Hoteli u našim dvorištima Dok zima balansira na rubovima jeseni, ćudljivo vrijeme ove sezonske razmeđe svakako ima i svojih čari, no koje je nekako ipak ugodnije promatrati iz zagrijana doma! Šečući već pomalo mrzovoljno zbog osjetne promrzlosti s četvrtom ili petom rundom pasa tog vlažnog i maglovitog popodneva, naiđoh na (barem s obzirom na godišnje doba) vrlo neobičan prizor – jedna je malena izgubljena gusjenica probijala svoj put asfaltom prema otočiću zelenila prekrivena lišćem. Ponijela bih je sa sobom, kada bih samo znala gdje joj je dom… I, ima li ga još uopće?! Ljudi su danas dosta skloni uzimati prirodu zdravo za gotovo, još uvijek ne smatrajući njezin gubitak nekom neposrednom prijetnjom za naše zdravlje, društvo i život općenito. Kukci su pritom izvrsna ilustracija svekolike dobrobiti koju ćemo zasigurno izgubiti ukoliko nastavimo uništavati planet. Tek su početkom ovoga stoljeća – što je već gotovo i prekasno! ‒ klimatske promjene došle u fokus političara i javnosti, dok istovremeno činjenica nestanka prirode i urbanističkog uništavanja ekosustava i dalje leži u drugom planu, što još više dovodi u pitanje kvalitetu naših života i opstanak samog čovječanstva. Pritom niti jedan znanstvenik ne može sa sigurnošću ustvrditi koliko smo zapravo bliže ili dalje od te kritične točke. Ono što, međutim, jako dobro znamo jest da se populacije kukaca, a posebice populacije kukaca oprašivača koji su ključni za opstanak svakog ekosustava, rapidno smanjuju i da gubimo vrste tempom koji nadmašuje čak i sva ona velika izumiranja o kojima smo učili u Zemljinoj povijesti! Primjerice, svakoj trećoj vrsti leptira i divljih pčela – kojih u Europi ima skoro 2000 ‒ populacija zabrinjavajuće
TEHNIKA I PRIRODA
opada, dok je čak svaka deseta vrsta na samom pragu izumiranja. Štoviše, trenutno se nalazimo u 6. masovnom izumiranju vrsta, i prvom koje uzrokuje jedna vrsta – čovjek. Znanstvenici stoga, ukoliko jedan takav ključni element poput oprašivača nestane, predviđaju kaskadni efekt unutar globalnog ekosustava. Naime, bez prirodnih oprašivača, nestat će i velik dio biljnog, a potom i životinjskog svijeta koji neposredno ovisi o njemu. Potom smo na redu i mi sami. Pritom, najveće su prijetnje oprašivačima gubitak staništa i hrane uslijed intenzivne poljoprivredne proizvodnje te uporabe pesticida, dok istovremeno svoj danak svakodnevno uzimaju i klimatske promjene, galopirajuća urbanizacija te njeni izravni produkti u vidu onečišćenja. Sve su ovo veliki problemi koji zahtijevaju sustavnu promjenu globalnih gospodarskih modela, kao i našeg razmišljanja te navika na individualnoj razini. Zapravo, uzmemo li u obzir da smo upravo mi, “mali ljudi” oni krajnji potrošači i konzumenti suvremenog društva te njegovih tekovina, promjenom pristupa i svijesti upravo na toj individualnoj razini možemo učiniti neizmjerno mnogo! Kao prvo, možemo pisati i govoriti o problemu, aktivirati se u zajednici, zahtijevati promjene ili učiniti neku možda naizgled manju, ali opipljiviju i neposredniju promjenu u vlastitom okruženju; možemo, primjerice, svoju okolinu učiniti dobrim mjestom za oprašivače tako da prirodi jednostavno damo više mjesta! Promjenu možemo započeti već ovoga trenutka u svome vlastitom dvorištu, sadeći autohtone biljke i cvijeće kojima se oni hrane, koseći travu tek kada travnjak procvjeta, izbjegavajući upotrebu pesticida ili izgradnjom kućica za divlje
5
