Dva japanska koncerna imaju osnivačke korijene u tradiciji izrade karakuri lutaka. Tvorac znamenitog “Strijelca” Hisashige Tanaka (1799.‒1881.) osnivač je prethodnice tvrtke Toshiba. Osnivač tvrtke Toyota, Sakichi Toyoda (1867.‒1930.) u početku je konstruirao drvene razboje. Započeo je s dizajniranjem drvenih ručnih tkalačkih stanova.
O suštinskoj razlici doživljaja i namjene japanskih i europskih androidnih automata zorno govori način oblikovanja lica. Glava japanske lutke naizgled je jednostavna, a zapravo je maska bezizražajnog lica glumca u no drami gdje se izražajnost nadoknađuje pokretima tijela ili samo glave. Oči mehaničkog “Pisara” pomične su i prate ruku dok piše. Nastoji se što vjernije oponašati ljudsko lice.
figuralnim mehaničkim automatima izrađivanima za razdoblja prosvjetiteljstva (XVII. i XVIII. st.) koji su funkcionalno daleko sličniji suvremenim reprogramabilnim robotima. Japanci svoje karakuri automate razlikuju od europskih figuralnih automata po prije spomenutom doživljaju: “oni nisu samo lutke s pokretnim dijelovima, izrađene su u skladu s osjećajnošću Japana, što ih čini sasvim drugačijim od europskih automata s kojima se često uspoređuju”. Karakuri ningyo nemaju praktičnu namjenu i izvorno su usmjereni poticanju osjećaja čuda. Ta osobina zadržala se i kod suvremenih androida koji također nemaju primjenu: Asimo je bio per-
formativni android, a svog androida Quirija Sony je izravno definirao kao “beskorisnog”. Poticaji za stvaranje i javne (dvorske ili masovne) prezentacije figuralnih automata na Zapadu bile su reklamno komercijalne. Zbog toga su i zapadnjački, uglavnom europski, automati imali naglašenu namjenu zabavljanja kroz različite oblike utjecanja na gledateljstvo: od fasciniranja pa sve do uključivanja gledatelja u predstavu. Poznati švicarski figuralni automati u XVIII. st. bili su basnoslovno skupi autorski uraci koji su prikazivali vrhunske dosege zanatstva i dokazivali majstorstvo urara. Svoje ure prodavali su bogatoj aristokraciji pa su za njih organizirali i predstave s automatima. Prednjačili su Švicarci braća Jacquet-Droz i njihov učenik Millardet. Draperija zapadnjačkog androida skretala je na sebe pogled promatrača i zaklanjala pogonski mehanizam kao nešto neprirodno, ali je, kao i kod karakuri automata, pojačavala osjećaj promatrača da je riječ o nečem živom. Osim toga mehanički androidi bili su predmet i poticaj ozbiljnih filozofskih rasprava. Androidi Jacquesa de Vaucansona prezentirani su i na Francuskoj akademiji, a o njima su raspravljali Descrates i La Metrie zalažući se za mehanicistički svjetonazor. Uz to je Vaucansonov sustav programatskog bubnja s rupama vodio do programiranih tkalačkih stanova Jacquarda i poslije do računskih strojeva s bušenim karticama. Takva utilitarnost ne zapaža se kod japanskih protorobota. Svrha japanskog karakurija “nije bio realizam, već šarm u prikazu ‒ to je umjetnost radi umjetnosti, a ne promicanja znanstvenih spoznaja”. Zbog toga se oni svrstavaju u grupu tzv. afektivnih servisnih robota iako bi se zbog, makar samo performativne uloge serviranja čaja u čajnoj ceremoniji, moglo govoriti i o korisnosti (utilitarnosti) tih klasičnih japanskih automata. Igor Ratković
33
