiti svaki dan u našem životu.

Bog je bio veličanstven prije 2000 godina kada je poslao svoga sina Isusa Krista da oslobodi narod od grijeha. Ta milost još uvijek traje jer smo Njegovi miljenici i beskrajno smo voljeni. U ovom broju možete čitati o životnoj krizi, ali za nju uvijek postoji rješenje: to vidimo u svjedočanstvu Fabiole koje se očituje kroz Božje vodstvo. Blagoslovljeni smo i kad Boga upoznamo na poseban način, o čemu nam piše David Kovačević. Ne smijemo biti lijeni ni u jednom području života. Na to nas poziva poseban članak „Marljiv kao Crnogorac“. Isusov dolazak je doista blizu. Možemo to vidjeti po mnogim ispunjenim proročanstvima u ovom vremenu, zato željno očekujemo našega veličanstvenog Boga! Od srca Vam želimo blagoslovljene blagdane!

Uredništvo Izvori Časopis za duhovni život Zima 2012 Godina LII Cijena: 10,00 kn Izdavač Evanđeoska pentekostna crkva u Republici Hrvatskoj Kosirnikova 76 HR - 10 000 Zageb, Hrvatska tajnistvo@epc.hr www.epc.hr

Glavni i odgovorni urednik mr. Damir Špoljarić

Grafičko oblikovanje Andreja Mil

Urednici Antun i Marija Koprivnjak Tel. 032 414-767 akopriv@yahoo.com

Tisak Top Dan d.o.o.

Lektura Nives Opačić Korektura Elizabeta Koprivnjak

Adresa uredništva IZVORI, KRŠĆANSKI NAKLADNI ZAVOD p.p.370 Cvjetkova 32 HR-31 103 Osijek Hrvatska Tel. 031 494-192

Žiroračun Raiffeisen Bank ŽR: 2484008-1102587701 IBANHR: 2224840081102587701 SWIFT CODE: RZBHHR2X OIB: 56822036075 ISSN: 1330-2119

Tiskovina je upisana u UPISNIK HRVATSKE GOSPODARSKE KOMORE O IZDAVANJU TISKA. Rješenjem Središnjeg državnog ureda za upravu pod URBROJ: 515-03-04-3, KLASA: UP/I-070-01/03-01/142 “Izvori” su oslobođeni plaćanja poreza na promet proizvoda. Redakcija Izvora ne snosi odgovornost za nenaručene materijale (tekstovi, fotografije, pisma... u bilo kojem formatu) i ne smatra se dužnom vraćati ih pošiljateljima.

časopis za duhovni život

2


AUTOR | pastor Goran Koncoš

KRŠĆANI u krizi U materijalističkom i potrošačkom društvu u kojem smo navikli živjeti, prečesto zaboravljamo biti zahvalni na onome što imamo, a nezadovoljni, pa čak i nesretni, zbog onog što nemamo.

O

d početka globalne gospodarske krize 2008. godine gotovo da je nemoguće pogledati, poslušati ili pročitati bilo koje vijesti na raznim medijima (TV, radio, internet, tisak …), a da se pritom barem jedanput ne spomene riječ ''kriza'' ili neki događaj vezan uz nju. Znamo da se na krizu gleda uglavnom kao na gospodarsku ili financijsku, iako je ona zapravo samo odraz dublje, duhovne i moralne krize, koja je već desetljećima prisutna i samo se produbljuje u čitavom svijetu, pa tako i u Hrvatskoj. Svrha ovoga članka nije detaljno analizirati ni gospodarske, ni moralne aspekte krize, nego pronaći i otkriti neka važna biblijska načela i korake koji nam svima mogu omogućiti da se uspješno nosimo s poteškoćama koje nam je kriza donijela. Kao biblijski i evanđeoski kršćani svjesni smo da bi samo duboko i temeljito obraćenje čitavoga, ili barem većeg dijela našega naroda Bogu omogućilo dugotrajniji izlazak iz većine problema, pa tako i gospodarske krize u kojoj se nalazimo. No za sada to nam ipak ostaje daleki cilj, za koji molimo i kojem stremimo, a dok se to ne dogodi, preostaje nam živjeti usred teških situacija kojima smo okruženi i prevladavati ih uz pomoć našega dobrog nebeskog Oca. Božja Riječ nam, naime, daje obećanje: ''Oko je Jahvino nad onima koji ga se boje, nad onima koji se uzdaju u milost njegovu: da im od smrti život spasi, da ih hrani u danima gladi'' (Psalam 33, 18-19).

3

Da, to je uistinu dobra vijest! Bog će bdjeti nad onima koji ga se boje i koji se uzdaju u njega, izbavljat će ih od smrti i hraniti u danima gladi. Kao Božja djeca, nemamo razloga prepustiti se tjeskobnim brigama i strahovima, nego se jedino pouzdati u Gospodina i bojati se samo njega. Vjerujem da pouzdanje u Boga i strah Gospodnji podrazumijevaju nekoliko važnih stvari koje nam itekako mogu pomoći u svim životnim krizama - kako osobnima i kolektivnima, tako i globalnima. Dopustite mi da ih podijelim s vama. Sve su od jednake važnosti i redoslijed kojim ih iznosim sasvim je slučajan.

Zahvalnost Bogu i zadovoljstvo onime što imamo Razumljivo je da svi želimo ostvariti i postići nešto više u životu, na primjer: zaraditi i imati više novca, kupiti veću kuću ili stan, kupiti novi i bolji automobil, odlaziti na godišnje odmore, putovati, materijalno zbrinuti svoju obitelj, osobito djecu itd. No kriza nas je sve ograničila u ostvarivanju želja i ambicija, tako da smo prinuđeni biti zadovoljni onime što imamo. Na neki način, mnoge kršćane kriza je dovela do svojevrsnog otrježnjenja, jer smo (nadam se!) konačno uvidjeli da ''ništa nismo donijeli na ovaj svijet i da ništa ne možemo iz njega iznijeti. A kad imamo hranu i odijelo, tim budimo zadovoljni!'' (1 Tim 6, 7-8). Moramo naučiti biti zadovoljni ispunjenjem osnovnih potreba i zahvalni Gospodinu što nismo gladni ili bez krova nad glavom. Mnogi biblijski redci pozivaju nas na zahvalnost i govore nam koliko je ona Bogu ugodna. Međutim, u materijalističkom i potrošačkom društvu u kojem smo navikli živjeti, prečesto zaboČasopis za duhovni život


Kriza je pravo vrijeme za potpuno pouzdanje u našega dobrog nebeskog Oca koji sve vidi, sve zna, sve može i sve će učiniti za dobrobit svoje djece.

ravljamo biti zahvalni na onome što imamo, a nezadovoljni, pa čak i nesretni, zbog onog što nemamo. Kao što smo imali prilike čuti i od dragoga Nicka Vujičića, koji je nedavno posjetio našu zemlju: ''Odlučimo se biti zahvalni na onom što imamo, a ne žaliti za onime što nemamo!'' Ako samo zastanemo, vidjet ćemo da zapravo već sada imamo mnogo i da uopće nismo tako jadni i nesretni ako si ne možemo priuštiti neke materijalne stvari, koje ćemo ionako ostaviti na ovoj zemlji. Zahvalnost je svojevrsan indikator naše vjere i pouzdanja u Gospodina. Ako smo nezahvalni, nismo kadri slaviti Boga, radovati se u njemu, imati mir u srcu i ljubiti bližnjega, a to je sve ono što Bog želi da imamo u svakom trenutku - i u dobrim vremenima i u krizama.

Potpuno pouzdanje u Gospodina Kao kršćani i vjernici, dobro znamo i vjerujemo da Bog nikada ne laže. Sve što govori, apsolutna je istina. Možda nam trenutačne činjenice govore drugačije, no Božja je Riječ konačna istina. Činjenice su podložne promjeni, ali Božja istina ostaje dovijeka i u pravo (Božje) vrijeme ona će se očitovati i prevladati privremene činjenice. Isus je rekao: ''Nebo će i zemlja proći, ali riječi moje neće proći'' (Mt 24, 35) i ''Posveti ih istinom; tvoja je riječ istina'' (Iv 17, 17). Ako je Božja Riječ apsolutna i konačna istina, tada su i ''Božja obećanja vjere predostojna!'' (Psalam 93, 5) Mnogi kršćani prečesto dvoume jesu li sva Božja obećanja namijenjena baš svima. Najbolji odgovor na to pitanje nalazimo u 2 Kor 1, 20: ''Uistinu, sva obećanja Božja imaju u njemu svoj 'da'; zato i mi po njemu velimo svoj 'Amen' na slavu Boga.'' U Isusu Kristu sva Božja starozavjetna i novozavjetna obećanja za naš duh, dušu i tijelo, za našu sadašnjost, budućnost i vječnost, imaju svoj ''da''! Pitamo se: hoće li se Bog pobrinuti za mene? Bog u Isusu Kristu odgovara: Da! Hoće li sve biti dobro sa mojom obitelji? Njegov odgovor glasi: Da! No što mi kažemo na Božje ''Da''? Počinjemo li raspravljati s Gospodinom i objašnjavati mu kako je situacija preteška čak i za njega? Navodimo li mu neke primjere gdje kršćani nisu primili odgovore na svoje molitve vjere? Oslanjamo li se na svoje i tuđe iskustvo i znanje u rješavanju određenih problema? Što god od toga činili, zaustavimo se i ponizimo, poslušajmo sva Božja obećanja, poslušajmo svaki Božji ''Da'' u Isusu Kristu i odgovorimo jednim čvrstim i snažnim ''Amen'' na slavu Bogu! Na taj način otvaramo širok put Bogu da djeluje u našem životu, ispunjava naše potrebe i ''bori se za nas''. Kriza je pravo vrijeme za potpuno pouzdanje u našega dobrog nebeskog Oca koji sve vidi, sve zna, sve može i sve će učiniti za dobrobit svoje djece.

Mudro življenje Apostol Pavao nas opominje: ''Prema tome, pomno pazite kako živite! Ne kao ludi, nego kao mudri; iskorišćujte vrijeme, jer su ovi dani zli! Zato ne budite bezumni, nego uočavajte što je volja Gospodnja!'' (Ef 5, 15-17). Kriza je vrijeme kada posebno trebamo paziti kako živimo, ne biti ludi i bezumni, već živjeti kao mudri, iskorištavati vrijeme i uočavati što je volja Božja! U tom smislu želim iznijeti nekoliko mudrih savjeta koje nam daje Božja Riječ, a možemo ih čuti i od posvećenih kršćana, ali i od nekih mudrih ljudi koji nisu vjernici.

Riješimo se starih dugova i ne ulazimo u nove! Ova gospodarska kriza s pravom se naziva i dužničkom krizom, jer mnogi dužnici – pojedinci, tvrtke i države (poput Grčke) -

4


nisu više kadri vraćati dugove. Biblija kaže da je ''dužnik sluga vjerovniku'' (Izreke 22, 7b). Mi možda ne možemo spasiti države ili tvrtke, ali možemo sebe poštedjeti dužničkih muka i ropstva. Da bi se dugovi vratili, potrebno se (barem na neko vrijeme) odreći načina života na koji smo navikli. To mnogim ljudima vrlo teško pada. Jednostavno ne žele voziti skromniji i stariji auto, jer im je to ispod časti. Ne žele prodati kuću od 200 ili 300 m² koju ionako ne mogu plaćati i održavati te se preseliti u manju kuću ili stan, tako vratiti dugove i znatno smanjiti troškove. Neki opet nisu spremni privremeno se odvojiti od obitelji i otići u neki drugi dio zemlje ili čak inozemstvo kako bi zaradili novac za otplatu dugova i podnošljiviji život.

Nemojmo materijalno jamčiti ni za čije dugove! Božja mudrost u tome je vrlo jasna: ''Veoma zlo prolazi tko jamči za drugoga, a bez straha je tko mrzi na jamstvo'' (Izreke 11, 15) i ''Ne budi među onima koji daju ruku, koji jamče za dugove: ako nemaš čime nadoknaditi, zašto da ti oduzmu i postelju ispod tebe?'' (Izreke 22, 26-27). Treba li ovome što nadodati? Zašto da nas tuđi dugovi uvuku u još veće probleme? Radije poslušajmo Boga.

Budimo marljivi i iskoristimo sve resurse, talente i sposobnosti koje nam je Bog dao! Biblija nam govori: ''Lijena ruka osiromašuje čovjeka, a marljiva ga obogaćuje'' (Izreke 10, 4) i ''Uzaludna je žudnja lijenčine, a ispunit će se želja marljivih'' (Izreke 13, 4). Svaka se marljivost na kraju isplati. Možda se sada čini da svojim radom ne postižemo mnogo i nemamo neke velike koristi, ali u marljivosti leži Božji blagoslov i to će se na koncu pokazati. Naravno, postoji još mnogo biblijskih mudrih savjeta za svakodnevni život. Stoga vas ohrabrujem da pažljivo proučite Knjigu Izreka i Propovjednika, ali i cijelu Božju Riječ, jer je ona prava riznica Božje mudrosti za sve životne situacije.

Blisko i prisno zajedništvo s Isusom u molitvi U svako vrijeme, a posebno u vrijeme kriza, Isus nas poziva: ''Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti'' (Mt 11, 28). U Jakovljevoj poslanici 4, 8 čitamo: ''Približite se k Bogu, pa će se i on približiti k vama!'' Gospodin Isus poziva nas da dođemo k njemu i da mu se približimo, kako bi se i on približio nama i okrijepio nas. Prvi je korak na nama. Mi prvi trebamo doći Isusu i približiti se Bogu, a Bog će rado odgovoriti na naše traženje. Prečesto su naše molitve isključivo kukanje i jadikovanje nad problemima, teškim situacijama ili sudbinama. No Bog želi da prije svega tražimo njega, njegovo lice, njegova Duha, njegovu slavu i sve što on jest! Kada tako činimo, naše se zajedništvo s Isusom produbljuje i mi počinjemo odražavati njega – njegove misli, njegovu volju, njegovu osobnost, njegove stavove … Život jednostavno postaje drugačiji jer, kao što i apostol Pavao govori: ''Živim, ali ne više ja, nego Krist živi u meni'' (Gal 2, 20). Vanjske materijalne okolnosti blijede i gube snagu i važnost, a kraljevstvo Božje na čelu s Kraljem Isusom Kristom postaje nam sve. U takvom duhovnom ozračju Bog na predivne načine ispunjava sve naše potrebe. ''Zato najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a to će vam se nadodati!'' (Matej 6, 33)

Zahvalnost je svojevrsan indikator naše vjere i pouzdanja u Gospodina.

I na samom kraju, želim nas sve potaknuti da Psalme 23 i 91 učinimo svojim himnama u krizi. Pjevajmo ih iznova i iznova, kako bi mir, sigurnost i vjera ispunjavali naša srca, a mi proslavljali Boga, jer ''Bog je dobar i njegova je ljubav vječna!''

5

Časopis za duhovni život


AUTOR | Fabiola Gutierrez de Lustig

Nisam se više bojala ostati sama i vjerovala sam da se neću bojati otvoriti svoje srce nekomu koga Bog zato odredi. Tako je došlo vrijeme moje misije, ali i mojeg iznenađenja.

Preko brda, dolina ... i oceana Santiago, Čile. Proljeće 1981. “Mama, koliko si godina imala kada si se vjenčala s taticom?” “Ahhh (uzdahnula je), kćeri … imala sam 24 godine.” “Uuh, ali to je puno, mama! Ja se neću udati tako stara kao ti!”

B

ila sam tinejdžerica kada sam vodila ovaj kratki razgovor sa svojom majkom. Činilo mi se to, može se reći, zanimljivim, ali i posve neprihvatljivim za moj život, jer ja nisam htjela toliko dugo čekati svoje vjenčanje. Sam brak nije bio moj cilj, nego sam u tome htjela pronaći nekoga tko bi me iskreno volio i nisam bila spremna na to dugo čekati, oh ne! Osjećala sam veliku potrebu da me netko voli, ali da i ja nekoga volim. Tražila sam iskren zagrljaj. Nisam sanjala o bajci gdje princ spašava princezu te se oni vjenčaju i žive sretno zauvijek. Nisam vjerovala da me netko zaista može voljeti, a još manje da nešto tako lijepo može trajati tako dugo. Ipak, nešto je u meni bilo jače i tjeralo me da se nadam. Nisam ni pomišljala na to da ću jednom biti dio takve prekrasne priče, pripremljene na nebesima baš za mene, možda ne do moje 24. godine, ali ipak u savršeno Božje vrijeme. Bračna zajednica mojih roditelja bila je krasna ljubavna priča, ali kratka i na kraju tragična. Njihov zajednički život bio je prekinut nakon tri godine istinske ljubavi zbog ubojstva mojeg oca koji je bio policajac. Moja je majka ostala slomljena srca i rastresena uma. Ostala je s jednom djevojčicom od dvije godine i s drugom, još nerođenom, u šestom mjesecu trudnoće. Samo sam dvije godine mogla uživati u liku i ljubavi svojega oca, a kasnije u godinama koje su slijedile bila sam svjedokinja mentalnoga i emocionalnoga sloma svoje majke. Osjećala sam velik

teret koji me jako pritiskao i mučio. Godinama kasnije, majka mi je pričala o odnosu koji sam u te dvije godine imala sa svojim ocem. Bio je to vrlo blizak odnos, pun duboke ljubavi, i tada sam razumjela da je na pogrebu mojega oca sva ljubav s kojom sam računala bila tom prilikom nepovratno pokopana. Moje djetinjstvo i godine odrastanja bile su ispunjene samoćom i raznim odgovornostima, bez pravog autoriteta u životu. Razvila sam u sebi borilački duh i samostalnost kako bih preživjela. Gubitak oca i odsutnost majke obilježilo je moj život tako da nikomu više nisam vjerovala. Vjerovala sam da me nitko ne voli niti će me ikad voljeti. Znala sam razmišljati i o samoubojstvu, ali do toga ipak nije došlo. Jednom sam pokušala sebe ubiti, ali uza svu muku, nisam se mogla oduprijeti zdravom razumu. Bila sam odlučna u postizanju svojega cilja, htjela sam se otrovati tabletama, ali ruke su mi se paralizirale. Činilo se kao da se netko za mene zalaže kako bi me održao na životu, iako ja sama nisam znala kako dalje živjeti. Često sam plakala i bila u tuzi kada me nitko ne bi gledao.

Istinska Ljubav Još uvijek sam bila vrlo mlada kada sam imala to isto mišljenje o dobi u kojoj se moja majka vjenčala. Nisam tražila muža nego nekoga tko bi me istinski volio i brinuo se za mene ... Postoji li uopće prava ljubav? Samo prvi put, kada sam imala momka, otvorila sam svoje srce misleći da će mi on pružiti pravu ljubav, ali nažalost njemu je to bila samo igra koja je kratko trajala i u tom trenutku moje je srce bilo zgaženo. Rekla sam samoj sebi da više nikada nikomu neću vjerovati, pa ni u sljedećim vezama neću dopustiti da dođe do nečeg ozbiljnijeg. Ja sam sada bila ta koja se igrala

6


osjećajima drugih, koja je iskorištavala i činila isto ono što su drugi meni činili. Sada sam ja bila ta “moćna” i nisam dopuštala da me itko kontrolira, da mi naudi ili da se sa mnom poigrava. Nisam bila svjesna da činim štetu vlastitu srcu, a nisam imala nikoga bliskog da me upozori i posavjetuje. Prolazile su godine i, kako se kaže, ono što te ne ubije, ojača te. Mislila sam kako je odlično biti potpuno neovisna, hrabra, donekle na feminističkoj i komunističkoj strani, ali nisam ni slutila kakve opasnosti u tome vrebaju! Uvijek sam nastojala biti odgovorna i činilo mi se da je moj posao da budem takva. Puno me stajalo da budem nekomu podređena, da imam nekakav autoritet nad sobom, jednostavno da budem nekomu poslušna. Razlog tomu vjerojatno je bio taj što nisam imala primjer koji bih slijedila i nisam nikoga smatrala vrijednim da bih mu se povjerila. Nisam vjerovala da postoji netko vrijedan povjerenja, netko tko bi me iskreno volio, i nisam vjerovala da će doći dan kada će se moja duša odmoriti, ali ipak taj dan je došao kada sam navršila 20 godina. Tada sam upoznala Krista i tada se moje srce zaljubilo u njega, no nije došao samo meni nego i mojoj sestri i majci. To je bilo genijalno! Od samoga početka mojega hoda s Gospodinom pozvao me da mu služim kao misionarka. Bio je to način na koji sam htjela pridobiti njegovu ljubav. Bila sam vjerna u crkvi, studirala sam u biblijskoj školi, odlazila na kraća misijska putovanja pripremajući se, ali unatoč svim tim aktivnostima pokazalo se da je moja ljubav nestalna, nevjerna i na kraju je iščezla. Izdala sam njegovu ljubav jer nisam znala što znači biti voljena i što znači voljeti. Nisam znala biti poslušna i imati nekoga iznad sebe kao autoritet koji bi me vodio sigurnim putem, nekoga tko bi me štitio. Tako je moja “ljubav” trajala samo godinu dana, a moj brodolom tri godine. Loša računica, zar ne? No nakon toga više nisam mogla izdržati bez Boga, jer unatoč mojoj nevjeri, on mi je iskazivao svoju ljubav i svakodnevno me privlačio i pozivao k sebi. To me izluđivalo, jer nisam mogla razumjeti da me netko toliko može voljeti. Takva ljubav me na kraju bacila u predanje njegovoj pravoj ljubavi. Ovaj put sam dopustila da Krist prevlada i da ljubavlju pridobije cijelo moje biće. Gospodin je iscijelio moje srce od svake pobune, nedostatka ljubavi i samoće te više nisam bila ista osoba. Srce od kamena zamijenio je srcem od mesa. U moje je mrtvo biće po svojem Duhu udahnuo život. Sa 26 godina granica koju sam si zacrtala za udaju bila je prijeđena i moja je pozicija bila gora nego ona majčina, za koju sam mislila da se kasno udala. Sada nisam više bila toliko mlada, ali to mi tada i nije bilo važno. Cijela se moja perspektiva promijenila. Vrijeme nije bilo na mojoj strani. Nije da sam očajnički tražila nečiju ljubav nego više zbog pritiska okoline, jer znate već kako to bude: obitelj želi još više obitelji, mama želi unuke, prijatelji te žele vidjeti sretnu i sve to nekako vodi do toga velikog pitanja: “Pa zar si još uvijek sama?” Ali znate što, Bog mi je davao velik mir kada sam ga prigrlila kao svojeg Oca i sada je postao moj autoritet, moj zaštitnik, Onaj koji me najviše voli i onaj kojemu sam povjerila sav svoj život. Znala sam da ako njemu ostanem podređena i poslušna, neovisno o tome ne slažem li osobno sa svim njegovim odlukama ili ako bude možda nešto teško tražio od mene, znala sam da smo ja i moje srce na sigurnom. Gospodin je bio moja prva i prava ljubav. On je onaj koga volim i onaj koji mi je sve ove godine iskazivao svoju ljubav. Svake godine primala sam bezbroj njegovih zagrljaja. Pokazivao mi je kako njegova ljubav ne postavlja

7

uvjete, ne moram se boriti za nju niti je na bilo koji način trebam zavrijediti. Pokazao mi je da me voli sve više i više. Isus mi je pokazivao istinsku ljubav koju gaji i prema tebi! Bog me zakrilio svojim mirom i potaknuo me da po prvi put sanjam. Joj, kada bih ti mogla prepričati sve snove koje mi je Bog dao i još mi ih daje! Snove o mojoj obitelji, mojoj majci i mojoj sestri, snove o mojoj obnovi i osobnom zdravlju, o poslu punom emocija koji me čeka u njegovoj službi kroz misiju. Sve je to fantastično, nevjerojatno! To su bili veliki snovi kao u nekom uzbudljivom filmu. Trebala sam proći proces i čekati Božje vrijeme. U tom trenutku nisam znala, ali Bog se sve to vrijeme dokazivao mojem srcu i utvrđivao moju ljubav za sebe, no i pripremao i da primim toga posebnog čovjeka kojeg mi je odredio za supruga, onoga koji će me iskreno voljeti i kojega ću ja voljeti zauvijek. Kad sam vidjela kako je Bog učinio da snovi koje mi je dao jedan po jedan postaju stvarnost, bilo je prelijepo i nevjerovatno! Kako može postojati takva ljubav? Kako je moguće, Bože, da me toliko ljubiš? Tim bih pitanjem završavala, zapanjena njegovom vjernošću i brigom. Počela sam vjerovati da je uistinu moguće pronaći pravu ljubav u drugoj osobi i dijeliti s njom zajednički život. Nikada nisam sebi stavila cilj da tražim tu osobu. Samo sam molila i čekala vrijeme koje je Bog odredio. Jedna izreka kaže da treba moliti jednim otvorenim okom da paziš kako ti odgovor ne bi pobjegao, ha, ha. Svakako sam se pouzdala u odluku i volju Božju na ovom području te sam znala da ako on bude htio, pronaći ću toga čovjeka kojeg je bilo gotovo nemoguće pronaći. Govorim to jer sam jednom čula da ne bih trebala samo čekati nego i moliti točno određenu molitvu navodeći kakvoga muža želim. Mogla sam dodati i popis sa svim pojedinostima. Tako sam i učinila! Rezultat? Popis mojih zahtjeva i želja bio je sve veći i veći, gotovo beskonačan. Navršivši 35 godina, taj se popis smanjivao i sveo na samo nekoliko uvjeta: mora biti kršćanin, imati isto godina kao i ja ili koju više, neženja, da ima poziv za misiju kao i ja te da ljubi Boga. Čovječe, to će biti teško! Čovjeka koji ljubi Boga svom snagom, koji također ima poziv od Boga da mu služi na Balkanu, a koji je mojih godina, pa još i slobodan. To bi bilo ravno čudu. Danas ne vjerujem da se može utjecati na Boga vlastitim zahtjevima glede onoga kakav će ti biti muž. To je kao da neki neiskusni kuhar svojem iskusnom šefu kuhinje daje recepte. Danas vjerujem kako je Bog točno u onom trenutku kada je pomislio stvoriti moga muža i oblikovati ga u majčinoj utrobi mislio i na mene i oblikovao svaki detalj kako bi on upotpunio mene i ja njega. To je slično jednoj velikoj slagalici koja se sastavlja komad po komad, dok ne da potpunu sliku, prekrasno djelo. Prekrasan Stvoritelj! Prekrasna ljubav! S druge strane, učinio je isto i sa mnom. Stvorio me sa svim potrebnim kako bih mogla svojega muža voljeti i brinuti se za njega, kako bih mu mogla pružiti ljubav i primiti njegovu. SAMO JE ON taj koji je na ovoj zemaljskoj kugli mogao upotpuniti moj život, tako da postanemo jedna cjelina. Samo je on taj koji je u mojem životu mogao upotpuniti ono što mi je nedostajalo. Zapravo, ništa nije moglo poći po zlu, jer onaj koji je sve planirao nepogrešiv je i vječan. Jedini način da nešto pođe po zlu bilo bi da se mi sami zaletimo i izaberemo nekoga drugog koga ćemo voljeti. Jedino u tom slučaju došlo bi do komplikacija i ta slagalica ne bi bila potpuna. To je nenadomjestivo. Želiš li znati kakav je bio čovjek mojih snova? Bio je to čovjek kao iz filma, ne znam je li to nekakav sveopći ideal ili sam ja jako zahtjevna, ali bila je to nekakva kombinacija stvarnoga čovjeka, čovjeka s autoritetom, vrlo muževnoga i jakoga, ali s druge strane nježnoga i punog ljubavi za mene. Nekakav supermen. Bože, je li to mnogo što tražim? Časopis za duhovni život


Kada je Bog počeo ostvarivati svoj plan za mene kao misionarke za područje Balkana i kada me je naposljetku poslao ovamo, ovaj je san ostao duboko pohranjen u mojem srcu i na popisu onoga što je bilo na čekanju. Moj prioritet na tom mjestu nije više bio da pošto-poto nađem nekoga tko bi me volio ili nekoga komu bih što prije otvorila svoje srce, nego sam čekala Božje vrijeme za to. Opet sam ponavljala: "Bože, ako želiš da ostanem sama zauvijek, neudana, da budem samo tvoja, sigurno će tako i biti. Želim ti služiti kao slobodna žena i ne želim se vezati ni za koga tko bi me udaljio od onoga što je tvoj plan za moj život, tko bi me udaljio od tebe. Ja to ne želim, Bože, jer tebe volim iznad svega. Ako želiš da putujem sama u ovoj misiji koja je toliko udaljena od moje domovine i da ondje živim sama, tako ću i učiniti, jer za tebe sam spremna prijeći preko velikih mora, ali svejedno ništa se ne može usporediti s onim što si ti učinio za mene. Istinski te ljubim, ne samo riječju nego i svojim predanjem." Nisam se više bojala ostati sama i vjerovala sam da se neću bojati otvoriti svoje srce nekomu koga Bog zato odredi. Tako je došlo vrijeme moje misije, ali i mojeg iznenađenja.

Primanje mojega dara Godine 2008., kada sam imala 39 godina, moj je Otac, protivno svim silama, ispunio svoje obećanje i poslao me na Balkan. Stigla sam u Hrvatsku i u tri mjeseca proputovala većinu zemalja bivše Jugoslavije, tražeći mjesto na koje me Gospodin upućuje da radim kao misionarka. Nakon povratka u svoju domovinu Čile, u srcu su mi ostala dva mjesta - jedno u Srbiji i jedno u Hrvatskoj, točnije u Puli. Gospodin mi je govorio o ta dva mjesta i ondje otvorio vrata kako bih propovijedala i svjedočila ljudima, ali i kako bih se mogla vratiti na ta mjesta ako to bude potrebno. Molila sam tražeći Božje vodstvo kamo ići, ali zapravo sam čekala da Bog potvrdi da to mjesto bude Srbija jer se u Pulu definitivno više nisam htjela vratiti. Moja molitva bila je slična ovoj: "Bože, neka bude po tvojoj volji, ali neka to bude Srbija." Razlog zbog kojeg se nisam htjela vratiti u Pulu, iako mi je taj grad bio posebno na srcu, jest što sam ondje upoznala jednoga čovjeka, nekoga koji je prvi put dotaknuo moje žensko srce. To me uplašilo i izbacilo iz mog kolosijeka, tako da sam odmah zvala svojega pastora u Čileu kako bih mu rekla što mi se dogodilo. Taj je čovjek bio Danijel Lustig, pastor tamošnje crkve. Što je najgore, on je bio tip čovjeka sa svim osobinama koje sam nabrojila maloprije na popisu svojih želja. Bilo je dovoljno što sam provela u tom gradu deset dana da opet postanem ranjiva. Među nama ništa se nije događalo na osobnoj razini. Bili smo samo suradnici i prijatelji, ali bilo je bezbroj detalja koji su me šokirali. Jedan takav bio je taj da smo gotovo uvijek dolazili u odjeći iste boje, i to je već postajalo malo čudno, a i smiješno. Činilo se od prvoga trenutka da se oduvijek poznajemo. To me prestrašilo i postavilo veliku zapreku tomu da opet dođem raditi na to mjesto. Nisam htjela miješati svoje osjećaje i želje svojega srca s onim što je bila Božja volja za moj život. Posebice je neugodno bilo to što se radilo o pastoru jedne crkve te sam se zbog toga osjećala posebno grešno već pri samoj pomisli da mi se on sviđa. Kako nisam imala jasan odgovor od Boga o ovoj situaciji, sve sam usmjerila k tomu da odem u Srbiju. Moj prijedlog tamošnjoj crkvi još se uvijek razmatrao kada sam primila tužnu vijest da je pastor te crkve, koji me pozvao, iznenada nakon infarkta preminuo. Nitko drugi nije imao pojma o mojim namjerama da dođem služiti u Srbiju. Ostala sam zapanjena i u trenutku kada sam već mislila da na Balkanu nema grada u koji bih mogla ići živjeti, Bog mi je progovorio u vezi s Pulom i čovjekom po imenu Danijel. To je bio poziv da dođem pomoći crkvi u Hrvatskoj, posebno onoj u Puli, a time i pastoru Danijelu. S

drhtanjem i molitvom pripremila sam svu svoju dokumentaciju potrebnu za vizu, ali i to se otegnulo skoro cijelu godinu. Dvije godine nakon prvoga posjeta Balkanu napokon sam krenula na put u Pulu. U Hrvatsku sam stigla 18. svibnja 2010., vođena Duhom Svetim, i s potpuno pomiješanim osjećajima došla sam samo s jednim ciljem: da radim i služim Bogu u onome što je on htio. Usred toga velikog posla koji smo imali oko crkve počela sam se brinuti, jer su moji osjećaji dok sam surađivala s pastorom Danijelom postajali sve jači. Ja sam o svemu tome šutjela i molila, a molitva se pomalo pretvorila u vapaj, jer nisam nikako htjela prouzročiti bilo kakve probleme ili napraviti zapreku djelu Božjem, lokalnoj crkvi i pastoru Danijelu ili Božjem planu za svoj vlastiti život. Situacija je postala mučna i molila sam Boga da nešto učini jer ja sama ništa nisam htjela govoriti. Molila sam misleći da će se situacija drugačije riješiti, ali odgovor je bio trenutačan i saznala sam da je i on zainteresiran za mene, ali nisam ni slutila da je to bilo isto tako ozbiljno. Sada je došlo do obrata u molitvi. Molila sam: "Što sad učiniti, Bože? S ovime se ne mogu igrati!" Gospodin me suočio s dvije opcije. Jedna je bila prihvatiti ozbiljnu vezu s pastorom Danijelom, iako sam to cijelo vrijeme izbjegavala, a druga da se povučem i odem u drugi grad kako ne bi nastao problem za nas oboje. Prvi put sam se složila s onima koji govore da su žene komplicirane, a ja sam bila jedna od takvih, i to od onih najgorih. Sada nisam više znala što učiniti. Odlučila sam skočiti u ponor pa što bude. Trebala sam izaći iz ove situacije. Jedna izreka kaže da ono čega se najviše bojiš - da se s time sam moraš suočiti. Za nekoliko dana imali smo priliku razgovarati i rezultat tog razgovora bio je genijalan. Sada znam da je Bog sve pripremio kao veliko iznenađenje i velik blagoslov. Taj razgovor trajao je otprilike devet sati i shvatili smo da nas je Bog na divan način spojio. Danijel nije znao da sam ja te dvije godine otkako smo se upoznali cijelo vrijeme molila u vezi s tim odnosom, a ni ja nisam znala da je i on činio isto. Istina da je priča s njegove strane bila nevjerojatna, jer je govorio o znakovima i proročanstvima koji su se ticali njegove buduće supruge, a s druge strane, ja sam sve to u sebi potvrđivala. Unatrag više godina znao je kako će njegova buduća supruga otprilike izgledati, znao je da će doći iz neke njemu daleke zemlje i što će Bog učiniti kroz nju. Ta sam žena ja! Još uvijek u to ne mogu vjerovati. Danijel je primio poziv da obavlja pastoralnu službu u Hrvatskoj iste godine kada sam i ja primila poziv da budem misionarka među slavenskim narodima na Balkanu. To je bilo godine 1995. Jedina razlika bila je u tome što je on odmah započeo s radom, a ja s pripremama kako bih stigla na ovo mjesto. Od toga dana, kada smo imali taj razgovor, mi smo zajedno. To je bio prekrasan dan u kojem je bilo najljepše to što sam osjetila mir koji je došao kroz riječ Božju meni upućenu da me ohrabri. Ta riječ bila je: "Danijel je moj dar tebi." Ono što je došlo nakon toga bila je potpuna ljubav, ali i pripreme koje isprva nismo razumjeli, ali sada uviđamo da je tako bilo najbolje. Zaručili smo se u našoj crkvi tri tjedna kasnije, 11. srpnja, a za nešto manje od tri mjeseca vjenčali smo se. To je bilo 2. listopada 2010. Iako se Danijel odmah htio oženiti, zbog moje dokumentacije koju sam trebala srediti i zbog toga što me Bog htio sačuvati od živčanoga sloma, to nije bilo moguće. Danas smo već dvije godine zajedno i naša je ljubav svježa i povećava se iz dana u dan. Naše zajednice i naše obitelji bile su snažno dodirnute našom ljubavnom pričom, posebice naša crkva u Puli, gdje su ljudi od prvoga dana bili ludi od radosti. Činilo se da su tu svi molili za pastora da se napokon oženi. Vrlo sam radosna. "Stvarno radost započinje s vjerom!" Na kraju se ispostavilo da je moj Otac imao najbolji izbor za

8


mene. Od mojega ljubljenog supruga Danijela nije postojala bolja osoba za mene i dobro je što mi ga je sam Bog izabrao. Sada prvi put u životu istinski volim. Velik dio te prekrasne slagalice jest to da se ujedinimo u bračnu zajednicu, a drugi dio bit će, vjerujem, vezan uz misiju, posao koji nam Bog - sada ujedinjenima - daje. Nikada nisam pomišljala da će Bog, kada me prije sedamnaest godina pozvao da mu služim na Balkanu, učiniti da moja draga Hrvatska bude mjesto gdje ću živjeti i osnovati obitelj. Osjećam se kao Estera na dugačkom putu punom oskudice, truda i pripreme za nešto što nikada nisam očekivala. Kao san ili bajka, gdje glavni lik nakon napornoga puta dobiva najveću nagradu, ljubav. Mislila sam kako je moj život samo patnja i nisam razmišljala o tome da me Bog u utrobi moje majke oblikovao i odredio za nešto posebno i za nekoga posebnog. Bio je to dug put, ali sam na kraju ipak stigla! Isplatio se taj dugi proces čekanja u mojoj domovini Čileu. Konačno sam vlastitim očima vidjela vjernost svojega Gospodina zbog onoga što je učinio u mojem životu, nakon mojega dolaska u obećanu zemlju, u moju voljenu Hrvatsku. U Pjesmi nad pjesmama stoji: "Ne budi ljubav i ne čini ju da bdije dok ona sama ne bude htjela …", što hoće reći da ljubav ne treba ni požurivati niti je odgađati, nego čekati da se ona

Želiš li znati kakav je bio čovjek mojih snova? Bio je to čovjek kao iz filma, ne znam je li to nekakav sveopći ideal ili sam ja jako zahtjevna, ali bila je to nekakva kombinacija stvarnoga čovjeka, čovjeka s autoritetom, vrlo muževnoga i jakoga, ali s druge strane nježnoga i punog ljubavi za mene. Nekakav supermen. Bože, je li to mnogo što tražim? sama probudi u vrijeme kada Bog to želi, a ne ti sam. To je razlog zbog kojeg je važno čuvati svoje srce, ne dopustiti da te osjećaji obuzmu i slijediti ih samo ako imaš Božje odobrenje. On će ti reći kada je pravo vrijeme, kada je vrijeme ljubavi koju ti on šalje, koja je od njega. Ako otvoriš svoje srce nekomu prije nego što si siguran da je to pravo Božje vrijeme, bit će ti vrlo teško, doći će vrijeme patnje i tvoji će osjećaji preuzeti kontrolu nad tvojim životom. Sjeti se što Biblija kaže o tome koliko je naše srce nestalno, koliko se može zbuniti i odvesti te daleko od one istinske ljubavi koju je Gospodin pripremio za tebe. Imaj strpljenja čekati tu pošiljku dok ne stigne i reci: "Čekat ću te!"

Ovu i druge istinite priče možete naći u našoj novoj knjizi:

''Najljepše ljubavne priče'' Knjigu možete naručiti kod naše izdavačke kuće ''Izvori''. E-mail: tajnistvo@epc.hr / Tel: 00 385 (0)1 3700 966

9

Časopis za duhovni život


AUTOR | David Kovačević

UČITELJ kojega sam mislio da poznajem (Mt 16, 21-23)

Dok razmišljamo o Bogu, trebamo sebi postaviti pitanje: kako ga vidimo? Očekujemo li i mi nekada da on ispuni naše želje i snove bez razmišljanja o tome uklapa li se to u ono tko Bog doista jest i što on ima za nas? UVOD:

Zauzetost Crkve: U društvu biti glas koji je aktualan!

C

rkva je danas zauzeta oko toga da se njezin glas u društvu čuje. Štoviše, stalo joj je do toga da taj glas bude prepoznat kao aktualan. U toj zauzetosti želi pokazati kako je i ona spremna dati odgovore na suvremena pitanja kojima se čovječanstvo bavi: globalizacija, pluralističko društvo, elektronički mediji, geni i kloniranje, istospolni parovi, dijalog religija itd.1 Je li moguće da se u toj žurbi ipak udaljuje od svojega temeljnog zadatka? Je li moguće da je usredotočenost na ''suvremena pitanja'' sve više čini agentom reakcije na okolnosti i zbivanja, a sve manje zajednicom akcije? Rezultat takve fokusiranosti jest Crkva koja reagira na društvena zbivanja, no izostaje društvo koje reagira na govor o evanđelju.

Zadatak Crkve: Poznavati Isusa i svjedočiti ga! Što je u pozadini toga? Možda mišljenje kako evanđelje nije dovoljno ''suvremeno'' pa ga valja začiniti raznim ''suvremenim'' začinima. Ili jednostavno slabo poznajemo sadržaj evanđelja i svoj zadatak kao Crkve koja živi u ovome svijetu (Ivan 17, 15-18). Jedan je od temeljnih zadataka Crkve, od prvoga stoljeća do danas, biti svjedokom. Isus je rekao: ''Ali, primit ćete snagu pošto Duh Sveti dođe na vas, pa ćete mi biti svjedoci u Jeruzalemu, u svoj Judeji, u Samariji i sve do kraja zemlje'' (Djela 1, 8). Bilo bi neozbiljno svjedočiti, a ne biti dovoljno upućen u sadržaj svojega svjedočanstva.

10


Poznavati sadržaj kršćanskoga svjedočanstva znači poznavati Krista. Ovdje nam valja dobro zastati, jer postoji velika opasnost da olako prijeđemo preko ove izjave. U jednom trenutku zajedno s Petrom možemo reći: ''Ti si Krist, Sin Boga živoga'' (Matej 16, 16), a u drugom trenutku od Krista možemo čuti ove riječi: ''Sotono, idi mi s očiju! Ti si sablazan za me, jer tvoje misli nisu Božje, već ljudske'' (Matej 16, 23). Valja nam ponovno preispitati sadržaj našega svjedočanstva, odnosno naše razumijevanje osobe i poslanja Isusa Krista. Naše misli o Bogu često nisu ono što on doista jest. Tekst iz Evanđelja po Mateju 16, 21-23 pomoći će nam u kratkoj analizi ovoga pitanja.

PRVI DIO

Čovjekove predodžbe o Bogu! U Mateju 16, 13-20, odjeljku koji se nalazi ispred navedenoga, možemo primijetiti kako su učenici u Isusu prepoznali Mesiju. Ipak, oni još nisu imali jasnu sliku o tome kakav je Mesija i kako njegova služba treba izgledati. Oni su imali svoja očekivanja koja su odgovarala njihovim željama i potrebama. Mesija bi trebao ispuniti njihove želje i potrebe, trebao bi biti Mesija ratnik i osvajač koji bi iz Palestine protjerao rimsku vlast!2 Dok razmišljamo o Bogu, trebamo sebi postaviti pitanje: kako ga vidimo? Očekujemo li i mi nekada da on ispuni naše želje i snove bez razmišljanja o tome uklapa li se to u ono tko Bog doista jest i što on ima za nas? Poznato je kako je čovjek kroz povijest imao razne predodžbe o Bogu. On se čak u tim predodžbama specijalizirao do te mjere da imamo ono što zovemo ''Bog filozofa''. Bog filozofa je apstraktni i udaljeni prvotni princip, prvi uzrok. On je nešto od čega ništa veće ne možemo zamisliti. U kontekstu biblijskoga svjedočanstva Bog se ne može naći u nizu bogova ljudskih razmišljanja, snova, želja i slabosti. Ni manje ni više, to je ono što biblijska teologija naziva idolatrijom! Ono što se u tom procesu događa nije ništa drugo negoli da čovjek stvara Boga na svoju sliku.3 Umjesto da se suobličuje na sliku Božju, on si pravi Boga nalik sebi, prema svojim traganjima, naslućivanjima, maštanjima, iluzijama i nagađanjima.4 Pisac 115. psalma opisuje te čovjekom stvorene bogove ovako: ''Idoli su njihovi srebro i zlato, ljudskih su ruku djelo. Usta imaju, a ne govore, oči imaju, a ne vide. Uši imaju, a ne čuju, nosnice, a ne mirišu. Ruke imaju, a ne hvataju, noge imaju, a ne hodaju; glas im iz grla ne izlazi. Takvi su i oni koji ih napraviše i svi koji se u njih uzdaju'' (Psalam 115, 4-8). Idolatrija nije stvar prošlosti. Ona je itekako raširena i danas. Ljudi i danas silom žele od Boga načiniti odraz svojih želja i nostalgija. U svijetu u kojem je čovjek u centru, od Boga se želi načiniti servis koji ispunjava naše želje i prohtjeve. To je potrošački svijet. Bog je tu da ispunjava moje želje i prohtjeve. Međutim, možemo li od Boga napraviti automat za ispunjavanje želja koji funkcionira tako da uložimo pravu molitvu, pritisnemo dugme i dobijemo ono što želimo?5

Čovjekove predodžbe o Bogu nisu sadržaj kršćanskoga svjedočanstva o njemu! Što se događa kada ljudima svjedočimo imajući takve slike o Bogu? Možemo pretpostaviti kakvi nas rezultati očekuju. Upravo nam to i objašnjava Isusovu logiku u tome da svojim učenicima zabrani da drugima govore o tome kako je on Mesija (Matej 16, 20). Ako bi smo išli naokolo i ljudima govorili o vlastitim idejama o tome tko bi Mesija trebao biti i što bi on trebao

11

raditi, čitav uspjeh takve propagande bila bi još jedna tragična pobuna koja bi izazvala nasilje i katastrofu!6 Ne samo da takvo svjedočenje nema smisla nego ono za sobom ostavlja i ozbiljne posljedice u svijetu oko nas i ljudskoj percepciji o onome što nazivaju kršćanskim Bogom. Navest ću primjer što ga navodi i pastor N. T. Wright, engleski novozavjetničar i teolog. Na ulicama Londona jedan je pastor proveo intervju o ateizmu i vjeri u Boga. Jedan od razgovora tekao je otprilike ovako: ''Vjerujete li u Boga?'' pitao je pastor. ''Ne, ja sam ateist'', odgovori čovjek. ''Dobro, ako ste ateist, recite mi, molim vas, u kakvog Boga ne vjerujete?'' Čovjek ostade pomalo zbunjen pitanjem na koje obično ne nailazi. Ipak, nakon nekoliko trenutaka razmišljanja odgovori: ''Pa, ne vjerujem u dosadnoga starog djeda s dugačkom bijelom bradom koji sijedi na oblacima i svira harfu, Boga koji ne dopušta ljudima da uživaju u životu, Boga koji mirno sjedi i nije ga briga za zlo u svijetu, Boga koji jedva čeka da nas kazni i pošalje u pakao!'' Pastor ga pogleda pa mu reče: ''Izvrsno, ni ja ne vjerujem u takvoga Boga!'' Čovjek je sada bio još više zbunjen, pa postavi pastoru sljedeće pitanje: ''Dobro, pastore, jeste li onda i vi ateist?''7 Navedeni primjer pokazuje sliku o Bogu kao svemirskom policajcu koji jedva čeka da pokvari naše raspoloženje.8 Pouka ovoga primjera jest u tome da ljudi, između ostalog, ne vjeruju u Boga jer imaju krivu predodžbu o tome kakav on jest.

DRUGI DIO

Učitelj kojega sam mislio da poznajem! Petrove riječi iz Evanđelja po Mateju 16, 22 još jednom potvrđuju kako su ljudski i Božji putovi dijametralno suprotni. Za njega je ideja o Mesiji koji pati, o vezi križa i Mesije bila neprihvatljiva. U mislima je imao Mesiju slave, moći i pobjede.9 To su karakteristične ljudske misli. Čovjek ne želi patnju. On želi slavu, moć i pobjedu. Pogledajmo pobliže kako to biblijski tekst naglašava: ''Uze ga na stranu i poče odvraćati.'' Kao da je rukama fizički počeo zaustavljati Isusa od nekakva nepromišljenoga samoubilačkog postupka. Isus se okrenu Petru i reče mu: ''Nosi se od mene, sotono! Nije ti na pameti ono što je Božje, nego ono što je ljudsko'' (Mt 16, 23). Trebamo uhvatiti ton kojim Isus izgovara ove riječi. Sigurno ih ne izgovara s ljutnjom i iskrom mržnje u oku. Ove riječi govori kao čovjek koji je duboko ranjen i osjeća gorku tugu i titraj užasa. Zašto je to tako? To je tako jer u trenutku kada Petar izgovara te riječi, Isusu se vraća slika okrutne kušnje s kojom se mučio na početku svoje službe. I tada je bio kušan da prihvati poruku moći: ''Daj im kruha, daj im materijalne stvari, i oni će te slijediti. Daj im senzaciju. Daj im čuda, i oni će te slijediti. Učini samo mali kompromis. Samo malo umanji svoje standarde, i oni ćete slijediti!''10 Upravo je to opis kušnje s kojom Petar ponovo susreće Isusa. Evanđelist Luka daje jasnu naznaku kako kušač zapravo nikada nije ostavio Isusa: ''Kad dovrši đavo sve svoje kušnje, otiđe od njega za neko vrijeme'' (Lk 4, 13). Te kušnje pratit će Isusa sve do križa. Razumijevanje o istinskoj Mesijinoj službi ne može doći iz usta čovjeka, bez obzira na njegov status. Religioznost, učenost, čak i duhovnost, tu ne pomažu. Razmotrimo samo tri skupine koje će se Isusu suprotstaviti: starješine, glavari svećenički i pismoznanci. Te su tri grupe činile Židovsko veliko vijeće ili Sanhedrin. Upravo su oni bili predstavnici religioznosti i učenosti – ljudi koji bi po ljudskome trebali poznavati Boga.11 ''Visoko Časopis za duhovni život


Idolatrija nije stvar prošlosti. Ona je itekako raširena i danas. Ljudi i danas silom žele od Boga načiniti odraz svojih želja i nostalgija. U svijetu u kojem je čovjek u centru, od Boga se želi načiniti servis koji ispunjava naše želje i prohtjeve. To je potrošački svijet. Bog je tu da ispunjava moje želje i prohtjeve.

je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli'' (Iz 55, 9). TREĆI DIO

Prava slika o Bogu moguća je samo ondje gdje Bog govori, a čovjek sluša! Kada Biblija govori o Bogu, onda ona govori o stvarnosti koju čovjek sam po sebi nikada nije tražio ili otkrio: ''Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo, to je Bog pripravio onima koji ga ljube'' (1 Kor 2, 9).12 Temeljna razlika između biblijskoga svjedočanstva i ostalih religija jest u tome što Biblija ne govori o ljudskoj potrazi za Bogom. Biblijski Bog je Bog koji traži čovjeka, a ne obrnuto: ''Jahve se javi Abramu pa mu reče: Tvome ću potomstvu dati ovu zemlju. Abram tu podigne žrtvenik Jahvi, koji mu se objavio'' (Post 12, 7).

Što Bog kaže o sebi? Jedini koji ima uvid u božansko i onaj koji nam može objaviti pravu Mesijinu ulogu jest jedino sam Mesija. Što on kaže o sebi? On tvrdi kako za njega nema drugoga puta, osim križa: ''Otada poče Isus upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne'' (Mt 16, 21). Ipak, upravo je izjava o križu i nemoći ono što čovjeku stvara problem i ne slaže se njegovom percepcijom Boga i religioznosti: ''Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi'' (Mt 16, 22). Ovo su tipične ljudske riječi. Petar je ovdje naš predstavnik.

12


Bog u Isusu Kristu jest ponizan Gospodin! Dok čovjek u svim vremenima, pa i u modernim filozofskim smjerovima, pokušava dokučiti Boga kao bezvremeno, vrhovno, svemoćno i udaljeno biće, Bog o kojemu nam govori biblijsko svjedočanstvo postaje skandalozan u usporedbi s tim predodžbama. Biblijski Bog ulazi u vrijeme i prostor, postaje ponizan, bespomoćan i čovjeku blizak. On nam se objavio kao Bog koji je prisutan usred ljudske patnje – to je poruka križa. Bog u Isusu Kristu na ljudsku pozornicu stupa kao ponizan Gospodin, poslušan svome Ocu, i to sve do smrti na križu!13

Dok čovjek u svim vremenima, pa i u modernim filozofskim smjerovima, pokušava dokučiti Boga kao bezvremeno, vrhovno, svemoćno i udaljeno biće, Bog o kojemu nam govori biblijsko svjedočanstvo postaje skandalozan u usporedbi s tim predodžbama. Biblijski Bog ulazi u vrijeme i prostor, postaje ponizan, bespomoćan i čovjeku blizak. On nam se objavio kao Bog koji je prisutan usred ljudske patnje – to je poruka križa.

''Uistinu, besjeda o križu ludost je onima koji propadaju, a nama spašenicima sila je Božja. Ta pisano je: Upropastit ću mudrost mudrih i odbacit ću umnost umnih. Gdje je mudrac? Gdje je književnik? Gdje je istraživač ovoga svijeta? Zar ne izludi Bog mudrost svijeta? Doista, kad svijet u mudrosti Božjoj Boga ne upozna mudrošću, svidjelo se Bogu ludošću propovijedanja spasiti vjernike. Jer i Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak - i Židovima i Grcima Krista, Božju snagu i Božju mudrost. Jer ludo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi'' (1 Kor 1, 18-25).

ZAKLJUČAK

Je li govor o poniznosti, nemoći, poslušnosti i zahvalnosti aktualan? Pouka za nas jest kako ''…sluga nije veći od svoga Gospodara'' (Iv 13, 16). Ako nam se Bog objavio kao ponizan i poslušan Gospodin, za nas kao njegove učenike ne postoji drugačiji put. Duh Sveti neće nam pokazati drugačiji smjer doli slavnoga lika našega Gospodina Isusa Krista!14 Svatko se od nas treba zapitati u kojoj mjeri nasljeđuje Krista. Prihvaćamo li svoju bespomoćnost i potrebu za Bogom? Jesmo li ponizni? Jesmo li poslušni i zahvalni svojemu nebeskom Ocu? Dijete Kristovo ne može drugo nego hodati u zahvalnosti kada se sjeti kako je njegov Gospodin iz ljubavi prema njemu postao sluga. U samom zaključku valja se vratiti na misli izrečene u uvodu. Je li govor o nemoći, poniznosti, poslušnosti i zahvalnosti aktualan? Dok razmišljamo o ovom pitanju, valja nam imati na umu kako je ovo pitanje tijesno povezano i s pitanjem o tome je li govor o Kristu aktualan. Kako god odgovorili na ovo pitanje, naša je dužnost u svijetu željnom moći, visokoga statusa, upravljanja i laskanja svjedočiti o svojem Kralju vlastitom nemoći, poniznosću, poslušnosću i zahvalnosću Bogu. Drugog puta nema. Takvim stavom prestajemo biti oni koji samo reagiraju na ''aktualnosti'' što nas okružuju i postajemo Crkva od akcije u svijetu. BILJEŠKE 1   Karl Lehmann, Odvažno u promjene (Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2004), 185-188 i Dokumenti Laussanskog pokreta, Capetownski iskaz o predanju (Zagreb: PEV u Republici Hrvatskoj i Biblijski institut, 2012), 33-39. 2   William Barclay, The Gospel of Matthew/Volume II (Philadelphia: The Westminster Press, 1976), 147. 3   Karl Barth, Dogmatics in Outline (New York: Harper & Row, Publishers, 1959), 35-36. 4   Dietrich Bonhoeffer, Cijena Učeništva (Osijek: Izvori, 1995), 268. 5   Josh McDowell & Bob Hostetler, Ne služi ti glava za ukras (OM, Greater Europe, 2007), 17.

13

  Barclay, 147.   N. T. Wright, Simply Christian: Why Christianity Makes Sense (New York: Harper One, 2006), 57. 8   Josh McDowell & Bob Hostetler, 10-12. 9   Barcley, 148. 10      Ibid. 11      Ibid. 12      Barth, Dogmatics in Outline, 36. 13      Barth, Dogmatics in Outline, 37. 14      Karl Barth, Church Dogmatics IV.2 (Edinburgh: T&T Clark, 1958), 264. 6 7

Časopis za duhovni život


AUTOR | Lav Lajović

''MARLJIV  KAO CRNOGORAC'' Dolazi novi naraštaj koji traži svoju slobodu: da radi, da bude kreativan, da gleda kako od onoga što smo stvorili dobro žive i naša djeca i djeca naše djece.

A

ko misliš da sam pogriješio u naslovu ovoga članka, ako si pomislio: ''Valjda LIJEN KAO CRNOGORAC!?'' - ti si još jedan koji je povjerovao u ovu laž. Možda tko misli da su to trivijalnosti i šale, koje sam slušao odkako znam za sebe, a to je poodavno, kada su u svim vicevima i humorističnim emisijama Crnogorci bili lijeni, Bosanci glupi itd. To se i danas može čuti u sličnim ''humorističnim serijama'' i vicevima (''Diž se, radni narode Crne Gore, evo podne je'' itd.) sve su ovo veoma opasne stvari, jer riječi imaju moć. Zar nismo čuli: ''Vola se veže za rogove, a čovjeka za riječ''? Duboko sam uvjeren da smo se svezali ovim riječima, da smo taoci ove gnusne laži, taoci izraza ''Lijen kao Crnogorac''.

Zar je to vrsta ropstva? Da, svakako, lijenost je odlika ropskoga mentaliteta. Navesti ću jedan primjer, a onda objasniti kako nastaju ove duhovne sveze i tvrdnje. Čuo sam ono o cirkuskim krotiteljima slonova. Dok je slon još malen, vežu ga snažnim i debelim lancem oko onoga središnjeg stupa i tjeraju da kruži po rubu cirkusne arene. U početku slon se pokušava otrgnuti, ali budući da je malen i nejak, ne uspijeva prekinuti lanac. S vremenom krotitelji stavljaju sve slabije i tanje lance, a mladi slonovi sve su neodlučniji u pokušajima da se otrgnu: njihovi su pokušaji oslobađanja sve rjeđi i slabiji, tako da se ne uspijevaju osloboditi. Naposljetku dovoljno je samo jedno obično tanko uže, (ako i to) da, oni kruže u svojem zamišljenom krugu uvjerenja da se ne mogu osloboditi. Više se i ne pokušavaju osloboditi, žive u tom ''ropskom mentalitetu'' koji zna svoje granice, koji poznaje svojega krotitelja, svoju šibu i ulogu koju su mu drugi nametnuli, a u koju je i sam s vremenom povjerovao. Stoga znam što govorim kada kažem da je lijenost odlika ropskoga mentaliteta, jer robovi ne vole raditi i nisu motivirani. Rad ih podsjeća na njihov stalež, njihovo ropstvo i poniženje. Zato su pasivni, zato ih treba šibom tjerati na rad. Oni ne vole raditi jer su u ropstvu, kao i oni slonovi. Kad rade, lanci zvekeću, podsjećaju ih na njihove poraze, taj zvuk više ne žele čuti. Sanjaju o slobodi, sanjaju o nekom lagodnom životu i odmaraju se, slobodni da rade što ih je volja. Sve ih to baca u pasivnost, a pasivan um i pasivan čovjek pun je sanjarenja i mašte. U vezi s tim mogao bih ispričati posebnu priču. Samo slobodan um i slobodan čovjek koji je doživio obraćenje i promjenu, METANOJU, aktivan je, voli raditi, za njega je rad kreativan, izražaj

14


njegova bića, uživa u plodovima svojega rada koji ga ispunjava i ostvaruje kao čovjeka. On ne sanjari kao rob, jer slobodan um ima vizije koje ga pokreću i motiviraju na stvaranje nekoga boljeg sutra za sebe i za svoje bližnje. A mi smo zbog nekih razloga povjerovali u ovu izmišljotinu o lijenosti. Da li zbog svoje povijesti koja je bila puna ratova, puna ropstva pod Turcima i pod drugim velesilama, da li zbog ropstva u kojem smo živjeli tražeći slobodu, dok su naše plodne ravnice držali okupatori i ''domaći izdajnici''? Možda smo pomislili da se od rada ne može živjeti, nego od puške i otimačine onoga što su nam drugi zarobili. Ne znam koji su pravi razlozi, ali vidim da mi danas u 21. stoljeću, u kojem se može lijepo živjeti od usluga, od turizma, prometa, trgovine, živimo kao oni slonovi koje su drugi zarobili i drže nas na kratkoj uzici. Označeni smo i etiketirani kao lijen narod; to nam je negativna etiketa i prokletstvo.

Možemo oboriti u našim glavama tu zabludu: predrasudu koja nas drži zarobljenima, da onda kao slobodni i neovisni učinimo ono što trebamo učiniti i da konačno živimo od plodova svojega rada, i uživamo u njima.

Sve je ovo proizvelo jedno duhovno stanje, jednu vrstu kolektivne zablude. Najveća laž izgovorena tisuću puta, postaje istinom. I zaista, etiketa LIJEN KAO CRNOGORAC u redu nam je, a MARLJIV KAO CRNOGORAC izaziva nevjericu. Zašto bi neki narod bio bolji od drugoga? Kakve li laži! Kao da nas je Bog takvima stvorio, kao da mi nismo kadri pobijediti svoje zablude i negativno nasljeđe. Ja prezirem tu vrstu nacionalizma, tj. fašizma, taj koncept su neki narodi nadređeni drugima, da su neki ''nebeski narod'', spašeni samim svojim rođenjem, a drugi valjda ne zaslužuju da žive i nemaju pravo na nebo. Kakve li laži! A tko je to posijao u duhovno biće našega naroda? Odakle je izašla ova gnusna laž, iz kakve paklene kuhinje? Ne mislim da je netko drugi to donio nama Crnogorcima ili da je netko drugi kriv. Iako je možda to netko drugi izrekao nad nama, mi smo povjerovali u tu neistinu. Ja sam Crnogorac i volim raditi, vidim oko sebe mnoge ljudi koji rade i postižu uspjehe. Ali sam itetako svjestan te duhovne zapreke, te atmosfere težine i mrzovoljnosti prema radu, te nezainteresiranosti da se pobijedi vlastita pasivnost i učini ono što treba učiniti. Iz iskustva znam da se svaka negativna riječ treba pobijediti jednom pozitivnom. Ako je netko nad tobom tisuću puta izgovorao ''nikad nećeš završiti fakultet'', onda izgovaraj tisuću i jedan put ''Uspjet ću, ja mogu završiti fakultet''. Kaži toj planini koja stoji pred tobom: ''GORO, BACI SE U MORE'' i poslušat će. Ako neće od prve, onda će nakon tisuću i prve. Samo ako vjeruješ možeš svojom riječi stvarati bolju stvarnost za sebe. Ako su nad nama sto tisuća puta izgovorili da smo lijeni, ja počinjem ovim mojim razmišljanjem rušiti tu laž nad svojim životom i narodom - počinjem izricati jednu drugu istinu, koja je veća od one laži o lijenosti, istinu da smo MARLJIV NAROD. Jer nismo ni bolji ni gori od drugih, i jesmo slonovi no zato snažni, da samo jednim malim pokretom prsta raskinemo uzicu koja nas drži svezanima. Kao takvi možemo oboriti u našim glavama tu zabludu: predrasudu koja nas drži zarobljenima, da onda kao slobodni i neovisni učinimo ono što trebamo učiniti i da konačno živimo od plodova svojega rada, i uživamo u njima. Dovoljno smo jaki da raskinemo tu tanku svezu i nasmijemo se svojim krotiteljima, koji nas se zapravo boje: što su oni pred snagom slona? Kao mravi koji bi se dali u bjeg čim bismo mi pokazali svoju stvarnu snagu. Iziđimo iz svojih torova - slonovi traže pustaru, traže svoju savanu. I znajte, oni veoma dobro pamte svoje tlačitelje: slonovi se više neće dati vezati u okove na koje su naši stari pristali ili su bili prinuđeni da ih nose. Dolazi novi naraštaj koji traži svoju slobodu: da radi, da bude kreativan, da gleda kako od onoga što smo stvorili dobro žive i naša djeca i djeca naše djece. Mi smo MARLJIVI KAO CRNOGORCI.

15

Časopis za duhovni život


AUTOR | Vatroslav Župančić

POSLJEDNJA vremena Zadnji vidljivi znak posljednjih vremena, je: globalna evangelizacija. Isus je najavio da će se: ova Radosna vijest o Kraljevstvu propovijedati po svemu svijetu, svim narodima za svjedočanstvo, i tada će doći svršetak.

N

aučavanje o posljednjim vremenima vrlo je zastupljeno u Starom i Novom zavjetu. Zato u kršćanskoj teologiji postoji područje koje se zove eshatologija (grč. Eshatos – posljednji). Ona se bavi istraživanjem posljednjih vremena. Eshatologija obrađuje teme poput posljednjega suda, uskrsnuća od mrtvih i Isusova ponovnog dolaska. Ovo područje kršćanskoga nauka izaziva posebnu pozornost jer daje uvid u buduće događaje i svršetak svijeta - onakva kakav sad poznajemo. U povijesti pokušavalo se doslovno tumačiti mnoge eshatološke teme iz Biblije (najčešće iz knjige o Danijelu i iz Otkrivenja), što je dovodilo do pretjerivanja. Autonomna tumačenja skoroga Kristovog dolaska, osobe Antikrista, broja spašenih i slično dovodili bi čitave zajednice vjernika do takve histerije u kojoj su neki bili uvjereni u skori svršetak, pa bi čak prodavali imanja i razdavali svoj novac. S vremenom bi takve radikalnosti dovodile ljude do otrežnjavajućega razočaranja. Izolacionizam je također jedan od rezultata takvih tumačenja, pri kojem se „malo stado“ čuva svetim od nadolazećih strašnih događanja. S druge strane, zanemarivanje nauka o posljednjim vremenima dovodi do toga da se vjernici previše koncentiraju na zemaljsko, što u stvarnosti rezultira trendovskom teologijom bez vizije buduće nade.

Kad će biti svršetak svega? Sam Isus i apostoli ne daju nam točan datum kraja vremena (Mk 13,32), ali zato jasno pružaju konkretne pokazatelje koje svaki vjernik može shvatiti kao znakove posljednjih vremena. Prvi jasan pokazatelj posljednjih vremena je fizički vidljiv i tiče se teritorija. To je mala zemlja u odnosu na veličinu svijeta, ali se zbog važnosti svakodnevno pojavljuje u novinama, radiju i televiziji. Riječ je o Izraelu, zemlji iz koje nam je stigla Biblija, iz koje su potekli praoci vjere: Abraham, Izak i Jakov te kraljevi s prorocima, kao i sam Gospodin. Glavni grad Izraela, Jeruzalem, zauzima središnje mjesto u Bibliji kao Sveti grad i za Židove i kršćane. Mesija Isus u njemu je prije svojega raspeća iznio i svoj eshatološki nauk i najavu posljednjih vremena. Navijestio je skoro razorenje Jeruzalema i rapršivanje Židova (što se i dogodilo sedamdesete godine nakon Krista). Rekao je i da će: Jeruzalem gaziti pogani dok se ne ispune vremena pogana (Lk 21,24). Skoro dvije tisuće godina grad Jeruzalem bio je pod upravom raznih nežidovskih sila, a čudesnim povratkom Židova u svoju postojbinu nakon strašnoga holokausta ponovno je postao sastavnim dijelom židovske države 1967. godine. Neprijeporno je da se radi o jasnom ispunjenju Isusova proroštva kao pokazatelja događaja na svršetku vremena. Drugi je pokazatelj porast bezakonja i progoni Isusovih učenika, kako ih opisuju sinoptička evanđelja: Matej 24, Marko 13 i Luka 21.

16


I ratovi su dio čovječanstva od samih početaka. Oni svjedoče o ljudskoj bezbožnoj okrutnosti i izgubljenosti. Ipak, ni jedno razdoblje čovječanstva nije pokazalo toliku brutalnost kao razdoblje čovjekova najvećeg tehnološkog razvitka. U proteklom je stoljeću, dvadesetom, bilo najviše ljudskih žrtava, koncentracijskih logora i razaranja. Zbog tih događaja mnogi su izgubili i pouzdanje u Boga. S druge strane, mnogi su baš prolazeći kroz te ''duge mračne noći'' pronašli nadu u Spasitelju. Uz porast bezakonja, Isus je najavio i progone svojih učenika. Progoni su i uslijedili odmah nakon njegova odlaska. Svijet je upoznat sa strašnim progonima kršćana u vrijeme rimskih careva Nerona i Dioklecijana, ali je mnogo manje poznato da se danas po intenzitetu i veličini događaju najveći progoni kršćana u povijesti. Komunistička Kina, u kojoj je kršćanstvo u rastu, kao i islamske zemlje prednjače u zlostavljanjima i progonima kršćana. U našem sekulariziranom zapadnom podneblju, iako nema otvorenih fizičkih progona, kršćanstvo se nastoji marginalizirati, udaljiti od javnih institucija i zakonodavstva. Takvi su događaji također jasni znakovi posljednjih vremena.

Lažni učitelji Sve navedeno može biti izazov vjernicima da se uključe u promicanje pravednosti u društvu kao i u aktivan filosemitizam (tako je kod evanđeoskih kršćana u zadnjih dvadesetak godina). No, Biblija nas mnogo snažnije upozorava i potiče na aktivnosti glede drugih dviju važnih značajki posljednjih vremena. Pojava lažnih učenja Isus je rekao da se ne uznemirujemo toliko zbog zla u svijetu i ratova, koliko zbog pojave lažnih učenja. On ozbiljno upozorava: ''Pazite da vas tko ne zavede''. Ne radi se ovdje o nekim bezbožnim ljudskim ideologijama, nego o lukavim izvrtanjima istine evanđelja. U povijesti su postojale razne hereze koje su sadržavale elemente grčke gnoze, židovskoga Zakona ili raznih mističnih filozofija. Današnjem kršćanstvu izazovi su nauci koji naglašavaju samo određene biblijske istine, a zanemaruju potpuno tumačenje Svetoga pisma. Rezultati tih nauka vide se u padu standarda svetosti u Crkvi.

Superduhovnost Opasnosti leže i u velikoj gladi za svježim duhovnim djelovanjem. Zanemarujući tradicionalna kršćanska učenja, mnogi pastiri i propovjednici preuzimaju nova ''trendovska'' učenja bez kritičko-teološke prosudbe. Neka od tih učenja sadrže mješavinu kršćanske objave s magijskim (šamanističkim) spiritualizmom, koji se skriva iza snažnoga karizmatskog iskustva. Kako bi se izbjegle loše posljedice takvih naučavanja, treba više nego ikada odgovorno poučiti pastire i propovjednike, - ne u novim naukama, nego u osvježavanju starih iskušanih učenja. Uz nezaobilaznu školu molitve, pravi duhovni rezultati za kojima Crkva danas čezne neće izostati, kao što su se potvrđivali i u velikim probudama, primjerice u SAD-u 17. i 18. stoljeća ili u Walesu na početku 20. stoljeća.

Nova evangelizacija Danas gotovo cijeli svijet zna za Isusa Krista. Njegovim je rođenjem prepolovljeno mjerenje vremena, a kršćanstvo je ostavilo najdublje tragove na cjelokupnoj civilizaciji. Ipak, ta je činjenica samo površinska, jer premda se kršćanima izjašnjava trećina čovječanstva, još je uvijek premalo ljudi koji poznaju Isusa kao svojega osobnog Spasitelja. Toga su danas sve svjesnije i tradicionalne Crkve, koje pozivaju na ''novu evangelizaciju'', osobito usmjerenu prema povijesno ''kršćanskim zemljama'', koje sve više tonu u sekularni humanizam. U suvremenoj evangelizaciji na svjetskom planu prednjače evanđeoski kršćani, točnije pentekostalci. To se vidi u enormnom rastu vjernika s pentekostnim iskustvom po cijelom svijetu. U zadnjih stotinu godina taj je pokret zahvatio milijune ljudi. Danas broji nešto više od pola milijarde stanovništva Zemlje. Taj rast može se objasniti obnovljenom poslušnošću Isusovom ''Velikom nalogu'', ali je svakako bio presudan naglasak na djelovanju Duha Svetoga i propovijedanju u njegovoj sili. Taj se naglasak temelji na velikom biblijskom obećanju, izrečenom najprije iz usta starozavjetnoga proroka Joela kao najavu novoga doba. Ispunjenje ovoga proročanstva dogodilo se na blagdan Pedesetnice u Jeruzalemu silaskom Duha Svetoga na prvu Crkvu. Tada je apostol Petar ustao i rekao: ovim se ostvaruje to proroštvo ... u posljednje ću vrijeme, veli Gospodin, izliti od svoga Duha na svako ljudsko biće. Prema tome, od toga trenutka započela su ''posljednja vremena'' i ona će trajati do ponovnoga Kristovog dolaska na zemlju. To je poticaj nama danas da sudjelujemo u tom obećanju i da molitvama ponovo zatražimo svježe izlijevanje Duha Svetoga kako bi nas osposobio za aktivnu evangelizaciju u ovom (posljednjem) vremenu.

To je poticaj nama danas da sudjelujemo u tom obećanju i da molitvama ponovo zatražimo svježe izlijevanje Duha Svetoga kako bi nas osposobio za aktivnu evangelizaciju u ovom (posljednjem) vremenu.

Zadnji vidljivi znak posljednjih vremena, je: globalna evangelizacija. Isus je najavio da će se: ova Radosna vijest o Kraljevstvu propovijedati po svemu svijetu, svim narodima za svjedočanstvo, i tada će doći svršetak (Mt 24,14).

17

Časopis za duhovni život


AUTOR | Martina Kocijan

Upućuj dijete prema njegovu putu, pa kad ostari, neće odstupiti od njega ... Izreke 22, 6

Svakoga smo dana kod kuće zajedno molili za baku. Jednog nam je dana to nekako promaklo i primijetila sam da Lea razmišlja o nečemu...

O Ana i Lea.

čemu razmišljate kada čujete – djeca su blagoslov – frazu koja se često upotrebljava i bez razmišljanja? Željela bih s vama podijeliti neka razmišljanja i situacije u kojima su mene blagoslovile naše djevojčice,

Prošloga ljeta imala sam teško razdoblje na poslu, bilo je puno prekovremenih sati, velikih očekivanja, mnogo pritiska, a ljeto je bilo neobično vruće i naporno. Moja je najveća želja bila da sebe, što je najviše moguće, dam djeci ... bilo je to previše za mene. Gospodin me je trebao podučiti mnogočemu. Jedne večeri viknula sam na Anu i Leu zbog sitnice koju inače ne bi ni primijetila, ali bila sam tako umorna ... i već u sljedećem trenutku smirila sam se zbog svojega ponašanja. Ana i Lea stajale su i samo me gledale. Rasplakala sam se i rekla im neka mi oproste i da nisu ništa krive, da sam jednostavno jako umorna ... naše djevojčice tada nisu imale ni dvije godine i nisu baratale nekim riječnikom, ni rečenicama i kada smo molile, ja sam to uglavnom činila umjesto njih. Te večeri, spremajući se na spavanje, pitala sam ih na čemu možemo danas zahvaliti Isusu. Ana mi je spremno odgovorila: ''Na mami, ne više plakati, Isus pomogne.'' Suze zahvalnosti i olakšanja ponovno su potekle. Prošloga Božića moja je baka, Leina i Anina prabaka, završila u bolnici. Bila je u poznim godinama, umorna, sa slabim srcem, iscrpljena pretragama zbog moguće ugradnje premosnice i jednostavno joj je pozlilo. Svakoga smo dana kod kuće zajedno molili za baku. Jednog nam je dana to nekako promaklo i primijetila sam da Lea razmišlja o nečemu da bi konačno upitala: ''Mama, gdje je plabaka Lejena (Jelena)?'' –''U bolnici je, bolesna je''. – ''A tko je pazi tamo?'' Odmah sam pred sobom imala sliku bake priključenu na sve one aparate sa svim onim sondama, infuzijama, monitorom za praćenje rada srca i jednostavno sam odgovorila: ''Stričeki i tete doktori.'' A dijete mi odvrati: ''Ne, mama, Isus je pazi, ja molim za nju.'' Kada sam to ispričala baki prilikom sljedećega posjeta, baka nije mogla zadržati suze. U dječjoj knjizi ''Moja prva Biblija'' Isus je u Getsemanskom vrtu nacrtan kako sjedi na zemlji, oslonjen o kamen i moli. Dje-

18


vojčice su me pitale: ''Zašto je Isus žalostan?'' Moj je odgovor bio: ''Ide na križ umrijeti za naše grijehe.'' ''A što je grijeh?'' - uslijedilo je novo pitanje. ''Grijeh je dok se vi međusobno svađate, tučete, ne slušate mamu i tatu ...'', pokušavala sam im približiti ''grijeh'' na njima razumljiv način, a one su još dodale ''gristi i štipati''. (Psiholozi kažu da su sve to normalne faze djetetova odrastanja.) Nakon nekoga vremena čula sam gdje Lea kaže baki: ''Idi ploć''. ''Lea, nije lijepo što tjeraš baku i tako joj govoriš, baka je žalosna'', upozorila sam je. Pošto je Lea rekla baki ''oprosti'', više nismo o tome razgovarale sve do večeri. Kad smo bile same u kupaonici, Lea je započela razgovor. ''Rekla sam baki – idi ploć.'' ''Znaš da je baka sad žalosna. Kako bi tebi bilo da ti netko veli – 'idi ploć?' ''Mama, to je grijeh?'' – Srce mi je ... hm ... kako bih se izrazila, zadrhtalo, to je preslaba riječ. ''Da, zlato.'' ''A ja sam grijeh?'' ''Nisi ti grijeh, ali ga napraviš.'' ''A ti si grijeh?'' ''Nisam, ali ga napravim.'' '' ... I teta Ivana ga napravi i tata ...?'' ''Da, svi osim Isusa. Budeš li baki govorila takve stvari?'' Gotovo da je već zaustila ''da'', ali se predomislila, a ja sam joj tada rekla: ''Dobro, ja ću se moliti da te Isus prisjeti kako nije lijepo žalostiti baku.'' Sutradan mi je došla sva radosna šapnuti: ''... nisam baki rekla – idi ploć!'' Nedugo nakon toga događaja jednoga popodneva naše djevojčice nisu nikako mogle zaspati. Ja sam se vratila umorna s posla, i to je poslijepodne bilo ispunjeno lijepim, ali teškim trenucima. Nekako se nismo mogle ''naći'' – one nenaspavane, ja umorna ... valjda nije bilo dosta osmijeha, radosti, razumijevanja i igre toga dana. I tako u jednom trenutku Lea mi kaže: ''Mama, volim te, ali to kak se ponašaš, to je grijeh.'' Našla sam se zatečena s upitnicima iznad glave. ''Što je grijeh, Lea?'' – ''To što si ljutko!''

Koliko god me veseli fizički i emocionalni razvoj, motorika i različitost karaktera te ponašanje naših blizanki, ovakvi razgovori i situacije su oni koji griju i ispunjavaju srca, podižu vjeru, otvaraju oči, blagoslivljaju i potiču na veću zahvalnost zbog Gospodinova obećanja ''Upućuj dijete ...''

Nekad mi se zbilja čini da ja moram učiti od njih, a ne one od mene. Koliko god me veseli fizički i emocionalni razvoj, motorika i različitost karaktera te ponašanje naših blizanki, ovakvi razgovori i situacije su oni koji griju i ispunjavaju srca, podižu vjeru, otvaraju oči, blagoslivljaju i potiču na veću zahvalnost zbog Gospodinova obećanja ''Upućuj dijete ...''

19

Časopis za duhovni život


Ljepota jesenje razgolićenosti Oluje! Grane se lome, Suhe gore u meni, Krošnja života se prorjeđuje. Ništa neću zadržati, Samo zbog veličine! Ništa neplodno neće u meni ostati. Dušo moja, krošnjo prorijeđena, Radost te čeka! Lakše ćeš disati! Zraci sunca obasjavaju dubine tvoje. Otac moj Vinogradar je pravi! Reže, prorjeđuje ujesen, Vjetrovima lomi suhe, nožem, koje same neće. Oči njegove vide – što! Srce njegovo zna – kada! Ruka njegova zna – kako! Dobrodošla jesenja razgolićenosti! U oči ću ti pogledati, ne plašiš me. Bezživotnost suhih grana mi smeta. Ne stidim se golotinje svoje, Duša se, kao i šuma, krčiti mora, Za nove dijelove vječnoga puta. Jesenje vatre, vrijeme vam je došlo! Vrt čovječanstva se prekopava! Laž se razotkriva, zabluda osuđuje. Otac moj Vinogradar je mudri! Otac koji ljubi u svemu što radi! Duša mi opet zeleni, Nove grane rastu, plodovi sazrijevaju. Nebo je sve vedrije! Stojan Gajicki

Časopis za duhovni život


Izvori br 30 WEB