Page 1


Ilija Barišiė

SITNE PODVALE

Zigo Rijeka, 2012.


SADRÿAJ

Portir ................................................................................. 7 Nogometaši ..................................................................... 14 Nimet Božji ..................................................................... 25 Putovanja ......................................................................... 29 Novogodišnja priča .......................................................... 42 Vojničke ........................................................................... 60 Finale kupa ...................................................................... 65 Očitanje plina .................................................................. 82 Antikorupcijski projekt obitelji Pegec ............................ 88 Zajednička facebook-fotografija ........................................ 94 Mali dućan uzdravlje ..................................................... 104 Ciganke uzvraćaju udarac ............................................. 110 Čok i ratkapa ................................................................. 119 Sućut .............................................................................. 127 Krizne mjere .................................................................. 132 Barenje u tramvaju ........................................................ 143 Majstor u kući ............................................................... 152


PORTIR Gledao sam prijepodnevni dokumentarac o jazavcima, a zazvonilo je baš u najnapetijem trenutku. “Da?” javim se na portafon. “Poštar!” čujem iz zvučnika. “Što ne možete nekome drugome zazvoniti? Radio sam nešto bitno”, pokušavam ga odvratiti od neugodnog običaja da stalno meni zvoni. “Žao mi je, ima i za vas pošte, a drugi ne odgovaraju.” Zzzzzzz. Mogao bi reći hvala koji put. Bio sam usred duboke meditacije kad je zazvonilo. “Molim?” javljam se na portafon. “Siti ekspres. Može vrata?” “Jel za mene?” ponadao sam se. “Ne. Za susjeda. Ali on ne odgovara.” “Dobro ajde”, opet popuštam i stišćem onaj gumb. Zzzzzzzzz. “Hvala”, kaže mi. Što mi vrijedi njegovo hvala? Bolje da ništa nije rekao, manje bi me ponizilo. “Izvolite”, javljam se na portafon. “E sused, može vrata? Ključeve sam zaboravio.” Dobrosusjedski odnosi su najvažniji, naravno, i ja, zzzzz, spremno otvaram vrata. Negdje duboko u meni ostaje zatomljeno pitanje zašto je od svih stanara baš meni pozvonio. Što se tiče raspačavača letaka, mislim da znam kako je počelo.

7


“Reklame! Može vrata?”, rekao je umilni glas djevojke nešto iza podne. “Žao mi je, ali ne smijemo vam otvarati.” “A daajte”, cvilila je simpatično. “Nitko mi ne želi otvooriiti.” Zvučala je kao da će se rasplakati pa sam se odlučio smilovati jadnoj djevojci. Otad, čini mi se, svi gradski raspačavači letaka, reklamnih prospekata i besplatnih novina zvone isključivo meni. Što se tiče poštara, nemam pojma kako su me nanjušili. Onaj tren kad sam se zaposlio u programerskoj firmi kojoj je odgovaralo da radim kod kuće, prvi dan, u ponedjeljak, zvonilo je i zvonilo na portafonu. Nisam odmah ni reagirao, bio sam se koncentrirao na posao, no zvonjava nije popuštala. Bio je poštar, naravno. I kako onda da radim normalno? Sasvim prirodno da se posvećujem drugim stvarima, a ne poslu. Televiziji, meditiranju, piću... Iz sna me prenula zvonjava portafona. Nisam reagirao, sinoć sam previše popio i nije mi bilo ni do čega. No ovo je zvonilo i zvonilo. “Zijeev”, javljam se na portafon. “Halo, dobar dan? Prodajem jastučnice, možete mi otvoriti vrata?” “Čekajte, ne znam…” Trljam snene oči, a pada mi na pamet nešto kao osvetnički plan za ostale stanare. “Otvorit ću, ali obećajte da ćete zvoniti svima na vrata osim meni. Ja ne kupujem posteljinu tako da vam je to ionako uzalud. Može?” “Pa valjda…” kaže neodlučno glas gospođe. “Zapamtite moje prezime, ja sam na trećem katu. Zvonite svima, samo ne meni.” Zzzzzzzzzzzz. 8


Nedugo potom netko je pokucao na vrata. “A da vam bar pokažem koju jastučnicu?” Nebrojeno puta donio sam odluku da više nikome neću otvarati vrata, da ću jednostavno ignorirati zvonjavu i da će to proći. Ali to nije bilo tako lako, i scenarij je uvijek bivao sličan. Oko pola 12 zazvonilo bi dvaput i ja bih pretpostavio da je poštar. Nisam se dizao, nastavio sam raditi svoj posao. Nakon desetak sekundi zazvonilo bi ponovno. Naravno da ne bih reagirao. Očekivao sam da odustane i da mu netko drugi otvori. No zvonilo bi ponovno i ponovno. Kao da je kraj svijeta, kao da je pitanje života i smrti, kao da će silovati osobu pred vratima. Za poštara mi ne bi bilo krivo, no što ako je netko zaista u nevolji? Dakle nije tako lako ignorirati tu zvonjavu, pa bih u jednom trenutku dolazio na pomisao da bi, kad već tako uporno zvoni, stvarno moglo biti za mene. “Da!” povikao bih u portafon. “Poštaar”, pjevušio bi bezbrižno kao i uvijek. Zzzzzzzz. Treba imati razumijevanja i za sve te razne dostavljače i prodavače. Imaju posao za obaviti, a svugdje ih dočekuju zatvorena vrata, kao da su ne znam kakve lopuže. Sigurno da nije ugodno zvoniti, čekati i nadati se… čemu? Da te netko kune zašto baš njemu zvoniš, da ti ponekad ni ne otvori, a ti tu samo radiš svoj posao. Jednom sam se i sam našao s druge strane zaključanih vrata, pa znam kako im je. S novinama i kruhom došao sam pred haustor, a poštar je tamo stajao i stiskao gumb zvona. Onaj kraj mojeg prezimena, naravno. Instinktivno sam posegnuo za ključevima, ali zabili su mi se među kovanice, i nisam ih isti tren mogao izvaditi. Pogledao sam poštara, 9


koji je sladostrasno stiskao to zvonce, pa sam odustao od ključeva, izvadio ruku iz džepa i uzdahnuo. Poštar me promotrio i kad je vidio da ne vadim ključeve, uputio mi smiješak pun razumijevanja i zazvonio ponovno na moje prezime. Nije me prepoznao, a nije ni čudno – ne znam kad sam zadnji put dobio pošiljku koju je trebalo potpisati. “Sad će on. Malo je spor, ali otvori”, rekao je poštar kao da me tješi. “Mm, ne bih rekao da je spor. Uvijek se javi, uvijek otvori”, kažem u svoju obranu. “Jako dobar čovjek.” “Ma kreten”, odmahne poštar glavom i ponovo stisne gumb. Nije ga puštao nekoliko sekundi. “Ma okej je tip”, nastavljam se braniti. “Znate, ljudi samo njemu zvone. A mogli bi i drugima, ima i drugih stanara u ovoj kući, mislim, možda nije u redu.” Poštar je šutke buljio u vrata, kao da govorim ne znam kakve gluposti, a on iz pristojnosti ne želi komentirati. “Ajde budalo, otvaraj…” rekao je tiho nakon par sekundi i počeo manijakalno stiskati gumb. “Možda ga nema doma”, kažem ja. “Ma budala lijena…”, kaže poštar. “Sad moramo ovako.” Pozvonio je na nekoliko zvona istovremeno. “Ne volim kad moram tako”, reče i prodrma vrata kao da će ih nasilu uspjeti otvoriti. Uskoro je brava zazujala, a vrata se otvorila. “Dobro da ga nema”, rekao mi je dok smo ulazili. “Sad mu se ne moram penjati, ima preporučeno za njega. Baš volim kad im samo ovaj papirić ubacim u kaslić, hehe.” “Mmmm, dajte mi, to je na mene.” “A vi ste…? Hahaha”, nasmijao mi se u lice i iz one svoje torbetine izvadio blok za potpisivanje. “Hahaha”, smijao se dalje dok je raspoređivao ostalu poštu po sandučićima. Meni bi bilo neugodno na njegovom mjestu, 10


kao što mi je neugodno ne otvarati ta vrata jednom kad se javim na portafon i kad me lijepo zamole. Naravno, postojala je opcija da, barem poštaru, lijepo ili manje lijepo kažem da ode kvragu, da mu neću otvoriti, nikad više. Problem je bio u tome što bi mi poštar nakon toga mogao sluęajno zagubiti neku pošiljku, račun ili slično. Ne valja se svađati s ljudima na svakom koraku, uvijek su spremni za svakojake sitne podvale, koje mogu stvarno biti nezgodne, a to mi ne treba. “Halo?” javljam se na portafon (naivno). “Dostava pice!” čujem glas iz slušalice. “Ali nisam naručio picu!” kažem ljuto dok mi kruli u želucu. “Nije za vas, za susjeda, ne radi mu portafon.” Zzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzz. Tako sam dobio ideju da probam riješiti glavni problem. “Poštar!” reklo je veselo iz slušalice. “Joj, čujte, rado bih vam otvorio”, kažem tužno. “Ali gumb je pokvaren. Nešto mi ne radi s portafonom, stvarno.” “A ne radi, ha? Pa kako se onda sad čujemo ako ne radi?” “E, radi to, nego ne radi taj gumb.” “Pa probajte stisnuti!” Tap tap, tapkam po plastici pored tipke s ugraviranim ključićem. “Evo, stišćem, što jače mogu. Jel se otvorilo?” “Nije!” čujem ga potmulo skupa s drmanjem vrata. “Slušajte, imam nešto preporučeno na vaše ime. Možete li doći otvoriti i potpisati?” Spustio sam se s trećeg kata stepenicama. Naravno da mu nisam mogao otvoriti preko portafona, pa da pomisli da ga muljam. 11


“Što sam dobio?” pitao sam znatiželjno. “Evo”, pružio mi je račun za plin. “Ali to nije…” “A nije preporučeno?! Oprostite, zabunio sam se. Mislio sam da osim računa ima još nešto”, rekao je taj bezobrazni gad i nastavio spremati račune po kaslićima. Ne treba napomenuti kako mi je sutradan pozvonio, i kako sam ja samo otvorio, nemajući živaca za igru pokvarenih portafona. Pokušavao sam se riješiti zvonjave i na druge načine, jednostavnije rekli bi. Svaki put kad bih ulazio u haustor obavezno bih namještao bravu da se vrata ne zaključavaju. “Sused, jeste normalni! Pa oćete da nas pokradu, da nam se ne znam kakvi lopovi motaju po zgradi?” uzrujano mi je objašnjavao stariji susjed koji mi uvijek zvoni kad zaboravi ključeve, namještajući bravu da bude zaključana. “Tak su pravila kućnog reda, sused, kaj niste bili na sastanku stanara prošli put? I o tom smo govorili. Na broju 36 bila je provala pred neki dan.” No nije bilo potrebe da mi sve to govori jer koliko god ja to radio, vrata su se uvijek zaključavala. Vjerojatno bi prvi susjed koji bi se pojavio panično uglavljivao vrata po starom. Došao sam na genijalnu ideju da isključim zvono portafona. Bar u ovom razdoblju od devet do pet, kad mi je stvarno potrebna koncentracija za posao i kad, uostalom, najviše zvone ti nepozvani ljudi, a najmanje netko tko baš mene traži. Od spokojne tišine odustao sam nakon nekoliko dana, nakon što sam u kasliću našao obavijest o prispijeću pošiljke, preporučene, po koju moram ići osobno u poštu, koja nije tako blizu i u kojoj se uvijek čeka u redu. Poštar 12


je to namjerno napravio, zaključio sam ne bez srdžbe, zato što mu nisam otvorio. Znao je on da sam gore. Probao sam se praviti glup. “Reklame”, rekao je glas, a ja sam samo poklopio. Nakon toga poštanski mi je sandučić bio pretrpan prospektima. A učinilo mi se kao da mi još i više zvone ti prospektdžije. Tako mi nije preostalo ništa drugo nego da se pomirim sa svojom sudbinom. Poštar zvoni između 11 i 13 sati, susjed bez ključeva oko 15, a City Express, dileri reklamnih prospekata, besplatnih novina i sličnog – variraju. Ponekad se ni ne javim, kad čujem zvono portafona samo stišćem gumb i otvaram. Tako najviše vole, bez suvišnih pitanja.

13


NOGOMETAŠI Vozimo se polupraznom cestom i svi šutimo. Do doma ima još puno, dvorana je u suprotnom dijelu grada. Premda je ova dvorana jeftinija od ostalih u gradu, bila je neka računica da se ne isplati zbog benzina koji se potroši na put. No teško je to točno izračunati, a još teže naći slobodan termin u Zagrebu, osobito ovako idealan, nedjeljom navečer. Tako smo osuđeni na ove duge vožnje, koje u povratku znaju biti stvarno neugodne. Svira Narodni radio, nešto Zečićevo ili slično, što nitko baš ne sluša, ali nitko se ne usudi ni pitati da se promijeni stanica. Željko kao vozač jedini smije prebaciti, a on je previše zamišljen i nervozan. Sjedim straga, u retrovizoru vidim Željkovo namrgođeno lice i ne usudim se progovoriti. Kao da mu se cijeli svijet srušio. Nekad me čisto strah voziti se s njim kad je ovako raspoložen. Iza poraza znao je udarati po volanu, po krovu, vijugati cestom, naglo usporavati, stajati nasred ceste. Nitko od nas ne želi to isprovocirati, a danas je posebno ljut. Bio je siguran da će danas dobiti – Borna je igrao za suprotnu ekipu, za mene. Naravno da Borna, sa svojim načinom igre, uzaludnim driblinzima, šutevima iz nemogućih pozicija, nedodavanjima, prigovaranjima, svima ide na živce, ali Željko je ipak posebno osjetljiv na njega. “Ja sam kreten, više neću igrat”, kaže Željko utučeno. U autu i dalje svi šute. Ne znaš kako mu odgovoriti. Da mu potvrdim da je kreten, shvatio bi me doslovno i osobno, uvrijedio se, naljutio, možda bi ponovno počeo i gubiti kontrolu. A da mu kažem da nije kreten, tek onda bi 14


sigurno popizdio jer bi mislio da mu se rugam. Ne znam za ostale, ali meni je bilo dosta njegovih ispada za večeras. Sad još ima volan u rukama, i zadnja stvar koju želim je da još moram strepiti za život. “Ma ne, fakat, sori zbog ovog danas. Fakat sam kreten”, nastavio se ispričavati Željko. “Ma u redu je, ajde…”, Ivan se odvažio, a možda bolje da je šutio. “Nije u redu. Neću više igrat. Ja ne znam kaj je sa mnom”, rekao je potišteno. “Zbog Borne nećeš igrat? Znaš da on nije redovit, ne moraš se na njega obazirat.” “Ne, nije zbog Borne. Mislim, pizda je svoje vrste, al to sam znao i prije. Zbog sebe. Ne mogu više ovako.” Željko djeluje kao da se sad primirio, ali s njim se nikad ne zna kad će ponovno planuti. Znam ga iz kvarta oduvijek pa mogu reći da je svašta u stanju napraviti nakon što izgubi u sportu. No stvarno, ovo mu nije trebalo. Atmosfera se na nogometu bila primirila u posljednjih par tjedana, otkad su žene prestale dolaziti. Smirile su se strasti, mnogi incidentni igrači prestali su divljati, osobito Hrc koji je skroz drugačiji kad imamo navijačice. Inače je normalan i pristojan igrač, no kad ga neko žensko gleda, transformacija je gotovo nevjerojatna: više se trudi, više živcira, više viče, više bahati. A jake djevojke u publici: Slavenova žena, njena podebela prijateljica i Kate. Nekad je znala doći i moja supruga, ali to dok sam išao svojim autom, dok nisam štedio na gorivu. Curama nikako nije bilo jasno, bilo im je smiješno kako se ljutimo jedni na druge, kako galamimo i kako samo što se ne potučemo. Kažu, to je naš dan odmora, a mi se 15


naživciramo i nauzrujavamo više nego na poslu, više nego preko tjedna. One ne mogu shvatiti zašto smo toliko nabrijani na taj naš nogomet. Ni meni nekad nije jasno, ali nije da baš razmišljam o tome. Uglavnom, otkad im je dosadilo i otkad su prestale dolaziti prije nekoliko tjedana, na nedjeljnom nogometu nije bilo većih svađa, nije bilo unošenja u lice, demonstrativnih napucavanja lopte, nabijanja plastičnih boca vode o pod ili bijesnog udaranja stativa – jedva da je netko zagalamio. Da bi se danas, da bi se onda dogodilo ovo… Primio sam loptu rukom izvan igrališta i brzo je spustio na pod da izvedem aut. No Borna, kojemu sam mislio dodati, rekao je autoritativno: “Polako, kud ti se žuri?” Željko je to čuo s gola i jednostavno pukao. Otpočetka je nešto danas bio živčan, vjerojatno zato što su otpočetka gubili. Derao se i nabijao stativu i prečku, nakon svake izgubljene lopte. Incident se dogodio pred kraj utakmice i upravo su nas stisnuli, došli do samo dva gola razlike. Zato mu se valjda prelilo kad je čuo kako Borna usporava. Dotrčao je s gola na mjesto gdje smo izvodili aut. “Kud ti se Āuri! Je li? Kud ti se Āuri!” Unio se Borni u lice. “Koja si ti pizda, da ti jebem!” “Kaj?” ovaj mu nije ostao dužan nego se kao pjetlić naduo i vidio sam kako su se taknuli čelima. “E dečki, dajte da igramo…” rekao sam, ali kao da me nisu čuli. “Jel to fer plej?” vikao je Željko na Bornu, a slina mu je frcala iz usta. “Kaj mi se tu dereš i kaj me pljuješ?!” zagalamio je i Borna. “Sve je po pravilima! Ne mora isti tren izvest. Ka'je?!” “Po kojim pravilima? Tvojim pizdunskim?” “Jebi si mater, da znaš!” graknuo je Borna i u djeliću 16


sekunde, prije nego što smo ih stigli razdvojiti, sve je otišlo kvragu. Borna je pobrao šamarčinu, uzvratio šakom, promašio, upao u klinč, i već su bili zgrčeni na podu, i trebala je skoro cijela nogometna momčad da spriječi ultimate fight. “Ne možeš mi majku psovat! Mmmm… da ti jebem sve po spisku… Ne možeš majku!” vikao je Željko. Dok su prestala vrijeđanja i nadvikivanja, dok su se stvari koliko-toliko primirile, bio je kraj utakmice. Dečki koji su imali sljedeći termin ušli su na teren na kojemu se nije igralo zadnjih pet do deset minuta, nego se nas desetak naguravalo oko dvojice crvenih bijesnih momaka. Jedino je Hrc ravnodušno tehnicirao negdje posred terena. Dečki koji su ušli gledali su nas u čudu i pomalo se smijuljili. “Pizde jedne, kaj gledate?!” povikao je Željko na odlasku i na njih.“Kaj?!? Ušli ste minutu ranije. Termin nam je do 10!” Slaven, koji je ovdje ipak najstariji a i najkrupniji, tijelom ga je blago odgurao kroz vrata, u stranu, pa u svlačionicu. Dečki nisu reagirali, hvala bogu, nabijali su loptu u prazan gol i zagrijavali se. I dobro da je tako završilo, jer to su nepoznati ljudi, i ne znaš kakvi su, kako mogu reagirati. No nastavak je slijedio u svlačionici, nakon kojih pet minuta neugodne tišine. “Borna više neće dolazit na nogomet!” ustvrdio je Željko dok je snužden i crven u licu, gol do pasa sjedio na klupici, pogrbljen na laktovima. “Ako će Borna dolaziti, ja više neću.” “Tko ti daje pravo da odlučuješ?” odjednom je bos i gol uletio Borna. Ne znam, Borna nije jedini koji se tušira odmah u svlačionici, ali jedini paradira gol pred svima. Da bar ima nekakvu kitu, ajde, bilo bi nešto malo shvatljivije, 17


ovako je to još jedan prilog misterioznosti porijekla njegova nevjerojatna samopouzdanja. Ne zna dobro igrati, a stalno traži loptu i nikad ne dodaje. Svima prigovara, sve raspoređuje na terenu, izigrava kapetana. Znao je dolaziti s kapetanskom vrpcom na nogomet, koju kaže da je stvarno povoljno kupio u Intersportu, kao i nogometne štucne i štitnike za kosti, koje uvijek ponosno sporo navlači pred početak utakmice. “Ja ovdje igram već sedam godina! Najredovitiji sam ovdje!” ustao je Željko i opet mu se unio u lice. “Ti dođeš svake prijestupne i onda sereš. Pokvariš nam cijeli nogomet, zagorčaš život desetorici ljudi!” Dok smo ih rastavljali, uz opći žamor (“daj dosta, dečki”) Borna je vikao: “Kretenu, zaboli me za tebe! Kretenu! Dolazit ću i ti me nećeš priječiti!” Svakako treba napomenuti da je Željko pogriješio u jednoj bitnoj stvari, i da se zapravo nema razloga toliko ljutiti na Bornu. Naime, ja sam ponajviše zaslužan što su izgubili. Odigrao sam strašno dobro, evo, čak su i suigrači, koji ne dijele komplimente tako olako, rekli da sam ih danas podsjetio na Messija. “Dijamantu! Dijamantu!” viknuo mi je golman preko cijelog terena nakon jednog stvarno vrhunskog gola. Dakle cijela svađa je bezveze isprovocirana. Ako na nekoga treba biti ljut, onda sam to ja. A poraz od bolje ekipe stvarno nije dobar razlog za takve ispade. *

*

*

Auto je blago vijugao dok je Željko izbjegavao šahtove i pukotine po cesti. “Ja fakat, gotov sam s nogometom. Više neću dolazit, gotovo. Ak se ja ovako uzrujam… Ne, to nije normalno”, 18


govorio je Željko i rukom, koja bi trebala biti na volanu, ili bar na mjenjaču, primio se za čelo. “No ruku na srce, ima fakat puno pizda tu s kojima igramo.” Stvarno je neutješan. Ovako utučen i živčan nije bio još od one partije tenisa kad je razbio i reket i glavu. Gubio je, nije ga išlo i iskalio se na reketu, posuđenom, jer svojih više nije imao, a nije stigao kupiti novi. Nije imao rezervni, naravno, i predložio sam da odustanemo, ali ne, on je htio nastaviti, i s lošim, iskrivljenim reketom. Rekao je da nije toliko strgan. Kad je i tako izgubio, izlomio ga je do potpune neupotrebljivosti, a onda, kad se reket nije moglo više izobličiti, jer samo su komadi aluminija visjeli na žičanoj mreži, kleknuo je i glavom lupio o pod. Njegova nesreća bila je što je to bilo u paviljonu 18, gdje je podloga puno tvrđa nego u paviljonu 20. Bio je sretan što je završio samo s blagim potresom mozga. Ali to ga ničemu nije naučilo. “Idemo u McDonalds. Ja častim jer sam ispao kreten”, rekao je Željko. “Sve nas častiš?” pita Mario, jedini od nas u kolima koji nije zaposlen i koji je stalno na knap s parama. Istresao je sitniš da plati svoj dio za dvoranu, kao da je naprosio. “Da sve, platim vam meni. Zaslužili ste toliko. Fakat sam bio kreten.” McDonalds je nasred autoputa, na pola puta do kvarta. Usput je, radi i nedjeljom, do kasno navečer. Nije da uvijek ovako odemo, ipak to djeluje malo infantilno, ali nije loše koji put nakon tekme popričati malo uz hranu, kad se slegnu dojmovi. Vjerojatno ekipe koje isto ovako igraju nogomet odu poslije na pivu, ali nema birtije usput, a ima McDonalds, a i ogladni se nakon tolikog napora. U McDonaldsu već su bili dečki koji su išli drugim autom, naravno, oni su se prije uspjeli pokupiti, jer ipak je 19


trebalo neko vrijeme da se Željko smiri dovoljno da sjedne za volan. Srećom nije bilo Borne i tog dijela ekipe pa smo odmah spojili stolove. Nije mi dugo trebalo da uočim da nije Željko jedini utučen večeras. Fran je isto strašno razočaran. Popio je dva Red Bulla prije nogometa i pojeo nekoliko banana. I dobro je trčao, kao na dopingu, vrhunski odradio svoj posao. Ali nije pomoglo. Suigrači ga nisu pratili i bio je bijesan na njih. Možda smo i mi imali razloge da budemo bijesni, krivo su brojali rezultat i provocirali cijelu utakmicu, ali kod ekipe koja pobijedi nikad nema moralnog prava, a ni dovoljno energije za ljutnju. Neki zadovoljni osmijeh svima nam lebdi na usnama, osobito neposredno nakon utakmice kad se rukujemo međusobno, ponekad i grlimo, kao pravi pobjednici. Tamo za stolom, kad smo svi počeli jesti, ja nisam izdržao, dobacio sam Tompi, gorko i rezignirano: “Buraz, ono nije bio faul.” Mislio sam ne govoriti o nogometu, da se ne bismo svi skupa opet posvađali, ali to me mučilo, i morao sam nešto reći. Makar me pobjeda malo primirila, ono Tompino bio je neviđeni bezobrazluk. “Kužiš, ono, grublja igra, ti na meni, ono, trgaš me”, objašnjavao sam Tompi. “Al okej, gruba igra, ništa posebno, al onda ja sav u raskoraku, ono, skoro što nisam pao, i tvoj mi suigrač zove faul. Pa kako ne bi popizdio?” “Gle buraz, valjda ja sudim u županijskoj i znam kaj je to faul, a kaj nije”, kaže Tompa samouvjereno. “Pa kažem, nije bilo od tebe faul, neg od tvog frenda iz ekipe.” “Okej, kajgod. Nisi moral napucat loptu nakon toga, ko kreten. Igra tad stala na pet minuta, ono, ko da ste držali rezultat. Jebate, eto, to je mene raspizdilo. Kaj svi idete pizdit odmah.” 20


Odmahnuo sam rukom i zašutio. Bio je faul, i to još kakav, ali nisam htio nastaviti. Ipak, lavina je već krenula, svi su pričali o utakmici i znao sam da se ta tema neće potrošiti do sljedeće nedjelje. Hrc je iznosio razloge zbog kojih su izgubili: “Mile je kriv. Nemreš s njim, fakat. Nemrem prebrojat kolko je lopti sjebo.” “Ali dobar je dečko”, kažem mu, jer stvarno me smeta kad ga napadaju. Mileta sam dva-tri puta predriblao, preko njego je palo puno golova. Baš sam zadovoljan zbog toga, to su mi bili najljepši golovi. Što onda što ne zna igrati? Pa ne igramo za novce, ekipa smo. “Fakat si našao, kako njega možeš napadat? Dečko je uzor fair-playa i korektnosti,” pojačavam obranu. Ne volim kad se tako o nekome priča iza leđa kad ga nema. “Ma znam, ali…” zamislio se Hrc i zagrizao u Big Mac. Sažvakao je, a onda polupunih usta nastavio: “Jesi ga vidio? Pa onu loptu, jel se sjećaš? Savršeno mu nabacim a on… pa ono je nevjerojatno, bježi od lopte kao da je… ne znam, kao da je se boji.” “Da, a nema ni udarac. Ono njegovo nisu bili šutevi na gol, više kao da je dodavao vašem golmanu”, uključio se Željko. “A ima snage, nije to, samo ne znam, ko da ne zna, ono, ko da neće lupit po lopti jako…” “Da je ne bi boljelo. Ima osjećaj za loptu”, kažem i nasmijem se. “Jako smiješno”, odgovorio mi je Željko smrknuto. Zapravo, svi iz protivničke ekipe imaju nešto za reći o svom današnjem porazu, o svojim suigračima. Fran opet vrti svoje. “Pa vi ko onaj stolni nogomet, peng, na federe.” Prstom je pokazao kao da miče figure igračke. “Samo čekate kad će lopta doć do vas. Niš ne radite. Nitko ne trči.” 21


To za federe kaže već treći put večeras – ponovio je to bar dva puta u svlačionici. Pokupio odnekud foru, možda mu se netko i nasmijao, i sad je stalno ponavlja. Svaki put kad izgubi isto. “A kaj ti sereš nama u autu da nećeš više igrat?” pitao je Mario. “Ne fakat, više neću igrat.” “Ma daaj. Pa nemoj da te gluposti uzrujavaju.” Uskoro se razgovor sveo na nagovaranje Željka da ipak nastavi nogometnu karijeru. Podsjećali smo ga na sve velike trenutke, sve veličanstvene obrane koje je sakupio, i kako ta zagušljiva sesvetska dvorana još nije vidjela, a teško da će ikada i vidjeti junačkijeg golmana. Uspjeli smo ga smekšati i pokolebati. “Ali ovako više ne ide. Moramo nešto promijeniti. Ne možemo se ovoliko svađati”, rekao je naposljetku. “Slažem se”, odmah je rekao Ivan. “Previše je nabrijana atmosfera, stvarno, ne znam koji je to vrag.” “Pa ovo je samo rekreacija. Nedjeljna rekreacija. Fakat, nije mi jasno čemu svo to uzrujavanje”, rekao je Mario. “Čujte, dečki, više nema međusobnog ocjenjivanja na forumu. Mislim da je toga bilo dosta, i da je zbog toga postala tako nabrijana atmosfera”, dao je prijedlog Ivan. Nije čudno, on uvijek slabo odigra, njega će to najmanje pogoditi. “Da, slažem se”, odvrati Željko tiho. “Tako je!” kaže i Fran. Ja se ne slažem, jer danas bih nakon dugo vremena sigurno dobio najbolje ocjene. Posljednjih nekoliko tjedana nisam baš bio na razini, a danas je konačno bio moj dan. Kud baš kad ja uđem u formu moraju ukidati međusobno 22


ocjenjivanje na internetu? Ali to ne kažem, nego samo promrmljam skupa s ostalima nešto kao “da”. Raspoloženje se u društvu popravilo. Opet smo ona stara ekipa, vesela, dobro raspoložena, raspričana. A onda je Ivan opet sve usrao. “Al moraš priznat, Željko, ono je bio gol. Lopta je prešla crtu.” Razumijem Ivana, na kraju je ispalo da nije dao nijedan gol, ali ne može mu tako srati. Željko je, osim toga, sigurno pošten i fer igrač. Nikad ne bi prevario. “Kako je bio gol!” naglo je digao glas Željko. “Kakav gol te spopao?! Od prečke se odbila van!” “Kad ti kažem, pala je iza crte! To se s tribine moglo vidjeti!” “Uzet ću nož u ruke! Nož ću si u srce zabiti ak je ono bio gol!” Od njegovoga grlatoga glasa najviše su stradali baš moji bubnjići. Ivan je bio preko puta dubliranog stola, a ja odmah kraj Željka. “Ma daj me nemoj, molim te! Pa kaj? Pa to se s tribine vidjelo da je prešlo crtu.” “Krv da ti jebem! Znam te Ivo dvajst godina i znam tvoje spike, predobro!” Željkova šaka trese tacne o stolu, nove uvrede, a Ivan ne ostaje dužan, unošenje u lice, i u restoranu muk oko naše galame. Nešto preplašenih i frustriranih tinejdžerskih pogleda, par zabrinutih roditelja, zbunjeno osoblje, i začas se našao uzrujani voditelj poslovnice s pričom o miru i policiji. Ivan je ljutito izjurio van. Dobacio je na odlasku da neće više sjediti s nama idiotima. Vidjeli smo ga kroz prozor McDonaldsa. Naslonio se na Željkov auto i zapalio cigaretu. Čekao je da ga se odveze kući. Požurili smo pojesti i isrkati ostatke menija. Uglavnom smo šutjeli, a dečki za susjednim stolom nešto su potiho 23


pričali o Dinamu. To je trenutno bila sigurna tema, koja neće izazvati nerede. Atmosfera u autu opet ona stara, potisnutog nemira. Svi iziritirani, a svi moramo paziti da Željka ne bismo opet naljutili. On, čini se, opet se primirio na onaj svoj depresivni način. Vozimo se, i sigurno nam je drago da nema još puno do doma. Utonuli svi u svoje misli, samo čekamo da dođemo do kvarta. Umoran sam i iscrpljen, prazan, a znam da neću moći dugo zaspati večeras. Predobro sam odigrao, a to je loše za moj san. Uvijek tako kad pružim dobru partiju, još dugo u glavi vrtim svoje vrhunske poteze, koji bi jednako atraktivno izgledali i na velikom terenu. I večeras ću tako, ležati i prevrtati se kraj supruge, a san nikako neće doći. Kad loše odigram, s druge strane, kad me ništa neće, kad ne zabijem ni gola, tad već mogu zaspati bez problema. *

*

*

Pozdravljam se s dečkima dok izlazim iz auta. Ostavši sam pred zgradom, mogu reći da mi je ipak laknulo, jer predugo smo se vozili i predugo šutjeli. A opet mi je žao, jer vikend je završio, i sutra rano moram na posao.

24


O AUTORU Rođen u Zagrebu, gdje je i proveo veći dio svog života, završio studij kroatistike i povijesti, zaposlio se kao profesor hrvatskoga u III. gimnaziji. Nekoliko pričica objavio po novinama, nekoliko stručnih članaka po časopisima. Pod kulinarskim pseudonimom Art Vandelay u podlistku Zareza predstavio svoje književne recepte u 'Kuharici modernog pisanja'. Voli biografije s malo podataka.

159


O UDRUZI KATAPULT

Udruga Katapult je osnovana u Rijeci početkom 2006. godine s ciljem poticanja stvaralaštva i kulture mladih, promoviranja mladih autorica i autora te suradnje u izdavaštvu. Udruga svoje ciljeve provodi kroz promocije mladih autorica i autora, kreativne radionice i seminare, pružanje logističke i edukacijske potpore članovima u kreativnom pisanju, lekturi, grafičkom dizajnu, web dizajnu, uredništvu, grafičkoj pripremi, crtanju stripova, marketingu itd. Drugim riječima, udruga Katapult educira mlade u svim segmentima izdavačkog procesa, potiče njihovu kreativnost, međusobno i zajedničko djelovanje i suradnju te volonterstvo kao temeljnu vrijednost modernog, aktivnog i snažnog civilnog društva. Također kreira kulturni prostor u kojem mladi mogu ostvariti svoju kreativnost, osigurava im potporu i daje povratnu informaciju o njihovom radu. Jednako tako želi razviti odgovornost autora prema knjizi kao proizvodu svojeg i tuđeg kreativnog rada.

kontakt e-mail katapult@katapult.com.hr


C O M M O N S

D E E D

Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 2.5 Slobodno smijete: • umnožavati, distribuirati i javnosti priopćavati djelo Pod sljedeėim uvjetima:

Imenovanje. Morate priznati i označiti izvornog autora ili davatelja licence. Nekomercijalno. Ovo djelo ne smijete koristiti u komercijalne svrhe. Bez prerada. Ne smijete mijenjati, preoblikovati ili prerađivati ovo djelo.

• U slučaju daljnjeg korištenja ili distribuiranja morate drugima jasno dati do znanja licencne uvjete ovog djela. • Od svakog od tih uvjeta moguće je odstupiti, ako dobijete dopuštenje nositelja autorskog prava. Prethodno ni na koji naęin ne utjeęe na zakonska ogranięenja autorskog prava. Ovo je svima čitljiv sažetak Pravnog teksta (pune licence).


Ilija Barišić • Sitne podvale

creative commons Izdavač Zigo Rijeka

Za izdavača Zlatko OĀaniė

Urednica Marina VrĚuka Beleš

Jezična savjetnica Mirna Ėavar

Oblikovanje naslovnice Enver Krivac

Studeni, 2012.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 130105053

ISBN 978-953-7142-63-6 www.katapult.com.hr


“Što se tiče poštara, nemam pojma kako su me nanjušili. Onaj tren kad sam se zaposlio u programerskoj firmi kojoj je odgovaralo da radim kod kuće, prvi dan, u ponedjeljak, zvonilo je i zvonilo na portafonu. Nisam odmah ni reagirao, bio sam se koncentrirao na posao, no zvonjava nije popuštala. Bio je poštar, naravno. I kako onda da radim normalno? Sasvim prirodno da se posvećujem drugim stvarima, a ne poslu. Televiziji, meditiranju, piću... Nebrojeno puta donio sam odluku da više nikome neću otvarati vrata, da ću jednostavno ignorirati zvonjavu i da će to proći. Ali to nije bilo tako lako, i scenarij je uvijek bivao sličan. Oko pola 12 zazvonilo bi dvaput i ja bih pretpostavio da je poštar. Nisam se dizao, nastavio sam raditi svoj posao. Nakon desetak sekundi zazvonilo bi ponovno. Naravno da ne bih reagirao. Očekivao sam da odustane i da mu netko drugi otvori. No zvonilo bi ponovno i ponovno. Kao da je kraj svijeta, kao da je pitanje života i smrti, kao da će silovati osobu pred vratima. Za poštara mi ne bi bilo krivo, no što ako je netko zaista u nevolji? Dakle nije tako lako ignorirati tu zvonjavu, pa bih u jednom trenutku dolazio na pomisao da bi, kad već tako uporno zvoni, stvarno moglo biti za mene. “Da!” povikao bih u portafon. “Poštaar”, pjevušio bi bezbrižno kao i uvijek. Zzzzzzzz.” ulomak iz priče

Sitne podvale  

Edicija Katapult

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you