na širinu krošnje, jednom kad narastu. Točno toliko da se ne moraju boriti za svoje mjesto pod suncem. Takva je sinhroniziranost tjeranja bila tek prvi znak da izdanci nisu samo biljčice niknule čim se ukaže malo više svjetla. Nije dugo trebalo da se shvati da su dio nečeg većeg, cjeline koja ih tjera tako da od početka imaju najviše šansi za uspjeh. Želeći još jednom vidjeti ono što je već vidjela, Milana pažljivo, da ne ošteti izdanak, razgrće spaljeno lišće i zemlju oko njega. I onda nalazi korijen iz koga niče, povezan s još korijenja ispod, vezan na čitavu mrežu što se širi preko cijele krčevine i dalje, kroz cijelu šumu, i dalje, preko cijelog kontinenta. Milana nježno vraća zemlju natrag. Samo ti rasti, pomisli skoro majčinski. To je bilo ono što je zapanjilo, što je natjeralo da se zastane, jednom kad se shvatilo da je kopno Smaragdije prekriveno jednom jedinom biljkom, jedinstvenom, nerazdvojnom, golemom. Milana skida opremu iz gondole. Pola sata kasnije, podigla je mali šator za sebe i malo veći, sa sklopivim radnim stolom i stolicom i opremom, za laboratorij. Milana sjedi pred šatorom i pijucka instant-kakao zagrijan na kuhalu. Veličina biljke nije bila sve. Zelenilo Smaragdije proteže se i dalje od ove šume, u umjerenije pojaseve i uz planine, sve do četiri tisuće metara nad morem. Tamo su stabljike i lišće drukčiji, prilagođeni drugom vjetru, temperaturi, vlažnosti, tlu. Ali sve je i dalje dio jedne iste, velike biljke, kao i stabla oko Milane. Dokazano je to analizama DNK: sve je tek djelić jednog organizma, sposobnog da svoje tijelo raširi kopnom cijele planete i da ga oblikuje na svakom mjestu drugačije, prema zahtjevima okoliša. Nad šumu se polako spušta večer, sjene se izdužuju. Milana baca još jedan pogled na švarca, zaključuje kako je dobro usidren i pali svjetiljku u šatoru. Vrijeme je počinka, put je bio dug. Dok izuva čizme, prisjeća se kako je netko primijetio da možda u svemu treba tražiti i inteligenciju. Milana se smiješi. Inteligenciju? Od nečeg što je ipak samo biljka. Gluposti, pomisli Milana dok povlači zatvarač kombinezona prema dolje. Gluposti. *** Četiri dana poslije, izdanci su već visoki nekih pet centimetara. Nad šumu se spustila noć.
26
Vjetar šumi kroz srcoliko lišće, do jutra bi mogla i kiša. Milana još jednom pregledava rezultate na zaslonu računala, a onda zijevne i pogasi sve. Brzina rasta očekivano ovisi o vodi i hranjivim tvarima, a tlo je ovdje plodno. U planinama i na siromašnim tlima, biljka raste znatno sporije. Ali raste, zaustavljaju je samo hladnoća, suho tlo i obale. Raste čak i na otocima. Biljka, kao da zna, na rubovima svoje rasprostranjenosti tjera tobolčiće. Kad se rastvore, vjetar iz njih raznosi lagane sjemenke s ispercima. Milana otpije gutljaj kakaa, a onda je odjednom obuzme neki neobjašnjivi osjećaj. Osvrće se, pogledom pokušava prodrijeti u šumu, onaj dio osvijetljen svjetiljkom pred šatorom. Ne luduj, stara, prekori se, znaš da je to nemoguće. Jer učinilo joj se ... Ne šizi. Je li stvarno nemoguće, neki je bezobrazni glasić podbada iznutra. Jesmo li stvarno sigurni da na tlu nema ničeg većeg od stonoga? Milana sa zebnjom ustaje i uzima baterijsku svjetiljku. Usmjerava je među debla, snop svjetla bode u mrak i ne otkriva ništa. Ali osjećaj je ne napušta. Jer, na trenutak joj se učinilo da je netko promatra. *** Prošlo je još deset dana. Izdanci rastu centimetar dnevno. Već su se među njima, kako kakav sag, prostrle i gljive. Još koji tjedan, i više se neće razaznati da je ovdje gorjelo. Noć je mirna. Čuje se tiho cvrčanje, krupni crni kukci glasaju se u krošnjama. Milana zatvara šator, liježe i gasi svjetlo. Dan je bio dug i naporan. Ali, san ne dolazi na oči. Isprva bi je osjećaj da nije sama obuzeo tek na trenutak. Samo bi odjednom − dva, možda tri put na dan − podigla pogled s računala ili s izdanka koji je mjerila. I onda bi joj se učinilo da je tamo, dalje, na rubu šume, spazila nešto, nekoga, obris što hitro nestaje iza stabla. Pustila bi sve i potrčala i zastala, pažljivo slušajući i gledajući, dok bi joj srce udaralo kao ludo. A oko nje samo cvrčanje i zrikanje i zujanje krila i vjetar u krošnjama. Zadnja tri dana osjećaj je više nije napuštao. Ali, što je mogla učiniti? Svaki put kad bi pošla do prvih stabala, kad bi zagledala oko njih, ne bi ništa našla, nikakvih tragova. Mogla je zvati pomoć, prekinuti istraživanje, skupiti sve, sjesti