Denis Kožljan - Nemoć

Page 1

Copyright © 2022.Sva autorska prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati, prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.

VlastitaNakladnik:2nakladaautoriceAutorica:Denis

izdanje 2022.

Denis Kožljan Nemoć

Kožljan

DenisNaslovnica: ElektroničkoKožljan

Denis Kožljan Nemoć 3

Denis Kožljan Nemoć 4 NEMOĆ Denis Kožljan

Denis Kožljan Nemoć 5 “Svi ćemo umrijeti, svi, kakv cirkus! Samo to bi nas trebalo natjerati da volimo jedni druge, ali to ne činimo. Teroriziramo jedni druge glupostima, pojede nas ništa.” Charles Bukowski

6 Da, tako govori ikona književnosti, za nekoga čudak, vulgaran dripac koji je i sam živio život nedosljedan čovjeka. Čovjek koji nikako nije trpio uglađenost, regule, čistoću prostora ali je zato imao strahovitu moć da živeći u tom svom filmu, napiše stihove tako upečatljive, močne, drugačije od drugih. To je mogao i znao on, Charles Bukowski ikona svog vremena i lik bez dlake na jeziku i upravo to ga je činilo pisca s posebnom aureolom. Čitajući ga toliko puta, razmišljajući jednako snažno o njegovim citatima ali i stihovima koji su bez premca, reći ću to tako, potakao me da na osnovu njegovih samo nekih naslova, ja napišem svoju vizuru doživljaja nemoći ili moći u ovom "prljavom"svijetu, svijetu laži i nemorala velikim dijelom, svijetu u kojem kad jednom padneš i spotakneš se, teško se dići jer zgazi te depresija koja vlada zrakom.

Apsolutno se slažem sa većinom njegovih stavova koje je iznio kroz svoj osebujan i prepoznatljiv opus pjesama, ponekad kraćih, no, uglavnom dužih i sastavljen s nizom pitanja i odgovora u njegovom stilu, posvećenih ženama, zavodničkom stavu, kurvinskim strvinarima koji imaju jedan jedini zadatak da u čovjeka s emocijama uštrcaju nemir, tjeskobu, nemoć koja se nakotila u društvene pore poput glodavaca. Uistinu, pa eto zar ne živimo u vremenu kada je čovjek čovjeku vuk, kada nas izjeda pohlepa s jedne strane, dok s druge bolest prirode i ljudi nemoćno pokušava spasiti ono malo što se spasiti da. Ova prirodna sloboda i otkačenost Bukowskog zadivila me jer se i sama tako sve više osjećam i ponašam i kako prolaze rođendani, shvaćam koliko sam stvari propustila, koliko sam situacija skrivala s namjerom da mi se netko drugi ne naruga, sa mnom sprda. A jednog dana kako i sam tvrdi ovaj majstor uličnog žargona, samo ćemo se polegnuti na drugu stranu i ostati na zemlji ukočeni i hladni. Nitko nas tada neće pitati jesmo li zadovoljni bili u ovozemaljskom svijetu, jesmo li se izluftirali, konzumirali svaki detalj prirode i atmosfere koja nas je na koncu i donijela na svijet. Samo će se desiti Smrt, u jeku nemoći da je nadvladamo, svejedno poštenim ili nepoštenim življenjem jer u tom ćemo trenu svi zaista biti jednaki pred božjim usudom.

Denis Kožljan Nemoć

ZBIRKU POSVEĆUJEM MOJOJ UNUCI ALISON KOJA OVE JESENI PO PRVI PUT SJEDA U ŠKOLSKE KLUPE, želim da joj osmijeh bude pratilja, a svaki trenutak nemoći, svojom snagom uma , pretvori u MOĆ. Tu je i poanta cijele ove zbirke. Autorica, Denis Kožljan

Denis Kožljan Nemoć Eto, ovo je moja trideset i neka samostalna zbirka kojoj sam nikad lakše dala naziv Nemoć jer je to stanje uma zapravo i lajt motiv svih pjesama kako Charlesovih, tako i moje malenkosti, Jesam li i u kojoj mjeri uspjela ostaje na vama, dragi čitatelji, a ako pak nisam, živo mi se fućka nasmijat ću se, sjećajući se nekih pročitanih doživljaja izlivenih u pjesničku formu Bukowskog, velikog, C. Bukowskog.

7

Noseći ogrlicu (C. Bukowski)

Denis Kožljan Nemoć 8

živim s jednom damom i četiri mačke i nekih se dana svi slažemo. nekih dana imam problema sa jednom od mačaka. nekih dana imam problema sa dve mačke. nekih dana sa nekihtri. dana imam problema sa sve mačkečetiri i damom:sa deset očiju gleda u mene kao da sam ....................................................pas.

Denis Kožljan Nemoć 9

POTPUNO LUDI SVIJET (Denis Kožljan)

Nije od jučer, nije neka novina pročitana na stranicama Fake Newsa, to živ je istina, doživljena, isprobana, traje i napreduje u sadržaju ludog svijeta, ludih ljudi, poremečenih umova, krađa ideja, plastičnih slika narcisoidnih ega, preslikanih jelovnika, obrisanih lica, svijeta u kojem masovno umiru pčele, pesticidi kolju zrak, svjesno, ne pitajuć dozvolu, sve se radi samo za lovu, ispranu, opranu, stoput iz početka i profiteri profitiraju bez kazni i zatvora, a bijedni ostaju zarobljeni u crvima, neishranjenost ne piše se u dijagnoze, sve je to normala, u oči gledati i svjesno lagati, okretati maramicu u smijeru kako vjetrovi pušu, to je taj neki stil lažljivih guzičara, beskičmenjaka kojima baš nitko ne može otresti bijesne buhe sa ramena, a jauci probijaju jesenje noći, jesmo li i mi podivljali ali ne moramo gledati kaubojce sa Zapada, dovoljno je otvoriti vrata stana.......

Držimo IGledamoondasesmejemo Zbog toga. Bili smo na BiliMesecusmo u Jebenom Mesecu Imali smo ga. Bili smo u vrtu Bili smo Beskrajnomu ponoru. Nigde nema takvog BiloMesta.je duboko i Svetlo PrimakloVisokoi se tako blizu SmejaliLudilu smo se bezumno Tvoj smeh Moj.I

Denis Kožljan Nemoć 10 Čudo najkraće traje (C. Bukowski)

Znaš Bilo je mnogo dobro Bilo Boljejeod Bilo čega. Bilo je kao ŠtoNeštomožemo da Podignemo

Denis Kožljan Nemoć 11 Pamtim kada su Tvoje oči Glasno rekle DokSadaVolimse ovi zidovi Tako nečujno :..............................................Ljuljaju.

Denis Kožljan Nemoć 12

Za nas nije to bilo čudo, ni stigma nije bila, tamo u podnožju zlatnih vinograda, s trbuhom do zuba, klečala pred tobom, stari moj, onda bio si zreo dječarac, ukručenog vadio si na sunce neka se i on pigmentira, tvoje moćno sjeme čekalo je povoljan trenutak da proklija, trljao si ga mojim dlanovima, moć ljubavnika, za nas normala, popularibus conscientiae, možda sramotna scena, kao da nismo svi potekli od istog Oca, istog Boga, goli iz Rajskog vrta, dakle trudnica i težak, na zemlji, u travi, obavijeni slasnim obrokom, činili smo prirodnu stvar koja po svim regulama mora da se dogodi, želimo li da Planeta ne ostane prazna lojna površina.....

Denis Kožljan Nemoć 13 NORMALA(Denis Kožljan)

Skratio sam ga za levo uvo Zatim i za desno, Razneo mu alku na opasaču Vrelim olovom I onda ga za skratio Za sve što valja, Akad se sagnuo Da pokupi svoju olovku I (sirotaklikerekreatura) sredio sam da ne mora više da se Zevnuouspravlja.sami ušao da loknem nešto a neki tip kao da me iskosa pogledao i tako je i umro iskosa blenući u mene. Prizor krvi otvorio mi je SmazaoApetit. sam sendvič i Odsvirao dve tri balade… Pogasio sam olovom sva svetla U toj rupi, a onda Izašao. Nigde nikog nije bilo Pa sam ukokao mojeg konja (sirota kreatura). Tada sam video šerifa Kako stoji na kraju ulice I trese se Kao prut na vetru; Bio je to žaostan prizor Pa sam ga smirio Prvim metkom I milosrdno ohladio OndaDrugim.sam se malo izvalio Na leđa I kokao zvezde Jednu po jednu, Upucao sam i mesec Pa sam prošetao I pogasio sva svetla u gradu. Ubrzo se smračilo

Denis Kožljan Nemoć 14 Mrak (C. Bukowski)

15 Baš onako Kako meni prija, Jer ko će još da spava Kad mu neko svetlo Bije u lice. Legao sam i sanjao Da sam opet dečak Koji se igra svojom Puškicom I dobija u svim partijama klikera, Akad sam se probudio Mojih pištolja nigde nije bilo I bio sam vezan, I ruke i noge, Kao da se neko Plaši od mene, I navlačili su omču na moj ružni vrat Kao da bi hteli da me obese, a neki tip je kačio vrlo zgodnu poruku na moju košulju: ima zakona za tebe a ima ga i za mene ima zakona koji te veša i od tebe pravi leša. Moram da priznam, Od lepih stihova Uvek mi ovlaže oči, I da ne veruješ Sve su dame plakale I kao da su jecale Imena nekih drugih ljudi. Očigledno su plakale Zbog jer(sirotemenekreature)svesamihredom imao a zaboravio sam u onom uzbuđenju da im kažem svoje ime. I svi su muškarci izgledali besno Verovatno zbog dece koja su nepristojno Bacala konzerve na mene, Ali rekao sam im da se ne uzbuđuju Jer uopšte nisu pogađala Nijedan od tih dečaka nije delovao Da će postati muško od njega: Sve sam peder

Denis Kožljan Nemoć

Denis Kožljan Nemoć 16 Aneki tip se prodrao: “u pakao s njim!“ i s trzajem sam zaigrao moj poslednji ples, pošteno se zaljuljao i pljunuo barmenu u oko a onda buljio dole u bele sise NeliAdams tako da mi je opet pošla voda na usta.

Denis Kožljan Nemoć 17

BAKLJAKOJAŽIVOT ZNAČI (Denis Kožljan)

Tu je , piri, zapaljena davno kad Mjesec dobio je prvog stanovnika, probnog, život dobio je neku drugu dimenziju, zapuhali su dobri vjetrovi sa juga i sjevera, čovjek bio je svoj gospodar, svjetlila mu duša, korak odzvanjao Bulevarom hrabrih, djeca rađala se u rozim i plavim pravicama, majke lako podnosile porođajne boli, očevi junaci , ponosno bdjeli nad svojim pokoljenjima...i tako trajalo, baklja širila plamen, putovala iz sela u grad, obilazila istočnu i zapadnu arhitektonsku ploču, oko vrata marame od crvenog tila za sreću, a nje je bilo i preko više, pjesme Suncu otvarale Dugu, Ode Mjesecu poskakivale od ushićenja život nadvlađivao je Smrt, a onda obrat! Otvoriše se krater širokih milja. popadalo u njega mnoštvo nevinih koji imali su lošu karmu jer njihova se baklja ugasila i prije nego je kucnuo pravi trenutak.....

Denis Kožljan Nemoć 18 Plava ptica (C. Bukowski) ima jedna plava ptica u mom srcu koja želi da izađe ali sam ja pametan čovek, pustim je napolje samo ponekad noću kad svi živi spavaju. kažem joj, znam da si tu, i zato ne budi tužna. onda je vratim nazad, ali ona pomalo pevuši unutra, nisam je baš pustio da iumreonda tako spavamo zajedno sa našim tajnim paktom i sve je to dovoljno lepo da bi čovek mogao da zaplače, ali ja ne plačem, a ......................................................................vi?

Denis Kožljan Nemoć 19 JEZERO (Denis Kožljan) tamo meridijanima daleko, u skrivenoj šumi, gdje odmaraju ptice, kukci, žabe i štošta još, nalazi se jezero nalik oku tirkiza, jezero ispunjeno zrcalnom vodom koja uvijek ostaje bistra, čista, meka i čedna, dolazi na jezero uvijek u isto vrijeme žena srednjih godina, plavuša rumenih obraza, sjeda za svoj štafelaj, bira paletu i kistom ostavlja tragove stopa u snijegu, mjesec i sazvježđe sviraju joj suptilne arije starih majstora, jezero šuti, ponosno stoji uvijek kao i prvog dana, samo mu okucaji postaju brži... koja idila....nigdje na svijetu, nikada kao tamo, stvaraju se vrsna djela liričnih crta, čekam pucanj da i ja potrčim na tu čarobnu pozornicu ..

živim s jednom damom i četiri mačke i nekih se dana svi slažemo. nekih dana imam problema sa jednom od mačaka. nekih dana imam problema sa dve mačke. nekih dana sa nekihtri. dana imam problema sa sve mačkečetiri i damom:sa deset očiju gleda u mene kao da sam :::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::pas.

Noseći ogrlicu (C, Bukowski)

Denis Kožljan Nemoć 20

POGLEDI (Denis Kožljan) gledaju u me ponekad čudno, voajerski, napaljeno, pomalo stidljivo, a čini mi se da sam normalna koliko to mogu biti, da imam glavu, trup i udove, iako pomalo nagriza ih artritis ali tu su, na broju... imam i mozak no, biće kako stoje stvari, da ih se to ne tiče mozak ipak treba malo dublje poznavati da bi ga netko, mogao i smio analizirati, pljeskati mu ili fućkati...eh, ti ljudi! nikada zadovoljni, nikada da bi pošli od sebe pa onda sudili drugome i nekada mi je to jako smetalo, sada ni malo, baš ni malo, zar da se živciram, da kuham iznutra zbog licemjerja, dvostrukih mjerila i svega onog što nakupilo se u kanti zvanoj opstanak....

Denis Kožljan Nemoć 21

Osećam se kao konzerva sardina, kaže ona. Osećam se kao flaster, kažem ja. Osećam se kao sendvič s tunjevinom, kaže. Osećam se kao iseckan paradajz, kažem. Osećam kao da će kiša, kaže. Osećam da je stao sat, kažem. Osećam da vrata nisu zaključana, kaže. Osećam da će da uđe slon, kažem. Osećam da bi trebalo da platimo kiriju, kaže. Osećam da bi trebalo da nađem posao, kažem. Osećam da bi trebalo da nađeš posao, kaže. ne radi mi se, kažem. Osećam da te nije briga za mene, kaže. Osećam da bi trebalo da vodimo ljubav, kažem. Osećam da smo previše vodili ljubav, kaže. Osećam da bi trebalo još da vodimo ljubav, kažem. Osećam da bi trebalo da nađeš posao, kaže. Osećam da bi trebalo da nađeš posao, kažem. Osećam da mi treba piće, kaže. Osećam da mi treba flaša viskija, kažem. Osećam da ćemo završiti na vinu, kaže.

Osećam da si u pravu, kažem. Osećam da se predajem, kaže. Osećam da bi trebalo da se okupam, kažem. Osećam i ja da bi trebalo da se okupaš, kaže. Osećam da bi trebalo da mi izribaš leđa, kažem. Osećam da me ne voliš, kaže. Osećam da te volim, kažem. Osećam ga sad u sebi, kaže. Osećam ga sad u tebi, kažem. Osećam da te sada volim, kaže.

Denis Kožljan Nemoć 22 Muškarac i žena u krevetu u 10 uveče(C: Bukowski)

Osećam da te volim više nego ti mene, kažem.

Osećam, kažem ja. Osećam, kaže ona.

Osećam se kao da bih terao do veka, kažem.

23 Osećam se predivno, vrištala bih, kaže.

Osećam da možeš, kaže.

Denis Kožljan Nemoć

Denis Kožljan Nemoć 24 OSJEĆAM DAMOGU (Denis Kožljan)

Oh, kako da objasnim svijetu nazadnom, bolesnom, jalnom, da ja sam možda jedna samo na stotinu onih ženskog roda koja mogu, koja želim, koja hoću...suprostaviti se težini, godinama, nasrtajima migrenskih daperioda...jasam spremna na igru u dvoje, ukrotiti strasti svoje i tvoje, pretvoriti krevet u "bojno polje", a onda polako priječi na romantičnu noć obasjanu mjesečinom kad ležimo jedno uz drugo, zagrljjeni, obgrljeni nečim mnogo jačim od sreće... ja sam ta i ona...ne onakva, ne svakakva, ja sam samo svoja u redovno neko vrijeme, a onda dok osjetim zov mogu da preokrenem stanje svijesti i razuma i krenem rušiti kocke pravila, doživim preobražaj poput kameleona ali ono najluđe ostaje i prihvaćam ulogu u kojoj zadržavam ime i prezime, astrološki znak i podznak i tebi se predam na pladnju, poklanjam svaki atom svoga tijela, uživaj i znaj...samo je jedan...da samo jedan oblutak u moru kojemu Bog nadjenuo je ime ŽIVOT....

I sada evo ga

Denis Kožljan Nemoć 25 Kada sam bio izgladneli pisac (C. Bukowski)

Ponovo Sada kada sam stekao delimičnu slavu Kao pisac I smrt šeta ovom sobom Gore dole Pušeči moje cigare Cirkajući moje vino Dok Čajk uporno odrađuje Svoju Pathetique , Kakav je to samo put bio I sva sreća koja me je zadesila bila je Samo zato što sam kockice bacio Kako Ginuotreba:samza svoju umetnost, Ginuo sam da se dokopam 5 prokletih minuta, 5 sati 5 dana Sve što sam želeo bilo je da izbacim Reč iz sebe Slava, novac nisu bili važni: Ja sam želeo da izbacim tu reč iz sebe Aoni su me želeli za štanc presom , Fabričkom trakom Želeli su da budem magacioner u Robnoj kući . Pa, kaže smrt, prolazeći sobom, Svejedno ću te ščepati Ma šta bio: Pisac, taksista, svodnik, kasapin, Padobranac, ščepaću te . Važi srce, kažem joj . I sada pijemo zajedno

Denis Kožljan Nemoć 26 Dok jedan po ponoći polako prelazi u dva Po ponoći i Samo ona zna pravi trenutak Ali sam je ipak zajebao: Izvukao sam svojih 5 prokletih minuta i još mnogo preko toga.

Denis Kožljan Nemoć 27

LETE RIJEČI (Denis Kožljan) u jutro, noću dok pijetlovi kukuriču, gori svjetlo, neonsko, ne prigušeno jer mrena se širi, a ne zna da ne može nanijeti mi štetu, kucam, tipkovnica neprepoznatljivih slova, izlizana, nema love za novu, umjesto cigare, kraj mene na stolici bademi u najlonu od dvadeset deka, deru se zubi, ljušti plomba stavljena u doba Yuge, a riječe lete kao da natječu se u sprintu, kao da svom silom žele osvojiti zlato, jednostavno bježe ne pitaju ništa, ne traže ništa, samo zidaju kule pisane riječi, ja biram tek naslove, a znam, ponekad krše neke nametnute norme, kodekse, samo ne sekira me to jer tko se danas uopće drži pravila jebem li ih u glavu, udri druže, šibaj samo, umjesto vina ili neke loze, roknem si tu i tamo koji apaurin da opusti mi napete mišiće i guram dalje, više, bolje, Živjela JA!

Denis Kožljan Nemoć 28

Denis Kožljan Nemoć 29 Ne svraćate, ali ako već svratite..... (C. Bukowski) Da, naravno, biću tu, ako nisam napolju ne kucajte, ako su svetla pogašena ili ako čujete glasove ili možda čitam Prusta. Ako neko proturi Prusta ispod mojih vrata ili neku od njegovih kostiju za moju čorbu i ne mogu da vam zajmim novac ni telefon ili ono što je ostalo od mojih kola. Mada možete dobiti novine od juče, staru košulju ili sendvič sa salamom ili prespavati na kauču, ako ne vrištite noću i možete da pričate o sebi to je tako normalno; teška vremena pritiskaju sve nas, osim što se ja ne trudim da stvorim porodicu, da pošaljem decu na Harvard ili kupim lovište, ne ciljam visoko, samo pokušavam da ostanem živ još malo, i zato, ako ponekad kucate i ja se ne javim, a unutra nema žene, možda sam slomio vilicu i tražim neku žicu ili lovim leprtire u mojim mislim,tapetima,akosene javim nisam se javio, a razlog je što još nisam spreman da vas ubijem ili vas zavolim, ili vas čak prihvatim, to znači da ne želim da razgovaram, zauzet sam, lud sam, milo mi je

30 ili možda pletem omču; i zato, ako su svetla čak i upaljena i čujete zvuke kao disanja ili molitve ili pevanja radija ili kotrljanja kockica ili kucanja na mašini odlazite, nije pravi dan, noć, čas; to nije ignorisanje neučtivosti, ne želim da ikoga povredim, čak ni bubu ali ponekad skupljam dokaze one vrste za koju treba malo razvrstavanja, a vaše plave oči, recimo plave i vaša kosa, ako je imate ili vaše misli one ne mogu da uđu dok uže nije isečeno ili vezano u čvor ili dok se ne obrijem u novim ogledalima, dok svet ne stane ili se otvori

Denis Kožljan Nemoć

........................................................zauvek.

Denis Kožljan Nemoć 31 NEMOĆ (Denis Kožljan)

Čuda se događaju, za mene rijetko, pucam po šavovima nemoćna da promijenim svijet, i sebe...imala sam namjeru i tako već punih šezdeset... gombam se u blatu i prašini, s ljudima bolje reći maskiranim ludama što uokolo hodaju varajući svojim nekim zajebanim tezama, ja poslušna, tako rođena, stvorena u očevim kojonima, patetika mi strast, ljubav grli me i ne pušta pa ni sada, pod stare neke dane...iskustvo neće da umače svoje prste u moju kob nemoći i štošta još, patim, patila sam i patit ću, tko zna dokle, do kada, vračara navjestila dug život, hahahahhahahaha, zar takav? životni vijek ispunjen bolima različitih vrsta, prorijeđene kose, artritis zabija svoj nos u moje mirišljave odaje i napada iz daljine, približava se kao čudesna kometa, pojačava moju nemoć da promijenim makar jednu stavku, a želja da svijetu dam crveni touch, ostat će samo na ustima....

Ali kad se ruke spuste uvek su to neke druge oči

On nije napolju na ulicama niti u zgradama niti na stadionima ili ako je tamo mora da sam ga promašio. On nije neki od naših predsednika guvernera ili glumaca. Pitam se ima li ga negde. Hodam ulicama pored radnji i bolnica, bioskopa i barova i pitam se ima li ga tamo. Tražim već skoro pola stoleća i nikako da ga vidim.

Živog čoveka, istinski živog, kad recimo spusti ruke pošto je pripalio cigaretu kao oči tigra koje zure nekud u vetar.

Denis Kožljan Nemoć 32 Beda (C. Bukowski)

Čovek koga nikad nisi video onaj je koji te održava, onaj koji će možda doći jednog dana.

To su oni punih džepova, kojoni do poda, gdje su njihove misli ako ih uopće imaju, barataju samo parama, preokreću iz stomaka u guzu, žderu i loču gdje stignu, to im je navika, ne mogu ručati za stolom kao mi proleteri...oni ne znaju za polubijeli hljeb, za vodu iz slavine, zar smo mi ti, zar smo mi cigani ili nenormalni za njihov pojam, a šutimo, trpimo, plačemo kad nas nitko ne čuje, dok oni prijete na ulici, u trgovini, na plaži, galame, viču da ih se vidi, čuje, da se piše o njihovom statusu...zmijice su to, naopako rođeni, a pokopani biti će ispod osušenog čempresa, neka dobro znaju i zapamte......

Denis Kožljan Nemoć 33 GALAMDŽIJE (Denis Kožljan)

izgladneli pisac MaseMrak Muškarac i žena u krevetu u 10 uveče Moj Nekiotacljudi Noseći ogrlicu Nema pomoći Ne svraćajte, ali ako već svratite… Ništa nije djelotvorno kao poraz Okončanje bola Otkud ja u imeniku ? O Odaboluizuzetnoj dami Plava ptica Ponešto za prevarante, opatice, piljare i tebe Povuci konac lutka se miče Povest jedne žilave mrcine Putovanje Razgovor u pola četiri ujutro Smrt puši moje cigare Sloboda ŠtaSiromaštvoSrećamožemo da uradimo? Vazduh i svetlost vreme i prostor Tako to ide, ide… Za staru krnjavu Za starog Zagonetkadruga Zoološкi vrt

Denis Kožljan Nemoć 34 Brbljivci ( C. Bukowski)

Čudo najkraće traje KadaKaoDostojevskipsisambio

.......................................................

Denis Kožljan Nemoć 35 ODUZET JEZIK (Denis Kožljan) sama u učmaloj fotelji, i nije bila tako jeftina, a trajala je koliko i jedan gutljaj vode za proklete vrućine... u njoj sjedim, sjedim, uglavnom sjedim i pišem, šta mogu drugo, đavolja sila ispekla mi jezik u oronulom svijetu plastične demokracije, ako izrigam nešto, pametno i istinito, odmah lisice i pritvor, okušala sam i to, blijedi scena iz sjećanja, ne da mi mira magarac na čelu krda, izjeda moju koncepciju i svaku izgovorenu baca u vatru, neka izgori, nek je nema, odlazi snaga, napušta me i prazni žile koje su davno vrvjele, krv iz njih štrcala, oh, HamleteBože,divni, možeš li da povjeruješ, na jeziku lezija, kazna za moj govor, šta da radim, neću šutjeti, nek me bičuju, izdržat će stara kost al neću se predati jer nemam kome, pišem, pišem što onda htjedoh reći, i pisat ću, ne olovkom, one krase muzejske vitrine, kucam po crnoj ploči umrljanoj od čokolade, meda i badema, to mi je fetiš dok pišem, onda nailaze riječi poput bujice za oluje, a osakaćen jezik kesi se svojim egzekutorima.....

Denis Kožljan Nemoć

36 Nitko osim tebe (C; Bukowski) niko te ne može spasiti osim tebe. bićeš stavljen iznova i iznova u gotovo nemoguće situacije. pokušaće ponovo i ponovo pod izgovorima, pod maskama i silom da te nateraju da se podčiniš, da odustaneš, i/ili tiho umreš iznutra. niko te ne može spasiti osim tebe i biće dovoljno lako propasti vrlo lako ali nemoj, nemoj, nemoj. samo ih posmatraj. slušaj ih. da li želiš da budeš takav? bezlično, bezumno, bezdušno zarbiće?želiš da iskusiš smrt pre smrti? niko te ne može spasiti osim tebe ti si biće vredno spasa. to je rat koji nije lako dobiti ali ako je išta vredno pobede onda je to razmisliovo. o tome. razmisli o spasavanju sebe. tvog duhovnog sebe. tvog hrabrog sebe. tvog pevajućeg magičnog sebe i tvog predivnog sebe. spasi ga. ne priključuj se mrtvima u duši. održavaj svoje JA humorom i skladom i konačno, ako je neophodno uloži i celog sebe u tu borbu, bez obzira na šanse, bez obzira na cenu. samo ti možeš da spasiš sebe. uradi to! uradi to! i tada ćeš tačno znati o čemu govorim.

Pokušavam zadržati sebe u svim slikama, pozama, svoje JAiznutra, izvana više manje, obožavam biti ta koja dižem iz mrtvih, razgovaram s onima na pola puta ZA... nasmijavam njihove dušne linije, a za sebe ne marim, pa dođe mi dosta, pa poludim, pa kažem NEĆU, pa se pitam zašto, odustanem kratko, a onda opet kao da netko mi je dao snagu i naredio, rekao; To, baš ti, rješavaj, izbavi iz bare prljave od šaša i truleži, uzimam samo sebe, svoje znanje, vrijednosti usađene rođenjem, obrnem kolutur i hajde, tako tebi moj premili koji čitaš me iz nekog drugog svijeta i njemu i onom drugom, trećem... najveća diploma i priznanje????? ako sam uspjela u naumu i učinila dobru stvar, a ja ću lako za sebe, to je ono što treba preispitati i izmijeniti možda....

POKUŠAVAM (Denis Kožljan)

Denis Kožljan Nemoć 37

Volio bih ti ovo reći. Želio bih ti napisati da bih se želio vratiti, da mi nedostaješ i da mislim na tebe. Ali ne tražim te. Čak ti i ne pišem. Ne znam kako si. Nedostaje mi da to znam. Imaš li planove? Jesi li se danas nasmiješila? O čemu si sanjala? Da li si se odjavila? Gde Imašideš?lisnove? Jesi li jela? Htio bih te pronaći. Ali ja nemam snage. I nemaš ni ti. I onda uzalud čekamo. Razmislimo o tome. I zapamti me. I zapamti da mislim na tebe, da, ne znaš, ali ja živim svaki dan, ono što pišem, pišem o tebi. I zapamtii da su potraga i razmišljanje dvije različite stvari. I mislim na tebe Ali ne tražim te.

................................................................

Denis Kožljan Nemoć 38 Nisam prestao da mislim na tebe, (C. Bukowski)

Denis Kožljan Nemoć 39 DEVET NAŠIH GODINA(Denis Kožljan)

Skoro pa desetljeće ali netko je bio vrlo ozbiljan i prekinuo naše vrijeme. devet godina od kad si ušao u moj stih za kojeg mislila sam da neće biti pogodak, a bio je bomba i mnogo više od toga, kad bismo zbrojili dijelove sata naših priča, tema za razgovor, naših razmišljanja, prepirki koje to i nisu bile, o , što bi bilo kad bi...bilo ali više nikad biti neće, bar ne licem u lice, u zbilji, ti preko puta mene, a ja na svojoj stolici koja je već poprilično ofurena, iako znala sam da nisi dobro, da pomalo kopniš, mislila sam gledajući tvoj zarazni osmijeh da ostat ćeš klon za nas dvoje i održavati ritam, ne dopustiti zmijama mladim da prosipaju crne misli u moj duh... nadala sam se i optimizam nije prekidao našu priču, no, onda onog jutra u broju 9, u broju koji je označavao naš zodijak, zazvoni ovo moje čudo..bez naočala bacih pogled; moj junak, moja duša, moje drago, pametno,,, zauvijek zaspalo u tri sata...zaustavilo našu noć zajedničku zauvijek...nepravedno Božiću moj, nisi morao uzeti ga sebi, nikako, mogao je on još...i još...možda patnja govorila je sve uselivši se u njegovo suhonjavo lice ali što je sa mnom? Ponovno uzela sam čitav dan žalovanja, suze pekle, oči boljele...kao da ne vjerujem još uvijek i nemam se kome potužiti jer samo si ti znao, umio poslušati mene, svog slatkiša, imao si strpljenja i dara kao i ja za čitav svijet... ostala je praznina, tišina, rupa u rupi, nezamjenjiv gospodin preselio se u sedlo anđela, prepustivši meni da samu sebe tješim, borim se sa svim i svačim, da opstanem još bar neko vrijeme,, a onda...moje sve naći ćemo se zajedno i otpjevati onu tvoju "Ko te ima, taj te nema"...ćekaj me moj luđače! ti znaš da ja znam biti vrlo ozbiljna....

Denis Kožljan Nemoć 40 Svećenik i matador (C. Bukowski)

U tromu meksičkom zraku gledao sam bikovsku smrt i odrezali su mu uši, a njegova velika glava nije pokazivala više straha od hridi. vozeći natrag idućeg dana zaustavili smo se u Misiji i gledali zlatne crvene i plave cvjetove što se držahu na vjetru kao tigrovi. stavite ovo u metrički sustav: bik i Kristova tvrđava: matador na koljenima, mrtav bik njegovo djetešce; i svećenik koji zuri s prozora kao medvjed u kavezu. vi se možete prepirati na sajmištu i povlačiti svoje sumnje svilenim koncima: reći ću vam samo ovo: ja sam živio u oba njihova hrama, vjerujući sve i ništa možda će oni sad umrijeti u ..........................................................................................mome.

oduvijek sam se pitala, što nam to treba, gnjavaža, maltretaža, spremanje, oca i majke, kumova i cijele povorke, dok djetešce nemirno u vijeloj opravici... ne može govoriti, malo je, ne zna št0 će mu uraditi tek je rođeno, pa mu objesiše zlatne lance oko vrata i na ručicu čeka pop, čeka rulja, orgulje dubokim zvukom navještaju, krštenje u tijeku, ispiranje istočnog grijeha, da, prenosi se rođenjen odAdama i Eve, Bože prosti im, ne znaju što čine, zaplače dijete i strese poput mokrog ptiča, a ono blagoslovna voda, očiju stisnutih od bijesa što mu čine, a ne pitaju za dozvolu, dječak plače i neće se umiriti, ne pomažu dude, izmoljena molitva iz brevijara, povorka napušta oltar, krstitke obavljene, život tek započinje, a grijehovi se gomilaju sa ostale tri strane svijeta...tko će njih oprati?

Denis Kožljan Nemoć 41 KRSTITKE (Denis Kožljan)

Sad sjedi s vanjske strane moga prozora poput starice koja odlazi na tržnicu; sjedi i gleda me, živčano se znoji kroz žicu i maglu i pasji lavež dok iznenada ne lupim novinama po mreži kao da ubijam muhu i vi ste mogli čuti krik nad ovim ravnim gradom, i onda je otišla. način da se završi pjesma kao što je ova jest da se odjednom umirimo.

Denis Kožljan Nemoć 42 Ljubav & slava & smrt (C, Bukovski)

Denis Kožljan Nemoć 43 MIGRENSKANAPAD (Denis Kožljan)

uzela me kuja na zub još davnih dana dok bila sam junferica, a tako sama... iskoristila sve moje slabosti, bijelu put, govor tijela koji mamio je k sebi samo parfeme orjentalnih dijelova i krenula u pohod bez najave, znala je kurva da šutjet ću ko gluha noć i trpjeti, znala je, zato me i odabrala, jebem li joj udarilasjeme,name, gnjusna zmija, probila lijevu i desnu stranu čela, vrttjela u kolu, gušeći se od smijeha, a meni pljuvačka na usta, pozatvarala sva živa i neživa svjetla, bez tona i slike, samo groznica u plućima i hladni tabani, oduzeta, molila da napusti me, da makne se iz mog teritorija, da odabere neki drugi loš svijet, iznemogla, molila Boga da uzme me k sebi, Kurvetina, jebem li joj sunce, gađala je bijelim okruglim zrnima koje uz put razarale mi crijeva i želudac, no, ona od gume spravljena, okićena đavoljim silama držala me u kavezu danima, satima, rigala u me pričinjavajući štetu, ostala bez snage, volje i svega ostalog, samo bol prevladala i bojazan da proći će, da sažalit će se mojih očiju, usta, svega onog bez čega ne funkcioniram, taman se oporavila pa osjetila glad, želju za slatkim, mislila neće ovog puta, no, bila je i ostala precizna zajedno sa neraskidivom aurom postala dio mog postojanja....

Klizeći žestoko prema radosnom pepelu, cilju vanilijskih suza tvoje je sigurno tijelo za mračnih noći palilo svijeće muškarcima, a sad je tvoja noć mračnija od dometa voštanice i mi ćemo te zaboraviti, pomalo, i nije lijepo ali su zbiljska tijela bliža i dok crvi dašću za tvojim kostima, tako bih ti volio reći da se to događa medvjedima i slonovima tiranima i junacima i mravima i ipak,žabama,tisinam donijela nešto, neku vrstu male pobjede, i zbog toga govorim: dobro i ne žalimo više; kao osušen i bačen cvijet, mi zaboravljamo, pamtimo, čekamo. dijete, dijete, dijete, podižem svoju čašu kroz cijelu minutu i smiješim se.

...............................................

Denis Kožljan Nemoć 44 Za Marilyn M. (C. Bukowski)

Denis Kožljan Nemoć 45

Denis Kožljan Nemoć 46 KAO OCIJEĐENANARANČA(Denis Kožljan)

gledam te sad i uspoređujem s nekad, ti ženo rumenih obraza, postojanih manira, konjskog hoda, damo koja si uistinu bila, a mrzila kad su te tako zvali i oslovljavali, skromnost bila ti je vrlina, ti lady platinastog lika, važila si kao jedina partnerica za tango u dvoje na plesnom podiju, dominirala zabacujući čvrstu guzu dok su visoke lakirane potpetice udarale ritam, zar da žalim kad suza nemam više, ni onih s okusom cimeta, čujem te u sadašnjosti, praviš uvijek istu putanju u kuhinjskom prostoru, traže te neki dase za savijet bračnih nevjera, zašto baš tebe, nije mi jasno niti ikad će biti, ne mogu se načuditi zašto si lady od svijeta, pala, zašto osušili ti obrazi, gdje nestao je karmin s tvojih mednih usana, nalik si ocijeđenoj naranči, dvoumiš vrijedi li i dalje hodati, ne više plesati, samo hodati i tješiti usamljene putnike kojima davno bijaše pobjegao voz....

Denis Kožljan Nemoć 47 Tragedija lišća (C. Bukowski)

Probudio sam se suha grla i vidio da je paprat mrtva biljke u loncima žute kao kukuruz; ostavila me žena i prazne me boce kao iskrvarena tjelesa okruživahu svojom neupotrebljivošću; ipak, sunce je još bilo snažno, i ceduljica moje gazdarice provirivaše ispod vrata nenametljivim žutilom; sad bi izvrsno došao kakav dobar komedijaš staroga kova, lakrdijaš s vicevima o besmislenu bolu, besmislenu jer je tu, postoji i ništa više; pomno sam se obrijao starim žiletom čovjek koji je jednom bio mlad i koga se smatralo genijem; ali takva je tragedija lišća, mrtva paprat, mrtve biljke; izišao sam u mračni hodnik gdje je stajala gazdarica proklinjući odlučno, šaljući me k vragu, mašući svojim debelim oznojenim rukama i vičućivičućizahtijevala stanarinu jer nas je svijet izdao :::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::oboje.

svi redom od prostora Bivše pa do mora koje se i dan danas svojata, izdana sam ja, moj otac, majka, prijatelji i buduća pokoljenja, izdani i brutalno prevareni od Boga i vraga, od Njih pizdolizaca koji uvlače se noću na skrivećki gazdama, a već slijedeće jutro postaju kreatori naših sudbina, izdani smo dijete moje, čuješ li ti mene, ne čuješ znam, i bolje, uživaj u svojoj dječjoj igri, pusti mašti na volju, samo mene pritišću grudi, boli kičmeni vlak pa sve dalje, ne mogu da spavam, nemir uvukao se u moju glavu, ozbiljne prijetnje kotrljaju se u zraku, a onda bivaju ugašene vatrogasnim hidrantima....tko više vjeruje da moći ćemo oprat zube , nožne prste i onu stvar, ljagu nećemo nikad ni pred nikim jer zamjerili smo se njoj, prirodi Majci i ona puca ravno u sridu, bojim se, strahujem...nisam jedina...milijun pitanja gdje je sada ona zvijer koronskih molekula, jesu li se vratile u rupu razvikane boginje, hoću li moći odgristi jabuku slatku i bez aditiva, kap kiše dozivam, dozivamo, kap jer i ona bi dala naznaku da, prekinut će crvena stihija pohod na Planetu....

Denis Kožljan Nemoć 48 IZDANI (Denis Kožljan)

Ljubav je svetlost u noći što probija kroz maglu. Ljubav je kapica od piva na koju staješ idući do kupatila. Ljubav je izgubljeni ključ od stana kad si pijan. Ljubav je ono što se dešava jednom u deset godina. Ljubav je zgažena mačka. Ljubav je stari prodavač novina na uglu, koji je od svega digao ruke. Ljubav je ono što misliš da je druga osoba uništila. Ljubav je ono što je iščezlo sa epohom pomorskih bitaka. Ljubav je telefon što zvoni, isti glas ili drugi glas, ali nikad onaj pravi glas. Ljubav je neverstvo, ljubav je zapaljeni beskućnik iza kontejnera. Ljubav je čelik, ljubav je bubašvaba, ljubav je poštansko sanduče. Ljubav je kiša po krovu starog hotela u Los LjubavAnđelesu.jetvojotac u kovčegu (koji te mrzeo). Ljubav je konj sa slomljenom nogom koji pokušava da stoji dok 45000 ljudi posmatra. Ljubav je način na koji se kuvamo kao jastog. Ljubav je sve što smo rekli da nije. Ljubav je buva koju ne možeš da nađeš. Ljubav je komarac. Ljubav je 50 grenadira. Ljubav je prazna bolnička guska. Ljubav je pobuna u Sen Kventinu. Ljubav je duševna bolnica. Ljubav je magarac što stoji u ulici muva. Ljubav je prazna stolica za šankom. Ljubav je film o cepelinu koji se raspada. Ljubav je Dostojevski za ruletom. Ljubav je ono što gamiže po zemlji. Ljubav je tvoja žena koja igra priljubljena sa neznancem.

Denis Kožljan Nemoć 49 Definicija (C. Bukowski)

Ljubav je tako lako izgovorena riječ, mnogo puta dnevno, najviše možda u snovima, u čežnjama iz kojih nema nazad...a onda...a onda zna da pretvori se u opakog zmaja koji ždere sve pred sobom, ubija, oblači, priziva mržnju, pa stiže prijevara, kurva, debilka, nametnik na dlanu, rovac u tijelima, toliko gadna i ne da pristupa samo ubija mic po mic, ranjava grlo, kreči i slini nad svakom trepavicom... kad izgovara se pljuje, riga, oslabljuje poput gripa, ostavlja pečat pečata koji ne izbriše se nikada ili samo rijetko... ljubav i prijevara kao plus i minus, kao jad i sreća, duga i oblak olujni, poput iskre koja prži i opožaruje padinu vinograda.....

LAKO IZGOVORENA(Denis Kožljan)

Denis Kožljan Nemoć 50

To se lepo vidi u svakom baru, bilijar-sali, na fakultetu, hipodromu, ili u zatvoru.

Denis Kožljan Nemoć 51 86 A(C. Bukovski)

Sličnost namera sa ostalim ljudima odvaja budalu od istraživača.

Anajzad će se Veliki barmen nagnuti beo, istinit, jak i mističan da ti kaže bilo je dosta baš kad ti se čini da tek počinješ.

Najmučniji posao je truditi se da živiš pod posvećenim barjakom.

.....................................................................................

Ljudi beže od kiše ali sede u kadama punim vode. Prilično je gadno znati da milioni ljudi strepe od atomske bombe mada su odavno mrtvi. I pored toga trude se da pribave žene, novac, smisao.

Gdje su ti odvratni tipovi kojima dovoljna je cigareta i boca viskija, a možda poslije ponoći i potraže neku koju oni nazivaju ženom.... Uskrsnuli jer i zemlja ih se posramila i izbacila dajući im još poneku šansu, samo ti gadovi registrirani pod muški rod sve opet iz početka, hoće da udovolje svom mazohizmu, požudama u kojima stradavaju one, dame u kratkim kaputićima i posuđenom šminkom, zapravo to su žene koje zaslužuju više od svakog poštovanja, prodaju svoje tijelo, ma tko može reći kad njihove utrobe rastrgane su između ponosa i poniženosti, one ustaju u ponoć dok svijet spava, a uskrsnuli pacovi vire kroz prozore prašnjavih automobila i zovu, bez stida, otvaraju im vrata, darujući gospođe žvakama s okusom gorčine za početak, a kasnije izbacuju ih iz svojih života bez da su ih pitali možda za ime, pa bilo to samo i ono nezapisano u matične knjige....

Denis Kožljan Nemoć 52 USKRSNUĆE (Denis Kožljan)

Klinac gazi blatnjavim nogama preko moje duše, govoreći o recitalima, manjedirigentima,virtuozima,poznatim

romanima Dostojevskog; O tome kako je ispravio konobaricu, kulovku koja ne zna da se francuski preliv za salatu sastoji od toga i toga; Tupi ga o umetnosti sve dok mi ne ogadi umetnost, i nema ničega čistijeg nego vratiti se u bar ili na hipodrom i posmatrati ih kako trče, posmatrati kako se stvari odvijaju bez te larme i laprdanja. reči,reči,Reči, mala usta rade, oči trepću, klinac, dete, bolestan od umetnosti, zakačen za nju kao za majčine skute i pitam se koliko desetina hiljada ima takvih širom zemlje u kišne noći i sunčana jutra, u večeri posvećene miru, u koncertnim dvoranama, u nakafeima,poetskim recitalima,

leže u krevet sa dobrom ženom i tebi nije više stalo do nje.

To...................................................prepirublate,brbljaju,se.jekaokadkrmak

Denis Kožljan Nemoć 53 Brbljivci (C, Bukowski)

PREVRNUTAJUTRA(Denis Kožljan)

Denis Kožljan Nemoć 54

Jutra ista, smrdljiva od bučne noći. prevrnuta pepeljara , opušci na sve strane, odjekuju psovke u zidovima, neko skupo vino izhlapjelo iz boca, očaj u meni, za tebe nisam sigurna, ne bih ruku u vatru, prevrtljiva je tvoja istočnjačka ćud, dok plesali smo zadani ples, osjećala sam te jako, čula bilo dok klatilo je o moje grudi, to je bila noć, samo jedna u nizu za koje oboje smo navijali da se dogode, da traju do izlaska zore, oooo kako bijasmo sretni tih sati erotike i bluda, vlažnih stopala i još čega više, a onda kad prve zrake poželjele nam jutro, uvijek ali baš uvijek pretvarao bi se u pobješnjelog risa, lupao šakom o stakleni stol, zanemarivao mene kao ženu, kao nježan cvijet koja htjela je nešto sasvim drugo i drugačije, da glazba svira cio dan za nas, za oboje , zauvijek...ti, gaduro muška pobio si premisu o kavalirstvu muških duša, ne želim te više, ne trebam te nikada u takvom zdanju...

Denis Kožljan Nemoć 55 Moja (C. Bukowski) Ona leži kao klada. osećam veliku šuplju planinu njene glave. Ali živa je. Zeva i češka nos i navlači pokrivač. Uskoro ću da je poljubim i spavaćemo. Daleko je Škotska a pod zemljom krtice jure; Čujem mašine u noći dok nebom bela ruka maše: laku noć, draga, laku noć. ............................................................................

Čiji je to sin, ima li majke njegove i očevih spermatozoida, muči se, hoda ulicom pognute glave, sram od mase, njegov je spol neodređen, ljubav spotiče se svakodnevno o puste zakone koji se ne daju objasniti, napušten čovjek., ne nailazi na razumijevanje, majka u kurvaluku godinama, otac za šankom obješen nalik strašilu dok iz njega isijavaju etilne pare, a On, ničiji, bezimeni, proklinje svijet koji mu ništa kriv nije, on je čudak u društvu uljeza, spuštenih vijeđa, zašivenog osmjeha, hlače ne zovu se tako jer mogu poslužiti i ženskom rodu, plače iako nije mu smrtna ura, ne želi bruku od stoke sitnog zuba, ničiji je sin (možda kćer), izgubio se u normama koje ne praštaju, ispjevat mu moram Jadikovku, rok istječe....

Denis Kožljan Nemoć 56 NIČIJI (Denis Kožljan)

Denis Kožljan Nemoć 57 Mrak (C. Bukowski)

Akad se sagnuo da pokupi svoju olovku i klikere (sirota kreatura), sredio sam da ne mora više da se uspravlja. Zevnuo sam i ušao da loknem nešto a neki tip kao da me iskosa pogledao i tako je i umro iskosa blenući u mene. Prizor krvi otvorio mi je apetit. Smazao sam sendvič i odsvirao dve tri balade… Pogasio sam olovom sva svetla u toj rupi, a onda izašao. Nigde nikog nije bilo, pa sam ukokao mojeg konja (sirota kreatura).

Tada sam video šerifa kako stoji na kraju ulice i trese se kao prut na vetru; Bio je to žaostan prizor, pa sam ga smirio prvim metkom I milosrdno ohladio drugim. Onda sam se malo izvalio na leđa, i kokao zvezde jednu po jednu, Upucao sam i mesec, pa sam prošetao i pogasio sva svetla u gradu. Ubrzo se smračilo baš onako kako meni prija, jer ko će još da spava kad mu neko svetlo bije u lice. Legao sam i sanjao da sam opet dečak koji se igra svojom puškicom, i dobija u svim partijama klikera, a kad sam se probudio mojih pištolja nigde nije bilo, i bio sam vezan, kao da se neko plaši od mene, i navlačili su omču na moj ružni vrat kao da bi hteli da me obese, a neki tip je kačio vrlo zgodnu poruku na moju košulju: ima zakona za tebe a ima ga i za mene, ima zakona koji te veša i od tebe pravi leša.

Skratio sam ga za levo uvo; Zatim i za desno.. Razneo mu alku na opasaču vrelim olovom i onda ga skratio za sve što valja..

Moram da priznam, od lepih stihova uvek mi ovlaže oči, i da ne veruješ, sve su dame plakale, i kao da su jecale imena nekih drugih ljudi.

Očigledno su plakale zbog mene (sirote kreature), jer sve sam ih redom imao a zaboravio sam u onom uzbuđenju da im kažem svoje ime.

Denis Kožljan Nemoć 58 I svi su muškarci izgledali besno verovatno zbog dece koja su nepristojno bacala konzerve na mene, ali rekao sam im da se ne uzbuđuju jer uopšte nisu pogađala niti jedan od tih dečaka nije delovao da će postati muško od njega: Sve sam peder.. Aneki tip se prodrao: “u pakao s njim!“.. ...........................................................................

Denis Kožljan Nemoć 59 OTVORENAKNJIGA(Denis Kožljan)

Ukoričena, još od Starog Zavjeta, otvorena i napisana sitnim slovima, stoji na oltaru, čitaju je, čita se sama, pouka iz Nje vrlo malo ili ništa, knjiga koja govori o Postanku, knjiga koja uči, želi da nauči pravim stvarima ali čovjek, ljudi, tumače je različito, surovo i opako tek rjetko kako bi trebalo biti, Knjizi se pokloniti, zar na Svijetu kojeg kako knjiga kaže, stvorio je On, moraju letjeti psovke i nedjela, ratovi ubirati živote... Knjiga stoji, ukrućena, tužna, malo je prema njoj lijepih besjeda, poštovanja, vjekovima gazili je bolesni umovi koji htjeli nametnuti su tamu i smrt, danas, sada, ovog trena nije ništa bolje, ulice ispiru šmrkovi bluda i patnje, udovi klecaju pred sudovima nepravde, bijes i nemoć zagađuju livade proljeća, zime ostaju zarobljene ispod ledenjaka, sve izginulo, a u Knjizi ostao tek poneki Psalam o ljubavi koji čita se sve rjeđe ili nikako.....

Denis Kožljan Nemoć 60

Denis Kožljan Nemoć 61 Mase C. Bukowski) Svi ogorčeni, usamljenijadni, ljudi s osjećajem da su prevareni, s osjećajem da su ih prevarili silnici, optužuju život, optužuju okolnosti, optužuju druge, dok su zaista oni savršeno neprobavljivi, pokorno neizvorni, kukavički i tihi; utonuli u samosažaljenju, ne učinivši ništa dobro, oni još osjećaju da su prevareni, pužući Zemljom sa svojim pritužbama, svojim mržnjama mrtvih očiju usred nigdine, ti milioni ljudskih grešaka, idući iz dana u dan i iz noći u noć kroz svoje jalovo površno djelovanje, koje povrjeđuje samu Zemlju, povrjeđuje sve to traćenje, užas cijele te uzaludnosti. :........................................................................

Denis Kožljan Nemoć 62 JEDINKE (Denis Kožljan)

Pokušavam ih izbrojiti, upisati imena, naslikati njihove face u nekom doličnom zdanju... razmišljam u trenucima nesanice o njima, jedinkama za koje smatrala sam nekad prije da su originalne, simetrične, jedinke kojima se divi svijet, koje pozvat ću na svaki event jer to zaslužuju, jedinke koje na mene ostavljale su pozitivan utisak i dizale me iz mrtvih kad trebalo je, kojima povjerovala sam sve svoje tajne, svoje planove i misli, a onda te iste jedinke u djeliću stvarnosti ostale pogubljene u masi pod maskama, odrekle se svojih ciljeva... samo ne znam u ime čije i čega postale smušena bića usrana od pokvarene filozofije, jedinke, izgubile zauvijek pravac kretanja, humor koji nekada oživljavao je svaku moju odumrlu žicu, oooooo, jebem te živote... nije lako ni jednostavno opstati više, nema mjesta ni vremena za borbu, sve se raspršilo u papiriće pojedenih slatkiša, Bog im oduzeo pamet jer je nikad nisu ni zaslužile, masa i jedinke izjednačene sa kamenom otuđenih površina...

Oni ne osjećaju užas što ne vole ili što nisu voljeni. Toliko, toliko, toliko mojih bližnjih.

Denis Kožljan Nemoć 63 Bez Snova (C; Bukowski) Stare sjedokose kelnerice po kafeima u noći odustale su, i dok koračam niz pločnike svjetlosti i gledam u prozore staračkih domova vidim da toga više nema u njima. Gledam ljude po klupama u parku, i vidim po tome kako sjede i gledaju da je iščezlo. Gledam ljude koji voze i vidim po tome kako voze svoja kola da niti vole niti su voljeni, niti više mare za seks, sve je zaboravljeno kao neki stari film. Gledam ljude u robnim kućama i samoposlugama dok se kreću među rafovima kupujući stvari i vidim po tome kako im stoji odjeća, i po načinu na koji hodaju, i po izrazu njihovih lica i očiju da im nije stalo ni do čega, i da ničemu nije stalo do njih. Vidim na stotine ljudi dnevno koji su sasvim odustali. Ako odem na hipodrom ili na stadion vidim hiljade koji ne osjećaju ništa ni za koga, i niko ne osjeća za njih. Na sve strane vidim one koji ne žude ni za čim osim za hranom, krovom i odjećom, usredsređeni samo na to, BEZ SNOVA. Ne shvatam zašto ovi ljudi ne iščeznu, ne shvatam zašto ovi ljudi ne izdahnu, zašto ih oblaci ne usmrte, zašto ih psi ne usmrte, zašto ih cvjetovi i djeca ne usmrte, ne shvatam. Biće da su već mrtvi, pa ipak ne mogu da se naviknem na njihovo postojanje, jer toliko ih je mnogo. Svakoga dana, svake noći sve ih je više, u metrou, u zgradama, u parkovima.

......................................................................................

Denis Kožljan Nemoć 64 GODINAMAUNATRAG (Denis Kožljan)

Vidjeh se u dugoj haljini na volane, izričito htjedoh da šnajderica izabere maslinastu boju, odlično mi pristajala na oči boje kestena, onda bijah tako lijepa, mogla sam i u štikle stati, pa i cigaretu za gušt zapaliti, tako sretna, onih godina kad bježala sam strogom tatki i bacala se u zagrljaj plavookog vojnika koji me toliko volio, želio, ljubio, za mnom patio dok vojsku služio, tada je to bilo i više nikada, niti biti će onako bijesno, onako kako sam si sama htjela, dok uz svog čovjeka plesala pripijena, i osjećala njegov ud među mojim nogama, bilo je to tako slatko, prirodno, a ipak zabranjeno, jer što će reći ljudi... o Mili moj, Bože! što imaju za reći prljava usta koja samo znaju da krešte i lažu, ogovaraju i kad znaju i ne trebaju, meni hladno, toplo i znojno, sve u istom trenu, drhtale usne, suh jezik, nagnuh se na šank poput pijanca i zatražih nešto jako i žestoko, lavica neće bilo šta... ma cijeli je Kosmos bio samo moj, vrištala je sreća na mojim grudima, cijedio se znoj na plesnim podijima dok danas i ove noći ne uspijevam ništa tek mi malo nosnice usisavaju miris jasmina iz susjedovog vrta i stare procvjetale lipe iz obližnjeg parka.... jesu li to snovi ili stvarnost...svejedno, više i dalje jednostavno ne mogoh....

Denis Kožljan Nemoć

65 Igra Jebanja (C. Bukowski)

Zaista je užasno biti u krevetu noćima i noćima sa ženom koju više ne želiš da jebeš. One stare, ne izgledaju više tako dobro čak počinju da hrču, gube živahnost.

Okreneš se ponekad u krevetu i tvoje stopalo dotakne njeno bog te, odvratno! Anoć je napolju iza zavesa i zamandaljuje vas u zajedničku grobnicu. Ujutro pođeš u kupatilo, prolaziš hodnikom, govoriš besmislice; Jaja se prže, startuju motori. Ali jedno naspram drugog sede dva stranca guraju tost u usta i peku zlovoljnu glavu i utrobu vrelom kafom. U deset miliona mesta uAmerici svuda je isto bajati životi što se međusobno podupiru i nigde izlaza. Ulaziš u kola i voziš na posao, a tamo su novi stranci, uglavnom nečiji muževi i žene pod giljotinom posla, koji flertuju, šale se i štipkaju, ponekad se i kresnu kod kuće to ne mogu a onda vožnja natrag i čekanje na Božić, nedelju ili bilo šta.

Denis Kožljan Nemoć 66 BARABA(Denis Kožljan) ponestaje riječi, kako da opišem tu izjedalicu ženskih duša, tog kojinečovjekanapunibaterije ljenčareći na hridima,morskim a onda uokolo traži žrtvu, svejedno kojeg je spola, možda ženskog bolje, njuzamišlja,ćebrže obrlatiti, lažnim obećanjima doći do cilja, bez osjećaja, maženja i paženja, baciti je na tvrdu ledinu i u njenoj ženstvenosti utapati svoju životinjsku glad, udarati dlijetom o nježne strune, ubijati u njoj sve što preostalo je i pravi je ženom, i samo će nabijati jer to je baraba ili nešto mnogo gore, prstima gušiti će pjesmu violine u opereti zvanoj "Tragedija na vjetru", žena tiskat će jezikom svaku riječ da bi obranila svoju čast dok napaljeni kurvaš skidat će sa sebe nakupine umakanjemagresijealatke u zabranjeni bazen miomirisa i ljepote....

Dok vetar ponovo duva s mora i zemlja je ukaljana razvratom i neredom oprezno rukuj sabljom izbora, upamti ono što je možda bilo plemenito pre pet stoleća ili pre samo 20 godina sada je sve češće zaludan posao. Tvoj život samo se jednom živi, istorija uvek ponovo pravi budale od ljudi. Budi na oprezu, dakle, od svakog naizgled plemenitog čina ideala ili akcije, bilo za ovu zemlju ili ljubav ili nekaumetnost,te ne povuče trenutak ili lepota ili politika što uvene kao odrezani cvet; Ljubav, da, ali ne kao bračna uvertira i čuvaj se loše hrane i preteranog rada; Daj sebi vremena i pij koliko ti je potrebno da održiš kontinuitet, jer piće je oblik življenja u kome se učesnik vraća po novu šansu za Osimživot;toga živi što više sam; Imaj decu ako se to desi ali potrudi se da nemaš ništa s podizanjem dece; Ne uključuj se u sitne prepirke ruke i glasa osim ako tvoj dušmanin traži život tvoga tela

Denis Kožljan Nemoć 67 Dok Vetar Duva (C. Bukowski)

Denis Kožljan Nemoć

68 ili život tvoje duše; Tada ubij, ako moras; I kada dođe vreme da umreš ne budi sebičan shvati to kao besplatno putovanjepođi bez ikakve mrlje srama ili promašenosti, ne žali ni za čim dok vetar duva s mora i vreme teče zapljuskujućidaljetvoje kosti blaženim mirom.

Denis Kožljan Nemoć 69 JEDNOG DANA(Denis Kožljan) jednog jebenog dana, dok vani kiša prati če rivu od smrada ribe i nećistoće ljudske, dok ulični pjevač svirati će samo sebi u brk, a u šeširu ne bude ništa osim prašine i blata. tog dana, budućeg, koji neće poznavati svoj datum rođenja ali smrt biti će neminovna, uzet ću ostatak cigarete, pospremiti za trenutke kad tijelo bude se raspadalo od boli i ne bude blizu mene ni oca, majke ni djeteta ni popa, tada, te budućnosti koja pokucati će na moja ramena, slabašna od tereta života, ispustiti ću krik dok jeka odzvanjati će nad visokim zidinama grada, gdje učinila sam prva korake, jurila dečka iz susjedstva, a on ignorirao moje poruke, ostala sam posramljena, potištena, zamrzila muškarce, samo za izvjesno vrijema, sadašnjost poigrava se s mojim srčanim kljetkama, duša prijevarama...tuišibana sam gdje jesam...mokar peškir na mom čelu, vrat ukočenih žila, nervi popucali, još uvijek sanjam da bit ću lijepa kao nekad...možda jednog dana.....

Denis Kožljan Nemoć 70 NEKOLIKO

Opet nešto sasvim novo, drugačije, iako na oko, reklo bi se da nije. Denis oduševljava samom mišlju da može napisati stih koji se nekako nadovezuje na starog majstora, vragolana Bukowskog koji je za većinu čitatelja simbol poganog žargona, čovjeka čija duša je toliko mnogo mogla podnijeti i zapamtiti da bi on onda majstorski zabilježio to svoje stanje i djela na način da su zauvijek ostala na pijedestalu modernih poeta.

joj je i ovog puta kao kad je izdala zbirku na pjesme Željka Jovovića, odlično pošlo za rukom, na samo njoj svojstven način, dati jedan osebujan prikaz nemoći pojedinca ali i čitavog društva da se odhrvaju svakodnevnim preprekama na putu prema besmrtnosti.

RIJEČI O STIHOVIMA DENISINE NOVE ZBIRKE

Ako znamo da je Charles živio život punim plućima, gotovo svakodnevno s cigaretom i čašom žestice, ako se ljudima oko sebe, a napose ženama obraćao vrlo direktno i bezobrazno, a istovremeno svi su ludovali za njegovim štivom, onda slobodno zaključujemo kako autorica Kožljan hrabro i egzibicionistički prihvaća samo neke, od mnoštva naslova tog uličnog pjesničkog opusa i nastavlja niz, gotovo u istom, ako ne i u žešćem smislu. I ne libi se prostačiti ako je to dio pečata određene pjesme. Kaže netko kako pjesnici prostače samo onda kad im ponestaje riječi i inspiracije, no ovog puta nije sigurno tako. Sloboda do krajnjih granica, bez vrijeđanja struke, umjetnički, elastično, punim gasom, nadovezuje se na lajt motiv pojedine pjesme vrsnog mislilaca i poete. Možda ćete se čitajući , zapitati je li Denis pogriješila pa je neke naslove ponavljala, no, novim naslovom zapravo je cijeloj zbirci podvukla neke opise, pjesničke slike, a koje karakteriziraju sam naslov Mišljenja"Nemoć".samda

Denis, čestitam Vam, prije svega na upornosti pa i hrabrosti da ste se privatili složiti još jedan vrijedan pjesnički opus, opet živ, drugačiji od svakog prethodnog i samo nastavite jer malo je takvih otvorenih duša koje se ne libe zaviriti u djela "jakih" i vrhunskih majstora lijepe književnosti i onako , rekao bih kao iz topa, napisati neki svoj naslov, svoje viđenje situacije i predstaviti sve to zajedno širokoj publici. Vi to možete i u prednosti ste pred mnogima.

izv. prof. dr. sc. Ticijan Peruško

Denis Kožljan, rođena prije šezdeset godina u Puli gdje intenzivnije stvara od 2010 te. Odgajateljica je po struci, u mirovini, Piše poeziju i prozu dakle liriku ali i kratku prozu, recenzije, dramske tekstove, igrokaze, kolumne, romane, intervjue. Do sada je napisala oko 5000 pjesama kako na standardu tako i na čakavici, roman Iza osmjeha, prokleto sama, kalendar Istrijan u vitru vrimena, dakle ukupno ima preko dvadeset samostalnih autorskih djela, a gotovo isto toliko prisutna je u zajedničkim zbornicima. Nekoliko puta nagrađivana je zbog svojih postignutih uspjeha, pogotovo kad se radi o poeziji na čakavštini. Napisala je i autobiografiju Amplituda srca. Urednicajedvijezbirkepjesama„Strunjenipensiri”te„Vrtovimamojihmisli”,imala je nekoliko pjesničkih večeri i evenata koje je sama i režirala. Autorica je romana „Iza osmjeha, prokleto sama“ i romana "Lice i naličje". Neumorno piše i dalje, okušava se u nekim novim formama (haiku), a vrlo je aktivna i na polju umjetničke fotografije te slikanja (akril na platnu), također momentalno piše za Sapphoart, Stranicu Centar kulture, Avlija, Kvaka, a ima i svoje aktivne fb stranice

Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.