Page 1

Parabajka IVANA KOVAČIĆ


Ivana Kovačić

PARABAJKA

Zigo Rijeka, 2013.


Pločnik Nakon šest godina u Zagrebu prvi put idem na razgovor za posao. Stojim pri vratima tramvaja i čekam da se zaustavi na stanici u Frankopanskoj kada kroz staklo ugledam Varju koja sjedi na stepenici ispred jednog dućana na uglu Fran­ kopanske i Varšavske. Nisam je vidjela oko dvije godine. Kada sam sišla, umjesto da nastavim svojim pravcem prema Ilici, krenem prema njoj. Učini mi se da mi je drago što je vidim i da će njoj biti isto tako kada ugleda mene. U tom me smjeru povukla neka sila, jača od mene i brža od svakog razmišljanja. I tako skočim ispred nje, pokušam je preplašiti i iznena­ diti. Nije odmah reagirala. Nakon nekoliko trenutaka po­ lako je podigla glavu i prazno me pogledala. Usne se nisu po­maknule, oči su joj bile zarobljene u debeloj koži poput maske navučene preko onog negdašnjeg lica. Ovo me nije prepoznalo, a nisam bome ni ja njega. Okrenula sam se i otišla. Taj nepromišljeni potez, koji sam napravila iz nezrele i očito neprevladane potrebe za prepoznavanjem svega što me okružuje, ispuni me melankolijom koja me pratila već nekoliko godina, pogotovo od kada mi je Varja slomila srce, tata umro i mama prodala kuću na Otoku. Tako osramo­ ćena, poželim se zatvoriti u stan i ne otići ni na kakav raz­ govor. Tada je netko s druge strane Varšavske iznenađeno viknuo moje ime. Prešla je ulicu. – Pa gdje si ti, nismo se vidjele sto godina! Danas sam prvi put u životu ispeglala kosu – rekla je to misleći da je zbog kose čudno gledam. Nisam je odmah prepoznala i tre­ balo mi je nekoliko trenutaka da se sjetim tko je. Stvarno, oko njezine glave nisu stršale kovrče i imala je nekoliko sijedih. 5


Bila je to Vrapčić, najljepša djevojka s Pješčane livade na kojoj smo igrale nogomet i gdje sam upoznala Varju. Vrap­ čić je uvijek djelovala jako umirujuće na sve ptičice, nije sudjelovala u sukobima i intrigama, a ako bi koga u igri slu­ čajno ozlijedila, idući put bi mu poklonila čokoladu. Kratko smo popričale o tome što ima, kamo tko ide, i kako je šteta što se više ne igra nogomet na Pješčanoj livadi, ali ni ona, ni ja nismo znale razlog zašto je tomu tako. Njezina me vedri­ na umirila i vratila u ravnotežu, pa sam ipak zavrnula preko Gundulićeve do Ilice i otišla na planirani razgovor. Tog sam vikenda već imala dogovoren termin za putova­ nje u prošle živote. Željela sam neki pomak u osobnom raz­ voju, bolji uvid u stvari. Nešto što bi me učinilo snažnijom i zrelijom. Posao je također bio dio tog plana. – Sada ćeš se naći na velikoj zelenoj livadi i ususret će ti doći tvoj duhovni učitelj, obično je to sijedi starac – vodila me terapeutkinja kroz hipnozu. – Nije starac, to je mlada žena. Izgledala je kao Vrapčić; ravne, sjajne i potpuno crne kose. U očima im je lebdio isti osmijeh. – Otvori velika drvena vrata, uđi i ispričaj što vidiš dalje – nastavila je terapeutkinja. – Vidim čovjeka zamazanog od zemlje, nalazi se u ne­ kom rudniku ili rovu. Žena za kojom čezne je visoko, zatvo­ rena iza prozorskog stakla. Želi da pobjegnu u nježno selo u kojem bi bili beskrajno sretni. Nešto ga u tome sprječava i strašno pati. Čini mi se da su mu odsječene noge. Ranjen je u nekoj bitci i mislim da umire. Ne znam jesam li u tom prošlom životu odmaknula da­ lje od Frankopanske, ali vraćajući se kući imala sam osjećaj da ronim. More je gotovo dosezalo krovove zgrada. Nisam znala zbog čega točno, no jedva sam čekala stići do stana na Trešnjevci, iako mi je otpor mora pričinjavao ugodu. S vrata sam ugledala svoj masivni drveni stol spašen iz kuće 6


na Otoku, a pripadao je restoranu kojega je nono otvorio još 1956. godine. Prvoj konobi na Otoku. Jednog sam kolovoza jela omlet s pršutom, jelo koje bi mi tata pripremio svakoga dana u vrijeme velikog odmora u školi. Oko stola za kojim je sjedila talijanska obitelj nastala je neobična strka i panika. Između greda koje su horizon­ talno povezivale noge stola, kao među zubima, stajala je zaglavljena dječja glava. Zajapuren, mali je plakao sve jače i činilo se da će se ugušiti. Tata je ostao iznenađujuće pri­ bran i taktičan, smirio je roditelje koji su počeli inzistirati na tome da se grede prepile te je uspio izvući glavu nestaš­ nog dječaka. Za razliku od zidova i predmeta koji sve pamte i hrane se našim pričama, imala sam dojam da je taj stol željan glaso­ va, skakanja u zrak, akrobacija iznad površine mora, igre, ribe, olovaka i zagrljaja. Friško lakiran, izrađen od maha­ gonija u jednom komadu, bez čavala u tijelu, šapnuo mi je: „Ajmo“ i ja sam se bacila na njegova leđa!

7


U tramvaju Imam devetnaest godina i prvi put ulazim u zagrebački tramvaj. Na sebi nosim zelene levisice, svoj prvi kaput i an­ tologijske gležnjače od brušene kože za koje su mi svi stalno govorili „super su ti cipele“. Imam jako kratku kosu. Letim poput čestice prašine. Iz tog perioda najviše pamtim kako ukočenim pogledom gušterice kroz stakla gledam svijet u pokretu. Stojim dakle u tramvaju i vrebam zraku sunca. Odjed­ nom oči mi se susreću s pogledom visokog mršavog čovje­ ka, kose obojane u narančasto. Da, gleda baš mene, otvara usta i govori: – Sves'stange od nivee. – Molim? – shvatila sam samo da nije kontolor. – Sves'stange od nivee – prozbori iznova, ali ne mogu razabrati na kojem jeziku govori, a kamoli što. – Molim?! Tada je zaurlao. – MA KAŽEM TI DA SU SVE ŠTANGE OD NIVEE PA SE NE MOŽE ČOVJEK UHVATIT, SVE SE KLIŽE! SVE SE KLIŽE! Izašla sam na sljedećoj stanici. Tramvaj je otklizio dalje.

8


Na tramvajskoj stanici Zastala sam ispred vitrine u kojoj se nalazila obavijest za nadolazeći književni petak. Na jednostavnom bijelom pla­ katu iza stakla u drvenom okviru na Savskoj ulici, pisalo je „Sjajno ništa“. Mnoge se velike stvari dogode spontano i bez napora, kažu, pa sam tako valjda i ja, gledajući ne­ koliko minuta u malu sjenu što je igrala na staklu vitrine, transcendirala na mjesto na kojem su se sreli početak i kraj jedne osobne epohe. Vidjela sam sebe, dječaka, kako prolazim nepoznatim pi­ toresknim seocetom ispod velebne planine bez vrha, okru­ njene bijelim oblacima. Listala se kao ruža i bilo je nejasno kojim putem treba ići. U kamenim kućicama, na dvorištima i iza prozora, nigdje ne vidim ljude. Ipak, jasno mi je da su oni tu. Nevidljivi, daju mi odgovore na pitanje koje im na­ mjeravam postaviti kada ih ugledam: Pođi stazom iza sela prema šumi. Doći ćeš do vode. Iza šumarka pred očima mi se otvorio prekrasan propla­ nak s potokom i nekoliko malih jezeraca. U potoku, odje­ vena u bijelu zadignutu haljinu i ribičke čizme, stajala je Gospa i prala rublje. Prišao sam pun ljubavi i poštovanja. Ona nije podigla glavu da me pogleda i pozdravi, ali sam dobro znao da me vidi i zna sve o meni. Sjeo sam na travu kraj najbližeg jezera. Na listu lopoča ležala je žaba. – Što si zamišljen, sinko? – pitala me žaba blagim, ali zvonkim glasom. – Nisam siguran kuda točno trebam ići u planinu i jesam li spreman za to – odgovorio sam. Gospa me jasno mogla čuti. – Ne mogu ti ja, sinko, dati odgovor na to – rekla je žaba. – Ali dat ću ti nešto što ti može samo pomoći – i nestala u vodi. 9


Uskoro je iskočila pred mene i iz usta spustila na tlo tan­ ku pletenicu od sijedih vlasi. – Ovo je narukvica, stavi je i neka uvijek bude uz tebe. Načinjena je od kosa vjerne starice koja spava na dnu jezera. Zahvalio sam žabi i stavio narukvicu, nadajući se da će mi se sada obratiti Gospa. Stajala je svega tri metra od mene i grlila stablo. Prolazili su sati i noć je skoro pala, a ja sam strpljivo stajao sa strane i čekao. U svitanje zore ja sam se odvažio obratiti njoj: – Draga Majko, ti znaš što osjećam, moja stremljenja i strepnje. Znaš sve o meni i vidiš da sam samo dječak. Čuo sam da će u planinu doći vanzemaljci po odabrane ljude i odvesti ih u novo carstvo. Volio bih da mi kažeš jel' ispravno to što želim biti tamo i trebam li ići? Gospa me pogledala i, ni toplim ni hladnim, već potpuno ljudskim glasom lišenim svake božanske milosti, izgovorila: – Za obavijesti o indikacijama, mjerama opreza i nuspo­ javama moraš upitati svog liječnika ili ljekarnika, ne mene. Ustuknuo sam. Da se Gospa možda šali ili da mi time želi na jedan ljudski način reći da sve ima svoje pozitivne i nega­ tivne strane, nije mi tada došlo do glave. Bio sam starmalo dijete i od Gospe sam očekivao sterilno apstraktan odgovor koji će biti samo obavljena formalnost i umiriti me. – Ne boj se, čovjek se ne treba bojati – ipak je dobacila, vidjevši u kakvom sam šoku, strahu i razočaranju ostao. Naklonio sam se i zaputio prema srcu planine kao prema jedinom biću koje postoji u svemiru. Hodao sam sve dok mi se nije zabijelilo pred očima, dok tu bjelinu nije omeđio drveni okvir vitrine i škripa tramvaja. Stigla je dvanaestica.

10


Kuglice „Sada dolazim do komada namještaja kojega će se sjetiti samo stariji čitatelji (a srednjoj dobi možda zazvoni iz pričanja). To je psiha, nekoć nezaobilazan komad namještaja građanske spavaće sobe. U njoj je – uz dva bračna kreveta, dva ormara, dva noćna ormari­ ća – svakako morala biti i psiha. Imale su je sve žene, ne samo one kojima je bilo do dotjerivanja. Imala ju je i moja baka, koju nikad nisam vidjela da se pred njom uređuje, nego je svoje sve tanje pletenice plela sjedeći na rubu kreveta. No gospođama koje su se pomno dotjerivale prije odlaska u grad psiha je bila svjedok estetske preobrazbe.“ (iz članka Nives Opačić Komoda, buro i psiha (bez Amora)) Mama nikada nije izašla nenašminkana iz kuće, čak ni do dućana. Ipak, meni je u razdoblju srednje škole prepustila svoju sobu u kojoj se nalazilo to što je ona nazivala psiha, stolić s velikim ogledalom u obliku suze okrenute naopako. Prepustila mi je tu sobu jer je bila najudaljenija od dnevnog boravka iz kojega su najčešće dopirale svađe od kojih sam imala grčeve u želucu. Tata se nije usuđivao razgovarati otvoreno o problemima i životnim stvarima, ali kad mi je jedno jutro rekao „Ma, zar se ti bojiš kad se mi svađamo? Pa to je sve normalno, ništa se loše neće nikada dogoditi“, pretpostavila sam da je netko kopao po mojim stvarima i pročitao u dnevniku dva dana ranije zapisano: „Treba imati snage otrpiti svu nesigurnost i strah, a ne oštetiti svoj potencijal. Tako je teško uvijek biti spreman. Pronalaziti potporu uvijek u sebi, a tako rijetko u drugima. Da mi je bar tata sada došao u sobu i rekao samo „laku

11


noć“, ali nije, svađaju se. Nema te sigurnosti koja bi mi donijela mirnu noć. Nikad ne volim doći kući jer ne znam što me tu čeka. Prema tome ja nemam krov nad glavom.“ Tako sam dobila sobu s velikim zidnim ormarom i mnogim maminim stvarima. Iza naslaganih plahti u najgornjem redu nalazila se tvrda bordo kutija, a u njoj utori s metalnim kuglicama raznih veličina. Iz svake je visio konac. Znala sam da njihova namjena ima neke veze sa ženskim spolovilom, ali nisam znala kako se upotrebljavaju i za što točno služe. Najmanju sam nazvala Tajana i ponekad je noću držala ispod jastuka. Na prvoj godini faksa zima u Zagreb jednostavno nije došla i hodala sam u otkopčanom kaputu od eko-kože koji mi je mama kupila u Importaneu. – Ništa neće pocrkavati, nadrapat ćemo – rekla je gleda­ jući kroz prozor profesorica Opačić. Kako smo se tek okupili, razgovor je krenuo od mekših stvari, književnosti. – Vi kao studenti književnosti morate uvijek nešto čitati, uvijek imati knjigu na uzglavlju. Što si ti zadnje pročitala? – pitala je djevojku iz Koprivnice. Djevojka je bila prozračno lijepa, ali tvrdo ukoričena i to mi je stvaralo neku podmuklu nelagodu. – Igru staklenim perlama od Hessea čitam trenutno – od­ govorila je. Red je bio na meni da odgovorim na pitanje, a olujni vje­ tar otpuhao je moj šator boje krvi te sam ostala na pustopo­ ljini sa staklenim kuglicama u rukama. Toliko je očita bila moja bijeda i pogubljenost da je profesorica Opačić odlučila prekinuti taj razgovor i krenuti s jezičnim vježbama.

12


Vukovarska 222 Na drugoj godini faksa živjela sam s prvom djevojkom Bri­ tom u Vukovarskoj 222. Vraćale smo se s aerobika i u Mak­ simirskoj ulici ugledale ogromni plakat na kojem se dvije plavokose žene gledaju kao prije poljupca. Obje su nosile kravatu, jedna je bila u odijelu, a druga samo u bijeloj košu­ lji. Na plakatu je pisalo William & Henry, uskoro u vašem gradu. Činilo se kao reklama za film. Brita je rekla da je čitala na internetu o tome. Radi se o umjetničko-aktivističkom pro­ jektu kojemu je namjera poigravati se s formom oglašavanja i heteronormativnosti, ne o pravom filmu. Postavljeno je više različitih plakata po gradu. Te dvije žene su fotograf­ kinja i slikarica. Još mi je ispričala da je pročitala intervju s mlađom, slikaricom, da se ona nedavno vratila iz Amerike i planira se uskoro preseliti iz svog rodnog grada u Slavoniji u Zagreb. Bavi se stripom i voli nogomet. Nakon što mi je Brita objasnila stvar oko Williama i Hen­ ryja, poslala sam slikarici mail u kojem sam predložila da nacrta strip prema mojoj priči o ljubavi između švedske i belgijske princeze. Priču sam napisala čim mi je odgovorila da je zainteresirana. Uskoro me nazvala. Glas koji je izgovorio „Dobar dan, ja sam Helena“ bio je još svjetliji nego što sam očekivala; prozračan, prpošan i zaigran. Helena je jako nalikovala prin­ cu Williamu, ali taj glas više kao da je odgovarao Henryju. Dogovorile smo da ćemo se vidjeti idućeg tjedna kad ona bude u Zagrebu. Spustila sam slušalicu i pomislila kako je prava šteta što u ovom stanu nemamo retro telefon, onaj s brojčanikom koji treba okretati pri biranju broja, da sve bude u stilu. Dugi hodnik podsjećao me na bakin stan u potkrovlju Bal­ kanske ulice u Splitu u koji sam dolazila s mamom. 13


Jako su me radovali ti usputni odlasci kod bake kada je mama imala nešto za obaviti u Splitu. Baka nije imala telefon i bilo je nemoguće najaviti se, a nikom nije otvarala vrata. Svejedno bi mama dugo zvonila, kao da svaki put zaboravi na to, a onda bi, iznervirana do suza, odustala i krenula sa mnom niz Balkansku, kasnije preimenovanu u Vukovarsku, prema luci. Čim bismo odmaknule, stara bakina glava izvirivala je iz krova i iz petnih se žila derala da se vratimo. Mama se nerado vraćala u potkrovlje. Podsjećalo ju je na jutra u kojima se kao mala budila sama. Baka je svakoga jutra odlazila u crkvu i na grob svom sinu Tonču, koji je kao dvadesetogodišnjak umro od tetanusa. Nisu joj dali da ga vidi nakon smrti jer je bio izobličen, i od toga se teško oporavljala, iako je pokušavala, prije svega zato što je imala malu djevojčicu. Jedan od prvih izlazaka među ljude nakon te tragedije bio je odlazak u kazalište. Počeo je igrati „Splitski akvarel“. Baka taj put nije slutila ništa loše kad su na pozornici, kao u šali, glumci uglas zapjevali: – Marice dušo, Marice srce, di ti je Tonči tvoj? Mamima starija sestra nije odmah primijetila da bake više nema. Od tada je odlazila samo u crkvu i čitala crvene knjižice s mekim koricama. Jedno jutro, dok je baka bila na groblju ili na misi, mama je kroz san osjetila da je netko tu, nježno je miluje po čelu i mrsi joj kosu. Kad ju je šum konačno probudio, u košari sa štipalicama za rublje na prozoru iza glave ugledala je ogromnog štakora. Meni su te mamine priče činile posjete baki u potkrovlju Balkanske još uzbudljivijima. Iznad malog televizora, po kojemu je uzaludno udarala šakom kako bi proradio, stajao je žuti pijetao iz kojega je baka vadila i davala mi, ili meni i sestri ako bismo došle obje, ušteđene novce. Iako je baka bila siromašna, pijetao je uvijek bio pun. Ponekad, kad bismo dobile novaca od none ili nona, sestra i ja znale smo neki sitniš staviti u pismo i poslati baki. Koverta je uvijek bila plava, uzimale smo je iz noninog kredenca, te smo pismo započinjale s „Draga bako...”. Pisale smo dugo i grbavo kao što 14


kući pišu iseljenici iz Amerike ili Australije. Bilo je to po uzoru na pisma koja je od svojih rođaka dobivala nona, a onda ih svečano čitala na glas. Mama se uvijek pokušavala suzdržati od smijeha. Brita je stan u Vukovarskoj 222 pronašla preko oglasnika; povoljan, prostran i na odličnoj lokaciji. Kad je otišla, od jeseni sam u njemu nastavila živjeti s Helenom. Mana mu je bila što je bio loše opremljen, s jako starim, derutnim namještajem i prepun svakakvih suvenira, pred­ meta i knjiga uredno poslaganih po policama i vitrinama. Gazda nam je rekao kako je stan naslijedio od gospođe za koju se brinuo do njezine smrti, ali su se nedavno pojavili njezini rođaci s kojima je sada u sudskom sporu. Dok se to ne okonča, a on je tvrdio da uskoro hoće u njegovu korist, sve u stanu mora ostati tako kako je. Složile smo se s tim i ipak ga uspjele nagovoriti da donesemo svoje madrace za spavanje. Kada sam odlazila iz njega zauvijek, pozvala sam prijate­ ljicu Fotografkinju i zamolila je da kamerom zabilježi ono što vidi. Od fotografija koje mi je pokazala najviše mi se svidjela ona lutke-svjetiljke, koju jedva da sam ikada primi­ jetila u stanu. Stajala je na vrhu najvišeg ormara u dnevnom boravku. Činilo mi se da je puno toga vidjela, i tako nijema, zaboravljena, bez šaka i žarulje, kao da želi nešto reći.

15


o autorici Rođena 1979. godine u Splitu. Osnovnu i srednju školu pohađala na otoku Hvaru. U Zagrebu studirala hrvatski i ruski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu. Bavi se različitim povremenim poslovima, prevođenjem, pisanjem, čitanjem i sudjelovanjem u umjetničko-aktivističkim pro­ jektima. Živi u Zagrebu, kupuje na Trešnjevačkom placu.

137


POPIS IZDANIH KNJIGA U EDICIJI KATAPULT Smeće – A. Kapidžić, E. Krivac i M. Novković Snuff film – Goran Dević Kvadratni alfabet – Marko Tokić Zlatna Pirana – Nikola Tutek Hermesov poučak – Yves-Alexandre Tripković Cyber joint (+Sex & nasilje) – Marin Tomić Zelene doline ludosti – Dijana Merdanović Bludilište – Luka Rukavina Ima boljih stvari od suhe odjeće – zbirka, grupa autora Mačka u čizmama – Iva Pejković Mrtva puhala žive vječno – Josip Potnar Liliputanci u zoološkom vrtu – Mario Surjak Pod istim nebom – Amir Alagić Pročitaj me – Marko Marciuš Velika smeđa fleka – Daniel Radočaj Horda – Danijel Konjarik Svitanje na zapadu – Igor Beleš Sitne podvale – Ilija Barišić Učenica – Morana Žunec Dnevnik jednog političara – Luka Murina


O UDRUZI KATAPULT

Udruga Katapult je osnovana u Rijeci početkom 2006. godine s ciljem poticanja stvaralaštva i kulture mladih, pro­ moviranja mladih autorica i autora te suradnje u izdavaš­ tvu. Udruga svoje ciljeve provodi kroz promocije mladih autorica i autora, kreativne radionice i seminare, pružanje logističke i edukacijske potpore članovima u kreativnom pisanju, lekturi, grafičkom dizajnu, web dizajnu, uredniš­ tvu, grafičkoj pripremi, crtanju stripova, marketingu itd. Drugim riječima, udruga Katapult educira mlade u svim se­ gmentima izdavačkog procesa, potiče njihovu kreativnost, međusobno i zajedničko djelovanje i suradnju te volonter­ stvo kao temeljnu vrijednost modernog, aktivnog i snažnog civilnog društva. Također kreira kulturni prostor u kojem mladi mogu ostvariti svoju kreativnost, osigurava im pot­ poru i daje povratnu informaciju o njihovom radu. Jednako tako želi razviti odgovornost autora prema knjizi kao proi­ zvodu svojeg i tuđeg kreativnog rada.

kontakt e-mail katapult@katapult.com.hr


C O M M O N S

D E E D

Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 2.5 Slobodno smijete: • umnožavati, distribuirati i javnosti priopćavati djelo Pod sljedećim uvjetima: Imenovanje. Morate priznati i označiti izvornog autora ili davatelja licence. Nekomercijalno. Ovo djelo ne smijete koristiti u komercijalne svrhe. Bez prerada. Ne smijete mijenjati, preoblikovati ili prerađivati ovo djelo. • U slučaju daljnjeg korištenja ili distribuiranja morate drugima jasno dati do znanja licencne uvjete ovog djela. • Od svakog od tih uvjeta moguće je odstupiti, ako dobijete dopu­ štenje nositelja autorskog prava.

Prethodno ni na koji način ne utječe na zakonska ograničenja autorskog prava. Ovo je svima čitljiv sažetak Pravnog teksta (pune licence).


Ivana Kovačić • Parabajka creative commons Izdavač Zigo Rijeka Za izdavača Zlatko Ožanić Urednik Josip Potnar Jezična savjetnica Mirna Ćavar Oblikovanje naslovnice Ana Opalić Studeni, 2013.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 130308043.

ISBN 978-953-7142-66-7 www.katapult.com.hr


Parabajka je djelić kojeg posjedujemo svi, krije se u nama, hrani se našim strahovima i ograničenjima. Ona može biti podsjetnik na sve što nije dok se trudimo zadržati sve što jest. Mogli bismo je nazvati mnogim imenima, no u ovom slučaju ona poprima ovakvo zvonko i naizgled bezazleno ime. Koliko god se razlikovali u spolu, godinama ili fizionomiji, babaroga, bogeyman ili Parabajka predstavljaju lica dječjih strahova. Zanimljivo je da upravo Parabajka u knjizi stoji kao oslonac koji Ivani Kovačić dopušta progovaranje kroz queer identitet, ne kao onaj različitosti, već prihvaćen iznutra, proživljen i osnažen do razine emancipacije od vlastitih strahova. Snaga i važnost ovog romana proizlaze iz fragmentiranosti osobne priče koja nas suočava s vlastitim fragmentima. Ovakav oblik proze, koji u trenucima graniči s poetiziranjem realnosti, nesvjesno nas navodi na proučavanje vlastitih života sličnim tehnikama. Bilo da se radi o potrazi za kauzalnošću, fiksaciji suvenirima prošlosti ili jednostavno provlačenjem onoga što je bilo kroz filter vedrih boja, ponekad je potrebno upoznati tuđu priču kako bismo shvatili vlastitu. Josip Potnar, urednik

Parabajka  

Edicija Katapult

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you