– Sad će znati, pizda – mislim si u sebi. – Sad će znati, čiju djevojku ne smije grliti… Držim ga u bezizlaznom položaju. – Ljubi je! – mahnito naređujem, provokativno ga lupkajući prašnjavim đonom po čelu. – Ljubi je, majku ti! On šuti. – Ljubi je, pizda ti mamina ili ću ti ruku, kojom si je grlio, odgristi! Pokušava nešto reći, pa mu izvrćem ruku još više. Ne trebaju mi bezvrijedna opravdavanja. – Ljubi!! Klečeći, nemoćno se ispružio na asfalt košarkaškog igrališta. Neko je vrijeme ostao ležati nepomičan. Koliko je mogao, od boli. Zatim je obojici skratio muke, konačno poljubivši vršak moje lijeve čizme. Dignuo sam ruke, poput narodnog heroja, ali mi iz publike nitko nije aplaudirao. Baš naprotiv, svi od njega radili žrtvu. Tu smo se večer životinjski ševili. Moj mali punk-girlanđeo i ja. Iza zaključanih vrata sobe, stana mojih roditelja. Do dugo u noć, uz oštre rifove Exploiteda. Jutros, pored kreveta, bile su izute jedino moje trošne martensice, bar nekoliko brojeva veće odonda. Nju i njega sam sreo putem do trgovine dok su svog, sad već desetogodišnjeg sina, prije posla vozili u školu. Kroz otvoreni prozor GTI-a, puštali su poražavajuće zvukove narodne glazbe. Teško je katkad spoznati na koji način, i zbog čega, ostaješ sam.
23