dr. sc. Davor Dukić, sveučilišni profesor
Hrvatska epika od Marulića do Mažuranića – u potrazi za nacionalnim epom i epskim junakom hrvatske književnosti
U hrvatskoj srednjovjekovnoj književnoj kulturi, kao ni kod većine drugih manjih europskih naroda, nije nastao tekst koji bi kasnije mogao zadobiti status nacionalnoga junačkog epa kakav, primjerice, u engleskoj književnosti ima Beowulf (8. st.), u francuskoj Pjesan o Rolandu (11. – 12. st.) i u njemačkoj Pjesma o Nibelunzima (13. st.). Štoviše, naracija u stihu u hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti izrazito je oskudna, a najpoznatiji svjetovni fikcionalni pripovjedni tekstovi pisani su prozom i potječu iz drugih kultura (Rumanac trojski, Aleksandrida, O premidrom Akiru). Status hrvatskoga nacionalnog epa donekle, u prvom redu u književnopovijesnome i estetskome smislu, zadovoljava Marulićeva Judita (dovršena 1501., objavljena 1521.). Riječ je o najstarijemu duljem pripovjednom djelu u stihu na hrvatskome jeziku, ali Judita je biblijsko-vergilijanski ep, a to zanči da je napisan stilom koji humanističke i renesansne europske književnosti baštine od antičkih epičara, da je o temi koja pripada univerzalnoj judeokršćanskoj tradiciji, a usto i sa ženom kao glavnim junakom. Ti će se „nedostatci“ u književnoj povijesti i u interpretacijama epa donekle umanjiti alegorijskim tumačenjem: priču o starozavjetnoj junakinji Marulić tobože bira kako bi uputio na suvremenu osmansku opasnost koja prijeti njegovu gradu, zavičaju, domovini. Činjenica je da je Judita napisana u vrijeme Drugoga osmansko-mletačkog rata Cristofano Allori, Judita s Holofoernovom glavom (1499. – 1503.) te da su i prva dva izdanja (1521., 1522.) uslijedila za mletačko-osmanskim sukobima u Dalmaciji, pa je ep u onodobnoj recepciji mogao izazvati aktualne političke asocijacije, no isto je tako očito da Marulić ni na jednome mjestu u tekstu ne upućuje na potrebu za alegorijskim tumačenjem, da žanr kojemu njegovo djelo pripada ne uključuje alegorijska značenja, da autor ničim nije bio sputan u pisanju tekstova s eksplicitnim antiosmanskim iskazima te da je, uostalom, takva djela i napisao (Molitva suprotiva Turkom, Tužen'je grada Hjerozolima, latinska poslanica papi Hadrijanu VI). Napolsijetku, i sam je Marulić u iskazu koji otkriva njegovu visoku autorsku samosvijest, na kraju pisma na latinskome jeziku upućenoga 1501. prijatelju Jerolimu Cipiku, napisao da sad „hrvatski jezik ima svojega
