Bezimene pukotine

ZORAN HERCIGONJA

BEZIMENE PUKOTINE

ZORAN HERCIGONJA

BEZIMENE PUKOTINE IMPRESUM nakladnik: za nakladnika: graf. priprema: tisak:

TIVA Tiskara Varaždin Saša Kušter TIVA Tiskara Varaždin TIVA Tiskara Varaždin

kontakt:

zoran-hercigonja.webnode.hr zoran.hercigonja@gmail.com 091 900 83 67

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem __________.

ISBN 978-953-333-077-8

Varaždin, 2017.

Predgovor Zbirka pjesama „Bezimene pukotine“, specifična je zbirka nastala kao potreba za što slobodnijim izražavanjem. Pjesme nemaju naslova, već samo oznaku rednog broja u rimskom brojevnom sustavu. Uz naslov svake pjesme, stavljena je kratica N.N. što znači no name na engleskom ili latinskom nomen nestio. U prijevodu oba pojma označavaju odsustvo imena. Zašto je tome tako?

Pogledajmo u sljedećim objašnjenjima.

Naslov je vrlo često nametnuta predodžba tumačenja, usmjeravanje fokusa na nametnuti obrazac po kojem treba razmišljati i misliti, predočavati i suditi.

Naslov pjesme je vrlo često tuđa projekcija, naučena projekcija koja pojedinca odvlači od njega samoga. Nedostatak naslova nije problem, već prednost.

Naslovi mogu zasmetati kao etikete kojima se klasificira serijska sudbina čovjeka u industrijsko doba. Oni su sjene koje bacaju zlu kob osuđujući stihove na nekoliko nasumičnih uzoraka koji osuđuju cjelokupno „meso“ pjesme i napetost njene interpretacije.

-5-

N.N. I. Ne trebaju mi vaše posjete, ne trebaju mi vaše jadikovke i molitve, suho, uvenulo cvijeće, šarene lampice povrh čela, crven cvijet pokajanja, ne trebaju mi titrajući plamovi s tinjajućih svijeća kada umrem, kada me više ne bude.

Ne trebam sol zemlje, ni biserje s neba, bijele oblake, otrovan zrak, crnu smjesu zemlje, sveprisutni mrak, krišku hljeba, kada zgrčen usnem u maternici crne zemlje.

Ne trebam nikoga!

Pustite me da umrem kao čovjek u dostojanstvu čovjeka, da mi duša prhne i svijetli kao zjena zvijezde u crnom platnu noćnog neba.

Pustite me da umrem!

-7-

N.N. II.

N.N. III.

Maleni smo, sićušni smo, kao krijesnica u jatu divljih zvijezda, gutamo prašinu i prah, gmižemo nožicama kao stonoga po leđima mraka, bazdimo na mlijeko i truli leš, koleričnim plućima hvatamo molekulu zraka; maleni smo crvi u kori kozmosa!

Hvala Ti što si mi dao oči da gledam beskrajna prostranstva i livade Pakla; Hvala Ti što si mi dao uši da čujem trublje razvratnih anđela i vrisak žene što u mukama rađa novu bol, novi plod muke, novu smrt i srce u grudima da ćutim hladnoću mraza, bodljiku i trn.

Maleni smo, sićušni smo, kao zrnce praha u hladu svemira, ispod bijelog mesa oblaka krekećemo u mutnoj bari, od šipražja i blata pravimo dvore, pijemo krv svoje braće i oštrimo mačeve od željeza i zlata; nikli smo iz sperme boga Sunca, podigli glave iz pepela i praha u jeku zore; maleni smo mravi u mračnu humku svemira.

Hvala Ti za zlatna krila s kojima oblijećem i pustošim tuđa gnijezda kao orao pun žući; Hvala Ti što probavljam strvinu i leševe svojih rođaka; Hvala ti što vrebam kao divlja zvijer iz mraka i lajem na karavane bijelih anđela.

Hvala Ti za dušu lihvara, za dušu razbojnika što masturbira nad ikonama svetim.

Hvala Ti što si od blata umjesio luđaka koji srlja do zvijezda iako znade da mu nema spasa.

Hvala ti što si me ostavio divni moj Starče!

Maleni smo, sićušni smo kao suha travka u plastu sijena; zvijezda padalica, ispunja nam grudi, siva magla, potištena duša je!

Savršenstvo smo prirode, grijeh razvratnosti božanstva, kristalna suza s presvijetlog lica, koja se razbija o kamen. Žderemo crkotinu punu otrova i smrada, umivamo obraz u glini i blatu; mi smo djeca slomljena oltara, najveći grijeh u povijesti Univerzuma.

-8-

Hvala ti što si mi dao ludu pamet da u groznici letim na mjesec, s mjeseca na sunce, sa sunca na svaku krijesnicu noći; Hvala Ti što si me rodio u svijetlu mraka, u jednom kutku mračne sile svemira, na gomili blata, na gomili krvi, na gomili mrtvaca.

Hvala Ti za pravicu i grob u kojem iščezavam!

Ja sam Tvoj grijeh, Tvoja slabost, umet Tvoje duše, ispljuvak iz kuta usana Tvojih, divni moj Starče!

-9-

N.N. IV.

N.N. V.

Kad se vratim u svoje dvore, bit ću gol i bos, voljen i čist.

Neću trebati nikog da me voli, jer me silna ljubav meka, odavna čeka u kristalnim odajama.

Skinite veo s uplakanih lica, jer vratio sam se kući u topla njedra doma svog.

Zablistao sam kao biser usred mnoštva voda, bljesnuo kao sunce usred čela neba.

Zbiljski snovi, zasjaše kao zora, zbiljske zvijezde u rukama mi sjahu; vratio sam se kući s kolajnama i zlatom, kao junak, kao konkvistador; blještim kao anđeo s onoga svijeta.

Kada se vratim u svoje dvore, bit ću krepak i živ, preporođen u sjajnoj zraci Presvijetloga; usta mi neće biti suha, ni srce presahlo, jer u rukama, držat ću kozmičku dojku i gutati Ambroziju, eliksir bogova.

Kada se vratim u svoje dvore, mirisat ću na pobjedu i tamjan; oko glave, prolistat će vijena zlati, a s njim i plameni jezičak mira.

Zvat ću se pobjednikom, herojem, spašenim.

Sav ostatak sebe, suho pruće i slinavo blato, ostavljam zubima hijene koja okružuje Pakô.

Ona nikad neće ugledati svijetlo najsjajnije Zvijezde.

- 10 -

Stanite, ne tugujte, zar me ne vidite na oltaru mira? zar ne čujete moga srca dah?

Nebeska mi Glorija svira i pjevaju anđeli donoseć smaragde i krčage Abrozije.

Zar ne vidite moje bijeli plašt?

Rajska jabuka, svinula je k meni grane svojih krila, uresila obraze rumenilom zlatnog kaleža; vatrena kočija i plamteći vranci, voze me kući u krilo Pradavnoga.

Skinite veo s uplakanih lica, jer vratio sam se kući u njedra doma svog.

- 11 -

N.N. VI.

N.N. VII.

Ovo odijelo koje sada nosim (svilene gače, napudrana perika, zlatne manšete), ostavljam strvinarima da hrane svoju djecu podzemlja, svoje mlade ptiće sjete.

Ovo odijelo koje sada nosim, prljave dronjke, šarene krpice, krojači će rasparati i razdvojiti niti što se dave u sumpornoj rijeci Stiks.

Ovo lice, ove usne, ove oči, iscurit će kao pijesak u srcu klepsidre; ove niti žive imaginacije, nestat će u mraku u onom istom crnom mraku u kojem su ispredene.

Ja želim samo sačuvati svilu, relikviju na oltaru vječite istine.

Na obali opustošena grada, već vjekovima kidam karike lanaca.

Probijam se kroz bure i mećave, uspinjem se uz jaku struju vodopada, lomim krila vjetrenjačama, otimam se iz naručja krvožednih sirena.

Sunce je već odavno zašlo nad samrtnom posteljom moga daha.

Na obali nekdanjeg grada, zasadio sam suhi cvijetak nade da raste na spaljenome tlu, da živi i umire i posljednjim dahom zuri u zvijezde, gdje nekoć bio je njegov dom.

- 12 -

- 13 -

Na obali opustošena grada već vjekovima zidam i gradim i kidam i rušim bedeme golog života.

Na obali opustošena grada već vjekovima čekam i čekam svoj smrtni čas.

N.N. VIII.

N.N. IX

Magla...

U magli su duše, magla...

Taj divan vonj magle.

Sljepila se s mojom dušom, ovila među niti svilene ta divna esencija Hada.

Magla...

Glas i prilika prošlih svjetova, dalekih svjetova čovjekove misli. magla...

U magli su sjećanja mrtvih, njihovo breme, njihov grijeh.

Magla...

Mrena na očima smrtnika, sjena sputavanja.

Iz šumarka, širi se magla; duše vjekova šutnjom govore. magla...

Tajanstveni glas žive Supstance.

Magla... bijelosiva mrena svijeta.

Taj divan vonj magle!

U njedrima svemirske tišine, u srcu plavog neba na poljanama zelenim, iz zrna vječita dobra, niknula je trolisna djetelina.

Snaga Oca, ljubav Sina, svijetlost Duha u jednu je stabljiku sjedinjena.

U pustinji praotaca, gori živa Vatra; iz vatre se rodi Svijetlost; u krilu svijetlosti, Toplina isijava.

Bijeli ledenjak se topi i umire i živi u tekućem blagu koje jarcima traži put među bijele oblake neba.

Magla, lomača čitava svijeta, magla, grob čovječanstva, magla, dim mrtvaca od zemlje prema nebu.

- 14 -

Brižna ruka gladi Čelo okrunjeno trnovitom mitrom; bijela Golubica mira izvlači trn iz vječita dobra; niknula je trolisna djetelina.

Snaga Oca, ljubav Sina, svjetlost Duha Svetoga u jednoj žeravici tinja (gori).

Tron nasred čela svemira, tri žezla upravljaju svime, kruna kruni tri glave besmrtne, glavu jaganjca, glavu golubice, glavu lava.

Tri božanska duha prebivaju u nebu, duh prošlosti, duh sadašnjosti, duh budućnosti, duh prošlosti u sadašnjosti, duh sadašnjosti u budućnosti.

U njedrima svemirske tišine, u srcu plava neba, na poljanama zelenim iz crvene kapi krvi, niknula je trolisna djetelina.

Snaga Oca, ljubav Sina, svjetlost Duha u jednom kamenu početka je satkana.

- 15 -

N.N. X.

N.N. XI.

Ja sam samo čovjek, dok nad mojom glavom jata zvijezda svijaju gnijezda i cvrkuću kao ptice, dok grme i tutnje sile i gromovi, dok vjećaju božanstva.

Ja sam samo čovjek, sjenka laži, prozirna iluzija.

Ja sam samo čovjek, dok se oko mene svjetovna mora prelamaju, brda premještaju s kraja na kraj, dok se vjetrovi svijeta tjeraju, dok se sile prirode uskovitlaju u konačan kraj!

Ja sam samo čovjek, tanahna nit zbilje, zbiljska fatamorgana.

Ja nemam gdje skloniti glavu ni umorno čelo stisnuti u naručje čije, jer nebo me prezire, a pakao me se srami.

Sva vrata svijeta, zatvorena su preda mnom; obilazim tuđe pragove, pobožno kucam na njihova vrata još uvijek nadajući se a anđeli se snebivaju, a đavli me mrze.

Magli mi se vid i sve nekako propuh pirka kroza me.

Zaglavio sam između svijetova.

Ne trpe me snovi, ne trpi me java ni kruta realnost ni bajkovite priče.

Ja nemam gdje skloniti glavu ni umorno čelo stisnuti u naručje čije, jer zamrzile su me zvijezde i daleka sunca pljuju na me; i praznina svemira zatajila mi je ime.

Izdale su me varljive oči neba i usta pogane đavolje dubine.

Kako da umrem, kako da ispustim dušu, kada nemam gdje skloniti glavu!?

Ja sam samo ćovjek, dok se iza leđa mi izvode čarolije, vradžbine i izriču drevna proročanstva, dok čuda svijetom jezde i obmane ispunjaju zrak.

Ja sam samo čovjek, prah, samo zrnce prašine u oku svemira, ja sam samo Adam od šipražja i blata.

- 16 -

- 17 -

N.N. XII.

N.N. XIII.

Svi ti ratovi nisu izvan mene; oni su u meni kao najgora noćna mora, kao strah, kao sablazan, kao sukobi, previranja, razbojstva, klatež, silovanja; oni su ratovi mojih najcrnijih misli, ratovi intelektualnog svršavanja.

Misao dolazi iz dna duše, misao jaka kao smrt, uspinje se u njedra i gori kao plamen pakleni.

Svi ti ratovi nisu izvan mene, oni su u meni od najprvijeg početka.

Na dlanu držim kapljicu suze koja iščezava pred jutarnjim suncem; malo biće limenog srca, limene duše.

Na dlanu nosim lice mjeseca koje nestaje pred dugim prstima zore; malo biće koje drhti kao uplašena srna.

Na dlanu nosim cijeli svemir i svu njegovu nutrinu koja se kotrlja, baca, odmiče i kucka u pravilnim razmacima.

Na dlanu nosim limeno vrijeme i svu njezinu djecu: zupčanike, opruge, kazaljke i licemjernu prošlost i budućnost punu varljive nade.

Na dlanu nosim sadašnjost koja blijedi, koja umire svakim tik-takom.

U šakama, stiskam čvrsto sat i vrijeme, ali ne mogu ga zaustaviti, kao ni srce što odbija mi sate.

Za zapešće, čvrsto, steže me remen sata kao omča oko vrata koju u rukama drži vrijeme.

Davi me vlastiti sat, davi me vrijeme, dave me sva moja vremena koja otječu kroz grlo klepsidre.

Na dlanu držim svoju krv, svoj život, svoje umorstvo, svoje stratište i metak hladne smrti, svijestan kako mi se Hora u lice smije.

I dok gledam u zvijezde i dok lomim kosti o hridine pitajući se: zašto?, čućim u rovovima i ratujem i ozljeđujem ljude, jer misao je jaka kao smrt i gori kao plamen pakleni.

Bučno je u mojoj glavi, buka zaglušuje glas zvijezda; rasprsnut će mi se glava od misli, od krvoločnih ubojica.

Jednom, slomit će me misao i razbiti vratnice moga postojanja; jednom zvijer će uteći iz kaveza natrag u divljinu i divljim tragom lutati gozdovima.

- 18 -

- 19 -

N.N. XIV.

N.N. XV.

Krvna žrtva, iznebuha me snašla i dovukla u sveti boj da ginem kako se gine, da mrem kako se mrije. Žuč dušmanina, na obrazima se valja kao toljaga što razdire mi moždane.

Tane mržnje, strijela srdžbe, kroz srce prohuja kao vihor iz podnožja mraza; Iskre zvijezda, učinile su mi se kao plamen svijeće nad kamenom groba.

Krvna žrtva, iznebuha me snašla i odvela u sveti boj, u blud smrti, da valjam svoje suze zbog izgubljene bitke.

Ovaj dan, zvat će se danom suza, kada zvijer strgnuta s lanca prekorači bedeme stoljetne.

Ovaj dan, zvat će se danom suza, kada zaglavni kamen bude mi zamaglio vid, kada duša bude zaglavljena na dnu bunara.

Ovaj dan, zvat će se danom suza, kada ću svoj bijeli obraz i sve njegove strahote, utopiti u ždrijelu pakla.

Ovaj dan, zvat će se danom suza, kada gavrani budu mi pjevali „Rekviem“, kada će sivo nebo nositi grobnu ploču s godinama kraja.

- 20 -

- 21 -

N.N. XVI.

N.N. XVII.

Srce promrzlo od proklete studeni bijede, stalo je kucati već vijek vremena i krv se sledila u venama već stotine sunčevih sati.

Više ništa ne osjećam, ni bol ni radost ni tugu.

Kao da me više ništa ne pripada, jer aj sam čovjek od kamena i mjedi.

Kip moj stoji usred bijela dana u mjestu; s okovima na rukama i nogama, proklinjem nebo, proklinjem zemlju.

Ja više nikog ne volim jer ljubav je za srce od olova tiranija, protčinjavanje, grijeh i smrt.

Ja ne poznajem veći grijeh od života (veću gadost) jer život je najteže breme na ramenima statue, jer život su krvave stigme na bijelom platnu duše.

Tijelo od kamena i mjedi, trpi besane noći, sramotna jutra, trpi svijetlo, trpi mrak i prokletu studen bijede već vijek vremena, već tisuće sunčevih sati.

Ova nijema tišina, moja je sestra, ovaj hrabri mir, moj je brat, brat po krvi, po mesu, po istoj zjeni vječnosti koju nosi lubanja groba.

Gležanj mi zapinje u grob, a nos među oblake seže; divlja sam ruža s bodljikama crnim, s crvenim obrazom u nebu, s korijenom srama u zemlji.

Oljuštio sa kožu srama, svukao kabanicu griješna mesa; ogulio sam kosti do srži, rasprostro bijelo platno duše, prelio crnu tintu sjenke.

Iz mene niču sjena i duša!

Zajedno sljubljene čine san čovjeka od šipražja i blata.

Otimaju se sjena i duša oko moje vječnosti, grleć mi gležanj, stiščuć mi srce!

Otimlju se oko moje sestre tišine, oko brata mira, oko zrcalne slike koju svemir stvara u srcu čovjekova bivanja.

- 22 -

- 23 -

N.N. XVIII.

N.N. XIX.

Puštam te da me pipkaš po obrazima, po tijelu, da miluješ uzavrle moždane; ne sputavam tvoju supstanciju kabanicom, šeširom, ambrelom, sveti biseru s vimena neba.

Gutam tvoje suze, o nebeska obrazino! suze koje mi život znače, suze koje ispiru niti ukaljane duše.

Sveta kap, sveti biser iz njedara oblaka bijela, puštam te da me pipkaš, da me miluješ i dragaš dok živim u sjeni.

Imam samo jedan kutak u koji pušu vjetrovi sudbine, svi vjetrovi istoka, svi vjetrovi zapada, sjevera i juga.

Imam samo jedan kutak u kojem kolo plešu vile, panovi, satir i muze, u kojem harfa i trublje s visina mnogih laž sudbine prizivlju i sniju.

Imam samo jedan komad neba, samo jedan komad zemlje, samo jedno kukavno srce, samo jednu nit života.

U kutku svemira, sklonio sma svoje užarene misli, vrela sjećanja i snove i prokletstvo uspomena; skrio sma onaj pravi ja, pravi komad kovine, pravo podrijetlo neoskvrnjene hrama.

Imam samo jedan kutak, gdje sam sabrao svo bogatstvo neba, svu ljepotu zemlje.

I stranci mnogi, našli su dom u kutku moje slave, u mjestu prapočetka.

I mnoge ptice, svinule su svoja gnijezda pod zvijezdanim kutkom, pod izvorom i ponorom pod tinjajućom zvijezdom života, pod zvijezdom lake propasti.

Imam samo jedna kutak u kojem se rodi moja bit, tik pred zorom i gasi posljednja nada s tmicom sutona.

- 24 -

- 25 -

N.N. XX.

N.N. XXI.

Nosio sam san na duge pute o čovjeku s punim plućima zraka, s punim ustima toplog daha, s punim srcem vrele krvi, ali prevario sam se!

Umjetnici su čuđenje u svijetu, izbrušen dijamant među stijenjem što titra, grijeh boga, savršenstvo prirode, glas iza zavjese svijeta što šapuće tiho i otkriva tajne svakim potezom kista i dlijeta; biser među svinjama ljudskim, sunce među mrtvacima.

Umjetnici su istančane duše, niti po kojima prebire ruka svemira, degenerično iskrivljenje trbuha neba, otvorena rana iz koje šiklja krv.

Umjetnik je odapeta strijela iskupljenja, žrtvovana među ruljom analfabeta.

Umjetnici su divljenje u svijetu, prokletstvo spoznaje i vječiti jaz između istine i zablude.

Čovjek nije ni kovina ni kamena gromada da drobi pred sobom noževe i šiljke da lomi očnjake vremena i okove od gvožđa; njegovo srce toliko da tinja, mušica je naspram srca svemira. Čovjek nema snagu, nema moć. Čovjek nije ni Sunce ni Mjesec ni crna rupa svemira da grli okolne planete il’ da zvijezdama siše životni sjaj. Čovjek nije ni sila ni snaga da bije poganu gubicu smrti, da zavrne vrat đavlima iz pakla. Čovjek nije šaren leptir da se šepiri po cvijeću, bijela golubica divljenja, krilati anđeo s visina.

Mušica je čovjekovo srce i zdepasta nit očajničkam duša i kosti i meso i tetive i žilje, samo su suha travka pod otiskom zbilje.

Vodencvijet što se sa zorom rađa i sklapa suhe latice kraja u suton, žeravica koja polako gasne i slabašna nit što puca, čovjekova su stvarnost; Čovjek je sjena i prah!

Nosio sam nekad davno san na duge pute o čovjeku, samo o čovjeku.

- 26 -

- 27 -

N.N. XXII.

N.N. XXIII.

Kada će se vratiti onaj koji kamenje spravlja u jestiv hljeb i dlanom para po trbuhu mora?

Kada će se vratiti krotitelj bure i đavlova, kada će propupati bijeli ljiljan cvijet?

Predugo čekam, već dvije tisuće ljeta šutim i molim se i čekam.

Dosadile su mi krunice i glorije i prazna obećanja i ostarjela nada.

Hoću li ikada biti spašen?

Ostarile mi kosti od tolikog čekanja, osjedile mi vlasi od tolike čežnje, uvehla mi duša od solnih ljeta.

Kada će se vratiti onaj što milinom riječi, liječio je rane i mrtve dizao u život iz ždrijela groba; kada će se vratit onaj čije sam ime gotovo zaboravio?

Kada će se vratiti sunce, da moje maldice propupaju, i suhi tužni ostaci ponovno osjete dah života?

Hoću li ikada biti spašen ili ostati poražen u sjeni svemira?

Dođi, požuri prije nego zaboravim tvoje tisućljetno ime!

Čovjekova stvarnost, preslikan aje u dušu, čovječja zbilja u mislima se ziba, čovjekova snaga u srcu vrije, sudbina je pisana u zvijezdama.

Sav očaj, sva tuga, sve zime, uresi us nebeskog oltara.

Procvala ruža, trnjem okrunjena, krvlju natopljena, čovejkov je put od gniejzda do zvijezda, od korijena preko stabljike do vrha tučka.

Svaka zora, užasavajuć je prizor, svaki sumrak strah od kraja.

Sudbina je pisana u zvijezdama u užasavajućoj zraci sunca. Čovjekova stvarnost je u njemu samom, u svijetlu sjenke, u sjenci svijetla.

- 28 -

- 29 -

N.N. XXIV.

N.N. XXV.

Bodu me otrovni jezici kao žalac žežu i žare, otječem ako voda u ždrijelo sumpornog jezera.

Razdvajam se na komadiće i niti i hranim usta podzemlja svetom manom živuće supstance.

Krijeposti toranj od bijelog kamena duše, Ponosa bedemi od crvenih cigla krvi, ruše se, padaju, nestaju.

Moj dom od leda, otapa se; Tko je pustio sunce u smrznuta njedra!?

Daleko od sviju, na kraju sviejta, gdje oči žive vide kroz prah kraja svjetlu nadu, otimlju se oko moga bića dviej sjenke, dviej božanske pojave, dva duboka sna.

Moja vrela krv i čelično meso, pećina su vječnosti za dva izgubljena sna, za dvije ptice nošene vjetrom sudbine.

Na diobenom sudu, rasporili su mi utrobu i oduzeli san i noćne more, dva božanska bića.

Jedno je vrištalo, kandžama zaritim u moje srce, drugo je škrgutalo zubima, grleć mi skute i gležnjeve.

Na diobenom sudu, ustale su Sila i Snaga da brane bedeme svoga grada.

Dvije bajne djeve, ustale su da se bore za srce grada; ukrštenih mačeva, zaklinju se na vjernost; kandžama trgaju moje meso, zubima glođu srce i ne puštaju me iz vida.

Dvije niti platna svemirske tišine, ustale su da se bore za ruševine davno ugaslog Jeruzalema.

To je pravedni boj.

Bodu me otrovni šiljci i žežu žalci Hada.

Uljuljkanog u zipku kraja, Smrt me odnosi u odaje tmice u prostranstvo mraka.

A što li bit će kada vatra moga imena plane na koricama knjige mrtvih?

Za života bijah strijal (grom) u smrti, bit ću Sunce, veći od Sunca.

Sunce je krivo za sve!

Sunce je kraj.

- 30 -

- 31 -

N.N. XXVI.

N.N. XXVII.

Obraze ti rese kristalići mraza hrabri ratniče, a dah ti vonja na starost i odmicanje. Ščepala te magla u naručaj svoj; svilenkastim prstićima sklopila teške vjeđe.

Ubila te jesen mili stvore moj, ali ti nisi mrtav jer u tebi je svo božanstvo Sunca; sve jarke boje njegove supstance u obraze su tvoej utkane.

U tebi su svi života sokovi, sva stvarnost, sve mijene, svo vrijeme.

Iako te ljudski korak prisiljava da ljubiš zemlju, ti nisi mrtav, ti si živ; u tebi je srce, u tebi su boje.

Umiri me pod krošnjom svojeg hlada, iščupaj mi živo srce, izvadi mi dušu iz utrobe kraja, svuci s mene kabanicu kišnu od kostiju što klecaju, od suza, od starosti i tuge jer zasjalo je sunce, kraju došao je kraj.

Nadjeni mi ime vječnosti, umotaj me u svilu raja, iscjeli mi rane duše uz rijeke medene, mlijekom svojih vena, napoji mi usta žedna, jer stigla je svjetlost proljeća, bol je ubila bol.

Posveti me svetom vodom s izvora na vrhu planine; umoči moj svileni torzo u kristalne odaje, u dvoranu ratnika, među hrabra srca Valhale, jer okončao se boj, vremenu, došao je kraj.

Ja sam spašen u naručju Sile, pod giljotinom, gdje ubili su vrijeme, gdje svemiru, osvanuo je novi cvjetni maj.

- 32 -

- 33 -

N.N. XXVIII. Kalupi svijeta pucaju od siline tvoga daha, i padaju u strmoglavu prazninu kao kamen što ga ljubi morsko dno tišine.

Ta razbojnička želja naslade, ta usta praznine što gutaju oblake i munjine u njima i gromove njinih zjena, survat će sudbinu golog, znojnog, tankog pramena krajolika u jaruge razočaranja.

U gusle gudi prodoran huk s visine u kojoj zapeo je Ikar prije mnogo ljeta razapet u vrtlog moćnih ekstaza davno palih ričućih bogova.

Nisu to figuralne bajke, nisu to skele neke davno zaboravljene skaske; nije to pjesma ni umjetnost, ni ljubav, blaženstvo.

To je krivokletstvo, nepraktično, nevidljivo krivokletstvo.

Zrako nevidljiva, ti prebireš po harfi mojh rebara!

Ja sam zakonska ploča: „Zid mjedeni, plot krvavi“ Moje žilje je mreža nakostriješenih bodljika, avenija heroja bezimenih, besmrtnih, naočit pečat krajolika.

Drži se tiranine na nogama u viru nepogoda, jer ja ću te bičem osuđenih zgoda satrati izvan bljeska legende.

Ja sam tvrdoglavi prkos i ostajem pri svome.

Ranjavaju me cigle i kovčezi i ptičja gnijezda, ali moj duh nije krug ni spirala; moj duh je vertikala!

Možda će nakon ove bitke netko uzdisati možda će krv gasiti žedne ruže, gladne kljunove, možda će samo stabla ostati živa.

Satima otimlješ oblake, vunene kape zagasitih boja; udaraš u prozore i vratnice tmurnih ura, jašeš nad šijom šumskih divova i vila; jauču šumarci i gajevi!

Tko si ti!? Kroz koja vrata pakla, pustili su te da otječeš u snove i misli živih ferala?

Ja slutim tvoj zli osmijeh, tvoje čađave i mutne spačke.

U strahu haranja ništavne misli što budi razdražljiv očaj i ton, izlažem svoje udove, sva svoja tjelesa duše da probodem kao kopljem taštinu nosa tom opakom, zlom.

- 34 -

- 35 -

N.N. XXIX.

N.N. XXX.

Kad stisnem oči da iz druma drevne boginje nezapamćena imena, proberem čvrste rezove u srcu stakla, ja vidim čvrste spomenike gradića i sela tih bezutješnih valova nostalgija.

U renesansi zbivanja (kad još bijah mlad) vidim zvijezde što gledaju u bespuća mora, vidim gordost trepčućih sjena davnih sunčanih popodneva.

Mirisi pokošena sijena, miris jorgovana, mirisi svježine u kapima kiše, mirisi besmrtne Ljepote u kosi divne djevojke, izvan zdepastih okvira bunara titraju, lepršaju kao rojevi pčela.

Za školskom klupom kao đaci prepuni previranja i straha, u naručju nostalgije kao povrijeđeni ljubavnici, tražeći lječnika duše, u punom satu noći za vrijeme nesanica i nemirna sna, za katarzu osjećaja i duše, za vrijeme smrti, za vrijeme tuge, za strahote rata, za herojstva i blagoslov mira, čitat će je kao pjesmicu iskupljenja, kao uspavanku, taj živi stih na mrtvom slovu papira, taj živi glas tog mrtvog Pjesnika i prisjetiti se: „Ta jednom smo bili Ljudi.“ Kada budu narodi mačem i sjekirama nasrtali jedni na druge, kada zavlada patnja i bol, kad budu podizali babilonske kule i o njih vješali taštinu, kada budu plakali od srama i stida na ruševinama gluposti, kada budu jedni drugima u suzama spoznavali oprost i krivnju, čitat će je kao himnu iskupljenja, kao molitvu za boljim sutra, tu živu riječ, taj mrtvi stih: „Ta jednom smo bili Ljudi, ta jednom je Riječ prebivala među nama.“

Tetoše me slatke misli i uspomene na dugačkoj prašnjavoj cesti historije.

Pločnici i ulice, trgovi i gradski parkovi, tržnice i gajevi, tuđa okolina i hridine ponosnog krša, plaze i sline, grizu i nude svježu kap po vrućini, jezičak plameni po mrazu i tmici.

I grizem vlagu ploda kao bijesan pas i visim o konopcu s glinenim vrčem da zagrabim dublje, u svježinu vode, u okvire bunara.

Zaista, divno je prisjećati se.

I nestaje sva isparila voda i vlaga, sva ta fatamorgana pod čudesnom zvijezdom.

Nad tjemenom uspavanih oblika kao čudesni fantom, čudljivo netko uzdiše; prikrada se hropac!

To čarobnica nujne Zore čara, vraća me iz vjekova prošlosti; liječi vrijeme eliskirima svoje moći i popravljenoj sadašnjosti vraća molekulu kisika.

Iznikoše sva zimzelen i trava iz ladica starina.

S Uspomenom, slađe je umrijeti.

- 36 -

- 37 -

N.N. XXXI. Gledam kako pada div što je stoljećima prkosio licemjernu nebu čarobnim i tajanim mirom, ljepotom i velikim bićem.

Gledam kako mu lome kosti kao bijesne lisice što se otimaju oko leša i jezicima ližu moždinu.

Gledam kako mu srce ranjavaju trozupcem i motornim pilama paraju utrobu kao grijeh najvećeg zločinca.

Slušam kako jeca kada mu živo korijenje čupaju iz zagrljaja majčice zemlje; čujem sve te suze što vape upomoć! Čujem sve te glasove što padaju an moju dušu; ćutim to veliko biće kome uzalud vene duh.

Porušena i osakaćena stabla: iverje, granje, trupci, klade i panjevi, sve razbacano jedno preko drugoga, izgleda kao izmrcvareno tijelo.

U jednom času, ovdje, javila se smrt i čeljust jame progutala je prigušen vrisak.

Ubili su ga udarcima sjekire, zadavili su ga lancima i snagom motovila, zaklali su ga kao srnu što pala je nesretno pod željezni očnjak predatora.

U mome srcu, stvorilo se groblje; sve mladice ta strahota je oljuštila i sama klica života, prestala kucati je; više ne mogu u trag života ući.

Ja sam sitan i neznatan patuljak, nemoćna ništica, ništetan za mrava i crva, samo jedna mladica koja ni kriva ni dužna, ostala ležati je uz suzno lice diva.

Ruke su mi vezane onim istim krvničkim lancima i srce mi je rasparano već zakrvavljenim očnjakom.

Ja nisam imao snage da ga spasim, da mu dušu izbavih od jezika plamenih.

Njegovo biće sad će gorjeti u pećima od gvožđa onim istim plamenom mira kao one jedne samotne noći.

- 38 -

- 39 -

N.N. XXXII. Oče Adame, o čemu sniju tvoji sini, rumeni ostaci uskrsnuća Guje u prnjama i svili u polutami, u pustoši, u lomnom zidu napuštenih kuća, nujni, blijedi; O čemu snatre tvoje nage kćeri u stidu i bludu, u svetačkim haljinama bez blagoslova, nabreklih usana, šapčući pokorno u polusjeni bezimenoj u beskrajnom pijanstvu ognja i krvi?

Oganj strasti, groznica strave, mrtve oči, lice kao tragična maska, propupali crni tulipani, sakate vrbe, gladne kuge, zadah groba i beskraj noći u platno sna, u supstancu sablasnih rana duše su utkane.

Oče Adame, tko su tvoja djeca, tko su tvoji Kaini i Abeli, ubojice i koljači, sijači nesloge, zloslutne ptice grabljivice žedne žući i jetre; tko su ti mutni obrisi tvoje mladosti koja odjahaše s bisagama tlapnje i riznicom potopljenih želja u bezdan crnih voda; tko su tvoje divne kćeri?

Tvoje Eve i Pandore, gradovi su rastuženih žena s vjetrom što trgovima bunca u sonetima suicidnih misli.

- 40 -

Oče Adame iz tmine rastu krvlju natopljeni pločnici i polumrtvi fenjeri i djevojka trudna i bolna u izmaglici tmurnih perspektiva traži Oca grijeha.

Kraj smrskanih čaša, hihot bludne ljubavi skriva san o uskrsnuću.

Svijet otrovan tugom, djeca usuda, oslijepljena grijehom, traže krilo svoje boli, krilo svog divnog oca što zarazio je zvijezde kugom i prokletstvom.

Oče Adame, svijet pod kaputom nosi mrtav san, mrtvo vrijeme, mrtvu nadu.

Oče Adame za otrov rana melema nema!

Očnjaci djece tvoje, očnjaci su kraja.

Oče Adame, tvoja djeca, tornjevi su od kamena i blata i mrtve ure broje.

Oče Adame da si me ikada ljubio, ta teška ljubav očnjaka već davno, davno bi me ubila.

Po Adamovu stegnu sišla je u svijet patnja i bol, bodljika i trn.

- 41 -

N.N. XXXIII.

N.N. XXXIV.

Velika je tuga među pravednima, jer probodena nada, izdahnula je u bodljikavoj krošnji rajske jabuke.

Sklonio sam glavu pred plamenom jezika što razara i guta prostor i vrijeme, pred olovom očnjaka na kojem pretvara se radost u tugu, sreća u patnju i bol, pod crno sukno neke davno zaboravljene ruševine.

Trnovita mitra, ružama procvala je , a ruže, isplakale su krv.

Stihovi oproštaja ranjavaju dušu, riječi očaja podjarmljuju svaku vejru; smiješi se Smrt.

Svaka nota stenje dok orguljam u vrtoglavici, u groznicama.

U dvorištima prašnjavosti grijeha, slušam pijane vodoskoke.

O Kobi, zašto si donijela noć!?

Noć ima strastne oči, odlikovanja, pokopana sjajem zvijezda.

Noć ima dubok zaborav, noć ima moć odumrijele rane.

Ja bih htio odlijepiti sav smijeh, riječi i ljušturavost na kori bića i umrijeti bljedolik s odbljeskom u zjeni fantastičnih basna.

Ali poginula je voda, ocvala je, odrunula se kao mnogi bez imena i slova.

Velika je tuga među pravednima, jer oslobođenje Nirvanom, daleko je među žutim suncokretima ugasnuća.

- 42 -

Sklonio sam se od oluje i bijesa nevidljivih sila što me prate kao kuga nevino srce.

Pada kiša kap po kap, tutnji, odzvanja o prazninu zamka, slijeva se niz obraze portreta što tugom mučen plače za davnim vremenima.

Mokar pločnik hodnika, izdiže se kao sluzava gujina leđa rođena iz kukuljice, iz ruševina uthnule esencije i pokazuje mi sklizak put kroz pustopoljine i prostranstva ništavila.

Romon kiše bode me u dušu, šapato podsjeća da zlato mog života sniva u rukama tuđim, u rukama nekog sretnika.

O oteta sudbino, oteti snovi, začarana dušo otrovom čarolije, Meni su tebe ukrali!! drugi snivaju svoej snove u dvorcima od kristala na svili i baršunu; drugi živo moje bivstvo, drugi jesu Ja, dok pravi Ja u dronjcima podno ruševina brišem suze tugom mučen za davnim vremenima.

- 43 -

N.N. XXXV.

N.N. XXXVI.

Da li uopće jesam, da li uopće živim i dišem i snivam? Što je istina, tko sam ja?

U meni živi mrtvi bratac, dijete, mrtav dječak, mrtav maldić.

U meni je našao spokoj naočit muškarac u naponu snage, jenajvajuć lagano, tihom smrću odmicanja.

Sva lica koja nekoć bijah, gasnula su nevino, polako, tiho, tihano, odalzeć u gluhu tišinu, u mrkli mrak vječnosti.

Ja živim sada u ovome trenutku, kao preminuli Ja u sjećanjima i mislima mrtvaca, već odavno preminulih, odavno ugašenih iskri Stajaće zvijezde.

Da li uopće jesam, ako ležim mrtav u kovčegu podno mrtvaca?

Tko sam zapravo ja, ako u meni snivaju neznanci, mrtvi ostaci davnoga mene?

Mislim, dakle jesam, dakle postojim, dakle živim, Akos e varam onda postojim i u sebi i u mislima mrtvih i živih.

Ja sam COGITO ERGO SUM, ja sam SI ENIM FALOR SUM.

Poljubi me o Zoro čestita za rastanak, jer posljednji je čas; Više me vidjeti nećeš na obzorju svojeg nevinog lišca na pramcu moga sna.

Više te neću čekati sklupčan i zgažen pod prozorskim oknom nujan i sam; Više neću drhtati za tvojim sjajem, za tvojom kapljom čistog zlata, jer kap tvoja za mene je sada mrkli mrak.

Ja spoznat ću nove Zore, nova svitanja, nove dragulje tamo na onoj strani, gdje sviejtlo je mrak, gdje ludost je mudrost.

Poljubi me o rujna Zoro za rastanak za sve divne trenutke; poljubi me svojim očima od zlata za kraj, jer ja sam sada s one strane zrcala sjaja tvojega, zaboravljen, otet čarolijama novih svitanja, tamo na onoj strani gdje sviejtlo je mrak, a mrak vječnost dosade.

- 44 -

- 45 -

N.N. XXXVII.

N.N. XXXVIII.

Izbivao sam mnoga ljeta u osamljenim zakutcima svemira; gasnuo u naručju brojnih bolesnih predvečeri, prosipao prah zvijezdani i brojne mjesečeve kapi.

I poslijednji ostaci mene na mračnom obronku još uvijek kleče.

Kao protuha, lutao sam noćima i zvijezdanim mlijekom i pepelom iz modre urne; rasplitao kose u mrtvoj, uskoj ulici u škriputavim cipelama pjevao grubu pjesmu radosti sa skrivenom ranom pod izglačanim kaputom.

Nekad smo imali dom u ponosnoj Atlantidi, naša duga, sjala je na svodu; bili smo dragulji krune, purpurna ljeta, trubaduri proljeća, bili smo dijamanti u modrim nebeskim dverima, blistavi kao trepet ognja i zlata, čisti kao suza.

Bili smo Luna i Sunce i zvijezde, bili smo pjesma radosna, zanosna, a sada smo bijedni, jadni i kržljavi i sva bi bogatstva dali za vodu i slobodu.

Ubiremo sjaj mrkih zvijezda u pustinjskoj prašini, oremo brazdama mora za grozdovima sjajnih bisera; tražimo put među dugine dvore, tražimo stope u pijesku, tražimo spas, bijeg od zle kobi i tjeskobe i sva bi bogatstva dali za vodu i slobodu.

Ulazim u noć zamišljen i sam, na dno mračnih šuma gdje pokopao sam Sunce, gdje snivaju snuždene oči, gdje nijeme narikače magle tjeskobno tonu.

Ja nosim mrtvo srce beskrajne tajne, ja tugom obavijam purpurne šume i zloslutnim vizijama oslikavam krajolike.

Ja sam stjegonoša sjete, Otrov samoće, Romar praznine, Svetac zaborava, Melodija tugaljive frule u mrtvačkoj koračnici.

Izbivao sam mnoga ljeta u beskrajnim prostranstvima svemira šapčući zagonetne riječi molitve, riječi krvavih i zlih simbola boli.

I u guštiku crnom, koljena još uvijek kleče na mrljama groznice.

Još uvijek nisam tu, ni neću se vratiti, jer ja sam romar praznine, otrov samoće, svetac zaborava.

- 46 -

Pijanim putevima nosimo krčage vina, snatreći o čudesnom sjaju; ti si rob vrele krvi i čulnog veselja, sjenka koje nema bez traga Sunca, ti si starinski spomenar slutnje, bezumna kletva, plah romon krvi u magli svitanja i sva bi bogatstva dao za vodu i slobodu, za put u rajske dvore za stopu izgubljenog djetinjstva u naručju divnog Sna. Tvoj put je daleko od travnjaka Meke, od voćnjaka Jeruzalema, od vinograda Rima, od zlatnih praporaca Thebe.

Pijanim putevima nosimo mračnu bolest, mrtve rime, grješne želje, kletvu nesmiljenog žića, čemerni živimo danas, beznadni čekamo sutra.

Snagom melankolije snatrimo o moćnoj čaroliji i gutamo suze od stida; bojimo se zirnuti u majmunolik odraz vlastitog bića.

Zaboraviše vas stari dugini sveci, - 47 -

N.N. XXXIX. zaboraviše za sva vremena i sakriše put u polutami vašeg mesa dok ne iskaju obraz osakaćen mračnim šapatom srca.

Dođite, dođite djeco među zvijezde, vaš put se krije u pustoši nevesele ulice, duboko u duši gdje klizne sunce i kapne rosa plava u naborima lepršavih niti koje ste odavna zaboravili.

Pijanim putevima, nosimo krčage vina i majunolika lica i sva bismo bogatstva dali za vodu i slobodu.

Ne želim se vratiti kući među zviejezde, među oblake ni skloniti glavu u njedra Pradavnog, jer tamo em čeka krivnja, prijekorni sud, bol i razočaranje.

Ja želim lutati kao gorska zvijer strgnuta s lanca, prostranstvima zemaljskim; želim snivati pod pokrivačem Majke života, jer stvarnost je istina među zvijezdama, a san zemaljska java.

Utonut ću pod baršunaste pokrivače, glavu slijepiti uz kamen i crne plahte mraka i čekati, strpljivo i mirno, čekati dok ne mine istine zov.

Valjat ću se po jastucima tmine i neću dati da me kore svi oni bozi i vrazi, svi oni anđeli i demoni; neću dati da me gaze Pradavni i Nečastivi u svojoj srdžbi i teoriji, jer ja sam izvan sebe, jer ja imam svoj put! put slobode, put u vječito Ništa.

- 48 -

- 49 -

N.N. XL.

N.N. XLI.

Sve oko mene, prostor je pradavnina, daleki pejzaži prapočela, horizonti žive prošlosti u kojima samo snivam, budan snivam.

Svijet bazdi na pepeo i prah davnih svitanja.

Snilo mi se noćas da bura vije hrašće, vjetar slutnje za mjedenim dovratnikom dahće, gvožđe ratnika past će, u dubinu, u mrklu tišinu ovčas.

I zraka s ledena svoda, mrtva i mlaka, s lica zvijezda davnih svitanja, nit je prošlosti, zjena davno ugaslog plamena.

Kozmos bazdi na trule kosti i raspadanje; svemir je mrak, groblje ostataka koje je za sobom ostavilo vrijeme.

Sve oko mene, prostor je pradavnina, prostor lažne sadašnjosti, lažne stvarnosti.

Dok se zraka svijetla povija i svija po šumama mraka da donese mladoliko lice ljupke Venere, da prenese plam očiju udaljenih Sunaca, dotle kozmo povijen u bore i sjedine, propada, stari, gine.

Sve oko mene, prostor je pradavnina, daleki pejzaži mrtve sadašnjosti.

Zlatni nebeski Kerubini, sipat će vatru s dijademe svemira, kotlovi užarene srdžbe u tišini, zalit će grla nemirna.

I vrcat će iskre, i prašina će ugušiti sunce, s kraja svijeta zavijat će trublje, konjanici s plamtećom čežnjom i hrabrim srcem, jahati će zvijezde padalice, alaj svijete, alaj braćo, alaj propalice!

Snilo mi se noćas kako malj s ledenih visina udara u podbuhlo lice zemlje, odbija se od svih mjedenih bokova i krivina i nastavlja tući i mučiti podjarmljenog roba, sudbu krhati i zalogaj spremati moćan, zalogaj za pokrstiti pogane kutove i jazbine ovog zabačenog kamena usred sjete.

Prolaze sunca, prolaze mjeseci, gase se krijesnica s crna platna, gubi se sjaj nebeskog srebra; blaga moć maestrala raznosi posmrtne ostatke, pepeo i prašinu bitke i jaza, zmijurina što bježi s istoka na zapad, naznaka je kraja.

- 50 -

- 51 -

N.N. XLII.

N.N. XLIII.

Proplakane noći i snuždena srca, romon tišine i prodoran huk sove, u zatišju moga malog gnijezda (moje sobe) ustrajno gudile su gusle tuge i ključale u rogove môre.

Crvene se makovi na oltaru moga zdanja od stida, od srama, vrele obraze skrivaju.

Bivaju svijeća, fenjer vječitog svjetla, jedini ures crna kamena i jedini rod od danas do amena.

Vrelo srce pod pepelom izgorjele grude sije, ispod površine mora blješti blago Flore, još uvijek drhće, još uvijek kuca i krv mi u sljepoočice vraća tvrdi kamen mladosti moje.

U meni ključa i vrije poezija boga, kolike sam noći proplakao u naručju naricanja, koliko je snažno srce bilo kada sam stvarao pjesme u noći tijesne.

I umro sam da bih plodio život rime i zakapao sam svoje vrijeme u hladne zime, bio sam od svoga boga imanentan, bio sam inaugurentan.

Pjesma je groznica, prokletstvo.

Ona je ljubav što grize, te žudnja za boljim svijetom što tjera vrijeme u krize.

Pjesma je vještica što srce čarolijama para i ostavlja ravnodušna bolesnika u povojima da prostranstvima neistraženih od ljudske skuti hara i luta kao pustinjak.

- 52 -

Sivo gvožđe nebesa, putuje po hladnom vjetru, gdjekoja ptica povrh moga groba, u letu ispušta pero, suzu samilosti dobroga boga.

I osjećam podno navlažene zemlje gorući poljubac latice, žarki obraz i rujne suze još uvijek u stabljici duše mraka živim i oplakujem svoje kljuse.

Duboke crne očice mraka, kao ambis bez kraja, uperene su u nebo da mole, a krvave latice žarkom mukom žežu mog srca jad.

- 53 -

N.N. XLIV.

N.N. XLV.

Nebo, sinje more i planina duše, duboko ždrijelo neke fantazmagorije, žljeb hrane i medenog sunca slast, duboko, plavo nebo, plavije od potočnica žar, bujnije od latica majčine dušice, rebro božanstva, modre očice vile Skočice, smočnico obilja i zdravlja, putnikova vedrino, gusto modro platno s kojim Svjećar pokriva ozebline, ganutljiva čežnjo kojoj nazdravljaju svi prokletnici, oceanijo majčine utrobe, planino visokih želja, mudrosti mudraca, ludosti luđaka, nitima otajstva prožeto plavo nebo.

Pada s neba komadićak hljeba, vedro sunce, dašak svijetla, suvat meda, za potmule duše otrovan i mrzak, a za pitoma usta nježan i krepak.

Prolaze u istinu, dveri najvećeg oltara, modri dijademe, uresu crnog svemirskog srama, plavo jutarnje nebo, prožeto zrakama divljeg plama, bedro Venere i slatke grudi Atene, najmoćniji hareme; ljubavi žarka, o plavetno vrelo! ja putujem kroz kristal tvoje vedrine, povedi me rajska ptico kroz dugu i ćupove zlata, ja ti ne sudim umom već srca drumom.

- 54 -

Protestata s velike sjajne zvijezde, kao latice ljiljana, prosipa manu, kao aneks rujnu srcu unikatnog sjaja, posipa i razastire armaganu.

Rajnsko zlato sja u grudima pravednika, Vinogradar velog vinograda, čupka bobe s trsa u usta krepka čovjeka.

Bujno grožđe, sočne bobe talenta treba istisnuti u slatko rajsko piće pod prešom djela i napojiti usta onog što nam dukate broji (milosrdno daje) i utkati krvcom nit svoga tustog mesa u Elezijske poljane.

- 55 -

N.N. XLVI. Po gustoj tratini, valja se bujna, pretila mašta, sja i drhće kao kap jutarnje rose, moćna i slavna kao lavina s Alpa, goruća kao magma đavoljeg ždrijela; češlja travu i djeteline s četiri strane svijeta bere, koprca se i golica kao slatko dijete u utrobi majke, siše nebesko vime kao dojenče, naivno srlja u košnicu optočenu zlatom meda.

Ambroziju svetu siše, dukati i škudi zvijezde bere, rajske jabuke guta i ždere, visoko uz svilene ljestve se vere, do oblaka, do atmosfere, do praga Petrovih dveri, do brokatnog saga, do turske kupelji.

Prolazi morima, oceanijom, kao konkvistador plovi, blješti zrakom kao munja, vitla ka Torov malj.

Bogovetno se razmeće sa sjajem zlatnika, i bljuje bisere, bogatstvom dubokih mora, posječuje sunčeve kovače i ljubi latice modrih potočnica. Žubori kao potok, klokoće kao mlin, puše kao vjetar kroz šumske praznine i svira melodiju pobjede, s vrha brda, kao zaprega konjskog gnjeva, razliježe se tirkizni pir i povija dugu k srcu svome i dopisuje pjesme u psaltir.

Al’ okrene se opet bokom i krvoločno je zaskoči krpelj zbilje i oduze joj svaki mir, umah, prestao je svaki plemeniti svir.

Krasi suncem krvavim parkove i gaj, zore rađa, večeri srebrnim nakitom pohađa, leti visoko uz krilo žar-ptica, luta, smuca se u raznijeh stranputica.

- 56 -

- 57 -

N.N. XLVII.

N.N. XLVIII.

Zarudilo je.

On rastvara svježe plahte dana, cvjeta pupoljak vilinskog cvijeta, sav život i svijet, budi se iz gnijezda, žarkim žarom sije zlatom optočena zvijezda.

Rajske ptice sade bosiljak i skrletno cvijeće, jednopreg boga Ra kruži zelenim poljanama i gajem, sve je veselo, sve je uskrslo iz noćne tame, odmorne misli moje, hajde prsnite! širite se ovom cvjetnom dolinom, oživite broncu i mramor, budite jake i sjajnoj zvijezdi uzor.

Živim u svijetu u kom me sunce radosti grije, jutarnja rosa mije i pirka vjetar slobode, slobode koja raskida brave i lokote, slobode koja u klijetku srca bode.

Oplemenite uresima mašte ove pustare i gnjile bašte, živite, bog vas je dô.

Nek’ nijedan cvjetak ne gine, budite življe od sunca, lječite rane.

Sloboda je smrt i mrtav je onaj što snije biserno čisto srce i dijamantne dvore, sumnja je utkana u hladove prijestolja što podvojeno vladaju i žrtve broje, sloboda je smrt.

Njena djeca pipaju u svaku kaplju krvi, zirkaju u sve pore, i ostavljaju razdor u boku i u duši mesa, život izvan krletke, mučniji je, nego u zagrljaju četiri zida tjesna.

Zašto slamati rešetke kazamata, ako je grijeh slobode skepsa ametistima protkana i to cvrljivo biće što gricka ruku Gospara, ruku našeg tutora, što hrani nas i draga?

Zašto brati jabuke slobode s drva rajskog neba, zašto razdirati grudi zbog slobode, ako grcamo u potoku užasa i mučne tjeskobe, zašto hrliti k slobodi, ako ona donosi zlatnu medalju strahote.

Bolje je biti dobri sluga dobroga Gospara, nego zvijer što probodena je na koplju muke i skeptične lobode.

- 58 -

- 59 -

N.N. XLIX.

N.N. L.

Srce mi se sledilo od tvoje blizine, i krvca hrabrosti zgrušala se u veni, živinski strah ključa u meni, biće budućnosti gine.

Dođi u moj zagrljaj sneni, nek’ te pomaze ruke od mjedi, dođi, osjeti ljubav plavog mraka, rumene obraze prisloni uz moj obraz koščati i blijedi, uresi avet svojom mladošću i životom.

Ja sam dijete magle i mraka, jezdim na olupini nade, vrijeme za me stoji, na varmeđi iza svakog koraka, moć Lucifera, dušu mi krade.

Izgubio sam dobro i griješno srce i nadu u bolje dane i iščekivanje; obljepio sam dušu plakatima sjete i osame.

Mrtvac sam što ukinuo je šablone raja i pakla.

Ne mogu u planine među čisti zrak, ni u šume gdje padaju mutne kiše, ne mogu u krš, među hridine, ne mogu u doline mrtvaca, ne mogu ni u jednu supstanciju, jer ljudi imaju crveniju krv od moje, jer ja sam čovjek bez budućnosti.

Okreni glavu prema meni, zagledaj se u lice praznih očiju, u dvije duplje duboke gledi, u mrak i maglu vjeruj.

Ja sam protestata i plemićke sam krvi, dostojna sam nevjesta iz koje bogat miraz vrvi.

Biće bijedno, krhka mladico, utisni se u haljine moje, osjeti vonj vjenčanice sumrakom protkane, dijete moje milo i sve moje.

Nosit ću te u njedrima kao talisman i dragi kamen, kao bijeli ljiljan čistoće, što krasit će žalost i crninu.

Popusti poljupcu mojem, daj da te žar njegov u nebo vine, nek’ te svaka muka i strah mine, dođi, plovit ćemo kanalima Hada.

Ljubit ću i cjelivati tvoje ime i bdjeti nad tvojim srcem, nijedna tvoja kost neće osjetiti tmine, samo rajsko božanstvo u zagrljaju mome.

Dođi! čekam te u dubokom snu i na bistroj javi.

- 60 -

- 61 -

N.N. LI. Postoje glasi mrtvaca čudesne zemlje, zemlje što sklapa vrata mračnih katakombi, što sklapa vjeđe, nad očima vodenim, eteričnom kožom i usnama blijedim.

Mrtvi žive pod stiskom zidina, pod uzburkanim morem u dupljama hridina, mrtvi žive u ugodnim brdima tihim, njihov glas, tajanstven je šapat iz trave, povampirile su se ruševine starih vremena.

Mrtvi dišu za vratom živih, mrtvi nemaju prošlost i budućnost, oni su Sada, oduvijek su Sada, bez nadnevka, bez sata i minute, oni su zvonjava naših srdaca, i sudbonosni idoli slijepog obožavanja.

Mrtvi žele posuđivati krv živih, za tajne operacije opsjedanja; traže mrtvi svoje žive teiste i šamane, taj krš, ta nabrekla trupla što žive u vlažnim i smrdljivim mlakama i jarcima, ucjenjuju naše živote, naše bajno i kratko življenje.

Ovi su se pokojnici pitali:“Koga ćemo žrtvovati za se!?“ ljute se mrtvi na žive, jer je krv živih crvenija nego mutna voda što kola žilama aveti.

Dragovoljni mrtvaci međusobno razgovaraju i u podrumima svoje rake zavjere dogovaraju, željni su mesa živih i tople krvi i žilavijih mišica, željni su armagana sata i natan Nila životne supstancije, Imajte samilosti prema mrtvacima, jer nisu imali drugo da prodadu nego svoju smrt!

- 62 -

N.N. LII. Nekom život rodi sunce, nekom život rodi mrak, ali časak umah stigne, smrt spozna svak.

Bilo jako, bilo slabo, bilo prosjak il magnat, u smrti razlike nema, smrt je savez, smrt je brak.

Niti suze, niti uze, ne mogu pobijediti kobni časak taj, kad svemir stane, i vrijeme pa’ne, čisto srce, jezik je plama vječita.

Anđeli sveti što sljevate u srce moje sunca čar, zaklopite mi nježno vjeđe, nek’ počne dušin pohod, nek’ počne san.

- 63 -

N.N. LIII.

N.N. LIV.

U samotnome kutu, gdje odmaram na jastuku snova stijenje svojih kostiju, utopljen u miris cvjetka (štujem ga kao hostiju) što leži sam i sjetan pored mene; motrim ples zavjese što pleše oko vjetra, i titra poticana duhom ljetnog predvečerja.

Žrtvovao sam za te svu krv i perce duše, gradio oltare i uzvisivao tvoju čar i začaranost, uzdizao sam te do samih vratiju nebeskog raja, i nije bilo kraja mojoj ludosti i žrtvi.

I dok se oči privikavaju mraku, ispuštam Harfu na noćni ormarić da dostojno nađe spokoj i usidri se za sva vremena.

Utišavaju se krikovi dnevne sparine, i umire svaki ljudski glas, vjetar šumi gustom bradom gajeva u mraku tišine i cvjetak klinčić pored suznog obraza vonja žarom i vedrinom života.

Ljubio sam te kao što muškarac ljubi ženu; prodao sam tri careva grada zbog buntovne ljubavi i trpio udarce postrance te pljuvao krv kroz stisnute zube.

Bio sam okovan i razapet za stijenu žara i žarke ludosti, služio sam kao što budući svećenik služi ropstvo kapelana, bio sam dobar i pokoran sluga moderne i avangarda, bio sam jak u zatišju tvojih ruku i podnosio bič i rapire.

O klinčići, milo rajsko cvijeće, opojnog mirisa i djevičanske arome, zasijte moj grobak svojim životom! i otjerajte sladunjavo zavodljiv miris slobode.

Od slobode se gine i skapava od nečovječne boli.

Sada sam star, umoran od ludosti i burne želje, umoran od ljubavi i volje bijele, sada sam star i moja žrtva, neobnovljiv je pepeo s oltara, sada sam lijes i urna, ali još uvijek te nosim uza se kao amajliju i dragi kamen.

- 64 -

- 65 -

N.N. LV.

N.N. LVI.

Sjedi jato gavranova na ruševinama opustošenog grada, u skamenjenomj pozi, mramorna lica motre borbe hrabra srca ratnika, u sjeni čarolije sivog kada, šapću zadovoljno zloglasni bozi.

Kada bih mogao usnuti u zagasitom tonu neba, utopiti se u mutnoj bujici oblaka, otvoriti duši put iz njedra, iščupati korijen muke što s čovjekom je srasla, kada bih mogao umrijeti.

Rana jutarna rosa ispire zasušenu krv prošlosti i isparava glas ričućih duša, što posramljeno u kamenu, našle su dom.

Lepršaju duše nad obroncima djedovine, raznose sjeme boljeg svijeta iz truleži i gnjileži, iz ostataka ljudskog roda.

Čovjek živi da bi patio u okovima đavoljeg ždrijela i gledao u licemjerni odraz zrcalnog neba, ovdje na zemlji čovjek prolazi kroz vlastita rebra i čuje plač srca u svakom koraku, čovjek prolazi kroz zatočeništvo sebra.

Veru se visoko strvinari i čekaju priliku okusiti žuč smjela čovjeka, hrabrog junaka što domovinu brani.

Srušen grad ne znači odlepršali moral na grani, već pizma na pobijeđenoj rani.

Dok se kljun krvopije trulim mesom davi i hrani, vila Danica pobožno svog dragog na krš sahrani, a on živi dokle mu živo srce bije.

- 66 -

Truju ga boleštine, čarolije i obmane, i žeže žmarak pakosti i stida, čovjek živi da bi oplakao smrt drugog čovjeka, da bi nestao kao dim iz vida.

Nemir je čovječji život, nemir i šačica jada.

- 67 -

N.N. LVII. Mi smo patetično klupko mrtvaca, trule lešine u jarku srama.

Sifilis, malarija, kuga, šuga, guba, skleroza, iznakazile su lica poharana.

Svaka pošast košta nas glave; pune su jaruge razbacanih aveti.

Had. Ne klikću neprežaljena mladost i djetinjstvo.

Zakopani duboko u rake, za željama, snovima, prilikama jaučemo!

Jadni bili mrtvaci.

Mrtvaci, kao ptice u mećavi, kao leptirice u vihoru, kao komarci u svjetlosnoj zamci, kao stabla pod lavom vulkana, kao duše pod lavinom Alpa, mrtvi.

Cijela jata, rojevi, krda, čopori, plove, brojevi.

- 68 -

Duboka jama.

Bez glasa, bez imena, bez dubine, bez širine, u njoj bijedni, kužni, zaraženi.

Umrli smo jedan od drugoga.

Od otrova tijela, od otrova naših djela, od otrova žena.

Umrli smo svaki od sebe, umrli za Nirvanom, Majom i kapljom fantazije, od nostalgije, od grama melankolije.

Tuđi smo u biti, a kad dovršimo put na odredište, smoći ćemo snage za nov pogled na svemir.

- 69 -

N.N. LVIII. U noći obasjanoj hladnim zrakama leptirastih sunašca, u plavom mraku, u perinama nježna srdašca, kao okupan čarolijom božanske puti budim se! u crnoj zjeni sile koja izljeva ljubav u potocima mrkla mraka, nekropolom vjeđe u gustoj kao mahovina i crnoj kao gavranovo krilo kosi razvratne noćne vile.

Noć, sudbonosni melem za otvorene rane, zavoj duše što biva propiškana laserom pogleda i žeravicom suze, more osjećaja, Harmagedon obraćenja, pustoši i pustopoljine tišine.

Podižem se kao vampir iz groba, žedan svježe krvi; gonjen željom za tišinom i milinom noćnog pejzaža, kidam lance lažnih snova, kidam Maje i Fatamorgane, željan sam samo tanke kriške dunje što jedina blješti medenim sjajem u crnom, gustom i kao jama dubokom mrklom mraku.

Ja se iskradam iz groba svakodnevice, bacam u tvoje cjelivanje, uživam ljubav na prijekore, koje mi tvoje močno srce zadaje.

Pijem svaku kap okrepljujuće tvoje krvi i sišem mlijeko tvoje dojke, o uzvišena slobodo, ja letim u neistražene gozdove tvoga mraka.

Noć, božanstveno bdjenje Višeg Duha, Više Sile; za griješnika strah i opsjenarije, za zdravu dušu strast i zanos melankolije, noć, tuđina, bdjenje anđela čuvara, smrt žamora i vreve, putnikova metamorfoza, noć, najzlatnije zlato, šapat prirode, sakramenat i otajstvo.

- 70 -

- 71 -

N.N. LIX.

N.N. LX.

Ostavljam na jastuku tvoje nježne puti, uz zlato tvoje lanene kose, cvjetak, ružu s bodljikama i krvlju natopljenim laticama.

Krv je simbol saveza i zajedništva, našeg suživota i simbioze, zajedno kušali smo slađ i gorčinu rajskog ploda, zajedno, prolazili smo trnje i kamenje.

Ja sad idem na putovanje u središte zemlje, vraćam se supstanciji pepela i praha, vraćam se u trulež i raspadanje.

Bujicom promrzlih suza, gasim požar radosti i oblutak veselja, krvcom sjete hranim krupno biće tuge; majka sam nesreće što se u njedru rodi i lovac na krik što mi se iz grla ote.

Riječ, samo puka riječ me izda u jazbini vučjoj, riječ što tijelom je postala i prebivala među nama, riječ me izdala do bola i strgla meso s kostiju riječ što nas života košta.

Ti sad ideš, letiš, polijećeš, kao perce raznošeno vjetrom, tražiš dom svoj, ti sad ideš u kristalne dvore bezbrižno se vraćaš svome oceanu.

U dubini zemlje ja sad ginem i nestaje mi svaki trag; sjeti me se katkad milo moje, ne zaboravi me ljubavnice.

Krzno nabaci na se, ljudski gebis zamijeni vučjom gubicom, kidaj tetive i vene, budi miš koji riče, budi Marcion.

- 72 -

- 73 -

N.N. LXI. Zamela nas ljeta, godine, desetljeća, stoljeća zavodilje kao vjetar ljetne oluje; digao se prah do oblaka! grči se utroba od trudova hore.

Pregazilo nas je vremena more, sjajna dijadema, spala je s glave i pokopali nas zidovi vode, ginemo zajedno s egipatskom vojskom u jarku zaborava, svi mitovi, vještice i čarolije, sve je progutalo vrijeme.

Svi! ostarjeli su i postali kosti od pepela i praha, sve! pobijedilo je lice Hore i proždrla usta vječite tišine.

N.N. LXII. Sazrio je u meni šiljak nezadovoljstva i proklijale mladice mučnine; svih ljigavih sablaznih slađi imam dosta, štuf sam baršunastih ogrtača i plahta od svile.

Iskrvarila mi je utroba od mramornih kolača, od šampanjca i opojnih vatrenih voda otrovala krv, oslijepio sam od sjaja ulaštena dvora, prestao sam se ufati u Vile i Mudrog Zmaja; crveni život, zamijenio je otrov modre galice.

Sve doticane zvijezde prstom oholosti i pohlepe, ugasle su, medeno slatki mjesec, obljutavio je u grlu, svi užici i armagani taštine, zatupili su me u lažnom ponosu i zlata i srebra i biserje, sada su ugarak prorajtanog vremena.

Ja čeznem za pustolovinom i okrajkom okrijepe duše, ja čeznem za gorama visokim i morima dubokim, ja čeznem za gladi, pustinjaštvom i slobodom!

Treba mi zraka za tuberkulozna pluća, treba mi nade za osušene suvati, treba mi hlada.

Pun sam bockavih pogleda i dobro ugojenih obraza, kao krčag uzavrijele mašte, kao kovčeg bisera bezvrijednih.

Uzimljem na se svežanj nade, vjere i avanture, avant garde na visoke gore liječiti bolesnu dušu (rane) i oprati prah grjehota u biserastom vrelu.

POTIOR VISA EST PERICULOSA LIBERTAS QUIENTO SERVITIO.

- 74 -

- 75 -

N.N. LXIII.

N.N. LXIV.

U srcu te mila nosim, kao biser u zagrljaju mora, obješena oko vrata kao kolajna krasiš sokolovu hrabrost tigrova oka.

Kao začarani talisman od sila zla me braniš, i čuvaš u šaci od svakog bola, snivam i spavam na perinama mekim, u uspavanki bila tvojih rijeka berem šesne plodove snova.

Jezdim valovima tvojih mora, prstima prelazim bujnom kosom garave tvoje puti i ljubim očice modre boje i miris ljetne svježine u pamćenju nosim, ponosim se blagodatima tvojim (ponosim se svime).

Kad zastanem na trenutak i prestajem udisati vrijeme, umah se probudi mučni vrutak i sav svijet ugasne ( uruši se u sebe).

Kad prestajem biti čovjekom i prestajem brojiti vrijeme, sav treperav život oko mene kao treptaj oka prolazi iz vijeka u vijek.

Sve izmiče, umire i rađa se oko mene, a ja bespomoćan motrim svoje djedove što kroz zidove svemira prolaze i čekam da se popale zvijezde, da se iz mraka uspnem u davno uvehli svijet ljudskih srdaca.

U koračanju mutnim svijetom, vode me tvoje mandoline, tamburice, klape i roženice, teku krvcom do u najmanje kapilara tančine.

Plovim tvojim morima, jezdim ravnima, i skakućem s brežuljaka na gore i planine.

Dok za plotom smrdljiva grada u tuđini sjetan sjedim, grije me plamen tvoje blizine.

- 76 -

- 77 -

N.N. LXV. Putuju oblaci kao krdo divljih bizona, buče i love život iz svojih stopa, odnose tišinu i milinu predvečerja, tutnje i razbijaju ko’ iz topa.

Divlji stampedo pustoši gradove i tvrđe, sve u bunilu, sve u bezglavoj utrci za životom; strah! je pomračio umove ovog goveda, strah je smočio svileno platno krvlju.

Iz srca neba mladi Apaš s pernatom dijademom juri, za lovinom, za taštinom i nasladom đavolje ćudi, sva trka, sav bijes, sva tutnjava i poginuli ljudi, djelo su straha što pomiće kist.

N.N. LXVI. Umire ljeto u povojima otpala lišća, u izmućenoj travki ponosa.

Utapa se u vlastitom sjaju Lucifer blještio je s ponistra.

Tup miris Hada širi se uokolo.

Budi se jesenja pomlada.

Djeca ljetne žege, sklapaju vjeđe majke zanosa; izgubljeni siročići bježe u sirotište, u zagrljaj krvoločne hijene.

Teški, gusti oblaci, mrena su što zamućuje vid i željezni zid što razdvaja fikciju od zbilje.

Ljeto je pri kraju.

Gorke suze za žarke ljubavi ljeta, tuste su zavjese kiše što plazi po zraku tuđine.

Tuga, bijeda, sjeta, glad, pošasti su kuge jeseni, aveti koja ostavlja nas nage i bose.

Smrt je sjela na ramena ljeta, smrt i zavjera ljubomore.

- 78 -

- 79 -

N.N. LXVII.

N.N. LXVIII.

Njišu se na povjetarcu uspomena krici gvozdenog fenjera što žarom svetog ognja osvjetljava kamen-grob.

Sve sam ovo divno vrijeme mislio da imam dušu, al’ u tuđini, u mučnini, čovjek sazna za svoju sušu.

Praznina u praznini, vidjela je dušu kako iščezava ko’ bljesak munje; ponistre života, bit će žive, kada ih ljudska ruka otvara (miluje).

U sablaznom zvuku stani! i u plaču pustopoljine pročitaj epitaf: „Sjeti se putniče smrti.“

Duša.

Ta sjenka sanka, taj sanak sjenke.

Ja ne snivam često! ja nemam more, ja budno bdijem, bez duše.

- 80 -

- 81 -

N.N. LXIX. Gdje su naši domovi? naše divne pjesme, naši grbovi, gdje su naši bogovi? naše ravnice, sinje more, gdje su ribari Dalmacije, crni vranci Slavonije, plug i motike, gdje su naše himne? hrabro srce i politike, gdje su naši grobovi? naše tambure i mandoline, gdje su naši ratnici, gdje za božje ime!?

Gdje su naši bani, Jelačići i Šubići-Zrini, gdje su kraljevi i kraljevstva, gdje su preporodni iliri, gdje je svjetina svijesti hrvatskog roda?

U Kovačićevoj Jami, zgnječeni u blato nogom pantokratora, na vješalima u osami, na stratištu Europa, u jabuci požude, u znatiželji groba, u četiri zida krvavog sabora u Križevcima.

Gdje su modre oči zlate vile, ostaci naše djedovine, gdje je krijes zvijezde Danice, gdje je kamen povijesne granice? i naše srce i naša snaga i naše domoljublje i sva blaga, gdje je jezik i sebedarje, gdje su hrvatska braća?

- 82 -

- 83 -

N.N. LXX.

N.N. LXXI.

Tko me to prati u stopu, tko to korača sa mnom, tko se to sakrio u pore moje, koja me sablast prati po ovom čudnom šumu?

Zavala.

Bijela pjena dotiče gvožđe okova slobode.

Pijesak.

More oko struka bjegunca.

Tišina.

Vječita pustoš i zaravni.

Sunce.

I zlatom urešene poljane.

Koja java ili san, drhće i treperi da čovjek ne bude sam, koja od Gorgoninih zvijeri?

Koji pješak ima krila u crnom noćnom satu? koje sanje se voze na kotaču i utvare se kese u rasjelini?

Tko to otima prst, tko to izvija moje žice i okreće mojim ključem?

Tko to korača neznan sa mnom u noći?

Nije čovjek u čovjeku čvrst.

Taj fantom što mijenja lica, taj sjaj u meni, to je sjena, to je san što ludilo života golica, to je strah svjesnosti i netaknuta magla, to je vampir što stoji iza svakih vrata, to je mrtva lešina na svakom katu, to je smrt oko vrata koja guši u našem umu.

- 84 -

Ja čekam tvoju ruku, u mraku zavala, pjevam pjesmu srcem u muku i bodrim nad dražestima što si mi ih davala, ja čekam tvoju ruku, da okove sablazni i straha pretvorim u zlato prstena ljubavi, u savez mira.

Ja te čekam u barci što morima luta, u pjeni koja šapuće medene riječi žalu, u pijesku što trpi bol zbog osame sunca, ja letim da bih našao tebe, da spojim naša slomljena carstva, da nas uresim prstenjem, prstenjem šarene jeseni u kojoj lišće dijeli istu sudbinu, sudbinu žive tišine i vječnosti.

Taj put pred nama mila srećo, put je moje i tvoje vječnosti.

- 85 -

N.N. LXXII.

N.N. LXXIII.

Dok gledam u oblake, u daleke mile obronke, u moga srca drage proplanke, mislim, sjetan i spokojan uvinut u tople deke mahovine o dverima moga istočnoga grada.

Motrim biserne suze jutarnje rose i smješak zore što upravo napušta zagrljaj istoka, njegujem u mislima poljane zlatna žita, i osluškujem neznanu melodiju arija.

Kao davno zakopano blago mitskih gusara, kao tajna strastvenih ljubavnika, olupina moga tijela leži podno šume, duboko ispod opačina svijeta, duboko u hodnicima Orfejevog traganja za ljubovcom noći, spokojno, sjetno, bezvremeno.

Svaki sat i vremenske trupe, odmiću brzinom treptaja oka i godišnja doba, mijenjaju se, a moje zaboravljeno biće nijemo prati mjene.

Daleko od svoga doma, daleko od iskrene suze, isplakane u sjećanje na me, u tuđini i hladu mrkih krošnja, nadam se.

Čutim radost buđenja djeteta prirode što ručicama dodiruje i cjeliva obraze sunca; u snježnoj bjelini oblaka, u perinama mekim i škakljivim, noć je obuzeo sanak, a tmina utisnula obraze u poljubac dana.

Tek izlegli leptiri iz čahura tmurne prošlosti, lepršaju u duginim bojama loveći zrake svijetlosti, stopljeni u ples ljubavi očaravajuće topline živahne gromade, tragaju, lutaju i hvataju slobodni trenutak samoće.

Budi se lijeni jutarnji svijet, svaki cvjetak i slabašna travka podiže glavu, i prizor ove blažene ljepote, budi u meni nadu da ću još jednom dotaknuti ovo vrelo i oazu mira, gore s visoke kule, gore s gvožđem okovanog kazamata.

Neka mi grobak daleko od sviju krase proljetni zvuci cvijeća ili barem neka kap krvi sa šiljka svetog trnja, oplače moju smrt.

- 86 -

- 87 -

N.N. LXXIV.

N.N. LXXV.

Daleko od kuće, mogu samo tugovati, i dražiti srce arijama i himnama, daleko od kuće, mogu samo snivati o ljepotama domovine i liti suze za praskozorjem svojih svetih dana.

Moj cvijetak radosti vene onoliko, koliko mi stope odmiču od praga oaze mira.

Onaj koji treba razmicati gore i more, već postoji u svijetu; onaj koji se ima roditi, zametak je u tijelu.

Dio mene umire sa slovom moga doma, kao otpalo jesenje lišće, kao plamen u posljednjoj žeravici, kao posljednji ljetni cvijet.

Nedostaju mi livade, njive, komadićak zemlje i neba, grobovi mojih praotaca i mrtva braća, nedostaje mi ognjište i toplina kovačnice snova.

Ako sada odmah odem, izginut će djelić mene i raspuknuti se srce moje.

- 88 -

No mi, stado pobožnih ovčica, vezati ćemo ga čvrsto, da nam odgovara za krivicu svoje ljepote.

Stezazi ćemo mu omču oko vrata i stenjat će zemlja trudna i stara.

Ubit ćemo ga raskošnim, svetim plahtama i utopiti u plitici kaljene vode.

Mi ćemo ga ubiti, s istančanim mukama vrlo polagano drobiti, da nas prestane ljubiti, da vidi da se rodio zaludu, onaj, taj, on, probodeni.

Mi smo moćniji od svake kataklizme, snažniji od medvijeda, brži od pume.

Mi ljubimo pizme i zrna inata, mi, ti ljudi u blatu do vrata, mi, bića polovičnosti i rđavih djela, mi što nećemo ništa cijela.

- 89 -

N.N. LXXVI. Usta zemlje su se osušila i okorjela zemljana kora.

Mi smo svoji na svome, prkosimo moći hora.

Onog, koji treba razmicati gore i more, prinosimo kao paljenicu na oltaru, izbjegavamo u susretu, vješamo na zid o čavao.

On je žrtva u našem planetu, i bodljika na planetu.

On će beskoristan minuti, jer je ljudstvo jama, a svi smo maske i šminke i usputna pojava.

Mi smo djeca kovača što potkiva i podjarmljuje, gradimo uzvodno uz rijeku domove i orgijamo u plamu do kasnih života sati.

Mi smo siročići Evini, i igračke iz kutije Pandore, mi smo ljutiti pjetlići i djetići sive zore.

Lovimo zrak i protežemo se u potresu i njišemo zavjesu što krije nas od požude i strasti, mi! đavolji smo nasad.

Jezik smo dvosjekla mača, vatreno oko krilate zvjerke, mi, krvavo smo pleme, pod nama sloboda je rob, mi smo Šejtanovo pleme.

Mi smo ostaci žrtvovanog boga, komadić koji sputava, trn u oku umjesto suza, mi smo prokleti.

Strašila i vrane, naša su braća, mi gasimo krijes zvijezda, mi, mi... mi smo vječita propast i napast zloga.

- 90 -

- 91 -

N.N. LXXVII.

N.N. LXXVIII.

Pozdravi se, kaži doviđenja, jer stiglo je vrijeme, stigao je kraj.

Gdje je udarilo vrijeme, zar je uvenuo mladosti cvijet, zar su izgunula ljeta, zar već vjeđe pozdravljaju svijet??

Tamo gdje ideš, ne treba ti ništa, samo vjera u život, samo duše sjaj.

Dan gine pred pomamom noći.

Putujem u beskrajnom prostranstvu tišine, putujem ukočen i bez moći, moj život tako lako gine.

Ne treba ti kovčeg ni sat ni zvijezde sjaj.

Ti ovdje imaš sve, meku postelju ili tvrdo gvožđe, ti imaš kraj.

I ne plaćem zbog ove zime, zbog ledenog žmarka što me prože, ja sam pobijedio svijet ponosan i satro sam vrijeme.

Ja sam bezvremeno biće, prkos i rival, ja sam novo zemaljsko otkriće, ja sam zanos, ja sam početak.

Smrt nam ljubi skute od straha i ljubomore, pobjednik je onaj koji umije podići glavu u dubini smrti.

- 92 -

- 93 -

N.N. LXXIX.

N.N. LXXX.

Kada će ruke živih postati čvrsti lanac, kada će se srca u kalup bratstva sliti, kada će istina čvrsti lanac biti, kada, o kada!?

Živimo tek stotinku sekunde, a već smo mrtvi i krvavi; život je kurva, a vrag je onaj što nas iz sna probudi.

Gdje su lica i za duše mreže, gdje su zvjezdari sa sedam zvijezda, hoće li svatko ostati sam!?

Utroba nas gnjevna izbaci u pustopoljinu gdje otječe vrijeme, hora nas guta očima staklenim, svaki mrtvac u svoj sarkofag liježe.

Bića po svijetu ištu vezanja, bića traže sprezanja, da se ljube, da prionu, da se sliju, bića su željna pukotina bližnjih. Čovjek treba da se sam spoji, svoju nutrinu, hučnu paru i talog ilovače, čovjek treba da vlastitu bitnost skroji, da segne u sebe.

Putovi se razdvajaju, ali u širu spajaju i koji putnik nije sebe našao, nije našao k drugima prava puta.

Za trenutak patnje ne vrijedi biti živ, jer muka nas peče na ognju osvete; stotinka sekunde, vrijeme je strašne boli, mrtav si čovječe i prije nego bivaš rođen. Živjeti znači gutati prah života zlobe! Živjeti znači podmetnuti leđa pod bič sablasne zvijeri i pohotne mikrobe!

Mrtav si čovječe i prije nego što bivaš rođen.

Čovjek je stisak svega.

- 94 -

- 95 -

N.N. LXXXI.

N.N. LXXXII.

U ranu zoru, kada sunce budi iz olovnog sna noći dan, kada se otvaraju vjeđe i pupoljak života, kada se prve zrake njišu kao rosa na paučini, odlazim.

Kao vrebači u grmlju, predatori u sjeni, kao pobjegli zečevi iz guste šume, kao podbuhli oblak u neba zjeni, živci nariču i stenju.

U ranu zoru, kada bljesak s istoka nas bode, kada dveri neprijateljske tvrđe padaju, putujem.

Živci su magma naših strasti, živci kuju značaje i raskrivaju djela, živci stvaraju ljutnju, bijes, pizme (živci su raspela) i velikim nas čine; živci ruše heroja u slabića, živci daju ton i boju života, živci potopljuju ljubav, stid i sramotu, živci nas muče i stalno draže, živci su slobodno polje.

U sjeni njihova krajolika, stoji tajna podloga lica, u njima se skrivaju despoti i ubojica. Živac je atmina žica u koju udara Panova ruka, živci su polet i trema.

U ranu zoru, kada svi slatkim sankom snivaju, tiho, tihano, uzmičem.

U ranu zoru, na prstima ostavljam zlato moje milo, osvrćem se za sobom, za mutnim vidikom svoje prošlosti.

Živci su aureola i apoteoza, čudesni nervi bijahu grč i krik; Mi smo žrtve živaca, mi smo nervni strojevi, mi smo njihov lik.

- 96 -

- 97 -

N.N. LXXXIII.

N.N. LXXXIV.

Sunce je vršak faraonske piramide, sunce je naranča s topla juga, sunce je veliko oko, ono nas promatra i zirka, žeže u mozgu i glavi.

Ono me u meni stravi, ja sanjam mnoga sunca na javi.

Oblaci se gnijezde u olupini neba, oblaci, ti meki jastuci slatke pjene.

Oblaci podižu naše snove u zvijezde, daleko njihove pojave jezde.

Sunce je zlatna kočija i upregnuti vranci, ne mogu ga ubiti praćom, sunce s njegovom braćom.

Ono je sašlo među nas, među sjaj kristala i ruda, sunce je užeglo pijanu maštu, te se u zraku paluca i gnijezdi.

Gledam ga kroz prste, taj šareni plašt svjetla i sjene i bistrim žarištem u moru cvijeća gase crvene zjene.

Sunce je svemirsko oko, a ja sam tanka optička leća.

Oblaci su kalota naših naprezanja, jer nijedan čovjek nije izgradio kulu, višu od oblaka; oblaci su naše najsvetije strasti, strasti mladića što u bubnju bolnog srca jeca, oblaci su najintimnija želja, želja djeve da spozna svoga ždrjepca.

S oblacima putujemo u nama najsvetija mjesta, u predjele gorske ili u mističnu kulu čežnja, s oblacima u budućnost, s oblacima kroz vrijeme!

U oblacima spoznajemo bogove, stvarne siluete drugova, u oblacima lica lete, na vjetru zakopanih sjećanja.

Oblaci su raskošne himne naših srdaca, oblaci jezde kao junaci na oltaru crkava, oblaci bijele puti, porculanskoga lica; oblaci su naš kutak mira i odmora.

Samo sivi oblaci uranjaju bijelu perinu duše u mutne vode podzemlja.

- 98 -

- 99 -

N.N. LXXXV.

N.N. LXXXVI.

Na zapadu sunce ponire u san.

Sklapaju se očice bijela dana i privijaju latice k srcu svoga cvijeta.

Pitam se, hoću li utonuti u san? negdje, tamo daleko usnuti, za vjek vjekova plamen pogasiti, vodom rajskih izvora?

Ustade jahač sinjeg mora, digao se miris od vala, gdjegod je vjetar galopirao i prigušen ćuh sa žala Posejdona, što u pore te snažne pojave je svirao.

Hoću li se usuditi? biti sjenka nova dana, hoću li se truditi i boriti za krvavi plamen izlazećeg sunca? Želim li jahati valove sinjeg mora ili letjeti s pticama kroz proplanke?

Ne!!! letjet ću, ali s lastama na topli jug, plivat ću, ali survati svoga vranca u dubinu i neprijatnu tišinu mora, dok se crnina dubina i konjske grive ne stope u vječnu tamu ametista.

Ne želim svoga druga tapšati po ramenu zemaljske muke, već ljubiti lice one, koja me ote u raj među kerubine.

- 100 -

Šapće vjetar moru, čuju ga delfini, čuju ga morske vile, čuju ga preslatke gore i Eskim u lavini.

Vjetar nas budi, vjetar zvučna glasa, piri, cjelovu zrake se divi, vjetar mirise širi.

Evo ga, stigao je taj vrhovni bog! što oblake plaši i u palmama savija gnijezda; vjetar je nosilac atme, vjetar zavija i kliče: Moj svijet, moja premijera!

- 101 -

N.N. LXXXVII.

N.N. LXXXVIII.

Neprestano me bude oči, neke vrele oči neviđene čežnje, oštri žmarak, oči zelene i modre, ljepše od pogleda neba, i šesnije od svake perle, oči koje posramljuju draguljare i zlatare, oči sedefne i biseraste, oči plime i oseke, oči slutnje.

Još uvijek stanujem u proljećima i jesenima, po godinama u krošnjama i granama, u jazbinama u crnoj zemlji, još uvijek stanujem u cvijeću vrh sjena na travi.

Još uvijek letim u jatima pomamne želje i spavam u smočnicama i ambarima, još uvijek srčem med iz košnica, i napijam se mlijeka s krova neba.

Oči šarenije od zjene dugine, odmorne i sanjarske zelene oči, oči bogatstva paunova repa, oštrije od oštrice dvosjekla mača, oči, kameleonova uresa, oči u kojima se vide slike sutona i dijete jutra, oči staklene.

Oči, plave krijesnice svemira, modre, duboke, kristalne i smaragdne oči, transcendentne oči.

Nitko nema takve oči! ni Rusalke ne gledaju tako, u njima je slap i bijeli spokoj; Afrodita gubi bljesak ljepote, oči su najljepši život, duša neba, plov meduze, oči svih oceanskih priča, plavi pogled bez krivnje.

I Gorgona je slaba u pogledu očiju sfere, oči neiscrpne, oči duboke, oči bez dna, oči vatrometa, slovo svemira,oči morske vode.

- 102 -

Sakrio sam dušu u jarke pored puta, u rupe, u kripte i katakombe, uronio sam srce u ledene grobnice, ropotarnice, šupe.

Svuda sam se sakrio ovako sitan i malen, u ormare, u kovčege i komode. sakrila su me stakla i busenje od oštrog jezika, od vampira, od krhotina stakla, još uvijek sam dijete, iako su vremena odmakla.

Još me uvijek zadivljuju zvijezde i svi neba armagani, još uvijek oplakujem proljeće i jecam u jesen, još se uvijek munjine bojim i snomorica i mora. Još uvijek me nebeska sisa hrani, još uvijek me timare vile i neću nikada dati da odrastem, da me od vimena neba otrgnu.

- 103 -

N.N. LXXXIX. Otac mi je zlatno sunce, a majka srebrn mjesec, perce nošeno vjetrom, moj život bješe.

Nebo mi je krov nad glavom, gozd zidovi kuće, a ulice i blatni putevi, uski hodnici kroz ledene dvore.

Zvuci jeseni, mirisi proljeća, zlato ljeta, biseri zime, perine su meka kreveta u kom duša snije.

N.N. XM. Ispjevao sam sve mrtvo i živo, udaljene zvijezde, daleka sunca, duboka mora naših srdaca, pjevao sam o duhu i toplini plava mraka, o životu i smrti, naricao sam i pleo vjence slave, laštio sam kolajne biserne ogrlice mojre, iscjedio sam dušu u slovo poezije.

Ali to nije kraj, jer kraja u slatkoj poeziji nema, poet je vječna pojava, leća nasuprot sunčeva svijetla.

Dijete sam jedne bajne vile i sin oca Apolona, vječiti sam putnik i tragač sudbine, siroče ovoga svijeta i prokletnik od mača jezika analfabeta.

- 104 -

- 105 -

- 106 -